Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milorad Buha

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi građani Srbije, za SRS je neprihvatljiv ovaj zakon iz više aspekata. Ukazaću na pravni, finansijski i zdravstveni aspekt.
Zašto je neprihvatljivo sa pravnog aspekta? Radi se o jednoj materiji koja predstavlja sistemski zakon. To je Zakon o platama u državnim organima i javnim službama i neprihvatljivo je u jednom kompleksnom zakonu koji reguliše način utvrđivanja isplate plata u raznim državnim organima i javnim službama. Inkorporirati, ubaciti samo jedan segment, a to je u ovom slučaju zdravstvena i zdravstveno osiguranje, to je nemoguće. Pravno je to nemoguće. S ovog aspekta vam kažemo da ne radite to, to je krajnje neprihvatljivo.
Sve ono što u pravnom smislu ubacite, tako ste to ovde ugradili u ovaj zakon, to će važiti i za sve ostale. Ovo jesu zajedničke odredbe, ali zašto tek Ministarstvo zdravlja, koje brani ovaj zakon, uvodi kategoriju radnog učinka? To je gotovo nenormalna situacija da mi nemamo radni učinak kao elemenat određivanja uslova i utvrđivanja visine zarada. Ali, evo, vi ga sada ovde ugrađujete u ovaj zakon kroz izmene i dopune i on će postati sastavni deo ovoga. U buduće ćemo radni učinak imati i kod predsednika Republike i kod predsednika, potpredsednika Narodne skupštine, predsednika, zamenika predsednika poslaničkih grupa, predsednika itd. raznih službi državnih itd.
Vi kažete u obrazloženju sledeće – cilj je stvaranje uslova za sprovođenje reforme u finansiranju zdravstvene zaštite, odnosno zdravstvenog osiguranja, a na drugoj strani kažete da neće biti potrebna sredstva za sprovođenje ovoga zakona. To je opet nemoguće. Ako kažete da stvaraju uslove za sprovođenje reforme u finansiranju zdravstvene zaštite, odnosno zdravstvenog osiguranja kako u primarnom, tako u sekundarnom, tercijalnom nivou, zdravstvene zaštite i sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja… puno nedorečenosti itd.
Sa aspekta SRS ovo je neprihvatljivo iz jednog racionalnog razloga, a to je da je Vlada donela reformu zdravstvenog osiguranja i zdravstvene zaštite još 2002. godine. Znači, gotovo 10 godina smo u reformskom zahvatu i tek danas u ovoj skupštini raspravljamo nešto što nije kategorija zakona. ne sme se to definisati zakonom zato što prema drugom sistemskom zakonu, Zakonu o radu, kaže da se ova materija reguliše kolektivnim ugovorima, od opšteg kolektivnog ugovora, posebnog i pojedinačnog.
Kakva je sudbina opšteg kolektivnog ugovora? U zamrzivaču je. Godine 2008. pred izbore opšti kolektivni ugovor je potpisan od strane svih relevantnih faktora i kada treba da se primeni onda je napravljen aneks. Posle tog aneksa je prolongirano posle šest meseci i posle toga je zvanična informacija Vlade da je to zamrznuto. To je jedna prevara.
Da ostavim opšti kolektivni ugovor, ovde se radi o pojedinačnom kolektivnom ugovoru koji mora obuhvatiti ovu materiju koju ste ugradili u zakon.
Sa pravnog aspekta mislim da je neprihvatljivo da to bude po hitnom postupku. ove nebuloze koje ste ovde ostavili to liči na skupštinu i administrativnu službu, kako Vlade tako i Skupštine. Godinu i po dana leži negde u fiokama Skupštine i onda se povuče pa po hitnom postupku pa kaže – radi što hitnijih promena u načinu finansiranju zdravstvenih usluga. Pa nijedna reč u samom zakonu ne govori o načinu finansiranja zdravstvenih usluga, kaže – na svim nivoima zdravstvene zaštite koja se planira u 2010. godini, a koja zahteva i promenu u načinu finansiranja plata zaposlenih u zdravstvu, neophodno je itd. Ovo tačno liči na način kako vi radite. Prvo, u materiju zakona ubacite nešto što ne pripada. Sa druge strane, po hitnom postupku, jer je to krajnje neophodno. Zašto je neophodno ako to nije bilo neophodno posle reforme koja je početa 2002. godine, da se to sada ubaci? Zašto radni učinak tek sada, zašto nije 2002, 2003, 2005. godine? Zašto nije odmah posle donošenja Zakona o radu i drugih sistemskih zakona koja su regulisala sistem zasnivanja radnog odnosa itd.
Mnogo je nepoznanica, mnogo nebuloza. To je jedan zakon koji nećete moći promeniti u praksi. Niste usaglašavali, nemate stručna mišljenja itd. U pravnom smislu ovaj zakon treba povući jer ne smete regulisati ovo zakonskim propisom.
U finansijskom smislu kažete da neće biti neophodna svest. Kako ćete u postojećem sistemu nagrađivanja ugraditi radni učinak? Za radni učinak je neophodno obezbediti određena sredstva. Ako se radi o preraspodeli kako ćete nju rešiti, jer ovde ni jednom rečenicom niste rekli preraspodelu i kako ćete to rešiti u primarnoj zdravstvenoj zaštiti u odnosu na sve ostale oblasti zdravstvene zaštite.
Kada se govori o finansiranju državnih institucija i administracije, moramo reći da prema učešću plata u državnoj administraciji Srbija je prva u Evropi sa 13% BDP.
Iza nas je Litvanija, pa posle Litvanije debelo. Mi smo negde sada na 13% BDP, ono što se izdvaja. I katastrofalno je to, prema podacima, da smo negde od 2000. godine, sa negde oko 380 hiljada zaposlenih u državnoj administraciji došli sada na 530 hiljada u državnoj administraciji. Ali se i to ne zna.
U nekoliko navrata sam postavio poslanička pitanja i još nisam dobio odgovor, a znam zašto nisam i neću ga dobiti, zato što nijedna državna institucija u Republici Srbiji nema tačne podatke o tome koliko se stvarno radnika finansira državnih službenika, činovnika, finansira iz budžeta Republike Srbije, iz pokrajinskih budžeta i iz budžeta lokalne samouprave, nepoznat broj. Zašto? Zato što imamo više kategorija radnih odnosa. Imamo stalni radni odnos, imamo radni odnos na određeno.
Mi danas u državnoj administraciji imamo radnike koji rade 10-ak godina. Pet godina, to je običajno da se radi. Evo, spomenuću jednu državnu službu, to je Uprava za katastar, gde je gotovo uobičajeno da to traje nekoliko godina.
Ugovori o delu, na hiljade radnika radi na taj način. I to sve prolazi, inspekcije rada sve to znaju, tu dokumentaciju dostavljaju nadležnom ministarstvu. Međutim, nadležno niti jednu prijavu po tom osnovu nije. Direktno se krši osnov.
Ali, da se vratimo na finansijski okvir. On je zabrinjavajući. To vas mora zabrinuti. Ovo govorim zbog naroda da i on zna. Godine 2005. za državnu administraciju se izdvajalo 84 milijarde dinara. To je predstavljalo 15% budžeta, tog budžeta za 2005. godinu. Godine 2011. to je preko 200 milijardi, biće to i preko 210 milijardi. To je preko 30%. Znači, sa 15% za 6 godina smo došli na 30%. Gde je tu kraj? Gde je kraj toj bahatosti?
Još drastičniji primer o tome šta činite u oblasti radnog prava je podatak da od negde milion 700 hiljada zaposlenih radnika, 530 hiljada radnika prima platu iz budžeta. Ogroman broj. Ni u jednoj državi sveta nemate ovakav procenat kao što mi imamo.
Taj broj od 150 hiljada zaposlenih radnika u poslednjih 10-ak godina jasno govori da ste zamenili privredu sa državnim službama i vaše pulene, vaše simpatizere, vaše članove prebacujete iz privrede, zatvarate privredu, privredne subjekte, i radnike prebacujete u ovu sferu gde znamo i sami da se iz budžeta ne može finansirati to što se finansira ovog trenutka.
Što se tiče finansiranja, samo ću ovaj aspekt radnog učinka. Ministre, vi ovde kažete – na ovaj način će se stvoriti uslovi da se na primarnom nivou zdravstvene zaštite uvede novi model plaćanja za pružene zdravstvene usluge u domu zdravlja, primenom modela plaćanja po glavi stanovnika. Nijednoj zemlji to nije prošlo, neće ni ovde. I ovako imamo ogromne probleme sa brojem pacijenata koji nam dolaze u zdravstvene ustanove, primaju adekvatnu zdravstvenu zaštitu, imaju ogromne probleme da dođu na red i da kažu sve ono što treba da kažu doktoru. To traje onoliko koliko to u zdravstvenom i socijalnom smislu treba da se kaže.
Ako to bude nagrađivanje u primarnoj zdravstvenoj zaštiti prema broju, prema glavi, imaćemo brzi voz koji će prolaziti itd. Doktori neće ni da vas slušaju. Zašto? Njih interesuje broj. Recepti itd, šta me briga, bitno je da nabijemo određenu količinu radnika za danas, sutra još više, prekosutra još više itd, imam veću platu. To je neprihvatljivo.
Ministre, povucite ovaj zakon. Iz pravno, finansijskog i zdravstvenog aspekta ovo je loš zakon. Nećete ga moći primeniti a celokupno društvo imaće ogromnu štetu. Hvala.
Dame i gospodo, uvaženi građani Srbije, za Srpsku radikalnu stranku je neprihvatljivo na ovaj način menjate zakon. Ovo je druga izmena ovoga zakona koji je donet 2008. godine. Moramo se kritički osvrnuti na ovu izmenu, zato što ona govori o načinu normiranja i načinu donošenja zakona. Nedovoljno se posvećuje pažnje od strane ministarstva i stručnih službi u ministarstvima, pa i u Vladi, pa i u Skupštini i pojedinim odredbama. Manje-više to prolazi kroz sve državne institucije, iz ruku u ruku, i na kraju ovde kada se usvoji pojavi se neki Blagoje Jakšić i zbog njega, odnosno zbog situacije koja je nastala moramo menjati zakon.
Ponekada i građanima Srbije intervencije Srpske radikalne stranke, prevashodno amandmanske, nekad su i suštinske. Nekad su vrlo bitne. Nekada samo u određenom detalju govore o ozbiljnosti i pripremi Srpske radikalne stranke, kada razmatramo pojedine zakonske predloge. Nemamo dovoljno vremena, ali vi imate dovoljno vremena. Imate sasvim dovoljno vremena da razmotrite i da dobijete stručno mišljenje od raznih institucija koje se bave pravosuđem. Javio se problem, Blagoje je pritvoren itd, ne možemo sada napraviti ništa, hajmo promeniti zakone itd. Ne radi se to tek tako. E, sada, Blagoje Jakšić, član najviše pravosudne institucije, pritvoren, mediji kažu, za neka krivična dela pre 13-15 godina. Zar istražni organi nisu znali za počinjeno krivično delo pre 15-ak godina? Znali su. Sada je nekome zasmetao i hajde da ga sklonimo. Ne radi se ni tako. Ne možete, ne smete to tako raditi. Ako i najmanja trunka sumnje postoji da je to krivično delo, da može izazvati određene negativne reperkusije u njegovom pristupu određenim predmetima, dokumentaciji itd, on ne sme biti na toj funkciji. Još ga vi unapređujete itd. To jasno govori o neozbiljnom pristupu, blago rečeno.
Kada govorimo o tome da li treba ili ne treba na ovaj način, jasan je stav i pozicija SRS. Ono što je još bitnije, mi se bavimo samo jednim segmentom pravosuđa, umesto da danas raspravljamo o vitalnijim stvarima, državnim stvarima, o Kosovu itd, moje kolege su dovoljno govorile o tome. Naglasiću po meni vrlo značajan segment pravosuđa, od koga vi bežite. To su takozvane liste ratnih zločinaca, ono što je Hrvatska dostavila državnim institucijama Republike Srbije, ali samo kao spisak. Tužioci Srbije i Hrvatske su još 2006. godine potpisali Sporazum o razmeni dokumenata o počinjenim ratnim zločinima. Tužilac Srbije nije dobio te podatka. Vi ste 2010. godine sa ministrom pravde Republike Hrvatske potpisali Sporazum o razmeni dokumentacije, a nikakvu dokumentaciju Hrvati nisu dostavili. Vi ste to dostavili. Šta su Hrvati napravili? Za njih je to sve ništa. Zvanično najviša institucija, Sabor Republike Hrvatske je rekao – za nas to ne važi.
Šta je sa njihovim spiskovima? Bili su u obavezi, shodno potpisanom sporazumu, da dostave svu dokumentaciju da se izvrši revizija postupaka. Da li je izvršena revizija postupaka? Nije. Vi ste potpisali taj sporazum. Zašto nije? Ko tu snosi odgovornost? Ko može snositi odgovornost, ako ne onaj koji je potpisao? Ali, snosi i ova institucija. Pred ovom institucijom se mora naći spisak sa potpunom dokumentacijom, da se i ovde proceni i oceni da li je to ništavno ili nije. Vaš državni sekretar je rekao, pomalo i podrugljivo, pomalo smešno, zamislite, kaže – jedan Srbin koji je udario hrvatskog konja je ratni zločinac i osumnjičen je za ratni zločin. On je i dan danas na spisku i on će odgovarati za taj jedan udarac. Da je udario psa, on bi bio ratni zločinac. Da li je to krivično delo ratnog zločina? Nije, ali se nalazi na tom spisku.
