Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7809">Neđo Jovanović</a>

Neđo Jovanović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Ja vas molim samo da mi ne oduzimate samo vreme ni od ovlašćenog predstavnika, ni od poslaničke grupe, imajući u vidu da imam pravo na repliku, iz dva razloga. Prvi razlog je što predlagaču amandmana se nikad neću obratiti na način kako se on meni obratio. Naime, ja mislim da on ne brka, pa ne brkam ni ja neke pojmove i termine. To je pod jedan.
Pod dva, policijski službenici nisu samo pozornici i ne treba ni u kom slučaju degradirati ljude koji rade u policiji, a naročito u MUP. Policijski službenici su i oni koji nisu pozornici, a to su ljudi koji imaju određenu stručnu spremu i određeni stručni profil i specijalizovani su za određene poslove i zadatke koje rade u policijskoj upravi.
Zašto je u ovoj situaciji apsolutno neprihvatljivo tumačenje koje je izneto? Zbog toga što je potreban poseban senzibilitet onih koji će praktično primenjivati ovaj zakon, jer je suština prepoznavanje nasilja i prepoznavanje opasnosti ili neposredne opasnosti od nasilničkog akta. To se ni u kom slučaju ne može svesti na prost posao, jednostavan posao. Taj posao mora imati određeni stepen edukacije. Taj posao mora imati ono što podrazumeva nadogradnju nad osnovnim delom znanja i iskustava koja se stiču obavljanjem određenih poslova u ministarstvu.
Prema tome, u ovoj situaciji ja nemam zaista potrebe da trošim ni energiju, ni reči da objašnjavam u kom smislu bi bilo krajnje besmisleno prihvatiti amandman i izbrisati reči koje daju suštinu i daju cilj ovom zakonu, a stožer ovog zakona upravo i jeste edukacija i specijalizacija.
Zato smatram da nema potrebe više komentarisati. Ja zaista više neću komentarisati, niti ću se javljati po ovom amandmanu, imajući u vidu da vidim da i predlagač zakona stoji čvrsto na stanovištu da je upravo i ono što su svi ovde potvrdili ispravno. Hvala.
Zahvaljujem se, predsedavajući.
Pre svega, zahvaljujem se predlagaču, vama ministarka što ste prepoznali u ovom amandmanu daleko preciznije formulacije, odnosno formulaciju koja se odnosi na odredbu člana 12. stav 4. Zašto? Zbog toga što ceo dan danas diskutujemo o jednom ključnom delu ili, možemo slobodno reći, esencijalnom delu Predloga zakona, a to je prepoznavanje nasilja, odnosno prepoznavanje opasnosti ili, bolje reći, neposredne opasnosti koja preti žrtvi nasilja.
U konkretnom slučaju predloženim tekstom ovog člana 12. je bilo definisano da se samo na osnovu proučavanja prijave i, eventualno, fizičkih i psihičkih tragova na žrtvi može doći do mogućnosti da se prepozna nasilje ili predstojeći nasilnički akt.
Mojim amandmanom je to dopunjeno da se pored tragova fizičkog ili drugog nasilja na žrtvi ukaže i na druge okolnosti, koje, u svakom slučaju, na nesumnjiv način mogu ukazati na postojanje nasilja u porodici ili neposrednoj opasnosti od tog nasilja.
Dakle, dopunjeno je nečim što podrazumeva zaista posebnu dozu senzibiliteta onoga koji je dužan da prepozna nasilje. Taj koji je angažovan na prepoznavanje nasilja mora da ima zaista poseban osećaj, kako se to žargonski kaže „filing“, da bi prepoznao sve ono što prati okolnosti koje se vezuju za nasilje.
Prema tome, ovim amandmanom smo dostigli ono što je bitno i za zakon i za praktičnu primenu zakona. U tom smislu, poslanička grupa Socijalističke partije Srbije izražava zahvalnost, ne samo za ovaj, nego i za sve ostale amandmane koji su prihvaćeni. Hvala.
Zahvaljujem se, predsedavajući.
Uvažena ministarko, ja sa razumevanjem prihvatam formulaciju predloga člana 13. koji je dat u zakonu o kome raspravljamo, s tim što sam amandmanom u ime poslaničke grupe SPS bio motivisan jednim jedinim razlogom, a to je da se smanji rizik koji postoji u svakom slučaju prilikom prepoznavanja nasilja. Zašto? Zbog toga što je u predloženom tekstu člana 13, između ostalog, rečeno da je policijski službenik (ili službenici) obavezan, tj. dužan da odmah obavesti nadležnog policijskog službenika o svakom nasilju u porodici i neposrednoj opasnosti, bez obzira na saznanje, i imaju pravo da sami ili na zahtev policijskog službenika izvrše dovođenje ili meru dovođenja.
Mi smo danas u raspravi imali dosta diskusija i to vrlo argumentovanih diskusija koje se odnose na edukaciju, odnosno specijalizaciju. Ako bi sada policijskom službeniku koji nije edukovan, nije specijalizovan i nema tu vrstu osećaja koji se stiče sa vremenom, odnosno protekom vremena ili iskustvom, sa jedne strane, sa druge strane specijalizacijom, omogućili diskreciono pravo da sami dovedu potencijalnog učinioca nasilja, postoji mogućnost grešaka. Postoji mogućnost voluntarizma, postoji mogućnost ne stručnosti, postoji mogućnost da bude dovedeno lice koje nema nikakve veze sa nasiljem i onda ulazimo u jednu, donekle rizičnu situaciju da to isto lice ima eventualno pravo na naknadu ne materijalne štete.
Zbog toga je amandmanom predloženo da ta lica koja neposredno deluju, radi prevencije od nasilja, najpre pruže sve moguće podatke nadležnom policijskom službeniku, da ga obaveste o činjenicama koje su zatekli na licu mesta, da mogu da predlože dovođenje potencijalnog osumnjičenog i da tek uz saglasnost, odnosno zahtev za dovođenje isto lice dovedu. U koliko to čine sami, bojim se da ovi rizici, na koje sam ukazao sada, budu u nekom posledičnom smislu reči negativni.
Na kraju, ono što mi se čini takođe važnim u ovoj situaciji, jeste činjenica da se ni u kom slučaju ne obesmišljava sam Predlog zakona. Zašto? Zbog toga što se deluje hitno, zbog toga što se ta hitnost ničim ovde ne umanjuje, ne dovodi se u sumnju, policijski službenici izlaze na lice mesta odmah, reaguju, pružaju podatke, pružaju neophodno potrebna obaveštenja, jedino što je potrebno, potrebno je da sačekaju na osnovu svega onoga što su predočili sa lica mesta, da kažem tako pežorativno, zeleno svetlo da mogu da dovedu osumnjičenog. Zahvaljujem se.
Hvala, predsedavajući.
