Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Radiša Ilić

Govori

Izgleda da neki žele da se vratimo u vreme Saveza komunista, da se samo predloži dnevni red i da nema diskusije, usvaja se jednoglasno i idemo kući. Osnovna funkcija parlamenta jeste da se vodi rasprava o predloženim tačkama.
Dosadašnji način utvrđivanja doprinosa izgleda da nije dobar ni za aktuelnog ministra, s obzirom da je sada u ovom predlogu zakona predložen novi koncept ubiranja doprinosa. To se pre svega odnosi na način određivanja osnovice doprinosa.
Sada se u Predlogu zakona kaže da se kao najniža mesečna osnovica uzima 40% od prosečne mesečne bruto zarade u Srbiji. Prilikom isplate zarade poslodavac je po dosadašnjim propisima bio dužan da izvrši uplatu doprinosa za socijalno osiguranje najdalje do 30. u mesecu za prethodni mesec na iznos najviše zakonom propisane osnovice prema stepenu stručne spreme.
Na ovaj način su poslodavci na neki način zakidali na doprinosima tako što je zaposlenog obično prijavljivao na niži stepen stručne spreme, odnosno ako je zaposleni imao VII stepen stručne spreme prijavljivao ga je na srednji stepen stručne spreme i time je pravio štetu zaposlenom i državi.
Novi zakon o socijalnom osiguranju predviđa ukidanje osnovica prema stepenu stručnosti i predlaže samo jednu obaveznu osnovicu za obračun i doprinos i to u visini od 40% od mesečne zarade ostvarene u Republici. Predlog se može posmatrati sa stanovišta što će svaki poslodavac uplatiti doprinose na iznos najniže osnovice, a time jedino zaposleni mogu biti u podređenoj situaciji pri kasnijem utvrđivanju osnovice za penziju, kada se uzimaju u obzir proseci zarada za određeni period, odnosno za određeni broj godina.
Ono što je izuzetno bitno da se spomene u ovoj raspravi jeste činjenica, a vidim da po tom pitanju nisu predložena nikakva rešenja, tiče se građana, prvenstveno stanovništva koje živi na selu, a koje je nekada bilo najviše opterećeno i zahvaćeno enormno velikim doprinosima za penziono i socijalno osiguranje.
Naime, danas takav oblik ubiranja doprinosa ne postoji, ali je zato većini domaćinstava ostao ogroman dug iz prethodnog perioda, a koji je još bio opterećen kamatom. Neizmirenje ovog nerealnog duga danas predstavlja bukvalno nerešiv problem za većinu tih seoskih domaćinstava, jer dok se ona ne izmire ne mogu se ostvariti druga osiguranja, u smislu toga da član tog domaćinstva koji želi da uplati samostalno zdravstveno osiguranje ne može da izmiri taj prethodno napravljeni dug.
Obično kod tih članova domaćinstava niko ne radi, a takvih je sve više i više, s obzirom da je u poslednje tri godine skoro pola miliona ljudi ostalo bez posla. Možda će ministar pokušati da na neki način iznađe rešenje za ovakve slučajeve, jer mora se imati na umu da su poljoprivrednici bukvalno uništeni i da nemaju sredstva da izmire svoja ranije nastala dugovanja.
Nemaju sredstva zato što im nije plaćeno po realnoj ceni, zato što je tako ubrana višnja, zato što se malina plaća u bescenje, dok država štiti nakupce.
Pšenica je procenjena na 8,5 dinara, a cene repromaterijala za setvu i za zaštitu neuporedivo skaču, što nikako ne može da pokrije ni osnovne troškove proizvodnje, a kamoli da se namiruju prethodno nastali dugovi.
To što su fondovi socijalnog osiguranja prazni, ne znači da će ih sada po ovom novom predlogu zakona popuniti doprinosi obveznika, od kojih bi većina mogla da se svrsta u kategoriju ugroženih domaćinstava. Činjenica je da je danas u Srbiji manje obveznika doprinosa za PIO. Većina njih se nalazi na birou za nezaposlene. Takođe, oni koji su zaposleni kod privatnika, dešava se situacija da je promet jedva pozitivan, tako da se tu smanjuje broj radnika.
