Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Vesna Pešić

Govori

Meni su se obratili građani Pančeva da pitaju zašto voz koji saobraća između Pančeva i Beograda ide sve sporije i sada se 15 kilometara prelazi dva sata, a celo Pančevo govori da je to zloupotreba gradonačelnice Pančeva. Zato se obraćam vladajućoj koaliciji da to ispita, naročito ministar za lokalnu samoupravu. Da li je tačno da je njen muž otvorio autobusku stanicu i, da bi naterao građane da koriste taj autobus, vršio je pritisak da taj voz uopšte ne radi? Prenosim ovo pitanje, da se utvrdi zašto je tako strašna situacija i zašto građani Pančeva, koji moraju da putuju u Beograd, pate svakog dana, nikada se ne zna kada voz dolazi, koliko voz treba da putuje, a imaju sumnju da je reč o zloupotrebi. Zato molim da dobijem odgovor na ovo pitanje, u ime građana Pančeva. Hvala vam.
Htela bih da dodam nekoliko stvari za koje mi se čini da ovde nisu rečene, a odnosi se na prethodni zakon, koliko sam ga ja analizirala i koliko se o tome zna u javnosti, šta su bile njegove osnovne slabosti. To je bio kontrolni organ. Prema tome, u prethodnom zakonu, kontrolisanje redovnog rada finansiranja stranaka i izbori i kampanje, bilo je dato Republičkoj izbornoj komisiji i Odboru za finansije Skupštine Srbije. Glavna zamerka je bila da u stvari partije same sebe kontrolišu, jer su oba organa bila sačinjena praktično od predstavnika stranaka. Verovatno da je ta kritika bila dobra.
Htela bih da kažem da ovaj zakon neće u potpunosti otkloniti slabost kontrole, zato što Agencija za borbu protiv korupcije nije opremljena da se bavi ovako ogromnim poslom. Prvo, svako može, kao običan građanin, da primeti da se ta agencija gotovo uopšte i ne čuje u javnosti. Ona ima velika zaduženja da kontroliše i finansijske situacije i promene pojedinih poslanika, i druge ogromne zadatke, recimo, kao sukob interesa. Međutim, mi gotovo ništa od te agencije ne čujemo. Ona se možda javi dva ili tri puta godišnje povodom određenih slučajeva, što znači da uopšte nije dobila bilo kakvu afirmaciju u javnosti, da bi kao jak kontrolni organ mogla da preuzme ovakve zadatke kakve joj zakon daje.
Navešću samo nekoliko primera koji će se opet ponoviti i ovde, kao i u onome što Agencija i do sada kontroliše, a to je iz ovog zakona, recimo, član 37. Tu se kaže, da ukoliko su finansijski izveštaji nepotpuni ili ne odgovaraju propisima, onda, Agencija može određenim upozorenjem, bez učešća javnosti, da otkloni to, pa, ukoliko to upozorenje ne bi vredelo, onda bi moglo da dođe do pokretanja prekršajnog postupka.
Mi smo već imali određene slučajeve za to „šaputanje na jastuku” između Agencije i pojedinih predstavnika vlasti ili povlašćenih ljudi. Recimo, slučaj Dulić. On je imao 70 ugovora sa svojom privatnom firmom sa javnim firmama i samo je rečeno javnosti da je to sve u redu, da se u tom kontaktu sve to raščistilo. On, takođe, nije imao preneta ovlašćenja, ali se opet to rešilo van javnosti.
Kao što vidite, na ključnim momentima javnost se isključuje. Zašto nam se nije onda, a ni sada, a treba i u budućnosti, podnosio izveštaj o tome u čemu ta stvar nije bila dobra, kako je ona otklonjena, itd, umesto što se to prikriva? Ona je i do sada pokazala da ima tendenciju da prikriva ovakve stvari i da javnost ostane uskraćena za to ''šaputanje'' između nje i pojedinca, funkcionera, između nje i stranke, itd. I to može da se nastavi i dalje. Do sada se nije potvrdilo da ta agencija zaista može da uživa jedan ugled i da može ovako velike zadatke da preuzme na sebe.
Druga stvar koju sam htela da kažem, a to je već rečeno, odnosi se na zloupotrebu državnih funkcija u kampanji. Postoje najnoviji podaci o kretanju naše zaposlenosti. Vidi se da se mnogo više zapošljavaju ljudi u javnom sektoru, što je zaista jedna devijacija, a pada zaposlenost u privatnom sektoru. U prošloj kampanji, ljude koje sam ja upoznavala i koji su se zapošljavali u javnom sektoru, pre svega u javnim preduzećima, ali i u administraciji, pri lokalnim samoupravama, gradskim, pokrajinskim, da su onda te armije bile naterane da idu od kuće do kuće i da idu u kampanje, zato što su se zapošljavale.
Dakle, moraš da odradiš zaposlenje, a ovaj rast zaposlenja, upravo u tom sektoru gde ne treba da bude zapošljavanja, to ne možemo da kontrolišemo. To je jedna ogromna besplatna armija koja će da radi na sledećim izborima i koja se ni na koji način ne može izmeriti.
Konačno, mislim da kod nas ne može uopšte da se donese zakon koji može da predvidi sve inovativnosti koje se mogu u Srbiji izmisliti. Kako jedan zakon može da izmisli da se kontroliše ucenjivački kapacitet pojedinih stranaka koje čine vladajuću koaliciju. Mi imamo primer da je sada jedna stranka u vladajućoj koaliciji prešla u opoziciju i tera svoju izbornu kampanju skupljanjem potpisa, na osnovu svog napisanog programa donosi ovde u skupštinu predloge preko svoja 24 poslanika i ako Skupština ne prihvati njihove zakone, svi mislimo ovde da li će sutradan da padne vlada, zbog toga što tako nešto nismo predvideli.
Dakle, sada jedna stranka koja ima ucenjivački kapacitet, koja pripada vladajućoj koaliciji, nije joj dovoljno dva meseca izborne kampanje, nego je rešila da ima godinu i po dana izborne kampanje i lepo da to čini besplatno. Čak, ovakve stvari koje u svakom normalnom društvu ne bi mogle da se dogode, u našem društvu se događaju. (Predsedavajuća: Pet minuta.) E, hvala.
Htela sam da istaknem, povodom ovoga što je rekla koleginica Nada Kolundžija, da bi sigurno bilo mnogo bolje da smo mogli da se složimo da se donese nov izborni zakon i da bi neka rešenja i čitav taj zakon i koncepcija bili mnogo bolji nego što je ovo sada, kao određene izmene i dopune, popravke zakona koji već postoji. Međutim, smatram da je dobro što se donose i ove popravke zakona zato što je bilo jako mnogo kritika.
Htela bih da stavim jednu primedbu na samo obrazloženje ovih izmena i dopuna Zakona o izboru narodnih poslanika. Suviše se naglašava da su ove izmene donete pod uticajem odluke Srbije da uđe u EU, pa se pominju i kritičke primedbe Venecijanske komisije. Mogli bismo da se pozovemo i na našu domaću javnost, koja je veoma mnogo kritikovala postojanje blanko ostavki; čak jedna stranka parlamentarna stranka, LDP, nije ni imala blanko ostavke. Naši stručnjaci, kao Vladimir Goati, Aleksandar Molnar, mnogi su kritikovali imperativni mandat i situaciju da je članom Ustava 101, kako je ovde interpretiran, praktično došlo do uzurpacije suvereniteta građana kod nas. Smatram da je ovo što je sada predloženo možda moglo biti bolje, ali svakako da su te izmene dobrodošle.
Da smo gledali šire, mogli smo i neke druge stavove u ovom zakonu da promenimo, bez određenih posledica. Recimo, da se nismo ograničili samo na primedbe EU mogli smo da promenimo i član Zakona 73a, jer je dosadašnja praksa potvrdila da je glasanje u inostranstvu naših državljana koji imaju prebivalište u Srbiji a boravište u inostranstvu (gde se za svaku izbornu listu mora praviti izborni odbor, u raznim delovima sveta) bilo jako skupo. Postoje različiti moderni modeli kako je to moglo da se uredi, pogotovo kada je reč o štednji i bacanju para, koje se nastavlja na ovaj način. Kada smo već donosili izmene i dopune, mogla je i tu da se napravi određena intervencija.
Htela bih, takođe, da postavim pitanje, jer nisam mogla da dobijem odgovor, zašto se u članu 43. kaže da lista koju stranke ili koalicije predaju, ili grupe građana, mora da ima 10.000 potpisa? Zakon o političkim strankama, koliko se sećam, prihvatio je 10.000 potpisa za registraciju stranaka, s tim da uredno registrovane političke stranke ne moraju da skupljaju potpise. Ne znam da li je do te izmene došlo, ne mogu da se setim, ali mislim da je jedna takva izmena bila. Znači, to bi moglo da važi samo kada to podnose grupe građana, a ne registrovane političke stranke.
