Deveto vanredno zasedanje , 17.07.2018.

1. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

Deveto vanredno zasedanje

01 Broj 06-2/175-18

1. dan rada

17.07.2018

Beograd

Sednicu je otvorila: Maja Gojković

Sednica je trajala od 10:10 do 20:30

  • TRAŽENJE OBAVEŠTENJA I OBJAŠNJENJA

  • Pritisci na KTV televiziju, usklaženost pregovora u Briselu sa stavovima ruske Dume, posebna sednica o Kosovu i Metohiji
  • Mišljenje i buduće aktivnosti Vlade u vezi sa podatkom da je 50% mladih depresivno i anksiozno, izveštaj o sprovoženju strategije za mlade, pristupačnost visokoškolskih ustanova studentima sa invaliditetom, toaleti u zdravstvenim ustanovama
  • Dodela sredstava preko konkursa produkciji G.F.C. doo i pored lažnih referenci, plaćenje penala za nerealizaciju prejekata za koje su odobreni krediti
  • O ćemu se tačno priča u Briselu i šta je dosad dogovoreno, očekuje li se potpisivanje pravno-obavezujućeg sporazuma do kraja 2018. godine, sednica o Kosovu i Metohiji
  • Da li je Dušan Bajatović dovoljno štedeo da nadoknadi štetu "makar za jednu firmu koju je upropastio"
  • Dodela priznanja za učenike koji osvajaju medalje na takmičenjima, izrada zakona o Matematičkoj gimnaziji
  • Zašto Tužilaštvo nije pozvalo Vojislava Koštunicu da da izjavu u vezi sa JSO, zašto Vojislav Šešelj nije odgovoarao za najavljivanje ubistva Zorana Đinđića, zašto Tomislav Nikolić nikad nije pozvan da da izjavu zbog izjave da je "i Tito pred smrt imao pro
  • Primena blažeg zakona za učinjeno krivično delo
  • Faza u kojoj se nalazi priprema izmena i dopuna Zakona o sudijama
  • Dragan Đilas i Telekom, slučaj Saše Jankovića i afera "Pištolj", nereagovanje Tužilaštva zbog izjava Vuka Jeremića o KiM
  • Dokument o priznanju nezavisnosti Kosova, da li je Aleksandar Vučić 2014. prihvatio da će potpisati pravni sporazum o normalizaciji odnosa sa Kosovom, da li se produženje roka za studiranje odnosi i za prvu generaciju studenata koji su upisali po Bolonji
  • OBRAĆANJA

    ...
    Socijaldemokratska partija Srbije

    Vladimir Marinković

    Poslanička grupa Socijaldemokratska partija Srbije | Predsedava
    Hvala ministre.
    Reč ima narodni poslanik, dr Muamer Bačevac.
    Izvolite dr Bačevac.
    ...
    Socijaldemokratska partija Srbije

    Muamer Bačevac

    Poslanička grupa Socijaldemokratska partija Srbije
    Uvažene koleginice i kolege, uvaženi ministre i članovi kabineta, uvaženi gosti, uvaženi građani Republike Srbije, naravno da želim da dam na početku osvrt na ove medicinske zakone. Obzirom da dolazim iz medicinske branše želim da naglasim zaista značaj, vrednost i trenutak za donošenje ovakvih zakona.

    Pre svega, zakoni koji su danas pred nama i koji smatram da će biti usvojeni jednoglasno, su signal da je naše društvo spremno da pokaže najviši nivo humanosti, ali je to istovremeno i poruka građanima Republike Srbije da država nastoji da osnaži ovaj izuzetno važan institut – institut presađivanja organa kao standardnu terapijsku proceduru.

    Gospodo, transplantacija je terapijska opcija. To zapamtite uvek da znate i uvek pođite od toga, koja je predviđena za najteže bolesnike, po pravilu mlade ljude kojima se na taj način produžava život ili kojima se na taj način omogućava nastavak života. Gospodo, to su uglavnom mladi ljudi, uglavnom sa urođenim bolestima, ni krivi ni dužni i koji jedino na ovaj način mogu dobiti šansu.

    Meni je žao, ali ono što sam čuo malopre, mislim da nije na pravom putu i daću argumentaciju za neke argumente koje smo malopre čuli. Naime, mislim da je prethodni zakon bio veoma loš, da praktično nije uvažio jedan mentalitet stanovništva, kompletnog balkanskog i da je upravo pretpostavljena saglasnost donorstva bilo nešto što je bilo apsolutno pogrešno i što je dovelo Srbiju da bude zadnja na listi donorstva u EU.

    To je nešto što je ugrozilo i verujem sprečilo izlečenje velikog broja mladih ljudi i pacijenata. Mnogo je predrasuda i nedoumica koje prate transplantaciju. Polemike traju zadnjih 50 godina, od kada je uvedeno kao terapijski princip transplantacija solidnih organa. One se javljaju i u svetu, naročito kod nas. Mislim i sigurno da je najbolji kvalitet ovog zakona upravo uvođenje modela pretpostavljene saglasnosti, a ukidanje tzv. informisane saglasnosti, tzv. donatorskih kartica koje su donele porazni rezultat u našoj zemlji.

    Broj davalaca na milion stanovnika trenutno u Srbiji iznosi pet. Misli se na kadaverske donacije, znači situacije u kojima se desila moždana smrt, dok je to u zemljama koje primenjuju ovaj drugi sistem koji želimo danas da instaliramo u naš zakon, jeste 35, čak 40%, u zemljama u okruženju kao što su Hrvatska, Španija, itd, što je izuzetno loša stvar.

    Znate da smo zadnjih godina u stalnoj kampanji, da skoro svaki drugi dnevnik RTS, znači najgledanija emisija koju trenutno ima donosi priču o donorstvu i da i dalje ne daje rezultate. Nije mi jasno da čujem nekog da bude protiv ovakvog vida koji je dao toliko dobrih rezultata u Evropi, pa i Hrvatska je imala iste probleme dok nije uvela ovaj sistem. I zemlje EU su imale, pa su danas lideri na tom polju. Apsolutno ne postoji nikakva argumentacija, osim ako ne priđete frojdovski da iz vaše podsvesti izlaze neke stvari koje ne bi trebale da budu argument. U svakom slučaju, u Srbiji svake godine umre 30 bolesnika čekaju organ za transplantaciju.

