Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Nebojša Stefanović

Nebojša Stefanović

Srpska napredna stranka

Govori

Hvala vam.
Što se tiče Zakona o policiji, pre svega hoću da kažem, zbog građana Republike Srbije, da je policija i upoznao sam mnogo ovih ljudi u poslednje četiri godine, ovo su iskrene patriote, ljudi koji su odani u najvećem broju Republici Srbiji, odani svojim građanima.
Što se tiče ovog što ste vi rekli, slažem se. Mi smo i kroz ovaj zakon i prethodni predvideli drugačije vrednovanje njihovog čina i položaja. Mi ćemo u narednih 30 dana završiti uredbu o platnim razredima, koju će kada stupe, baš ovako kako ste vi predložili, dakle, ono što smo mi predvideli zakonom na isti način, biće definisan njihov status i čina i zvanje i položaj na kome se nalaze.
Što se tiče socijalnog statusa, mi smo uspeli, zahvaljujući povećanjima koja su pripadnici policije dobili, da su za prosečno 6,1% njihove plate veće u odnosu na period od pre smanjenja plate danas, dakle, za sve policijske poslove, za sve policajce koji rade, ali i druge pripadnike Ministarstva koji ne rade na policijskim poslovima.
Što se tiče njihovog socijalnog statusa, u toku je plan Vlade Republike Srbije i predsednika Republike za izgradnju stanova koje će dobiti pripadnici službi bezbednosti i to je veoma važno za pripadnike policije koji nisu imali u prethodnom periodu toliko mogućnosti kao pripadnici Vojske da dođu do stambenih jedinica, te se nadam da će ovo u jednoj velikom meri relaksirati njihov socijalni položaj, po vrlo povoljnim uslovima, dakle, po vrlo povoljnim cenama će uspeti na različitim delovima Republike Srbije da obezbede sebi stambeno zbrinjavanje. Pre svega je to problem u Beogradu za pripadnike policije i to će biti na vrlo pristojnim lokacijama, da bi ljudi iz policije zaista bili tretirani kao ljudi koji daju veliki doprinos bezbednosti Republike Srbije i u tom smislu rizikuju svoje živote.
Što se tiče njihovih činova i položaja, njihovi činovi su usklađeni sa Zakonom o visokom obrazovanju, odnosno uslovima i načinima sticanja njihovih činova. Ja sam dao pogrešnu informaciju, četiri generala su ukupno u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Imali smo problem pre nekoliko godina da je veoma visok broj oficira policije, pre svega pukovnika policije, bio prisutan bez potrebe za takav sastav Ministarstva i to je de fakto uticalo na to da imamo mnogo rukovodilaca, a onda vrlo mali broj izvršilaca na terenu koji treba da obave te poslove. To nije nešto što je od koristi za Republiku Srbiju. Zato smo uveli drugačiji sistem karijernog napredovanja kroz zakon koji je 2016. godine definisan, kao i set podzakonskih akata, i na takav način definisali ko, kako, na principu šta su konkretni uslovi u smislu obrazovanja, u smislu sticanja određenih veština i znanja, dužine staža i svega onoga što je potrebno da bi neko stupio u sledeći čin.
Što se tiče ovog što ste rekli vezano za državljanstva, mi imamo trenutno propis koji kaže – da bi neko ostvario pravo da konkuriše za naše državljanstvo, mora provesti najmanje tri godine na teritoriji Republike Srbije, nakon toga on stiče pravo na stalno nastanjenje, a kada stekne pravo na stalno nastanjenje, ima pravo da zatraži i državljanstvo. Ono što jeste naša obaveza je da ubrzamo ove procese. Dakle, slažem se da su možda procesi u odlučivanju državnih organa nedovoljno brzi i to mora da se ubrza jer mi nemamo uopšte potrebu da zadržavamo te ljude, pogotovo kada se radi o tome da su bračni partneri, kada imaju decu, dakle, nemamo uopšte potrebu da im ne odobrimo državljanstvo Republike Srbije, kada je više nego jasno da se radi o nekome ko želi zaista da iskreno bude državljanin naše zemlje.
Što se tiče azilanata, odnosno migranata, izbeglica, različitih kategorija, imamo i propise, odnosno Ženevsku konvenciju koja propisuje načelo nekažnjavanja.
Mi se trudimo da sve one koji uđu na teritoriju Republike Srbije i izraze nameru da zatraže azil, ne kažnjavamo, upravo iz razloga da kroz operativne procedure koje su propisane, prvo utvrdimo da li su to lica iz ratom zahvaćenih područja, da li su ta lica imala i kakvo učešće u ratom zahvaćenim područjima, da probamo da obezbedimo što više podatka da bi utvrdili da li ta lica uopšte ispunjavaju bilo kakav uslov da bi ostvarila azil u našoj zemlji. Mada, najveći broj njih uopšte ne želi azil u našoj zemlji. Oni žele da izađu iz naše zemlje i da odu prema zapadu i tako se to i dešava.
Danas, na teritoriji Srbije nema više od 3600 migranata, koji se nalaze u više kampova. Mi smo išli politikom,manji broj migranata u veći broj kampova, zbog bolje kontrole i bezbednosti, da ne bismo imali kao u nekim zemljama, čitavu crnu berzu koja se formirala u tim kampovima, naravno, prostituciju i sve ostalo što su za sva ostala krivična dela koja su proisticala iz toga. Naravno, trgovina ljudima, moguća.
Mislim, da smo uspeli u prethodne tri godine ozbiljnim radom i policije i drugih državnih organa koji su u tome učestvovali, očuvamo javni red i mir i zaštitimo bezbednost građana Republike Srbije, što je bio naš, zaista, prioritet.
Mi ćemo se truditi da dalje nastavimo sa politikom koja će činiti sve za bezbednost Srbije, a da faktički, obezbedimo, s obzirom da sadašnji propis obezbeđuje da mi godinu dana pružimo smeštaj i zaštitu za nekog ko uđe u našu zemlju, da nakon te godine on mora sam da sebi obezbedi uslove smeštaja i finansiranja, ukoliko uspeju da se snađu, ili naravno, ukoliko im azil ne bude odbijen, pa nakon toga, naravno, budu vraćeni ili pokušamo da ih vratimo u zemlje porekla.
To ne ide lako, neću da bilo kome pričam da je to lak proces. Mnogi od tih zemalja ne žele čak ni da prihvate svoje državljane nazad, a mi nemamo toliko finansijskih uslova da možemo, mada je i to diskutabilno, da li bismo i to uspeli kada bismo ih stavljali u avione i kada bi ih slali avionima nazad, bilo je slučajeva da su se u drugim zemljama, mnogo moćnijim od nas, da su te zemlje porekla, faktički odbijale da prihvate da avion sleti na njihovu teritoriju, noseći njihove državljane. Što je bio, ovako jedan, potpuni paradoks.
U ovom trenutku ne postoji značajniji broj migranata koji ulaze u našu zemlju. Pratićemo kako će to ići tokom proleća i leta, to je stvar koja može da se promeni, o tome treba voditi računa, ali ćemo se truditi te stvari menjamo.
Što se tiče zapošljavanja, smanjivanje broja smo radili tako što smo otvorili fabrike. Otvorimo fabriku u Obrenovcu, zaposlimo osam stotina ljudi i smanjimo 800 nezaposlenih, DŽonson elektrik, Svarovski, DŽinsi. Radili smo to tokom prethodne četiri godine u celoj Srbiji, i tako se efikasno smanji broj nezaposlenih. U prethodnih godinu dana 2017. godini, primili smo nešto manje od 500 svršenih studenata Kriminalističko-policijske akademije i oko 450 polaznika Centra za osnovnu policijsku obuku u MUP-u, te su i ti mladi ljudi koji su se školovali za ovo dobili priliku da rade u MUP-u. Mislim da smo na takav način povećali bezbednost Republike Srbije.
Ja uvek imam inspiraciju kada govori gospodin Čanak i moram da kažem što se tiče vašeg prvog pitanja za slavu, krsna slava jeste nešto što je tradicija i vi ste u pravu, to je porodična slava i ja nekako svoje kolege i pripadnike Ministarstva doživljavam kao članove svoje druge porodice. Ja ih pozovem na slavu i oni se odazovu i to prosto tako nekako doživljavam.
Što se tiče sektora za vanredne situacije, ovaj sektor sada ima ove godine najveći budžet u prethodnih 30 godina. Ubedljivo najveći budžet u poslednjih 30 godina i značajno će kroz različita kapitalna izdvajanja uspeti da unapredi, pre svega, svoj vozni park vezano za nabavku vozila za gašenje požara. Dakle, navalna vozila koja se koriste na teritoriji čitave Srbije, ali mnogo više od toga, mi smo nabavili kompletno novu uniformu za vatrogasce spasioce, zatim kompletnu interventnu uniformu za redovan rad vatrogasaca i radimo na unapređenju, gradimo nekoliko vatrogasnih domova, radimo na unapređenju položaja vatrogasaca i njihove materijalne pripremljenosti.
Takođe smo to uradili sa policijom, to nisam rekao, ali uradili smo to i sa policijom, nabavili smo ove godine kompletnu uniformu za žandarmeriju, kompletnu uniformu za graničnu policiju, kompletnu uniformu za interventne jedinice policije. Dakle, preko 10 hiljada komplet uniformi. Nove cipele, tokom ove godine ćemo imati još jednu nabavku obuće za čitav sastav policije.
Nabavili smo jedan deo novih vozila. Radimo na rekonstrukciji više zgrada policije, da kažem, koje su bile neke još preuzete pedesetih i šezdesetih godina i zaista je bilo u lošem stanju.
Radimo na tehničkom i tehnološkom unapređivanju policije sa većim brojem računara, štampača, kojim ćemo moći faktički da zamenimo stare i dotrajale, na kojima faktički nije bilo moguće da se radi.
Tako da, što se tiče sektora za vanredne situacije, postoji naravno uvek mogućnost, kao što ste vi rekli, to nije nešto što je nepoznato, moguće je i tako opredeliti sektore da bude, recimo, kao izdvojena organizaciona jedinica Vlade, ali mi imamo Štab za vanredne situacije, koji faktički koordinira radom svih, kao što ste rekli, MUP nije jedino koje se bavi vanrednim situacijama, mi imamo Štab koji, faktički kroz Sektor za vanredne situacije pružamo operativno-tehničku podršku kroz terenske aktivnosti svim drugim subjektima odbrane od vanrednih situacija, u trenucima kada vanredna situacija nastane.
Što se tiče Štaba, Štab preventivno daje instrukcije lokalnim samoupravama, privrednim subjektima, drugim jedinicama državne uprave, koji faktički imaju zadatak da pripreme odgovor na potencijalnu vanrednu situaciju, da se trudimo da posledice potencijalne vanredne situacije budu što manje.