Na kraju bih da istaknem, pošto zaista nemam mnogo vremena da o ovim izmenama govorim, da je dobro što je zakon eksplicite rodno osetljiv i što želi da postigne na budućim izborima da jedna trećina narodnih poslanika budu žene. Međutim, ono što zabrinjava i što se moglo čitati u štampi, to je da će možda biti podnet amandman, ne znam da li se to dogodilo, da ukoliko žena da ostavku (znači, ukoliko pripadnik pola koji je manje zastupljen da ostavku, onda od manje zastupljenog pola treba da se nađe i zamena), da se eventualno to izbaci iz ovih izmena i dopuna i da ta zamena, nezavisno od rodne pripadnosti, može da bude i muškarac. Mislim da je to predložila Demokratska stranka, da sam to videla.
Mislim da to ne bi bilo dobro, da bi to narušilo tu jednu trećinu za koju smo se opredelili. Ukoliko nema jedne trećine, sama lista, prema ovom zakonu, može da bude odbijena od izborne komisije. Ako bi izborna komisija mogla da odbije takvu listu u kojoj nema 30% žena (u ovom slučaju radi se o ženama, da ne upotrebljavamo te rogobatne izraze), onda mislim da ne bi bilo dobro ukoliko bi se posle u praksi ta jedna trećina, koja je sada očigledno zagarantovana, menjala.
Taj amandman koji ste, izgleda, vi iz Demokratske stranke namerili da podnesete ne bi trebalo, po mom mišljenju, prihvatiti. Ove druge izmene treba prihvatiti zato što je osim Evropske unije, koja je nama veoma važna, i naša javnost bila eksplicitna u pogledu toga da građanin treba da zna koga bira i da se blanko ostavka izbriše iz naše prakse, a u zakonu nije ni postojala.
Naša koncepcija je bila od početka, ako se sećate, predlagali smo da je najbolje da Srbija ima 12 ministarstava, ali sada, u ovoj raspravi, mi smo smatrali da je najbolje, prvo, ukinuti potpuno neklasična i neuobičajena ministarstva koja gotovo nigde ne postoje, a ne da se menjaju klasična ministarstva i da se ona opterećuju pa da se onda menjaju, da se cepaju rudarstvo i energetika, nego smo predlagali, i to bi bila najveća ušteda, da se takva ministarstva ukinu.
Recimo, predlagali smo, ako se sećate, 2006. godine je to bio Nacionalni investicioni plan, koji je pravljen za izbore, znači za kupovinu izbora, i to je ipak preživelo na nekakav način. Sad je to spojeno s Ministarstvom za ekonomiju, a pritom Ministarstvo za ekonomiju i regionalni razvoj nije dodalo to ministarstvo u naslov, dok su sva druga ministarstva dodala po pet-šest novih imena.
Tako da nema nikakvog razloga da u jednom slobodnom i liberalnom društvu postoji nekakav paternalizam nad omladinom i omladinskim organizovanjem jer mislim da su omladinci, a upravo je to poenta, da se oni sami organizuju, da sami vode svoju politiku i nema nikakve potrebe da im ministarstvo i država u tome pomažu.
Mogu da razumem da to mogu biti sportska društva, da to mogu biti nevladine organizacije, ali da se država brine i organizuje čime će da se bavi omladina, meni se čini da je to nepotrebno. Onda bismo mogli tako da napravimo i ministarstvo za porodicu, pa ministarstvo za penzionere (zašto da država ne organizuje i penzionere) i razne druge grupe. Znači, specifično organizovanje pojedinačnih društvenih grupa je nepotrebno. Što ne organizujete nekakve druge takve…?
Mislimo da bi u ovoj situaciji raščišćavanje situacije oko ove rekonstrukcije bilo veoma korisno. Neka se ukinu ministarstva koja su najmanje potrebna. Druga su, kažem, spajana, preuveličavana, a ovo ministarstvo je od početka bilo nepotrebno. Hvala vam.
Pošto su moji prethodnici Čedomir Jovanović i Ivan Andrić već dali jednu širu perspektivu iz koje smo posmatrali ovu rekonstrukciju Vlade, ja ću poslušati koleginicu iz LSV i pokušaću da krenem od toga šta bi moglo da bude rešenje, pošto smo dobili kritiku da je bilo mnogo kritika a nije bilo rešenja.
Znači, ne bi trebalo trošiti preveliku energiju. Nikakvih očekivanja, ni kod građana ni kod nas ovde, nema od ove rekonstrukcije Vlade. Prema tome, ovo je preterano ''zalaufavanje''. Svima nama je jasno šta je sve ovo. Znači, ta vlada je i stvarana tako. Ta koalicija nije stvarana tako što bi se kombinovali programi stranaka pa onda dobio dobar dirigent da se ostvare ti programi, nego je stvarana po onom klasičnom partijskom feudalnom sistemu gde su se radili koalicioni sporazumi i podela kvota, znači koliko čega će ko dobiti.
Kad je reč o kadrovskim pitanjima, naravno, stranke imaju neki svoj patološki način kako postavljaju svoje kadrove, da li ih postavljaju tajkuni, da li ih postavljaju po nekoj lojalnosti, da li po tome kome mogu da diriguju, da li onog ko sluša itd. Znači, nismo mogli dobiti dirigenta ove vlade, tako da svi znamo da je to bio jedan glomazan raštimovani orkestar koji uopšte nije funkcionisao.
Vidite, bila su dva pristupa, koja smo mi slušali u javnosti, da se taj raštimovani orkestar koliko-toliko sredi u poslednjem momentu. Jedan pristup je bio tzv. personalni pristup, pa nas je potpredsednica DS uveravala kako Mirko Cvetković sedi danonoćno i analizira rad svakog ministra. Ja sam se, verujte, obradovala, zato što mislim da je to ključno.
Čak i taj broj, na čemu su se iživljavali kad kažu – mnogo je 250 poslanika, daj 150; velika je Vlada, smanji Vladu. To kvantitativno je najlakše, pa su se mnogi proslavili na toj kritici. Međutim, zapanjila sam se da mi idemo tako radikalnim putem da ćemo analizirati kako koji ministar radi, da će se postaviti pitanje odgovornosti. Pa neka bude i 300 tih resora ako ćemo mi da postavimo pitanje kako je koji ministar radio.
Međutim, naravno, te analize nema, niti se on time bavio. To je bila jedna čista laž. E, sad, kako je to izvedeno? Ako već to nije moglo, i nikada neće, ne znam kada će biti moguće da se ovde postavi pitanje odgovornosti pojedinih ministara, mi smo sad rešili da dirigenta zauvek nemamo (dirigent je predsednik Vlade, njega smatram dirigentom), da predsednik Vlade više nikad ne postoji, pa smo u zakon uneli da nema predsednika Vlade, odnosno da je on u stvari ministar, a onda smo doneli još jednu izmenu – da potpredsednici mogu da imaju ministarstva, a sad ćemo imati potpredsednicu Vlade bez ministarstva.
Tražim kao rešenje da ministar finansija ne bude gospodin Cvetković, nije kasno da se to promeni, nego da zaista, koliko može, radi ovaj svoj zadatak koji treba da radi, a ne da pravimo ovu komediju, da je ovo jedina država koja nema predsednika Vlade iako smo parlamentarna demokratija, nego mu se daje najveće ministarstvo, sa najvećim obimom i najvećom odgovornošću u finansijskoj krizi.
Molim da se ovo hitno popravi. Gospođice Jerkov, da bih zadovoljila vašu želju da dajem konstruktivne predloge, dajem konstruktivan predlog da se odmah odustane od ovakve kombinacije, jer time ukidamo predsednika Vlade, a potpuno je neadekvatna ova promena.
Drugo, kada ste razmišljali o tome kako da se učini Vlada efikasnijom, šta ste vi radili? Uzeli ste čistu mehaniku i spojili ministarstva. To nije manji broj kada se spoje ministarstva. To nije ušteda. Nema nikakve uštede. Niko od ministara nije ovde ni prikazao šta su tu nekakve uštede, šta je tu racionalizacija. Nema uštede zato što su se mehanički spajala ministarstva i kolege su već prikazale kako su, na koji komičan način, da bi se zadovoljili interesi pojedinih partija, komično spajana ta ministarstva.