Ne primenjujete ono što ste potpisali. Morate izvršiti reviziju svih dokumenata. Nemate dokumente? Morate tražiti. Potpisan sporazum? Dajte nam dokumentaciju, da sednemo i da razgovaramo. Vidite kako Hrvati rade – ništavno sve, ne dolazi u obzir. Tragično je jedno, što ni jedan postupak, ni jedan naš pravosudni organ, organ tužilaštva, SUP-a ili neki drugi organ nije prikupio dokumentaciju o zločinima nad Srbima u Republici Srpskoj Krajni i Republici Hrvatskoj, sem onih postupaka koji su pokretani 1991. godine od strane uglavnom vojnog tužilaštva. Hrvati su rekli – to nas ne interesuje, to je sve ništavno za nas i o tome nećemo razgovarati. Svi se peru od toga.
Šta je sa nama? Mi slepo izvršavamo sve ono što oni nalože. Provodimo sve postupke. Hapsite ovde ljude i odvodite u Hrvatsku. Po celom svetu Srbe hapse, privode, odvode itd, a vi ćutite o svemu tome. Da li sme da se ćuti o tome? Ne sme da se ćuti. Ovde se mora otvoriti rasprava o tome. Ovaj parlament mora zauzeti stav oko svega toga. Na to vas obavezuje međunarodno pravo, domaće zakonodavstvo, a i tužba koju ste protiv Hrvatske, odnosno kontra tužba protiv Hrvatske koju ste uputili, evo, dopunjena je pre 10 dana.
Vi ste pravnik, ministar ste pravde, za koje zločine genocida vi govorite, ako niste optužili ni jednog Hrvata? Ni jedan Hrvat nije optužen za zločin genocida, za ratni zločin, odnosno samo jedan na tom spisku od 44 što ste dostavili hrvatskom ministarstvu pravde, samo jedan Hrvat. Nema drugih, sve Srbi. O kom genocidu vi pričate? Zašto ova država nije prikupila svu dokumentaciju? Dobili ste svu dokumentaciju od Krajišnika koji su dolazili ovde od 1990. godine, svaki zločin je evidentiran u državnim organima, ali to je razbijeno. Ko zna gde su sada te izjave. Da li je to sumirano, sabrano i da li je sa naše strane proveden prethodni postupak, pa čak i da se išlo dalje od toga?
Državne institucije, počevši od prvog čoveka ove države, on se bogu moli da se povuče tužba sa hrvatske strane da bi mi odstupili od toga. To je krivično delo saučesništva. Ako je čovek svestan da je počinjen genocid, kao najteže krivično delo, on svakog počinioca koji je učestvovao u tom krivičnom delu mora da prijavi i da dostavi svu dokumentaciju o tome. Predsednik države kaže – mi ćemo povući. Kako se može povući nešto ako je genocid? Ili se mi igramo? Kao mala deca – ti si mene udario, udariću i ja tebe, reći ću tati, reći ću učiteljici, reći ću strini itd. To je igrarija.
Vaš državni sekretar pre sedam dana kaže – s obzirom da Hrvati neće, mi smo njima nudili da se povuče tužba, ali Hrvati neće, imaju dokumentaciju, imaju 1.549 ljudi na spisku takozvanih ratnih zločinaca. Koliko imate vi? Nemate ništa, nemate ništa obrađeno. Nemate ništa sistematizirano, nema pokrenutog postupka itd. To je lupanje u prazno, to što radi vaše ministarstvo, to što rade državne institucije Republike Hrvatske. Dokle tako? Dokle se može to tako i trpeti? Ko je oštećen? Oštećeni su građani Srbije, zato što oni snose troškove.
Evo, spominjao sam u načelnoj raspravi slučaj Purde. Čovek je uputio dve tužbe. Rekli ste da je počinio ratni zločin itd, imate dokumentaciju, nesporno je učinio to, to i to itd, a na kraju ste odustali od postupka. Zašto, ako je počinio ratni zločin?
Ko ima pravo da se igra sa ovim narodom? Ako je neko poginuo, ako je neko učestvovao u borbi tako da bi počinio ratne zločine, mora da odgovara. Pa, svi se deklarativno zalažemo za to, na kraju kad treba stvarno da se izvrši procesuiranje onda kažemo – nemamo dovoljno dokaza. Ko je kriv za to? Pa, to je međunarodna bruka. Od međunarodnog značaja je to što ste učinili. Sve novine, sve državne institucije Srbije, svi pojedinci iz vlasti su govorili da je počinjen zločin itd, on mora da odgovara i na kraju, nemamo dokaza.
Šta su vaše institucije radile, tužilaštvo i prevashodno vaše ministarstvo? Vi ste prvi čovek tog ministarstva, vi morate snositi odgovornost za sve to. Pa, ne možemo se igrati, to je igrarija. Dokle da se igramo? Šta je sa Krajišnicima koji ne smeju da izađu iz ove države, iz svog grada ne mogu da izađu samo zato što su zbog političkih prilika stavljene na spisak. Neka strina tamo čula da je ovaj počinio to i to, itd. Kakvi su to dokazi? U kom sistemu je to dokaz. Zašto ne izvršimo reviziju? Prikupimo sve ono što je bitno i kažemo, sednemo sa Hrvatima, te ljude moramo osloboditi jer tu nema dovoljno elemenata. Ovde je proterano do 800 hiljada Srba, oduzeta sva imovina, a vi se igrate sa tim narodom. Ništa ti pravno nije vraćeno. Dokle tako?
Vi kao Ministarstvo pravde morate, što se tiče ovog slučaja sa Hrvatskom, ovde predložiti mere, ne zakonske mere, nego predložiti jednu informaciju o tome šta vi kao nadležno ministarstvo smatrate u pogledu celokupnog postupka sudovanja sa Hrvatskom i u pogledu sporova koji idu sada u Hrvatskoj protiv Srba i onih postupaka što su ovde otvoreni i liste tzv. ratnih zločinaca koji su u strahu i u pogledu kontratužbe, odnosno tužbe Hrvatske. Nećete uspeti u tom sporu. Hrvati će, uz svu dokumentaciju koju su dostavili, još na hiljade dokumenata dostaviti, ali oni sistematično prikupljaju rade, dostavljaju to u Hag. Šta ste vi dostavili? Šta možete dostaviti kad nije sve to sumirano, nijedan postupak nije pokrenut? Još jednom vam kažem, ne smete se igrati sa narodom, ovo je jedna igrarija za koju će neko nekad odgovarati. Nemojte to činiti. Hvala.
Kao i kod prethodnog zakona, tako i ovde, ali pre toga nekoliko rečenica o tome što je rečeno ovde, a to je da je opozicija tu da bude konstruktivna. Opozicija je ovde da bude korektor vlasti. Ova skupština, a posebno opozicija, ima obavezu da kontroliše rad Vlade i da bude kritična i konstruktivna i nekonstruktivna.
Mislim da je SRS konstruktivna, i kroz dijalog koji se ovde vodi, i kroz određene primedbe i kroz određene sugestije kojima ukazuje na probleme u društvu i traži i nudi rešenja u smislu prevazilaženja svega onoga što nas muči u sistemu. Na taj način pomaže Ministarstvu.
Kroz ovu raspravu i kroz ova dva predloga zakona izneli smo mnogo primedbi, konstruktivnih primedbi, sve ono što mi kao poslanici i kao građani vidimo šta ne odgovara i tražimo od vas da reagujete. Vi ste tu, vi ste izvršni organ, imate sisteme i način da radite određene korekcije, menjate stanje, nudite rešenja i predlažete Skupštini sve ono što smatrate da je bitno itd.
Ono što ja vidim, a između ostalog vezano je za ovaj amandman, to se odnosi na tužilaštvo, tužilaštvo ima jedan veliki zadatak, toga ste verovatno svesni, ali ne znam koliko u javnosti. Mi nismo dobili dovoljno informacija o tome šta su istražni organi i organi tužilaštva učinili u smislu prikupljanja dokumentacija i sprovođenja postupka kod trgovine ljudskim organima. Radi se o najtežim krivičnim delima. Između ostalog, sada je to međunarodno pravni aspekt posle naše inicijative i posle deklaracije koja je usvojena u Savetu Evrope i organi UN takođe su preduzeli određene aktivnosti itd.
Državne institucije Republike Srbije su bile dužne, a posebno tužilaštvo da provede postupak, prikupi sve činjenice i podatke, podigne optužnice i da se sudi. Kome? Počiniocima zločina. Zašto? Zato što su to građani Republike Srbije. Tako piše u Ustavu. Mi smo morali ovde imati i razmotriti informaciju pre nego što je to izneto pred međunarodnim institucijama i informaciju o tome koliko je presuđenih slučajeva. Da li imamo jedan? Nemamo. Da li imamo optužnice? Nemamo. O čemu vi onda pričate?
Dalje, SRS vam ukazuje na probleme u funkcionisanju finansijskog sistema i traži od državnih institucija Republike Srbije da se sve neplatiše u javnom smislu obznane, da vidimo ko ne plaća porez. Građani Srbije plaćaju poreze. Da vidimo ko ne plaća? Zvanično kroz medije dobijamo informacije, pomalo to izlazi iz konteksta poreske uprave da je to neka svota od pet milijardi evra. Možda je to pet miliona evra, ali se mora znati ko ne plaća. Oni koji ne plaćaju moraju snositi konsekvence. Da li je iko do sada snosio konsekvence? Uglavnom nije. Ko ne plaća? Ne plaćaju tajkuni.
Radi se o ukupnom iznosu od nekih preko tri milijarde evra. Zašto se o tom ćuti? Ko je odgovoran? Poreska uprava, Ministarstvo finansija i Vlada. Šta ste vi sada kao Ministarstvo, imate na hrpe prijava protiv pojedinih izvršilaca, neplatiša, koliko je postupaka provedeno? Ni jedan. Hvala.
Dame i gospodo, uvaženi građani Srbije, u ovom slučaju, kod ovog amandmana radi se o pravno-tehničkoj korekciji i Vlada je prihvatila ovu pravno-tehničku korekciju, u smislu dopune Predloga zakona.
Međutim, moram malo šire o samom zakonu i svemu onome što je vezano za komunalnu delatnost. Naime, ova oblast je vrlo široka. Obuhvaćena je sa više zakonskih propisa koji su ne usklađeni. Ovo je jedan od pokušaja da se uskladi komunalna delatnost i da se iznađu pravci i određena rešenja u smislu saniranja postojećeg stanja i pronalaženja određenih organizacionih tehničkih, tehnoloških i drugih postupaka, u smislu unapređenja obavljanja ovih delatnosti.
Ono što je bitno sa aspekta SRS, u Predlogu zakona nemate ono što je najbitnije, što je najvitalnije, nemate strategiju. Nijedna delatnost se ne može adekvatno ni osmisliti, ni kasnije implementirati ukoliko ne postoji strategija. Ova država u oblasti komunalne delatnosti nema strategiju.
Ono što sam naglašavao više puta i ono što je Srpska radikalna stranka govorila, baš vezano za strategiju, neophodno je, neophodno je, neophodno je i Vlada je negde pre dve godine formirala jednu radnu grupu za izradu strategije privatizacije komunalnog sistema, ali i strategiju razvoja komunalne delatnosti.
Bilo je nekoliko projekata koji su mogli izaći u javnost, ono što se moglo pratiti na sajtovima Vlade i nekih ministarstava. Međutim, do danas nemamo pravu strategiju. Zašto strategija? Zbog toga što u ovoj oblasti imamo ogromne probleme i ne vidimo izlazak bez strategije.
Vlada nije izašla sa strategijom, a ono što je bitno naglasiti ovde, to je da je katastrofalno stanje u praksi u preduzećima koja se bave ovom delatnošću. Prema izveštaju, ovo što smo dobili uz Predlog zakona, vidimo da oko 500 preduzeća postoji u ovoj oblasti koja se bave komunalnim delatnostima, jedna direktno, druga indirektno. Ali sa finansijskog aspekta moramo reći da je katastrofalno stanje zato što 95% tih preduzeća posluje sa gubicima.
Kumulativni gubici ovih preduzeća su negde na nivou 750 miliona evra. Za poslednje četiri godine, u toku vladanja ove vlasti, kumulirani gubici su oko 400 miliona evra. To je katastrofalno stanje. Zbog čega je to tako? Zbog toga što su komunalne delatnosti stavljene u stranu, zbog toga što je lokalna samouprava uskraćena od strane ove vlasti u pogledu namirenja određenih obaveza, određenih izbornih prihoda koja trebaju da pripadnu lokalnoj samoupravi, Vlada je uskratila oko 650 miliona evra sredstava, što je morala dati, jer je na to obavezuje Zakon o finansiranju lokalne samouprave.
Ono što je trebalo da se delimično završi u komunalnim preduzećima, to je Vlada potrošila u neke svoje rabote koje nažalost nisu donele rezultate, a u ovoj oblasti su javna preduzeća i komunalna preduzeća koja se bave komunalnim delatnostima ostala uskraćena u smislu razvoja i u smislu saniranja postojećeg stanja.
Gde je sada izlaz? Umesto da ovako kako vi ovde kažete – da se želi unaprediti, da se želi razviti, vi ovim predlogom zakona ne unapređujete, ne razvijate. Vi samo potvrđujete postojeće stanje, a jedini interes ovog zakona je da se omogući privatno investiranje u komunalne delatnosti. Srpska radikalna stranka nije protiv toga, ali se moraju znati pravila, mora se znati u koje delatnosti može privatnik ulagati, koje su delatnosti od posebnog društvenog značaja za svaku lokalnu samoupravu. To mora da kaže država, posle i lokalna samouprava, da se opredeli u određenom pravcu, odnosno u određenoj delatnosti.