    Kardiolog sam, znam i često imam slučajeve ljudi koji čekaju transplantaciju srca za koje je to jedina intervencija koja može spasiti život. Jedno takvo iskustvo, jedan razgovor sa jednim takvim pacijentom bi vam bio dovoljan da bez ikakvog razmišljanja, gledajući samo rezultate okolnih država, podržite jedan ovakav zakon. Reći ću vam da npr. 2010. godine smo imali 100 transplantacija. Kod nas se uglavnom izvode transplantacije sa živih ljudi, veoma malo sa kadavera, ono što upravo želimo da menjamo ovim zakonom, ali da naš Klinički centar Srbije 90% svih svojih transplantacija vrši sa kadavera.

    Našta nas to navodi, navodi nas na zaključak da su naši lekari, naši timovi apsolutno spremni. Verujem u egalu da su čak u nekim oblastima napredniji nego većina lekara koji vrše transplantacije u okruženju. Ako znamo da 2.000 ljudi trenutno u Srbiji čeka transplantaciju, jasno nam je zašto ovo zakonsko rešenje treba usvojiti. Na primer 2015. godine je bilo samo 15 donora i uspeli smo da obavimo 32 transplantacije bubrega, sedam transplantacija jetre, pet srca. Na žalost, 2016. godine zbog razloga o kojima danas pričamo, izvršena je samo jedna transplantacija srca. To je nešto što će ovaj zakon promeniti i želim zaista da kažem da najkvalitetniji deo ovog zakona jeste upravo prelazak na pretpostavljenu saglasnost donorstva, odnosno na to da smo svi donori, osim ako se ne opredelimo drugačije. Ne vidim humanije stvari i potrebnije stvari u ovom društvu od jednog takvog altruizma, jedne takve solidarnosti i jedne takve podrške.

    Sa druge strane, neće biti nikakvih manipulacija. Mislim da nemate i ne treba niko da ima dilemu u Srbiji, jer i dalje se zadržava institut da porodica može i nakon smrti da zabrani transplantaciju i ne ukida se ni jedno pravo koje je postojalo u prošlom zakonu, jednostavno mi ljudi smo takvi po prirodi, nismo ažurni i ako neko verovatno ima i želju, on se ne prijavi i ne postane donor i zauzet svojim poslovima, zauzet stvarima nekim drugim koje su mu u tom trenutku važne, ne postane donor. Ovo je način i mehanizam da proširimo kapacitet donorstva i da ga podignemo na najveći nivo.

    Malopre sam takođe čuo jednu stvar koju ne želim da prihvatim, a to je da se zamera ministru da bude domaćin u svojoj kući. Izvinite molim vas, ako tražite odgovornost, onda dajte i nadležnosti. Ako prvo kritikujemo ministra, mislim da je najprirodnije da on odgovara za sve što se radi u njegovom ministarstvu. Ne vidim ništa prirodnije nego da ministar bude informisan o svim stvarima koje se dešavaju, o svim grupama, pa i neka potpisuje sve obične dokumente koje donose ili o kojima odlučuju drugi, to je meni dovoljno da znam da on kontroliše sve stvari.

    Na kraju, taj liderski i predsednički sistem se pokazao kao najbolji model i upravo mislim da je to model kojem se pridavanjem odgovornosti i nadležnosti može smanjiti i korupcija, jer ako je fokus i kontrola na jednom čoveku, a mi kontrolišemo svi tog jednog čoveka, mislim da se smanjuje mogućnost korupcije i zloupotrebe koja bi se mogla desiti.

    Cilj donošenja ovog jako dobrog zakona jeste pre svega povećanje kadaveričnih i broja uspešno obavljenih transplantacija i presađivanja ljudskih organa. Rekoh da su u svetu najčešće transplantacije sa kadavera i da je to nešto što treba pohvaliti.

    Još jednom da se vratim na onu brojku, 2.000 ljudi trenutno u Srbiji čeka transplantaciju i 30 ljudi uglavnom mladih, svake godine umre. Gospodo, to je sasvim dovoljan podatak da nas preokrene da nešto menjamo, a podsetiću vas da je ovaj zakon apsolutno usklađen sa zakonima EU i sa zdravstvenim sistemima većine evropskih zemalja koje su postigle najveći uspeh u polju transplantacije.

    Moramo vrlo brzo podići broj transplantacija sa pet na deset, jer je to jedan od osnovnih i više, jer je to prvi preduslov da uđemo „Eurotransplant“ i da učestvujemo u međunarodnoj saradnji, razmeni iskustava, ali i razmeni pacijenata. Danas se čeka na transplantacije rožnjače, oko 1.000 ljudi, na transplantaciju bubrega 1.000 ljudi, transplantaciju srca čeka zaista veliki broj ljudi, transplantaciju jetre čeka veliki broj ljudi, uglavnom su to urođene bolesti i to je nešto što moramo menjati. Najteže je izvesti transplantaciju jetre, to ministar dobro zna, jer je to njegova oblast. To su najduže intervencije, najzahtevnije, ali na tom polju sam ubeđen da imamo najbolje stručnjake i u Nišu i u Beogradu i da smo u vrhu evropskih transplantera jetre po iskustvo i operativnoj sposobnosti.

    Na žalost transplantacije srca su takođe teške, ali se najčešće dešava odbacivanje kalema, ali po dugotrajnosti, moram da kažem da su transplantacije bubrega nešto što najduže traje. Imao sam iskustva u Kliničkom centru da imam pacijentkinju koja 25 godina ima transplantiran bubreg, živi potpuno uredno, jednim normalnim životom.

    Podsećam na podatke, koje je navela i koleginica, da su zaista ogromne svote novca koje se izdvajaju za ove bolesnike i da ćemo transplantacijom olakšati zdravstvenom sistemu da bude konkurentniji i da smanjimo troškove koje imaju svi građani Srbije.

    Vi znate da jedna intervencija košta, ako se u privatnoj režiji transplantacija izvodi, a imam i takvih pacijenata koji dolaze na održavanje u naš klinički sistem, u naš zdravstveni sistem, a platili su transplantaciju u Indiji, Rusiji, Kini, itd, da obično transplantacija jetre košta od 130 do 150 hiljada evra. Znači da se radi o velikim svotama, i da mi u našem zdravstvenom sistemu samo povećavanjem broja donatora možemo zaista mnogim našim građanima izaći u susret. Mi se borimo protiv bele kuge konkretnim predlozima, a mislim da je i ovo način da sačuvamo svoje stanovništvo i da rešimo njihove zdravstvene probleme.

