Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Slobodan Samardžić

Govori

Gospodine predsedniče Vlade, jako sam iznenađen vašim odgovorom. Pitanje je bilo konkretno, a odgovor je bio istorijski. Dali ste puno nepotrebnih podataka koje svi ljudi ovde u sali znaju. Oni očekuju odgovor na konkretno pitanje i mislim da to uopšte nije u redu. Čak se može reći da Skupština nije uvažena. Ali, da nastavim sa potpitanjem, kao što je red, po Poslovniku.
Dakle, ja sam konstatovao da Vlada nije obavila svoju dužnost da do određenog roka ovom parlamentu da predlog zakona o utvrđivanju nadležnosti. Kako Vlada to nije učinila, svoj predlog o utvrđivanju nadležnosti AP Vojvodine dao je DSS, tj. poslanički klub DSS na ovoj skupštini. Mi smo taj predlog dali 21. aprila ove godine. Dana 11. maja bili smo obavešteni od gospođe predsednice Skupštine da će taj predlog ići na Skupštinu onda kada ga Vlada razmotri.
Mene zanima da li je Vlada razmotrila taj predlog DSS-a, na koji on ima pravo i po Ustavu i po Poslovniku. Koristim vaše prisustvo ovde da vas pitam šta je sa tim predlogom zakona.
Zašto se bar on ne stavlja na diskusiju na Skupštini, ako Vlada nije sposobna ili voljna da donese svoj predlog zakona o utvrđivanju nadležnosti?
Poštovani članovi Vlade Republike Srbije, dozvolite mi da vas podsetim na obavezu Vlade da štiti granicu Srbije. Predstavnik Ministarstva unutrašnjih poslova ove vlade je 11. septembra potpisala Sporazum sa Euleksom oko upravljanja granicom između Srbije i Kosova. Taj sporazum je, da vas podsetim, potpisan u potpunoj tajnosti, ali ipak se javnost na neki način obavestila o tome šta je sadržaj tog sporazuma.  
Sporazum je potpisan sa Euleksom, dakle sa misijom koja nema međunarodnopravni osnov. Euleks nema odluku Saveta bezbednosti da dođe na Kosovo i zameni Unmik. Osnov prisustva Euleksa je odobrenje Vlade Srbije, pa prema tome i odobrenje Saveta bezbednosti, da dođe na Kosovo i zameni… (Molim vas, gospođo predsedavajuća, ne mogu da govorim ako je galama. Nemojte mi ovo vreme uzimati.) Dakle, taj sporazum je potpisan sa jednom međunarodnom misijom koja nema međunarodnopravni osnov.
Ja ću vas podsetiti da je pre dva ili tri dana švedski ambasador dao intervju dnevnom listu "Danas", gde je rekao da Srbija ima obaveze da uspostavi granične, carinske i dobrosusedske odnose sa Kosovom.
Švedski ambasador u ovom trenutku nije makar ko, u ovoj zemlji on je predstavnik predsedavajućeg Saveta Evropske unije, dakle Švedske. Njegova izjava nije izazvala nikakvu reakciju Vlade.
Po svoj prilici ćemo mi, pored ove međusobne granične kontrole sa Euleksom, potpisati i određeni sporazum o upravljanju carinama. Podsetiću vas da je Euleks, kada je potpisivao ovaj sporazum o policijskoj saradnji, tražio i dobio odobrenje vlade Kosova. To će svakako učiniti i kada bude potpisivao sporazum o carinama. Takođe i sporazum o pravosuđu, ali taj sporazum ne dodiruje pitanje granica.
Dakle, mene interesuje da li ova vlada vodi računa o granicama Srbije. Nije ovde u pitanju činjenica da neka velika sila uzima deo teritorije Srbije. Ovde je u pitanju činjenica da Srbija u tome učestvuje i da svojim potpisima i sporazumima sa vladom Kosova, kojoj posreduje Euleks, prihvata i odobrava otcepljenje ove teritorije.
To je, dakle, moje pitanje. I samo jedno primećivanje. Gospodine predsedniče Vlade, razumem da gledate u monitor kada vi govorite, ali ne morate da gledate u monitor kada ja govorim.
Poštovani narodni poslanici, 11. septembra ove godine potpisan je Protokol o političkoj saradnji između MUP -a Srbije i Euleksa. Ovaj protokol je potpisan u velikoj tajnosti, daleko od očiju javnosti. Javnost do danas nije obaveštena o sadržaju toga protokola, sem preko jednih dnevnih novina, koja je svojim kanalima došla do ovog protokola.
Ovde, u sadržaju, u najmanju ruku uznemiravaju dve stvari. Jedna je pominjanje prekogranične saradnje i granične kontrole, gde Protokol dopušta da se pojam ''granice'' podrazumeva i razume u međunarodno pravnom smislu. Dakle, kao granica dve države.
Drugi problem je taj, što protokol utvrđuje, da dve strane razmenjuju svoje informacije o odgovarajućim zakonima, zakonima iz oblasti bezbednosti. Prema tome, Protokol priznaje zakone Kosova kao nezavisne države.
Moje pitanje jeste – da li će ova skupština imati prilike da se izjasni i da razgovara o ovom problemu? Ovo je jedan veliki presedan u unutrašnjim odnosima. Kosovo je faktički, a sada se i formalno, preko Protokola, priznaje kao nezavisna država, Skupština se o tome ne izjašnjava. Marginalno se u javnosti čuje po koja reč o tome, ali Srbija kao da ćuti i kao da ne primećuje ovaj problem. Pitanje je, dakle, za predsednicu Skupštine i za ministra unutrašnjih poslova, da li će i kada će Skupština o ovome raspravljati?
Drugo pitanje, koje hoću da postavim, vezano je za inicijativu DSS-a za predlog dat ovoj skupštini da se razmotri Zakon o utvrđivanju nadležnosti Vojvodine. Ovaj predlog zakona DSS je podnela 18. aprila, 11. maja na Odboru za ustavna pitanja imali smo priliku da razgovaramo sa predsednicom Skupštine koja nam je rekla da, do tada, nije došao predlog na dnevni red Skupštine zato što ga razmatra Vlada.
Prošli su svi poslovnički rokovi, iz članova 140. i 141. Poslovnika Narodne skupštine, da Vlada ovo razmotri i davno, još krajem juna i početkom jula meseca, trebalo je da se na Skupštini nađe ovaj predlog zakona DSS -a .
Nas u ovom trenutku ne zanimaju razmirice unutar DS oko statuta Vojvodine. Dakle, te svađe na relaciji Beograd – Novi Sad, različita tumačenja, zbunjivanja javnosti u vezi sa tim pitanjem, najavljivanja da će statut biti donesen u drugoj polovini oktobra ili u prvoj polovini novembra. To sve nas u ovom trenutku ne zanima. Nas zanima naše pravo da damo predlog zakona i da se taj predlog tolerantno i u skladu sa Poslovnikom uvrsti u raspravu Skupštine. To je ono na šta imamo pravo, na čemu insistiramo.
Znači, ovaj predlog zakona se mora naći na sednici Skupštine.
Pitanje za gospođu predsednicu Skupštine je – kada će on biti stavljen na sednicu ove skupštine?
Hvala lepo. (Aplauz.)
DSS je podnela amandman na član 2. stav 2. ovog zakona. Prvobitno taj stav glasi: „Obrazovanje i vaspitanje ostvaruje se uz poštovanje opštih principa obrazovanja i vaspitanja, ostvarivanjem ciljeva i standarda obrazovanja i vaspitanja“.
Mi smo hteli da ovaj drugi deo ovog stava bude konkretniji i da tu stoji konkretizacija na koje se ciljeve misli, pa smo rekli i: „ostvarivanjem nacionalnih i univerzalnih ciljeva i standarda obrazovanja i vaspitanja“.