Poslanička grupa SPS će u danu za glasanje podržati set zakona o kome vodimo raspravu. U svakom slučaju, ono što mi se čini trenutno najvažnijim i najaktuelnijim kada su u pitanju četiri predložena zakonska akta, to je Zakon o sprečavanju nasilja u porodici. Tako da će u ovoj mojoj diskusiji upravo tom zakonu biti posvećena posebna pažnja.
Nažalost, i u jučerašnjoj, pa i današnjoj raspravi, nismo čuli ono što je suštinski vezano za ovaj zakon. Previše kritika, a malo argumenata koji daju podršku da ovaj zakon može u praktičnom smislu reči da donese veoma pozitivne rezultate. Zašto? Zbog toga što je ovo prvi put da neko ko je predlagač sistematizuje jedan ovakav zakonski akt, odnosno da sistematizuje određena protivpravna ponašanja u smislu prevencije na način kako ste to vi učinili. Zbog toga imate podršku nesumnjivu i zbog toga Poslanička grupa SPS ovaj zakon posmatra kao zakon koji će dati dobre rezultate.
Ono što je jako važno istaći jeste činjenica da ovaj zakon moramo posmatrati prevashodno kao preventivni zakon i da on prevashodno ima smisao prevencije i da mu je cilj prevencija. Ni u kom slučaju represija i ni u kom slučaju inkriminacija nečega što je već predviđeno odredbama Krivičnog zakonika. Dotaći ću se ja i zakona za koje sam trenutno prozvan. Ali, kad sam se fokusirao na ovaj zakon, onda moram istaći nešto što mi se čini jako važno, prevashodno zbog dama, odnosno osoba ženskog pola i u parlamentu i u državi, na kraju krajeva i globalno, ako ćemo pošteno da govorimo.
Iako ovaj zakon ne pravi diskriminaciju i ne pravi razliku između muškog i ženskog pola, logično je da su u fokusu ovog zakona žene, prevashodno zbog toga što imamo jedan potpuno patrijarhalan sistem i razmišljanja i odnosa koji važe
u porodici, gde postoji supremacija – supremacija osobe muškog pola u odnosu na ženu koje je u svakom slučaju u izvesnom diskriminatorskom položaju, imajući u vidu da nema onaj stepen moći koji bi je mogao izjednačiti sa onim koji tu moć manifestuje, nažalost kroz nasilje.
Ovaj zakon ima za cilj da dokaže i pokaže da nasilje u porodici više nije privatna stvar porodice i da nasilje u porodici nije više lična stvar člana porodice. Nasilje u porodici postaje društveni fenomen kojim treba da se bavi država, kojim treba da se bavi društvo i na osnovu kojeg treba da se donesu odgovarajući zakon, upravo ovakav o kome sada diskutujemo.
Zašto prevencija? Prevencija zbog toga što smo imali jednu prazninu koju do sada niko nije popunio, a to je praznina od momenta kada nasilje preti, odnosno praznina kada je nasilje učinjeno i postoji opasnost da će se ponoviti, do momenta kada u procesnopravnom i krivičnopravnom smislu reči stupaju oni koji predstavljaju organe gonjenja i koji nastavljaju procesuiranje učinilaca krivičnih dela. Tu prazninu popunjavamo upravo na način kako je to definisano.
Međutim, ono što mi se čini da bi trebalo ukazati jesu određene nedorečenosti u zakonu, za koje je poslanička grupa SPS podnela amandmane, nadam se da ćete te amandmane pažljivo i brižljivo analizirati i da ćete ih, na kraju krajeva, i usvojiti.
Poći ću od toga što predstavlja sam početak zakona, a što je otprilike negde i cilj zakona, a to je prepoznavanje nasilja ili prepoznavanje nasilnika. Po nama u poslaničkoj grupi SPS, ovo je otprilike i neki najosetljiviji detalj ili najosetljiviji momenat. Zašto? Zbog toga što za prepoznavanje nasilja i nasilnika nije dovoljno samo ono što podrazumeva prijavu, proučavanje prijave ili obaveštenja da je nasilje učinjeno, s jedne strane, i s druge strane, neke fizičke ili psihičke tragove koji nesumnjivo postoje na žrtvi, ali se ne mogu posmatrati kao dovoljni da bi se uopšte moglo govoriti o nasilju u onom pravom smislu reči. Zašto? Pa zbog toga što se moraju ispitati mnoge druge okolnosti i utvrditi mnoge druge činjenice, da li upravo neko lice koje je osumnjičeno zaista nasilnik, da li to lice ima nasilničke namere ili ne, da li od tog lica zaista neposredno preti opasnost da će učiniti nasilje ili se možda greši.
Kada se te dileme uzmu u obzir, da postoji mogućnost da neko ko nije dovoljno stručno edukovan, ko nije specijalizovan, izađe na lice mesta, postupi po prijavi, obiđe porodicu ili porodično domaćinstvo i vidi da je stanje manje-više normalno, vrati se u policijsku stanicu, učinilo se nasilje. Neko je pretučen ili ne daj bože ubijen. Postoje, dakle, dileme na koje je teško dati logičan odgovor. Ali, u svakom slučaju, bez obzira na sve dileme koje opterećuju i one koje će neposredno primenjivati zakon i one koji će postupati po tom zakonu u smislu obaveze da moraju prijavljivati nasilje, po nama u poslaničkoj grupi SPS, najbolje rešenje je da se reaguje odmah i da čak i oni koji možda nisu specijalizovani kao policijski službenici, oni bi morali da reaguju što pre, što hitnije i da postupe na način koji podrazumeva prevashodno zaštitu žrtve od nasilja, a posle toga i davanje podrške žrtvi nasilja.


Ono što ministarko poslanička grupa Socijalističke partije Srbije želi posebno da vam ukaže, jeste činjenica da u predloženom tekstu zakona koji ste nam dali, postoji nešto gde je žrtva nasilja isključena, a mislimo da ne bi trebalo da bude isključena, a to je u pogledu informisanosti, odnosno u pogledu obaveštavanja.
Naime, nigde u ovom zakonu ne stoji da i žrtva nasilja treba da bude obaveštena o svakoj fazi, o svakom momentu, svakom detalju postupka koji se vodi u cilju prevencije od nasilja.
Šta hoću da kažem? Prvo, u naređenju koje izriče nadležni policijski službenik bi bilo sasvim logično da postoje lični podaci o žrtvi nasilja. Uglavnom je to žena. To ovde nema. Definisali smo otprilike neku formu naređenja i rekli šta to treba naređenje da sadrži osim hitnih mera koje se izriču ili kumulativno ili pojedinačno. Zašto nema ličnih podataka o žrtvi nasilja, kada se hitna mera upravo odnosi na žrtvu nasilja?
Drugo, zbog čega žrtva nasilja nije obaveštena dostavljanjem naređenja? Zbog čega žrtva nasilja nije obaveštena dostavljanjem odluke suda koji postupa po predlogu javnog tužioca? Zbog čega žrtva nasilja nije obaveštena i o odluci o žalbi?