Ja imam drugi predlog. Vidite, od početka je pravljena jedna zaista glomazna vlada. Ne mora svaka nadležnost da bude na nivou ministarstva. Ne moramo da rešavamo ako ima nekih problema vera ili ne znam čega, na primer dijaspore, zašto mora da postoji ministarstvo. Tako da predlažem da zaista, a to možete sada odmah da učinite, nije uopšte kasno, da ona ministarstva koja nisu klasična, koja u najvećem broju država uopšte nisu na nivou ministarstva, jednostavno ukinemo. Onda bismo izbegli da pravimo onu kasapnicu sa onim ministarstvima koja su tamo ostala, pa da ih spajamo. Da dajemo gospodinu Duliću rudarstvo? Pa, on se pokazao da nije dobro vodio ni ovo ministarstvo, a sada mu se dodaje još. Ta kasapnica bi se presekla.
Znači, dajem predlog da se odmah ukinu sledeća ministarstva, koja nigde ne postoje. Da se ukine NIP (Nije ukinut. Izvinite, pripojen je, piše u zakonu da je pripojen). Da se ukine Ministarstvo vera (U Nemačkoj ima mnogo više vera nego ovde. Zašto je potrebno to ministarstvo? Ukinuti ga treba, a ne pripajati). Za dijasporu – ukinuti, ne pripajati. Ministarstvo sporta – nismo mi u stanju da imamo sport i omladinu kao posebno ministarstvo. Takođe bi trebalo ukinuti Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. To je, u stvari, bilo nuđeno Mađarima, oni nisu hteli da prihvate to ministarstvo, sad nam je ostalo i ne znamo šta ćemo s njim.
Predlažem da se naprave pojedine kancelarije (recimo za sport, gde će sport biti pri obrazovanju, gde je uvek i bio), da za određene stvari kao što su manjinska i ljudska prava bude kancelarija pri Ministarstvu pravde, a da se netipična ministarstva jednostavno ukinu i da više ne postoje, čime bismo, ako ništa drugo, napravili određene uštede. Izbrojala sam da bi trebalo ukinuti šest ministarstava, da više ne postoje, a određene nadležnosti pretvoriti u kancelarije. I, da se nikako ne ukida premijer, predsednička funkcija, i da se izabere ministar finansija.
Pridružila bih se i nekim pohvalama ovog zakona. Prvo, već je rečeno ovde da se ovaj zakon veoma dugo čeka. On se krčka, možda ne dvadeset, kako je rečeno, ali deset sigurno, tako da je dobro što se danas našao u Skupštini.
Istakla bih da vidim jedan senzibilitet ovog zakona u odnosu na sadašnju situaciju, a i na desetogodišnju tranziciju u Srbiji, koja je zaista množila socijalne probleme. Rekla bih da se ta tranzicija u velikoj meri zaglavila, da mi ni ne znamo da li smo više u tranziciji ili smo se zaglavili u određenom blatu, pa ne znamo kako da izađemo iz nje. To se, naravno, odražava i na ovu oblast o kojoj govorimo, znači, pre svega na one kategorije stanovništva koje su veoma osetljive, koje su marginalizovane i koje imaju još teže uslove života.
Prvo bih istakla da je posle 5. oktobra, kao što znate, jedna od prvih strategija koje su urađene, to je radila gospođa Gordana Matković, bila strategija o borbi protiv siromaštva, koja je bila veoma dobro napravljena. Mi smo imali određenih uspeha na početku, siromaštvo u Srbiji je počelo da se smanjuje. Ali, kao što je već rečeno, siromaštvo se dramatično povećalo u Srbiji, a naravno, povećala se dramatično i nezaposlenost, što se odrazilo na socijalnu strukturu, znači, ne samo na ovu specifičnu kategoriju stanovništva, nego na ukupnu društvenu strukturu.
Znači, mi ne znamo kakve su političke posledice toga što jedan deo ili gotovo polovina našeg društva ima ogromne teškoće u zadovoljavanju osnovnih potreba i što je linija siromaštva (ovde nije reč o liniji siromaštva, ja ću to objasniti)... znači, što se nezaposlenost povećava, što je ona ogromna i kakve to političke posledice ima na celokupno funkcionisanje socijalnog, političkog i ekonomskog sistema. Za sada se ne vidi u mejnstrimu na koji će se način rešavati ovi glavni problemi, jer oni se u celini odražavaju i na ovu grupaciju o kojoj je ovde reč.
Glavna prednost ovog zakona, hajde da kažem pohvala koju treba uputiti, to je da je on odškrinuo vrata ovoj ogromnoj grupi siromašnih ljudi i pokušao da interveniše, kada je reč o onoj grupaciji, znači, da poveća obim onih koji se mogu smatrati apsolutno siromašnim. Znači, ovde ne raspravljamo o siromaštvu, kad govorimo o ovom povećanju obima, jer ono je, naravno, mnogo veće. Ovaj zakon nema tu pretenziju, niti može tu da pomogne, jer tu mogu da pomognu samo određene ekonomske i političke mere i transformacija ovog društva; razni drugi problemi su doveli do ovakve situacije.
U odnosu na stari način, koji je zadržavao kao primaoce novčane pomoći, pošto je o njima ovde reč, onu klasičnu rezidualnu kategoriju onih ljudi koji nemaju sredstava za život, ne mogu da zadovoljavaju potrebe zbog toga što su nesposobni za rad usled određenih hendikepa, bolesti, invaliditeta ili drugih razloga, ovde sada imamo prvi put (ne znam, možda je bilo i ranije, nisam baš toliko pratila ovu oblast u poslednje vreme) taj fenomen da i oni koji su sposobni za rad mogu da imaju pristup novčanoj pomoći. Mislim da je to dobro, s obzirom na, kako sam rekla, ovu gotovo tragičnu situaciju u kojoj se momentalno nalazi naše društvo i pojedini društveni slojevi.
Sada se postavlja pitanje... Nije reč o postavljanju linije siromaštva, nego o postavljanju linije apsolutnog siromaštva. Ovde je čak napravljen, po mom mišljenju, jedan pokušaj da se povuče ta linija, pre svega preko ove nominalne socijalne pomoći koja je ovde navedena, znači, to je 6.050 dinara. Da li u raspravi koju ovde danas vodimo možemo da kažemo da je to suviše restriktivna, suviše niska linija; da li se može živeti od te linije, pa čak i one elementarne potrebe zadovoljavati, jer je tu reč o socijalnoj i novčanoj pomoći koja ne dostiže ni sto dolara?
Uvažavam da u određenim slučajevima može da dođe do određenog povećanja za 20% i da svaki član porodice takođe dobija određeno povećanje, ali, sve u svemu, smatram da je ta linija koja je povučena za apsolutno siromaštvo veoma restriktivna.
Naravno da moramo da uvažavamo neke relacije, znamo da su neke penzije veoma niske, znamo da se od minimalnih plata i od plata takođe ovde ne može živeti, ali to samo još više ukazuje na tragičnu situaciju u kojoj se nalazi naše društvo – da se ne može ni od plate živeti. Onda zamislite kako se može živeti od socijalne pomoći koja je na nivou granice apsolutnog siromaštva.
Ovo ostavljam za raspravu. Da li je tu napravljena dobra linija? Možda će, naravno, u odgovorima da nam daju neko bolje obrazloženje nego što možemo u ovom trenutku da nađemo. Za sada, sigurno da je glavna prednost u tome što će doći do povećanja obima onih koji mogu da primaju socijalnu pomoć, koji su sposobni za rad, a koji ne mogu da žive jer nemaju zaposlenje.
U vezi s ovim, skrenula bih pažnju na neke probleme koje sam zapazila. Možda je dobro što je sada za povećani obim primalaca novčane socijalne pomoći centar za socijalni rad dužan da napravi jedan životni plan, procenu za svakog pojedinca, primaoca takve pomoći, i porodicu (i to se zove aktivacija), kako da izađu iz toga, kako da dođu do te socijalne uključenosti. Tu vidim izvesnu modernizaciju, jer do sada socijalna uključenost te kategorije stanovništva koja je marginalizovana nije bila u centru pažnje.
Naravno, stavljam veliki znak pitanja koliko se sada stvarno u praksi radi na socijalnom uključivanju, ali ako tu postoji plan aktivacije i saradnja sa službama za zapošljavanje kako da se određene porodice i pojedinci što pre izvuku iz ove situacije, da dobijaju ovu minimalnu socijalnu pomoć, onda postavljam pitanje zašto je zadržana kategorija tzv. propuštene zarade? Zato što se ta propuštena zarada ne zasniva na evidenciji centra za socijalni rad ili radnika koji vodi ovaj slučaj, nego je to diskreciono pravo socijalnog radnika da proceni da li je primalac novčane pomoći propustio nekakvu zaradu.