Smatramo da na ovom mestu takav jedan takav cilj mora da bude prisutan. Nacionalni ciljevi obrazovanja i vaspitanja su jako važni, oni su standardi, tradicionalni, oni su bili deo ranijih sistema obrazovanja i mislimo da na ovom mestu apsolutno stoji da se ovakva jedna dopuna učini.
Ovaj amandman je, nažalost, odbijen od strane Vlade i obrazloženje kaže da je ovo norma opšteg karaktera, a principi, ciljevi i standardi se uređuju članovima tri do pet, čime hoće da se kaže da je ta stvar pomenuta u nekim kasnijim članovima. Međutim, ako se gledaju članovi 3. do 5, nema nigde ovako jasne odredbe o isticanju nacionalnih ciljeva i univerzalnih ciljeva obrazovanja, tako da ovo obrazloženje zapravo ne igra neku važnu ulogu.
U članovima od 3. do 5. jedva da se i pominje nekakav nacionalni interes i nacionalni cilj, i ukoliko se pominje u članu 3. on je u kontekstu nekih drugih ciljeva i interesa, tako da se zapravo gubi kao specifičan i kao cilj i interes koji treba istaći već u ovom članu 2. Smatramo da je šteta što je Vlada odbila ovaj amandman.
Član 3. ovog zakona je jako važan jer se tiče opštih principa sistema obrazovanja i vaspitanja. Ali, koliko važan, toliko je u ovom slučaju i ekstenzivan i u toj svojoj ekstenzivnosti razvodnjen. Jako je puno tu principa nabrojano i prosto se gube oni najvažniji i primarni u odnosu na neke manje važne i sekundarne.
Taj član je gotovo nemoguće efikasno amandirati, sem zahtevom da se bar dve trećine tih principa ili briše ili sažme u neke opštije principe. Mi to nismo hteli da radimo zato što praksa ove skupštine govori da oni amandmani koji traže da se brišu pojedini predlozi članova u Predlogu zakona, po pravilu, ne prolaze dobro. Zato smo mislili zapravo da malo poboljšamo ovaj član, i to isticanjem jedne važne stvari, jednog važnog principa koji bi možda nekome upao u oči.
Dakle, u tački 3) ovog člana, kada se nabraja šta sve mora da obezbedi sistem obrazovanja i vaspitanja, i onda imate opet jako ekstenzivna nabrajanja šta sve mora da obezbedi, postoji, između ostalog, „posvećenost“, pa onda ide „ostalim moralnim vrednostima, vrednostima pravde, istine i solidarnosti“ itd, ekstenzivno se nabraja, ali posle reči „posvećenost“ mi smo predložili da bude „posvećenost nacionalnim ciljevima i vrednostima“.
Prosto, ako se sistem obrazovanja nečem posvećuje, onda je najvažnije da se posvećuje nacionalnim ciljevima i vrednostima. To smo sugerisali da se ubaci.
Međutim, kao i u prethodnom slučaju, Vlada nije imala razumevanja za ovaj naš stav, štaviše njeno obrazloženje u ovom trenutku i u ovom slučaju opet je vrlo čudno. Kaže – amandman ne treba prihvatiti jer predloženo rešenje obuhvata i nacionalne ciljeve i vrednosti.
U ovom članu 3. nema obuhvaćenih nacionalnih ciljeva i vrednosti eksplicitno. Oni se pominju u članu 4. u drugom kontekstu, ali ne kao ciljevi i vrednosti, već kao nekakvi opšti principi i, prema tome, mi mislimo da je to prosto izostavljeno i da se bar toliko može učiniti da se u ovom delu o principima ovaj važan momenat ubaci.
Dakle, reč je o članu 4. koji govori o ciljevima vaspitanja i obrazovanja.
Naša je želja i namera bila da se uključi ili ubaci posebna tačka 3) posle 1) i 2) tačke, da umesto sadašnje tačke 3) stoji druga koju smo mi predložili i koja je trebalo da glasi - negovanje i razvoj patriotizma, kao i istorijskih, kulturnih i socijalnih vrednosti Srbije.
O tome smo govorili u načelnoj raspravi. To je zadatak i obrazovnog i vaspitnog sistema. Postoje, naravno, posebni zadaci i ciljevi obrazovnog i vaspitnog sistema, ali se kroz sve njih zapravo mora prožeti taj cilj, kao što smo formulisali, negovanje patriotizma i nacionalnih vrednosti.
Veoma je čudno što predlagač zakona nije pomenuo ovu važnu reč, pre svega povodeći se možda, ako ne nekim domaćim razlozima i nekim unutarnjim povodima, onim što inače čine države u okruženju i posebno države članice Evropske unije.
Bez obzira na razne orijentacije ka regionalnoj saradnji, ka evropskim integracijama, ka univerzalnim vrednostima koje stoje i koje se moraju poštovati, svaka država mora da kreće od sebe. To je nešto što se kod nas zapostavlja.
Kod nas postoji jedan generalni stav da je dobro zadovoljiti regionalne interese, dobro je zadovoljiti evropske interese, univerzalne vrednosti itd, a ako se zadovolje i nacionalni interesi, utoliko bolje. Nema Vlada ništa protiv, ali to ne stavlja na prvo mesto.
Smatramo da je dobro da zakon ima jedno takvo načelo i zato smo hteli da u ovim ciljevima pod tačkom 3) se to uključi.
O tome smo razgovarali i drugim povodom u okviru načelne rasprave, ali očigledno nije bilo sluha za to zato što ova vrednost očigledno ne stoji visoko na skali vrednosti ove Vlade, već se ona ili podrazumeva ili se uključuje u neke druge šire koncepte, kao što su multikulturalizam, saradnja, nediskriminacija itd.
Ovo je jedna tradicionalna, klasična vrednost koju ne treba poništavati. Nju treba samo nadograđivati nekim novim, modernim i ako hoćete postmodernim, ali nikako učiniti ovo što je Vlada učinila kroz ovaj zakon. Zato smo insistirali da u tački 3) tako nešto stoji eksplicitno navedeno.
Vrlo je jasno i očigledno da je DSS najviše insistirala na dve stvari koje je apostrofirao prof. Mićunović u svom izlaganju...
Dakle, povreda je Poslovnika utoliko što je prof. Mićunović apostrofirao ono na čemu  je DSS insistirao u obrazloženju. Dakle, ovo je član 101, pogrešno tumačenje reči i to ću da obrazložim, ako mi dopustite, jer imam i ja pravo na moje tumačenje onoga što osećam kao reakciju...
Poštovani narodni poslanici, poštovani predsedavajući, moje pitanje se odnosi na predsednicu Skupštine, gospođu Slavicu Đukić-Dejanović. Tražim od nje obaveštenje i objašnjenje.
Objašnjenje – zašto do sada nije stavila na dnevni red Skupštine inicijativu DSS o Predlogu zakona o utvrđivanju nadležnosti AP Vojvodine?
Obaveštenje – kada će staviti ovu inicijativu na dnevni red?
Moram da vas podsetim da je 24. aprila ove godine DSS pokrenula ovu inicijativu, uredno je ispunila ustavne obaveze da pokrene ovu inicijativu. Očekivali smo, dakle, da se na prvoj sledećoj sednici stavi na dnevni red po hitnom postupku ovo važno pitanje.
Na skupštinskom Odboru za ustavna pitanja 11. maja predstavnici DSS su uputili pitanje gospođi Đukić-Dejanović – da li i kada misli da stavi ovo pitanje na dnevni red? Ona je dala odgovor da će to učiniti odmah po pribavljanju mišljenja Vlade, što je sasvim u redu. Mi smo sačekali uredno sve zakonske rokove ili bolje rečeno sve poslovničke rokove koji su istekli. Danas je gotovo tri meseca od naše inicijative, a taj predlog nije stavljen na dnevni red Skupštine Srbije.