Vodimo raspravu o tome, dakle, za sad Sektor ostaje u okviru MUP, jer smo smatrali da je celishodnije zbog sadejstva i sa jedinicama policije, koje su vrlo često prve koje na terenu pristupaju u pomoć građanima i učestvuju u spašavanju u poplavama i u nekim drugim vanrednim, zemljotresima, u svemu ostalom što se događa, tako da za sad smatramo da je celishodnije.
Što se tiče organizacije, policija je organizovana pre svega kroz Direkciju policije, a Direkcija policije počiva na teritorijalnoj organizaciji kroz 27 policijskih uprava. Nas teritoriji Vojvodine deluje sedam policijskih uprava. Tih sedam policijskih uprava ima jednu značajnu dozu samostalnosti u delovanju.
Oni imaju, naravno, i kroz Direkciju policije, odnosno policijske uprave u sedištu Direkcije, koje po liniji rada mogu da im pomognu i, da kažem, da usmeravaju njihov rad, ali pre svega policajci sa teritorije područnih policijskih uprava odgovaraju načelniku policijske uprave. Načelnik policijske uprave je njima šef, da tako kažem, i načelniku kriminalističke policije i načelniku saobraćajne policije i načelniku policije opšte namene. Dakle, ta osoba koja je na čelu područne policijske uprave upravlja, usmerava i organizuje rad policijske uprave na terenu. Te smo mi, faktički, od nečega što je bila jedna vojvođanska, došli do šest regionalnih, na sedam regionalnih na teritoriji Vojvodine, što smatramo bolje nego da se vraćamo na jednu. Mislimo da bi to bilo lošije po rad policije. Dakle, mi sada imamo 27.
Direkcija policije vrši usmeravanje i to je potpuno normalno zato što Srbija je relativno mala zemlja. Mi ovakvu situaciju, na isti način, imamo u Austriji, Španiji, Italiji, Francuskoj, Švedskoj, Bugarskoj, Sloveniji, Hrvatskoj, da ne nabrajam sad dalje. Čak veoma mali broj zemalja ima drugačiji model organizacije od ovog našeg, jer se sistem u relativno maloj zemlji pokazuje efikasniji ako imate potpuno sagledavanje, imate potpuno sagledavanje celokupne situacije bezbednosne na teritoriji celokupne Republike Srbije i, naravno, sagledavanje rada kroz, da kažem, operativnu mrežu delovanja od granice do granice širom Republike Srbije.
Što se tiče tih odluka koje smo donosili, mi smo raspisali kroz zakon iz 2016. godine potpuno drugačiji sistem konkurisanja, karijernog napredovanja, dakle, potpuno smo izmenili dosadašnju praksu. Ja se slažem sa vama, u nekim prethodnim periodima je bilo određenih poteškoća. Bilo je problema, bilo je određenih nesaglasnosti koje su zakoni predviđali ili nisu predviđali. Bilo je mnogo manje pripadnika nacionalnih manjina ali, kao što je i kolega Fremond malopre u svom izlaganju rekao, mi smo se potrudili da određenim izmenama i zakona i podzakonskih akata oslobodimo i liberalizujemo pristup pripadnika nacionalnih manjina u policiju.
Ono što jeste problem, i to nema veze sa tim da li imamo jednu, 21 ili 521 upravu, imamo problem, dakle, nama su uslovi konkursa isti za sve. Mi raspišemo konkurs i onaj ko ispunjava uslove konkursa, on se javlja na konkurs, njemu je potpuno svejedno da li se javlja jednoj područnoj upravi, da li se javlja Direkciji ili kako god to nazvali. Meni je samo važno da se, ako imamo nekog iz Ruskog Krstura, a to je i naša koleginica narodna poslanica koja može, da kažem, na kraju krajeva, i da nam pomogne u ohrabrivanju ljudi da se jave. Znači, mi želimo, moj cilj je da imam policajca koji živi u toj opštini, koji je pripadnik bilo kog naroda koji tu živi, meni to uopšte nije važno, jer mi je mnogo lakše da imamo nekog ko sa terena može da ohrabri i da inicira poverenje građana u redove policije.
Građani danas više veruju policiji, nego što su verovali u nekom prethodnom periodu. Ja imam čitav niz dokaza za ovu tvrdnju. To nije stvar da li ja želim da predstavim nešto kao broj ili ne, ja to vidim, ali da li je to još uvek dovoljno – nije. Mi se trudimo, dakle, mi smo sad, ja se nadam da će se to za jedno godinu dana videti, ohrabrili i prijem jednog većeg broja ljudi u COPO, da kažem, već je u skladu sa našim karijernim planom koji sada postoji vrlo detaljno, u opštinama gde nam najviše nedostaje ljudi. Recimo, u nekim centralnim delovima Srbije, južnoj Srbiji, ja uopšte nemam problem sa popunjenošću policije, i tu uopšte ne raspisujemo konkurse. Nama se neki ljudi jave i kažu – eto, mi bismo želeli, ali ja nemam potrebu da neko putuje iz Vranja da radi u Subotici. Ja hoću policajca iz Subotice da radi u Subotici, jer on poznaje i komšije, može bolje da radi, poznaje situaciju na lokalu, bolje i više će biti posvećen, na kraju krajeva, tu spava, pa onda može i da zna više nego što bi znao neko ko bi putovao svaki dan do kuće i nazad.
Mi danas imamo, kako bih rekao, čini mi se da kroz taj konkurs koji predviđa i različitu vrstu testova imamo jednu vrlo dobru bazu za selekciju. Kroz to, čini mi se da se javlja jedan solidno veliki broj ljudi, kroz tu bazu selekcijom možemo da izaberemo najbolje kandidate koje onda primamo u sastav policijskih uprava.
Dakle, mislimo da, raspisali smo konkurse. Mi smo danas izabrali na konkursu sve načelnike policijskih uprava. Imamo popunjene… Da, u Nišu nismo, zato što smo nakon smene načelnika policijske uprave u Nišu, imenovan je vršilac dužnosti do raspisivanja konkursa, što očekujemo da će se dogoditi, da kažemo, a i taj vršilac dužnosti je iz Niša. Nismo izabrali čoveka iz nekog drugog grada. Trudimo se, naravno, da, sem u nekim vanrednim situacijama kada smatramo da je potrebno da se deluje, kad direktor može da uputi nekog i vanredno u tu policijsku upravu, sada imamo u svim policijskim upravama izabrane na konkursima načelnike policijskih uprava. To je dobar sistem rada, kakav nije uvek bio, da kažem, na snazi.
Mislim da možemo da i u ovakvom organizacionom modelu uspostavimo efikasniji rad policije. Ono što jeste važno, naravno, da se upotrebe novi sistemi koji omogućavaju efikasniji rad policije, pre svega, da kamerama, različitim tehničkim poboljšanjima, uređajima i novom opremom, omogućimo da policajci svoje vreme koriste maksimalno dobro, odnosno optimalno i da u tom smislu nemamo previše ljudi koji rade poslove koje mogu da obave umesto njih kamere i računara, a da onda pravi rad policije bude više u komunikaciji sa građanima. U tome se slažem da je potrebno da se pojača rad u opštinama. Na tome intenzivno radimo.
Mi ćemo u narednom periodu unaprediti, ja sam, na kraju krajeva, inicirao, bila je moja inicijativa pre nekih dve godine, da se u svim opštinama u Srbiji u kojima nije formiran savet za bezbednost formira. Veliki broj opština je to uradio. Mi danas imamo odličnu komunikaciju između lokalnih samouprava i policijskih stanica. Ono što nekada lokalne samouprave ne razumeju i što ja pokušavam da ljudima objasnim, to što je neko predsednik opštine ili bilo kog drugog organa teritorijalne uprave ne znači da će da komanduje policijom. To bi onda bila politizacija policije. Policijom upravlja direktor policije. Direktor policije donosi odluke i područni načelnici policijskih uprava, odnosno načelnici stanica. To je linija jednog starešinstva i sistema subordinacije koji su predviđeni Zakonom o policiji.
Lokalna samouprava ne može komandovati policijom, jer bi to značilo i kršenje sistema konkursa.
Dakle, mi imamo sistem u kome tužilac vodi istragu, policija se bira na konkursima i, da kažem, ti konkursi podrazumevaju da policajac tačno i jasno zna kome odgovara, da ne bi dolazilo upravo do uplitanja i, na kraju krajeva, zahvaljujući tome, u prethodne četiri godine je privedeno u dobrim akcijama policije i tužilaštva veliki broj predsednika opština i jedan deo njih iz redova vladajućih stranaka. Da su bili direktno u mogućnosti da utiču na rad policije, sumnjam da bi se to dogodilo, sumnjam da bismo mogli da dođemo do dokaza. To se događalo zato što smo imali nezavisnu policiju, odnosno samostalnu policiju u odnosu na druge državne organe, koja radi po nalozima tužilaštva u krivičnim istragama.
Dakle, ima, naravno, još prostora da se unapredi, ne kažem da je ovo sve idealno, ali mislim da je u odnosu na period pre 2016. godine, pre donošenja zakona, sada situacija značajno unapređena, što ne znači da ne može da bude i za dve godine unapređena još više, još više, još više. Mi se trudimo svakoga dana da to bude bolje.
Stvarno bih cenio pomoć i Narodne skupštine u ohbrabrivanju svih građana koji imaju želju da postanu deo policije i iz redova nacionalnih manjina i iz redova ljudi koji žive, nekad svejedno da li pripadaju srpskom narodu ili nekom drugom narodu, iz nekih delova Srbije nemamo veliko interesovanje za pristupanje policiji, a imamo potrebe. Naravno, kada bi se tu ljudi ohrabrili, onda bismo imali i ravnomerniju popunjenost policije i, naravno, ono sve o čemu smo zajedno pričali, o tome da policajci pripadaju građanima čiji jezik dobro razumeju, gde mogu u tom društvu da inspirišu neku vrstu poštovanja i time kroz obaveštajno vođeni rad policije, kroz takvu vrstu modela dobiju dovoljno informacija da budu efikasniji u svom poslu. Hvala.
Još jednom da vam kažem vezano za ovo. Formiranje još jednog posrednog tela, da li se zvao direktorat za Vojvodinu ili bilo šta slično, nemoguće je da ta vrsta teritorijalne organizacije ne daje informaciju direkciji policije, onda bi načelnik stanice davao načelniku uprave, uprave načelniku direktorata, načelnik direktorata direktoru policije. Time bismo samo imali još više administracije, a manju efikasnost.
Svoje kolege zaista doživljavam kao svoju drugu porodicu. Dakle, doživljavam ih kao ljude sa kojima sam prošao svašta u ove četiri godine i koji su zaista izuzetni profesionalci, ali ja to razdvajam od svog profesionalnog delovanja. Što se tiče profesionalnog delovanja, mi smo u odnosima profesionalni, ali ne može niko da mi kaže šta ću da osećam prema tim ljudima koji svakodnevno rizikuju svoje živote da bi mi sedeli ovde potpuno sigurni. Kada to kažem, verujte, nemam nikakvu lošu nameru, već samo visoko poštovanje prema ljudima koji rade ovaj težak posao.
