Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Slobodan Samardžić

Govori

Dakle, član 4. se tiče, prema naslovu iz Predloga zakona, Teritorija i simboli APV. Taj član je, ovako kako je napisan, u potpunosti neustavan u svakom svom stavu i on se mora promeniti. Prema našem predlogu, prema našem amandmanu, on bi trebalo da glasi na sledeći način:
"Teritoriju APV čine teritorije jedinica lokalnih samouprava utvrđene zakonom kojim se reguliše teritorijalna organizacija Republike Srbije.
Teritorija APV ne može se menjati bez saglasnosti građana izražene na referendumu, u skladu sa zakonom.
APV ima svoj grb i zastavu, čiji se izgled uređuje odlukom Skupštine APV, (u daljem tekstu: Skupština). Grb i zastava APV održavaju njenu pripadnost Republici Srbiji.
Upotreba grba i zastava APV uređuje se odlukom Skupštine, u skladu sa zakonom".
Naime, ovaj stav 1. oko određivanja teritorija APV je u skladu sa Ustavom i Zakonom i jedino je on u skladu sa Ustavom i Zakonom o teritorijalizaciji Republike Srbije za razliku od Predloga ovog zakona, koji pominje geografske oblasti, pa onda teritorijalne jedinice lokalne samouprave u okviru tih oblasti. To je dakle, odredba i definicija koja u svakom slučaju nije identična, a po nekom značenjskom tumačenju odudara od stava odgovarajućeg Ustava Srbije i od Zakona o teritorijalnoj organizaciji Republike Srbije.
Stav 2. o teritoriji APV, koji sam pročitao kao naš predlog, on se dakle prividno podudara sa odgovarajućim stavom ovog predloga zakona. Ovde treba skrenuti pažnju da u statutu Vojvodine u Predlogu statuta član 3. stav 2. nemate ovu odredbu - da se teritorija ne može menjati bez saglasnosti građana izražene na referendumu, u skladu sa Zakonom.
Znači, statut nije usaglašen ili ovaj predlog koji ste nam dali da o njemu raspravljamo juče nije usaglašen sa Predlogom zakona koji ste nam dali da raspravljamo prekjuče. Prosto skrećemo pažnju na tu činjenicu, jer su statut Vojvodine i zakon o utvrđivanju nadležnosti dve stvari ili dve strane jedne iste stvari, čak bih rekao - jedan stariji akt, kao majka, i jedan mlađi akt, kao ćerka, s tim što su one zamenile ulogu, pa je ovde ćerka rodila majku, a ne majka ćerku. Dakle, statut je rodio zakon, a ne zakon statut.
Što se tiče određenje o zastavi i grbu, to jeste u skladu sa Ustavom, međutim mi smatramo da treba ovaj zakon da donese jednu bližu odredbu i da kaže da grb i zastav Vojvodine treba da odražavaju pripadnost Srbije. Dakle, neki vizuelni odraz odgovarajućih simbola Srbije, i zakona, i zastave i grba, mora se nalaziti i u zastavi i grbu Vojvodine što ovaj zakon mora da utvrdi.
Naime, tim pre što grb Vojvodine koji je pre nekoliko godina dat nema ni jedan jedini simbol Srbije ili grba Srbije, a zastava Vojvodine koju vidimo poslednjih dana jako učestalo, to je zapravo zastava koja ima samo okvire crvene i bele boje. Ta crvena i bela boja zastave Srbije služi samo kao okvir za zastavu Vojvodine, plava u boji sredini sa tri zvezdice je nešto što odražava pripadnost EU, ako je o tome reč. Vojvodina nije niti članica niti ima bilo kakve organizaciono-pravne veze sa EU, sem nekih političkih orijentacija prema njoj. Prema tome, to je u ovom slučaju zaista neophodno.
Najzad, DSS predlaže da se doda član 4a, da se stavi jedan naslov, tj. međunaslov koji bi glasio - Međuregionalna saradnja AP Vojvodine. To je član koji sledi sistemska iza ovih dosadašnjih. U slučaju zakona on je član 3, ovde međuregionalna saradnja praktično član 6. ili 7, ako gledamo one 3a, 3b i 4a koje smo dodali.
Dakle, taj član je potpuno neustavan i umesto ove neustavne formulacije, oko koje smo raspravljali poslednja dva dana, predlažemo jednu formulaciju koja će biti u skladu sa Ustavom.
Ona glasi na sledeći način: AP Vojvodina sarađuje sa teritorijalnim zajednicama i drugim oblicima autonomije drugih država, u okviru spoljne politike Srbije, uz poštovanje teritorijalnog jedinstva i pravnog poretka Republike Srbije. To je stav 1.
Stav 2: Saradnju sa odgovarajućim teritorijalnim zajednicama i drugim oblicima autonomije drugih država AP Vojvodina ostvaruje posredstvom članstva u evropskim i svetskim udruženjima regiona, uzajamnim posetama, bratimljenjem, stvaranjem mešovitih tela u pitanjima u kojima je nadležna, zaključivanjem memoranduma o saradnji i trgovinskih protokola, uz prethodnu saglasnost Vlade.
Stav 4 - Radi efikasnijeg i ekonomičnijeg ostvarivanja saradnje sa teritorijalnim zajednicama i drugim oblicima autonomije drugih država svu neophodnu pomoć AP Vojvodine pružaju diplomatsko-konzularna predstavništva Republike Srbije u inostranstvu.
Vi imate potpuno neusaglašene stavove. Član 181. Ustava Srbije predviđa saradnju jedinica lokalne samouprave i teritorijalne autonomije sa odgovarajućim jedinicama drugih država. To je kod nas sadržano.
Mi smatramo da se ova saradnja može ostvariti kroz forme koje smo ovde naveli, a ne kroz međuregionalne sporazume, koji predstavljaju neku vrstu međunarodnih ugovora. Ipak, takav kapacitet Vojvodina ne može da ima po Ustavu Srbije i tu smo naveli bar četiri-pet mogućnosti formi te saradnje.
Ono što je možda najjače, najvažnije, to su memorandumi o saradnji i trgovinski protokoli. To je krajnje uobičajeno da tzv. regioni, kao opšte ime svih tih jedinica u Evropi, mogu da imaju tu vrstu odnosa.
Ono što je možda još i najvažnije je da i takve protokole i memorandume Vlada Srbije mora da odobri, mora da da saglasnost, jer to je prosto standard u Evropi. Tu vrstu saradnje tih podcentralnih jedinica, bilo da su možda i federalne jedinice kao u Nemačkoj, Švajcarskoj, koje imaju mogućnost međunarodne saradnje, pa čak i međunarodnih ugovora, ti ugovori moraju proći nadzor i saglasnost Saveznog veća u Švajcarskoj ili Savezne vlade u Nemačkoj. To je prosto standard koji moramo i mi da koristimo.
Najzad, ona odredba u Predlogu zakona iz člana 3. koja kaže da se mogu osnivati predstavništva u regionima i u Briselu, dakle, krajnje nejasna, ovde se ona jednostavno rešava tako što se nalaže diplomatsko-konzularnim predstavništvima Srbije da pruže svaku pomoć u obavljanju ove saradnje, dakle, Vojvodine sa odgovarajućim jedinicama autonomije i lokalne samouprave u svetu.
To je jedno racionalno rešenje, koje ne izaziva nikakve sumnje ni u kakve pretenzije itd, koje koristi diplomatsku administraciju i ceo taj ansambl Republike Srbije. On je raspoređen po celoj Evropi. Nije reč samo o ambasadama, nego je reč i o misijama i o konzularnim predstavništvima koji su rasprostrti širom Evrope.