Po Poslovniku, po članu 141. stav 5, ukoliko proteknu rokovi poslovnički ne mora se nužno čekati mišljenje Vlade da bi se jedna ovakva inicijativa stavila na Skupštinu. Znači, predsednik Skupštine je prekoračila svoja ovlašćenja i prekršila Poslovnik. Drugim rečima, to je moralo da se nađe do završetka zadnje redovne sednice na Skupštini Srbije.
Nas ovde ne interesuje previše pitanje unutrašnjih razmirica i svađa unutar vladajuće koalicije oko statuta Vojvodine i oko zakona o utvrđivanju nadležnosti, to je njihova stvar. O tome se u javnosti dosta govori, u krajnjoj liniji od prošlog oktobra do danas prošlo je gotovo devet meseci i mi nismo završili posao.
Razume se da tu postoje neki vrlo veliki problemi. Naravno, to nas prevashodno ne zanima, iako nije neinteresantno sa političkog gledišta. Nas zanima zašto je predsednik Skupštine postao instrument u rukama vladajuće koalicije i instrument njihovih zađevica i svađa oko statuta Vojvodine.
Dakle, bez obzira šta se događalo interno u vladajućoj koaliciji, mora se poštovati Ustav, zakon i Poslovnik ove skupštine. Ova tema se mora naći na dnevnom redu. Mi smo morali o tome da raspravljamo, jer to je pitanje ustavnog i zakonskog konstituisanja Srbije.
Status Vojvodine je ustavno pitanje. Statut Vojvodine je morao da se usvoji do određenog roka. Prekoračenje je jako veliko, ali je još veći problem činjenica da ni na vidiku nije rešavanje ovog pitanja.
Mi smo svedoci mnogih manevara koje je vladajuća koalicija činila zadnjih meseci, ili da bi tu temu zamenila nekom drugom, kao što je regionalizacija Srbije, ili da bi tu temu jednostavno skinula sa dnevnog reda, ne samo Skupštine, nego i javnog mnjenja.
Ta nelagoda njihova je očigledna, ali ona, kao što kažem, ne mora da obavezuje Skupštinu, Skupština mora da radi svoj posao. Zbog toga insistiram na tome da se inicijativa DSS uvrsti na prvu redovnu sednicu rada Skupštine, ali takođe da dobijemo pismeno obaveštenje i objašnjenje predsednice Skupštine, gospođe Slavice Đukić-Dejanović, zašto to do sada nije učinjeno.
Poštovani narodni poslanici, poštovani članovi predsedništva, gospodine ministre, danas treba da se pozabavimo ovim jako važnim zakonom za našu državu i to bismo učinili na mnogo bolji način da je ta stvar bila prethodno bolje pripremljena. Imamo jedan predlog zakona koji je jako opširan, koji ustanovljuje jedan veliki broj institucija, preorganizovan, koji je kao zakon prenormiran i u tom nekom pravno-tehničkom smislu je jako manjkav. Ne bih o tome sada govorio, biće vremena kada budemo govorili načelno o zakonu i o pojedinim njegovim rešenjima.
Sada bih samo rekao zbog čega sam izdvojio mišljenje, što je i povod mog sadašnjeg nastupa. Naime, na Odboru za evropske integracije izdvojio sam mišljenje iz prostog razloga što taj zakon u svojim osnovama, osnovnim principima, vrednostima i ciljevima predstavlja jedan skup fraza, tako da kažem, koje su sve skupljene iz nekog univerzalnog rečnika, ne znam odakle konkretno, ali je evidentno iz nekog skupa standarda, principa itd, koji važi uopšte za sve ljude na svetu tj. ni za koga pojedinačno. To bih mogao i da ilustrujem, da ne bi ta moja kritika bila apstraktna.
Dakle, samo ako se pogleda član 3. koji govori o opštim principima i koji ima nekih šest tačaka, pa da se pogleda samo jedna od tih tačaka, treća tačka člana 3, pročitaću vam je da samo saslušate kako to zvuči i videćete o čemu zapravo govorim.
Dakle, reč je o tome da sistem obrazovanja i vaspitanja mora da obezbedi za svu decu, učenike i odrasle, pa ima nekoliko tih grupa principa, između ostalog, obratite pažnju, obrazovanje i vaspitanje u demokratski uređenoj i socijalno odgovornoj ustanovi u kojoj se neguje otvorenost, saradnja, tolerancija, svest o kulturnoj i civilizacijskoj povezanosti u svetu, posvećenost osnovnim moralnim vrednostima, vrednostima pravde, istine, solidarnosti, slobode, poštenja i odgovornosti i u kojoj, već se zaboravilo da je reč o onoj ustanovi, misli se na odnosnu imenicu, osigurano je puno poštovanje prava deteta, učenika i odraslih.
Pazite, koliko je tu samo fraza nabacano, nekih desetak i to podseća na drugu stvar, na ovo vaše uvodno obrazloženje. Merio sam, četiri minuta je to trajalo, gde ste rekli sa čim se sve taj zakon usklađuje. Počeli ste od Ustava, završili ste sa nekom od strategija. To je bilo nekih 25 jedinica, računajući i evropske standarde i razne strategije, mišljenja, zakone kojih je desetak itd.
Čovek bi stekao utisak da je reč o nekom zaista idealnom društvu, o ostvarenoj utopiji. Pogledajte koje sve vrednosti ostvarujemo samo po jednoj tački principa i sa koliko se standarda svetskih, kosmičkih, srpskih itd. usklađujemo. Dakle, kada je reč o ovim principima, vrednostima i ciljevima, tu ima svega i svačega, samo nema Srbije i nema tradicije ovog naroda. Na to moram skrenuti pažnju.
Prosto je nemoguće da na nekih tridesetak tačaka vrednosti, principa i ciljeva se na jednom mestu pojavljuje srpski jezik, ali i drugi jezici u tom kontekstu, pojavljuje se identitet naroda sa multikultularizmom i identitetom svih naroda sveta itd. Prosto je neverovatno da pisci ovog zakona nisu obratili pažnju da prave zakon za ovu državu, za ove ljude, za ovaj narod, bez obzira što on živi u tom nekom regionalnom, evropskom i svetskom kontekstu, ova će deca učiti po tom zakonu i ona će morati da se obrazuju, pre svega, da žive u ovoj državi i da služe svojim ustanovama i svojim generacijama, a tek onda drugima.
To je jedna nedopustiva stvar i stvar koja se na nivou ovog zakona ne može ispraviti. Ne možete da ispravite tih tri-četiri stranice amandmanima. DSS je to pokušala manifestujući dobru volju, ali konceptualno tu nešto nedostaje. Nedostaje konceptualno ono što zapravo neki heteronomni moral, heteronomna ideja života inspiriše pisce ovog zakona. Dakle, ne ono što proizilazi iz mesta, vremena i prostora u kome živimo, nego iz nekog apstraktnog mesta, vremena i prostora gde zapravo samo virtuelno živimo.
Prema tome (Predsednik: Hoćete li da privedete kraju?)... završavam. Hteo sam samo načelno da skrenem pažnju, a o ostalim stvarima će biti prilike da još porazgovaramo.
Poštovani narodni poslanici, poštovani članovi predsedništva, gospodine ministre, Predlog zakona o kome danas govorimo odista nije prepisan iz neke evropske regulative ili direktive. Kao tekst, on je očigledno delo jednog radnog tima koji je formirao ministar za obrazovanje i tu se može, za razliku od nekih drugih primera i slučajeva, reći da je to zaista tako.