Žrtva nasilja mora biti obaveštena o svemu zbog toga što bilo kakvo obaveštenje koje se daje žrtvi nasilja podrazumeva prvo smirivanje žrtve nasilja, to je pod jedan, smanjenje stepena ili intenziteta straha koji nesumnjivo postoji kod žrtve nasilja od nasilnika i treće, pa to je početak oporavka žrtve nasilja. To je neka njena psiho-socijalna stabilizacija. Logično je da onda zaista treba da postoji nešto što podrazumeva obaveštavanje i žrtve nasilja o svakom detalju i o svakoj fazi postupka.
Sledeće, u zakonu je predviđeno da policijski službenici koji reaguju po prijavi mogu čak i sami i na zahtev nadležnog policijskog službenika da izvrše radnju dovođenja potencijalnog učinioca nasilja. Ponavljam sami, ako ostanemo na tome da sami mogu da dovedu potencijalnog učinioca nasilja, otvaramo mogućnost, s jedne strane zloupotreba, s druge strane voluntarizma, s treće strane nestručnosti, pa čak i štetnih posledica.
Zašto ovo govorim? Upravo sam naveo primer, policijski službenik koji nije edukovan, koji nije prošao obuku koja je u zakonu zaista dobro definisana, jer jedan od delova ovog zakona daje posebnu težinu obuci, odnosno specijalizaciji. Onda dolazimo u problem da možda bude doveden neko ko ne treba da bude doveden. Po nama, policijski službenik koji interveniše, koji postupa po prijavi od nasilja bi bio obavezan i to je suština nečega što će biti amandman o kome ćete vi razmatrati, jeste da mogu predložiti nadležnom policijskom službeniku da se dovede potencijalni nasilnik, ali ne sami da ga dovedu i onda da na zahtev tog potencijalnog nasilnika isto lice dovedu. To bi bilo pravo i pravilno rešenje kada je u pitanju postupanje policijskih službenika koji nemaju specijalizaciju, odnosno edukaciju.
Sledeće što je jako važno kada govorimo o ovom zakonu, jeste da bi trebalo da analizirate posebno zbog čega viši tužilac izjavljuje žalbe, a ne osnovni tužilac? Viši tužilac nije stranka u postupku. Osnovni tužilac odlučuje o tome da li će podneti predlog za produženje hitne mere. Višeg tužioca tu nema. Mislim da bi u tom pravcu trebalo izmeniti i prihvatiti i tu našu sugestiju u pogledu poboljšanja kvaliteta ovog zakona.
Na kraju, dve stvari koje su takođe bitne u pogledu ovog zakona. Prva, jeste da su rokovi koje ste predvideli za postupanje veoma kratki. Nisam siguran i mi u poslaničkoj grupi Socijalističke partije Srbije, da li se uopšte u tim rokovima može bilo šta uraditi. Definisano je da osnovni javni tužilac je dužan da u roku od 24 časa od dana uručenja naređenju ili od momenta, ili od minuta, od časa, uručenja naređenja potencijalnom nasilniku mora odlučiti o predlogu za produženje hitne mere, samo 24 časa. Za tih 24 časa nadležan tužilac bi morao da prikupi podatke, morao bi da prikupi određene stručne ocene i procene. Morao bi da dođe do nekih drugih činjenica koje bi mu bile dovoljne da konačno odluči o predlogu za produženje hitne mere.
Da li to može u roku od 24 časa da uradi? Nisam siguran. Da li može sud da u roku od 24 časa donese odluku koja se vezuje za produženje hitne mere, a da opet sve ovo prethodno pribavi i utvrdi činjenice, brižljivo ih analizira, itd? Opet nisam siguran da je to moguće u tako kratkom roku. Ovi rokovi mi se čine neadekvatnim rokovima za postupanje za sve one koji su definisani kao učesnici u postupku, bez obzira da li je u pitanju tužilac ili sudija. Dvadeset četiri časa je jako, jako mali rok.
U zakonu nisu predviđene ni kazne ili sankcije koje se odnose na one koji su svi drugi osim onih koji ne prijavljuju nasilje ili opasnost od nasilja. Mi u poslaničkoj grupi Socijalističke partije Srbije smatramo da je to neophodno potrebno i da se ne možemo osloniti samo na to da će protiv nekoga biti pokrenut disciplinski postupak, bez obzira da li je u pitanju sudija, tužilac, da li je u pitanju direktor Centra za socijalni rad ili bilo ko drugi. Mora postojati odgovornost i mora postojati zaprećena kazna za nepostupanje po obavezama iz zakona.
Mi smo shodno primenom Zakona o prekršajima predložili amandmanom da se te kazne uvedu i da je to zaista jedno dobro rešenje u smislu da će novčanim kaznama biti kažnjeni svi oni koji ne postupaju po obavezama koje su ovde navedene.
Kada su u pitanju odredbe Krivičnog zakonika, odnosno izmene i dopune Krivičnog zakonika, poslanička grupa Socijalističke partije Srbije daje punu podršku uvođenju novih krivičnih dela, dekriminalizaciji pojedinih krivičnih dela, naročito novih krivičnih dela kada je u pitanju privreda.
Zaista u tom smislu intervencija je bila neophodna i u tom smislu je vrlo uspešno predloženo da se normiraju određena krivična dela koja su bila potrebna značajno ranije, da se ne lažemo, zloupotreba u privatizaciji je krivično delo koje je trebalo uvesti još 2001. godine, kada je donet skandalozan Zakon o privatizaciji koji je uništio privredu Srbije, kada je došlo do otuđenja u bescenje imovine subjekata privatizacije, kada se najveći kriminal u tom periodu od deset, možda malo i više godina sprovodio i tek se sada reaguje. Ali, dobro je da se reaguje i dobro je da je predlagač predvideo i ovaj vid inkriminacije, odnosno krivičnog dela.
Vi ste juče na uvodnom izlaganju dali jedno obrazloženje jednog novog krivičnog dela, a to je krivično delo proganjanja. Očigledno je da je predlagač učinio zaista veliki napor da ovo krivično delo pojasni u smislu njegove kvalifikacije.
Međutim, ovde moramo da skrenemo pažnju na jednu činjenicu za koju nisam siguran da će u praksi da izazove dobar rezultat, odnosno da ne izazovemo neujednačenu sudsku praksu. Zašto ovo govorim?
Prvo postavlja se pitanje što se tiče samog pojma upornog proganjanja. Da li ga treba dodatno definisati? Vi ste dali predlog kada smatrate da postoji obeležje krivičnog dela. Hajde da ga protumačimo. Kako utvrditi da neko nekog prati i to utvrditi da neovlašćeno prati u određenom vremenskom periodu? Koji je to vremenski period? Sedam dana, petnaest dana, mesec, šest meseci, godinu. U zakonu to nemamo. U praksi kako će postupati sudije i tužioci ako se vezuju za određeni vremenski period? Da li će ga široko tumačiti ili će biti restriktivni?