Gde je privatni interes gde se može određena komunalna delatnost ustupiti privatnicima? Da li to u ovom zakonu stoji? Ne stoji. Imamo takođe zakon koji ćemo za neki dan u pojedinostima razmotriti, to je zakon o javno-privatnom partnerstvu i koncesijama, koji takođe potvrđuje nešto što je potvrđeno i ovim zakonom, a to je mogućnost finansiranja u komunalne delatnosti. Ali, ni jedan ni drugi zakon nisu definisali načine finansiranja, uslove finansiranja, postupak finansiranja, način obavljanja delatnosti i što je najvažnije, cena komunalne usluge, ovim zakonom definišete cenu komunalne usluge koja će biti, ostati definisana onako kao što je bila praksa do sada.
Da li ćemo rešiti probleme u komunalnom sektoru sa načinom određivanja cena komunalnih usluga na ovaj način? Nećemo. Da li će nivo postojećih cena zadovoljiti potrebe građana? Ovoga trenutka da, ali šta to perspektivno znači? Šta znači u nekoj perspektivi, kada to komunalno preduzeće zbog toga što ne može adekvatno naplatiti, znači ne može postići onu cenu koliko stvarno košta komunalna usluga, ne može naplatiti sve ono što građani ne mogu da plate, s obzirom na malu platežnu sposobnost građana Srbije? To će još više zakomplikovati i u finansijskom i u organizacionom smislu ovaj sistem koji je sada u beznađu.
Komunalna preduzeća su pred bankrotom, to je valjda jasno. Da li će sada privatnici biti zainteresovani da uđu u ovaj sistem, da se uključe, da finansiraju sredstva i da zadrže nivo cena komunalnih usluga, kao što je bilo do sada? Neće.
Ovo je mrtvo slovo na papiru. Nema privatnog interesa ukoliko im neko bude određivao cene, ili ćete vi, s obzirom da ovde niste definisali ni postupak, ni način, ni uslove, ni procedure, ni mnoge druge stvari koje su neophodne u situaciji kada određujete, kada omogućavate ulazak privatnog sektora u određenu delatnost, imaćemo haos kao i sada.
Gospodine Duliću, u više navrata ste ovde slušali priču SRS što se tiče komunalnog sistema. Ovim zakonom niste napravili ono što ste morali napraviti. Ovaj zakon neće doneti boljitak građanima Srbije. komunalna preduzeća koja su sada u gubicima, ona će i dalje ostati u gubicima. Da li država ima mehanizam da obezbedi sredstva za finansiranje lokalnih samouprava i rada komunalnih preduzeća? Nema. Da li ima mehanizam i sredstva da se pomogne komunalnom sistemu u svim lokalnim samoupravama? Nema. Da li će privatnici uleteti, sad baš volimo da ulažemo naša sredstva, da ulože to u komunalnu privredu? Neće ni jedan privatnik ući u sve ovo bez kalkulacije, suprotno interesima ovog zakona, da se zaštiti društveni interes.
Gospodine Duliću, ovo je mrtvo slovo na papiru. Mi ćemo za godinu dana sa novom vladom verovatno ponovo imati ovakav ili sličan zakon, ali ništa nećete učiniti dok ne napravite strategiju razvoja komunalnog sistema, kao što su napravile druge zemlje i one znaju gde i na koji način ulagati, kako sanirati određena stanja, koje delatnosti se mogu prepustiti privatnom sektoru, pa neka on radi, neka on određuje nivo cena komunalnih usluga i neka on napravi taj iskorak u smislu unapređenja određene delatnosti.
Morate zaštititi delatnosti koje su od posebnog vitalnog, društvenog značaja i tu mora da pomogne, kako država, tako lokalna samouprava. Da li to može sada država da napravi sa ovakvim budžetom? Ne može. Da li to može lokalna samouprava? Ne može, nema dovoljno sredstava. Nivo cena komunalnih usluga je ovakav kakav jeste. On je sada preveliki i sada građani ne mogu normalno izmirivati komunalne usluge. Da li će to moći u nastupajućem periodu bez pomoći lokalne samouprave sa sumnjivim mogućnostima ulaganja privatnog kapitala? Neće moći. Da li ćemo onda ispuniti svrhu ovog zakona, da dobijemo jedan kvalitetan zakon koji ćemo moći implementirati i koji će doneti neki boljitak u komunalne delatnosti? Nećemo.
Prema tome, ovo je mrtvo slovo na papiru, povucite ovo. Nemojmo za godinu dana ili godinu i po da razmatramo jedan isti takav propis koji će sanirati ovo što smo propustili za ovih godinu dana ili više. Hvala.
Ministar je u svom izlaganju rekao da država nema para za razvoj komunalnih delatnosti i to je, moramo reći, jedna notorna laž. Država je imala pare, ali ih nije namenski potrošila. Nije uložila u ono za šta je te pare dobila.
Ove ću navesti nekoliko gradova koji su imali intenzivan period izgradnje, između ostalog izgradnje komunalne infrastrukture.
Počeću od Subotice, s obzirom da je ministar tamo rođen i jako dobro zna, povremeno odlazi u Suboticu, zna da je u poslednjih 15-ak godina u Subotici izgrađeno 15-20% komunalne infrastrukture za 15 godina. Iz kojih sredstava? Iz privatnih sredstava. Znači, bilo je privatnog učešća. Privatnici su izdvajali. Na temelju čega su izdvajali? Na temelju određenih ugovora o učešću svakog privatnika u komunalnoj izgrađenosti komunalnih sistema.
Sada se postavlja pitanje, nema ministra, ali nadam se da ćete mu to preneti, saradnici koji su ovde prisutni, šta je sa učešćem privatnika koji su ulagali nekada u nelegalne objekte, a nekada u legalne objekte? Izgradili su komunalnu infrastrukturu i sekundarne vodove i primarne vodove i magistralne vodove itd. Uložili su vlastita sredstva i na kraju, kad je to bilo sve završeno, kad je to na temelju određenog ugovora preuzelo javno preduzeće, time su privatna sredstva prešla u državni kapital. Danas gotovo sva komunalna preduzeća imaju problem kako u svojim bilansima da prikažu to privatno učešće. To je to privatno učešće koje su ljudi namenski uložili u razvoj komunalne infrastrukture.
Gde je sada tu pola tih sredstava? Da li postoji u sistemu, da li postoji u ovom zakonu ili nekom drugom zakonu refundacija tih troškova? Ukoliko privatnika učestvuje u komunalnoj izgradnji, on mora da zna zašto učestvuje, koje je njegovo učešće, koji je postupak refundiranja njegovih troškova ili je to puki poklon. U ovom slučaju to je puki poklon, jer mi nemamo izrađeno, pa ni ovaj zakon ni jednom rečenicom ne govori o tom vlastitom učešću izgradnje komunalne infrastrukture. Gde je tu država? Država je dobila ta sredstva. Preduzeća koja se bave tim poslovima izgradnje komunalne infrastrukture ta sredstva su dobila, oni su to naplatili. Šta je sa onim sredstvima koja su građani dali, a nisu dobili komunalnu infrastrukturu? Gde su ta sredstva? Da li to iko zna? Da li je to ikoga briga? Da li to ministar i njegova ekipa u današnjem ministarstvu zna koji obim sredstva, da li to iko prati? Niko to ne prati.
Mi nemamo na nivou države relevantne podatke o tome koliko je koje komunalno preduzeće izgradilo na ovaj način, na onaj način itd, sve ono što se tiče komunalne infrastrukture. Da li to znaju u lokalnoj samoupravi? Ne znaju. To je jedno beznađe u komunalnom sistemu. Zato vam kažemo – ne vredi vam sve ovo, zato što vitalnu stvar niste rešili. Morate od korena krenuti. Vi ste zabatalili koren, krenete od lišća i od toga nema ništa. Dođe jesen, lišće padne, ponovo se javi, ponovo pada itd. Nemamo sistem. Morate napraviti strategiju. Bez strategije ne ide. Ne možete dati privatnom sektoru.
Srpska radikalna stranka kaže – trebate omogućiti ljudima da ulažu i ulagali su. Ministar kaže da nisu. Jesu, ulagali su. Bilo je privatnog partnerstva. Ljudi su gradili sekundarce u svakom gradu, u svakom selu gde su došle izbeglice posle 1995. godine, pa čak i drugi. Gradili su, radili su i poverili su to. To su njihova sredstva. To su sredstva građana. Ulagali su i stvarali su, samo nije bilo domaćina da to oplodi, da unapredi i da stvori jedan zaokruženi sistem, a prevashodno država nije domaćin u ovoj oblasti.
Kada govorimo o privatizaciji, gledajte, to je jedan žargon, ali morate imati zakon koji će omogućiti i javno privatno partnerstvo sa jasnim pokazateljima. Sada nije rasprava ovde, ali su vezana ova dva zakona. Član 5. gospodina Stevanovića i njegov amandman jasno upućuje kojim oblicima privatizacije se to može regulisati, odnosno kojim instrumentima omogućiti građanima da učestvuju i koja su njegova prava. Nemate to potpuno jasno definisano ni u ovom zakonu ni u Zakonu o javno privatnom partnerstvu. To ćete prepustiti lokalnim samouprava i onda je tu kriminal.
Čuli smo od gospodina Marića, znamo kako se to radi u praksi. Dogovori se sa dva čoveka u javnom komunalnom preduzeću ili sa ljudima u opštini, predsednikom opštine, predsednikom skupštine ili nekim načelnikom u skupštini i onda je to privatni posao. Od javnog posla dobijamo privatni posao.
Gde vam je socijalna karta? Ova vlast godinama govori o tome da će se napraviti socijalna karta. Subvencije u oblasti komunalnih delatnosti ne mogu bez socijalne karte. Zavlačimo, traje to predugo itd. Ne mogu bez socijalne karte da se oslobode određene kategorije stanovništva koja ne mogu izmirivati ovako visoke komunalne naknade.
Ono što je najbitnije, glavni uzročnik inflacije u zadnjih desetak godina su intenzivan rast komunalnih usluga i drugih usluga javnog karaktera i to od 1. januara. Inflacija naša u januaru je 3-4%, u februaru 2% itd, samo zbog toga što javni sektor diže cene. Tu fali država. Tu falite vi kao vlasti. Vas to ne interesuje. Šta vas briga za građane Srbije, šta vas briga za običnog građanina, neka plaća, treba da plaća. On hoće kvalitetnu uslugu i treba da plati. Ma, treba da plati, ali mora da zna, ne može taj javašluk koji je u javnom sistemu, ne može to građanin Srbije danas da izmiruje i da podmiruje sve ono što vi kroz razne kriminalne radnje činite razbijajući taj sistem. Hvala.
Dame i gospodo, uvaženi građani Srbije, prvo ću početi izlaganje u vezi Predloga zakona o potvrđivanju sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Republike Hrvatske o saradnji u oblasti odbrane. Odmah da kažem da je to najšizofreniji zakon koji sam mogao pročitati i ono što smo mi kao poslanici mogli dobiti.
Zašto je šizofren? Zbog toga što je u toku sudski spor i sa jedne i sa druge strane, jedna i druga strana su se međusobno optužile za genocid, etničko čišćenje, najteže zločine genocida, a evo mi ovde sada raspravljamo i većina će usvojiti ovaj zakon i mi ćemo sarađivati u oblasti odbrane. Kako se može sarađivati? Kako mogu sarađivati države koje su pre dvadesetak godina, a genocid sa Hrvatske strane teče i danas, kako se može sarađivati u oblasti odbrane, ako smo se ubijali, ako je počinjen genocid, ako je počinjeno etničko čišćenje itd? Ko je tu licemeran? Gde su granice licemerstva u svemu ovome? Hajde da krenemo redom.
U preambuli ovoga sporazuma stoji sledeće – Vlada Republike Srbije, Vlada Republike Hrvatske, imajući u vidu potrebu da doprinesu jačanju mira, stabilnosti i razvoja između zemalja u Evropi i svetu u duhu povelje UN, ocenjujući pozitivne procese integracija u Evropi, izražavajući želju za obostrano korisnom saradnjom, zasnovanom na uzajamnom poštovanju i poverenju. Tu ću malo stati. Radi se o korisnoj saradnji, kako ste ovde naveli, to je potpisano od strane ministra, zasnovanoj na uzajamnom poštovanju i poverenju. Ista ta Hrvatska je među prvima priznala KiM, bez obzira na činjenicu da je potpisan Sporazum o normalizaciji odnosa, kojom je zabranjen taj vid komunikacije između država, jer su se jedna i druga država međusobno priznale u granicama, nažalost, administrativnim i danas nismo rešili pitanje granica u Hrvatskoj. I svaki vid jednostranog određivanja odnosa između ove dve države je zabranjen.
Nažalost, to je jednostrano. Hrvati rade šta hoće. Oni zloupotrebljavaju te ugovore, ne samo taj Ugovor o normalizaciji odnosa, nego i kasnije ugovore o socijalnom osiguranju, Sporazum o sukcesiji, Sporazum o izručenju, Sporazum o pravnoj pomoći itd. Gde je tu poverenje? Kako može jedna država koja poruši međusobni odnos, dogovor između država da bude sa naše strane tretirana kao dobar partner i međusobno se i uzajamno poštujemo i imamo poverenje? Kako možemo imati poverenje u takvu državu? To je država koja je počinila genocid, koji je konstatovan i kontratužbom ove vlade.