Dakle, to je najjednostavniji način da se posao obavi, a ne da se duplira i da se pravi nekakva paralelna kvazidiplomatska tela preko ovih predstavništava koja smo imali prilike da vidimo i da čujemo u ovom predlogu zakona. Hvala na pažnji.
Samo ću kratko da repliciram na ovo što je koleginica Kolundžija rekla. Krenuću od ovog poslednjeg.
Molim vas da pažljivo pročitate član 181. i da pokušate da ga recipirate. Ovde se uopšte ne pominju međuregionalni sporazumi. Ovde se samo ustanovljuje mogućnost saradnje, a o međuregionalnim sporazumima nemate ovde nijednu reč. Dakle, prvo statut, pa zakon je prosto uneo kategoriju međuregionalnih sporazuma koji u Ustavu ne postoje. Prema tome, potpuno pogrešno tumačite član 181. Evidentno je da toga nema.
Ako već dopuštamo da postoje forme saradnje, ta saradnja se odvija u formi nekakvih sporazuma, mi smo predložili neke drugačije forme, ne međuregionalne sporazume, onda te forme moraju da prođu kroz saglasnost Vlade. To je logično.
Zato se ubacuje na ovaj stav o sporazumima obaveza da takvu vrstu saradnje koja se realizuje sporazumima Vlada mora da odobri. To je logika stvari. Znači, u Ustavu nemate kategoriju međuregionalnih sporazuma, oni su izmišljeni statutom i zakonom.
Što se tiče ovog stava oko grba i zastave, dakle, oko simbola, da, Ustav je tu krajnje generalan. On kaže – Pokrajina utvrđuje simbole. Po čemu zakon ne bi mogao da bliže odredi takvu odredbu, jer ipak je zakon viši akt od statuta? Vi ste pošli logikom na koju vas je navela procedura koju ste prihvatili. Dakle, prvo statut, pa onda zakon. Pošto je statut rekao isto kao i Ustav, onda ćemo pokrajinskom odlukom odrediti simbole kakve mi hoćemo. Prosto, zakon je to prepisao.
Mi smatramo da je logika stvari drugačija. Mi se ponašamo kao da zakon prethodi statutu, tako smo pisali amandmane, tako smo pisali onaj predlog zakona koji nikada nije došao na ovu skupštinu, od aprila meseca do danas. Znači, išli smo logikom da se prvo piše zakon, jer tako član 183. Ustava nalaže, pa onda se piše statut.
Kad stvar ide tim redosledom, koji je i vremenski i pravno logički, onda zakon može bliže da odredi odredbe Ustava u pogledu ove ili one stvari.
U ovom slučaju, mi smatramo legitimnim da zakon to bliže odredi, na način da ti simboli moraju biti u skladu sa simbolima Republike Srbije. Kakvi bi drugačije bili?
Poštovani članovi Vlade, vama je poznato da se u ovoj skupštini već treći dan vodi rasprava o zakonu o utvrđivanju nadležnosti AP Vojvodine i o statutu AP Vojvodine. Veliki broj poslanika je govorio prekjuče, juče i danas o tome i postoji jedno pitanje na koje nije dobijen nikakav odgovor.
Zato bih postavio pitanje nekom od prisutnih ministara, možda nekom od dvojice ministara, ministar Marković ili Čiplić, koji su prekjuče bili ovde i razgovarali o tome. Nismo ni tada dobili odgovor na to pitanje.
Naime, smatramo da ova dva dokumenta nisu mogla da dođu na dnevni red iste sednice Vlade, da je bilo normalno i po Ustavu predviđeno da se prvo raspravi zakon o nadležnostima, pa da se na drugoj sednici raspravi Predlog statuta. Naime, moramo ostaviti vremena da se u odnosu na zakon o nadležnostima, koji je teoretski gledano mogao imati amandmane usvoji, pa da se prema njemu pravi onda statut Vojvodine, u najmanju ruku zato što dobar deo tog statuta sadrži nadležnosti koje Vojvodina treba da obavi.
Moje pitanje je sledeće – kako i zašto je Vlada dopustila da se prvo napravi tekst Predloga statuta Vojvodine, pa da potom Vlada pravi zakon o nadležnostima i da ga usaglašava sa mlađim pravnim dokumentom, sa statutom Vojvodine?
Kako je moglo da se dogodi da na ovoj sednici, na kojoj treba da se raspravlja o zakonu o nadležnostima, ne budu data još dva predloga zakona koji su takođe uslov da se usvoji statut Vojvodine, dakle, zakon o finansiranju AP Vojvodine i zakon o imovini. Po Ustavu Srbije, ti zakoni, ta tri koja sam pomenuo i još dva koja su doneta, pa ih nije potrebno sada pominjati, pretpostavka su i uslov da se prione izradi statuta Vojvodine tj. njegovog predloga u Skupštini AP Vojvodine, pa da onda taj statut dođe na Skupštinu Srbije i da vidimo na osnovu zakona da li je usaglašen ili ne, pa da posle o njemu diskutujemo.
Moje pitanje je – kako i zašto je do toga došlo i kako je Vlada dopustila da se krši ovaj postupak izrade ovih zakona i posledično postupak izrade statuta Vojvodine?
Nisam siguran da je ovaj odgovor bio jasan. Naime, nisam ga najbolje razumeo, zato što ste u prvom delu odgovora bili dovoljno konfuzni da vas čovek nije mogao razumeti.
Naime, potpuno je jasno da kada se pravi zakon o prenosu nadležnosti i zakon o utvrđivanju nadležnosti da se on radi po Ustavu. On jeste složen zakon. Tu se slažemo. Ali, budući da je Ustav njegov izvor, pravi se relativno lako, naročito ako ga rade stručnjaci i ako ga rade ljudi koji poznaju Ustav, treće, ako ga rade ljudi koji su posvećeni Ustavu, dakle, ne žele da prekoračuju Ustav radeći takav zakon.
Kada pogledamo koliko je taj zakon rađen, najmanje deset do dvanaest meseci. Svaka čast, za dvanaest meseci napravljen je jedan zakon koji je došao konačno u parlament.
Drugo, vaša tvrdnja je bila da je Skupština Vojvodine radila neki svoj akt koji je bila vlasna da uradi. To tako deluje apstraktno. Ako ste hteli da budete na vreme i dinamični, bilo vam je mnogo lakše, sa stanovišta vremena, da sačekate da se izradi zakon, pa da onda Skupština relativno lako napravi statut, jer glavni deo tog statuta jeste deo o nadležnostima koji utvrđuje ovaj zakon. Prema tome, vaš odgovor da je to bilo komplikovano pravno prosto ne stoji.
Moje dopunsko pitanje je sledeće - zašto je Skupština Vojvodine tako postupila? Znam formalni odgovor, da bi izvršila svoj zadatak iz Ustavnog zakona, da se posle konstituisanja Skupštine Vojvodine za 90 dana postavi i da jedan takav predlog.
Međutim, ako je to zadovoljeno, veća je šteta napravljena time što je to učinjeno bez prethodnog zakona, bez zakona koji je utvrđivao nadležnosti. To je bio razlog, formalno gledano, zbog čega je stvar tako dugo trajala. Politički gledano, razlog je bio potpuno drugačiji i sada ga ne bih komentarisao.
Znači, moje pitanje je - zašto je Skupština Vojvodine, ako možete da mi na to odgovorite jer vi niste u Skupštini Vojvodine, bez obzira što je poštovala Ustav i zakon, bez osnovne pretpostavke, bez postojanja zakona o utvrđivanju nadležnosti i još dva zakona donela taj akt i stavila ga pred Vladu?