Drugo, da li svako praćenje podrazumeva neovlašćeno praćenje i kako utvrditi da li je ovlašćeno ili neovlašćeno? Ako postoji i drugi razlog koji nema motivaciju protiv pravnog delovanja i nema takve pobude, onda nemamo neovlašćeno praćenje.
Sledeće, obeležja ili bića ovog krivičnog dela uvedeno je nešto što već postoji kao normirano u Krivičnom zakoniku, a to je krivično delo ugrožavanja sigurnosti, pa se tu postavlja jedna slična definicija, a to je pretnja napadom na život, telo i slobodu drugog lica ili njemu bliskog lica.
Dakle, vrlo slična, vrlo približno slična definicija kao što je definicija sa kvalifikacijom krivičnog dela ugrožavanja sigurnosti.
Kada je u pitanju krivično delo polnog uznemiravanja, skrećemo pažnju na definisani pojam polnog uznemiravanja gubi smisao. Meni se čini da ovde nema narodnog poslanika koji će na neki način dovesti u sumnju ovo što ću da kažem, a to je da smo mi bukvalno bombardovani i verbalnim i neverbalnim ponašanjem koje podrazumeva jednu vrstu gaženja našeg dostojanstva kako ličnog, tako i seksualnog i polnog i svakog drugog, pre svega zadržavanja naše intime i privatnosti i to kroz skaradne spotove sa lascivnim scenama, sa raznoraznim medijskim nastupima koji upravo imaju ovaj karakter verbalnog i neverbalnog ponašanja koji predstavljaju klasičnu vrstu polnog uznemiravanja. Govorim o medijima, govorim o sredstvima informisanja koji upravo na ovaj način čine nešto što se podrazumeva kao protivpravno delovanje. Ako niko od njih krivično ne odgovara, kako onda da odgovara fizičko lice kome se preti na ovaj način?
Ono što je takođe važno istaći jeste i krivično-pravna odgovornost lekara zdravstvene ustanove, jako dobro sistemsko rešenje koji proglasi umrlim živo novorođenče radi promene porodičnog stanja, s tim što mi u poslaničkoj grupi SPS smatramo da bi tu zaprećena kazna od predviđene trebala da bude daleko teža, daleko strožija.
Što se tiče krivičnih dela iz oblasti privrede, moram da istaknem nešto što predstavlja veliko zadovoljstvo cele struke, a to je normiranje krivičnog dela prevare u obavljanju privredne delatnosti. Ovo ne da je dobro rešenje, nego je izuzetno dobro rešenje zbog toga što su prevare i prevarne radnje u najvećoj meri zastupljene upravo u ovoj oblasti, a to je privreda i privredne delatnosti. Zato imate snažnu podršku u tom smislu.
Na kraju bih želeo da istaknem nešto što mi se čini jako važnim, a to je kada su u pitanju krivična dela protiv polnih sloboda, mislim da bi kazne trebale da budu daleko, daleko strožije.
Ono što se ovde nameće kao pitanje neformalno dok diskutujem, da li i zakon koji se odnosi na genocid i Srebrenicu, naravno da se to pitanje postavlja kao pitanje od značaja za državu Srbiju i naravno da je tu i Haški tribunal rekao svoje, i u tom pravcu SPS ne želi da beži ni od kakve odgovornosti za bilo kakva zlodela koja su učinjena, ali isto tako želi da se sva zlodela ravnopravno i potpuno jednako tumače i da budu pod istim aršinom, jednaki pred zakonom, jednaki pred pravnim sistemom, jednaki pred kaznama svih onih koji su zlodela činili, bez obzira kojoj naciji pripadaju, bez obzira kojoj veroispovesti pripadaju.
U svakom slučaju, na kraju želim da istaknem da ovo što ste predložili uživa nesumnjivu podršku, da ćemo glasati za predloženi set zakona i da se nadamo da ćete amandmane koje smo podneli analizirati i da ćete barem neki od amandmana prihvatiti sa jednim jedinim našim motivom, a to je poboljšanje kvaliteta ovog zakona, što je svima nama jedinstven cilj. Hvala vam.
Zahvaljujem se predsedavajući.
Ja ću se pre svega javiti po članu 104. imajući u vidu da je pomenuta SPS i poslanička grupa Socijalističke partije Srbije.
Mi u poslaničkoj grupi SPS inače u SPS smo svesni koliki je žal DS što nije sa nama u koaliciji a naročito što nije u vlasti. Ali, taj žal može da ostane i dalje samo žal i ništa više od toga. Što se tiče …
Rekao sam da se javljam po članu 104. Imam pravo na repliku pre svega kao zamenik predsednika poslaničke grupe i dozvolite mi samo da završim.
Jedna vrsta ovakvog nezadovoljstva ili žala od strane Demokratske stranke kao bivšeg režima ne može ni u kom slučaju destabilizovati ono što ne može destabilizovati, a o to je jedna principijelnost i odgovornost u radu Vlade gde SPS participira sa kapacitetom koji je potreban da Vlada funkcioniše. A oni koji žale za tim što nisu u Vladi, nisam siguran da će dočekati taj dan da ponovo budu u istoj, barem ne u skoroj budućnosti, imajući u vidu atomizaciju DS koja se nastavlja ne samo iz meseca u mesec već iz dana u dan pa bi bilo bolje da o tome da razmišljaju a ne da se bave SPS i Vladom Republike Srbije. Hvala.
Hvala predsednice.
Ja se pozivam na član 106. u vezi člana 27. i ukazujem na već očigledno prevelik stepen tolerancije, ne od vas, već od gospodina Arsića prema svemu onome što se izdešavalo, tolerancije prema pozivanju na Poslovnik i zloupotrebu Poslovnika, jer je najgrublji vid zloupotrebe Poslovnika, ako se Poslovnik koristi u svrhu replike ili razvijanja marketinškog pristupa na današnjoj sednici, a toga je bilo previše danas.
Da ne bi bili mi, svi ostali ovde taoci, jednog takvog pristupa, naročito kada je u pitanju opozicija, onda mislim da je krajnje vreme da se prestane sa zloupotrebom Poslovnika i da se vratimo na dnevni red. Ja vas molim da prevashodno zbog građana Republike Srbije koji sigurno doživljavaju na jedna poseban način sve ovo što se ovde dešava, da je krajnje vreme da uozbiljimo raspravu i da se posvetimo onome zbog čega smo danas ovde. Zahvaljujem.
Zahvaljujem se, predsedavajući.
Mogu li ja konačno o amandmanu?
Imajući u vidu da se rasprava već 15 minuta vodi sa pozivanjem na Poslovnike, odnosno na pojedine odredbe Poslovnika, a nema nikakve veze sa tim pojedinim odredbama Poslovnika, ja bih se odredio prema amandmanima kolega koji su te iste amandmane podneli.