Hoću da vam se zahvalim, pre svega, zato što vidim da ste pored onoga što je sadržina teksta zakona, primetili i one stvari koje je MUP u prethodnih dve, ili tri godine, intenzivno menjao. Možda samo najvažnija stvar u ovom, da kažem, poslednjem periodu, a to je inicijativa da se u škole uvede kao oblik razredne nastave, da se uvede jedna vrsta edukacije dece u četvrtom i šestom, a od septembra i u prvom razredu, vezano za suzbijanje opasnosti narkomanije, alkoholizma, intenzivnije učenje o bezbednosti u saobraćaju, sajber bezbednosti, vanrednim situacijama, naravno nasilju. U tom smislu mi smo do sada održali već 31.000 predavanja. Dakle, jedan veoma impresivan broj u ovih poslednjih nekoliko meseci.
Veliki broj, kao što ste i vi rekli, 2000 policijskih službenika koji su se angažovali, a angažovali smo i penzionisane policijske službenike kao pomoćne predavače. Mislim da je to i dobar primer kako da uključimo, da kažem, penzionere, koji relativno mladi odlaze u penziju, u MUP, da iskoristimo njihova znanja. Ali, hoću još jednom da vam se zahvalim što vidim da ste jedan deo naših aktivnosti za koje smatramo da su važne za podizanje nivoa bezbednosti u Republici Srbiji, prepoznali, i mislim da je takva vrsta podrške Narodne skupštine jedan podstrek za rad svim ovim ljudima u Ministarstvu, i u to ime vam se zahvaljujem još jednom.
Ko bi bolje znao o partijskoj policiji nego gospodin Đurišić, u čije vreme su sve suštinske poluge bezbednosti odlučivanja, pre svega u sudovima i tužilaštvima, koji su odlučivali o tome kakve će se presude donositi, ali, bukvalno, partijski odlučivali. LJudi, imali ste novine kojima su diktirani naslovi, imate primere da imaju naslove o presudama za sutradan, o presudama na naslovnim stranama, usaglašeno.
Znaju to vrlo dobro građani Beograda, zato su dobro procenili sada, kada su izašli na izbore, o svemu ovome o čemu ste pričali, sve što ste iznosili unazad, dobro procenili kakvo je stanje bezbednosti u Beogradu, šta misle o tome, šta misle o onima koji im govore drugačije i šta misle o ljudima koji ih svaki dan ubeđuju da je bolja bila ona žabokrečina, vagoni i pacovi i razvalina, umesto ovog što sad imamo na području „Beograda na vodi“. Na kraju krajeva, na tom biračkom mestu, građani koji su izašli na izbore, sa 40%, što je značajno bolje od našeg ukupnog rezultata, u Savskom vencu su dali podršku listi kojoj pripadam, čijoj stranci pripadam.
Nažalost, izneli ste ovde toliko netačnih informacija, da je teško sve to demantovati. Ali, počeću od onih najkrupnijih. Nažalost, izmislili ste da je moguće zapošljavati. Vrlo jasno piše – moguće je zapošljavanje bez konkursa samo u slučajevima porodica poginulih i ranjenih policajaca. To smo ostavili kao mogućnost. Zar je trebalo da tu decu ostavimo na ulici a očevi i majke im dali živote za bezbednost Srbije? Naravno da ću se boriti da ta deca imaju bar nešto od ove države, bar da ne prolaze kroz svaku teškoću koju bi mogli da prolaze.
Vas to nije zanimalo. Znate li koliko je u to vreme vaše velike vlasti zaposleno te dece, poginulih vojnika i policajaca? Sramno malo. Nije vas zanimalo što su dali živote za ovu zemlju. Nije vas uopšte interesovalo. Da vas je interesovalo, zaposlili bi, osim ovih iz vaših partijskih i stranačkih botova, vojnika i svih ostalih, zaposlili bi neku od te dece. Ali vas tada nije interesovalo. Nije vas interesovalo, jer biste onda bar zaposlili, pa bi imali priliku da mi kažete da ne govorim istinu, da ste zaposlili. Gde ste zaposlili? Gde ste zaposlili u vojsci? Gde ste zaposlili u državnoj upravi? Gde ste zaposlili u Vladi? Gde? Ni jednog. Nije vas zanimalo, tad ste se stideli onih koji su krvarili za ovu zemlju i ovih ljudi koji su radili nešto za Srbiju.
Šta je bilo sa decom koja su završila KPA? Šta je bilo sa njima? Ostavili smo mogućnost da onaj koji je završio KPA može da bude. Negde ne odgovara, zato što su deca davno završila, ne mogu da ispune sve osnovne uslove konkursa, recimo, godine života. Pa, zar treba zbog toga što imaju godinu dana života više od konkursa da nikad ne rade u profesiji za koju su se školovali? Naravno da ćemo da ih zapošljavamo. Ali, to su jedine kategorije. Jedine. Jasno to kaže zakon.
Pravili ste, ovde smo slušali, tirade – ministar će ovo, ministar će ono, unazad godinama. Gde su, bre, ti kadrovi što smo ih partijski zaposlili, u policiji? Da nije Vlada Rebić, koji 25 godina radi u policiji? Da nije on? Ni jedan načelnik policije, ni jednog nisam doveo. Ne znam kako se zovu ti ljudi. Našao sam ih u policiji tako što smo raspisali konkurs. Ni jednog jedinog nisam doveo. Ne znam ni jednog kako se zove, ni u ovoj, ni u onoj opštini. Ne poznajem te ljude lično. Znam neke iz viđenja, znam ih sa sastanaka. Ne znam ko su ti ljudi. Radili su u policiji 20, 30 godina. Super da su bili u svim periodima, 30 godina, perfektni. Ali, sada, kada je neko drugi ministar, sada su to neki partijski kadrovi. Napraviste od tih ljudi ne znam ni ja šta. Svaki dan slušamo o tome kako su ti ljudi iz policije neki hohštapleri, kriminalci, partijska vojska. Ne znam šta da odgovorim tim ljudima kad ih sretnem na sastancima? Zašto ih neki ljudi tako nazivaju? Oni su samo ceo život radili za to.
Investitore koje ste vi imali, bili su uglavnom iz Crne Gore, odatle su uglavnom dolazili i to iz dva ili tri klana. To su bili ključni investitori u to vreme. Novac koji je ulagan u našu zemlju zna se kako je stican i zna se od čega, da nije DEA intervenisala par puta, ne znam da li bi znali njihova imena, a kamoli da li bi ih hapsili. Ali, to vreme u Srbiji je prošlo, ovde nema narko klanova i narko mafije koja može na ozbiljan način da ugrozi Republiku Srbiju kao što se to nekada moglo. Danas i policija i tužilaštvo ozbiljno rade svoj posao. Naravno, imamo puno problema, u čitavom regionu, ali nećemo dozvoliti da nam se na teritoriji naše zemlje stvaraju klanovi i mafijaška država. Mi to ne damo, naša zemlja će se boriti protiv toga i na kraju krajeva, naš posao je da postupamo u skladu sa zakonom.
Što se tiče svih ovih pitanja za ovo što ste rekli, Velju nevolju, da li će neko biti, odnosno da li će mu delo biti kvalifikovano na ovaj ili onaj način, to zavisi od tužioca, a što se mene tiče, sve je na najtežu robiju, baš me briga svakog kriminalca. Neka tužioci rade svoj posao i neka sud radi svoj posao i neka pribavljaju dokaze na način kako misle da treba da ih pribave. Ako smatraju da DNK veštačenje nije dobro, neka traže novo, neka traže pomoć specijalizovanih laboratorija, tužilac neka kvalifikuje delo, neka ga optuži za šta hoće i sud neka ga osudi ili oslobodi kako god mu bilo volja. Policija je svoj posao uradila i tu nema šta dalje da dodam.
Što se tiče Zakona o bezbednosti saobraćaja, Zakon o bezbednosti saobraćaja ne dodiruje nijednu od onih stvari o kojima ste vi pričali. Ovaj što je vozio u kontrasmeru njemu je kazna izrečena po osnovu Zakona o prekršajima, koji ne propisuje MUP. Inače, sam potpuno za to, imam malo dete, pa, ja sam za to da se izreknu najteže moguće sankcije za bezbednost u saobraćaju, najteže moguće i da pooštrimo sve.
To smo i uradili Zakonom o bezbednosti saobraćaja, išli smo samo na ublažavanje onih koje su administrativne prirode, jer nema potrebe da nekog što je zaboravio da mu je istekla dozvola, da kažnjavamo oduzimanjem bodova. To bi bilo besmisleno. Inače, ovaj čovek koji je vozio u kontrasmeru je sada u nadležnosti jedne druge zdravstvene institucije, ne znam da li će moći da bude osuđen, a na kraju krajeva to i nije moj posao.
Što se tiče stanja bezbednosti i Sporazuma sa Ruskom federalnom službom za bezbednost, želim da znam, zato što se dosta priče poteglo, jer jedni bi da nas predstave kako tim Sporazumom, zbog rečenice kojom mi ostvarujemo saradnju, pazite, to je Federalna služba obezbeđenja. Ta Federalna služba obezbeđenja je kao naša Jedinica za obezbeđenje. Bavi se fizičkom zaštitom lica i objekata na teritoriji Ruske Federacije. Kao naša Jedinica za obezbeđenje MUP-a Republike Srbije. To nisu službe bezbednosti, to nisu ljudi koji rukuju podacima koji spadaju u domen obaveštajnog rada i na kraju krajeva u toj rečenici isto koji su me svi pitali šta to znači, piše u skladu sa zakonodavstvima zemalja, pa ne možemo mi mimo našeg zakona bilo šta da radimo. Da vam kažem, pa mi sa SAD imamo intenzivnu saradnju sa svim njihovim službama bezbednosti i razmenjujemo informacije koje se tiču terorizma, jer smatramo da je to u interesu naše zemlje, ali nas to ovde nikad niko nije pitao – zašto sarađujete sa njima? Ali, sarađujemo sa svima.