U razgovoru sa ljudima koji se bave praksom došla sam do zaključka da to može da se koristi često na štetu ove kategorije i ovih lica koja primaju novčanu pomoć. Evo u kom smislu: da kaže socijalni radnik – video sam te na pijaci, ti prodaješ kese, oduzeću ti dve hiljade zato što tamo nešto zarađuješ.
Znači, ta kategorija postoji već oko 20 godina; s obzirom na ove novitete socijalnog uključivanja i aktivacije, ne vidim zašto je potrebno da ostane ovaj institut propuštene zarade i da to postoji u određenom članu? Kako se uopšte procenjuje ta propuštena zarada? Mislim da tu može da dođe do zloupotreba, do umanjivanja. S jedne strane, registrujemo pojavu, a preko ovog starog instituta na neki način ugrožavamo ono što se pokušava dati.
Sledeći problem koji vidim u vezi sa povećanim obimom novčanih davanja, a i drugih usluga, nije reč samo o ovoj, jeste da li su Ministarstvo i vaši stručnjaci proučili odnos između administriranja, pošto je ogromna papirologija potrebna da bi se dobila odluka o isplati novčane pomoći? Ne znam koliko su takvi slučajevi sami zaduženi da to čine, ko to treba da radi? Imam utisak da je ogromna administrativna papirologija i administriranje, kada je reč o ovoj usluzi.
Na neki način, nameće se pitanje da li ste izračunali koliko ćemo morati da zaposlimo novih ljudi koji će raditi na tome, jer se obim povećava, a povećali ste i druge usluge koje daje centar za socijalni rad? Da li će sada biti „veća dara nego mera“, da li će administracija pojesti više novca nego što će biti isplaćeno kao socijalna pomoć? Znači, kada je u pitanju odnos između povećanja administracije i novčane pomoći, meni se čini da će više otići na papirologiju, na administriranje, nego što će biti sama socijalna pomoć. To je jedno od pitanja koja se ovde nameću.
Drugo što sam htela da istaknem, to je da je dobro što ste odlučili da se uvedu ovi namenski transferi za najnerazvijenije opštine. To je svakako dobra stvar, pogotovo zato što se u poslednje vreme na jedan arogantan način ti transferi potpuno arbitrarno ukidaju opštinama. Mnogim opštinama koje su razvijenije, a da ne govorim o nerazvijenim opštinama, prosto se kaže – snalazite se kako znate i umete. Onda opštine podižu poreze, takse, da nadoknade, zato što su ti transferi svim opštinama, a o najugroženijim i da ne govorim, obustavljeni ili su minimalni.
Naravno, moramo da pomenemo da nikada, ni za veka ove vlade, izgleda, neće biti vraćena imovina opštinama, što takođe umanjuje njihove mogućnosti da rešavaju određene socijalne probleme na svojoj teritoriji.
Htela sam da ukažem na još jedan problem. Dobro je što se uvodi pluralizam, kako se to kaže u vašem obrazloženju, davalaca usluga, pa to mogu biti udruženja, privredna društva, preduzeća; drugim rečima, može učestvovati privatni kapital. To je veoma dobro, to proširuje mogućnosti i državnih službi, preko uputa na takve institucije, koje moraju da budu licencirane.
Ali, ima određenih institucija koje, čini mi se, ne spadaju u ovaj domen. Da li su uopšte obuhvaćene kontrolom, postavila bih pitanje, da li se vrši bilo kakav nadzor nad prilično propagiranom merom socijalne intervencije, a reč je o nasilju u porodici, o ženama sa decom koje mogu izbeći u sigurnosne kuće? Te sigurnosne kuće rastu, nije više reč samo o jednoj, već o većem broju njih. Da li iko kontroliše šta se dešava u sigurnosnim kućama, pošto sam načula da tu ima mnogo problema? Ne znam da li postoji bilo kakav nadzor, jer to nije vezano za institucije direktno, nego zaista spada u nekakvu humanitarnu delatnost koja se propagira preko naših najvažnijih medija. Neću navoditi probleme za koje sam čula, ali izgleda da tu kontrole nema.
Čak ni ona zakonska norma, koja je bila jako dobra, da nasilnik izađe iz stana a da oni koji su ugroženi, najčešće žena i deca, ostanu u tom stanu, jer uglavnom imamo bekstvo žene i dece iz tog stana, a nasilnik ostaje da se širi u tom stanu... Ne vidim da ste tu probali da napravite neku intervenciju, da se ova zakonska norma iz porodičnog zakonodavstva daleko više primenjuje. Onda ne bi morala da bude ovakva propaganda za neke oblike koji bi mogli biti sekundarni, a ne, takoreći, glavni za rešavanje ovog krupnog problema. Dobro je što je on uopšte dobio mesto u ovakvom zakonu.
Konačno, htela bih da istaknem problem koji vidim kod ovog zakona, a on je možda najkrupniji – čini mi se da vam nije padalo na pamet, ne vidim da ovaj zakon ima pristup koji prepoznaje probleme, nego je koncentrisan od početka do kraja isključivo na pojedinca i korisnika.
Znači, da bismo mogli uspešno da rešavamo probleme pojedinca, meni prosto nedostaje reč – problemi i programi. Znači, nema dovoljno razvijenog pojma istraživačkog rada, proučavanja koji su to osnovni problemi ovog društva, što je ranije bilo mnogo prisutnije. Postavlja se pitanje nekih institucija koje su postojale, recimo, beogradski centar za rešavanje socijalnih problema iz Ruske ulice, koji je imao stručnjake, ne znam šta se dogodilo sa tom institucijom. Ne predviđate zavod u Beogradu za proučavanje socijalnih problema, a predviđate formiranje određenih zavoda, i jedan takav je već formiran. Koliko sam se ja obavestila o tome, taj zavod se bavi ili obukom ili služi za dnevne potrebe Ministarstva, ali nije koncentrisan na ovo o čemu ja govorim.
Znači, taj problemski pristup mora da dobije centralno mesto, jednako koliko i pojedinac, jer kako ćemo se baviti prevencijom? Ne možemo se zavaravati, jer centri za socijalni rad, a njima je uvek dato i to da se bave preventivnim radom, ne mogu time da se bave. Ovom prilikom ću da istaknem, sada, sa ovim povećanim radom centra za socijalni rad, ne znam kako će... Ne znam šta je uopšte centar za socijalni rad, od javnih ovlašćenja, o čemu sam malopre govorila, novčanih davanja, povećanog broja usluga, koje su sve funkcije centra za socijalni rad? To postaje ogromna delatnost. Organizacija tog rada ovde nije data, kako je to koleginica Elvira pomenula, sve je prepušteno ministru. Čini mi se da tu postoje veliki problemi. Kako je uopšte danas centar za socijalni rad organizovan, kakva je njegova efikasnost, na koji način se meri ta efikasnost?
Mi nemamo dobro razrađene zavode, koji će davati podatke o tome kako funkcionišu te institucije. Vidimo da su i standardi što se tiče novih usluga i organizacija rada osnovne institucije, znači, centra za socijalni rad, prepušteni isključivo ministru, odnosno njegovim saradnicima, pa ne znamo šta se u tim centrima dešava. Oni ne mogu da se bave prevencijom, ili mogu samo marginalno da se bave.
Ove institucije, kao što su zavodi koji se bave problemima, dugoročnim projekcijama i selekcionisanjem osnovnih socijalnih problema, ostale su u izmaglici. Tamo su navedeni zadaci tih zavoda, ali to se u tim zavodima uopšte ne dešava. Volela bih da čujem da li je bilo ijednog relevantnog istraživanja koje je taj zavod koji ste osnovali uradio.
Koncentriše se isključivo na pojedinca, umesto na selekcionisanje i registrovanje problema i programski pristup. Mislim da je to malo staromodno. Uveli ste novitete: samostalni život, samostalno stanovanje, terminologiju ste promenili, nema više one stare klasifikacije socijalnih korisnika, što je izbačeno, a i onda je smatrano etiketiranjem i na neki način diskriminacijom ljudi, samim tim što su korisnici socijalne zaštite. Tu su napravljeni određeni pomaci i u samoj modernizaciji terminologije, ali mi se čini da je pristup samo u odnosu na pojedinca, bez sagledavanja šireg konteksta i selekcionisanja osnovnih problema.