Ovo je očigledan primer da se amandman ne kreće u granicama zakona. Da li je on prošao, sigurno jeste prošao Zakonodavni odbor i to nije sporno i jedan i drugi amandman. Međutim, ovde postoje dva ograničenja koja u svakom slučaju predstavljaju zakonsku prepreku da se amandman prihvati. Prvi je - jedinstvena metodološka pravila za izradu propisa. Nažalost, malo ko od poslanika u ovom parlamentu pribegava da se upozna sa jedinstvenim metodološkim pravilima za izradu propisa. Da smo ih na vreme identifikovali, odnosno proučili, ne bi imali ovakva pitanja i potrebe za ovakvim pitanjima.
Drugo ograničenje koje takođe predstavlja razlog da se razmisli o amandmanu, iako ne sporim motivaciju, jer je motivacija krajnje dobronamerna, da se poboljša kvalitet zakona, jeste odredba člana 14. Zakona o Vladi. Po tom članu,
ministar je odgovoran za sprovođenje programa i politike Vlade. Šta je predlaganje zakona nego sprovođenje programa Vlade i politike Vlade? Pa, i ovaj zakon o izmenama i dopunama postojećeg zakona je upravo u duhu sprovođenja programa i politike Vlade. Isto tako je i ministar po istom članu 14. Zakona o Vladi odgovoran za odluke i mere koje je doneo, ili eventualno propustio da ih donese.
U tom smislu, treba prevashodno posmatrati odgovornost ministra za donošenje odgovarajućih akata, predlaganja, bez obzira da li su u pitanju zakonska akta ili su u pitanju odluke ili bilo šta drugo i u tom duhu posmatrati potrebu da se eventualno izmene odredbe na koje se amandman odnosi. Stoga, poslanička grupa SPS smatra da isključivo iz ovih i procesno i materijalno pravnih razloga amandmani ne mogu biti prihvaćeni. Hvala.
Zahvaljujem se predsednice.
Poštovane kolege narodni poslanici, poštovani ministre, poštovani saradnici Ministarstva vašeg i Ministarstva spoljnih poslova, u svojoj diskusiji ću se isključivo bazirati na potvrđivanje sporazuma, odnosno Zakon o potvrđivanju sporazuma o osnivanju Fonda za zapadni Balkan, sa statutom koji je u prilogu. Zbog čega? Zbog toga što u poslaničkoj grupi SPS je zauzet stav da je u dosadašnjem toku rasprave bilo previše politizovanja i suviše mnogo populizma kada je u pitanju ovaj Sporazum i kada je u pitanju Zakon kojim se ovaj Sporazum potvrđuje. Kako bi se, zbog građana, izbegle populističke priče i kako iz ovog parlamenta ne bi otišla poruka koja je pogrešna poruka prema građanima, onda trebamo da posmatranje ovog Zakona, kojim se potvrđuje jedan, ovako značajan Sporazum, svedemo na njegovu suštinu.
Suštinski cilj osnivanja Fonda je, ne samo po stanovištu SPS i po stanovištu, nesumnjivo, Ministarstva spoljnih poslova kao predlagača, već iz sadržine tog sporazuma suštinski cilj jeste ograničena delovanja civilnog sektora. I sve dok kroz tu prizmu posmatramo ovaj zakon, onda imamo u vidu da će se na ovaj način afirmisati civilni sektor upravo kroz potvrđivanje Sporazuma o Fondu za zapadni Balkan.
Na kraju krajeva, to potvrđuje sadržina Sporazuma koji se u svojoj biti svodi na nekoliko stavki, a to su kulturna saradnja, nauka i obrazovanje, razmena mladih i održivi razvoj. Sve one koji su do sada kritikovali ovaj zakon, mi u poslaničkoj grupi SPS, a siguran sam im kompletna koaliciona struktura vlasti, velika većina u ovoj skupštini, bi trebala da postavi jedno jednostavno pitanje, da li Srbija treba da pristupi ovakvom sporazumu? Nesumnjivo da da. Država Srbija ima obavezu da pristupi zaključenju ovog sporazuma iz jednostavnog razloga, što ukoliko mi ne pristupimo zaključenju ovog sporazuma, onda bi ovaj sporazum Kosovo zaključilo sa nekim drugim državama. Ako bi ga zaključilo sa nekim drugim državama, postoji opasnost da te druge države priznaju Kosovo, kao državu, što nama, ni u kom slučaju nije cilj.
Prema tome, postoji jedna obaveza Republike Srbije, kao države da pristupi zaključenju ovog sporazuma iz dva razloga. Prvi razlog je zaštita teritorije Republike Srbije i njenog suvereniteta, a drugi je razlog očuvanje političkog procesa u kome će se kroz jedan sigurno dug vremenski period definisati konačan status Kosova. Sve do tada mi smo dužni da poštujemo ono što se nama nameće kao obaveza, a to je da poštujemo sporazume u kojima ćemo afirmisati sve ono što sa jedne strane podrazumeva zaštitu interesa Srbije, njenog teritorijalnog integriteta i suvereniteta, a sa druge strane nešto što podržava politički proces, konačnog definisanja statusa Kosova.
Ja moram, i zbog vas iz Ministarstva spoljnih poslova, da ukažem na nešto što do sada u ovom parlamentu kroz raznorazne diskusije nisu ukazane, a to je da ovaj sporazum mora da se sagledava kroz prizmu rezolucije 1244 Saveta bezbednosti. Zašto? Zbog toga, što uprava ova rezolucija daje određene vrste garancija. Tačno je da sa jedne strane sužava okvire primene Ustava Republike Srbije i ako postoji međunarodna uprava na teritorijom Kosova, ali sa druge strane i te kako pospešuje demokratski način i pristup rešavanju problema Kosova i njegovog političkog statusa.
Opet zbog građana i zbog istine, a ne zbog populističkih priča iz ove skupštine, treba naglasiti još jednu činjenicu, koju niko neće dovesti u sumnju, niti je može dovesti u sumnju, a to je da je Savet bezbednosti hteo u ovoj rezoluciji 1244 da bi bilo već definisano pitanje Kosova, kao konačnog statusa. Mi upravo rezoluciju 1244 moramo da čuvamo, kao veliku tekovinu, jer gde je god Savet bezbednosti pronalazio i prepoznavao da se treba neka teritorija definisati sa njenim konačnim statusom, to je činio. U rezoluciji 1244 to nije učinjeno, što znači da je to jedna vrsta, sa jedne strane, uvažavanja Republike Srbije i njenih potreba za zaštitom suvereniteta i teritorijalnog integriteta, a sa druge strane ono što podrazumeva obavezu Republike Srbije, da se uključi u politički proces rešavanja Kosova i njegovog konačnog statusa.