Ova skupština je usvojila dosta zakona koji su bili prepisani iz nekih evropskih zakonskih projekata. Mislim na EU, razume se, ovde to nije slučaj. Mada možda i to nije primedba na ovaj radni tim, možda samo zato što EU ne izdaje ni direktive ni regulative iz ove oblasti. Ona nju jednostavno ne reguliše. Ona je u EU gotovo u potpunosti u nadležnosti država članica.
Doduše, u ovom tekstu se provuklo, naročito u onom delu oko principa i ciljeva, dosta tih, rekao bih, ideoloških novotarija koje su došle od strane EU i koje su uglavnom sadržane u preporukama koje njeni organi daju državama članicama. Te preporuke, kao što sama reč kaže, nisu obavezujuće i baš u oblasti obrazovanja one se i najmanje praktikuju, koriste i usvajaju od strane država članica.
Izgleda da smo mi tu bili jako prilježni i da smo ih u velikoj meri prihvatili i koncentrisali, plasirali u ovaj prvi deo zakona o načelima. Ilustrovaću to samo jednom stvari, samo jednim načelom, da bih pokazao koliko je to u ovom slučaju bilo besmisleno i krajnje nepotrebno.
To je načelo nediskriminacije. Ono se u ovom predlogu zakona pominje ili se obrazlaže, ili se čak normira u nekoliko članova. Ako nisam neki preskočio, u svakom slučaju, u članu 3 stav 1, u članu 4. tačka 15), u članu 6. stav 1, čitav član 44, koji ima četiri ili pet stavova, posvećen je zabrani diskriminacije ili načelu nediskriminacije.
Nesreća primene ovog načela je baš zato što se ono ovako štedro postavlja u zakonu o obrazovanju. Obrazovni sistem tradicionalno u ovoj zemlji, uzimamo u obzir neku stariju istoriju, i Kraljevinu Jugoslaviju, socijalističku Jugoslaviju, Miloševićev režim 90-ih, postoktobarski režim, tradicionalno ima jedan vrlo egalitarni vrednosti stav. To je karakteristika obrazovnog sistema na ovom području. Svi mi koji smo ušli u sistem obrazovanja relativno davno i kroz njega prošli, kroz sve njegove faze, pa i stepene, teško ćemo moći da potvrdimo da je neki princip, da je bila nekakva diskriminacija u bilo kom pogledu primenjena u tom sistemu obrazovanja.
Ovi režimi su bili manjkavi po mnogo čemu. Uzmimo posleratni socijalistički i komunistički režim, ili režim 90-ih, ili konačno i ovaj postoktobarski, ali u oblasti obrazovanja on je davao, po pravilu, najbolje rezultate relativno gledano, u odnosu na ostale društvene podsisteme.
Zaista, svi su imali nekako jednak pristup, manje-više, razume se koliko su uslovi to dopuštali, ili koliko su to dopuštale sredine, neke koje su bile reprezentativne i razvijene, to su mogle bolje da ostvare, kao što je bio Beograd i centri nekadašnjih republika. Neke, kao recimo manje razvijene sredine, u mnogo manjoj meri. Ali, princip egalitarizma, egalitarnosti bolje rečeno, koji je po meni potpuno opravdan za oblast obrazovanja, bio je prisutan.
Gde baš na ovom primeru da u tako velikom broju insistirate na ovom principu nediskriminacije? Potpuno neopravdano. Prosto mi se čini da je to jedan onako spoljašnji sastojak čitavog ovog ansambla principa, koji je došao iz neke tako potrebe da se, eto, igramo tih evropskih ideja.
Kažem da se igramo zato što sa evropskim idejama je stvar takva da ih ili primenjujete ili ne primenjujete. Možete da izražavate vaše idolopoklonstvo prema njima ili da ih stalno pominjete, da ih stavljate u neke simbole vidljive na kapama i na kompjuterima itd, ali stvar je kako živite i kako funkcioniše i vaš privatni život, i vaš javni život i sistemi u okviru tog javnog života, posebno kada je reč o obrazovanju.
Dakle, to je jedan aspekt koji dosta karakteriše tu ideološku potku ovog zakona, a koji uopšte nije bio potreban. Nije potreban obzirom na stvarnost i na celu istoriju koliko je poznajemo, koliko je ja poznajem u ovom slučaju ili koliko sam je živeo kao čovek koji je prošao kroz sisteme obrazovanja u više režima kod nas i u našim prilikama.
Druga možda veća primedba pravno-sistemski gledano za ovaj zakon jeste to da je predvideo jako veliki broj organa i institucija koje treba da realizuju sve te principe, načela, ciljeve, oblike, procese itd.
Sistem je preorganizovan. Ima jako puno tih organa. Mogle bi neke funkcije da se spoje bez neke velike posledice. Imamo dva nacionalna saveta, mada se ovaj drugi ne zove nacionalni, ali vrši istu funkciju, savet za stručno obrazovanje, dva zavoda, veliki broj centara, veliki broj upravnih organa itd.
Osim toga, zakon je prenormiran. Ima jako puno normi koje su nepotrebne, koje su uopštene, ili su pak suviše detaljne. Tu nije napravljena neka normalna nomotehnička mera između uopštenosti norme i njene konkretne primene.
Da ne bih pričao apstraktno, navešću primer jednog dela zakona. Odredbe o direktoru ustanove; ima svega šest članova koji regulišu status položaja, ovlašćenja, način biranja direktora. U tih šest članova imate bar 55 stavova i bar 50-ak tački koje regulišu ove stvari vezane za direktora. Da to sada ne dokazujem kvantitativno, da ne bih trošio vreme, ali se može lako proveriti.
Naime, ovaj tim je napisao jedan mali zakon o direktoru ustanove. Pogledajte samo da li je moguće to sažeti? Da li je moguće 15-ak tačaka ovlašćenja direktora sažeti u pet, a da se ništa ne izgubi? Meni se čini da je moguće. Ili desetak tačaka o njegovom opozivu ili smenjivanju sažeti u neki manji broj.
Prosto, teško će to biti primenjivati ako je taj jezik prava ili zakona u ovom slučaju toliko razvučen i ekstenzivan. Takvih primera ima zaista mnogo i prosto bih skrenuo pažnju na jedan manir u našem zakonopisaniju koji nije došao do jednog nivoa kratkog i jasnog izražavanja i pisanja.
Kada je reč o mnogim detaljnim odredbama ovog zakona, imaćemo prilike da razgovaramo u nastavku ove rasprave kada bude reči o pojedinostima itd, ali bih skrenuo pažnju na jedan član ne zato što je u pitanju član, nego zato što je u pitanju problem u vezi sa kojim je napravljen jedan veliki propust.
To je nešto što se ovde naziva obrazovanje i vaspitanje u inostranstvu. Celu tu stvar reguliše samo jedan član – 92, i to vidite na koji način. Pošto je kratak, pročitaću ga, neće vam biti dosadno.
"Za decu i učenike koji borave u inostranstvu može da se organizuje obrazovanje i vaspitanje na srpskom jeziku po posebnom programu".
Na koga se tačno misli ne može se videti, ali ajde da zamislimo svu našu decu koja žive u inostranstvu i borave. Tu spadaju, po mom mišljenju, ako sam u pravu, možda i nisam u pravu, ne samo deca, ljudi koji rade povremeno tamo ili rade u našim diplomatskim službama itd, već i deca čitave kategorije stanovništva koju oni, domaćini, zovu strani radnici.
Ta oblast je strašno zapuštena i u bivšoj Jugoslaviji bila, ali od svih jugoslovenskih republika koje danas postoje i imaju takve aktivnosti u svetu Srbija je tu najzaostalija, pre svega tamo gde je to stanovništvo skoncentrisano radno, u zapadnoj Evropi itd.