Kada ovo kažem imam u vidu da stručnjaci sa kojima sam imala prilike da razgovaram, a i sama sam se bavila ovom problematikom u životu... Recimo, jedan od najtežih problema jesu seoska staračka domaćinstva. Nema posebnog tretmana ovog problema, zato što jednostavno nije registrovan. On nije proučen, a svi su mi rekli... Evo, pre dva meseca, dva starca su umrla na selu, od gladi. Vi imate i taj institut hipoteke i stavljanja zemlje pod hipoteku, gde posle smrti takvih ljudi možete da nadoknadite socijalnu pomoć. Međutim, postavljam pitanje, da li se tu uzima u obzir određena tradicija, vezanost ljudi za zemlju, taj socijalno-psihološki aspekt, jer ti stari ljudi veoma se teško odriču svoje zemlje? Pošto ne mogu ta pitanja da reše sami, onda tih pet ili šest hiljada dinara koliko bi dobilo to staračko domaćinstvo... Oni ne dobiju ništa i imamo situaciju da stari na selu jednostavno umiru od gladi zato što tu pomoć ne mogu da ostvare.
Predložila bih, kada je reč o tom apsolutnom siromaštvu, sem one papirologije, koja je ogromna i koja će odneti ogromna sredstva, da se dozvoli stručnom radniku u centru za socijalni rad da njegovo mišljenje o siromaštvu i o situaciji bude uzeto kao činjenično stanje, a ne samo papirologija, koja oduzima ogromna sredstva, a dovodi do ovakvih problema o kojima sam govorila kada je reč o staračkim domaćinstvima.
Na kraju, pošto vidim da je došlo do kraja, imam velike zamerke za inspekciju, tu ste napravili veliku papazjaniju. Ne znam ko je taj revizor, gde su ti revizori, da li su oni u centru za socijalni rad, da li su oni pri Ministarstvu? Imate reviziju novčane pomoći, ko su ti revizori? Recimo, imate inspektora inspekcije, pa inspektor kontroliše inspekcijski nadzor. Kada sam čitala kakav je sistem kontrole rada u ovoj oblasti postavila sam pitanje – ko je tu uopšte kome otac i majka? Jednostavno se ne vidi kakav je to sistem kontrole. Čini mi se da je on preglomazan, da je konfuzan; ne zna se ko su ti inspektori socijalne zaštite, čime se oni bave. Mislim da bi to pitanje trebalo raščistiti mnogo detaljnije. Hvala vam na pažnji.
Htela bih da skrenem pažnju da, kada govorimo o javnim preduzećima, bilo da su na državnom ili lokalnom nivou, najčešće govorimo samo o ekonomskim posledicama, koje zaista jesu katastrofalne, zato što su to preduzeća koja ne funkcionišu po principima korporacije, nego pre svega kao politička preduzeća, koja smo nekada imali u nekakvom sistemu, ali tada je bila bar nekakva kontrola, a sada ne postoji nikakva.
Htela bih da ukažem da je činjenica da se za rukovodeći kadar tih preduzeća isključivo biraju nestručna lica. Evo, recimo, ovo suđenje sad za gospodina Šarančića. On je pre toga bio kafedžija. Znači, nije potrebno da čovek bude stručan, zato što se ti ljudi, koji učestvuju u tome, isključivo postavljaju po partijskoj liniji. Kada dođu novi izbori, kada se promeni struktura posle izbora, bilo da je na lokalnom, bilo da je na državnom nivou, celokupna ta vladajuća, partijska, politička klasa se od početka do kraja menja.
Htela bih da istaknem da bi gospodin Saša Janković morao da se zainteresuje, a i gospodin Ljajić, da bi Srbija mogla da bude prijavljena MOR-u, Međunarodnoj organizaciji rada, za diskriminaciju građana, jer za ova mesta, a samo da vam kažem da ima 8.242 direktora na rukovodećim mestima u Srbiji gde ne postoji konkurs i gde su svi drugi građani isključeni i nemaju mogućnost da ih dobiju, a sva mesta, rukovodeća ili bilo koja druga, moraju biti dostupna svim građanima.
Zbog toga se i ne menja ovaj sistem, zato što to jeste politička odluka da se ukine jedna izrabljivačka politička klasa, koja nije samo ovih osam hiljada i nešto, nego je to, kada se saberu sva ministarstva i sve drugo gde se takođe po partijskoj liniji ljudi zapošljavaju, jedna ogromna grupacija ljudi za koje je – gospođo Malović, vama se sada obraćam – još jedna velika šteta, a to je da za njih zakon ne važi.
Oni isto tako ruše i privatni sektor, zato što ne poštuju ugovore i prinuđeni su da vode maratonske sporove pošto ne isplaćuju dobijenu robu, moraju da vode maratonske sporove na tzv. reformisanom sudstvu, gde se u stvari nikada ne može dobiti i sačekati pravda.
Hoću da kažem našim građanima da, kada u jednoj krizi, kada je mala ekonomija, kada ljudi štrajkuju zato što nemaju, ovo su ljudi bez ikakvih osećanja, koji su se udružili, kao jedna vladajuća klasa, protiv naših građana i građani s pravom ukazuju da je to velika nepravda. Oni bi trpeli i nestašice ako bi za to postojao neki racionalni razlog, ali ne mogu više da trpe ovu nepravdu…
Moram da kažem da bi narod koji ovo gleda, ako neko gleda, morao da se grohotom smeje na ovo što vi govorite, gospodine Škundriću.
Pa evo, gospodin Nebojša Ćeran, direktor ''Kolubare'', sedi ovde, on je iz DS-a. O čemu vi pričate? Iz koje stranke je Bajatović? A šta je on bio pre toga? Imao je neku TV stanicu. Kakav je on stručnjak za "Srbijagas"? Što se on uopšte bavi gasom, izvinite? A iz koje je on stranke? Ajde da vidimo dalje. "Železnice" takođe. U čijem je to sektoru? Gospodin Marković je pre toga bio poslanik.
O čemu vi uopšte pričate? Javna preduzeća su partijske kase, to svi znamo. I ovaj zakon o finansiranju stranaka, koji pripremate, pada u vodu zato što vi gledate drugu stranu, a ovu stranu, gde u stvari najveće donacije… pa videli smo za šta sve daju, za crkve, za ovo, za ono, za šta im padne na pamet daju, a od građana izdvajaju.
Samo kažem – vi ste se namnožili, gospodine. Vas je suviše mnogo. Narod ne može da podnese više ovu nepravdu. Drugo, ti građani ni za šta ne odgovaraju. Njihov prihod, plate svih tih direktora, lažnih, nestručnih direktora, videli smo kako rade, svi imaju preko 200.000 platu. I vi imate nekoliko funkcija i primate nekoliko plata, naravno.
Dokle ćemo mi to da trpimo? Dokle će građani to da trpe? To nije samo ekonomski problem. Naravno da su ekonomske posledice katastrofalne, 45% tržišne vrednosti je pojedeno zbog nestručnosti kadra u javnim preduzećima. Šta će da bude za deset godina? To neće vredeti ništa. Ko će to da plati? Platiće opet ova sirotinja.
Znači, molim vas, nemojte da svodite samo… Neracionalnost javnih preduzeća počinje od toga što vi, kao partijski funkcioneri, hoćete da vladate, da držite privredu i da, naravno, hranite svoju vladajuću klasu privilegijama.
Ne znam koliko bih raspravljala sada s koleginicom Mojović da li smo principijelni ili nismo. Dobro je da ste vi iz DS uvažili da je taj princip jako važan, to je za nas najvažnije, a onda možemo, posle toga, da raspravimo da li jesmo. Mi smatramo da smo principijelni u praksi. Ali, niste naveli nijednu kulturnu instituciju za koju ste vi zaduženi, da se s vama raspravljam oko toga, gde smo pokazali da smo stavili nekoga po partijskoj liniji. Iz kulturne sfere, jer to je vaša sfera, koju vi najbolje poznajete.
Ja sam htela da postavim pitanje gospođi Malović. Evo zašto. Zato što mislim da posle ovolike rasprave oko javnih preduzeća, a gde znamo, i ministarka finansija je prihvatila, da od javnih nabavki na koje se u Srbiji potroši oko četiri milijarde evra, jedna milijarda evra ode na korupciju u javnim nabavkama. To zna i gospodin Obradović, što su navodili i štrajkači, da ima para navodno zato što za takve stvari kao što su javne nabavke i korupcija u javnim nabavkama odlaze zaista ogromna sredstva. Mi smatramo da jedan od glavnih uzroka korupcije u javnim nabavkama zaista jeste upravo u javnim preduzećima. Vrlo bi bilo teško da se oko toga sporimo jer podaci kojima ja raspolažem zaista pokazuju da odatle potiče najveća korupcija.