    Predlog zakona o primeni ljudskih ćelija i tkiva, na precizan način sa druge strane definiše zdravstvene ustanove koje mogu podneti zahtev za obavljanje delatnosti iz oblasti ćelija i tkiva i koje mogu biti banke i uključujući sve uslove koje moraju da ispune da bi dobile dozvolu.

    I jedan i drugi zakon na veoma kvalitetan način prave podelu onih institucija koje će biti donori, tzv. donosrskih bolnica i proširuju njihov odsek sa 14, čini mi se, institucija donori mogu biti sve one bolnice, sve one ustanove koje imaju jedinicu intentzivne nege. Znači, skoro cela Srbija može biti pokrivena i može donirati organe. To je način da proširimo kapacitete donorstva u Srbiji.

    Takođe, određuje se da tercijalne ustanove, onih naših pet značajnih tercijalnih ustanova, kliničkih centara i dalje budu transplantacioni centri. Jasno su raspodeljene uloge i mislim da je bilo kakva zloupotreba nemoguća.

    Čuli smo malopre da ministar kaže 20 do 30 ljudi. Mislim da manje od 100 ljudi ne može da učestvuje u jednom transplantacionom aktu, jer se tu javljaju koordinatori, pa se povezuju informatičari, pa pravne službe, pa se čitaju razni kodovi, pa se alarmiraju ljudi koji uzimaju organe, pa se pripremaju ekipe koje će da vrše transplantaciju, pa one koji će da vrše transport, pa su potrebni specijalni uslovi za transport, jer je brzina tu jako bitna, i mislim da stotinak ljudi koji obuhvataju ove procese je najbolji garant da ne može doći do nikakve zloupotrebe.

    Na kraju, ne znam da li ste videli, ali u zakonu decidno piše da ukoliko lekar primeti da postoje možda nekakve zle namere, odnosno nekakva mogućnost da je plaćen taj organ, da on u svakom trenutku može da obustavi datu proceduru. Znači, kod nas je transplantacija besplatna, potpuno solidarna, uvodimo jedinstven informacioni sistem u kojem će sve biti jasno i transparentno po medicinskim indikacijama, po potrebnosti i drugim stvarima, apsolutno humano i na način koji je apsolutno transparentan.

    Stoga, moram da kažem da bi bio razočaran ako ne bi imali apsolutnu podršku ovom zakonu, kao lekar, jer mislim da su ovi zakoni antipolitički, da u njima nema nikakve politike, da su strogo profesionalni i da ih treba podržati, svaki razuman čovek kojem se pridaje bilo kakva odgovornost u ovoj državi.

    Treći zakon o kojem govorimo o psihoaktivnim supstancama je takođe, trenutno za nas jako bitan, idemo u korak sa vremenom. Naglasiću i podsetiću da su priređivači ovog zakona imali konsultanta iz evropskih institucija, za kojeg kažu da je bio jako učinkovit i da je pomogao da ovaj zakon bude jako savremen i jako delotvoran.

    Verovatno da je najznačajnije to što uvodimo centar za monitoring droga, jer svakim danom sve više supstanci biva korišćeno kao droga, sa sve težim ishodom i sve težim lošim efektima po zdravlje ljudi koji konzumiraju.

    Taj sistem za rano upozoravanje je krucijalan i drago mi je što ga ustanovljavamo, iako znam da centri za monitoring su u nekom vidu postojali i do sada, ali ovaj način zakonodavnog okvira je verovatno i najbolji i treba nastaviti. Jer, nesaznavanjem da određena supstanca može biti izuzetno toksična droga, njena pojava na određenom terenu i sam monitoring uopšte, nije nama kraj, nego je to informacija koja će nam zaista pomoći da predvidimo šta se može desiti i da na vreme upozorimo na moguće posledice, jer će ovaj sistem biti u vezi, ne samo sa medicinskim institucijama, već i sa policijom, pravosuđem i da će oni međusobno razmenjivati informacije sve u cilju smanjenja psihoaktivnih supstanci, odnosno njihove zloupotrebe na terenu.

    Služba za prenos i analizu zaplenjenih psihoaktivnih supstanci će kao pozitivni efekat imati efikasniju kontrolu zloupotrebe i pomoći u krivičnim istragama, pa čak i van teritorije Republike Srbije. Obezbeđivanje uslova za uzrokovanje i skladištenje oduzetih psihoaktivnih supstanci imaće pozitivan efekat na povećanu bezbednost, kao zaštitu zdravlja i životne sredine od posledica štetnog dejstva psihoaktivnih supstanci.

    U svakom smislu zaključujem, ovi zakonu su jako dobri i mi iz Socijaldemokratske partije Srbije smo posebno motivisani da što pre stupe na snagu i u danu za glasanje ćemo im dati apsolutnu podršku. Hvala.
    ...
    Socijaldemokratska partija Srbije

    Vladimir Marinković

    Poslanička grupa Socijaldemokratska partija Srbije | Predsedava
    Hvala dr Bačevac.
    Reč ima prof. dr Žarko Korać. Izvolite.
    ...
    Socijaldemokratska unija

    Žarko Korać

    Poslanička grupa Liberalno demokratska partija - SDA Sandžaka
    Mislim da nema nikakvog razloga, naravno svaki poslanik i svaka poslanička grupa odlučuje to za sebe, da se ne podrže ova tri zakona. Oni jesu korisni za građene Srbije.

    Moglo bi se reći da su prva dva zakona suštinski zakasnela. Mi nemamo, nažalost, razvijen taj sistem donorstva organa. Postoji jedan otpor u javnosti i ja pretpostavljam da je činjenica, da sa ovakvim zakašnjenjem to donosimo, je zapravo uslovljeno stavom društva da je to nešto što nije, kako bih rekao, ni na koji način od strane struke, ja nju krivim pre svega, znači naših kolega lekara, zdravstvenih ustanova, na neki način prosvećivala ljude, nemam drugu reč nego prosvećivanje ljudi zdravstveno, kako se nekad govorilo, obrazovala da shvate korist od toga. Jer, naravno, bez obzira što je relativno mali broj tih organa i relativno mali broj ljudi koji prihvataju, to je poslednje sredstvo koje spasava često ljudima život ili im vraća vid ili nešto slično. Znači, ispoljava ono što je osnovna humana funkcija medicine, to je da se nekom vrati zdravlje, da mu se popravi zdravlje i da se čoveku omogući da može da funkcioniše u društvu.

