Hvala, gospođo predsednice.
Gospodine Lukiću, hvala vam na konstruktivnom duhu i na tonu uvažavanja u odnosu na materiju koju obrađuje ovaj zakon. Iako ste iz opozicije, dali ste neka svoja rešenja, red je da prokomentarišem.
Klauzula da može biti je po mom mišljenju otvorenija, zato što autor onda može biti, recimo, i Srbin iz Republike Srpske ili iz Crne Gore ili iz Makedonije. A podsetiću vas i na ono što sigurno znate, a to je da je recimo, o srpskoj revoluciji jako dobro pisao Leopold Ranke, jel tako.
Zamislite da uskratimo mogućnost da se na našem, da tako kažem, uslovno rečeno, tržištu ideja o tome kakva je bila naša istorija stvar veže isključivo za državljanstvo Republike Srbije. Mislim da upravo ovim otvorenim stavom mi pokazujemo da nam je interes znanje i nauke ispred ovih nacionalnih ograničenja koja nisu nužno rđava, ali bolje je da postoji ovaj liberalniji duh kada je reč o autorstvu.
Što se tiče ovog drugog dela vašeg predloga, meni se čini da on isuviše zadire u sadržaj onoga što će pisati u udžbeniku, a zakon takvu materiju zapravo ne bi trebalo da uređuje. Dakle, ja bih mogao na nekom skupu verovatno sa vama da raspravljam o tome da li je to gledanje na istoriju uverljivo ili nije, da li bi moglo da se na stvari gleda drugačije ili ne, ali čini mi se da zakon, vi ste advokat, koliko ja znam, treba da bude najapstraktniji mogući i da vrlo jasno specifikuje nadležnosti prava i ovlašćenja.
Ako iskreno gledam, ovaj drugi deo vaše primedbe, ovaj drugi amandman zapravo zadire u plan i program, a to je, kao što sam više puta rekao, stvar pisaca planova i programa kako će i na koji način to urediti. To prosto ministar da propisuje ili zakon da propisuje čini mi se da je isuviše ambiciozno, s jedne strane, a s druge strane pomalo i restriktivno. Ja bih voleo da te institucije imaju svoju autonomiju, da jezik struke i nauke tamo definiše šta je potrebno da mlađe generacije uče.