Da li je ona, to je potpitanje u okviru dopunskog pitanja, igrala jednu igru svršenih činjenica i s obzirom na tu igru imamo današnju situaciju da potpuno neustavno, takoreći istog dana ili u dva dana, ali opet u dva dana raspravljajući o dve različite stvari, na brzinu donosimo ovako važna akta?
Gospodine ministre, Ustavni sud će svakako imati posla i oko zakona i oko statuta, i to vam potpuno pouzdano govorim, ali ne možemo se ponašati kao da je Ustavni sud jedina instanca koja o ovome može da govori ili ovim da se bavi.
Naime, ovaj parlament je instanca koja pre svega treba ovim da se bavi. To je parlament koji donosi zakone koji moraju biti u skladu sa Ustavom. Osim toga, nije samo ni parlament institucija koja time treba da se bavi, već i javno mnjenje, javnost, i stručna javnost pre svega. Prema tome, podsetiću vas na argumente koje je stručna javnost iznela o ovoj stvari, mada to nije direktan odgovor na ovo što ste govorili.
Što se tiče vremenske razlike, ta vremenska razlika ne postoji i vi to dobro znate. To što imamo jednu sednicu sa dve tačke dnevnog reda sa stanovišta ovog posla nije nikakva vremenska razlika. To je isti trenutak. Moralo se ostaviti vremena, bar koliko se teoretski zamislili, da neke odredbe tog zakona će biti takve da statut mora sa njima da se usaglasi, a onda je trebalo ostaviti vremena za pravno-tehničko usaglašavanje statuta sa zakonom. To je nešto što forma podrazumeva i zato je bilo potrebno da se dve sednice, a ne dve tačke dnevnog reda na istoj sednici angažuju.
Što se tiče zakona o kome govorite na jedan delikatan način, koji je dugo rađen zato što je komplikovan, zato što ima puno nadležnosti itd, prvo, ovde sam argumentisao i mnogi poslanici - da je zakon u velikoj meri prepisani statut. Ali ono što je u ovom trenutku važnije jeste da verzija zakona koji ste dali u neku polujavnu diskusiju marta ove godine, odnosno tu nije bilo jasno kakav je status tog nacrta i da se ona jako malo razlikuje od ove verzije koju ste nam dali devet meseci kasnije.
Znači, neki drugi problem je postojao tu, meni se čini problem nekog teškog političkog usaglašavanja među akterima koji su to radili. To nije bila stvar koju pravnici i stručnjaci nisu mogli da reše, nego je stvar koju vi, međusobno, niste mogli da rešite.
Poštovani narodni poslanici, najkraća i najjednostavnija dijagnoza ovog Predloga statuta i onog jučerašnjeg Predloga zakona o kojem smo juče razgovarali jeste da je to mehanizam za pravljenje države u državi.
Pokušaću to da obrazložim. Naime, pre svega, taj mehanizam podrazumeva da i statut, a posledično i zakon, pošto je on pravljen na osnovu statuta, u mnogim elementima izlaze van Ustava Srbije i preuzimaju samostalno mnoge atribute nadležnosti i funkcije države tj. državnosti.
Vojvodina je dugo vremena bila u konfederalnom odnosu prema Srbiji, sve do 90-te godine, ustavno gledano, ili do 1991. godine, kada je dobila statut. Samo ta konstrukcija zajednička je bila konfederacija, ta bivša Jugoslavija. Sve republike, a posebno AP imale su mnoge elemente državnosti. U krajnjoj liniji, AP su tada i ustavno slovile kao element federalizma, ako se dobro sećate.
Ovo što se danas događa jeste zapravo vraćanje tog procesa. Dobavljanje Vojvodini na razne načine mnogih elemenata statutarnih i protivustavnih koji su, ne samo neustavni, nego su i državni. Zato hoću o tome nešto da kažem.
Naime, sam način kako je Vojvodina dobila ove nadležnosti ili kako ih dobija, preko statuta, koji ih je sam sebi dao, jer to je izvor nadležnosti Vojvodine, jeste jedan ne federalni, nego konfederalni element.
Konfederalni elementi države se određuju po tome što oni sami sebi određuju nadležnosti, a to je učinjeno ovim statutom Vojvodine. To što je zakon o utvrđivanju nadležnosti prepisao te nadležnosti, ne utiče na ovu dijagnozu.
Taj statut je, samim tim što je sebi pripisao nadležnosti državne, utvrdio konstitutivne elemente Vojvodine koji iskaču iz Ustava Srbije. Konstituensi Vojvodine su građani Vojvodine i nacionalne zajednice.
Nijedna takva kategorija ne postoji u Ustavu Srbije. U Ustavu Srbije postoje građani Srbije, kao što vam je poznato, i postoje građani i nacionalne manjine. Te nacionalne zajednice su apsolutna nepoznanica u Ustavu.
U članu 6. statuta Vojvodine se nabrajaju nacionalne zajednice, pa se počinje sa Srbima, a završava se nekom šestom ili sedmom nacionalnom zajednicom, a onda se kaže da su nacionalne zajednice nešto što bi trebalo da bude adekvatno onome što su nacionalne manjine u Ustavu Srbije.
Prema tome, takvim tumačenjem, analognim, koje je naravno ograničen, ali moguće, i Srbi u Vojvodini kao članovi nacionalne zajednice jesu nacionalna manjina. To je jedna pojmovna i kategorijalna zbrka, i terminološka, koju niko ne može da razveže, ali je važno da Vojvodina ima svoje konstitutivne elemente.
Potom Vojvodina, po statutu koji je sam sebi dao nadležnosti, ima ograničenu mogućnost međunarodnog ugovaranja. One sporazume koje ona može da potpiše u oblasti međuregionalne saradnje, ona može da potpiše i bez saglasnosti Vlade Srbije. To je osnovni element koji i u federacijama danas i u regionalnim državama postoji kada federalne jedinice ili regioni imaju to ograničeno pravo na međunarodno ugovaranje.
Potom nosilac izvršne vlasti Vojvodine je Vlada Vojvodine, jedan državni element koji ne postoji u Ustavu Srbije. Vojvodina je odgovorna za održivi ekonomski itd. razvoj. Jedino je Srbija po Ustavu Srbije odgovorna, i njeni organi, za održivi ekonomski itd. razvoj.
Ima tu još atributa koje neću vciše ponavljati zbog štednje vremena.
Što se tiče nadležnosti koje je statut sam sebi dodelio, a ne nalaze se u Ustavu Srbije, one su takođe brojne. Pomenuću samo neke – regionalni razvoj, nauka i tehnološki razvoj, osnivanje Vojvođanske akademije nauka i umetnosti, službena upotreba jezika i pisma, predlaganje mreže sudova na teritoriji AP Vojvodina, davanje mišljenja na promenu Ustava koja se odnose na položaj, prava i dužnosti AP Vojvodina. Ništa od toga nemate u Ustavu Srbije, a te nadležnosti se nalaze u statutu. To su državne nadležnosti koje je statut sam sebi dao, tj. Vojvodina sama sebi.
Kada je reč o državnim funkcijama koje je statut prigrabio sam sebi, bez ustavnog osnova, stvarajući državu u državi, takođe su brojne. Nabrojaću samo nekoliko, kao što sam i do sada učinio. Vojvodina može ili Vlada Vojvodine umesto Vlade Srbije da izvršava zakone Srbije na teritoriji Vojvodine, da donese akt o sprovođenju zakona Srbije ako ga Srbija nije donela.