    Meni je žao što u našem društvu ne postoji taj neki opšti stav i ima naravno zemalja i Evrope i sveta gde je to vrlo razvijeno i vrlo mnogo ljudi ima te kartice i vrlo mnogo ljudi vam kaže, na primer naročito mlađi ljudi, kaže im da su spremni ili su odlučili da u slučaju nesreće ili nečeg drugog zaveštaju svoje organe. Posebno to nekada vidite, čujete kao stav porodice u celini.

    Dakle, kada se ova dva zakona donesu, govorim o prva dva zakona koji su praktično jedna celina, bilo bi neophodno, to uvek nedostaje kod nas, donese se zakon, vi znate Skupština u stvari ima dve funkcije, prvu uvek ispunjava, ali drugu vrlo retko. Jedno je donošenje zakona, a drugo je u stvari kontrola sprovođenja zakona. Skupština ima i kontrolnu funkciju koja se često kod ne vrši, tradicionalno u Srbiji, ne mislim u ovoj vlasti nego uopšte.

    Znači, bilo bi zanimljivo pratiti koliko je ovaj zakon zapravo promenio stvari, ali to neće moći bez neke organizovane akcije društva, pre svega Ministarstva zdravlja ili nekih sličnih institucija.

    Dakle, potrebno je, naveo sam primer kada smo govorili na odboru da je jedan niz godina, za vreme ministra Tomice Milosavljevića, bila jedna akcija protiv pušenja, mi imamo veliki procenat pušača, ona nije dala neke rezultate, ali je ideja bila dobra. Znači, bila je ideja da preko bilborda, akcije, oglasa u novinama pokuša da se smanji broj pušača. Ja imam vrlo neprijatnu ideju da državi, i to svakoj državi, vlasti u ovoj državi nije baš mnogo stalo do toga, iako su zdravstvene posledice pušenja katastrofalne, ali, naravno, budžet se jako mnogo puni iz poreza na duvan. Bilo je trenutaka devedesetih godina, kada se naš budžet, takav kakav je, punio gotovo stopostotno iz poreza na duvan i poreza na goriva, na akcize. Verovali ili ne, bar pola budžeta je punjeno na ta dva način, zato što nije bilo nikakve finansijske discipline u državi.

    Neophodno je ipak imati sa ovim jednu akciju, i meni je žao što to nije u paketu, ne znam u kom pravnom smislu bi se to moglo, ali uz donošenje zakona jedna permanentna akcija da se ljudima objašnjava, naročito mlađim ljudima, to nije nikakva sramota, to je nešto jako humano, jedna akcija da je donorstvo izrazito humano i da vi u stvari pomažete nekome da preživi ili da može zdravstveno da funkcioniše ili da može da bude punopravni građanin društva, a ne bude invalid i mlad ode u penziju, da mu se vrati život koji bi bio zaista vredan. Znači, meni to jedino nedostaje. Vi ćete reći – dobro, zakon ne može time da se bavi. Znam, ali onda zakon neće sam po sebi promeniti, ipso fakto, znači imate zakon, zakon je zakon.

    Što se tiče trećeg zakona koji uspostavlja taj monitoring, to je potpuno u redu, to je korisno. U obrazloženju zakona dati podaci su meni bili vrlo zanimljivi, pošto nešto više znam o tome. Neki podaci su duboko tačni, neki podaci mi se čini da bi mogli da se rasprave, nije to bitno, odmah da kažem, niti se zalažem za takvu raspravu.

    Mislim da je droga jeftinija, mislim da je početak uzimanja nekih droga na mnogo nižem uzrastu. Izneseni su neki podaci koji su mene malo zbunili. Ne znam odakle su, pretpostavljam da su dobijeni iz nekog istraživanja, ali to istraživanje nije bilo potpuno ili nije bilo na dovoljno velikom, ili čak kvalitetno urađenom uzorku. U svakom slučaju, to nije poenta. Poenta je da imamo konstantan porast bolesti zavisnosti i da počinju sve ranije i da smo mi na ruti prolaska droga i da ne možemo da zatvaramo pred tim oči. Onda se postavljaju, o tome sam govorio, dva prioriteta.

    Prvi, ako imate sudske procese u kojima se optužuju ljudi za vrlo ozbiljnu, kako bih rekao, ulogu u distribuciji droga, uvoženju droga, pa kako smo videli, prvi put se naši pojavljuju kao kupci u Kolumbiji, direktno. Znači, ostvaruju sami vezu transatlantsku, uzimaju tamo, kupuju, jer je heroin zamenio kokain kao finija, pod znacima navoda, iako moje kolege psihijatri odlično znaju i kolege klinički psiholozi da je apstinenciona kriza kod uživaoca kokaina gora nego kod heroina, ona je mnogo agresivnija, mnogo violentnija, to znaju kolege koje se sa tim neposredno bave.

    Ne mogu takvi procesi biti stvar tabloida i gurnuti negde na zapećak društva. Vi dajete onda jedan primer društvu, da hoće da se obračuna sa tim velikim uvoznicima i švercerima. Vi ne možete razvlačiti slučaj Šarić unedogled sa raznim opstrukcijama, koje su nekada stvar pravosuđa, ali ne može društvo da se pravi da je indiferentno zato što postoje ozbiljne političke konotacije tog slučaja. To je jedan drastičan slučaj hijena i kriminalaca. To su hijene, molim vas. Vrlo pažljivo biram reči. To su hijene koje hoće da truju decu da bi ostvarili enormne profite. Apsolutno nikakve simpatije ljudske gram nemam za ljude koji se time bave. Oni hoće da ostvare ekstra profite i njih uopšte ne interesuje zdravlje i dobrobit pre svega dece u ovoj zemlji. Oni su ubice naše dece. Eto, tako, prosto da kažem, jer svako ko je radio sa bolestima zavisnosti zna kako je teško i koliko vremena treba i koliko svega, napora porodice da bi se zavisnik, čovek, ili mlad čovek, radi o bolesti zavisnosti, da bi se to saniralo, da bi on ozdravio. To je jedan proces koji traje i nikada u suštini ne završava, jel mi govorimo o tzv. zalečenju, nikada o izlečenju. Dakle, to je jedna posebna vrsta bolesti.