Potpuno neuređena oblast, sticajem okolnosti znam nešto o tome. Nisam se time bavio, ali znam da se svi ljudi žale da ta deca idu u sisteme obrazovanja tih domicilnih država, Nemačke, Francuske itd, ali nastava na srpskom jeziku koja se njima organizuje je krajnje slaba, neorganizovana, ne daju se sredstva. Oni prosto negoduju i protestuju zbog toga u najvećem broju slučajeva.
Jednoj takvoj oblasti je moglo da se posveti bar onoliko članova i onoliko odredaba zakona koliko je posvećeno mogućnosti stranih država i stranih privatnih lica da osnuju obrazovne ustanove u Srbiji, bar toliko. Uporedite te članove, pa ćete videti koliko je posvećeno uređenju jedne, a koliko uređenju druge stvari.
Osim toga, ovaj mali stavčić koji sam citirao, gde se ne kaže da treba ili je obaveza to osnovati, on je propraćen drugim stavom, gde se zapravo kaže da ministar praktično uređuje tu stvar. Mislim da nije bila zdrava ideja u pitanju (Predsednik: Vreme, gospodine Samardžiću.), pošto je stvar zapuštena, zapostavljena i pošto njoj nije posvećena određena pažnja, prosto je gurnut ministru taj problem da se time bavi.
Poštovani narodni poslanici, predsedavajući ovog parlamenta, poštovani članovi Vlade, ovo je zakon koji je vrlo važan i strateški, možda, odlučujući za budući ekonomski razvoj, posebno za ujednačen ekonomski razvoj Srbije, o tome nema spora.
Problem je u većem delu sadržaja tog zakona, ali još veći problem jeste u jakoj politizaciji koja prati i tekst zakona i kontekst u kome se ova rasprava vodi. U tom smislu ću pokušati da izložim nekoliko argumenata.
Prvo, sam način kako je Vlada obrazložila hitnost donošenja ovog zakona jeste jedna politizacija tog zakona. Dakle, ovaj zakon je dat po hitnom postupku, Parlament ga je prihvatio po hitnom postupku i zato mi danas raspravljamo o njemu. Da li je on baš tako hitan? Pokušaću to da obrazložim na osnovu teksta obrazloženja hitnosti tog postupka, koji je priložen uz Predlog zakona.
Kaže se: "Veoma je bitno da u vreme svetske ekonomske krize Republika Srbija uspostavi pravi i institucionalni sistem, u skladu sa standardima EU, koji bi bio spreman da efikasno odgovori na svetske izazove, a koji će se odraziti na regionalni razvoj Srbije".
To je neki opšti razlog koji ne podrazumeva hitnost postupka. Verovatno to razumete. Međutim, drugi stav je jako interesantan, molim vas za vašu pažnju: "Pored toga, pomoć EU namenjena za realizaciju politike regionalnog razvoja uslovljena je donošenjem zakona o regionalnom razvoju. Ukoliko se zakon ne donese po hitnom postupku, postoji realna opasnost da Republika Srbija vrati Evropskoj uniji deo sredstava namenjen regionalnom razvoju".
Ovo bi možda bilo tačno da Srbija ima bar status kandidata za EU. Srbija taj status nema. Srbija je za sada, još uvek, predkandidat za EU. Kao predkandidat, ona još uvek ne može da povlači sredstva za regionalni razvoj i ona dosad nije dobila nijednog centa iz evropskih fondova za regionalni razvoj. Ono što je dobila tiče se podizanja institucionalnog kapaciteta za regionalni razvoj, pa i donošenja ovog zakona, ali ne i za sam regionalni razvoj. Prema tome, hitnost tog postupka ne postoji. Ako je reč o tome da moramo doneti ovaj zakon da ne bismo vraćali pare koje smo dali konsultantskim firmama, koje nam je EU platila da napravimo ovaj zakon, one su učestvovale u pravljenju ovog zakona, to takođe imate na kraju obrazloženja, i to ostaje jedini razlog.
Znači, hitan postupak je najobičnija prevara, razlog ne postoji. Evropska unija Srbiju ni na koji način niti uslovljava, niti tera da donese zakon o regionalnom razvoju po hitnom postupku, upravo zato što Srbija, bar kada je reč o odnosu prema EU i prema njenoj regionalnoj politici, može doneti ovaj zakon, može izgraditi institucije, konačno, može izgraditi i sistem decentralizovanog upravljanja evropskim fondovima, što je, takođe, razlog, ali ne može dobijati novac za regionalni razvoj sve dok ne postane kandidat.
Iz pretpristupne pomoći EU, Srbija još uvek, kao pretkandidat, ne može da povlači sredstva za regionalni razvoj. To neka vam bude jasno. Prema tome, ova hitnost je potpuno izmišljena.
Razlog za hitnost postoji u drugoj stvari, a to je politizacija celog ovog postupka. O tome ću govoriti malo kasnije.
Hoću još nešto da napomenem povodom ovog obrazloženja. Vidite, ovo je još jedan način da se Srbiji baci prašina u oči kad je reč o evropskim integracijama. To ova vlada čini već godinu dana. Na području evropskih integracija, ona je radila mnogo, a nije učinila ništa. Tu stvari jako loše stoje.
Poznato je da se Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju ne primenjuje. Od 29 subjekata koji treba da ratifikuju taj sporazum, dakle, Srbija, Evropski parlament, 27 država članica, samo ga je Srbija ratifikovala. Potom, Prelazni sporazum nije u dejstvu zato što ga je Savet, odmah po potpisivanju, suspendovao. Srbija sama sprovodi Prelazni sporazum od februara ove godine i trpi velike finansijske štete zbog toga.
Zatim, drugi elementi evropskih integracija, jednostavno, ne funkcionišu. Možda nije razlog samo u Srbiji, možda je razlog i u nekoj politici uslovljavanja Evropske unije koja nije pisana, pa ne možemo tekstualno da vidimo te uslove. Danas smo saznali da je uslov za hitan postupak da se donese ovaj zakon – regionalna pomoć EU Srbiji, što nije tačno. Znači, tu postoji veliko zamešateljstvo. Niko ne zna tačno koji je tačan spisak uslova Evropske unije za evropske integracije Srbije. Tu se Vlada snalazi kako zna i ume, ali kontinuitet u njenoj politici jeste ova strašna propaganda koju vodi preko ovog zakona.
Zašto je bilo potrebno da se donošenje ovakvog zakona, koji je potreban, to sam odmah, na početku rekao, motiviše uslovom EU? Naime, Srbiji je potreban regionalni razvoj, ujednačeni regionalni razvoj po sebi, iz njenih unutrašnjih razloga. To je dovoljan razlog da Srbija donese taj zakon. Zašto ga vezujemo za EU kad to nije na dnevnom redu ni EU, ni Srbije?
Ponavljam, Srbija mora biti kandidat da bi imala efekte od ovakvog zakona. Kada će to biti, to vi najbolje znate. Naime, ta priča je prošle godine u kampanji bila rečena, da ćemo biti kandidat krajem 2008. godine, to je obećanje predsednika Republike dok je vodio kampanju, pa je to pomereno do 2010. godine, pa se onda o tome više ni ne priča itd.
Morate imati u vidu da je taj status kandidata relativno nizak status u okviru evropskih integracija, ali, hajde, bar bismo mogli da povlačimo pare iz kohezionih fondova za regionalni razvoj. To ne možemo da činimo, zato što EU ne prihvata Srbiju kao kandidata, ali, uprkos tome, vi ovde imate jedno krajnje ozbiljno obrazloženje o saglasnosti ovog zakona s evropskim zakonodavstvom. Čak, imate i taj famozni izraz – Acquis communautaire, koji piše u tom naslovu obrazloženja – Izjava o usklađenosti ovog zakona, drugog propisa i opšteg akta s ''Aki kominoterom''.