Priložili ste na hiljade dokumenata, činjenica, papira koji su otišli pred Međunarodni sud pravde, gde dokazujete da je počinjen genocid. Činjenica je da je nad Srbima iz Republike Srpske Krajine, Republike Hrvatske počinjen genocid. Proterano je između 500 i 800 hiljada Srba. Oduzeta je sva imovina. Sva imovinska i socijalna prava su Srbima oduzeta i do dana današnjeg nisu vraćena.
Gde je tu uzajamno poštovanje? Ministar pravde, gospođa Malović, reče sledeću rečenicu – odnosi između dve države se razvijaju. Kako se razvijaju? Da li je to razvijanje?
Da krenemo od ovog uzajamnog poštovanja. Predsednik Hrvatske Vlade Jadranka Kosor je pre mesec dana otvoreno rekla – međunarodni sporazumi i bilateralni sporazumi između Srbije i Hrvatske nisu u korist Hrvatske i nećemo ih primenjivati.
Vidite kako to rade Hrvati. Oni pljuju na vas, pljuju na sve ono što ste potpisali. To isto čine i sa ovim sporazumom. Jednostrano ne primenjuju, a mi primenjujemo sve ono što je potpisano.
Priznali su Kosovo. Zašto Vlada nije priznala Republiku Srpsku Krajinu onog trenutka kada je priznato Kosovo? Kada predsednica Vlade u Saboru kaže – nećemo primenjivati ništa što nije u interesu Republike Hrvatske, bez obzira na potpisane sporazume, zašto mi isto to ne kažemo ovde? Ne možemo primenjivati.
Sporazumom o normalizaciji rečeno je da će se Srbi vratiti na slobodan i bezbedan način u Republiku Hrvatsku. Ni 5% se nije vratilo. Nema slobode, tamo je diskriminacija, tamo su svi nosioci genocidne politike i danas na vlasti. Kako da se Srbi tamo vrate? Nijedno od bitnih elemenata međunarodnog prava, koji se odnose na ljudska prava i privatnu svojinu nije Srbima vraćeno.
Sporazumom o sukcesiji je predviđeno da se vrate sva stečena prava, pravo na penzije, pravo radnog staža koji su Srbi ostvarili u Republici Srpskoj Krajini i Republici Hrvatskoj. Šta je vraćeno? Ništa. Gde su akcije hrvatske imovine koje pripadaju Srbima? Nijedna akcija. Diskriminacija na svakom koraku. I mi sada ulazimo u dobrosusedske odnose samo zato što to Hrvatima odgovara. Hrvati moraju zadovoljiti sva poglavlja koja su predviđena u njihovom putu prema EU, između ostalog i ove elemente vezane za odbranu sa državama regiona, sa kojima graničimo.
Mi izvršavamo sve ono što Hrvatska traži. Zašto ova vlada ne traži ono što nam u ljudskom smislu pripada, što Srbima pripada u Hrvatskoj, prvo, bezbedan slobodan povratak? U Hrvatskoj su to sporazumi koji su validni, koji su sada deo međunarodnog prava, deo nacionalnog prava. Zašto to ne poštujete?
Šta je sa ljudskim i stečenim pravima koja su oduzeta ljudima? Jedan od bitnih elemenata o kojima se svi zdušno zalažete, ali ništa se ne čini da se vrati, je pitanje stanarskih prava. Ako su stanarska prava vraćena Srbima u Sloveniji, ako su vraćena u BiH, u Makedoniji, Crnoj Gori itd, zašto to nije slučaj sa Hrvatskom? Zašto ne pomognete ljudima koji su imali to pravo? Oko 50.000 stanova u društvenom vlasništvu sa stanarskim pravom, koji su imali Srbi, ni jedan stan nije vraćen. Zašto nije vraćen? Oko tri, četiri milijarde je vrednost tih stanova ili ukupna vrednost imovine je tridesetak i više miliona. Ako tome dodamo izgubljenu dobit u ovih dvadesetak godina zbog zlopaćenja, zbog genocidne politike Hrvatske države prema srpskom narodu, to je pedesetak milijardi.
Pričamo ovde o rebalansima budžeta itd, sa nekoliko milijardi. Samo nam vratite to što iskonski pripada.
Gospođo Malović, moram još jednom da vas upozorim, vezano je za ovaj sporazum, a to je odluka Hrvatskog Sabora, za sve ono što se dešavalo u periodu rata i ništavost propisa, i juče sam rekao, po sistemu reciprociteta, ako su oni rekli – ne važe za nas optužnice, a najtragičnije je to što niko te optužnice nije od 1991. godine otvorio, nego ste ih poslali tamo. Šta su Hrvati rekli? To nas ne obavezuje, to je ništavo i donesu takvu odluku. Za njih zločini ne postoje. Šta je to? To je necivilizacijska odluka.
Najtragičnije je to što EU, kojoj se vi kunete, o svemu tome ćuti. Još je tragičnija situacija da i vi o svemu tome ćutite. Što bi se vi sada usprotivili odluci Hrvatskog Sabora, jer je to najviša državna instanca? Tog trenutka kada oni naprave po sistemu reciprociteta, vi morate predložiti odluku, odnosno zakon ovde i tog trenutka nema više gonjenja.
Dostavili ste tamo 44 predmeta, 1.549 koje kakvih predmeta u optuživanju presuđenih postoji sa hrvatske strane.
Vi zdušno radite na tome. Sa oduševljenjem to provodite, jer su Srbi zločinci. Vi mrzite te Srbe. To je evidentno. To je tragično sa aspekta srpskog nacionalnog bića. Mrzite vlastiti narod. Među njima, evo, i vaš državni sekretar je rekao jedan primer, da je jedan Srbin udario konja, konj je bio od nekog Hrvata, i osuđen je za ratni zločin zbog toga što je udario Hrvata i on se ismejava tome. Kaže, zamislite, evo tako. Ali ništa nije učinio da taj predmet izvadi, da kaže – tog čoveka moramo osloboditi. On mora da odgovara po nekim propisima. To je jedan običan prekršaj. Ali, taj čovek odgovara za ratni zločin kao da je ošamario nekoga, kao da je ubio nekoga. Vi te primere znate. Vi znate da je 99% tih optužnica u pravilu politički pamflet hrvatske države i hrvatskog pravosuđa.
Koliko ste izvadili takvih predmeta i koliko ste Srba oslobodili u dogovoru? Od 2006. godine traju pregovori između dva tužilaštva. Kada ste preuzeli resor, vi ste u nekoliko navrata bili sa ministrom pravosuđa Republike Hrvatske, itd, uz obećanje da će se izvršiti revizija. Gde je revizija? Hrvati su jasno rekli – ne dolazi u obzir nikakva revizija. Za nas su svi Srbi ratni zločinci. Svi koji su na spisku su ratni zločinci, a i oni koji su proterani i oni su ratni zločinci. Ne smeju se vratiti. Vidite kakvu politiku vodite. I dokle to može tako ići?
Dokle ide taj cinizam hrvatske države? Dokle vi to možete trpiti? Ali, očito da vi možete puno toga podneti. Međutim, narod to ne može više trpiti. Ne može više to srpski narod trpiti, jer je to zulum vlastite vlasti nad vlastitim narodom. Hvala vam.
Dame i gospodo, uvaženi građani Srbije, danas razgovaramo o izmenama i dopunama dva zakoni koji su doneti 2008. godine, sa izmenama 2010. godine, ali razgovaramo po hitnom postupku. Zašto je bitno naglasiti ovo – po hitnom postupku? Zbog toga što faktički u pravnom sistemu Republike Srbije ova dva zakona žive više od tri, tri i po godine i sada od jednom po hitnom postupku ubacujemo ova dva zakona. Šta je razlog? Šta može biti razlog? Razlog je samo jedan a on se zove Blagoje Jakšić. Ako je Blagoje Jakšić razlog, onda moramo da se zabrinemo zašto, znači u životu postoje, u pravnom životu postoje ova dva zakona, žive tri i po godine, nije postojao pravni osnov za ovo što sada tražite. Zašto nije postojao?
Kada SRS izađe sa 20, 30, 50, 200 amandmana i koriguje određene zakonske propise, onda to čak i u javnosti izaziva određene negativne diskusije, rasprave, zašto to, itd. E, vidite, mi ozbiljno pristupamo svakoj materiji i u onom kratkom vremenu, a nekad imamo i dan, dva da napravimo te amandmane, da iščitamo zakon, da uočimo praznine i da probamo da korigujemo te praznine i da popunimo sve ono što se može popuniti.
Vidite, ti zakoni su rađeni nekoliko godina, dok su došli u ovu raspravu, pa sada imate tri i po godine itd, i odjednom vam se javi Blagoje Jakšić i sada zbog njega moramo, uz sve probleme koje u sistemu imamo, počevši od KiM, svih problema, Blagoje Jakšić pa sada hajde da njega rešimo. Šta je sad ovde u pitanju? Politički progon jednog čoveka? Ili propusti sistema koji su po više osnova, koji su doveli do toga da se pojavi Blagoje Jakšić, da ga vi uhapsite itd. i na kraju konstatujete da je on, sa razlogom uhapšen, da je on član Visokog saveta sudstva i da je učestvovao u svemu tome, a radi se o krivičnim delima iz prošlog veka, pre desetak, 12, 15 godina.
Da li pravosudni sistem je imao podatke o njegovim, ili određene sumnje u njegovo krivično-pravno delovanje? Jeste, imao je. Tužilaštva su imala svu dokumentaciju o tome šta je počinio, onog trenutka kada je činio ta krivična dela, čak je sa vaše strane i od strane pravosudnih institucija i istaknutih predstavnika pravosudnih sistema o njemu je bilo puno hvalospeva, o tome kako je prvi, kako je najbolji, itd. i sad odjednom hapšenje itd, itd.
Sve ovo govori o ozbiljnosti, odnosno neozbiljnosti Vlade, neozbiljnosti ministarstva, neobziljnosti celokupnog sistema koji se kreira od strane ove vlasti. Kada govorimo o Blagoju Jakšiću, on je samo jedan primer neozbiljnosti vlasti. Spomenuću, u pravosudnom sistemu jedan slučaj koji je karakterističan kako kroz politički volonterizam, kroz neozbiljne političke izjave, u stvari dogovorenu politiku na nivou regiona napravimo pravnu glupost i napravimo tolike praznine u pravnom sistemu, da je tragično i komično govoriti o njima na ovaj način, a posebno kada iza svega toga postoje konkretni zločini.
Radi se konkretno o suđenju Iliji Jurišiću koji je osuđen od pravosudnog sistema Republike Srbije na 12 godina, 12 godina robije i onda odjednom u nekom postupku, vanredno –pravnog leka itd, ta presuda je ukinuta, on je oslobođen itd. Radi se o čoveku koji je počinio ratni zločin u kome su učestvovale sa jedne strane jedinice Federacije koje su ubile 50 mladića, nedužnih mladića JNA, 44 mladića su pripadnika JNA su tada bila ranjena, ogromna materijalna šteta je naneta, itd. Odjednom, nikom ništa. Predsednik Republike je tada rekao da moramo kazniti sve, ali ne smemo dozvoliti da nevini stradaju. To je bio dovoljan razlog da važeći predsednik Apelacionog suda, tada okružnog suda, donese oslobađajuću presudu. To je tragično. Tako je oslobođen i Divjak, tako je oslobođen i Purda. Evo sad ću nekoliko rečenica o Purdi, jer je on sastavni deo svega ovoga. To je sramota za pravosudni sistem Republike Srbije u kome je učestvovao celokupan sistem, pravosudni sistem Republike Srbije, od Tužilaštva koje se zaklinjalo da je Purda počinio zločin. Hrvati su rekli, mi nemamo dokaza itd. i mi vama njega prepuštamo. Lukavo su to odradili, mi smo naseli na rudu, sva dokumentacija je bila kod nas.
Na kraju se mi izvinjavamo. Čovek je podneo jednu krivičnu prijavu protiv Republike Srbije i dobiće je, nominovana je na dva miliona evra plus kamate koliko bude i jednu protiv BiH zato što je bio uhapšen u BiH na temelju optužnice, odnosno izdate poternice, Interpolove poternice, koju smo inicirali mi još davne 1992. godine na temelju postupaka vojnih organa. Niko to nije sagledao, niko to 20 godina nije presabrao, niko te optužnice niko nije obradio. Tako nam radi tužilaštvo onda se osramotimo pred svetom, to je bruka. To je svetska bruka. Mi koji kažemo da je neko nad nama počinio zločin i kunemo se da su naši ljudi stradali itd. i kada mi treba da ukažemo koje stvarno počinio taj zločin onda nemamo dokaz. Na kraju izlazi Homen i kaže - na temelju dokumentacije i činjenica ne možemo gospodina Purdu da tužimo. Purda nas tuži i izgubićemo i jedan i ovaj drugi spor koji je pokrenut protiv BiH, ona će refundirati troškove jer će ona morati platiti, jer je i ona nezakonito uhapsila. Kad sve to sabere za tri, četiri, pet godina onda će to biti nekoliko miliona evra. To se sve plaća iz budžeta Republike Srbije zbog neodgovornog, aljkavog rada organa u Republici Srbiji.
Ko je odgovarao za sve ovo? Gospođo Malović, pitam vas ko će odgovarati za nezakoniti postupanje prema Purdi? Mi znamo da je on počinio zločin i treba da odgovara, ali na temelju validne optužnice koju vi niste presabrali, niste prikupili sve što je bilo validno ili je u pitanju bio politički pritisak od strane pojedinih političkih lidera koji su rekli ne može odgovarati ni jedan Hrvat. Ali, neko će morati odgovarati za naknadu koju će Republika Srbija platiti.