Ovde je malopre bilo reči o Fabrici cementa. Jedan sam od bivših radnika Fabrike cementa i mogu da kažem sledeće. Tamo je do privatizacije, odnosno do decembra 2001. godine bilo zaposleno oko 2.400 radnika, a danas ih je zaposleno samo 600, a 2007. godine biće ih ukupno 300 po planu.
Mnoge stvari su diskutabilne ako ćemo da govorimo o procesu privatizacije, mada tu sada nije tačka, ali situacija je takva da od tih 1.900 radnika koji su ostali bez posla, jedva da je njih 900 zaposleno i da legalno plaća svoje doprinose penzionom i socijalnom osiguranju. Možda će se fondovi popuniti kaznenim odredbama po zamisli ministra Dinkića.
Komentarisao bih član 74. koji se direktno odnosi na fizička lica, a rekao bih najviše na poljoprivrednike obveznike, gde im se bukvalno preti da će, ukoliko ne izmire obaveze u datom roku, biti kažnjeni novčanom kaznom u rasponu od 2.500 do 50.000 dinara. Umesto da Ministarstvo i Vlada Srbije pomognu poljoprivrednim proizvođačima, oni se trude da im uzmu poslednji dinar iz džepa.
Na kraju, kratko bih komentarisao u članu 8. stav 11. gde su u obveznike zdravstvenog osiguranja ubrojane monahinje i monasi.
Pre svega, iz poštovanja prema tim čuvarima naše nacionalne i kulturne baštine, država Srbija bi trebalo da ih oslobodi bilo kakvih doprinosa. Zar misli da će tim mizernim doprinosima biti popunjen fond osiguranja? Oni bez ikakve naknade čuvaju naše svetinje, obnavljaju stare ruševine manastira, crkve, podižu konake, neguju bolesne pri nekoliko manastira u Srbiji. Dodelite im za to zdravstveno osiguranje bez doprinosa, jer oni svoje prihode, iako ih imaju, namenjuju za održavanje onih svetinja gde borave.
Gospodin ministar, s obzirom da on nije ovde, umesto što planira da puni fondove doprinosima radnika koji imaju plate od 4.000 ili 5.000 dinara, možda bi bilo bolje da se potrudi da naplati nešto i od onih silnih ekstraprofitera, sa čime je pre tri godine nastupao u javnosti ili ih je sada naprasno zaboravio. Za njih nema pretnji ni kazni, samo su namenjene za običan narod, koji u Srbiji danas izuzetno teško živi. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, dolazim iz Pomoravskog okruga, tačnije iz Paraćina, grada u kome je 2000. godine bilo 12 hiljada zaposlenih, a tri godine posle vlasti DOS-a, vlasti u kojoj je na neki način učestvovala i partija aktuelnog ministra, u Paraćinu radi samo 5,5 hiljada ljudi.
Eto, to je doprinos bivše vlasti, a verujem da su mnogi od tih šest hiljada radnika danas socijalni slučajevi. Takva situacija je u mnogim gradovima Srbije.
Ovaj predlog zakona o izmenama i dopunama u stvari je pokušaj da se donekle ublaže loši uslovi življenja za određene kategorije stanovništva. Ti loši uslovi su se naročito istakli u poslednje tri godine, kada je došlo do bespoštednog otpuštanja radnika i zatvaranja mnogobrojnih preduzeća.
Srpska radikalna stranka je još pre nekoliko meseci takođe podnela predlog zakona o izmenama i dopunama ovog zakona, ali voljom skupštinske većine to nije došlo na skupštinsku raspravu. Malo kasnije ću se vratiti na taj predlog zakona.
U članu 9. u pregledu odredbi se kaže da su prava u okviru socijalne zaštite, a za koja se stara Republika Srbija, odnosno nadležno ministarstvo: materijalno obezbeđenje socijalno ugroženih građana, dodatak za pomoć i negu drugih lica, pomoć za osposobljavanje za rad, i neka druga prava, a ja ću se uglavnom osvrnuti na ove tri stavke.
Kada je reč o materijalnom obezbeđenju, pored lica koja su teškoj materijalnoj situaciji u centralnoj Srbiji, najteže je Srbima na Kosovu i Metohiji, kojima je neophodna materijalna pomoć kako bi mogli da opstanu i da ostanu na Kosovu, da žive, jer su svakodnevno izloženi svakojakim pritiscima Šiptara, terorista, KFOR-a, raznoraznih međunarodnih organizacija koje se na sve načine trude da proteraju Srbe sa Kosova da bi Kosovo postalo etnički čisto.