Gospodin premijer je pokušao da pokaže jedno veoma nestručno znanje kad je reč o upravljanju u državnim preduzećima, jer ne zna da postoji studija OECD-a Smernice za korporativno upravljanje državnim preduzećima. Znači, on je nas uputio na konkurenciju, ali ja vam kažem kao doktor sociologije, kad nakupiš moć da možeš da upravljaš ogromnom imovinom i čitavim javnim sektorom preko političkih partija, drugim rečima preko političke moći (naravno da smo mi zato po konkurenciji poslednji na svim listama), ti onemogućavaš preko te moći tu konkurenciju. Tako da nas je vrteo u krugu. Ja mu predlažem, pošto je izašao, da uzme ovu studiju i da to prouči. Da svoja profesionalna znanja proširi, možda bi imao prilike da ovu studiju vidi.
Sada bih postavila gospođi Malović pitanje, najozbiljnije, kao pravniku – na osnovu čega se prave ti koalicioni sporazumi, šta je pravni osnov tih koalicionih sporazuma, gde se dele sva javna dobra i u zdravstvu, i u kulturi i u svim oblastima­?
Imali smo poslednji slučaj u Nišu, kad je reč o Kliničkom centru, gde su se dve stranke raspravljale ko treba da bude direktor tog kliničkog centra i onda se jedna stranka, G17 plus, pozivala na koalicioni sporazum, da direktor KC u Nišu mora da bude gospodin dr Kamenov, dok su radnici tog centra zajedno sa Upravnim odborom izabrali drugog čoveka, doktora Radovanovića, koji je iz SPS-a.
Znači, ljudi iz Kliničkog centra su izabrali tog Radovanovića, koji je takođe partijska ličnost. Takođe i Upravni odbor, pa čak i predstavnici Upravnog odbora G17 plus su glasali za gospodina Radovanovića...
Međutim, šta se dogodilo? Da li je taj koalicioni sporazum božji zakon, pa je ipak gospodin Kamenov na osnovu odluke Vlade sada nekakav vršilac dužnosti? Šta je taj koalicioni sporazum? Da li postoji zakon o tome ili ne?
Da li po vašem mišljenju, gospođo Malović, to jeste ipak kršenje nekakvog prava? Zato što je Vlada dužna da se drži prava, pre svega, a ne nekakvih sporazuma koje ona sklapa, to su neke privatne partijske stvari. Zato mi ovo i zovemo partijskom državom, zato što se Vlada, znači neko ko se mora držati pre svega regulative, pridržava nekakvih sporazuma kao da je to bog izmislio takav koalicioni sporazum. Zato se mi i protivimo takvoj državi.
Pošto je tu gospodin Dulić, a vi ne možete da mi odgovorite, jer očigledno da pravnog osnova za to nema i nema nikakvog razloga da Vlada donese odluku da doktor Kamenov bude tamo neki…, a po koalicionom sporazumu…, a Vlada je to uradila… Pazite, Vlada. Ni po čemu. Znači tako, potpisali i ajde sad. Jasno je da se ona ne pridržava nikakvog zakona, nego nekakvih privatnih sporazuma, koje za nas građane znače samo najobičniju štetu.
Pošto je tu gospodin ministar Dulić, a čitala sam pre neki dan u novinama da je on predsednik kadrovske komisije Vlade (ne znam po kom osnovu je tu izabran – kao ministar, doktor ortopedije, ne znam, ali čula sam da je on), možda bi on mogao da mi objasni šta su ti koalicioni sporazumi da po tom koalicionom sporazumu mora da se ovaj Radovanović izbaci i da se Kamenov stavi.
Ili je to Vlada, na tim kadrovskim komisijama… Čemu služi ta kadrovska komisija? Možda se tu ovo kardinalno pitanje rešava, od čega ste vi zaista napravili haos u ovoj državi i zbog čega Srbija nijedan korak napred ne može da napravi, zato što nijedan zakon ne može da funkcioniše dok god mogu ovi sporazumi, za koje ministarka pravde ne može da objasni odakle oni uopšte potiču, da budu jači od bilo kakvog zakona i bilo kakvog prava.
Samo sam htela da kažem da onaj princip konkurencije, budući da može da se desi ako je koalicioni sporazum tako jak da ne može da bude neka druga ličnost, nego da mora da bude ta, znači imamo dva kandidata i ne možemo da izaberemo boljeg, nego mora da bude taj, po koalicionom sporazumu.
Vrlo precizno sam pitala, gospodine Duliću. I neću sad vas lično da dovodim u pitanje, jer mi nije to cilj, a mogla bih to da uradim, a vi ste probali mene da dovodite u pitanje. Nikakve koalicione sporazume nikad nisam ni sa kim potpisivala, to nije tačno. Ali vidite, problem je u tome što je ovde malopre navedeno da, kad je reč o javnim preduzećima – pa što ne bi bila konkurencija između preduzeća, pošto inače imate u preduzećima konkurenciju, pa neka pobedi jači, nema veze što se postavljaju po partnerskoj liniji, oni će da izgube na tržištu.
Vidite, kad sam navela primer vaše struke, iz zdravstva, da li onda imate prava da mi oduzimate ono za zdravstvenu zaštitu, jer ako ću da izaberem goreg kandidata po konkurenciji, otići ću u privatni sektor u slučaju da plaćam tu uslugu koju ste mi vi već naplatili. Gospodine, to nije u redu. Baš kao lekar… Sad sam navela primer iz vaše struke, zato sam ga i postavila, zato što čak ni ovaj lažni princip konkurencije ne važi, nego ste me oterali kod privatnih lekara, kao što nas i terate kod privatnih lekara, jer zbog ovoga što sam navela kao primer i ne radi zdravstvo i ovde je već o tome razgovarano.
Prema tome, molila bih vas da jedanput izbacite taj princip i da uvedete javne konkurse, i da to bude potpuno transparentno, za sve direktore svih kliničkih centara. Da li je moguće da kad jedna partija ima jedno određeno ministarstvo, kao što je sada bilo sa Ministarstvom zdravlja, da svi centri, od Beograda do juga Srbije, pripadaju jednoj istoj stranci. To je zatvoreni krug korupcije, gospodine Duliću, ako niste znali, a i vi ste tu bili, da ne napominjem, sumnjivi na ta pitanja.
Htela sam da ukažem na jedan raskorak koji se zapaža između izlaganja gospođe Kalanović da su to ogromni problemi koji su navedeni. Recimo, kada je reč o privatizaciji, da su brojne privatizacije preduzeća potpuno neuspešne, da su bila privatizovana i da su postala ponovo državna preduzeća.
Zakon o Fondu se menja tako da sada mogu ponovo da se finansiraju iz ovog istog Fonda i državna preduzeća, pa čak i ona koja imaju 40% društvenog vlasništva. Kažem, mi se vrtimo, gospođo Kalanović, u krugu. Znači, kada ne uspete sa privatizacijom vi taj problem rešavate tako što ćemo sada ponovo da stvaramo državnu svojinu i da iz ovoga dajete ponovo državnim preduzećima. To se zove jurenje sopstvenog repa.
Ako ste naveli kolike su regionalne razlike, ako ste naveli kolike su razlike u platama, ako ste naveli kolika je ogromna nezaposlenost, mogli ste dodati i siromaštvo, mogli ste još milion takvih indikatora da pokažete. Šta su rešenja za to? Tri zakona gde fizički, i to gospodin Senić zove nekakvom modernizacijom, fizički menjate njihove mesto.
Pa, kada konkurišem na određeni projekat preko Interneta, što da jurim u Niš uopšte, što će neko da juri u Beograd. Vi to određujete teritorijalno, vi određujete tako što to zovete dekoncentracijom, što ćete koncentrisanog Dinkića da prebacite malo u Niš, malo u Beograd. Tu je koncentracija, a ne u fizičkoj koncentraciji.
Da bi bilo ono što kaže on, to znači da se formira autonomni fond za razvoj u Nišu za jug Srbije, gde ne učestvujete gospodin Dinkić i vi. Onda smo napravili decentralizaciju i dekoncentraciju, jer decentralizacija gospođo znači decentralizacija moći. Moć se ničim ovde ne decentralizuje.
Nismo mi volovi, ja sam ipak doktor sociologije, da me učite šta je dekoncentracija vlasti. Nema dekoncentracije vlasti. Znači, da ste onda osposobljavali opštine, da ste vratili imovinu opštinama, da ste osposobili lokalne zajednice da preuzmu razvoj, vi radite fizičkim prostorom i onda kažete ovako da čovek zaista lepo pošašavi.
Da nacionalnu instituciju za zapošljavanje prebacujete u Kragujevac i kažete – onda će da bude blizu zapošljavanje. Gospođo Kalanović, stopa zaposlenosti uopšte ne zavisi od Nacionalne službe za zapošljavanje. Da li vi znate, treba da postoji potreba za radnom snagom, treba da se razvija privreda da bi bilo zapošljavanja, a ne da razne agencije, pa gde god da je ona, ona ne može nikog da zaposli. Ona samo kada dođe, ona mu nudi radna mesta. Svuda imate te zavode za zapošljavanje, to ima i u Kragujevcu. Nisu oni ljudi do sada trčali u Beograd.