U tom smislu, treba imati u vidu i posebno i značajno napomenuti da u 10. tački preambule Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti se ističe suverenitet i teritorijalni integritet tadašnje SRJ, a pravni sledbenik te tadašnje SRJ je država Srbija. Ako ništa drugo, onda barem to moramo imati u vidu.
Dalje, ovde je mnogo kritika bilo u pogledu fus note, zvezdice itd i opet kroz populizam, opet kroz politizaciju. Mi moramo da budemo svesni jedne činjenice, koja je opet nesporna, a ta činjenica je da upravo ta fus nota, da upravo ta zvezdica predstavljaju garanciju, da se država prilikom opredeljivanja da uđe u zaključenje ovog sporazuma opredelila sa jednim jedinim ciljem, a to je da Kosovo ne može biti priznato, kao država, da Kosovo ne izlazi iz teritorije Republike Srbije i da Kosovo kao takvo ostaje pod međunarodnom upravom gde se u jednom političkom procesu razvija i administrativni aparat i bezbednosne snage koje su prisutne na Kosovu.
To je sve garancija opet za zaštitu srpskog življa na Kosovu, s jedne strane, s druge strane onoga što država Srbija od samog početka insistira, a to je da je borba za Kosovo borba do kraja, a ta borba do kraja podrazumeva da Srbija nikada neće odustati od te teritorije i da država Srbija ima obavezu da tu teritoriju zaštiti kao svoju teritoriju.
Ono što je veoma važno istaći, kada govorimo o sporazumu kroz prizmu Rezolucije 1244, jeste još jedna činjenica, da je jedino Deklaracija o nezavisnosti Kosova od 17. februara 2008. godine na neki način Rezoluciju 1244 pogazila. Zašto? Zbog toga što, bez obzira na razno-razna tumačenja eksperata međunarodnog prava, mi moramo da imamo u vidu jednu činjenicu, a to je činjenica da je Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti stvorila jednu vrstu pravnog okvira, jednu vrstu ustrojstva pravnog poretka, gde se s jedne strane pojavljuje prelazne institucije, institucije u prelaznom periodu, a rekli smo da taj period ni u kom slučaju neće biti kratak, a s druge strane da se priznaje pravo državi Srbiji da bivstvuje na teritoriji Kosova, što je nesumnjivo tačno i na šta ukazuju nesumnjive činjenice, ne samo na severu Kosova, nego generalno gledano.
U tom svetlu, treba imati u vidu i činjenicu da i sporazum koji se potvrđuje, ne samo zato što je kompatibilan i što je proistekao iz sporazuma višegradske grupe, nego zbog toga što daje upravo sve one garancije koje su u duhu garancije iz Rezolucije 1244, treba da bude prihvaćen. Kosovo sa zvezdicom i fusnotom, kako je to i objasnio ministar Ivica Dačić, je nešto što podrazumeva samo ugovornu stranu, odnosno učesnika sporazuma, a ni u kom slučaju pravnog subjekta ili nekoga ko podrazumeva bilo šta što može da se podvede pod suverenitet, integritet, samostalnost ili državne atribute. Dakle, jednostavno moramo isključiti jednu takvu predrasudu da se ovakvim sporazumom Kosovu daje bilo kakav prerogativ države. To apsolutno nije tačno.
Na kraju, ono što se za nas u SPS pojavljuje kao takođe jako značajno, treba istaći da i ovaj sporazum, sa svim onim ciljevima i mehanizmima sprovođenja tog sporazuma, sa prisutnim organima koji će biti ustrojeni, da se ovaj sporazum što lakše sprovede, opet treba posmatrati kroz prizmu Rezolucije 1244. Zašto? Iz jednostavnog razloga što i Kosovom sa svojim prelaznim institucijama apsolutno nije iskazalo svoj državni suverenitet. Nema atributa države. Kosovo ima skupštinu koja donosi zakone i podzakonska akta, ali ti zakoni i podzakonski akti ne mogu ni u kom slučaju da dožive svetlo dana dok ne budu potvrđeni od specijalnog izaslanika sekretara UN. Dakle, monitoring i nadzor, dok postoji međunarodna uprava, jesu garant za državu Srbiju da Kosovo nije država i ne može biti država. Na to se ukazuje i u jednoj uredbi UNMIK od 10. juna 1999. godine, po kojoj zakonodavna i izvršna vlast na Kosovu, uključujući i administraciju sudstva, se poverava UNMIK. Dakle 1999. godine je već pružena garancija. Pa zar mi sad treba te garancije da bacimo pod noge i da kažemo – pa ne, to za nas ne važi? Apsolutno ne.
Kao odgovorna vlast, i SNS i SPS imaju obavezu prema državi, prema građanima, prema Srbima sa Kosova da poštuju ono što su tekovine Rezolucije 1244 i da odgovorno pristupe zaključenju sporazuma o kome ja sada diskutujem.
Zbog svega navedenog, poslanička grupa SPS će u danu za glasanje bezrezervno podržati zakon i glasati za Zakon o potvrđivanju Sporazuma o Fondu za zapadni Balkan, a uveren sam da zbog interesa države i građana Srbije to treba da učine svi narodni poslanici ovog parlamenta. Zahvaljujem se.
Član 103. S tim što bih zamolio, predsednice, da ustrojimo jedno pravilo koje je u skladu sa Poslovnikom u celosti, a to je da radi zaštite u konkretnom slučaju poslanika prevashodno pozicije ne govorimo više samo o istovetnoj povredi člana, jer možemo uvek da se pozovemo na određeni član, ali ne možemo da se pozovemo na istovetnu povredu.
Hoću da vam kažem da niste vi povredili, nego da je povređen Poslovnik u tom smislu što je koleginicu koja je prethodno govorila vaš prethodnik upozoravao nekoliko puta na povredu Poslovnika, ne samo zbog vređanja ministra, već i zbog iskakanja iz dnevnog reda, a to neophodno podrazumeva primenu člana 109, koji podrazumeva da se narodnom poslaniku koji ponavlja povredu izriče opomena.
Mi ovde nismo od vas ni od vašeg prethodnika dobili takav odgovor i takvu reakciju prema ponašanju poslanika koji flagrantno vređa Poslovnik. U konkretnom slučaju, to nije prvi put, već po ko zna koji put a da se ne reaguje na način koji Poslovnik predviđa.
Zato sam i rekao da, ako već imamo iste aršine, onda se ti isti aršini moraju i sprovoditi, da ne bi bilo diskriminisani poslanici, pa u konkretnom slučaju i ministri ovde, jer imaju pravo i da odgovore, imaju pravo i da se izjasne na pitanja koja im se postavljaju, pa na kraju krajeva i na uvrede koje preživljavaju ili doživljavaju. Da mi u SPS imamo empatiju prema nekome ko se na ovaj način ponaša, to je apsolutno besmisleno i nema nikakvog smisla dalje komentarisati.