U tzv. odnosima između institucija Vojvodine i Srbije uspostavlja se tzv. mešovita komisija, koju Ustav ne poznaje, koja treba da poravnava politički nesporazume i sporove između dva državna rukovodstva – Vojvodine i Srbije.
Statut sam sebi dodeljuje nadležnost da Vojvodina poveri neke od svojih nadležnosti savetu nacionalnih manjina. Po Ustavu, Vojvodina to može da učini samo jedinicama lokalne samouprave i nikom više. Ovde eksplicitno piše – savetu nacionalnih manjina.
Kada sve to imamo u vidu, dakle, nabrojao sam samo neke elemente atributa, nadležnosti i funkcija državnosti, sasvim je jasno da je Vojvodina po ovom predlogu statuta u najmanju ruku federalna jedinica. Ona je federalna jedinica u Srbiji i ona je, drugo, jedina federalna jedinica. To je dodatni problem zato što federacije obično imaju više federalnih jedinica i zato su federacije, i u njima postoji nekakva unutrašnja ravnoteža između federalnih jedinica.
Ovde Vojvodina nema ravnotežu na horizontalnom nivou ni sa kim. Stvara se država u državi. U upravljačkom smislu, stvar će izgledati na sledeći način – zakoni koje donosi Srbija će se sprovoditi na jedan način u ostatku Srbije, a na drugi način u Vojvodini. U Vojvodini će se zakoni u oblasti nadležnosti koje je statut prigrabio sprovoditi samo kao okvirni zakoni Srbije. Sve ostale upravljačke funkcije prelaze na organe Vojvodine, a ti isti zakoni će se sprovoditi u punoj meri samo u ostatku Srbije.
Imamo Vojvodinu kao konstituisanu federalnu jedinicu i ostatak Srbije koji nema pravnu definiciju. Da li vas to podseća na nešto? Da, to je Ustav iz 74. godine. Tada uža Srbija nije imala pravno određenje, a bila je partner Vojvodine ili Vojvodina partner njoj u svojim međusobnim odnosima.
Vi, gospodo, idete u budućnost tako što se vraćate u prošlost. Vi se vraćate u režim iz 80-ih i 70-ih godina. To smo danas u jednoj diskusiji videli kao najpoželjniju potrebu. Pravi se država u državi, a kada se pravi država u državi kršeći Ustav, to je onda pravi separatizam i nema drugog objektivnog izraza za takav postupak.
Poštovani narodni poslanici, poštovani predsedavajući, gospodine predsedniče Vlade, gospodo ministri, da je prilikom izrade ovog zakona o kome danas razgovaramo poštovan Ustav Srbije mi bismo verovatno imali jednu mirnu raspravu o zakonu koji treba da utvrdi nadležnosti Vojvodine. Tim smerom je krenuo i predstavnik Vlade da daje jedan ton ovoj raspravi i u svom nadahnutom i inspirativnom uvodnom govoru, u toku ovih pet minuta, nije ni pomenuo ono što jeste rodno mesto ovog zakona, a to je statut Vojvodine.
Hoću da vas podsetim da je Ustav Srbije odredio da zakon odredi ili utvrdi nadležnosti autonomne pokrajine u oblastima koje je Ustav već prethodno utvrdio, a da potom treba da se donese statut Vojvodine, čiji je jedan, možda najvažniji deo, deo o nadležnostima Vojvodine. Mi bi trebalo da se pravimo nevešti, kao da ne znamo šta se sve dogodilo i na koji način se radilo u Srbiji u vezi sa statutom i sa zakonom.
Naime, prvo je donet Predlog statuta Vojvodine, kao što vam je poznato, u Skupštini Vojvodine, a onda se zakon o utvrđivanju nadležnosti prilagođavao tom predlogu statuta. On se adaptirao, a u mnogim elementima ga je i prepisivao.
Posle pisanja statuta Vojvodine došlo je do konstituisanja, uspostavljanja jedne resavske škole u Nemanjinoj 11, koja je sela i prepisala mnoge odredbe statuta Vojvodine, dakle, i odredbe u kojima je Vojvodina ili Skupština Vojvodine sama sebi odredila nadležnosti, ali bogami i mnoge odredbe koje se tiču statusa Vojvodine, koje se tiču Vojvodine kao jednog zaista konstituisanog novog autonomnog dela države Srbije.
Zbog toga danas kada govorimo o zakonu o utvrđivanju nadležnosti, ne možemo govoriti samo o ovom zakonu, mada ćemo danas prevashodno o njemu govoriti, već moramo govoriti i o pravom, kao što sam rekao, rodnom mestu ovog zakona, a to je statut Vojvodine. Naravno, veći deo mog izlaganja ću posvetiti samom zakonu, ali hoću da kažem da je statut zapravo ta velika debela senka koja je natkrilila taj zakon.
Po Ustavu Srbije, zakon je nadređen svakom podzakonskom aktu i on, dakle, i pravno i vremenski prethodi podzakonskom aktu koji se pravi na osnovu tog zakona. Ovde u ovom slučaju imamo jedan zaista bizaran, egzotičan doprinos današnje Srbije modernoj pravnoj praksi i nauci. Ovde imamo, najpre, pravljenje podzakonskog akta, onog podređenog, pa se onda na osnovu njega pravi onaj nadređeni, formalno gledano, a to je zakon. Dakle, sve je naopako i naglavce postavljeno.
Zbog toga je važno reći nešto o samom statutu. Naime, ovaj statut, koji je Skupština Vojvodine donela prošlog septembra 2008. godine, ima strukturu jednog kvaziustavnog akta.
Taj statut se zove statut zato što sam Ustav kaže da Vojvodina ima statut kao svoj osnivački akt, ali po svom sadržaju jako podseća na Ustav. Taj statut ima preambulu, što statuti nemaju, vrlo svečanu preambulu. On ustanovljuje konstituense Vojvodine, građane Vojvodine i nacionalne zajednice, kategorije koje Ustav Republike Srbije ne poznaje.
Taj statut utvrđuje teritoriju Vojvodine na način određenja kao da je Vojvodina jedna zasebna teritorija. O tome ćemo kasnije govoriti, kada budemo govorili o zakonu. Taj statut preuzima na sebe pravo da autonomno odredi simbole Vojvodine, da odredi glavni grad Vojvodine, da autonomno odredi imovinu Vojvodine.
Tako piše u tom statutu, da samostalno ili autonomno odredi izvore prihoda i finansiranje Vojvodine. Taj statut sebi uzima za pravo, budući da je kvaziustavni akt, da određuje u nekih 10 članova ljudska i manjinska prava koja će se sprovoditi u Vojvodini. Uzima iz Ustav Republike Srbije nadležnost da sam Ustav određuje ljudska i manjinska prava, pa sam to sebi dodaje.
Taj statut sebi dopisuje veliki broj nadležnosti, od kojih neke ne odgovaraju onom obimu nadležnosti koji Vojvodini propisuje Ustav Republike Srbije.
Taj statut kao kvaziustavni akt govori o organima Vojvodine i odnos Skupštine i Vlade Vojvodine određuje po načelu podele vlasti, načelu koje se koristi za organizovanje centralne vlasti u državi. Naime, ovo sve nije slučajno i nije sve palo sa neba, ovakav sadržaj statuta, dakle, jedan kvaziustavni sadržaj statuta.