Nama je u interesu da sarađujemo i sa Nemačkom i sa Rusijom i sa Kinom i sa Amerikom i sa Kanadom i Francuskom i sa svim drugim zemljama. U svim slučajevima smo zakone, odnosno sporazume predlagali u skladu sa našim zakonom, štitimo naše interese i na kraju krajeva u svakom tom sporazumu, koji je tipski sporazum, koji imamo sa svim zemljama sveta. To su tipski sporazumi. Piše, da ćemo sve mere, radnje sprovoditi u skladu sa domaćim zakonodavstvom, pa šta ima bolja zaštita od toga? Vi ne možete mimo svog zakona da sarađujete sa nekim. Ako to radite mimo zakona, pa radite protivzakonito, to je krivično delo i za to vam nikakav sporazum uopšte ne treba, a ovaj sporazum vam ne omogućava da na bilo koji način kršite zakon. Naprotiv, daje vam mogućnost da radite. I, znate šta je do sada bilo od saradnje? Naši momci su išli u Rusiju da uče da voze blindirana vozila po ledu. To je bila konkretna saradnja i njihov instruktori su bili ovde, imali su ovde trening sa tim momcima, javno smo pozvali u trening centru Navak smo imali javnu demonstraciju veština koju su načuli. To je bila dosadašnja saradnja i hvala tim ljudima što su nam pomogli, rade to besplatno, rade za nas, uče naše momke da budu efikasniji, kao što to rade i drugi.
Dakle, nema nikakve mistifikacije, ovo je, čini mi se dobra saradnja koja će i kroz sve ove zakone o međunarodnoj policijskoj saradnji, kojom ćemo uspeti da podignemo efikasnost naše policije. Na kraju krajeva da približimo i te profesionalce da u slučajevima da njihova međusobna saradnja na terenu zatreba kao što je obezbeđenje nekih objekata ili kad radimo sa Špancima zajedničko hapšenje nekih narko dilera. Važno je da ti ljudi poznaju jedni druge, tako se stvara i bolji rad. Svakako da su ovi zakoni u interesu Republike Srbije. Hvala.
LJudi, to je toliko nesrazmerno bilo u to vreme, toliko su ljudi koji su učestvovali u narkotrafikingu, dakle, nije to bilo sitnih prekršaja, to su bili narkodileri prve kategorije, koji su bili ključni investitori, kupovali imovinu po Srbiji, da su svi okretali glavu i išli sa njima po žurkama, slavili i proslavljali dečije rođendane. To je bio haos, to je bila katastrofa.
U isto vreme, 400, 500, 600 hiljada ljudi je ostalo bez posla, ali je važno da je ta bratija uživala u raznim privilegijama. NJima su se kupovali skupoceni roleksi, nisu se kupovali nama.
NJima su nicale kuće, vile, dvorovi, njima, ne nama.
Što se tiče ove situacije o tački 4) radi se o aktu o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji gde je predviđeno za pojedina radna mesta, a u tom aktu piše, kada se radi o deficitarnim radnim mestima, kao što su programeri, i taj akt se neće primenjivati i ovo se ne primenjuje do stupanja novog akta o sistematizaciji koji će biti sada napravljen.
Dakle, mi smo ga doveli skoro do kraja. Videli ste, ja vam to pokazujem u primeru prethodne četiri godine, da ne bi bilo, da nešto pričamo unapred, mi to nismo radili.
U 2017. godini su zaposlena deca iz KP i COP-a, isključivo. To ste nas pomešali sa vama ljudi, nismo mi vi.
Hvala.
Samo kratko da se osvrnem na još jednu potrebu da se definiše ovaj deo vezan za Zakon o DNK registrima. Naime, što se tiče DNK, samo sud može dati nalog da se uzme DNK i sud tu ne pravi razliku. Dakle, sud može dati nalog da se bilo kojoj osobi uzme DNK, ako sud tako smatra da je to potrebno za rasvetljavanje određenog krivičnog dela.
Po Zakonu o zaštiti podataka o ličnosti, svaki građanin Srbije može da se obrati nadležnom državnom organu, u ovom slučaju MUP-u, koji će tražiti od suda brisanje iz DNK registra svakog lica, a za kojim više ne postoji potreba da se njegov DNK profil nalazi u našim evidencijama. Važno mi je da ljudi znaju.
Dakle, to je jedna vrsta međunarodne konvencije koja postoji na teritoriji EU i mi se toga pridržavamo. Uzima se samo onaj parcijalni DNK profil koji je potreban da se izvrši identifikacija lica. Dakle, ne uzima se kompletan DNK profil koji bi govorio o određenim osobinama te ličnosti, o nekim možda naslednim bolestima, o bilo čemu. Dakle, uzima se samo onaj parcijalni deo profila koji je potreban da se bez bilo kakve sumnje identifikuje lice, da možemo pouzdano da kažemo da se radi o tom i tom licu.
Dakle, slažem se da je ovo novina do sada, iako je MUP-ova laboratorija jedina suštinski akreditovana i ima sve standarde koji postoje na nivou sveta, najozbiljnija laboratorija gde se vrlo precizno definiše mogućnost pristupa ko, na koji način, kada, pod nadzorom, registruje se svaki pristup laboratoriji. Dakle, vrlo ozbiljno smo pristupili tome, a upravo da ne bi došlo do bilo kakve malverzacije ili da bilo ko može da utiče na to na bilo koji način.
Međutim, sam rad u prikupljanju DNK uzoraka je uvek bio problematičan, jer je do sada, do ovog zakona, ovo je relativno neuređena oblast i ne samo kod nas. Mi pokušavamo i nisam siguran da će to uvek u prvom momentu biti… Uvek se u praksi pokaže šta su rešenja, koja će biti kvalitetnija i bolja, ali ključni cilj nam je da uvek imamo dovoljno mogućnosti da zaštitimo građane u krivičnom postupku, odnosno da zaštitimo i one koji bi mogli potencijalno da budu okrivljeni, a da to zaista nisu. Dakle, prezunkcija nevinosti u tom smislu mora da bude zaštićena, ali da bismo one koji jesu krivi, a ostavili su DNK trag na licu mesta, da faktički nam to olakša da ih brže privedemo pravdi.
Što se tiče Kancelarije za azil, azilni postupak je u suštini dvostepeni. Dakle, to je ono što je dobro. Sama Kancelarija za azil, koja se nalazi u MUP-u, u prvostepenom postupku donosi odluku na osnovu svih relevantnih podataka koje tražilac azila podnosi. Tu je razlika između Kancelarije za azil i drugih institucija. Recimo, Uprava za strance koja se bavi onim strancima koji nisu tražioci azila ili tražiocima azila, kada oni nakon protoka vremena ili odbijanja od strane dva stepena, da kažem, drugostepene komisije, prestanu da budu tražioci azila. Tada Uprava za strance preuzima rad sa njima i u skladu sa svojim nadležnostima dalje postupa.
Što se tiče same kancelarije za azil, mi smo je formirali 2015. godine, ukoliko se tačno sećam. Godine 2015, kada je bio najveći migratorni udar na Republiku Srbiju, sa jednim skromnim, mislim da ona ima veoma mali broj zaposlenih, ne znam tačno koliko ima, 18 zaposlenih ima u ovom trenutku, prolazilo je kroz zemlju i po, iako kažem da većina tih ljudi nije tražila azil, ali je veliki broj onih koji izraze nameru, a vi morate da obradite određenu dokumentaciju. Naravno, tražićemo načine da optimizujemo. Srećom svi ti ljudi rade u okviru MUP-a, pa i njihovo raspoređivanje može da bude, ukoliko ne bude potrebe za njihovim intenzivnim angažovanjem u jednom sektoru, mogu biti prebačeni upućivanjem, ili na drugi način, konkursom, u neki od drugih sektora MUP-a.
U svakom slučaju, želim da znate da i Komisija, koja posle Kancelarije za azil, ima mogućnost da preinači odluku ili da vrati na ponovno odlučivanje prvostepenom organu. Dakle, to je ta vrsta zaštite, o čemu ste vi govorili. Ne moraju ovi ljudi uvek biti u pravu, ali zato u dva stepena pokušavamo da sagledamo i sve one druge okolnosti koje bi mogle doneti drugačiju odluku u smislu odobravanja ili odbijanja azila. Eto, nadam se da sam uspeo bar malo da raščistimo ovu priču o DNK i azilu.
Hvala vam.
Samo ću u par rečenica da pokušam da odagnam sumnje gospodina Omerovića, vezane za Zakon o DNK registrima. Razumeo sam njegove primedbe, pošto su apsolutno identične onima koje nam je dao i Poverenik.
Dakle, baza koja se uspostavlja, uspostavlja se u roku od dve godine. Mi sad imamo situaciju da u Srbiji, ako mogu tako da kažem, funkcioniše sedam privatnih laboratorija. Te laboratorije nisu ispunile određeni uslov, odnosno nisu postigle određene standarde i oni nisu imali protiv da se takav standard, visoki standard, propiše, ali smo mi, da bismo zaštitili krivični postupak, tražili da referentne laboratorije MUP-a, koji jedini ima tu vrstu standarda, pošalju te uzorke na verifikaciju, odnosno samo proveru da li je uzorak urađen u skladu sa zakonom i da li može validno da se koristi u krivičnom postupku.
U naredne dve godine, mi ćemo imati rok da se i kroz podzakonske akte koje će Ministarstvo doneti, urede i neka od ovih pitanja o kojima smo pričali, što i ne može da bude predmet zakona, ali i dve godine da ove laboratorije postignu određene standarde koji će pomoći. Naravno da nemamo više potrebu da dupliramo kontrole, već, naravno, samo eventualno uz zahtev suda.
I ono što je ste veoma važno da ljudi shvate, uzorak koji se radi, o kome mi pričamo ovde, vezuje se samo za krivične istrage. Dakle, ovo je krivični postupak, ovo nisu DNK uzorci koji se koriste za bilo koju drugu civilnu svrhu, utvrđivanje očinstva ili bilo šta slično, osim ako utvrđivanje očinstva nije vezano za krivični postupak.
Znači, u krivičnom postupku sud daje nalog za uzimanje DNK profila, i to onog parcijalnog, o kojem sam već govorio, dakle, sud daje nalog i ako želite brisanje, potrebno je da se obratimo sudu, da sud da odobrenje i nakon odobrenja suda i sada je moguće brisanje za lica za koja se utvrdi, recimo, da nije kriv za bilo kakvo krivično delo, te da više nema potrebe za čuvanjem njegovog DNK profila u bazi. Dakle, vrlo je mali broj ljudi kojima je to dostupno. Precizno se registruje kada bilo ko od njih pristupa bilo kojem od uzoraka, zbog čega, pod nadzorom, dakle, apsolutno smanjena mogućnost bilo kakve zloupotrebe, te imajte poverenja da će ovo biti urađeno u skladu sa najvišim standardima koji postoje u Evropi.
Do sada, nažalost, ovo je bila apsolutno neuređena materija, ovaj deo, ovaj segment. Mi i danas poslujemo, bez ovog zakona, da ga sada nismo donosili, mi smo delovali uz mnogo manje regulative i to je dosta bilo neuređeno u odnosu na ovo što ovaj zakon donosi. Da li ćemo imati neko unapređenje, ja verujem da će i podzakonski akti uneti dodatni element reda u ovo, pa ćemo da vidimo. Hvala.