Ja vas samo molim da ubuduće, kada se ovakve manifestacije ponašanja poslanika dešavaju, odreagujete po Poslovniku, a da ne reagujete na istovetnu povredu člana, već samo na povredu koja može biti manifestacija različite od uvrede tj. iskakanje iz dnevnog reda.
Zahvaljujem se predsedavajući.
Ja neću postavljati nesuvisla pitanja kao što je pitanje šta je diplomatija ili šta je spoljna politika, naročito to pitanje neću postaviti ministru spoljnih poslova. Spoljna politika Vlade Republike Srbije je precizno definisana i jasna i Ministarstvo spoljnih poslova takvu politiku dosledno i odgovorno sprovodi, prevashodno u interesu zaštite države Republike Srbije. Ko to ne razume, ima ozbiljan problem ili razmišlja suprotno zaštiti interesa Države Srbije. Tražim obaveštenje od VSS, od Ministarstva pravde i od Ministarstva finansija iz sledećih razloga.
U Republici Srbiji u pravosudnom sistemu ima negde oko 3.000 sudija. Značajno manji broj, ali izuzetno kvalitetnih sudija sa najvećim stručnim referencama su sudije koje su zastupljene u studijama republičkog ranga. Recimo da u Vrhovnom kasacionom sudu ima negde oko 30 sudija, koliko ima i u Privrednom apelacionom sudu. Te sudije su shodno odredbama, ranije važećeg Zakona o sudijama, imale pravo na naknadu za odvojen život.
Nažalost, odlukom Ustavnog suda ta naknada koja je regulisana i sistematizovana u Zakonu, odredbom člana 16. odnosno, prethodno 42. Zakona o sudijama, je ukinuta.
Postavlja se pitanje - čime su motivisane sudije republičkog ranga da ukoliko im je oduzeta naknada za odvojen život, ukoliko su im uskraćeni troškovi prevoza, ukoliko se sve svodi na zaradu sudija od koje će finansirati smeštaj, troškove života u sudovima republičkog ranga, kako će biti motivisani za rad u sudovima u kojima su izabrani i na mestima nosilaca pravosudnih funkcija na kojima se nalaze?
Naravno da se motivacija gubi. Dolazimo u jednu opasnu situaciju da ćemo imati u Beogradu, u Vrhovnom kasacionom sudu beogradizaciju sudstva, jer je logično da će tada najmotivisanije biti isključivo sudije iz Beograda.
Primera radi, u Privrednom apelacionom sudu je negde otprilike do jedne trećine sudija iz unutrašnjosti, sigurno najkvalitetnijih sudija. Ukoliko bi se njima oduzele prinadležnosti koje su im zakonom bile definisane, postavlja se pitanje – ko će te sudije da zameni po kvalitetu, po stručnosti, po svemu onome što daju u pravosudnom sistemu?
Naravno da je Ministarstvo pravde, ranije na čelu sa ministrom Selakovićem, razmišljalo o tome i da je upravo zbog toga bila definisana naknada za odvojen život sudijama, kao i troškovi prevoza i sve ostalo.
Ustavni sud je doneo odluku kakvu je doneo i u presudu Ustavnog suda se neko ne može upuštati, niti je smemo komentarisati, ali ono što je bitno, bitno je zarad zaštite interesa građana Srbije, zarad dostupnosti pravde, da zadržimo sudije na svojim mestima i to one najkvalitetnije. Naravno da pri time treba imati u vidu da se mora voditi računa i o poštovanju ustavno zagarantovanog načela, zabrane diskriminacije, jer bi to isto pravo trebalo da imaju i sudije viših sudija, putujuće sudije, itd.
Ali, ukoliko se u pravosudnom sistemu ne postave principi koji podrazumevaju zaštitu onih najboljih, najkvalitetnijih i najstručnijih, bojim se da će i onako ranjivo stanje pravosuđa postati još ranjivije.
Ovo ministarstvo i prethodno ministarstvo su dali značajan doprinos da se takvo stanje popravi i da se isprave greške iz nekih ranijih perioda, naročito perioda od 2010. godine pa na ovamo.
Ukoliko se ovaj problem koji sam danas afirmisao, zaštite interesa sudijama kojima treba vratiti naknade za odvojeni život, ne definiše na pozitivan način, taj problem se može produbiti.
Zbog toga smatram da svi koje sam prozvao i od istih tražio obaveštenje u tom pravcu treba da doprinesu da se sudije republičkog ranga, pre svega, Vrhovni kasacioni sud i Privredni apelacioni sud u Beogradu zaštite i to sudije iz unutrašnjosti u pravcu omogućavanja da i dalje imaju naknadu za odvojen život i troškove prevoza. Hvala.
Zahvaljujem se, predsednice.
Pitanje postavljam resornoj ministarki za oblast saobraćaj gospođi Zorani. Imajući u vidu činjenicu da smo nedavno, dakle, pre nekoliko dana, podržali, što je bilo krajnje afirmativno i državno potrebno, sporazum postignut sa Azerbejdžanom, sa ciljem podizanja i revitalizacije putne mreže, podizanja kapaciteta putne infrastrukture, naročito kada su u pitanju autoputevi.
U tom pravcu, građani Zlatiborskog okruga postavljaju pitanje, kada je trasiranje autoputa ka Jadranu tema Vlade i resornog ministarstva vezano za ovaj kraj? Zbog čega? Postoji nekoliko opcija trase autoputa ka Jadranu, imajući u vidu da je nesporno da ta trasa autoputa ide do Požege. Od Požege pa na dalje ka Boljarama, kao tački od koje nastavlja trasa autoputa ka Jadranu, postoji više opcija. Jedna od opcija, u svakom slučaju, bi trebalo da bude u fazi razmatranja, a nakon faze razmatranja, po dubokom ubeđenju građana Zlatiborskog okruga, i konačne odluke da trasa ide dalje preko Užica, odnosno Mačkata i na dalje ka Boljarama. Zbog čega? Zbog toga što ova trasa ima, u svakom slučaju, ekonomski prihvatljivije rešenje, odnosno postoji kao prihvatljivije ekonomsko rešenje iz jednostavnog razloga što se značajno smanjuju troškovi gradnje, što se značajno smanjuje relacija kada je u pitanju dužina te trase i to je čak negde za 40 kilometara. Druge komparativne prednosti koje u svakom slučaju nameću razmišljanje i navode na zaključak da je to upravo pravo rešenje jeste činjenica da Zlatiborski okrug na neki način može biti i devastiran, imajući u vidu činjenicu da se značajni turistički potencijali koji se vezuju za turističke destinacije, poput Zlatibora, Tare, Mokre Gore i drugih nesumnjivo značajnih turističkih mesta, na taj način mogu samo još više stimulisati u pravcu pružanja što kvalitetnijih turističkih usluga.