Postoji u novijoj srpskoj istoriji kontinuitet takvog delovanja. Naime, u Vojvodini se ponovo stvara jedan san o Brionskoj Vojvodini u Brionskoj Jugoslaviji. To je tradicija na koju se poziva ona preambula koja kaže: na osnovu istorijskog prava građana i građanki Vojvodine na autonomiju. Taj san se ponovo budi i povampiruje snage koje imaju nameru da vrate taj status Vojvodine u okviru Srbije, ali i u novijoj prošlosti imamo dosta pokušaja da se ovakva stvar vrati u okvire Srbije.
Podsetiću vas da je 2003. godine Skupština Vojvodine imala jedan nacrt tzv. osnovnog zakona Vojvodine, gde je Vojvodini pripisana zakonodavna, izvršna i delimična sudska vlast. Sam naziv tog akta „osnovni zakon“ treba zapravo da simulira ustavnost Vojvodine.
Poznato vam je da jedna velika država u EU, najveća, Nemačka, svoj Ustav naziva osnovnim zakonom, pa nije slučajno da je i ovaj akt bio tako nazvan i ta je stvar skinuta s dnevnog reda 2003. godine usled nekih zaista specifičnih okolnosti o kojima ne bih sada govorio da ne bih gubio vreme.
Međutim, nekoliko godina kasnije Izvršno veće Vojvodine pravi platformu o položaju Vojvodine u novom Ustavu Srbije, koja predstavlja jednu ublaženu verziju ovog osnovnog zakona. Ta platforma se takođe zalaže za zakonodavnu, izvršnu i delimičnu sudsku vlast u Vojvodini i ona je zapravo bila na neki način podloga pravljenja ovog predloga statuta, koji je konačno usvojen u Skupštini Vojvodine septembra 2008. godine.
Postoji jedan kontinuitet delovanja u okviru Skupštine Vojvodine, koja zapravo hoće da postigne jedan rezultat, a to je da Vojvodini pridobije, prigrabi, pripiše atribute državnosti, bilo na način da je to u okviru statuta ili možda osnovnog zakona, ili platforme, ili već kako.
To je jedan kontekst koji određuje pisanje ovog zakona. Moja osnovna teza je da je zakon prepisan statut, ne doslovno, ali u velikoj meri. Ovaj zakon je imao jednu interesantnu i specifičnu odiseju. Putovao je između Novog Sada i Beograda nekih 10- 12 meseci.
Počeo je da se pravi, možda nemam dobru informaciju, ali, koliko je meni poznato, negde već početkom 2009. godine. Imao je jednu javnu verziju marta 2009. godine, koja je povučena iz upotrebe. Taj zakon je tek posle osam meseci od te prve javne verzije došao na dnevni red ove skupštine, a da bih uporedio efikasnost rada Skupštine kada je reč o ovom važnom zakonu, koji zapravo treba da doprinese uobličenju ustavnog sistema Srbije, moram da vas podsetim da je Skupština u jednom kvartalu od marta do maja usvojila 51 evropski zakon.
Pazite tu hiperprodukciju i hiperaktivnost Skupštine, a Vlada nije bila sposobna da za 10 meseci pred ovu skupštinu iznese ovaj zakon. Zašto? Zato što to nije zakon koji se piše na osnovu Ustava Srbije, nego zakon koji se piše na osnovu statua Vojvodine, na osnovu podzakonskog akta, i trebalo je jako puno vremena da se usaglase članovi vladajuće koalicije, a njih je 15 jedinica, stranaka, nevladinih organizacija, pojedinaca itd., u okviru Vlade Srbije, da se potom usaglase te partije na svojim relacijama Beograd-Novi Sad, a potom i da se usaglase ministri u Vladi Srbije i pokrajinski sekretari oko nadležnosti koje će biti pripisane Vojvodini.
Imamo jedan veoma dug proces sa veoma lošim rezultatom. Sada ću nastojati da pokažem i da ilustrujem kakvi su rezultati zapravo tog zakona ili ove prepisivačke aktivnosti ove resavske škole koja je radila u Nemanjinoj 11 i koja je pred sobom imala Predlog statuta Vojvodine.
Pomenuću odredbe ovog zakona koje su u skladu sa statutom Vojvodine, ali nisu u skladu sa Ustavom Srbije. To je rezultat aktivnosti i procesa i kršenja procedure o kojoj sam do sada govorio.
Već u članu 3. zakon, prepisujući statut, kaže da AP Vojvodina zaključuje međuregionalne sporazume u okviru svoje nadležnosti.
Naime, Ustav Srbije omogućava Vojvodini da održava međuregionalne odnose. Ne utvrđuje da nužno sporazumi moraju biti el formo održavanja međuregionalnih odnosa, ali čak i da pretpostavimo da međuregionalni sporazumi nisu u suprotnosti sa Ustavom bilo je zaista elementarno da ovaj zakon kaže svoju reč o toj stvari, a ne da prosto prepiše Predlog statuta Vojvodine.
Ovi sporazumi se mogu i moraju zaključivati samo uz saglasnost Vlade Srbije. Tek bi onda ova odredba bila u skladu sa Ustavom i u skladu sa praksom evropskih država, gde razne regionalne jedince, bilo da su federalne jedinice ili su regioni ili su autonomne zajednice ili su vojvodstva u Poljskoj, zaključuju ovakvu vrstu sporazuma, ali uz saglasnost Vlade.
U stavu 3. ovog člana Vojvodina se, prepisujući statut Vojvodine, određuje kao regija. Ustav Srbije poznaje samo autonomnu pokrajinu, ne poznaje regiju. Regija je jedan pomodarski panevropski izraz, koji treba poštovati i koji ima neko svoje apstraktno značenje jer obuhvata sve oblike vlasti u državama koje su ispod centralne vlasti, bilo da su u pitanju federalne države ili regionalne države ili decentralizovane države, ali Ustav nema taj izraz „regija“.
Zakon i statut je ovaj izraz dao Vojvodini da bi mogao da kaže da ta regija otvara predstavništva, što ovaj zakon dosledno sledi, u raznim regionalnim centrima Evrope, i u Briselu. Naime, opet nedostaje odredba „u skladu sa“ ili „uz saglasnost Vlade Srbije“.
U krajnjoj liniji, veliko je pitanje svrsishodnosti takvog predstavništva u ovom trenutku Vojvodine, kada Srbija ima svoju misiju u EU, ima ambasadu u Briselu. Zašto bi sada i u Briselu Vojvodina imala predstavništvo, što je pitanje racionalnosti. Važniji je ovaj momenat da ona ne može osnivati predstavništva bez saglasnosti Vlade Srbije.
Potom, u članu 4. ovog zakona, strogo držeći se statuta Vojvodine, određuje se teritorija i simboli Vojvodine, određuje se glavni grad Vojvodine na način kako je to prvobitno učino statut Vojvodine. On teritoriju Vojvodine određuje u jednom odbrambenom smislu i određuje i način kako se ona samobrani preko referenduma, na kome učestvuju građani Vojvodine.
Ustav Srbije jasno kaže da autonomne pokrajine mogu menjati svoje teritorije, tu govori u množini, i onda propisuje način, a to je referendum u okviru autonomne pokrajine na osnovu zakona. Ovde nema te odredbu da se taj referendum o odbrani teritorije Vojvodine raspisuje na osnovu zakona Srbije.
Potom, u članu 5, gde se govori o međusobnom odnosu republičkih i pokrajinskih organa, imate jednu odredbu u stavu 3, gde se ustanovljuje tzv. stalna mešovita komisija. Ona ima jedan konkretan zadatak da radi svoj posao radi zakonitog, uspešnog i nesmetanog obavljanja poslova iz nadležnosti Vojvodine.