    Dakle, nikakve simpatije nemam ljudske. Smatram da treba drastično kažnjavati, u skladu sa zakonom. Međutim, naše društvo to nema kao prioritet. Naravno, kolege iz Ministarstva zdravlja će reći – pa šta mi sa tim imamo? Tačno, vi nemate u nekom suštinskom smislu, ali društvo ima i država ima, pa i Vlada koja vodi politiku jedne države. Treba neki prioritet Ministarstvo, kada vi rafinirate te zakone, kada pravite taj centar, kada šaljete podatke, kada proveravate koja droga se pojavila, kada naročito vodite računa o novim sintetičkim drogama, sve je to ispravno, ali nemamo neku organizovanu društvenu akciju. Imali smo ono „Stop - droga ne“ itd, ali to su akcije koje moraju biti permanentne i morate nekada u nekom trenutku…

    Kada su se pojavile boginje, tek onda je počelo da reaguje Ministarstvo i Srpsko lekarsko društvo, kada je stvar došla do duvara, kada su počeli ugledni ljudi, tzv. ugledni, da govore da je vakcinacija opasna, da će ljudi da se zaraze itd. Dakle, jedna od osnovnih tekovina medicine 20. veka je proglašena opasna za našu decu, tek onda kada je procenat vakcinisane dece počeo drastično da opada, uključujući i Beograd, gde je najveći broj obrazovanih ljudi, suštinski, e onda ste se uhvatili za glavu.

    Ne treba čekati. Apsolutno je porast bolesti zavisnosti u Srbiji, nemojte me sad terati, ja sam mogao da uzmem od svojih kolega koji se bave time podatke, postoji nešto što se zove, to je stručni naziv, tamna brojka i o tome možemo uvek voditi raspravu. Znači, imate ono što je registrovano, to je inače uvek više u sistemu zdravstva nego u policiji. U policiji ima manje brojeve, pritom policija uzima u zavisnike i dilere droge koji nisu uvek zavisnici, mogu biti i ne moraju biti, ima ih koji nisu uopšte zavisnici, policija ima te podatke. Zdravstveni sistem ima veće cifre zato što, naravno, lekaru dolazi čovek i traži pomoć, traži tretman i zdravstveni sistem ima veće. Ali, još je veći taj broj nego onaj kojim raspolaže zdravstveni sistem. Mi ne znamo koliki je taj broj. Tamna brojka je od tri do pet puta veća od one koja je registrovana, dakle, najmanje je tri puta veća, nekada je u nekom društvu i pet puta veća. To znači da se svakako radi o velikom broju i sva istraživanja kod nas i u svetu, pre svega u Evropi, pokazuju da prvo konzumiranje droge i početak zavisnosti počinje vrlo rano, vrlo često čak ne samo stariji razredi osnovne škole, nego sad se ide čak i ispod toga.

    Znači, mi imamo mnogo razloga kao društvo da imamo jednu kontinuelnu akciju protiv toga. Nije to dociranje, nije to sociorealistički model zdravog društva, to nije tačno. Sva društva znaju da to potkopava temelj.

    Moram da vas upozorim, svojevremeno sam, sticajem okolnosti, potpisao te prve zakone o BIA, kada je napravljena. Jedan od zadataka BIA je da se u novim uslovima bori protiv, to više nije politička policija kakva je bila u našoj zemlji 60 godina, jedan od osnovnih njenih zadataka je, pored ostalog, da droga, distribucija droge, uvoz droge i gajenje droge, zato što ona razara društveno biće, ona ozbiljno potkopava, vi imate zemalja koje imaju takav problem koji je praktično nerešiv.

    Dakle, još jednom, zamolio bih da uvek kada usvajamo zakone, neko će reći – pa dobro, ovo je sad Skupština, mi usvajamo zakon, važno je da zakon prođe i proći će, ja ću glasati za njega, za sva tri zakona, ali važno je da negde u zakon ugradimo i ono što je neophodno, a to je da dižemo društvenu svest i da ljude na neki način, ako mogu tako da kažem, obrazujemo da je donorstvo korisno, a da su bolesti zavisnosti katastrofalne i po pravilu ne uništavaju samo zavisnika nego i njegovu porodicu, i to temeljno. Znači, nikada nije u pitanju samo zavisnik, obično je tu i njegova neposredna porodica, a da ne govorim o svim ostalim konsekvencama, ako radi, na poslu, u školi itd.

    Meni nedostaje, kada imamo te velike teme, šta smo izgradili, autoputevi, mostovi, zgrade, u redu, sve je to neophodno, ali meni nedostaju ovakve stvari koje popravljaju naše društvo u nekom suštinskom takođe smislu. Dakle, ne možemo se baviti vakcinacijom onda kada počnu tzv. ozbiljni ugledni ljudi da lupetaju u neograničenim količinama da je vakcinacija opasna, iako je ona jedna od najvećih dostignuća medicine 20. veka. Ja sam rekao – onda nemojte zvati mleko da je pasterizovano, pošto je to u počast Luja Pastera koji je otac vakcine, onda koristite drugu reč. Da bismo se zahvalili Pasteru, rekli smo – pasterizovano mleko. LJudi i ne znaju da je ta reč od njegovog imena. Znači, da mu se zahvalimo za taj veliki doprinos. Onda, rekoh, nemojte ni tu reč koristiti, pošto je Paster očigledno bio bitanga, koji je napravio nešto da naudi posebno srpskom narodu, to je inače najluđe od svega, da se ovde uvoze vakcine koje posebno targetiraju naše stanovništvo, to je već na nivou zavere i paranoja u čistijem obliku.

    Dakle, još jednom, ne vidim razlog, politički uvek može neko da glasa, to je stvarno njegov izbor, ali sami po sebi ovi zakoni jesu korisni za naše društvo, jedina moja primedba je bila za prva dva da su zakasneli, ali znate kako kažu – bolje ikad nego nikad. Znači, dobro je da imamo danas te zakone.

    Ono što mene brine i voleo bih, time završavam zaista, to je da u našem društvu više ljudi prihvati stav da je donirati organ jako humano.