Nažalost, ovde je izneto dosta paušalnih tvrdnji, koje uglavnom nisu istinite, ali sada ću vam objasniti u čemu se sastoje. Dakle, suština stvari koje su iznete, a koje uopšte ne odgovaraju ni onome što je napisano u samom zakonu, a očigledno da ljudi ne čitaju baš precizno ono što je pisalo u prethodnom zakonu i šta se menja u ovom zakonu, tako da je ovo, ali ja ću vam sada objasniti svaku stvar detaljno.
Pre svega, kada govorimo o reciprocitetu. Reciprocitet se može tražiti samo u viznom režimu i to radi Republika Srbija, tamo gde postoji naš interes.
Što se tiče granične kontrole, ne, jer je to stvar unutrašnjeg zakonodavstva.
Dakle, mi propisujemo kako će se vršiti granična kontrola. Kod granične kontrole, meni uopšte nije jasno kakve veze sa policijom ima kontrola kamiona, kada je to stvar. Kakve veze to ima, pošto ste pričali o kontroli kamiona, kakve to veze ima sa bilo kojim od ovih zakona, koji su danas na dnevnom redu ili uopšte sa MUP? Meni to uopšte nije jasno, jer uglavnom nema veze.
To prosto ne odgovara bilo čemu što je ovde napisano. Takođe, što se tiče reciprociteta, ličnih karata. Naravno da naši građani mogu da uđu u Crnu Goru, BiH, Makedoniju sa ličnom kartom, kao što to mogu državljani tih zemalja i samo državljani tih zemalja mogu ući kod nas i naši građani samo u te zemlje mogu ući sa ličnom kartom.
Dakle, potpuni reciprocitet. Ne znam gde ste vi našli da neko ulazi kod nas, a da mi ne možemo kod njih. Grčka može da uđe sa pasošem, državljanin Grčke može da dođe na naš Aerodrom, mogu državljani EU sa posebnim dokumentom koji izdaje EU, to je u redu. Ali, zato mi imamo viznu liberalizaciju, zato Srbiji nije potrebno da ima vizu za ulazak u EU. To je interes naše zemlje.
Dakle, mi gledamo šta je interes naše zemlje. Što se tiče primedbi koje su ovde uputili na ove zakone različiti nosioci javnih ovlašćenja, mi smo ovde neke od tih primedbi uvrstili u tekst ovih zakona.
Zaštitnik građana nam je uputio određene primedbe i mi smo ih prihvatili, mislim gotovo sve. Prihvatili smo, Poverenik za zaštitu informacija od javnog značaja, prihvatili smo neke od njegovih primedbi, neke nismo, ali nije njihova primedba sveto pismo. To što oni kažu kao primedbu da mi sada po svaku cenu moramo da prihvatimo, onda ne bi bilo smisla da bilo ko sem tih organa predlaže zakone, onda bi oni trebalo da predlažu sve zakone, a ne mi ili narodni poslanici kao nosioci takvih mogućnosti.
Što se tiče DNK profila. DNK profile, dakle, kako kaže Zakon o krivičnom postupku, a on kaže sledeće – uzimanje uzoraka za forenzičko-genetičku analizu, pa ako je potrebno radi otkrivanja učinioca krivičnih dela ili utvrđivanja drugih činjenica u postupku, javni tužilac ili sud može narediti uzimanje uzorka, za forenzičko-genetičku analizu sa lica mesta krivičnog dela i drugih mesta na kome se nalaze tragovi krivičnog dela od okrivljenog i oštećenog, pod uslovima predviđenim u članu 141. stav 2. a od drugih lica ako postoji jedna ili više karakteristika koja ih dovodi u vezu sa krivičnim delom.
Tu moram da vam kažem još jednom, iako sam rekao u prethodnom delu, neće mi biti teško da ponovim koliko god treba puta, ne uzima se potpuni DNK profil, kada vi kažete da mogu da se otkriju najosetljiviji podaci putem DNK profila. Uzima se parcijalni DNK profil, dovoljan da vas identifikuje i ništa više. Neće uzeti to da li možda imate neku genetsku anomaliju u svom DNK kodu, to se ne uzima.
Uzima se samo ono parče koje je potrebno da bude precizno definisano da li ste vi ta ličnost ili ne. Nama samo treba pozitivna identifikacija i ništa više, ali opet kažem po nalogu suda na način kako je predvideo Zakonik o krivičnom postupku u laboratorijama, pre svega u laboratoriji koja je referentna i po zakonu je potrebno da postoji samo jedna referentna laboratorija koja ima sve sertifikate, ona postoji, to je MUP laboratorija i to je sasvim dovoljno.
Nijedna druga laboratorija ne mora, već samo ona koja sadrži bazu, centralni registar, ona mora da ima određene standarde, a sedam privatnih laboratorija koje inače posluje ili da kažem, deluje na našoj teritoriji , ne moraju imati taj standard. One svoj uzorak upoređuju u našoj referentnoj laboratoriji i tu se utvrđuje da li je uzorak bio potpuno ispravan.
Dakle, apsolutno je sve definisano. Ostaje samo element da se definiše. O tome možemo da razgovaramo i o tome, da kažem, ne postoji jasna mera zato što je sud taj koji nalaže uzimanje DNK profila, te MUP ne može sam po sebi da naloži brisanje. Dakle, građanin može da se obrati nama, a mi sudu. Ako sud naloži brisanje, mi brišemo i time se pokrije. Postoji mehanizam. Dakle, nije neuređeno. Da li je kompleksan? Možda bi trebalo razmišljati o drugim modelima, ali ovaj model u ovom trenutku u potpunosti zadovoljava načelo zaštite onih ljudi koji traže brisanje svog DNK profila iz eventualne centralne baze.
Što se tiče promene sistema jedinstvenog matičnog broja, mi smo analizirali koliko bi to iziskivalo novca i to bi bio ogroman novac koji bi bio potreban za promenu celog sistema drugačijeg, da kažemo, obeležavanja ili da kažemo na takav način prikupljanja podataka o građanima, gde bi evidentiranje njihovo putem ovog broja bilo definisano. Zamislite koliko bi samo sredstava bilo potrebno da se to reši u penzionom sistemu? Dakle, ogroman novac bi bio potreban da u potpunosti pređemo na neki drugi sistem, pri čemu nismo jedini koji imamo ovakav sistem. Dakle, imamo mnogo zemalja koje drže ovakav sistem i za sada ovaj sistem daje solidne rezultate. Dakle, nemamo prevelike probleme sa tim.
Što se tiče rezultata, naravno, rekao sam tada, 2016. godine, da ćemo posle usvajanja zakona imati prilike da vidimo ozbiljno bolje rezultate. U prethodnoj, 2017. godini, imamo 4,1 tonu zaplenjenih narkotika. Između ostalog, 84 krivična dela ubistva. Apsolutno najmanji broj ubistava unazad 20 godina i apsolutno najveći broj zaplenjenih narkotika u poslednjih 20 godina. Zašto se menja? Uočili smo da neke stvari mogu da budu efikasnije. Naravno, mene nije sramota. Rekao sam za svaki zakon koji sam predlagao, zakon nije tu da se napiše pa da treba hiljadu godina da stoji. To smo probali. Već smo imali prilike da vidimo te zakone koji su usvajani sedamdesetih - osamdesetih godina, pa nisu menjani, pa je nastao kolaps zbog njih. Naravno da treba da menjamo kada god uočimo.
Na kraju krajeva, svet se brže menja danas nego što se menjao pre 30 godina. Godine 2008. ste imali 77 migranata koji su prošli kroz Srbiju, 2015. godine imali 15 hiljada dnevno. Naravno da je to iziskivalo određene promene. Ne može čovek da kaže - ovo smo napisali, ne treba više nikada da menjamo. Smatram da promena nije loša.
Na kraju krajeva, o promeni zakona ne odlučuje ministar, nego Narodna skupština. Mi smo ove zakone dostavili, neke čak u avgustu prethodne godine. Posao smo uradili na način da je bila javna rasprava u svim većim gradovima. Konsultovali smo se sa svim relevantnim institucijama. Apsolutno smo poštovali sve procedure, uputili EU, dobili saglasnost za svaki od ovih zakonskih rešenja. Narodna skupština odlučuje hoćete li to usvojiti ili ne. Ako Narodna skupština usvoji, ovaj predlog će postati zakon i tada svi moraju da ga poštuju, ako ga ne usvoji, neće usvojiti i to je to. Dakle, ministar ne može to da odredi.
Što se tiče ovlašćenja, apsolutno sam prvi koji je u modernoj istoriji sebi ograničio značajno ovlašćenja zakonom, odnosno svakom sledećem ministru po ovom zakonu, značajna ograničenja. U prethodnom Zakonu o policiji, onom do 2016. godine, ministar je mogao da naloži pokretanje pretkrivičnog postupka. Ministar je mogao da bude učesnik istrage. Mogao je to da radi. Mogao je da preuzme delimičnu ulogu tužioca. Novim zakonom apsolutno ne može. Apsolutno nikakve veze sa istražnim postupkom nema. Jasno je definisana razlika između uloge direktora i ministra.
Što se tiče zapošljavanja, jasno definisano kako se stupa u policiju. Jednino što smo izdvojili su lica u deficitarnim zanimanjima, jer ne mogu da vam kažem da mogu da primim nekog ko je informatičar, ko će u banci imati dve ili tri hiljade evra, ja da ga primim da radi za 60 ili 70 hiljada dinara i da će sa radošću doći da radi. Prosto, moramo da nalazimo mehanizme da u deficitarnim zanimanjima to uradimo. Postoje različiti modeli kojima smo to predvideli.
Ono što hoću da vam kažem jeste da pogledate ovaj zakon i pogledajte kako je izgledao zakon do 2016. godine. Pogledajte razliku. Dramatična je razlika. Dramatično je i sa svim ostalim zakonima.
Na kraju krajeva, MUP jedno je od državnih organa, jedno je od organa uprava koje je na najefikasniji način uredilo mnoge oblasti u elektronskoj razmeni podataka. Pogledajte samo šta radimo vezano za pružanje elektronskih usluga građana. Mali broj institucija zemlje može da se pohvali takvim nivoom efikasnosti i širine obuhvata informacija koje razmenjujemo po najvećem sistemu zaštite. Apsolutno se slažem da smo doneli dobar zakon. Znači, 2016. godine smo doneli dobar zakon koji je ukazao određene slabosti u određenim oblastima i mi smo u malom procentu tu promenili. Na primer, u Zakonu o javnom redu i miru menjamo jedan član, a mesecima stoji taj zakon u Skupštini. Mogao je svako da ga pogleda, da ga pročita, da napiše hiljade i hiljade amandmana. Mogao je da uradi šta hoće. To su neki narodni poslanici iskoristili, naravno, i to je pravo svakog narodnog poslanika.