Praktično, ova stalna mešovita komisija je jedan organ, gde se na horizontalnom nivou, partnerski, raspravlja o sprovođenju nadležnosti Vojvodine i ona ima funkciju da u krajnjoj liniji odlučuje u sporu o nadležnosti između Srbije i Vojvodine. Dakle, na jedan kvazipolitički način zamenjuje sudske i administrativne organe koji treba da odlučuje o tom sporu.
U krajnjoj liniji, sam taj institut mešovite stalne komisije strašno podseća na onaj sistem društvenog dogovaranja i samoupravnog sporazumevanja koji je postojao u Brionskoj samoupravnoj Jugoslaviji i na taj način su svojevremeno organi Srbije, Vojvodine i Kosova imali pravo da međusobno usklađuju svoje odnose i raspravljaju o svojim međusobnim nadležnostima.
Potom, u članu 6. ovog zakona je opet prepisana odredba statuta Vojvodine, govori se praktično o imunitetu poslanika Skupštine Vojvodine i Vlade Vojvodine. Naime, Ustav određuje samo imunitet poslanika Skupštine Srbije i za članove Vlade i za još neke republičke funkcionere, ali ne dopušta da drugi nivoi vlasti sami sebi daju takva prava.
Članovi 7. i 8. ponovo prepisani članovi statuta o imovini Vojvodine, kaže se – na osnovu zakona će se odrediti imovina Vojvodine, pa se onda u drugom stavu člana 7, kada je reč o imovini zapravo prejudicira rešenje tog zakona i kaže se da Vojvodina u svojoj svojini ima sve stvari koje koriste, poseduju, kojima raspolažu organi Vojvodine i preduzeća i ustanove koje organi Vojvodine osnivaju. Potpuno je bespotreban takav način određivanja imovine Vojvodine.
Finansiranje nadležnosti Vojvodine nije doslovno prepisano, ali ovaj zakon zapravo ne ispravlja onaj neustavni član statuta Vojvodine koji određuje vrstu prihoda koji Vojvodina treba da ima da finansira svoje nadležnosti itd. Ima u ovom zakonu jako puno protivustavnih odredbi, koje su u vrlo velikoj saglasnosti sa statutom Vojvodine.
Naravno, svakako najvažniji deo je ovaj o utvrđivanju nadležnosti. O tome govori deo od člana 10. do člana 84. zakona o utvrđivanju nadležnosti. Tu je napravljena takođe jedna velika greška, u najmanju ruku.
Te nadležnosti su, kao što je ovde rečeno, podeljene na izvorne i podeljene nadležnosti, ali je broj poverenih nadležnosti koje ćete naći u ovim čl. 10. do 84. izuzetno veliki.
Ustav Srbije na dva mesta govori o poverenim nadležnostima centralnih organa Srbije nižim organima vlasti, u članu 137. i u članu 178.
U članu 178. se baš odnosi na autonomnu pokrajinu i kaže da se mogu poveriti pojedine nadležnosti, kao što u članu 137. kaže – mogu se poveriti određene nadležnosti nižim organima vlasti. Ako brojite nadležnosti koje su poverene u ovom zakonu, naći ćete bar stotinak nadležnosti. Tu je zaista prekršeno slovo i duh Ustava i njegove odredbe o poverenim nadležnostima nižim organima vlasti.
Osim toga, ovaj zakon direktno krši Ustav Srbije kada među izvrne nadležnosti ubacuje ili švercuje nadležnost u oblasti nauke i tehnološkog razvoja Vojvodine. U članu 183. ne postoji ta oblast nabrojana kao oblast nadležnosti Vojvodine, a u ovom zakonu Ustav se krši utoliko što se ove nadležnosti iz oblasti nauke i tehnologije, zapravo, ne postavljaju kao poverene nadležnosti nego kao izvrne nadležnosti. Nećete ih naći u Ustavu, ali ćete ih naći u ovom zakonu kao izvorne nadležnosti, jer ne piše dole da su poverene nadležnosti.
Najzad, postoji jedan broj članova o tzv. nadležnostima u drugim oblastima o kojima ćemo moći da govorimo više kada budemo sutra govorili o statutu Vojvodine.
Želim da zaključim da su ovaj i ovakav zakon i ovakav statut bili potrebni vladajućoj strukturi u Srbiji, jer za njihove vladalačke apetite Srbija kakva je određena Ustavom nije dovoljna, ona je preuska i premala, treba stvoriti državu u državi da bi se ovi apetiti još više proširili (Predsedavajuća: Dvadeset minuta.) Posledica toga je ovaj vrlo separatistički zakon koji se bazira na separatističkom …
Iako DSS deklarisani separatisti nisu toliko interesantni koliko prikriveni separatisti, ipak je važno da se nešto kaže povodom reči koje je gospodin Čanak ovde izrekao u povodu usvajanja Ustava Srbije. Istine radi, ne zbog nečeg drugog.
Naime, mi smo ovde večeras po ko zna koji put čuli neistinu da je Vojvodina imala referendum o Ustavu Srbije. To prosto nije tačno.
Referendum o Ustavu Srbije bio je raspisan na teritoriji cele Srbije. Svi građani Srbije su glasali po postupku koji je odredio Slobodan Milošević kada je pravio Ustav, koji je usvojen u septembru 1990. godine. Dakle, moralo je, da podsetim, da se izjasni za taj Ustav 50% biračkog tela Srbije i tako se i računalo.
Moguće je da u još nekom mestu nije bilo više od 50%, ali je to pravilo potpuno jasno. Dakle, traži se većina od ukupnog broja stanovnika. Ne znam kako je neko uopšte došao do ideje da broji delove Srbije kako se ko izjasnio u kom delu Srbije.
Međutim, ono što je interesantno u ovom zapažanju jeste nešto što je Predlog statuta Vojvodine usvojio u postupku donošenja i menjanja statuta Vojvodine od Slobodana Miloševića i od načina kako je Ustav Srbije bio usvojen, a kako je trebalo da se menja.
Naime, u tom predlogu piše da se statut Vojvodine usvaja, dakle, apsolutnom većinom u Skupštini, a da se menja dvotrećinskom većinom.
To je, dakle, taj način kada se hoće napraviti dokument za čije se usvajanje predlaže jedna manja većina, a onda se postulira veća većina da bi se on ovekovečio i da ne bi došlo do njegovog skidanja sa dnevnog reda. Ovo građani Srbije moraju znati radi istine.
Kada je reč o imovini Vojvodine u ovom zakonu o utvrđivanju nadležnosti, bez obzira šta je bilo sa imovinom Vojvodine, ko je nju kada uzurpirao, da li je uzurpirao itd, mi jedino hoćemo da se zakon o imovini Vojvodine donese pre statuta Vojvodine zato što to Ustav tako nalaže.
To, u krajnjoj liniji, piše i u ovom zakonu o utvrđivanju nadležnosti. Znači, ne može Vojvodina u svojoj skupštini da odredi šta će biti imovina Vojvodine ako traži da se donese zakon, ne može da to prejudicira. Ništa više mi tu nismo tražili.
Gospođo predsednice Skupštine, nije mi jasno na osnovu čega ste dali reč za repliku gospodinu Ostojiću kada u onome što sam govorio niti on niti njegova stranka nisu bili pomenuti. Prosto je zaželeo da se uplete u ovaj razgovor i da doda nekoliko rečenica koje nemaju veze sa ovom temom.
Prema tome, to je zaista neprimereno da na taj način postupite. Ali, kada je već reč pala sada sam u prilici da odgovorim na to što je rečeno.
Kao što gospodin Čanak govori o građanima Vojvodine, tako i gospodin Ostojić govori o građanima Kosova. Tako nešto u Ustavu Srbije ne postoji, postoje samo građani Srbije.