Kome služi ovo zavaravanje i kome služi ovakva jedna priča. Umesto da nam pokažete da je ovo što svako može da vidi zaista vlasništvo jednog ministarstva. Nikada nismo napravili javnu debatu o ovom pitanju. Kako da zaista ozbiljno pravimo i dekoncentraciju vlasti i moći, kako da idemo na decentralizaciju, kako da zaista imamo regionalizaciju.
Ne, nego kada se pravi stranka koja se zove "Ujedinjeni regioni" onda ćemo mi da pravimo filijale i da udarimo udar, ovo smatram udarom na politički sistem u Srbiji. Već po opštinama krenulo se sa kupovinom glasova. Nema više ni elementarnog petooktobarskog rezultata zašto smo se borili. Imali smo autoritarnu vlast, nismo imali poštene izbore, ali više ih ni sada nemamo.
Pričate o političkim strankama, o finansiranju stranaka. Vi ste sada patentirali sistem da se finansirate preko države. Sada ćete da otvorite filijale, da zapošljavate vaše ljude, da idete u siromašne krajeve i da tim ljudima, stručnjaci najviše vole sirotinju i idu tamo da njih kupuju. I to nama prezentirate preko tri zakona koja su potpuno besmislena.
Šta ima veze podsticanje izvoza, da juri neko u Užice preko one magistrale gde stalno ti je glava u torbi? Pa, to je neshvatljivo. Ili, da li u Vašingtonu kad imate Nacionalnu biblioteku u Kongresu, ajde da prebacimo na Aljasku, pa to je decentralizacija. Izvinite, da vam kažem nešto, to je primitivizam, a ne decentralizacija.
Znači, to je stvarno jedna najobičnija varka, a onda primetila sam da vi imate politiku jednu koja kažnjava ljude. Ako, recimo, "Hemofarm" iz Vršca traži nekoliko miliona pomoći, ko ne dobije to? Zašto? Zato što je odbio Dinkića da njegova regionalna stranka uđe u URS.
Čim nije prihvatila to, onda nema ni kinte iz ovog vašeg fonda. Znate šta, kažem, sramota je da uopšte razmišljamo o ovako površnim stvarima u eri interneta, gde vi fizički kažete – ne, sada nećemo trčati u Beograd, ne treba nigde niko da trči. Sada ćemo svi da trčimo u Niš. Šta ćemo sad?
Pošto ste vi izneli, lepo vaše ministarstvo prebacila bih sa svim vašim saradnicima i poslala u Trgovište, pa tamo vi krenite da taj razvoj u Trgovištu promovišete, a ne da sedite ovde u Beogradu, idite u Trgovište. Prebacite ministarstvo u Trgovište, mislim da bi to bilo najbolje i da vidimo iz tog najnerazvijenijeg dela šta biste tamo uradili i koji bi bili vaši rezultati.
Drugo, da vam kažem, videli smo sada iz izlaganja da je tu veliki broj ljudi, i druge kolege su to rekle, mi ne možemo da dozvolimo da se stvara ovakav haos od naše države. Vidite, tu su neki ljudi zaposleni, videli smo šta radi, na šta troše pare.
Veliki je problem sada šta će biti? Da li ćete te ljude koji su ovde sve da otpustite, pa ćete onda lokalno da zapošljavate tamo neke ljude, neću ni da pominjem iz koje će stranke da uđu i šta je stvarno pravi motiv. Ali, svako ko nije lud vidi šta je vaš motiv ovde, jer ovo ničemu neće da doprinese, ni dekoncentraciji, ni decentralizaciji, jer ono što je suštinska stvar tu, nikad ništa nije ozbiljno urađeno.
Molim vas, hoće li ti da sedaju na vozove, na autobuse, da idu da lome glave tamo gde su zaposleni, da trče u Užice? Svaki dan je posao tamo. Ili ćete njih da otpustite? Šta će biti sa tim ljudima? Koje kadrove ste tamo pripremili? Da li vi planirate otpuštanje ovih 40 ljudi iz ove nacionalne službe u Beogradu ili će oni 120 kilometara svaki dan da trče u Kragujevac? Znate šta, to je haos, a nikakav rezultat.
Vi kažete kod tog zakona – biće im bliže u Kragujevcu zapošljavanje. Kakve to veze ima, to što se zove Nacionalna služba za zapošljavanje, gde je ona fizički? Može da bude fizički u Londonu, nikakve to veze nema. Ali, pogotovo što oni u Kragujevcu nisu ni do sada trčali u Beograd da bi se zapošljavali. Drugo je sad to premeštanje.
Ne vidim zašto ste uopšte tako nešto uzeli da radite, gde ste sada, kažem, doprineli tome da mi vidimo da ćete i ovo malo pravila koja postoje da potpuno srušite ovako ludačkim idejama, gde izmeštate nekoliko ustanova, gde vi, kao vlasnici ministarstva, stavili i zapošljavanje i turizam.
Znamo kako se svaki put pravio projekat ministarstva prema željama neke partije, koliko mu treba moći da ima to ministarstvo, pa smo imali pre toga Ministarstvo za ekonomske odnose sa inostranstvom, ali kada je Dinkić postao ministar, pošto je bio ministar finansija, onda mora ovako da se ugoji to ministarstvo i da bude jedna debela svinja, da svašta bude u tom ministarstvu, da bi zadovoljilo njegove apetite.
Je li to država? Ministarstva treba da budu institucije, to treba da budu sobe prazne, kada se promeni vlast, da svaki put uđemo u iste prostorije, a ne da svaki put po koalicionom sporazumu delite sve što je narodno, sve što je građansko i sve što je javno.
Tvrdim, lepo je imati veći broj stranaka, ali kada vi pitate u Nemačkoj zašto zeleni i na osnovu čega vole da imaju više stranaka, zato što građanin ima više opcija, da će ako ima zelena stranka, onda ulazi nešto iz njegovog programa što mu je prioritet u program nacionalni, a ne tako što vi sedite da delite upravne odbore, da delite zapošljavanje, da delite institucije, da delite ministarstva, više ne znam šta sve niste podelili.
Nije to ono što je budućnost Srbije. Ako ste to rešili da radite, da nas na ovaj način varate, da će sada da se zapošljavaju ljudi u Kragujevcu zato što ste dali nacionalnu službu, pa prebacite i nacionalni muzej u Gadžin Han, to bi možda najbolje bilo, pa da tamo ljudi imaju prilike da to rade. Ovo, verujte mi, nije način.
Ovo je najobičnija prevara. Mene je sramota da danas prisustvujem gde se nešto zove decentralizacija, još i dekoncentracija, kada je ovo sve centralizovano, samo što treba da bude jedan čovek, jedna stranka koja će da rukovodi time da bi sabrala neki broj glasova i da bi obezbedila vlast da i sledeći put bude na vlasti.
Prvo bih htela da kažem da bi bilo dobro ako bismo počeli u našim zakonodavnim aktima koje dobijamo da primenjujemo ipak jedan moderniji tip izražavanja, nego što vidimo u ovim dokumentima, recimo u ovom zakonu.
Mogla bih da pitam gospodina ministra da li on kada je otišao u Nemačku da se tamo leči, nemam ništa protiv, da li se tamo lekar koji vas operiše zove radnik, zdravstveni radnik ili se zove lekar? U ovom zakonu kada ga čitate, naročito za obične ljude, toliko ste zadržali tu terminologiju nekakvih radnika. Lekar nikad nije radnik.
Onda imate drugo, neki saradnici tih zdravstvenih radnika, pa druga lica tih radnika. Stavite imena profesija, tako da znamo ko u tim timovima učestvuje. Ako je zdravstveni radnik lekar, neka se zove lekar. Ako je saradnik, neka se zove medicinska sestra ili medicinsko osoblje. Ako je tehničar, neka se zove tehničar.
Upotrebljavajte te modernije termine, nego termine koji strašno rogobatno u zakonima zvuče kada čitamo o tim raznim tipovima radnika koji ovde postoje, a vrlo često to nisu nikakvi radnici.
Znači, ne možemo mi da se zovemo radnicima, mi smo poslanici i molila bih da takva zastarela terminologija jedanput izađe iz naših dokumenata, nego da lekare zovemo lekarima, a ne da ih zovemo radnicima, jer oni se nigde na svetu ne zovu radnicima.
Drugo što zameram ovom zakonu, to je stalna boljka da kada se predlažu određene izmene i dopune zakona bilo bi jako dobro ukoliko bi prvo zaista formulisali problem koji hoćete da rešite.