Mi ćemo od broja amandmana koji su predati, prihvatiti jedan broj amandmana. Mi smo već razmatrali neke amandmane koji popravljaju tekst zakona i kao što sam to i radio. Na kraju krajeva, ja sam bio poslanik ove Skupštine i ja prihvatam dobra zakonska rešenja. Zašto ne bih? Meni je u interesu da zakon bude što bolji, što čistiji, da ga prihvati što veći broj narodnih poslanika. To je u interesu ministra.
Ovaj zakon i ove izmene koje donosimo unapređuju dosadašnji model i meni bi bilo žao da kažem da iz formalnih razloga eto ja teram kapric. Ja sam doneo zakon 2016. godine, dok sam ja ministar neće se menjati zato da bih ja rekao da one zakone koje sam doneo neće se menjati. Zašto? Može bolje, napravićemo bolje.
Zakon o bezbednosti saobraćaja, ako će izmene i dopune tog zakona, da donosimo novi zakon sledeće godine ili one tamo, unaprediti bezbednost saobraćaja, donosićemo i predlagaću svakog meseca ako će svaka izmena doprinositi boljem životu građana i ako ćemo neki život da spasemo.
Mi imamo ozbiljan, dobar rezultat. Imamo pad broja poginulih iz godine u godinu, i dalje ogroman broj. Devedesete godine je ginulo 2000 ljudi u Srbiji, a danas je to broj negde između 560 i 580 godišnje. To je i dalje ogroman broj, ali na tome moramo da radimo i mi to radimo. Zato smo uveli predmet u škole. Učimo decu u prvom, četvrtom i šestom razredu o osnovama bezbednosti. Razgovaramo sa roditeljima. Obučili smo dve hiljade policajaca da odu da razgovaraju u školama sa decom, da ih naučimo, ali da naučimo i roditelje koje mere treba da preduzimaju.
Dakle, apsolutno se Ministarstvo trudi da podignemo nivo bezbednosti i to daje rezultate. Da li to neko želi da prihvati ili ne, vrlo je jasno. Na kraju krajeva, građani to vide, a zna se kako građani to vrlo lako i ocenjuju i oni to uvek pokažu. Hvala.
Samo ukratko. Moram da pomenem da broj migranata koji se nalazi na teritoriji naše zemlje, već nekih godinu i po dana, je negde oko tri i po hiljade, tri hiljade i dvesta, trista, četiristo, šesto. To su brojevi u kojima se kreću i oni se neznatno menjaju iz nedelje u nedelju. To je taj okvir u kojem se kreću. Zaista je kroz našu zemlju prošlo gotovo milion i po ljudi. Oko 600 hiljada, tačno ste rekli, je izrazilo nameru da zatraži azil i oni su zatražili azil, ali u Nemačkoj. Oni su otišli svi u Nemačku.
Lično sam razgovarao. Ne mogu da se vrate, jer su pre nas ušli u druge države EU u kojima su isto izrazili nameru da zatraže azil. Dakle, moraju da se vrate, prema Dablinskom sporazumu, u prvu zemlju EU u koju su kročili, a to je Grčka. Oni ne žele da se vrate u ovom trenutku, osim onih koje će po osnovu nespojivosti porodice ili nekim drugim uslovima Nemačka pokušati da vrati u zemlje porekla, i uglavnom će ostati tamo. Nemačkoj ti ljudi trebaju, treba im radna snaga. NJih ima milion na 82, 83 miliona stanovnika, i to je broj koji oni mogu da izdrže.
Slažem se sa vama. Mi nismo velika zemlja i, kada smo razgovarali sa ljudima iz raznih međunarodnih organizacija, koje značajno pomažu Srbiji u migrantskoj krizi… Nama je EU pružila značajnu pomoć, UN su nam pružile značajnu pomoć i različite druge organizacije koje su svojim novcem pomogle da migranti budu u Srbiji, da se rekonstruišu i obnove neki od centara za njihov smeštaj, dakle i oni centri za prihvat stranaca i oni centri za smeštaj migranata.
U Preševu je, recimo, jedan od najuspešnijih modela, da kažemo, taj centar je stvarno impresivno urađen. Dakle, urađen je potpuno novcem EU i zaista izgleda fantastično u smislu da možemo da pružimo smeštaj tim ljudima. Naravno, ne verujem da bi bilo ko od naših državljana voleo da živi u kolektivnom smeštaju. Ne možemo da kažemo da je to idealan smeštaj. Niko im ništa drugo ne može pružiti u ovom trenutku, jer ti ljudi ne žele da ostanu u Srbiji.
Sa njima sam razgovarao i vi to znate. Kada razgovarate sa njima oni kažu, vodio sam strane ambasadore da to vide, mi želimo da idemo u Nemačku, Švajcarsku, Švedsku, Francusku. Mnogi od njih nikada tamo nisu bili, ali su čuli da su tamo primanja daleko bolja ili da imaju bolje uslove socijalne pomoći ili imaju nekoga od članova porodice koji su tamo i oni žele da idu tamo.
Nije rešeno pitanje koje je suštinsko pitanje migracija – šta raditi sa ljudima koji nisu izbeglice, dakle ne dolaze sa područja na kojima besni neki rat ili bilo koji drugi razlog zbog čega oni beže, koji su suštinski ekonomski migranti, a našli su se na našoj teritoriji? Problem je što mi kroz sporazume za readmisiju… Recimo, Sporazum za readmisiju sa Bugarskom je perfektan, perfektno funkcioniše. Sve ljude koje smo im vraćali, sve su primali, što i jeste njihova međunarodna obaveza, ali je nejasno da li su ušli iz Makedonije, a sa kojom mi imamo slabiju saradnju, to moram da kažem, u smislu readmisije, i to je činjenica, kada migranti ne mogu da budu primljeni u zemlju porekla.
Ne mogu da vam dam odgovor na ovo pitanje, i to iz razloga što ga niko nije smislio, još uvek ne postoji. Mi sa Međunarodnom organizacijom za migracije radimo na tome da uspostavimo neku vrstu vazdušnih mostova, i to jedan mali broj ljudi, ali da i Srbija bude uključena u to, ili u projekte EU gde određene države članice EU imaju povoljnije bilateralne sporazume sa tim zemljama porekla. Na kraju krajeva, neke od njih imaju značajnije finansijske interese u tim državama, pa te države drugačije gledaju na njihov zahtev za prihvat migranata, nego na naš zahtev. Mi imamo mogućnost da učestvujemo u tom sistemu.
Pokušavamo da rešimo migrantsku krizu na način da budemo pristojni i humani prema migrantima. Vi kažete – išli su ministri da mole. Nisu išli ministri da mole, išli su da ljubazno, pristojno i fino razgovaraju sa tim ljudima. Alternativa je šta? Da pošaljemo policiju sa batinama da ih umlati, da ih ubaci u neke kamione i da ih negde voze? Mi tako ne možemo. To bi bilo vrlo nespojivo sa bilo čim u šta verujem. Lično neću da naredim da se batina bilo ko u ovoj zemlji, pa bio to i migrant, jer imate alternativu. Kada čovek neće da postupi po vašem nalogu da ga stavite u autobus, šta možete da uradite? Evo, ja vas pitam – šta da uradite?
Imate mogućnost da ga ljubazno zamolite, da ga ubedite da tamo gde ga vodite nije loše po njega, da je bolje nego u onim trošnim barakama gde može da se razboli, jer oni su tu bili da bi bili u bližem kontaktu sa švercerima i u bližoj komunikaciji sa onima koji ih vode i mnogo je bolje da razgovaramo sa njima i 100 dana i da ih na miru, kao što smo uspeli da uradimo, na vrlo pristojan i normalan način ubacimo u autobuse, nego da pokušavamo da silom to rešimo, jer time ne da ne bi napravili ništa dobro, već bi Srbiji dugoročno naneli ogromnu štetu.
Sećate se onog jednog dana batinanja ljudi u Makedoniji. Taj jedan dan da je Makedonija primenila silu i bila brutalna prema migrantima, taj jedan dan skupo je koštao Makedoniju reputacije u svetu. Ta slika se vrtela, vrtela, vrtela. Sve zemlje Evrope su se zgražavale nad tim scenama. U jednom danu je srušeno mnogo toga što su pokušavali da urade.
Srbiju, danas gde god hoćete, bez obzira što naravno, vi ste u pravu, to nije besplatno, dakle, i angažovanje policije i vojske i zdravstva i svega, ali da vam kažem mi smo bar zemlja koja je imala mnogo godina unazad iskustva sa migracijama, izbeglištvom, naš narod bežao. Dakle, imali smo iskustva kako to izgleda kad neko ostane bez doma, pa ako nam je odgovor još kad ostane bez doma da ga mi pretučemo, prosto mislim da to ne bi bila ni dobra poruka našim ljudima, kao što ne bi bila, ja sam siguran da i vi to ne verujete, toliko vas poznajem i znam da i vi ne verujete u to, bar lično.
Što se tiče ove politike, MUP će nastaviti da ovu politiku sprovodi na način da probamo da uvek na civilizovan i human način postupimo. To naravno ne znači da ćemo dopuštati da bilo ko čini prekršaje ili krivična dela na teritoriji naše zemlje. Mi jesmo imali situaciju u Šidu, i lično sam bio dva ili tri puta u Šidu, razgovarao i sa lokalnom samoupravom i sa stanovnicima i predstavnicima privrede koji su bili, koji su imali par nekih incidenata sa migrantima i to je zaista bio opterećujući momenat za jednu malenu opštinu kakav je Šid i naravno da smo reagovali oštrije, da smo poslali više policije i da je taj problem saniran, da je rešen.
Znači, uputili smo jasnu poruku svima - dobrodošli ste u Republiku Srbiju, ali to ne znači da ovde možete da se ponašate kako vam padne na pamet. I to je balans, kao i sve drugo u životu. Dakle, ako hoćete da budete dobar domaćin morate da vodite računa da poštovanje zakona uvek bude na prvom mestu, ali da postupanje vaših državnih organa uvek bude tako nivelisano da to podrazumeva zaštitu najvećeg broja prava svih i naših građana i migranata. Nema istine koja je samo na jednoj strani, balans uvek mora da se uspostavi.
Najveći broj incidenata je inače bio među samim migrantima. Na početku su to bili Sirijci sa recimo Marokancima ili Pakistancima, Avganistancima. Kako bi se smanjio broj sirijskih migranata, onda su Pakistanci i Avganistanci bili dve grupe migranata koje su pravile najviše problema.
Mi pokušavamo da primamo i veći broj ljudi koji razumeju njihov jezik i njihove različite dijalekte, a verujte mi da to nije lako. Imali smo ogroman broj divnih volontera širom zemlje koji su se javljali, ljudi koji poznaju te jezike i koji su nam pomogli u komunikaciji sa njima, da im objasnimo šta su stvari koje moramo da uradimo.