Najnovija dešavanja u Hrvatskoj, događaj pre nekoliko dana, Hrvatski sabor je izglasao odluku o ništavosti svih optužnica iz perioda 1991. godina pa nadalje, one što su rađene u organizaciji vojnog tužilaštva bivše JNA. Pre toga premijerka Kosor je upotrebila jednu rečenicu gde je optužila i pravosudni sistem Republike Srbije, sve državne institucije i rekla da su optužnice koje su došle iz Srbije glupe i nepismene. To je brukanje. To je ruženje pravosudnog sistema Republike Srbije.
Da li je iko od vas izašao i rekao to nije tačno, ovo što su vam dostavili, 44 optužnice koje su izašle iz tužilaštva Republike Srbije su validne, one su zakonite, one su zasnovane na činjenicama, podacima o ratnom zločinu koji je počinjen u periodu od – do?
Gledajte, oni se ismejavaju pravosudnom sistemu Republike Srbije. Oni se ismejavaju nad Republikom Srbijom, nad državnim institucijama Republike Srbije. Svi ćutite. Zašto ćutite? Vaš državni sekretar je kao osudio sve ono što je napravljeno od strane Hrvatske skupštine, odnosno Hrvatskog sabora. Zašto po sistemu reciprociteta? Ova skupština, da vi budete predlagač, svi zločini koji su na tzv. hrvatskim optužnicama ratnih zločinaca predložite da je to sa njihove strane što je dostavljeno ništavno. Jel nije primereno to? Reciprocitet u međunarodnom pravu je legitimni pravni institut koji primenjuje svaka država. Zašto to ne primenite ovde? Bojite se. Koga se bojite? Iza vas je međunarodno pravo, iza vas je domaće zakonodavstvo i iza vas je pravda. Zločin i genocid su počinjeni nad Srbima. Za to ste i vi digli ruku kada ste usvajali u januaru mesecu 2010. godine odluku o podnošenju kontra tužbe protiv Hrvatske gde je konstatovano da je nad Srbima počinjen zločin. Čega se stidite? Zašto to jasno i glasno ne kažete – nad Srbima je potčinjen zločin, ako vi ne primenjujete međunarodno pravo, domaće pravo u Hrvatskoj i ne poštujete Ustav Republike Hrvatske koji vas obavezuje na jedno, drugo, treće, to isto mi činimo po osnovu reciprociteta.
Ovde vam moram spomenuti jedan slučaj koji je takođe u pravosudnom sistemu i jako ga dobro znate. To je Mile Dakić, čovek Krajišnik koji je uhapšen u BiH i isporučen u Hrvatsku. Njegova supruga me je upoznala pre nekoliko minuta i zamolila da vam ukažem na aspekte njegovog hapšenja, probleme koje ima. On je bolestan čovek i star je 81 godinu. Niti je bio u vojnim strukturama, policijskim strukturama, državnim strukturama Republike Srpske Krajine. Uhapšen je na pravdi boga samo zato što je istraživao genocid nad Srbima u toku Drugog svetskog rata i u toku ovog rata. Nad njim se vrši otvorena diskriminacija. Bolestan je čovek. Ne dozvoljavaju mu da upotrebljava lekove. U toku ovog toplog leta bio je po nekoliko sati na suncu. Izlagan je temperaturi od 35 do 38 stepeni po nekoliko sati. To je zločin nad tim čovekom.
U nekoliko navrata smo ukazivali na razna udruženja. Vlada Republike Srpske Krajine vas je upozorila da se radi o diskriminaciji nad tim čovekom, nedužan je itd. Sve što je učinjeno nad njim učinjeno je pre rata itd. To su političke kvalifikacije za koje se tereti. Morate ga spasiti, ostaće na duši i vama i ministarstvu i državnim institucijama Republike Srbije jer se radi o nedužnom čoveku. Hvala.
Dame i gospodo, uvaženi građani Srbije, evo danas razgovaramo o dva zakona. Jedan i drugi su neprihvatljivi su za SRS, po više osnova i probaću u nekoliko rečenica u jednom i drugom zakonu da ukažem na promašenost oba zakona.
Ono što je još bitnije, kada se sve ovo dešava na Kosovu, vezano za urušavanje političkog administrativno-ekonomskog suvereniteta Republike Srbije mi se bavimo izmenama i dopunama nečega koje ni jednim slovom ne obuhvata najveći problem u državi ova trenutka, a to je problem KiM.
E, sad kad smo kod KiM, moramo naglasiti suštinu političkog, administrativnog i ekonomskog suvereniteta. Mi taj suverenitet na papiru imamo ali objektivno nemamo, samo zato što vlast ne čini ništa da vrati i politički i administrativni a posebno ovaj ekonomski i carinski suverenitet u okviru ekonomskog suvereniteta. Zašto neće da vrati? Zbog toga što je tamo EU, njena institucija, zbog toga što je tamo NATO, zbog toga što je tamo prisutna i nama, odnosno za vlast prijateljska Hrvatska. Najveći apsurd i najveća tragedija za ovu vlast je da premijer hrvatske Vlade, Jadranka Kosor, ode kod premijera tzv. Vlade KiM i kaže – pozdravlja svog dragog uvaženog prijatelja krvnika Tačija i obraća se parlamentarcima i kaže javnosti KiM i kaže Hrvatske i KiM, odnosno kosovskog naroda je uvek vladalo prijateljstvo, tako da na Kosovu dva naroda koji imaju najbolje prijateljske odnose.
O tome se ovde ćuti. Znači, niko ni jednu rečenicu nije rekao. Uz sve to što nam krše suverenitet, uz sve to što nam narušavaju odnose koji su evo da kažem, moram ovde spomenuti i CEFT sporazum, ni jednu rečenicu niste izgovorili ovde. CEFT-a sporazum je sporazum koji je ratifikovan u ovom parlamentu, to je međunarodno pravni akt, to je akt koji je potpisao UNMIK u ime KiM i institucije prema odredbama ovog sporazuma mogu biti samo insitucije međunarodnog verifikovane, a to je UNMIK. Međutim, više tamo UNMIK nema. Prihvatili ste Euleks, prihvatili ste potpuno novu konfiguraciju vlasti i sve je otišlo do vraga.
Šta je suština? Suština je u tome da, gubeći politički suverenitet na KiM, dozvolili smo evo toj istoj Hrvatskoj da ona, koja je potpisala 1996. godine Sporazum o normalizaciji odnosa i obavezala se na negovanje takvih odnosa u kojima će jedna prema drugoj negovati teritorijalni suverenitet. Kako se moglo dozvoliti, i kako je vlast mogla sebi dozvoliti da Hrvatska prizna suverenitet KiM, nazovi KiM i nezavisnu vladu KiM, a da državne organi Republike Srbije ne učine ništa­.
Po sistemu reciprociteta i na temelju ovog sporazuma i sporazuma o slobodnoj trgovini morali ste priznati Republiku Srpsku krajinu u granicama u kojima je bila od 1991. do tragične nesreće srpskog naroda 1995. godine, poznate vojno-policijske aktivnosti "Bljesak" i "Oluja". To tako radi normalna država. Ova država očito nema vlast koja bi bila normalna da bi ovu situaciju izmenila.
Između Republike Srbije i Republike Hrvatske 1998. godine potpisan je Sporazum o slobodnoj trgovini. Prema tom sporazumu Hrvatska ne može ući na način kako ulaze sada sa svojom robom i sa svojim uslugama na KiM. Remeti i taj sporazum, remeti i CEFTA sporazum itd.
Da li je i jedna protesna nota otišla od strane državne institucije Republike Srbije prema Hrvatskoj? Nije. Da li je i jedna protesna nota otišla u odnosu na ono što Hrvatska radi u spoljno-trgovinskom smislu prema srpskim preduzećima? Ovde radi preko 200 preduzeća i ko zna koliko predstavništva i ko zna koliko fizičkih lica koja sada kada usvojite ovaj zakon. To je obično predstavništvo. Fizičko lice se može baviti spoljno-trgovinskim poslovima itd.
Vi ste otvorili ovo tržište. Ovo više nije naše tržište. Nemamo carinski suverenitet, nemamo više ekonomski suverenitet. Izbušeni smo kao švajcarski sir. To su rezultati aktivnosti ove vlade. Sve se to radi pod pritiskom EU i Evropskih institucija i Amerika. To je tragično.
Da se sada vratimo na neke finansijske pokazatelje koje govore o katastrofalnoj situaciji u kojoj se nalaze finansije države baš zbog toga što ne poštujete potpisane sporazume, ne poštujete i ne primenjujete reciprocitet prema onima koji ugrožavaju naš ekonomski i carinski suverenitet.
Godine 2008. potpisan je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i Prelazni trgovinski sporazum. Prema budžetu za 2008. godinu, prihodi od carina trebali su da budu 72 milijarde dinara. S obzirom da je primena krenula vrlo brzo na kraju se sve to svelo na nekih četrdesetak milijardi. Od 2009. godine pa nadalje uglavnom se to vrti u oko četrdesetak milijardi. Svake godine po ovom osnovu gubimo oko 400 milijardi evra. To je samo prihod od carina, ali najveća štetnost nisu carine. Najveća štetnost je što, otvarajući tržište, omogućili smo stranim firmama da dođu ovde, da uvezu robu i da zatvore mogućnost plasmana naših roba. Šteta je dva ili tri puta veća. Ako kažem da je to 400 puta četiri godine, to je milijardu i 600 miliona, pa puta dva ili tri. Da li sada vidite o kakvom strmoglavom padu govorimo u oblasti carina i u oblasti prihoda koje ostvarujemo po osnovu oblasti proizvodnje itd. Podaci koje imate u rebalansu budžeta za 2011. godinu vam najbolje govori o tome.
Prihodi po osnovi PDV, po osnovi ubranog poreza u državi su nešto preko 100 milijardi, a prihodi ubrani iz uvoza su blizu 250 milijardi. Svega 40% roba i usluga mi proizvedemo ovde, a uvoz je daleko veći. Vidite kako kroz carinsku politiku mi urušavamo finansijski sistem i političku i administrativnu i ekonomsku bezbednost ovog sistema.
Još katastrofalniji su podaci kada govorimo o izvozu po glavi stanovnika. Samo je Albanija u Evropi ispod nas. Ona ima negde oko 1145 evra. Mi smo negde na 1820 evra, BiH blizu 2000, Makedonija blizu 2000, Crna Gora 2220. Evo, i Crnogorci su nas prešli. Zar to nije tragično? Iz onog krša, iz one nemaštine itd. Crnogorci imaju 2220, pa to je sramota. Ko vodi računa o tome? Predlažete zakona kojim bi trebalo regulisati te oblasti, ali činite suprotnu stvar, omogućavate da jedno obično predstavništvo, da jedno fizičko lice, strano ili domaće, može se baviti spoljnom trgovinom. Gde to ima i kada je to bilo?
Uz sve pokazatelje, ekonomske, finansijske i carinske, koje imate, sa kojima raspolažete, svaki sajt Vlade raspolaže sa ovim podacima, svaki sajt ministarstva, imate te podatke itd. i umesto da kreirate zakonske propise kojima ćete ograničiti mogućnost, kao što to radi Hrvatska, kao što to radi Slovenija, kao što to radi BiH. BiH već četiri godine kod uvoza mesa stavila je carinsku barijeru itd. Govorimo samo o carinama, ne govorimo o vancarinskim postupcima koji su najnaglašeniji u Hrvatskoj. Roba u Hrvatsku ne može izaći. Mi to znamo kako je "Jafa" prolazila, kako su neki drugi proizvodi prolazili itd. Zbog banalnosti zabrani se itd. i na kraju se to nakon dve godine konstatuje da je bila greška itd, ali te robe na tim tržištima nema. Zašto mi ne koristimo te metode? Da li to koristi Nemačka? Koristi. Da li to koristi Italija? Koristi.
Evo vidite kako sa glupim potezima i sa glupim predlozima zakona dolazimo u poziciju. Još tragičnija je situacija kada sagledamo podatke o deficitu spoljno-trgovinskog poslovanja, a posebno je to karakteristčno od 2001. godine, kada smo enormno uvozili, ali ne država, to su uvozili pojedinci, uvozili tajkuni. Odakle su uvozili? Iz nama neprijateljskih država, država koje su okrenute protiv interesa srpskog naroda i srpskih nacionalnih interesa. Razbili su domaću proizvodnju, ušli su u domaće tržište itd.
Evo od 2001. do 2011. godine, nemamo podatke do kraja, ali ćemo i to dobiti, nešto preko 35 deficita u spoljno-trgovinskom poslovanju, preko 35 milijardi evra. Samo u toku rada ove vlade deficit je 2008. godine - 9,50 milijardi, 2009. godine - 8.152.000.000, 2010. godine – 5.230.000.000. Godine 2011. deficit će biti oko 5.000.000.000 evra. Da li znate o kojim sredstvima se radi? To su sredstva građana koja su ušla u bankarski sistem. banke su dale uvoznicima, a znamo da su to tajkuni itd. Sa narodnim sredstvima preko bankarskog sistema itd, sve je to uvezeno. Nažalost, tako radite.
Još samo dve rečenice oko Predloga zakona o javno-privatnom partnerstvu i koncesijama. Ovaj zakon mora da se povuče. Zakon je prazan. Pre ovog zakona mora doći strategija o javno-privatnom partnerstvu, da mi jasno znamo šta se može u oblasti komunalne privrede, u oblasti javne-komunalne privrede učiniti, šta se može učiniti u smislu iskorišćavanja mineralnih bogatstava i tek onda ući u ozakonjenje svega onoga što je definisala strategija i praksa koju imamo, koju moramo ugraditi u taj zakon. Mi imamo katastrofalno stanje u oblasti komunalne privrede – veliku zaduženost i jedan sistem gde opštine za lokalne samouprave finansiraju to.