Onda imate čitav niz evropskog zakonodavstva koje reguliše regionalnu politiku EU, od samog osnivačkog ugovora, preko nekoliko uredaba koje je doneo Savet, Komisija, Savet i Parlament zajedno, da biste na kraju dobili i jednu ovakvu formulaciju, posle nabrajanja tih zakona Evropske zajednice s kojima ovaj zakon treba da bude u skladu – Potpuna usklađenost sa primarnim i sekundarnim izvorima prava EU moguća je tek ulaskom Srbije u EU, tj. sticanjem statusa člana EU.
Da li neko razmišlja o tome koji je datum ulaska Srbije u EU? Zašto naše zakonodavstvo, a ne radi se samo o ovom zakonu, nego o svih onih 50 i nekoliko zakona koje donosimo, a imaćemo prilike da razgovaramo i o zakonu o konkurenciji, o zakonu o državnoj pomoći, u okviru ove sednice Parlamenta, o zakonu o osiguranju u oblasti saobraćaja, zašto prepisujemo direktive EU? Kome je to potrebno?
Srbija nema nikakve obaveze da sprovodi direktive EU, čak ni u konceptu integracije koji nam je nametnula EU. Srbija ima potrebu samo da približi svoje zakone u ovoj fazi, a kasnije da ih harmonizuje, uskladi itd. Mi sprovodimo jedno ortodoksno evropsko zakonodavstvo, kao da smo članovi Evropske unije.
Potom imate, to je možda i najdirljiviji deo ovog obrazloženja, odgovor na pitanje da li su navedeni izvori prava, dakle, i sam ugovor i one uredbe sa zakonskom snagom s kojima moramo da se uskladimo, prevedeni na srpski jezik. Kaže se – Ugovor jeste, a ovi zakonski osnovi Evropske zajednice nisu. Znači, mi smo pravili zakon sa tekstom nekih zakona koji nisu ni prevedeni. Da li svi ljudi koji su radili ovaj zakon poznaju dobro jezik na koji su ti tekstovi prevedeni?
Znate šta, ovo je najobičnije igranje s EU, jedna propaganda, koja treba narodu da kaže – mi smo unutra, mi smo u igri, mi napredujemo u evropskim integracijama, a, zapravo stojimo u mestu. Znači, to je ta prva politizacija koja je pratila i koja prati donošenje ovog zakona.
Druga je možda još gora, ona je unutrašnje prirode. Naime, ako ne postoji razlog da se ovaj zakon donese po hitnom postupku zbog EU, to sam, čini mi se, objasnio, postoji unutrašnji razlog da se donese po hitnom postupku, a to je, zapravo, ova priča o promeni Ustava i o regionalizaciji Srbije.
Naime, vaš tekst je korektan, vi kažete da regioni koje ste naveli nemaju ni administrativni status, niti status pravnog lica, status pravnog subjekta. To je potpuno u redu, ali da li ćete vi nas moći da ubedite da se ovi regioni koje ste predložili kao jedinice regionalnog razvoja sasvim slučajno, u slučajevima svih sedam regiona, u dlaku podudaraju sa slikom regiona Srbije koju su novine pustile u opticaj odmah pošto je predsednik Republike predložio ustavne promene?
Dakle, teritorijalna organizacija Srbije, po vama, nema nikakve veze s regionalizacijom u ime regionalnog razvoja, ali imate potpuno podudaranje ove dve stvari. Zašto bi jedinice regionalnog razvoja Srbije morale da se podudaraju s nečijim idejama? Ne podudaraju se, dakle, s Ustavom Srbije, sa Zakonom o teritorijalnoj organizaciji Srbije, ali se podudaraju s nečijim idejama o budućoj teritorijalnoj organizaciji Srbije, koja će se sprovesti na bazi promene Ustava.
Odmah da kažem, Ustav je tu jasan, član 182. kaže da pokrajine, to su ti regioni u generalnom smislu reči, mogu da se osnivaju u Srbiji, postoje elementi postupka takvog jednog osnivanja novih pokrajina, ali nekome se žuri u ovoj državi, jako mu se žuri da državu podeli na nekih sedam pokrajina, iz nekog svog razloga.
Vrlo je moguće da taj razlog leži u neuspelom sprovođenju Ustava Srbije kada je reč o pokrajinama, postojećim pokrajinama, konkretno, o Pokrajini Vojvodina.
Kao što vam je poznato, Pokrajina Vojvodina treba da donese svoj statut, to je obaveza iz Ustava i iz Ustavnog zakona. Priču o statutu znamo veoma dobro. Predlog statuta je donet, ali ga nema još uvek pred ovim parlamentom. U međuvremenu su se dogodile mnoge stvari. Između ostalog, i nekakav nesporazum unutar vladajuće koalicije na relaciji Beograd-Novi Sad, unutar vladajuće stranke u vladajućoj koaliciji, među ministrima i pokrajinskim sekretarima, te onaj zakon o utvrđivanju nadležnosti Pokrajine Vojvodine još uvek nije pred ovom skupštinom.
U međuvremenu, da vas podsetim, ili neke i da obavestim, ako ne znate, DSS je vrlo uredno, na postojeći postupak, dala predlog zakona o utvrđivanju nadležnosti Vojvodine. Taj predlog je dat početkom aprila ove godine, da se donese po hitnom postupku. Ovde je hitan postupak opravdan. Zašto? Zato što su svi rokovi premašeni, zato što Vojvodina treba da dobije svoj statut. To je sasvim jasno. Dan-danas mi taj predlog zakona nemamo pred Parlamentom. To što se Vlada unutar sebe prebira, što se DS prebira unutar sebe, što relacija Beograd-Novi Sad raspravlja o tome šta i kako s tim statutom i s tim zakonom, to se nas ne tiče. Mi smo imali pravo da damo taj predlog zakona, i to smo učinili. Danas imamo zakon po hitnom postupku o regionalnom razvoju, ali nemamo zakon o utvrđivanju nadležnosti Pokrajine. Veliko je pitanje, zašto ga nema?
Zbog toga što je vladajuća koalicija došla u veliki problem s donošenjem statuta, zbog toga se pred ovu javnost i pred politički život Srbije postavljaju nova i nova pitanja. Dakle, ako ovo relativno jednostavno pitanje ne možemo da rešimo…
(Predsednik: Vreme, gospodine Samardžiću.)
Završiću brzo.
…onda ćemo rešiti komplikovanije pitanje, promenićemo Ustav, uvešćemo sedam regiona, a ovaj zakon će poslužiti za jedno uvođenje u tu priču. Ovo su regioni koji nemaju administrativni karakter, niti pravni subjektivitet, ali će biti podudarni s regionima koje ćemo uvesti na osnovu promenjenog Ustava i zamajavaćemo se pričom o ustavnim promenama narednih nedelja, meseci, ali nećemo doneti statut Vojvodine.
Dakle to su dve oblasti teške politizacije koje prate ovaj zakon, zbog čega on ne može biti donet u ovom tekstu. Molim vas, pošto su DSS i njegov poslanički klub vrlo ozbiljno razmotrili zakon, doneli 44 amandmana, pokušali da naprave dobar zakon, da ih dobro proučite i da ih uzmete u obzir.
Poštovani narodni poslanici, poštovani predsedavajući, povodom ove tačke dnevnog reda sam hteo da skrenem pažnju narodnim poslanicima i građanima Srbije na jedan tihi i nelegalan proces razrešenja sudija i tužilaca u Srbiji.
Pre nekoliko dana, Skupština zajednica opština na KiM-u je dala jedno saopštenje o pritiscima koje predstavnici Ministarstva pravde i nekih drugih ministarstava vrše na sudije i tužioce na KiM-u, pre svega, u Mitrovici, da pristupe, praktično, albanskom pravosuđu. Vlada je to saopštenje demantovala, ali u tom demantiju nismo videli nijednu ozbiljnu činjenicu kojom bi se demanti bio iole ubedljiv.