Dakle, očekujem i podršku svih, da kažem i narodnih poslanika, ali i svih drugih, jer ovo je pitanje koje Srbija sama ne može da reši. Mi sada imamo broj migranata za koji imamo i dovoljnu pomoć i imamo dovoljno svojih sredstava. Ovo za nas nije preveliki problem, ali naravno to ne znači da će Srbija biti parking za migrante. Trudimo se da napravimo sistem koji funkcioniše i naravno da ćemo pratiti pažljivo. Kada vidimo povećanje na grčkim ostrvima, znamo da je to prvi signal u pokretanju migrantskog talasa bliže ka Grčkoj, ka Makedoniji, ka Bugarskoj i naravno potencijalno ulazak u našu zemlju.
Na kraju krajeva zbog toga smo i bili uspostavili vojno-policijske snage na granici koje su jednim ozbiljnim radom uspele da spreče ilegalni prelazak jednog dela ljudi. Naravno, da je jedan deo ljudi je samo u tom trenutku gde je kontrola izvršena, obišao te kontrole, ušao u nekom drugom delu. Jedan deo ljudi se vratio, ali u svakom slučaju smo uspeli da zaštitimo Srbiju da tu ne postoje ozbiljniji bezbednosni izazovi i da građani to ne osete.
Većina građana Srbije nije nikada videla uživo ni jednog migranta, jer smo dobrim delovanjem državnih organa uspeli da tu krizu svedemo na onu meru koliko je neophodno i naravno da ćemo pratiti kako se to dešava u budućnosti. Ako bude povećanje krize moraćemo da reagujemo. Ja sam jedan od onih koji su uvek bili zagovornici oštrijih mera i metoda u smislu zaštite državne granice. To ne znači oštrije postupanje prema ljudima, samo jasniji kriterijumi ko može i na koji način da uđe na teritoriju naše zemlje. Na kraju krajeva, naš suštinski problem je što ni Evropa nema jedinstven stav u postupanju. Dakle, i oni čak koji, s jedne strane, tvrde da imaju vrlo mekan, otvoren stav, s druge strane, čine sve da svojim merama ne dopuste prolazak migranata preko svoje zemlje.
Srbija će naravno vrlo pažljivo pratiti kakvo je iskustvo dalje. Moramo da kažemo da su zaista Šveđani, Nemci, pokazali, dali su primer da su čak i po cenu ozbiljnih antagonizama, koje danas imaju u svojim državama, da su uspeli da urade jednu stvar koja podrazumeva prijem ogromnog broja porodica, ogromnog broja ljudi i bez obzira što im to nije bilo lako u nekom ekonomskom smislu je bilo pozitivno po njih, jer dobijaju i ljude koji su spremni da rade i na kraju krajeva neke obrazovane ljude i neke ljude koji hoće da budu deo njihovog društva.
Sa druge strane je to naravno i bezbednosni izazov za te zemlje, o čemu i one moraju da razmišljaju na ozbiljan način. Kompleksno, vrlo složeno pitanje, ali smo se trudili da ovim zakonima što bliže i bolje uredimo ovu materiju kako bismo mi bili u situaciji da bolje zaštitimo našu zemlju. Naravno, svako dobro zakonsko rešenje, izmenu, amandman, uvek smo spremni da usvojimo i da razmatramo o tome da li može bolje od ovog što smo mi predvideli.
Jedan od problema koji postoje u ZKP, citirao sam odredbe ZKP koji nalaže da postupajući sud, odnosno javni tužilac može naložiti uzimanje DNK profila, dakle DNK uzorka koji se onda čuva. Dakle, MUP nema pravo, ne može ovim zakonom propisati svoje ingerencije iznad ingerencija suda. Možemo da propišemo kroz ZKP drugačiji način postupanja u slučajevima DNK uzorkovanja nakon prestanka potrebe, pa, svih onih stvari sa kojima se u načelu slažem, što ste vi rekli neko ko je oslobođen sumnje, da se nakon toga automatski vrši brisanje njegovog DNK profila iz baze.
Zašto nismo odustali i čekali promenu toga? Pogledajte sadašnje stanje, evo aktivno stanje. Laboratorija koja radi utvrđivanje testa očinstva, ko čuva te uzorke? Po kojim pravima? Gde ih pohranjuje? Ko im pristupa? Kako ih obrađuje? Potpuno je neuređeno. Potpuno neuređeno, ne sada, unazad mnogo godina i mi smo mislili da je mnogo bolje da već kada smo predložili ovaj zakon, uredimo najveći deo onoga što zadire u ovu oblast, da kažem prava i da uredimo maksimalno moguće i da uredimo ono što je suštinsko pitanje, formiranje registra koji je pod strogom kontrolom i njemu pristupaju zaposleni u NKTC MUP koji imaju sertifikat, koji su ovlašćeni i to pod nadzorom sa šifrom. Tačno se zna kada je ko pristupio kome.
Dakle, u tom smislu smo potpuno isključili mogućnost da neko uzorku pristupi da nije ovlašćen i da se ne zna da mu je pristupio. Apsolutno je nemoguće. Slažem se sa ovim i potpuno mi je logično da neko ko je recimo bio osumnjičen u krivičnom postupku, utvrdila se njegova nevinost, nema potrebe da bilo zadržava njegov uzorak i na tome ćemo raditi da to bude automatizam.
Dakle, u pravu ste, nema potrebe da neko ko je građanin, ko treba da ostvari, ako smo ljudima omogućili da prijave bebe iz porodilišta da ne moraju da idu u policijsku stanicu, što bi tražio od suda da mu nešto što mu je sud naložio, a sud je naložio uzimanje uzorka, što bi sada morao da traži posebno od suda brisanje. Samo nam treba izmena tih drugih zakona koji će omogućiti da to bude u skladu i sa ZKP.
Što se tiče matičnog broja građana, mislim da možemo da radimo na tome. Dakle, bolja je zaštita ukoliko to bude neki nasumično generisani broj, a ne broj koji sadrži jedan broj ličnih podataka građana. Ima toga primera i u Italiji i u Belgiji gde su datumi rođenja deo matičnog broja, odnosno takvog jedinstvenog broja. Ima u svim zemljama bivše Jugoslavije i obično je to bio momenat kada idete u potpunu promenu, najbolji momenat je bio 2011. godine, kada smo menjali lične karte i pasoše. Tada je bio idealan momenat, da se građani ne bi izlagali, jer sada imate, ako menjamo taj broj, izmena ličnih karata, izmena pasoša, vozačkih dozvola, saobraćajnih dozvola, svih mogućih dozvola, ko zna čega sve od ličnih dokumenata, što mi sada ne pada na pamet, ko zna šta bi sve morali da promenimo. Sistemi, evidencije, sve ono što postoji u državi, što ne kažem da nekada nećemo morati.
Dakle, mi u suštini i onako imamo jedan vrlo strog propis i u državnoj razmeni podataka koji obuhvataju JMBG i postoji mera opreza kada se sa tim podacima rukuje i kada se oni razmenjuju. To nije uvek slučaj i za to se slažem. Slažem se sa vašom rečenicom da ne treba da pomažemo mogućnost da do zloupotrebe dođe. Jedan od načina je svakako da možda vidimo kako možemo, razgovarao sam sa kolegama da možda kroz projekte koje bi mogla da finansira EU, da nam pomognu u smislu formiranja na osnovu nekog uspešnog modela koji postoji, da vidimo kako to da uradimo recimo u periodu kada budemo menjali, kada dođe istek najvećeg broja biometrijskih dokumenata, pa u periodu zamene kada najveći broj građana bude morao da menja, da u tom periodu to uradimo. To je jedino što mi se čini logično, a da probamo da ljude oslobodimo svakog dodatnog troška. Ne mogu sada da kažem, moram da uradim analizu, koliko bi to koštalo, kakav bi efekat bio po građane i onda da izađemo sa tim kao ozbiljnim predlogom, sa ozbiljnim projektom kojim bi to mogli da rešimo. U načelu, mislim da treba da radimo na tome, sa tim slažem.
Hvala.
Što se tiče nekoliko stvari koje sam hteo da vam kažem vezano za ove stvari koje ste vi pokrenuli vezano za potencijalnu žrtvu trgovine ljudima koja je strani državljanin. U našem slučaju su propisane takve odredbe koje se odnose na odobrenje privremenog boravka, do godinu dana sa mogućnošću proširenja i tada postupa Centar za zaštitu žrtava trgovine ljudima kao državni organ koji pruža žrtvi psihološku, zdravstvenu, svaku drugu zaštitu. Dakle, ona ima pravo na rad, zapošljavanje, sve ono što može da se pruži na takav način. Ako sam dobro razumeo pitanje, to je postupak kako se radi, utvrđuje se da li se radi o žrtvi trgovine ljudima. Ako se radi o žrtvi trgovine ljudima odmah postupa ovaj centar i na takav način funkcioniše.
Što se tiče ranijeg penzionisanja, ranije penzionisanje je predviđeno, a vi to znate, ne moram da vam to posebno obrazlažem, za one koji imaju 15 godina staža i najmanje 45 godina života, ali 15 godina ne prekinutog staža u posebnim jedinicama koje su bile razne, da kažem, u nazad mnogo godina.
Predviđen je i takozvani dupli ključ, odnosno potreban je i zahtev pripadnika i saglasnost ministra. Niti ministar može da ga penzioniše bez saglasnosti tog čoveka, niti on može da ode ako je potreban jedinici, možda on sada ima u vidu neki posao koji je bolje plaćen, on može da ode naravno, ali ne može da ima punu penziju. Dakle, to su penali, odnosno dupli ključ je predviđen da baš ne bi bilo mogućnosti zloupotrebe. Mi smo razgovarali sa nekim od pripadnika specijalnih jedinica i ljudi koji su bili više vojnici nego policajci, veći deo svog života i proveli na takvim poslovima, sada da idu u policijske stanice, neće biti ni korisni ni kroz policijsko-obaveštajni model, jer oni ne znaju da rade taj posao, a oni sada nekoliko godina pred penziju da uče potpuno novi set stvari koje su, a ovih 15 ili 20 godina radili potpuno nešto drugo, nije ni svrsishodno ni za MUP ni za njih lično. Na kraju krajeva treba i da poštujemo, oni su radili i ono što je država od njih tražila, radili sve što je trebalo, borili se, većina njih učestvovala u različitim ratnim sukobima. Prosto, nisu oni krivi zato što se sve to tako izdešavalo, a mi ne možemo da zaboravimo da su ti ljudi učinili nešto za svoju zemlju, što smatram da je vredno, da im se izađe u susret na takav način.