Kad počnemo da čitamo razloge zašto se donosi ovaj zakon, vi u stvari kažete da je to stvaranje uslova za zadovoljavanje stalno rastućih potreba stanovništva u korišćenju zdravstvene zaštite kroz obezbeđivanje dostupne zdravstvene zaštite svim građanima na teritoriji Republike Srbije i, kaže, organizovanjem dopunskog rada zdravstvenih radnika.
Šta vi u stvari rešavate? Ne vidim šta vi time usavršavate kada smo mi u pitanju. Mi smo i dosad kao pacijenti, kao građani, mogli da idemo i da platimo određene zdravstvene usluge. Takođe smo mogli da to dobijemo u državnoj zdravstvenoj ustanovi. Znači, ne vidim kako vi usavršavate neke naše mogućnosti, usluge građanima, preko toga što ćete da obezbeđujete dopunski rad lekarima. To je ono prvo što mi nije jasno.
Ono što ja kao sociolog mogu da vidim, to je dopunski rad koji vi regulišete i koji je već ranije bio predmet velikih rasprava i u prethodnom zakonu koji je bio donet 2005. godine, a problem je u tome što taj radnik, koji je u stvari lekar, treba da bude u ovoj državi najčešće neko ko ima strašno malu platu, nedozvoljivo malu platu i nigde na svetu ozbiljni lekari ili normalni lekari neće da rade za takvu platu.
Da biste vi rešili taj problem što ne možete da platite lekare, vi sad izmišljate ovaj dopunski rad. Prvo su oni krenuli u privatne klinike, pa su tamo nadopunjivali te plate koje su nedostojne, a isto se odnosi i na drugo medicinsko osoblje, na medicinske sestre, tehničare.
Znači, vi ovim zakonom umesto da kažete – pokušavamo da rešimo statusno pitanje medicinskog osoblja, lekara i drugih, a pre svega lekara, zato što ovaj sistem zdravstvene zaštite i ovim novcem kojim vi raspolažete ne možete da platite lekare normalno, nego morate praktično da im obezbedite neku vrstu honorarnog rada. Tako se za mene, kao prvo, postavlja pitanje kako uopšte definišete taj dopunski rad? Šta je taj dopunski rad? Da li je to mogućnost dvostrukog zaposlenja? Da li je to neka vrsta prekovremenog rada? Zašto uopšte to postoji?
Znate, živim jako dugo, ranije kada sam odlazila u bolnice nikakav dopunski rad lekara nije bio potreban, ulazilo se u bolnice, lečilo se u bolnicama, a oni nisu morali nikakve dopunske radove da imaju. Mogli su da žive od neke svoje plate, a danas je situacija takva da lekari ne mogu da žive od svoje osnovne plate i treba da im napravimo mogućnost da oni to učine.
Volela bih da razgovaramo stvarno o tom problemu, nego da se lažno prikazuje kako su sada neki bolji servisi za građane, a mi u stvari rešavamo jedan vrlo važan problem, a to je status lekara i medicinskog osoblja. To je ovo o čemu se ovde govori.
Znači, kada se formuliše tačno problem onda možemo kao poslanici i kao javnost da razumemo problem i da onda u tome adekvatno učestvujemo i da kroz raspravu damo određeni doprinos. Ovako, kada se to pretvori kako je to nešto zbog građana što se radi, to nema nikakve veze. Mi smo bili građani nekada, ulazili smo u bolnice, niti je lekar radio od sedam do devet noću, niti smo imali privatne klinike, ništa nam to nije bilo potrebno, a sada, pošto ne možete da platite lekare, sada morate da izmislite da oni mogu da rade prekovremeno u sopstvenim bolnicama i da na takav način dobiju određene prihode.
Nemam ništa protiv, ali bih mnogo više volela da možemo našim lekarima da obezbedimo normalnu platu. Ne možete da pretvarate lekare u ljude koja su neka niža, srednja klasa. Oni moraju da imaju prihod bar na nivou normalne srednje klase. Naši lekari nemaju to i to je katastrofa, a da ne govorim o drugom medicinskom osoblju koji bi takođe trebao. I medicinska sestra bi trebalo da bude pripadnik te srednje klase, možda malo niže, međutim, to je jedno belo roblje koje radi za užasno malu platu. O tome govorimo.
Šta možemo iz osiguranja koje izdvajate iz prihoda, šta možemo od toga, o čemu sada ja vama kao sociolog govorim, da obezbedimo?
Možemo sada da vidimo kakav je čiji položaj iz ovih izmena koje ste predložili. Ako pogledamo ovo kako ste predložili ovde, prvo što zapažam gde stvari meni nisu jasne je to da kažete da će se dopunski rad omogućiti u jednoj trećini radnog vremena.
Postavljam pitanje da li lekar koji ispunjava određeni broj časova, određeno radno vreme, da li je to još jedna trećina? Ako uzmemo da se radi, recimo, osam sati dnevno, pa raspoređeno dežurstvo, slobodne dane, to je jedan ukupan fond časova, da li to znači da taj lekar koji ima dopunski rad, bilo privatno, bilo u istoj državnoj službi, da li on 11 sati dnevno radi?
U mom interesu nije da imam jednog totalno iscrpljenog lekara koji čeka, koji nema vremena da gleda pacijenta da bi sačuvao svoju energiju da radi posle toga privatno još tri sata, kada znamo da ono što on inače radi već dovoljno da živi na jedan pristojan način. To je veliki problem.
Dakle, mi smo u situaciji da kao pacijenti ne znamo šta on sa nama radi, da li nas muva da nam nešto fali da dođemo u bolnicu ili posle radnog vremena pa da platimo ili me muva da dođem u privatnu kliniku, a kada sam pacijent kao osiguranik, onda gleda da me se otrese što pre da bi sačuvao energiju da dođem onda kada će da bude plaćen za ono što radi.
Mislim da ne možete na ovaj način da rešite zato što ćemo uvek na taj način biti gubitnici, jer lekari moraju da rade mnogo više da bi imali pristojnu platu, a nas treba da zapostave da bismo išli tamo i u situaciji kada se to plaća bilo privatno, bilo u državnoj ustanovi.
Interesuje me kako ćete ove timove da organizujete. Vi kažete da su to timovi. Kako će taj tim ako lekar sebi obezbedi privatnu praksu u nekoj privatnoj klinici, da li će ta privatna klinika da mu dozvoli da ponese ceo ovaj tim sa sobom ili će taj tim da radi sa njim ili će neka medicinska sestra dobiti neko povećanje prihoda, recimo, samo kada je u svojoj bolnici.
Koja će privatna klinika da primi tuđe timove. To je nemoguće jer vi kažete da će to biti u skladu sa ovim zakonom, ti će timovi raditi i u privatnoj praksi i u državnoj. Kako će to da se organizuje?
Da se vratim još na ovo, kako ćete da računate trećinu radnog vremena? Imate lekare koji su istovremeno lekari u bolnici, ali su oni istovremeno i profesori univerziteta i već imaju dva prihoda. Sada kada uđete u bolnice svi su naši lekari asistenti, docenti i profesori. Retko kad se sretne da neko nije profesor, tako da na jednom predmetu, što je neverovatno, recimo na internoj imate 150 profesora. Da li imamo toliko studenata da nama treba toliki broj profesora?
Imamo ogromnu proizvodnju doktorskih disertacija da bi se zauzeo položaj na univerzitetu, da bi se opet rešilo ovo elementarno socijalno pitanje naših lekara, pa onda dobiju neku platicu na fakultetu, pa platicu ovamo. Sada je ovo neka treća platica.
Molim vas, odgovorite mi koja je to trećina radnog vremena, da li od ove profesure, da li od ovoga što rade u bolnici? Šta se dešava sa lekarima u domovima zdravlja? Da li su ti jadnici osuđeni da rade za tu najmanju platu? Gde će oni honorarno da rade i gde će oni da se zapošljavaju u ovom dopunskom radu? Da li će tu noću da rade specijalno ili se to odnosi samo na druge lekare?
Ovako kada se ovo čita, ovo je jedna neviđena papazjanija, umesto da ste bar nekakav sistem napravili da mi kao građani znamo šta će da nam se dešava kada dođemo u bolnicu ili na neko drugo mesto, da li će usluga biti pogoršana zbog ovoga, a lekarski položaj popravljen, ali moj položaj će biti mnogo gori. To je pitanje koje se ovde postavlja i bolje da smo išli na rešavanje položaja medicinskog osoblja nego što pričamo o građanima. Ovde građani ničim nisu zastupljeni.
Ne, javila sam se za reč misleći da ćete stići…, pošto sam ja prva na redu po redosledu.