Zar mislite da će, kada dobijemo privatnika koji će uložiti ovde sredstva da će nivo komunalnih usluga i dobara biti zadržan na ovom nivou? Nema te šanse. Mi znamo kako je kada dođe privatni kapital na prostore Srbije, kako se to oplođava i na koji način se uvećavaju cene itd.
Nemojte se igrati, komunalna privreda, bez obzira na sve probleme i komunalni sistem izdržao je teret i rata i sankcija i svih problema i živi.
Sada je najbolje to prepustiti privatnicima, pa neka oni brinu. Ma nijedan Hrvat, nijedan Slovenac, nijedan Mađar, nijedan Austrijanac koji dođe ovde neće razmišljati o interesima kao što razmišlja lokalna samouprava, kao što razmišlja svaki odbornik u skupštini gradova i opština, koji imaju situaciju i znaju šta i na koji način da spase građane od povećanja cena itd. Sve to ide na uštrb i tih građana i te lokalne samouprave, ali imamo sređen sistem. Nemojte ga uništavati. Mi ćemo ga sa ovim zakonom uništiti. Hvala.
Dame i gospodo, uvaženi građani Srbije, poslanička grupa SRS sa ukupno 57 potpisa narodnih poslanika uputila je interpelaciju po pitanju zakonitosti rada poslovanja i odgovornosti ministra vera i dijaspore, Srđana Srećkovića.
U ime SRS ću ovde izložiti osnovne elemente do kojih je došla SRS prateći rad Ministarstva vera i dijaspore i podeliću svoj govor na dva dela, jedan će biti pravni, drugi će biti finansijski.
U pravnom delu moram da ukažem na osnovne elemente vezano za interpelaciju. Interpelacija je ustavno-pravni pojam, definisana članom 129, koja kaže: "Najmanje 50 narodnih poslanika može podneti interpelaciju u vezi sa radom Vlade ili pojedinog člana Vlade. Vlada je dužna da odgovori na interpelaciju u roku od 30 dana", itd.
Poslanički klub SRS u propisanom roku u formalnom smislu uputio je interpelaciju koja je primljena na pisarnici Narodne skupštine 8. septembra 2011. godine. Shodno odredbama Ustava, član 129. stav 2, Vlada je bila dužna da odgovori u roku od 30 dana, tako stoji u Ustavu. Vlada je odgovorila pismenim podneskom pod brojem 05021-7749 2011. godine 14. oktobra. To je i 14. oktobra primljeno u pisarnici Narodne skupštine. Znači da je prošlo više od 30 dana, čime je prekršen Ustav, što nije prvi put.
Čuli smo, od mojih prethodnika, da je kod dve interpelacije koje je uputila SRS daleko veće pomeranje od tih 30 dana, ali to izgleda kod ove vlasti uobičajeno.
Ono što je bitno ukazati da je interpelacija upućena u skladu sa Ustavnim osnovom i odredbama Poslovnika o radu. Formalno pravi uslovi su zadovoljeni, to je konstatovao i Zakonodavni odbor, pa ću ja preći na drugi deo elaboracije koja se odnosi na finansijski deo, organizaciono-tehnički i finansijski deo ove interpelacije i smisla interpelacije.
Naime, Zakonom o dijaspori i Srbima u regionu, koja je ova skupština usvojila od 2009. godine, predviđene su aktivnosti Ministarstva za dijasporu i Srbe u regionu. Međutim, u međuvremenu je posle rekonstrukcije Vlade, ove Ministarstvo vera i dijaspore, ali ne menja ništa, s obzirom da se radi o jednom zakonu koji je sada važeći, koji u tački 4. kaže - da između ostalih aktivnosti, Ministarstvo vera i dijaspore, radi na očuvanja i jačanju i ostvarivanju veza matične države i dijaspore. U članu 6. koji će ovde biti najviše citiran tu je izvršena povreda. Naslov iznad člana 6. je – Sufinansiranje projekata. Član glasi – U cilju realizacije realizacije člana 4,
rekao sam, citirao sam član 4.- Ministarstvo nadležno za dijasporu raspisuje konkurs za sufinansiranje projekata koji svojim kvalitetom doprinose očuvanju i jačanju veza matične države i dijaspore, kao i matične države i Srba u regionu.
Ono što je bitno naglasiti, sad ću citirati i član 7. koji je vezan uz ovaj član 6. Znači, - obaveza je ministarstva da raspiše konkurs, a kada se podele sredstva, onda se podnosi od strane korisnika tih sredstava podnosi se izveštaj o realizaciji projekta. Pa ćemo malo šire o realizaciji, odnosno o ovom izveštaju i realizaciji kroz ovo uvodno izlaganje.
Zakon o budžetu za 2011. godinu, Ministarstvo za dijasporu opredeljena su sredstva u razdelu od 26 funkcija 410, ekonomska klasifikacija 481, u iznosu od 30 miliona 300 hiljada dinara. Na temelju citiranog Zakona o dijaspori o Srbima u regionu, ministar je u toku 2009. godine doneo Pravilnik o bližim uslovima, postupku dodeljivanja sredstava za sufinansiranje projekata kojim je predviđeno da se sredstva za sufinansiranje projekata mogu odobriti oraganizacijama u dijaspori, odnosno organizacijama Srba u regionu, kao i organizacijama čije je sedište u Republici Srbiji, na osnovu njihovog predloženog projekta koji ima za cilj, pod 1 - upotrebu, učenje, čuvanje i negovanje srpskog jezika i ćiriličnog pisma, čuvanje i negovanje srpskog, kulturnog, etničkog, jezičkog i verskog identiteta. Pod 2 – unapređenje ekonomske saradnje Republike Srbije i dijaspore, kao Republike Srbije i Srba u regionu. Na osnovu raspisanog konkursa i sprovedene administrativne procedure ispunjenosti uslova, ministar je doneo dve odluke. Jedna odluka je o sufinansiranju ukupno 39 projekata i ta odluka je doneta 14. juna 2010. godine, ukupno je prihvaćeno 39 projekata. Druga odluka je od 5. novembra 2010. godine i ukupno je podeljeno osam miliona i 100 dinara i prihvaćeno je 27 projekata. Šta je sporno?
Koji su to projekti koji ne odgovaraju suštini, smislu Zakona o dijaspori i Srbima u regionu, Poslovnika, kako ovde kažete, bližim uslovima, malo čudan naziv bližim, i postupku dodeljivanja sredstava za sufinansiranje projekata. Ovde ću citirati, oni su navedeni u interpelaciji.
Kod prve odluke od 14. juna 2010. godine, sporan je projekat broj 19 koji nema naziv projekta. Podnosilac je FK "Obilić" – Herceg Novi i ukupno odobreni iznos je 450 hiljada dinara. Zašto je on sporan? Postavlja se pitanje kako će FK, koji nije registrovan za delatnosti koje su obuhvaćene ovim zakonom, niti je registrovan za delatnost međunarodne saradnje jer se radi o klubu u Crnoj Gori. Kako će taj isti klub raditi na upotrebi, učenju, čuvanju, negovanju srpskog jezika i ćiriličnog pisma? Ili čuvanju i negovanju srpskog, kulturnog, etničkog i verskog identiteta? Ili unapređenju ekonomske saradnje Republike Srbije i dijaspore, kao i Republike Srbije i Srba u regionu? To je sporno.
Drugi sporni projekat je projekat, takođe od 14. juna 2010. godine, projekat pod brojem 33, pod nazivom projekta "Ravno gorska prva pobeda". Kakve veze ima sa očuvanjem, čuvanjem i unapređenjem odnosa Srbije i dijaspore? Podnosilac je Jugoslovenska vojska u otadžbini 1941. do 1945. godine, stoji iz Beograda, bez adrese i bez drugih podataka koji se odnosi na ovo udruženje građana. Opet pitanja, kako će ovo udruženje građana raditi na unapređenju i saradnji između jačanja ekonomskih veza i odnosa itd. Ukupno predviđena sredstva po ovom projektu su 100 hiljada dinara.
Zatim, odluka od 5. novembra 2010. godine, naziv projekta je "Jedanaesti džudo trofej Zvonko Osmajlić", podnosilac projekta je Centar borilačkih sportova Zvonko Osmajlić, opet bez tačne adrese, bez ostalih podataka, u ukupnom novčanom iznosu od 150 hiljada dinara.
Četvrta sporna odluka, četvrti sporni projekat je odluka od 5. novembra 2010. godine, naziv projekta je "Jedanaesti memorijalni turnir Veselin Bošković" podnosilac projekta je Šahovsko-sportsko društvo Veselin Bošković, u ukupnom novčanom iznosu od 100 hiljada dinara.
Naime, iz naziva podnosilac, iz naziva projekta, iz opredeljenih novčanih sredstava, iz registracije ovih klubova je evidentno da se ne radi o udruženjima građana koja rade na unapređenju veza između Srba u dijaspori i Srba u matici. Dalje, ako se ne radi o namenski korišćenim sredstvima koja su jasno definisana članom, ekonomskom klasifikacijom 481, radi se o političkoj zloupotrebi jer su sredstva deljena na političkoj osnovi. Pored toga, ministar i ekipa koja je delovala, odnosno radna grupa u ime ministarstva koja je sprovodila celokupan administrativan postupaka izvršila je zloupotrebu službenog položaja jer su dodelili sredstva udruženjima građana i time omogućila istima, imovinsku i finansijsku korist, nezakonitim stavljanjem u privilegovani položaj, odnosno status, svesnim kršenjem člana 5. i 6. Zakona o dijaspori i Srbima u regionu.
Pored toga, preostala sredstva u ekonomskoj klasifikaciji 481. u iznosu od 12 miliona i 200 hiljada dinara, podeljena su bez konkursa, suprotno postupku koji je predviđen Zakonom o budžetskom sistemu i Pravilnik o bližim uslovima i postupku dodeljivanja sredstava za sufinansiranje projekata.
Znači, prva podela i prva odluka je za 37 podnosilaca ukupno 10 miliona dinara i druga od osam miliona i 100. Preostala sredstva na ovoj ekonomskoj klasifikaciji iznose 12 miliona i 200.
Kakva je sudbina ovih sredstava? To možemo videti u odgovoru Vlade, pa se kaže – sredstva za očuvanje i jačanje veza matične države i dijaspore, kao i matične države Srba u regionu, obezbeđuju budžetu Republike Srbije konkretno Zakonom o budžetu za 2010. godinu na ekonomskoj klasifikaciji 481 dotacije ne vladinim organizacijama, razdeo 26 Ministarstvo za dijasporu, opredeljena su sredstva u iznosu od 30 miliona i 300 hiljada dinara. Deo sredstava u iznosu od 305 hiljada dinara sa ove ekonomske klasifikacije prebačen je na ekonomsku klasifikaciju 483 novčane kazne i penali po rešenju sudova.
Kako je moguće da namenska sredstva koja služe za finansiranje projekata saradnje između dijaspore i matice budu usmerena u potpuno druge namene, u ovom slučaju to su novčane kazne i penali po rešenju sudova?
Dalje se u odgovoru ističe - raspoloživa sredstva ove aproprijacije u iznosu od 7.279.524,92 dinara, sredstva ove pozicije namenjena su za realizaciju programa rada Vlade za 2010. godinu. Na kraju, sredstva u iznosu od 4.661.511,31 dinar vraćena su u budžet Republike Srbije.
Moram naglasiti da sam 17. janura 2011. godine postavio pitanje Ministarstvu finansija u kome tražim da Ministarstvo finansija dostavi sve podatke vezane za član 59. stav 4. Zakona o budžetskom sistemu na kraju budžetske godine koja su posle kraja budžetske godine prebačena, koja nisu utrošena, koja su preneta direktnom ili indirektnom korisniku i koja su vraćena u budžet. To je obaveza prema članu 59. stav 4.
Dobio sam odgovor od ministarstva gde ni jedna para, ni jedan dinar nije vraćen od strane ministarstva itd. Znači, ovo što je izneto od strane Vlade, da je 4.611.000 vraćeno u budžet, to nije tačno. Imam potvrdu ovde od strane Ministarstva finansija.
Prekršena je odredba člana 59. stav 4. Pored toga u odgovoru koji ste dostavili na ovu interpelaciju u pogledu nadzora prve odluke od 14. juna 2010. godine, pa kažite ovako – rešenje ministra broj taj i taj, od 17. januara 2011. godine, obrazovana je radna grupa u ministarstvu za kontrolu izveštaja o realizaciji projekata po konkursima za finansiranje. Moram još jednom upozoriti na odredbu člana 7. Zakona o dijaspori i Srbima u regionu koja obavezuje da korisnik sredstava u roku od 30 dana dostavi izveštaj o realizaciji.
Radna grupa za kontrolu izveštaja je 17. marta 2011. godine održala sastanak i konstatovala da je ukupno 20 od 37, znači 25 podnosilaca projekata ispunilo ugovorom predviđene veze. Jedan podnosilac projekta je delimično ispunio ugovorom predviđene obaveze i 13 podnosilaca projekata nisu dostavili dokaze da su ispunili ugovorom predviđene obaveze.