Naravno, što se tiče na nekoliko mesta se pojavilo, jedinica za zaštitu. Jedinica za zaštitu je formirana 2006. godine, od 2006. godine postoji, evo već 12 godinu. Mi ovim zakonom samo, hajde da kažem, priznajemo njenu posebnost u smislu jer je ona posebnim i zakonom i formirana i da kažem ti ljudi koji rade na zaštiti svedoka u krivičnom postupku izloženi su i posebnim psihofizičkim pritiscima, zamorima, rizicima. Oni rade dobar posao, zaista mislim da rade dobar posao, a pogotovo imajući u obzir da su unazad mnogo godina kada sam gledao analizu kako su se ponašali neki od tih svedoka koji su čak i mimo programa zaštite divljali po gradu, jurili, bahato se ponašali. Mi uvek kontaktiramo, postupajućeg sudiju, tužioca, tražimo od njih da se primene određene mere. Oni izbegavaju primene tih mera, a za nas bi mnogo jeftinije za državu i lakše bilo da neki od tih svedoka lociramo, što predviđa i zakon i sporazum i sve ostalo i da ih u drugoj državi uz mnogo niže troškove čuvamo. Nemci to kažu sledeće, mi vam dajemo mogućnost, evo vam smeštaj, nađite posao, od ovog trenutka nađite posao, nije naša obaveza da vas hranimo do kraja života. Dakle, mi vas čuvamo ali vi morate da radite nešto, ne možete ležati u pižami i igrati igrice.
Kod nas pokušavamo da sa sudijama razgovaramo na takav način da razumeju, da imaju ljude iz jedinice za zaštitu, moraju da budu shvaćeni, moraju da shvate koliki su njihovi napori u ovome i mislim da idemo u nekom boljem pravcu u tom smislu i zato smo mi želeli da priznamo njihovu posebnost na takav način i to je jedina novina. To nisam rekao toliko zbog vas koliko sam primetio da postoji uverenje da je ovo neka nova jedinica. Dakle, ova jedinica postoji dugi niz godina. Tako da se nadam da vi već sada osećate veću bezbednost nego što je bila ranije, a ja ću se truditi da u narednim mesecima i godinama se borim za to, da vi i svaki drugi čovek u ovoj zemlji oseća realno na svakom mestu i povećanu bezbednost, ali ne samo da oseća povećanu bezbednost već da vidi da su rezultati takvi, da kažem, čak i tamo gde lično ne zadiru u svakodnevni život građana.
Hvala.
Samo da kažem za ovo što je rekao narodni poslanik Vujić. Istina je na prethodnoj godini smo imali priliku da nabavimo jedan veći broj uniformi za policajce i za vatrogasce, i interventne i radne uniforme, i one, naravno, koje štite sa maksimalnom zaštitom od visokih temperatura. Nabavljena je kompletna uniforma za sve pripadnike žandarmerije. U ovom trenutku do kraja ovog meseca će biti nabavljena i isporučena kompletna uniforma za graničnu policiju i za interventne jedinice policije, što je jedan veliki deo sastava policije, i time ćemo mi biti potpuno u onom vremenskom periodu da faktički svi policajci imaju zanovljenu uniformu i ona će se u redovnim, kako je to pravilnicima predviđeno rokovima i zanavljati. Naravno, pored nabavke vozila, pored nabavke uniforme, radićemo na tome da modernizujemo ceo sistem policije koji istovremeno služi građanima Srbije.
Naime, kada se građani obrate policiji, kada u policijskim stanicama apliciraju za različite usluge koje policija pruža, trudićemo se da to imaju mogućnost da obavljaju i u elektronskom obliku, ali ne samo to već i da faktički mogu uz mnogo manje čekanja, uz mnogo manje, mada su danas čekanja minimalna, dakle, gotovo da nema policijskih stanica u kojima ih ima. Ja sam proveravao, dakle, osim kada je sezonski, kada dođe jedan deo naših državljana koji žive u inostranstvu, osim u tim periodima nema većih gužvi na šalterima za upravne poslove.
Mi smo nabavili jedan veći broj računara, jedan deo čak iz donacije i ti računari se sada pripremaju, stavljaju se nove aplikacije na njih i mi ćemo u narednih, pretpostavljam oko dva meseca da će nam trebati, obnoviti veliki broj računara u policijskim stanicama, pre svega tamo gde je operativa, gde rade policajci sa građanima, i naravno tamo gde su upravni poslovi, a kasnije i na drugim mestima. Drago mi je da vidim da ćemo uspeti da se približimo, da kažem, onim zemljama koje uspevaju, koje su uspele da budu potpuno modernizovane u tom smislu.
Ide sledeća velika faza, a to je moramo da razmišljamo kako da popravimo, pored, da kažem, povećanja plata od 10 % i pored svega onog što će policajci dobiti ove godine i bonusa, da kažem, na njihove plate, i pored onoga što možem da im pružimo kroz vozila i uniforme, pa ćemo da vidimo i šta možemo dalje da uradimo što se tiče uslova rada, a to je naravno poboljšavanje policijskih stanica. Mnoge policijske stanice su stare 50, 60, 70 godina. Mnoge su bile neuslovne i u trenutku kada su useljavane i zato hoćemo da omogućimo da u novim zgradama kroz savremeni pristup koji će omogućiti da građani imaju lakšu dostupnost, ali naravno da pripadnici policije imaju bolje i efikasnije uslove za rad.
Hoćemo da pokažemo brigu prema ovim ljudima i hvala vam što ste to primetili, zaista to je i veliki napor i Vlade i predsednika i parlamenta, to je veliki napor države da pokaže poštovanje prema čitavom sektoru bezbednosti, prema svim ljudima koji u ovoj zemlji se bore za sigurnost, koji se bore za bezbednost i koji hoće da Srbija bude normalna i snažna država. Hvala vam.
Hvala.
Ja samo hoću da kažem vezano za kazne i penale. Voleo bih da je pravosudni sistem tako brz i efikasan, da nešto što je država propustila možda u ovoj ili prethodnoj godini, presudi već danas. Apsolutno ne.
Ovo su presude iz 2004. 2005. 2006. i 2007. godine i, možete da proverite samo za vojne penzije se platilo 10 milijardi dinara.
Samo za vojne penzije iz prethodnog perioda, pre nego što je SNS bio i blizu vlasti. Pogledajte koje su cifre, koje su napravljene u tim godinama i koliko štete država plaća danas. Ja znam za ministarstvo kojim rukovodim šta sada plaćamo vezano za smenski rad iz tih godina. I evo vi gospodine Pavloviću recite, ako vi imate drugačiji podatak.
Evo baš hoću da čujem od vas da li imate drugačiji podatak dao sam vam sad prostor za repliku da čujem konkretno podatak koji vi iznosite građanima. Hvala.
Hvala.
Ja vidim da postoji, i shvatam sada zbog čega postoji, jedno duboko nerazumevanje sa nekim od kolega iz opozicije, zato što oni očekuju da članovi Vlade dođu ovde i odgovaraju rečima koje su nam date, da nam se sastavi ovde jedan spisak šta mi treba da odgovorimo kad nas neko pita, a ne da odgovorimo ono što mi želimo.
Oni mogu da postave pitanja kakva god hoće, da dobacuju za vreme sednice, da dobacuju iz klupa, da vode dijalog i sa predsednicom Vlade i članovima Vlade, ali poslanici takođe, bio sam predsednik ovog parlamenta, poslanici takođe moraju da poštuju Poslovnik Narodne skupštine o načinu ponašanja u Narodnoj skupštini. Razumem, nije lako gospođi Gojković da to sve uredi u ovom toku i shvatam koliko je težak ovaj posao.
Međutim, šta su suštinski pokazatelji za jednu zemlju? Hoću da vam kažem šta je jedan dobar pokazatelj za ovu zemlju da li zemlja napreduje ili ne napreduje? Stopa nezaposlenosti. Znate li zbog čega se danas ne priča u Narodnoj skupštini toliko o stopi nezaposlenosti, zato što kad su neki drugi bili na vlasti, ta stopa je bila, samo 2012. godine, kada smo zatekli zemlju u katastrofalnom stanju, skoro 26%. Tolika je bila stopa nezaposlenosti. Danas je 11,8%. E, zbog toga, kao jedan dobar ekonomski pokazatelj, zato što govorimo ovde o reformama, ovde govorimo o tome da je ova Vlada stvorila fiskalni prostor, a da nije prodavala imovinu.
To je suštinska velika razlika. Kada pravite prostor na osnovu snage vaše privrede, na osnovu snage investicija, na osnovu snage toga što se ljudi zapošljavaju, pa imaju plate, pa imaju nešto da donesu svojoj kući, za razliku od nule, koliko su imali kada su neki drugi bili na vlasti, nula dinara su im bile plate, velikom broju tih ljudi, da ne govorimo o 400.000 radnika koji su ostali bez svojih radnih mesta od 2008. do 2012. godine. Kako da se ne setimo tih vremena? Kako da se ne podsetimo na ta vremena, kada je to bio koren, kada je to bile situacije u kojima su ljudi ostajali bez radnih mesta. Merilo se na sat. Bili su oni brojčanici gde ste merili koliko radnih mesta svakoga sata se izgubi. Mi sada merimo koliko se radnih mesta napravi u Srbiji svakog sata, i to je suštinska razlika.
Nije njih interesovao nikad običan čovek. Većinu tih ljudi koji su bili ministri, koji su bili ključni upravljači, ti koji su vedrili i oblačili u Srbiji, njih su interesovali tajkuni. Tada je tajkunima u Srbiji bilo vrhunski. Oni su zaista uživali u Srbiji, uživali u sticanju ogromne imovine, pre svega mislim na Miškovića.
Ova zemlja se jedno vreme zvala „Deltalend“. Znači, tako su nazivali Srbiju. Toliko je čovek mogao da uradi šta je hteo. Postavljao, njemu su se vlade formirale u njegovom kabinetu. Dakle, u njegovoj kancelariji su se formirale vlade, da ne kažem svi drugi. Ovde je ključni investitor. Ovde su se investicije merile od ljudi koji su bili narko-dileri. Ovde se to ubrajalo u BDP. Kaže – rast BDP-a, Šarićeve investicije iz narko-dilera.
Ima ovde dosta primera, ali ovde je bio jedan primer koji hoću da vam pročitam, kakve su se uspešne reforme sprovodile i zašto smo došli do ovoga. Nažalost, žao mi je što moram da pomenem ovaj primer, zato što boli svakog čoveka u ovoj zemlji, ali treba da se podsetimo kakvi su ljudi upravljali i šta se dešavalo, a to je situacija sa adaptacijom dvorca „Heterlend“.
To je bilo zamišljeno kao dom…
(Boško Obradović: Vreme.)
Vidite, kako odmah, kada treba da se kaže istina, to zaboli, jer znaju koliko je ovo napravilo štete građanima Srbije.
Kada treba da se …
(Boško Obradović: Da li je Dačić?)

Whoops, looks like something went wrong.