Tačno je da su građani Srbije na Kosovu i Metohiji koji su lojalni Srbiji glasali za ovaj Ustav Srbije. Prema tome, to što većina nije glasala, albanska manjina, činjenica njihove nelojalnosti je poznata tokom 90-tih godina i oni nisu mogli ni da budu evidentirani na biračkim spiskovima.
Samo hoću da ponovim da je ovaj Ustav usvojen pod najrestriktivnijim uslovima koji postoje u svetu, dakle, natpolovičnom većinom birača tj. građana te države.
Mnogima je krivo što je tako učinjeno i što je takav rezultat postignut i zbog toga pokušavaju naknadno da ga dovedu u pitanje. Legitimnost takvog Ustava je neobično čvrsta i zbog toga će opstati, bez obzira da li se neko slaže sa svim njegovim odredbama ili ne.
U krajnjoj liniji, danas vodimo i tako jednu raspravu koja treba da očuva ovaj Ustav Srbije. Napadnut je iznutra upravo ovim zakonom o prenosu nadležnosti, a pre svega Predlogom statuta Vojvodine koji je usvojen u Skupštini Vojvodine. To je zadatak ove sednice i zamolio bih da se vratimo na tu glavnu temu.
Dakle, ovde čovek mora da se bori za reč zaista kao lav da bi dobio po Poslovniku. Meni je žao što ministar Marković nije ovde, on je izrekao mnoge stvari na račun DSS… Izvinjavam se, ako možete da mi zaračunate ovo vreme, pa da krenem od početka.
Dakle, nije dobar postupak da ministar ovde ispriča svoju priču i ode. Moraću sad da mu repliciram, bez obzira što mi je lično neprijatno da to činim u njegovom odsustvu. Zapravo on je odgovorio na nekoliko stvari koje su poslanici DSS danas govorili. Nije odgovorio na niz drugih stvari. Naravno, biću dovoljno fer da njemu repliciram upravo na ono što je on govorio.
Naime, on je pomenuo oko zaključivanja međuregionalnih sporazuma da je to u Ustavu regulisano u članu 181. Član 181. Ustava govori samo o saradnji regiona sa odgovarajućim teritorijalnim zajednicama drugih država. Uopšte ne pominje međuregionalne ili međunarodne sporazume. To je novitet statuta Vojvodine i ovog zakona koji prepisuje statut Vojvodine.
Potom, oko referenduma, ministar Marković govori da taj referendum treba da se obavi po zakonu. Pa to je zapravo i naša primedba. Međutim, u ovom zakonu o utvrđivanju nadležnosti ne stoji. U stavu 3. člana 4. stoji: Referendum je punovažan ako je na njemu glasala većina građana koji imaju izborno pravo i prebivalište na teritoriji AP Vojvodine. Dakle, ne govori se o tome da referendum mora biti na osnovu zakona raspisan i utvrđen.
Potom, ako je reč o zakonima koje je on pominjao – zakon o imovini i zakon o finansiranju nadležnosti pokrajina, onda je pitanje zašto taj zakon nije donet. To je osnovna primedba DSS i ništa drugo, odnosno zašto sam zakon nije donet.
Drugo pitanje – zašto se u zakonu o utvrđivanju nadležnosti prejudicira rešenje iz zakona o imovini koji tek treba da bude donet? Znači, tu opet imamo jedan unutrašnji problem.
Najzad, sem svih ovih pojedinačnih stvari kojih je zaista dosta, ministar Marković je, pozivajući se na fer plej itd. ipak nastojao i pokušao da zada nizak udarac DSS. On je dakle pomenuo zakon o nadležnostima koje DSS je dala ovoj skupštini. Podsetiću ga da je taj zakon dat na Skupštinu u aprilu i da šest meseci nije mogao da dođe na dnevni redi Skupštine, tek toliko da on zna.
Drugo, kada je reč o tom zakonu mi ćemo o njemu raspravljati, odnosno odredbe tog zakona smo uzeli kao amandmane na ovaj zakon i kada bude reč o pojedinostima onda ćemo o tome raspravljati.
Najzad, kada je reč o Predlogu ustava iz 2004. godine, to nije predlog DSS, već predlog Vlade Srbije. DSS je tada bila u koaliciji. Napravila je kompromis sa jednom koalicionom strankom oko zakonske uloge Skupštine Vojvodine, zadržavajući pravo da se na Ustavnoj komisiji bori za svoj stav i on je izboren – današnji Ustav Srbije nema zakonodavnu vlast Vojvodine.
Nema uvredljivog, ali je govorio o temi o kojoj sam ja govorio. Znači, nije samo pitanje da li je uvredljivo, uopšte nije uvredljivo, nego je netačno i to je problem.
Dakle, kada je reč o referendumu, ministre, pogledajte Predlog statuta Vojvodine.
Tu imate odredbu o referendumu gde se ne pominje zakon. Sad vi kažete - nećemo dlaku natroje-načetvoro i nećemo sada raspravljati o nomotehničkim pitanjima.
Znate u čemu je problem? Problem je u tome što taj statut, sa njime i ovaj zakon o kome danas raspravljamo, ima bar sto do sto dvadeset odredaba, bar 30 do 40 članova koji su na granici takvog jednog nomotehničkog problematičnog tumačenja.
Sistemsko tumačenje i statuta i zakona će vam lako pokazati da broj tih grešaka, koje vi smatrate minimalnim, kada se stave jedna pored druge je takav da tu zaista postoji jedna sistemska namera da se od statuta i od zakona napravi nešto što je suprotno Ustavu Srbije. To je problem.
Dakle, ako se uvodi kategorija građana Vojvodine, ako se uvodi kategorija nacionalnih zajednica, ako se uvode prava organa Vojvodine da donose akte o izvršavanju zakona Srbije, ako se ne pominje zakon kada se govori o referendumu, ako se takvih stvari nabroji bar 40-50, onda sistemski gledano nešto žestoko fali i u statutu i u tom zakonu. O tome se zapravo radi.
Gospodine ministre, dakle, poštujem vas i mi smo bili zajedno u Vladi, ali kada me već opominjete da nisam dobro pročitao statut Vojvodine, moram isto to da učinim za vas. Naime, govorio sam o stavu 3. člana 3. Sada ću ga pročitati i on je bitan za ovo o čemu sam govorio.
Dakle, teritorija AP Vojvodine ne može se menjati bez saglasnosti njenih građana, izražene na referendumu. U stavu 4. se pominje da zakon utvrđuje samo većinu i ništa više. Bitan stav o referendumu u kontekstu u kome govorim je stav 3. Znači, molim vas, materijalna greška je na vašoj strani.
Tražio sam reč za repliku odmah pošto je govorio ministar Čiplić. Ministar Marković je dodao još jedan razlog za to. Gospodo ministri, neće biti da mi upotrebljavamo političke, a vi pravne argumente. Zapravo, ovo što zastupate u ovom zakonu i u ovom statutu jeste jedna politika i ona ima nekakvo pravno uobličenje, ali je vrlo jasna politika. U krajnjoj liniji, u nauci u ustavnom pravu ima puno politike. Ta se nauka u Francuskoj predaje kao ustavno pravo i politički sistem. Da sam u pravu to govori i diskusija ministra Čiplića, kada je, kopajući po prošlosti DSS, što je postala omiljena disciplina mnogih ljudi ovde u parlamentu, napravio grešku. Rekao je da je 2002. godine ta stranka imala jedan predlog regionalnog federalnog uređenja Srbije.