Dalje se kaže – dana 29. marta 2011. godine podnosiocima projekata koji nisu dostavili izveštaj o realizaciji projekta, odnosno koja su dostavili delimičan izveštaj, upućen je poziv da su u obavezi da dostave izveštaj o realizaciji projekata, odnosno dopune već dostavljen izveštaj. Podnosioci su kontaktirani telefonskim putem. Radna grupa za kontrolu izveštaja je dana 22. septembra, znači, 15 meseci od trenutka kada je doneta odluka, 15 meseci je bila obaveza da se dostavi ili kraći rok da se dostavi izveštaj, pa kaže, radna grupa konstatuje - radna grupa za kontrolu izveštaja dana 22. septembra 2011. godine održala sastanak i konstatovala da je ukupno 39 podnosilaca projekta ispunilo ugovorom predviđene obaveze, pet podnosilaca projekta je delimično ispunilo ugovorom predviđene obaveze i četiri podnosioca projekta nisu dostavili dokaze da su ispunili ugovorom predviđene obaveze.
Neprihvatljivo je i nije dozvoljeno vršiti nadzor na ovaj način. Sredstva koja su namenska, koja služe za sufinansiranje određenih zajedničkih projekata tih subjekata i države, u ovom slučaju Ministarstva za vera i dijaspora, da se nakon 15 meseci ne dostavi izveštaj. Evo tako radite i onda na kraju konstatujete - podnosiocima koji nisu dostavili uredan izveštaj biće upućena opomena pred tužbu kao poslednje sredstvo upozorenja. Ni do dana današnjeg niste tu opomenu pred tužbu dostavili a pitanje je kada će doći služba i kako ćete naplatiti. Prošlo je 15, 16, 18 meseci itd. Šta će tu sud da napravi?
Slično je kod druge podele, takođe je prošlo deset meseci i konstatujete – podnosiocima koji nisu dostavili uredan izveštaj biće upućena opomena pred tužbu kao poslednje sredstvo upozorenja.
Moram vas upozoriti na odredbe Poslovnika o bližim uslovima i postupku dodeljivanja sredstava za sufinansiranje projekata. Jasna je odredba člana 6. i 8. – 30 dana i morate uključiti vaš sistem nadzora. Prvo, niste učestvovali u tim aktivnostima, niste učestvovali u adekvatnom nadzoru i zbog toga je ova interpelacija. Šta se na kraju traži ovom interpelacijom? Traži se rasprava u ovom parlamentu, da se utvrdi odgovornost ministra vera i dijaspore i da se isti razreši jer su prekšne odredbe Zakona o ministarstvima, Zakona o Srbima u dijaspori i Srbima u regionu, Zakona o budžetskom sistemu i mnogih drugih zakona koje, nažalost, ne primenjujete onako kako bi trebalo. Hvala vam.
Ministar je u svom obraćanju ove skupštine reče da nema argumentacije za ovu interpelaciju.
Moram da ukažem na pravni aspekt interpelacije i da kažem da postoji ustavno uporište i jasno smo ciljano rekli šta napadamo ovom interpelacijom. Znači, zakonitost rada i kažemo – povređene su odredbe Zakona o ministarstvima. Ministar je potpisao nešto što su mu pripremile stručne službe. Izvršena je zloupotreba od strane stručnih službi, a time i od strane ministra, jer su nenamenski data sredstva za četiri konkretno ovde navedene institucije.
Jasno ste rekli i to stoji u odgovoru Vlade, vi ste pisali ovaj odgovor Vlade. Jasno ste rekli šta je suština sufinansiranja. Ono što ste vi finansirali nije suština finansiranja, to je politički voluntarizam vaše stranke.
Dalje. Evidentno je iz odgovora Vlade da kršite odredbe Zakona o budžetskom sistemu, koja kaže i koja vas obavezuje da vršite nadzor nad korisnicima sredstava. Ne samo vi, nego svaki direktni i indirektni korisnik mora voditi računa o namenskom trošenju. Vi kao direktni korisnik, vi koji ste potpisnici i odluke, vi koji ste potpisnici i ugovora, morate koristiti namensko korišćenje tih sredstava - neposrednim uvidom, kontrolom utroška i celokupnom dokumentacijom koja vam mora biti na raspolaganju. Vi to ne činite. Vi ste to ovde direktno i rekli, i u jednom slučaju kod prve odluke, i u drugom slučaju.
U prvom slučaju, prošao je, to je odluka od 14. juna 2010. godine. vi tek 22. septembra 2011. godine govorite da četiri podnosioca projekta nisu dostavili dokaze itd. Zašto tek posle 15 meseci? Zašto nisu utuženi? Kada će biti utuženi? Spomenuli ste samo jedno udruženje koje ste tužili. Šta je sa ostalima?
Zakonski rok – 30 dana. Tako piše u zakonu, 30 dana po završetku aktivnosti, korisnik sredstava koje je dobio, potrošio je određenu namenu, mora podneti izveštaj. To je primereno i normalno. Ali, kod vas to nije normalno. Niste kontrolisali i ne kontrolišete. Zašto? Zato što su to udruženja građana, politički naklonjena vašoj stranci. Vi ste po tom osnovu to delili i zašto da ih kontrolišete?
Zbog toga je ova interpelacija. Zbog toga kažemo da je ministar odgovoran i da ministar mora snositi odgovornost. Jasno smo rekli da je to zloupotreba službenog položaja, jer ste dozvolili tim udruženjima građana da ostvare dobit. to je kvalifikacija tog krivičnog dela. Vi morate odgovarati, kao i oni koji su učestvovali u celokupnom postupku.
Papire, dokumentaciju i celokupan postupak kontrole dokumentacije, načina plasmana sredstava, upotrebe sredstava i izveštaj , to kontrolišu stručne službe ministarstva. Vi ministre ste odgovorni za sve to. Prema tome, to ništa nije sporno. Vi ne opodvrgavate nijednim argumentom što smo napisali da se radi o zloupotrebi službenog položaja. Time jasno kršite odredbe Zakona o budžetskom sistemu.
Ko u ovoj državi to sme sebi dozvoliti? Niko. Jedino možete vi. Može ova vlast i to ne samo u ovom slučaju, nego se na hiljade slučajeva ovako radi. Ovo je klasičan primer kako radi ova vlast. Bez odgovornosti. Umesto ovde da dobijemo od strane ministra kada je potpisivao, kada je video šta ste radili, on je tog trenutka trebao da podnese zahtev da se razrešite dužnosti ministra vera i dijaspore. To je njegova ustavna obaveza.
On mora slepo izvršavati zakon. On je prvi taj koji je na čelu izvršne vlasti i mora poštovati zakon. on ovde potpisuje nešto što liči, ovo što je napisano ovde, rekao bih da je to jedna politička nominacija vas za ministra u sledećem, a čak bih rekao po hvalospevima koje je on izneo, da je to nominacija za Nobela. Ne bih se zastideo kada bih bio na vašem mestu, da me predsednik Vlade ovako karakteriše sa hvalospevima itd, posle toliko uočenih zloupotreba i sa njegove strane i sa vaše strane, i sve ono što se u praksi dešava.
Gledajte, vaša konstatacija ovde i pobrojavanje vaših saradnika i ukazivanje da su svi iz jedne političke stranke, govori o vašem licemerstvu i vas i Vlade. Ta ista Vlada je na desetine zakona predložila ovom parlamentu koje je usvojila, za koje se zalažu, za profesionalizaciju, za departizaciju, za dolazak mladih, stručnih, kvalitetnih itd.
Zašto to ne primenjujete? Zašto pored vas nisu mladi stručni kadrovi, ovo su samo politički kadrovi koji su zajedno sa vama i dele vašu sudbinu i sudbinu vašeg ministarstva i to je nakaradno. To je smešno, a i jadno pomalo. Najjadnije je da ovde govorite ko je ko u jednoj političkoj stranci.
Mi nismo u interpelaciji govorili i ukazali na to. Mi smo ciljano išli na one kvalifikacije koje smo pronašli. Pronašli smo da ste zloupotrebili službeni položaj, nenamenski potrošili sredstva, ne vršite kontrolu utroška itd. Prekršili ste odredbe jednog, drugog, trećeg, četvrtog, petog zakona itd, jasno i koncizno.
Pozivam još jednom sada predstavnike vlasti, iz moralnih razloga, jer smo skupili sve ono što je trebalo da se skupi. To je ta ista vlast trebala da utvrdi i da koriguje vas i vaše ministarstvo i sva druga ministarstva i da kaže – ne sme se ovako raditi. Ne možete po političkoj osnovi. Ne radimo to ni mi, a ne smete ni vi to da činite, ali rade je i oni.
Sada, pozivam predstavnike vlasti koji će glasati po ovom pitanju, na njihov moral, i čast i čest, da uvaže ovo što smo naveli ovde i da se upravo izjasne onako kao što se predlaže, u skladu sa čašću i češću i da tako glasaju. Ne može se drugačije.
Dame i gospodo, uvaženi građani Srbije, moj amandman se odnosi na član 3. Tražio sam njegovo brisanje i u obrazloženju naveo razloge. Jedan od razloga je da će se ovim načinom omogućiti ministru finansija da, u situacijama kada postoji mogućnost u lokalnoj samoupravi, postoje izvršenje određenih obaveza, ali rukovodioci u lokalnoj samoupravi i teritorijalnoj autonomiji ne žele da izvrše određene obaveze iz njima znanih razloga.
Radi se o izvornom pravu. Izvorno pravo nema niko pravo da remeti. Ako je teritorijalnoj autonomiji i lokalnoj samoupravi predviđeno zakonom i Ustavom pravo da koristi određena sredstva onako kako oni to opredele svojim normativnim aktima i finansijskim propisima ne može niko, pa ni ministar finansija, da im uskrati to pravo. Evo, vi ovde omogućavate ministru da on to pravo može da remeti na način da obustavi izvršenje određenih obaveza iz budžeta Republike Srbije i da faktički izmiri u ime teritorijalne, kako vi to kažete ovde teritorijalne autonomije, odnosno lokalne samouprave, on izmiri te obaveze. To je nemoguće sa ustavnog osnova i Zakona o budžetskom sistemu, zato što se radi o izvornom pravu na izvorna sredstva teritorijalne autonomije i lokalne samouprave i niko nema pravo da im to pravo obustavlja.
To što određeni izvršni organi u tim jedinicama ne izvršavaju svoje obaveze, to je već drugi osnov i treba se prema njima odnositi po nekom drugom pravnom osnovu, a ne obustavljajući izvorno pravo.
Zbog javnosti ću pročitati vaš predlog koji je iznet u članu 2, pa kažete ovako: "Kada je nepokretnost data u državinu i na korišćenje primaocu lizinga, po osnovu ugovora o finansijskom lizingu, obveznik poreza na imovinu je primalac lizinga".
Moje amandmansko rešenje ide suprotno – da obveznik plaćanja poreza na imovinu bude davalac lizinga. Pre svega, postoji ustavno uporište, jer Ustav Republike Srbije jasno kaže ko su nosioci plaćanja poreza, doprinosa, taksi itd. po pravilu su to vlasnici, nosioci ekonomskog, finansijskog suvereniteta nad određenim pravima i određenim stvarima i primereno je da to bude davalac lizinga, jer to je uobičajena praksa.
Spomenuću vam nekoliko zakonskih propisa iz oblasti poreske politike, gde ste vi to rešili tako. Recimo, kod Zakona o porezu na promet nepokretnosti, vlasnik koji nije preneo pravo, plaća porez, bez obzira što se ugovorom može definisati da to bude kupac. Recimo, kod poreza na imovinu, uvek se javlja vlasnik. Zašto u ovoj situaciji stavljate primaoca lizinga?
Očito je da ovo nije vaše rešenje. Ovaj predlog zakona nije pisala struka. Ovo su lobisti iz lizing kuća vama predložili, vi ste to ubacili u zakonski projekat. Imaćete mnogo problema sa ovim. Zašto? Zato što je danas primalac lizinga jedan, sutra drugi itd. Šta je konstanta? Konstanta je davalac lizinga, lizing kuća i ona plaća. Daleko je lakše, sa aspekta oporezivanja, oporezovati lizing kuće koje su stvarni vlasnici, zbog evidencije, zbog kontrole izvršenja naplate poreskih obaveza itd. očito je da vi morate da prihvatite ono što vam nalaže određeni lobi, u ovom slučaju su to lobiji lizing kuća…
Govoriću o dva zakona iz ove grupacije od četiri zakona koja smo u načelu raspravljali…
(Predsednik: Možete govoriti samo o zakonu koji je na dnevnom redu, ne možete o dva. Dakle, govorimo samo o davanju garancije, što znači da možete samo o tome govoriti.)
Najveće vreme ću posvetiti upravo ovom zakonu, s obzirom da se radi o pravno-tehnički nepotpunom zakonu. Ukazali smo na određene nepravilnosti. Međutim, očito da to ne izaziva nikakvu reakciju sa druge strane. Ponovo ću morati to ukazati, a radi se o čisto formalno pravnim razlozima. Jeste, iza toga postoji fiskalni i finansijski osnov, ali Vlada bi morala povesti računa. Nažalost, potpredsednik Vlade je otišao, nije prisutan ovde, ali se nadam da ćete mu preneti. Radi se o davanju garancija Republike Srbije u korist Komercijalne banke a.d. Beograd, po zaduženju Građevinske direkcije Srbije d.o. Beograd.
Šta je suština? Suština je u tome da se radi o refinansiranju. Znači, već je prethodio određeni finansijski posao između Komercijalne banke, kao davaoca kredita, i Građevinske direkcije Srbije. Sredstva u iznosu od dve milijarde dinara su uložena za opremanje građevinskog zemljišta na lokaciji kasarne "Stepa Stepanović" u Beogradu, sa vremenskim rokom, sa kamatom itd. Građevinska direkcija je bila u obavezi, s obzirom da nije izmirila sve u određenom roku, dat joj je nalog od strane Komercijalne banke da pribavi garanciju države.