To je stvar koja je za alarm kada je reč o našem pravosuđu i mi moramo u Skupštini o tome da govorimo. Pre svega, skrenuo bih vam pažnju na to da je reč o sudijama i tužiocima koji su prošle godine, 17. marta 2008. godine, bili privedeni ili pohapšeni od strane UNMIK policije i KFOR-a i odvedeni u Prištinu u zatvor. To su sudije i tužioci koji su štrajkovali u zgradi Suda u Mitrovici nekoliko dana, tražeći svoj posao na koji su imali pravo.
Tadašnji specijalni predstavnik generalnog sekretara i njegov zamenik su dali naređenje jednog jutra, 17. marta prošle godine, za napad na te ljude. Brutalno su ih sve vezali i autobusima prebacili u Prištinu.
Sećate se, verovatno, da je za 10 minuta, bar pet-šest hiljada građana Kosovske Mitrovice izašlo da brani sudije, da je to bio jedan nemili događaj, da je bilo upotrebe vatrenog oružja i puno povređenih, gde je poginuo jedan ukrajinski policajac, nekoliko rumunskih je jače povređeno itd.
Pominjem ove događaje od pre više od godinu dana zato što se sada nad tim istim sudijama vrši represija od Vlade Srbije i od odgovarajućih ministarstava.
Naime, mi ćemo proveriti ove navode i saopštenja Skupštine zajednica opština i utvrdićemo tačno šta je bilo, ko je dolazio, ko je gde bio i ko je vršio i na koje sudije pritisak itd., za šta, šta oni da rade, gde da rade i gde da se zapošljavaju i sve to.
Dakle, biće u Odboru za pravosuđe mesta da se razgovara o tome.
Drago mi je da smo danas saznali da će biti sastanak idućeg četvrtka, u 11 sati, kao što će i ovaj dom morati o tome da raspravlja. Tom prilikom će morati ovde neko da bude iz Ministarstva pravde, možda i sam ministar, gospođa Malović.
Dakle, imamo u jednom delu našeg pravosuđa veliki problem. Nije više problem samo u tome što Albanci insistiraju da taj deo pravosuđa uđe u njihov sistem, koji je već napravljen, a nije ni u tome što predstavnici Euleksa, koji imaju nadzornu funkciju nad pravosuđem Kosova danas, to isto traže, problem je u tome što sarađuje Vlada Srbije i njeno resorno ministarstvo. Tu je problem.
Sasvim ću ukratko pokušati da rekonstruišem taj osnov na kome se bazira politika Vlade Srbije kada je reč o našem pravosuđu na KiM-u, a to su onih famoznih šest tačaka, ili plan od šest tačaka, gde je jedna posvećena pravosuđu.
Ko ne veruje, neka pogleda taj izveštaj Ban Ki Muna od 24. novembra prošle godine, u tačkama 39, 40. i 41. navedeno je šta jesu polazne osnove ovakvog jednog rešenja.
Prva tačka od tih, koja se tiče pravosuđa, a koju je naša vlada prihvatila kao polaz za razgovore, jeste da KiM, odnosno Kosovo gradi koherentan pravosudni sistem. Druga tačka kaže – UNMIK će izvršiti izbor sudija i za Sud u Mitrovici, koji treba da bude otvoren i da će delovati za određeno vreme. U toj tački se precizira da će, od kada se otvori Sud u Mitrovici, sa srpskim sudijama i tužiocima, to trajati 60 dana. Dakle, to će biti jedan kratak prelazni period, posle koga će ovaj sud i ove sudije i tužioci morati da uđu u pravosudni sistem Kosova. Najzad, u trećoj od tih tačaka se kaže da će UNMIK insistirati na etničkoj proporcionalnosti sudija po teritorijalnom principu.
Znači, mi već ovde imamo jedan okvir za koji je naša vlada pristala da u nekom momentu postane sastavni, integralni deo albanskog pravosuđa na KiM-u. Zato se vrši pritisak na ove sudije i tužioce, dakle, na tri sudije i osam tužilaca koji bi trebalo što pre da uđu u ovaj sistem.
Mi o tome moramo da razgovaramo u Skupštini. To je deo koji se tiče pravosuđa Srbije, celovitog sistema, ali deo koji se tiče teritorijalnog rasporeda pravosuđa Srbije, gde KiM, po našim pozitivnim zakonima, pripada Srbiji. Da li ćemo mi tiho i nelegalno, kako to je započeto pre neki dan, prosto, izručiti te ljude albanskom pravosuđu ili ne, zavisi od onoga što će, ako hoćete, uraditi ova skupština kada bude otvorila pravi razgovor na ovu temu. Ovo je samo početak.
Zahvaljujem na prilici da o tome mogu nešto da kažem. Predlažem i nagoveštavam da će se o ovoj stvari u Srbiji, u Odboru za pravosuđe i u ovoj skupštini, tek razgovarati. Hvala.
Poštovani narodni poslanici, poštovano predsedništvo, ovo je zakon koji treba, zajedno sa drugim zakonima, da uredi jednu važnu oblast, a to je oblast političkog sistema Srbije.
Politički sistem Srbije, računajući tu i njegov parlamentarizam i Vladu, nije uređena oblast i on deluje poprilično nestabilno poslednjih godina, pa i od samog uvođenja političkog pluralizma, od 1990. godine. Uređenje života stranaka je tu odlučujuća stvar.
Moj prethodnik iz stranke gospodin Obradović je izneo glavnu primedbu stranke, a sada ću je samo ponoviti, da su pored ovog zakona morali da se pojave i zakon o finansiranju stranaka i zakon o izborima, koji se uvek donosi nekako u izbornoj godini, pa da onda imamo uređen ovaj aspekt političkog sistema, kako bismo s njime nadalje išli i pokušavali da konsolidujemo ovu situaciju u zemlji. To je, po mom mišljenju, važnije nego na brzinu usvajati razne prepisane zakone koji treba da doprinesu našim navodnim brzim evropskim integracijama.
Ništa ne može bolje jednoj takvoj stvari pomoći, nego stabilan sistem u zemlji, pre svega politički, pravni i ekonomski, razume se, ali od tog skeleta političkog sistema zavise i drugi sistemi. Učešće stranaka u njemu je gotovo odlučujuće.
Prosto je zanimljivo, kao fenomen, da je Srbija delovala u okviru svog političkog pluralizma oslanjajući se na jedan zakon koji je donet 1990. godine, dakle Zakon o političkim organizacijama. Taj zakon nije ni pominjao stranke, ne slučajno, zato što su u to vreme (a zakon je donesen maja ili juna 1990. godine) još uvek reči "politička stranka", ili "politički pluralizam" baziran na političkim strankama, bile tabu tema za vladajuću stranku, dakle za Socijalističku partiju Srbije. Mislim da ona još uvek nije bila Socijalistička partija Srbije, već Savez komunista Srbije, mislim da je koji mesec kasnije postala Socijalistička partija Srbije.
Dakle, po tom zakonu, koji je na neki način dopustio slobodno političko organizovanje, a sa druge strane nije hteo da ga definiše kao stranačko organizovanje, mi živimo do današnjeg dana, 2009. godine. Nije ni čudo da je na osnovu tog zakona napravljen toliko veliki broj stranaka.
Meni se čini da su tada vladajuće strukture u Srbiji, kad su već morale da dopuste politički pluralizam, htele da ga degradiraju i da od pluralizma naprave jedan hiperpluralizam, u čemu su uspele i koji traje do današnjeg dana. Znači, kad postoji 100, 200 ili 300 stranaka, da ne govorim o većem broju, a mi danas imamo veći broj stranaka, onda onaj ko drži poluge vlasti u svojim rukama može bolje da manipuliše, pa i tim strankama.