Svako ko pogleda osnovni udžbenik ustavnog prava ili političkog sistema, ili javnog prava znaće da su federacije i regionalna država dva različita oblika državnog uređenja. DSS je mogla da napravi ili regionalni ili federalni koncept. Napravila je predlog načela regionalne države. Držala se strogo jednog modela koji je izradio prof. Miodrag Jovičić 1995. godine i po svim parametrima taj koncept je strogo vodio računa da ne zađe u vode federalizma.
Gospodin Čiplić je verovatno pobrkao taj koncept sa nekim drugima koji su u to vreme u toj javnoj diskusiji oko Ustava postojali, recimo Foruma Jurisa koji je zaista napravio koncept federalne Srbije. Neki drugi su takođe bili za regionalizaciju. Sve je to prošlo i sve to sada nije važno, imamo Ustav kakav imamo, Ustav sa dve autonomne pokrajine. Ono što je javna stvar i politički nastup DSS jeste da brani taj Ustav.
Inače, ta fina pravna priča oko države 19. i 21. veka prosto ne drži vodu. To je jedan koncept moderne države. Ona se sastoji od građana države. Ono što jeste problem ovog statuta i ovog zakona, stalno insistiram na tome da je statut ovde primaran a da je zakon sekundaran, umesto da bude obratno, na to još niste replicirali, jeste problem što on građane Srbije čini neravnopravnim i to baš u onom delu o ljudskim i manjinskim pravima koji se krajnje nelegitimno nalazi u ovom statutu.
Taj statut, podražavajući Ustavu, nije odoleo potrebi da unese bar 6-7 članova o manjinskim i ljudskim pravima, iako je to ustavna materija i zakonska materija. Ustav Srbije na veoma uzoran i moderan način je najsavremenije rešio taj problem. Zakon Srbije o zaštiti nacionalnih manjina je dobio najbolje ocene i potvrde Saveta Evrope.
Poštovani narodni poslanici, poštovana predsedavajuća Skupštine, donošenje zakona o utvrđivanju nadležnosti AP Vojvodine je ustavna obaveza ove skupštine, to je obaveza iz Ustavnog zakona o sprovođenju Ustava i obaveza iz člana 183. Ustava Srbije.

Prošli su svi rokovi, što smo više puta utvrdili u ovoj skupštini, a taj zakon nije donet. Štaviše, pre nego što je donet taj zakon, Skupština AP Vojvodine je utvrdila statut Vojvodine, potom je pravljena jedna verzija ovog zakona u vidu nacrta od strane Vlade Republike Srbije, po kojoj se vidi da je ta verzija zakona usaglašavana sa statutom Vojvodine ili Predlogom statuta Vojvodine. Dakle, postupilo se obratnim postupkom.

Naime, statut Vojvodine može da utvrdi nadležnosti Vojvodine samo na osnovu Ustava Srbije i na osnovu Zakona o utvrđivanju nadležnosti. Pošto su prošli meseci i godine, DSS je dala inicijativu za donošenje ovog zakona u aprilu ove godine, i ti su rokovi svi prošli, najpre da se Vlada izjasni o ovoj inicijativi, jer je bila dužna, a do dana današnjeg to nije učinila.

Dakle, DSS i njen poslanički klub ima pravo da ovo stavi na dnevni red bez obzira što se Vlada nije izjasnila, budući da su njeni rokovi za izjašnjenje prošli.

Jedna stvar nas je još više učvrstila u uverenju da je ovo potrebno staviti na dnevni red Skupštine, pored ustavnih obaveza. To je, dakle, jedna politička atmosfera i jedna politička smutnja koja se stvorila i u Beogradu i u Novom Sadu, i u celoj Srbiji oko ovog zakona i oko ovog statuta.

Potrebno je zaista da Skupština povede raspravu o zakonu, o Predlogu zakona, da utvrdi nadležnosti, a potom da donese još jedan zakon o tome, to je zakon o finansiranju Vojvodine, o kojem se uopšte ne govori.

Najzad, jučerašnja sednica, kada smo postavili pitanje predsedniku Vlade u vezi sa ovom stvari, još više nas je učvrstila da je ovo potrebno. Na pitanje zašto Vlada nije do sada dala predlog zakona o utvrđivanju nadležnosti Vojvodine, predsednik Vlade je doslovno odgovorio na sledeći način: ''Diskusija o zakonu o prenosu nadležnosti otprilike je privedena kraju, a ja se nadam'' (on se nada) ''da će u narednom bliskom periodu predlog biti stavljen na razmatranje.'' Dakle, ''otprilike'' se privodi kraju, predsednik se nada i u bliskom periodu. Znači, vrlo konkretne kategorije u vezi sa donošenjem zakona.

Koliko vidimo, na osnovu izjave predsednika Vlade, ovaj zakon se neće nikada doneti u ovaj parlament i zbog toga ovu inicijativu danas stavljamo na dnevni red. Hvala. (Aplauz.)
Poštovani narodni poslanici, gospodine predsedniče Vlade, gospodo ministri, ova vlada i ovaj parlament usvojili su tokom ovog proleća veliki broj zakona. Prema statistici koju smo dobili, u toku kvartala mart-maj ove godine usvojeno je 260% zakona.
Međutim, ostali su dugovi i Vlade i parlamenta prema određenim ustavnim obavezama. Među tim zakonima nalaze se i zakoni koje će Srbija primenjivati kada bude ušla u EU, ali su ostali mnogi zakoni koje je Srbija morala ranije da donese i da obavi svoje obaveze prema Ustavnom zakonu za sprovođenje Ustava i prema samom Ustavu. Jedan od takvih zakona jeste zakon o utvrđivanju nadležnosti AP Vojvodine. Taj zakon do dana današnjeg nije donet pred ovu skupštinu i mi imamo obavezu o tome nešto da kažemo.
Vlada je krenula s ovim postupkom naopačke. Dopustila je da prvo Skupština Vojvodine donese statut, pa da onda prema statutu Skupštine Vojvodine, gde su određene nadležnosti Vojvodine, donese zakon o utvrđivanju nadležnosti.
Postupak je, naravno, morao da bude drugačiji - da se prvo donese zakon o utvrđivanju nadležnosti, pa da onda Skupština Vojvodine utvrdi predlog statuta, a potom da ga ova skupština usvoji na svom redovnom zasedanju.
Prisutni smo već više od godinu dana velikim raspravama u javnosti oko ove stvari. Pretpostavljam da je Vlada u punoj meri angažovana oko toga.
Ona je u martu donela jedan nacrt zakona o utvrđivanju nadležnosti, pa se u odnosu na taj nacrt povela nekakva kvazijavna rasprava. On nije uspeo i sada se pokušava na neki drugi način da postigne unutrašnja saglasnost unutar DS, između delova Vlade iz Pokrajine i Srbije itd.
Ne znam da li je Vlada svesna da ima obavezu da donese još neke zakone pre nego što se utvrdi predlog statuta Vojvodine.
Prema Ustavu Srbije, Vlada mora da donese ne samo zakon o utvrđivanju nadležnosti, nego i zakon o finansiranju AP Vojvodine, zakon koji će odrediti vrstu i visinu prihoda koji će Vojvodina prihodovati da bi ostvarivala svoje nadležnosti iz oblasti autonomije. Mora se doneti i zakon o imovini jedinica teritorijalne autonomije i jedinica lokalne samouprave.
To je, dakle, jedan paket zakona koji stoji pred ovom vladom, ali Vlada uporno, mesecima, već se to može računati i u godinama, ne ostvaruje ovu svoju obavezu.