    Nedavno sam gledao jedan film koji je mogao biti baziran na istinitoj priči, mislim čak i da je bio, kako jednom čoveku dovode jednog mladića i on ne zna ko je, mislim da udaje kćerku, dolazi jedan mladić i onda on kaže – vi ne znate ko je to, on kaže – ne znam. Kaže mu – e, to je mladić kome je presađeno srce vašeg sina i on je došao na svadbu vaše kćerke. Ovaj ga gleda i kaže – ti si sad meni kao sin, imaš srce moga sina.

    Znači, spasavate nekada život, spasavate nečije zdravlje i ja ne znam šta čovek može više u životu da uradi nego da nekom drugom pomogne. Znam iz razgovora sa ljudima oko mene, niko neće baš da napadne, ali, ljudi kažu – dobro, dobro. Nekako nemaju svest o tome da je to užasno human gest i da je to mnogo, ako mogu na ovakav način u nekom trenutku da pomognu nekome.
    ...
    Srpska napredna stranka

    Maja Gojković

    Poslanička grupa Srpska napredna stranka | Predsedava
    Hvala, profesore Korać.
    Reč ima dr Zlatibor Lončar, ministar. Izvolite.
    ...
    Srpska napredna stranka

    Zlatibor Lončar

    Zahvaljujem se.
    U većem delu se apsolutno slažem sa vama. Mi imamo problem svesti kod nas. Ne znam da li ste primetili da kada god krenu transplantacije, kada god se poveća broj donora, mi odjednom u medijima imamo tekstove da se negde u nekoj zemlji desila zloupotreba, da se desilo nešto i onda to postane tema. Ali, jednostavno, mi moramo da budemo jači od toga i da uspemo u tome.
    Što se tiče druge stvari, praćenje efekta, to će biti krajnje jednostavno. Jer, jednostavno, imaćete svake godine broj donora, broj transplantacija koje su urađene i tu ne može da se ne vidi učinak. Da li je on dobar ili loš, ovakav ili onakav, ali on svake godine na kraju godine dolazi na videlo.
    Kampanje, zahvaljujem ovom prilikom RTS-u koji već dugi niz godina svake nedelje vodi tu kampanju, zahvaljujem se kompanijama koje su se uključile prošle godine i koje su na najozbiljniji mogući način uzele iskustva drugih zemalja i radile, ali, očigledno da sve to nije bilo dovoljno dobro. Jesmo mi došli do 90 i nešto transplantacija, što je mnogo veći broj nego 2016. godine, ali to, svi se slažemo, nije dovoljno.
    Mislim da bi ovo trebalo da ima efekta i da svi moramo da radimo na tome da se promeni ta svest, inače, rezultat neće biti dobar. Možemo sve ove zakone svaki dan da menjamo i da nešto usaglašavamo, ali, ako ljudi ne shvataju da je ovo hiljadama ljudi jedini način da prežive, da ostanu sa svojim porodicama, ništa od toga. Možete vi da imate mnogo novca, možete da pokušate da odete u neku drugu državu, sa dosta novca, da pokušate da uradite transplantaciju, ali ni tamo nema dovoljno organa, ni to nije garancija da ćete doći na tu listu čekanja i da će to biti urađeno.
    Prema tome, molim sve da shvate. Mi nemamo izbora. Treba izaći pred te ljude i reći im šta smo uradili, kako smo uradili, da li će oni preživeti ili neće preživeti. To je jedini način, da ovo pogledamo samo sa te strane, da sklonimo sve drugo. Jer, ako se budemo bavili nekim drugim stvarima, išli u neku širinu, suština će se izgubiti i tu nikakvog efekta neće biti.
    Što se tiče droge, vi vidite i šta se radi i kako se radi. Imali smo sad ovu akciju za Ehit, krenuli smo sa tom kampanjom, nova komisija koja je formirana pri Vladi i mogu vam reći da su efekti bili odlični. Izuzetno mali broj, najviše bi voleli da nije ni bilo ljudi koji su se obratili lekaru za to, ali, bukvalno, jedan jedini ozbiljniji slučaj smo imali koji je završio u bolnici zbog kombinacije alkohola i psihoaktivnih supstanci. Po saznanjima iz policije, nikakvih incidenata nije bilo na Exitu. Zaplenjena droga je u gradu, nije ni ušla u Exit.
    Mislim da ćemo nastaviti sa time. Kao što smo sa festivalima, mislim da ćemo nastaviti i kada su sportske manifestacije u pitanju, domaće prvenstveno, derbi, međunarodne utakmice, fudbal, košarka, ili bilo šta drugo, gde su mladi u rizičnoj grupi. Krenućemo sa tim – sport - da, droga – ne.
    Ono što se slažem, a to je da ćemo mi početi sa decom od pet godina, sa njihovom edukacijom o raznoraznim drogama, psihoaktivnim supstancama, jer je procena stručnjaka koji se time bave da je to period kada mora da se krene sa obrazovanjem te dece.
    Nećemo imati apsolutno nikakve milosti niti razumevanja za one koji prodaju drogu i koji jednostavno ubijaju našu decu za par hiljada dinara. I ovu priliku koristim da im poručim da je bolje da nađu neki drugi posao. Nemoj to više da rade, da prodaju tu drogu, i to deci, jer nećemo imati nikakve milosti prema njima. Jednostavno, mogu bilo šta drugo da rade, ali to ne mogu da rade, jer to nećemo gledati i to nećemo tolerisati.
    Moram da vas podsetim, pomenuli ste antivakcinalni lobi i ostalo, zašto smo došli u tu situaciju. Dok je to trajalo i kada je padao obuhvat vakcina, samo vratite, imate mogućnost da vratite, jedna od prvih vesti su bile okupljanje antivakcinalnih lobija. Tako su počinjale vesti. I ne samo što su počinjale sa tim, nego su stavljali i decu u prvi red. Niko se nije javio, niko nije hteo da odreaguje i da kaže. Kad smo rekli medijima da to ne rade, da to nema veze ni sa čim, ispalo je da je to neko mešanje u medijsku politiku. Samo vratite film i vidite kako je bilo. To su bile udarne vesti. A da ne pričam o medijskom prostoru za te neke, ne znam ni kako da ih nazovem, ljude koji nemaju veze sa medicinom, ne znam ni čime se bave, a koji su dali sebi za pravo da komentarišu da se vakciniše i da se ne vakciniše. Ni tu nije bilo nikakve reakcije. Morali su roditelji dece i lekari da ih tuže, pa je tek tada malo zastalo i tek sada imamo efekte toga. Znači, pričam vam samo činjenice koje postoje.
    ...
    Socijaldemokratska partija Srbije