Moramo razgovarati o ozbiljnosti pravnog posla davanja garancije. Komercijalna banka je u većinskom državnom vlasništvu. Građevinska inspekcija je državni organ, formirana od strane ove države. Znači, dve državne institucije. Jedna od tih državnih institucija je u ovom slučaju finansijska, koja ima i kapital drugih akcionara i spoljnih akcionara koji traže sigurnost. Znači, ovo nije rezultat zahteva države prema državi, nego spoljnih akcionara, jer je to praksa kod njih. Nema pogađanja, ima da pribavite garanciju države.
Ovo je neozbiljno. Ako smo ozbiljna država i ako je ozbiljan posao i ako sredstva koja ulažemo koristimo namenski, onda nema potrebe da ulazimo u ovo. Ali, očito da neke stvari nisu stavljene na svoje mesto. Zašto nisu stavljene na svoje mesto? Građevinska inspekcija države Srbije je dobila nalog od strane državnih organa, Ministarstva prostornog planiranja, Ministarstva finansija i Vlade Republike Srbije, da uloži sredstva i da bude na određeni način sufinansijer određenih aktivnosti oko izgradnje, što je neuobičajeno i nepotrebno, u krajnjem slučaju.
Građevinska direkcija je uložila ta sredstva i očekivala je da će biti refinansiran njen deo ulaganja. Da li je to završeno? Nije. Ko je tu sada krivac zašto Građevinska direkcija nije dobila sredstva nazad? Iz sredstava informisanja su dobijali svoje informacije – gradi se 5.000 stanova, ogromna je zainteresovanost građana, neki broj od 10.000 ljudi koji su zainteresovani, čak su i bankarske institucije izlazile sa informacijama da će propratiti taj državni posao itd. u cilju pokretanja građevinske industrije i stvaranja preduslova da se pomogne mladima, socijalno ugroženima itd. i da se dobiju ta sredstva.
Znamo u praksi da svaka stambena izgradnja, posebno kod privatnika, manje-više, 50, 60, pa i 80%, pa i 100% pre nego što se i dobije građevinska dozvola već se to proda, odnosno da određeno učešće za stan. Da li je to u ovoj situaciji tako ili nije? Nije, očito da nije, jer Građevinska direkcija je uskraćena za te dve milijarde.
E sada, radi se o garanciji. Garancija je jedno finansijsko pismo iza koga postoji obaveza onoga ko daje garanciju, da u slučaju ne izmirenja obaveza glavnog dužnika, u ovom slučaju to je Građevinska direkcija, da će država izmiriti tu obavezu. Sada je pitanje u kom iznosu?
U obrazloženju nam kažete sledeće – u članu 7. Ugovora propisano je da korisnik kredita mora najkasnije … Gledajte – mora! Ko ima pravo da da državnom organu nalog? Ako izvorno tumačimo kako je ovde napisano, to tako stoji – mora dati nalog najkasnije do 31. oktobra 2011. godine da obezbedi garanciju Republike Srbije u iznosu do dve milijarde dinara. Nema do, garancija uvek glasi na tačan iznos. Dalje se kaže – uvećano za sve pripadajuće kamate i troškove.
Kolika je tu kamata, koliki su troškovi, znamo za vremenski period na koji se kredit odobrava, a to je 30 meseci, sa periodom mirovanja glavnice od 12 meseci. Sve to ulazi u garanciju, sve to mora biti obuhvaćeno ovim zakonom.
Kad kažete u članu 2. "Garanciju iz člana 1. ovog zakona Republika Srbija izdaje u korist korisnika kredita na ime obaveza iz ugovora, o dugoročnom kreditu između Komercijalne banke a.d. Beograd i Građevinske direkcije Beograd, u iznosu do dve milijarde dinara". Ne može "do", mora da stoji tačan iznos na koji se daje garancija.
U obrazloženju kažete: "Zakonom o budžetu Republike Srbije za 2011. godinu predviđeno je davanje garancije Republike Srbije poslovnim bankama za Građevinsku direkciju Srbije d.o.o. Beograd, u iznosu do dve milijarde dinara." Otkud sada u ovom obrazloženju stoji da će garancija biti uvećana za pripadajuće kamate i troškove. Koliki su troškovi, kolike su kamate?
Ovo je način kako se ne sme raditi. Ovakav vid pisanja pravnih propisa, koji moraju biti jasni, koncizni. Garancija je obaveza države u slučaju neizmirenja od strane glavnog dužnika, a u ovom slučaju je to Građevinska direkcija.
Moramo ukazati, kao što je rekao gospodin Krasić, zašto država ulazi u ovaj posao, zašto se meša u privredne tokove. Građevinarstvo jeste u velikoj krizi, ali zbog dubioza koje ste vi stvori u građevinarstvu. Vidite kako nam ide putni priliv, koje su obaveze države prema putnoj privredi. Nema dana da nemamo u sredstvima informisanja neku informaciju o tome koliko državne institucije koje se bave tim poslovima duguju preduzećima koja se bave delovima usluga u oblasti građevinarstva.
Ne izmirujete obaveze na jednoj strani, s druge strane koristite državna sredstva, plasirate ih u stanogradnju, umesto da date privatnicima kredite, odnosno da vršite određene poslove u smislu stvaranja preduslova, čak subvencioniranja određenih kamata prema tim privatnicima, da ulažu u stambenu izgradnju, da prodaju te stanove, da omoguće mladim, perspektivnim ljudima i ljudima koji imaju mogućnost da se zaduže ili da kupe te stanove i da na taj način svi zarade, i ti privatnici, građevinska industrija u celini, koja će plasirati svoju robu i usluge i da država dobije sve što treba kroz poresku politiku.
Ovaj zakon, koji ste predložili on je protivzakonit, nema veze sa onim na šta se trebaju odnositi garancije. Nije sveobuhvatno, nije celishodno, u krajnjem slučaju je i štetno.
Dame i gospodo, uvaženi građani Srbije, za SRS je ne prihvatljiv ovaj budžet i nećemo glasati za njega. U načelnoj raspravi smo naveli osnovne razloge zbog čega nećemo glasati.
Amandman koji sam podneo odnosi se na deo rashoda za zaposlene, ali ne zaposlene koji savesno i odgovorno rade svoj posao, čak naprotiv, njima treba povećati plate, jer su plate u državnoj upravi, državnoj administraciji jako male, nego se odnosi na one institucije koje se finansiraju iz budžeta, gde su zarade daleko više nego kod državnih činovnika i službenika. To se odnosi na agencije, direkcije i sve ono što se finansira iz budžeta, a znamo da tih regulatornih tela, znači državnih institucija ima preko 100, čak se prema nekim podacima kreće i do 160.
Ono što građani Srbije moraju da znaju, to da se negde oko 535 hiljada radnika, odnosno državnih službenika, činovnika i ostalih lica koja primaju platu, finansiraju iz ovog budžeta. To je ogroman broj. Taj broj se mora reducirati, svesti na nivo koji će se moći naplatiti kroz realne izbore prihoda. Nažalost, ova Vlada nije učinila ništa da dođe do restrukturiranja celokupnog javnog sistema i promene sistema u odnosu prema zaposlenima.
Prema ovom amandmanu, sredstva bi trebalo usmeriti u kapitalne izdatke. Zašto? Za SRS je vrlo bitno da se sačuva obim kapitalnih izdataka, zbog očuvanja privrede, komunalne infrastrukture i ukupnosti privredne strukture. To je jedini način da sačuvamo ovo što trenutno imamo.
Reći ću vam da je, prema budžetskim podacima za 2007. godinu, 780 miliona evra bilo namenjeno za kapitalne izdatke. Prema ovom rebalansu budžeta, ta svote je smanjena na 230 miliona evra. Tri puta su smanjena sredstva za kapitalne izdatke. To je katastrofalno.
Od premijera smo mogli čuti, prilikom usvajanja budžeta, da se radi o razvojnom itd. Ovi podaci jasno govore da nema tu razvoja, da su kapitalni izdaci u iznosu od 230 miliona vrlo mali i oni će ostati na ovom iznosu verovatno i za 2012. godinu i biće još manji.
Postavljam pitanje premijeru Vlade još jednom. Od Vlade sam dobio dva odgovora sa različitim ciframa. Moram još jednom ponoviti. Poslaničko pitanje koje sam uputio u aprilu ove godine – koliko je budžetskih sredstava predviđeno za otplatu državnog duga, u odgovoru mi kažete da je 410 milijardi, ove sitne cifre neću čitati. Šest meseci posle toga, 30. septembra ove godine, postavio sam isto pitanje, sa istim sadržajem – koliko sredstava će Republika Srbija izdvojiti za pokriće javnog duga za 2011. godinu? Kažete mi – 312 milijardi. Kako je to moguće?
Tražim odgovor. Pripremio sam treće poslaničko pitanje da dobijem, ako znamo i sami prema podacima koje možemo naći ovde u vašem budžetu, mi smo se u međuvremenu zadužili, a prema ovim podacima za 2011. godinu, ukupan nivo zaduživanja će biti 552 milijarde. Znači daleko više nego što je to bilo predviđeno po budžetu za 2011. godinu.
Šta je bitno da građani Srbije znaju? To je da ono što ova država izdvaja za kratkoročno pokriće državnog duga zaduživanja, ukupna svota je 331 milijarda, od toga izdaci za otplatu kredita su 312 milijardi, otplata glavnice domaćim kreditorima 278 milijardi, ako ovo uporedimo sa našim kapitalnim izdacima koji iznose 23 milijarde dinara, svega 7,5 do 8% su kapitalni izdaci, ono što država izdvoji i da za otplatu kredita domaćim i stranim kreditorima. To govori o katastrofalnoj situaciji finansijskog sistema Republike Srbije. To govori o prezaduženosti ove države. Ali, ako iznesem ovde podatke koliko se svake godine izdvaja samo za hartije od vrednosti, za kamate koje se plaćaju po osobi i druge troškove koji se plaćaju za hartije od vrednosti, onda vidimo da nam izdvajanja samo za hartije od vrednosti otprilike su pola iznosa za kapitalna izdvajanja, da govorimo o drugim kreditnim obavezama, dugoročnim, srednjoročnim i kratkoročnim. To govori o katastrofalnoj situaciji i mi ne možemo snositi posledice ovakve socijalno neodgovorne Vlade. Hvala.
Da krenemo od ove poslednje vaše konstatacije oko bankarskog sektora. Bankarski sektor u poslednjih godinu dana je ispod kontrole Narodne banke i Vlade, odnosno on je samo izašao iz onih okvira normalnog bankarskog poslovanja. Banke se više ne bave privredom, banke se bave kupovinom državnih hartija od vrednosti. Zašto? Zbog toga što je potreba države da proda te hartije od vrednosti, a sa druge strane imamo bankarstvo koje umesto da finansira privredu i projekte privrede daleko sigurnije obavlja sve te bankarske poslove sa državom, uz više kamatne stope. Moramo to napomenuti.
Hartije od vrednosti se prodaju. Ovog trenutka mi smo drugi po visini kamata koje plaćamo bankama, bankarskom sistemu, između 12,5 početkom godine, evo sada kada je malo duži vremenski rok šest meseci ili godinu dana, čak do 14%, što je neprihvatljivo.
Sa druge strane, ako pogledamo BiH, duplo manje. Ako pogledamo Hrvatsku negde ispod 5%. Ako pogledamo ostale zemlje u okruženju, kao što su Rumunija, Bugarska, čak ispod 4%, a da ne kažemo da je to u Evropi negde oko 1,5 do 2%. To je katastrofalno. Katastrofalno je oteti privredi mogućnost uzimanja kredita zbog toga što je daleko prihvatljivije za bankarski sistem da uloži sredstva u državne hartije od vrednost.
Govorite o platama. Mi vam govorimo odavno o platama u agencijama, kod direktora, direktorijuma to je negde preko 200 hiljada dinara. Smanjite njima, pomozite drugim radnicima u državnoj upravi, koji imaju 17, 18 i 20 hiljada dinara ili, deo sredstava koji će se kroz uštede, kroz gašenje određenih agencija, stvaranje jednog kompleksnog sistema u kome će se naći 10-ak agencija u jednoj. Smanjenje broja radnika, na taj način će se uštedeti.
Mi smo to sintetički prikazali u članu 1, namerno smo to tako napravili da bi pokazali da se može i kroz taj član. Vi kažete – ne može. Može, i te kako se može. Jeste da to povlači analitički u članu 4. određena pomeranja, ali je sasvim normalno, na taj način pokazujemo suštinu kako izaći iz ove krize, samo na dva načina – smanjenjem broja agencije, odnosno štednjom na taj način i povećanim radom. To sve države rade, samo mi to ne radimo.
Dalje, broj radnika. Znate i sami da ste vašim predlogom ograničili nivo, maksimirali. Zakon se zove o maksimalnom broju radnika u državnoj upravi, 28.400, ovog trenutka preko 30 hiljada finansirate, a ne znate ni sami koliko finansirate kroz ugovor o delu. Sada vas pozivam da mi kažete koliko imate u državnim institucijama angažovanih radnika koji obavljaju poslove kroz ugovor o delu.
Sledeća stvar o kojoj morate prozboriti, to je deficit. Ovaj nivo deficita je neprihvatljiv sa aspekta sigurnosti bezbednosti i ekonomske i finansijske i privredne itd. Ne može se više. Ako uzmemo samo memorandum iz 2008. godine, kada ste planirali u 2011. godini deficit od 0,1 negde na nivou tri milijarde dinara, sada imamo 142 milijarde. Vidite li koliko smo mi za četiri godine promašili? Šta će to biti u 2011, 2012, 2013. godini itd? Kako iz svega ovoga izaći? Bez štednje se ne može, bez većeg rada svih organa institucija države ne može se. Hvala.