Vi se dobro sećate da su stranke nicale kao pečurke i da su ih osnivale razne, jako opskurne, organizacije i tajne službe u ovoj zemlji. Mi još uvek baštinimo tu situaciju i još uvek baštinimo taj zakon. Dobro je da ga danas menjamo, iako to ne činimo na pravi način, ne u paketu, kako bi valjalo da se ova situacija u potpunosti stabilizuje.
I posle oktobra 2000. godine mi imamo jedan hiperpluralizam. Prva DOS-ova vlada je imala 18 stranaka, što je krajnje neprirodno. Dakle, jedan pokret je bio na vlasti. Posle je na nekim izborima došlo do smanjivanja broja stranaka u vlasti, da bi se opet podigao na nekih 10-15 stranaka. Ne znam da li danas neko može da izbroji broj stranaka koje čine vladajuću koaliciju.
Sve je to posledica ovakvog sistema i on može da počne da se stabilizuje i preko zakona o političkim strankama, ali, kao što smo i sami utvrdili, to nije dovoljno.
Dakle, što se samog zakona tiče, Demokratska stranka Srbije je podnela veliki broj amandmana i mi ćemo imati prilike da o njima posebno govorimo. Ovog puta ću se zadržati samo na par opštih stvari koje reguliše nekoliko amandmana. Dakle, ne govorim strogo o tim članovima, nego o fenomenu koji ti članovi regulišu.
Najpre, sama definicija političke stranke nije uopšte jasna. Ima tu nečeg čudnog, kao i 1990. godine, kada je pravljen onaj Zakon o političkim organizacijama, pa se nije htelo reći "stranke" nego "političke organizacije", pa se onda namerno napravila ta situacija da razna udruženja, razne grupacije sa 100 potpisa mogu da naprave stranku. Sada se stranke ne definišu na, tako da kažem, specifičan način. Ne ističe se u toj definiciji šta je ono najbitnije za političke stranke. Ima nekoliko odredaba ili nekoliko parametara prema kojima se stranka određuje u ovom zakonu, pa se kaže da su dve ili tri stvari tu bitne: da stranka učestvuje u oblikovanju volje građana i da to čini preko izbora. Obe te stvari nisu najspecifičnije za postojanje i delovanje političke stranke.
Za političke stranke je najvažnije da one svoje ciljeve ostvaruju ili delovanjem u vlasti, naravno, posredstvom organa vlasti, ili delovanjem u opoziciji. To su dve osnovne stvari i ne znam zašto ta definicija jasno ne kaže da su političke stranke organizacije koje su dobrovoljno udružene, na bazi slobodnog udruživanja, političkog udruživanja, kojima je cilj da učestvuju u vlasti posredstvom državnih organa vlasti ili, pak, da svoje ciljeve ostvaruju delujući u opoziciji. To je jedna stvar koja bi morala da se pojasni, da bi sam pojam ovog zakona bi potpuno jasan, kao što je to potrebno.
Druga stvar je već sledeći član koji govori o političkim strankama nacionalnih manjina. On uvodi jednu kategoriju novog tipa političke stranke. Znači, govori se da su to stranke koje štite svoje manjinske interese na bazi, još se kaže, međunarodnih standarda.
Kao prvo, političke stranke nacionalnih manjina su takođe političke stranke i na njih treba da se odnose odredbe koje se odnose na sve političke stranke, a da se samo istakne, u okviru tih opštih odredaba, ono što je za njih specifično.
Kao drugo, to bi trebalo da stoji u stavu 2. istog člana u kome se definišu političke stranke. Zašto postoji poseban član za političke stranke nacionalnih manjina? Nema nikakve potrebe za tim. Time se kaže ono što sam na početku rekao i što je najveća primedba – deluje kao da je to neka posebna vrsta političkih stranaka, što ne bi smelo da bude.
Razume se, kada već o tome govorim, političke stranke nacionalnih manjina treba da štite svoje nacionalne interese u okviru Srbije kao države, ali ne samo na bazi međunarodnih standarda zaštite, kako to piše u ovom zakonu, već i na bazi naših ustavnih i zakonskih odredaba. Treba da imate u vidu da imamo vrlo uzoran Zakon o zaštiti nacionalnih manjina, donet još 2002. ili 2003. godine. Srbija ga je preuzela iz nekadašnje SRJ, ali je najviše na tome činila i nemamo zašto da se toga stidimo i da to ne istaknemo u ovom stavu.
To su dve ozbiljne primedbe opšteg karaktera, koje nisu samo zagrižene teoretske primedbe, već se tiču onoga što određuje političke stranke.
Najzad, da sa tim i zaključim, prošlo je sto godina otkako su prve ozbiljne knjige o političkim strankama napisane, početkom 20. veka; dve knjige, sa gotovo istovetnim nazivom "Sociologija političkih stranaka", izašle su 1906. i 1909. godine, dakle knjige Mihelsa i Ostrogorskog. Već odatle je sasvim jasno da su političke stranke političke organizacije kojima je cilj da osvoje vlast. Do današnjeg dana je to standardna definicija koja se u udžbeniku nigde ne menja i ne treba da se bojimo da će se onda ugroziti ovaj ispravan stav u članu 4. da politička stranka ne može neposredno vršiti vlast. Razume se da ne može neposredno vršiti vlast, ona je vrši preko državnih organa i prema tome se zadovoljava jedan uslov iz te definicije. To je jedna opšta primedba.
Kada je reč o većem broju konkretnih primedaba na odredbe, DSS ih ima i zavisi od diskusije i od kvantiteta prihvatanja da li će stranka prihvatiti ovaj zakon.
Kažem, velika je primedba stranke što on nije donet u paketu, kako bismo ovaj aspekt stabilizacije sistema mogli da rešimo na jednoj skupštinskoj raspravi, usvajajući tri komplementarna zakona o regulaciji političkih stranaka i izbora.
Poštovani narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, javljam se po čl. 225. i 226. i hteo bih da postavim pitanje i zatražim obaveštenje od predsednice Narodne skupštine ili potpredsednice koja je zamenjuje – da li je dobila zaključke Skupštine zajednica opština koja je održana u Mitrovici prošlog četvrtka?
To pitam zato što u šestoj tački tih zaključaka postoji poziv Skupštine zajednica opština da ova skupština svoju sednicu održi u Mitrovici 17. februara ove godine, zajedno sa Skupštinom zajednica opština. O važnosti takve sednice Skupština na Kosovu ne treba mnogo govoriti, mislim da ste svi toga svesni. Sada je važno da se obave blagovremene pripreme, što znači da bi Skupština već danas, tj. njeno predsedništvo, trebalo da počne sa pripremama ovakve jedne sednice. Moguće je da se održi i dogovor među poslaničkim klubovima oko toga.
To je jako važno zbog kontinuiteta naše politike na Kosovu, ali važno je i zbog toga da se ne ogrešimo i ne osramotimo pred Srbima na KiM, a to jesmo učinili, moram da se vratim na povod ove sednice, time što nismo poslali delegaciju ove skupštine na SE u Strazbur. To je moralo da se uradi zbog države, razume se, ali pre svega zbog ljudi na Kosovu koji gledaju veoma pažljivo šta država radi u njihovom interesu, kako u zemlji, tako i u inostranstvu.
Švedski parlamentarac Fon Sidou je trebalo da napravi izveštaj o Kosovu, na osnovu koga bi se draftovala jedna rezolucija i ne da je štetan, nego je neprocenjiva greška što naši parlamentarci nisu tamo.
Prvo moje pitanje jeste –­ kako teku pripreme za 17. februar i odlazak ove skupštine u Mitrovicu? Druga molba jeste da se ova stvar što pre, ako je moguće danas, već imamo neke predloge, konsoliduje i da delegacija, makar i sa zakašnjenjem, ode u Strazbur i ispravi ovu veliku grešku. (Aplauz.)