    Vladimir Marinković

    Poslanička grupa Socijaldemokratska partija Srbije | Predsedava
    Hvala ministre.
    Reč ima narodni poslanik Aleksandar Šešelj. Izvolite.
    ...
    Srpska radikalna stranka

    Aleksandar Šešelj

    Poslanička grupa Srpska radikalna stranka
    Dame i gospodo narodni poslanici, ponavlja se ova situacija koju imamo u srpskom parlamentu već jedan duži period, a to je spajanje raznoraznih tačaka dnevnog reda u jedinstvenu raspravu. To je ono što je pogubno za srpski parlamentarizam. Izgleda da u vladajućoj većini postoji mišljenje da je kvalitet parlamenta u tome da što više zakona dovede u što kraćem periodu i da parlament treba da bude samo protočni bojler da se rasprave objedinjuju. Imamo situaciju danas da raspravljamo o tri veoma važna zakona iz oblasti zdravstva, o ljudskim ćelijama i tkivima, presađivanju ljudskih organa i Zakona o psihoaktivnim kontrolisanim supstancama, a pored toga biramo i sudije, biramo i članove delegacije i članove Komisije za kontrolu i izvršenje krivičnih sankcija i tako dalje.

    Da bi Narodna skupština kvalitetno mogla da obavlja svoj posao i narodni poslanici da predlažu predloge zakona i amandmane mora se prekinuti sa ovakvom praksom, organizovati i zasedanja na kojima će biti zakoni koji su iz iste oblasti kako bi svi mogli maksimalno da se posvete i da kvalitetno rade, a ne da bude po principu što više zakona za što manje vremena. Stoga izlazi ono što imamo posle toga, a to je rat amandmanima gde se stigne u vreme u pojedinostima samo da se razgovara eventualno o jednom zakonu i imao situaciju da vladajuća većina onda podnese veliki broj amandmana. To nije kvalitet Skupštine, to nije parlamentarizam. To je izrugivanje parlamentarizmu i to je potpuno posedanje parlamenta od strane izvršne vlasti, to jest Vlade.

    Isto tako, Komisija koju je formirao Savet Evrope, GREKO, gde mi treba da usvajmo njihove… kako smo mi na putu u EU itd, oni su kao anomalije srpskog parlamenta utvrdili da je, osim ovoga što se raspravlja sve u vreme jedne rasprave i to što se zakoni raspravljaju po hitnom postupku, to treba da bude izuzetak, a ne pravilo. Treba da budu po redovnom postupku i da se ostavi dovoljno vremena, a ne danas za sutra i 24 sata ranije da se javlja kako zaseda skupština. Ko može kvalitetno da radi na taj način?

    Imamo samo ovoliko vremena, a imamo veoma važnu temu oko Zakona o transplantaciji i pogotovo za nas mora da bude važna iz našeg iskustva koja smo imali nedavno na našim prostorima, a to je slučaj „Žute kuće“, gde su teroristi OVK, koji danas sebe predstavljaju liderima samoproglašene republike Kosovo, imali kao jednu privrednu granu vađenje i prodavanje organa po zapadnoj Evropi, naravno, zarobljenih, a potom ubijenih Srba. Sa samim znanjem te činjenice mi moramo da pristupimo mnogo opreznije i da sagledamo bolje sve aspekte šta može da nam donese ovo što je danas izmena, a to je pretpostavljena saglasnost.

    Ono što je isto tako problematično jeste što mi ove zakone ne donosimo zato što je to potreba građana Srbije, zato što je to važno, zato što će to poboljšati standarde u zdravstvu, možda i hoće, ali to nije prioritet predlagača. Prioritet je usklađivanje sa direktivama EU i tim povodom je morao da zaseda i Odbor za evropske integracije. Kakve veze Odbor za evropske integracije ima sa zdravstvom da oni izdaju preporuke kakvi su ovi predlozi, da li su oni dobri ili nisu?

    Dokle mi da naše interese i interese građana Srbije stavljamo po strani da bi se dopali komesarima iz EU i da bi dobili neko tapšanje po ramenu? To nam neće ubrzati put u EU, to može samo da nam odmogne na tom putu iz razloga što mi time pokazujemo servilnost, kao već i 18 godina unazad prema nekim činovnicima koje niko nije birao, koji su administrativni radnici u Briselu, koji su birokrate koje posle svog mandata nemaju nikakvu težinu i svi ih brzo zaborave, a mi ovde mislimo da su Alfa i Omega.

    Ako nekog zanima pristupanje EU iz vladajuće koalicije, mora da kaže otvoreno u Skupštini Srbije - osnovni uslov za pristupanje Srbije EU jeste priznavanje samoproglašene republike Kosovo, a džabe nam sve direktive i sve preporuke i sve ostalo ako se to ne reši.

    Treba da prestanemo sa tim i da proces harmonizacije bude stvar prošlosti. Šta nas briga proces harmonizacije i kakvo je pravo EU? Treba valjda da bude u skladu sa potrebama građana Srbije?

    Isto tako, ministar je jednom prilikom oduševljeno rekao kako će naše zdravstvo prvo ući u EU, budući da je Srbija primljena u „Eurotransplant“. Inače, organizacija koja ne obuhvata i nije deo EU i ne obuhvata države članice EU. Obuhvata samo osam zemalja. To su Nemačka, Hrvatska, Mađarska, Austrija, Slovenija i zemlje Beneluksa. I, naše zdravstvo ulazi polako u EU?

    Ono što je ovde veoma problematično jeste izjava povodom toga nemačkog ambasadora, odlazećeg, iz Srbije Aksela Ditmana, koji je hvalio učlanjenje Srbije u „Eurotransplant“ i rekao da je potreba za organima daleko veća od donora i to nije situacija samo u Srbiji, nego je tako i u Nemačkoj.

    Da li će onda ovi zakoni pomoći da mi zadovoljimo tržište EU, crno tržište za organima, kao što smo već u potpuno kolonijalnom položaju. Mi smo jeftina radna snaga, mi smo parking za migrante, mi smo poligon za eksperimentisanje. Sada će moći verovatno da nalaze i jeftine organe u Srbiji.