Ako u budžetu mogu da se nađu sredstva za svakojake agencije, udruženja, organizacije koje imaju neko sumnjivo delovanje, ako mogu da se bacaju državne pare za preskupe i nikom potrebne studije i elaborate, e onda se mora naći novac za srpsku nejač na Kosovu. Treba da nam budu primer mnoge zemlje u svetu koje se izuzetno staraju za svoje sunarodnike koji žive u kriznim područjima, kako bi sačuvale svoj etnički prostor.
Kada je reč o pravu na dodatak za pomoć i negu drugih lica i pomoć za osposobljavanje za rad, tu se pre svega misli na lica koja su teško obolela od multiple skleroze, distrofije mišića, paraplegičare, lica rođena sa Daunovim sindromom itd, zatim lica koja su rođena kao invalidi, i na njihove roditelje, odnosno staraoce.
U većini gradova u Srbiji postoje udruženja tih obolelih lica. Takvo jedno udruženje je postojalo u Paraćinu, odnosno možda voljom lokalne vlasti više ne postoji. Ta udruženja su se mahom bavila osnivanjem nekih malih radionica ili preduzeća u kojima su se hendikepirana lica okupljala, dolazilo je do neke proizvodnje, bavili su se izradom propagandnog materijala po narudžbini ili izradom ambalaže, a preko tog rada su ostvarivali i deo prihoda koji im je poboljšavao uslove života.
Ministarstvo bi trebalo da se potrudi da pomogne takvim udruženjima koja žele na takav način nešto da rade, da se taj rad ne bi usmeravao na entuzijaste i na roditelje te dece koji bi tako nešto želeli da ostvare. Rekao sam već, takvo jedno udruženje danas u Paraćinu više ne postoji, imalo je oko 180 članova, a sada čekaju da ih neko ponovo organizuje da bi mogli sebi da priušte nekakav prihod.
Takođe, u opštini Paraćin, tačnije u manastiru Sveta Petka kod Izvora, sestrinstvo manastira se brine za oko 100 štićenica tog doma. Pre svega, želim da napomenem da su to izuzetno teško retardirane osobe sa teškim fizičkim nedostacima. Apelujem na gospodina ministra i ministarstva da iznađu načina da pomognu toj ustanovi, jer oni dobijaju samo jednokratnu budžetsku pomoć SO Paraćin, zatim od nekakvih udruženja koja čuju za ovu situaciju, odnosno šta se dešava u manastiru. Ne bi bilo loše da im se pomogne, pre svega, u nabavci inventara, u određivanju medicinske ekipe koja bi trajno posećivala ovaj dom, jer je i to zaista neophodno. Sestrinstvo ne traži nikakvu platu. Smatraju da je to njihova uloga da pomognu teško obolelima.
Na kraju, osvrnuo bih se kratko na odredbe člana 61. i 69b. Po članu 61. korisniku prava na materijalno obezbeđenje iznos obezbeđenja umanjuje se za 50% ukoliko se korisnik nalazi na bolničkom lečenju. S obzirom da svako bolničko lečenje iziskuje povećane troškove, smatramo da je izlišno da u tim situacijama tom korisniku uskraćujemo i tih 50% pomoći koje mu dodeljujemo.
Što se tiče člana 69b, gde se reguliše imenovanje, odnosno izbor direktora centra za socijalni rad, koga imenuje opština uz saglasnost ministarstva, znamo da u pojedinim opštinama gde vlast zavisi od svakojakih koalicija dolazi do usaglašavanja pojedinih interesa tih malih stranaka, pa se eto tako nekom nude pojedina direktorska mesta bez stručnosti, bez zvanja, što može da ima dalekosežne posledice na rad tog centra za socijalni rad.
Smatram da ćete uvažiti naše predstavke, ali u suštini, ove dopune i izmena Zakona predstavljaju samo ublažavanje svega onoga što se desilo u prethodne tri godine, a to je da danas ljudi izuzetno teško žive, da ima previše ljudi bez posla i da na neki način pokušavaju da sastave kraj sa krajem. Koliko ćete vi u tome uspeti, ostaje da se vidi. Zahvaljujem.