    Ima tu spisak. Može da se nađe relativno lako. Jedno zdravo srce košta 600.000 evra, oba plućna krila koštaju 300.000 evra, jetra 150.000 evra, oba bubrega 150.000 evra, koža 30.000 evra, dve rožnjače 27.000 i tako dalje. Da li mi sada sa našim organima izlazimo na tržište EU?

    Ono što je isto jedna ogromna nebuloza, što se priča u našoj javnosti i poredi se pretpostavljena saglasnost sa doborovoljnim davanjem krvi i sa obaveznom vakcinacijom.

    Dakle, ne može da bude analogija da se uvodi pretpostavljena saglasnost zato što je obavezna vakcinacija, jer je vakcina jedna civilizacijska tekovina, a ovo treba da bude stvar izbora, ljudsko pravo i isto tako dobrovoljno davanje krvi.

    Dakle, to je ono od čega razvijene zemlje odustaju i tamo gde se pokušalo da se uvede ta pretpostavljena saglasnost veoma je loše prošlo. Na primer, u Francuskoj i u Brazilu. Organizovane su ulične demonstracije povodom toga i svaka vlada koja razmišlja u interesu svojih građana je odustala od toga.

    Negativna iskustva imaju i neke druge države, kao na primer Španija. Bila je na snazi pretpostavljena saglasnost više od deset godina, ali nije bilo nikakvog efekta na stope doniranja. Isto tako je i u Švedskoj, koja je prešla na pretpostavljenu saglasnost, niska stopa doniranja organa.

    Pretpostavljena saglasnost, kaže dr Milenko Stojković, član Komisije za transplantacije u Vladi Srbije, to je izjava iz 2017. godine, ne znam da li je taj čovek još uvek član te Komisije, ali kaže: „Novi zakon podrazumeva prelazak na pretpostavljenu saglasnost donorstvaa, a pretpostavljena saglasnost znači da smo svi saglasni da budemo donori organa. Onaj ko ne želi da donira organe posle smrti moraće da se prijavi u opštinu ili u sud i da potpiše formular. Postojaće baza podataka u Ministarstvu unutrašnjih poslova, uz koju će u svačije ime stajati podatak da li je odbio da bude donor“.

    Dakle, nakaradno zakonsko rešenje. Umesto da bude tako da ako neko želi da donira organe onda se prijavi za dobrovoljno davanje organa, a ne da to bude činjenica, pa ako neko ne želi onda mora da ide da overi izjavu kod notara, mora da se prijavi, mora da ne znam ni ja šta sve uradi i, naravno, to sve da plati.

    Dakle, ako nam je već to tako važna tema, a vi ste, ministre, danas govorili kako je to u skladu sa svim evropskim standardima i direktivama EU i tako dalje, zašto se mi nismo onda ugledali na SAD, koji imaju najbolje uređen sistem doniranja organa. Dakle, samo onaj ko izričito želi da donira organe on to se prijavi, a ovi koji ne žele, ne žele i to je ljudsko pravo, pravo izbora.

    Dakle, neće nam pomoći represivni zakoni i neće nas približiti EU, iako nam je to veoma pomoglo što smo ušli u „Eurotransplant“ i benefite od toga već ubiramo. Treba da se fokusiramo na interese građana Srbije i još jedna stvar tu postoji, a to je poverenje pacijenata u lekare. Pacijenti koji su teško bolesni od nekih bolesti koje se teško leče, kojima možda nisu velike šanse da ostanu živi, kako će oni imati poverenje u lekara ako imaju u vidu da lekar njega, kakvih smo mi slučajeva imali i koliko smo imali korupcije u zdravstvu, nažalost, ne gleda samo kao neki izlog sa zdravim organima gde to šta može da se proda? Jedna cela nova grana kriminala može iz toga da se izvede. Kako će uticati na to?

    Dakle, svi koji su razgovarali, sve zemlje, prilaze ovaj temi sa velikim oprezom, a ne prepisuju evropska rešenja i ne rade to što je u skladu sa evropskim direktivama, protokolima itd, nego zato što je to u skladu sa interesima i sa poboljšanjem zdravlja njihovih građana.

    Tako treba da radi Srbija i zato vi treba da povučete ovaj zakon i da se ne blamirate i da krenete da razmišljate malo da popravite stvari u zdravstvu, a ne da prepisujete već loša rešenja.

    Isto tako moždana smrt. Nastupanje moždane smrti je kraj života i posle toga se proglašava smrt itd. Ko može da ima poverenje u to? Koliko je bilo slučajeva da se posle 24 sata ljudi probude? To se dešavalo čak i na sahranama.

    Dakle, to uopšte ne može da bude jedna pouzdana činjenica i sigurnost da je neki čovek preminuo, pogotovo ako je srce još ostalo da kuca, ne samo u Srbiji, nego širom sveta su se takve stvari dešavale. Kako može to da nam bude neka sigurnost da taj čovek više nije u životu?

    S druge strane, isto postoji nešto što je tragikomično. Kaže se u obrazloženju – U cilju povećanja broja davalaca i smanjenja broja pacijenata koji se nalaze na listi čekanja za presađivanje, bilo neophodno utemeljiti osnov za jedan jasno uređeni transparentan sistem koji vraća veru i postepeno menja svest, na taj način povećava jedinu šansu za preživljavanje svim građanima Srbije.

    Sistem koji vraća veru i jača svest. Dakle, treba da ovim zakonom obezbedimo poverenje građana Srbije u srpsko zdravstvo, Ministarstvo zdravlja, a Ministarstvo zdravlja na njegovom čelu je čovek koji je poznat pod nazivom „Dr Smrt“.

    Dakle, ako neko ima nadimak „Dr Smrt“…
    ...
    Socijaldemokratska partija Srbije

    Vladimir Marinković

    Poslanička grupa Socijaldemokratska partija Srbije | Predsedava
    Kolega Šešelj, molim vas da ne govorimo o toj terminologiji, ne o nadimcima. Molim vas da poštujemo naše goste i ovaj parlament.
    ...
    Srpska radikalna stranka

    Aleksandar Šešelj

    Poslanička grupa Srpska radikalna stranka
    Pa piše, to su izvori koje ja koristim, ja čitam novine. Ja ne znam da li je to istina ili nije, to treba nadležni organi da utvrde.