Druga komparativna prednost nesumnjivo jeste postojanje aerodroma „Ponikve“, u koji je Vlada uložila značajna novčana sredstva kako bi ga osposobila u funkciju redovnog avio-saobraćaja, pa čak sa tendencijom i daljeg usavršavanja i dovođenja na nivo kada se i kargo letovi mogu sprovoditi upravo preko tog aerodroma, nesumnjivo sa tendencijom dalje potrebe da se ulažu novčana sredstva čak negde oko 2,4 miliona evra, kako bi se i Erbas avioni mogli manevrisati, odnosno sletati na taj aerodrom. Neuporedivo značajnije za Vladu Republike Srbije, za državu, za Srbiju bi bilo kada bi upravo ovaj aerodrom mogao imati komunikaciju i sa autoputem koji prolazi upravo trasom na koju ukazujemo.
Imajući u vidu sve ove činjenice, nesumnjivo je da upravo ovaj kraj zavređuje pažnju kada je u pitanju infrastruktura. Naravno da je Vlada prepoznala ono što je za Zlatiborski okrug značajno, a to da je u planu da će se putna mreža, kada su u pitanju autoputevi revitalizovati, odnosno da će se trasirati u nekim drugim pravcima, kao što je pravac ka Republici Srpskoj, odnosno ka Višegradu. Međutim, taj pravac je pravac koji u svakom slučaju zaobilazi neke opštine koje i te kako zahtevaju pažnju Vlade Republike Srbije, kao što su Nova Varoš, kao što je Priboj, kao što je Prijepolje, kao što su mesta koja gravitiraju ka Crnoj Gori, gde bi u svakom slučaju trasa autoputa trebala dalje da se nastavi.
Imajući u vidu da se radi o nerazvijenim opštinama, imajući u vidu da se radi o opštinama kojima je potrebno značajno ulaganje, u kojima je potreban privredni preporod kako bi se izvukli iz ogromnog fijaska, prevashodno privrednog fijaska, u smislu nedostatka privrednih potencijala koje su nekada imali, mislim da je rešenje na koje se sada kroz ovo pitanje ukazuje najbolje.
Na kraju, ovo pitanje zavređuje pažnju i značajno vremena unazad, pa stoga, smatram da bi odgovorom građanima Zlatiborskog okruga na ovo pitanje, naročito na pozitivan način, taj kraj bi dobio mnogo. Hvala.
Zahvaljujem se, predsednice.
Poštovane kolege poslanici, kao što je šef poslaničke grupe SPS istakao kao stav naše poslaničke grupe, nesumnjivo je da smo danas imali jednu iscrpnu diskusiju u kojoj se iskristalisao jedan jedinstven stav, a taj jedinstven stav podrazumeva da nemamo oprečna mišljenja oko toga šta ne treba da bude prisutno u medijima. Nažalost, ono što treba je odisalo populizmom, naročito od strane opozicije, što mi se čini kao jedna vrsta političkog marketinga.
Ono što bi svi trebalo da se zapitamo kada diskutujemo po ovoj tački dnevnog reda jeste kako da dođemo do onoga što je cilj svakog demokratskog društva, a to je sloboda, nezavisnost i profesionalnost, prevashodno odgovornost medija. Što se tiče nezavisnosti i slobode medija, nesumnjivo je da u tom pravcu postoje oprečna mišljenja između vlasti i opozicije. Socijalistička partija Srbije, kao deo vlasti, kao deo odgovorne vlasti, želi da u svakom pogledu afirmiše i nezavisnost i slobodu medija.
Međutim, danas se niko nije dotakao jednog pitanja koje je izuzetno značajno, a to je pitanje dokle doseže sloboda medija, s jedne strane, a da ne ugrozi neke vrednosti koje su vrednosti značajne za svako društvo i za svaku državu, pre svega duhovne tvorevine srpskog naroda, pre svega kulturu i tradiciju srpskog naroda, svega onoga što se sačinjava biće srpskog naroda. Ako tu slobodu medija neograničeno posmatramo, doći ćemo u situaciju da se sve ove nemerljivo vredne, nemerljivo značajne vrednosti srpskog naroda pogaze, uruše i čak eliminišu.
Zbog toga se postavlja pitanje – gde je odgovornost onih koji treba da kontrolišu medije? Da li je ta odgovornost Regulacionog tela za elektronske medije dobro ustrojena, pre svega sistemski ustrojena? Nesumnjivo je da nije.
Zato je zadatak ovog doma, zato je zadatak nas poslanika u republičkoj Skupštini, bez obzira kojoj političkoj orijentaciji pripadamo, da nastojimo da se upravo kroz zakone definitivno reguliše pitanje odgovornosti članova i samog REM-a kao institucije.
Zašto? Mi smo danas ceo dan lementirali u pravcu, REM je nezavisno telo, nezavisno instituciji. Jeste i treba da bude, ali šta učiniti ukoliko taj isti REM ne reaguje i ne sankcioniše medije kada je to obavezno učiniti. Kako postaviti pitanje odgovornosti REM-a ukoliko se ovde po zna koliko puta ponovljena priča o rijaliti šou, starletama, skaradnim emisijama, lascivnim scenama, pornografiji itd, koja je nažalost od 2000. godine, pa na ovamo kao stampedo nasrnula u medije, kako onda postaviti pitanje odgovornosti REM-a?
Očigledno je, da mi, što se tiče sistemskih rešenja, ta sistemska rešenja nismo postavili na onaj nivo koji je neophodno potreban da se i REM podvrgne odgovornosti onakvoj kakva je neophodno potrebna, kako bi se zaštitili mediji i kako bi se zaštitila kultura i sve ono što imanentno jednoj državi, jednom narodu, ali i svim građanima te države? Sve dotle dok se sistemski i to ne ustroji, ne reši, imaćemo nesporan problem.
Na kraju, ono što želim da istaknem jesu dve činjenice. Prva, činjenica je da upravo mediji imaju problem zbog toga što kroz iznošenje kritičkih stavova i to na jedan potpuno demokratski i legitiman način doživljavaju problem. O tome je juče na sednici po ovoj tački dnevnog reda kratko prokomentarisao kolega Đukanović i ja ću taj deo njegove diskusije podržati.
O čemu se radi? Jedan od medija, i to po mom dubokom ubeđenju autentičnih medija koji se bavi sportom, a to jesu SOS kanal, trpi jednu vrstu diskriminacije koja je apsolutno nedopustiva. Apsolutno nedopustiva iz razloga što se radi o jedinom preostalom sportskom kanalu koji afirmiše nesporne vrednosti iz oblasti sporta. Prevashodno školski sport koji nije na jednom drugom sportskom kanalu nije prisutan, gde se sportovi koji su potpuno marginalizovani u odnosu na tzv. velike sportove i komercijalne sportove daleko više afirmišu, dolazi u situaciju da bude maltene šikaniran do jednog kablovskog operatera, a to je SBB.
Da li se sme dozvoliti da jedna kritička reč, jedan demokratski pristup koji mora da bude prisutan na medijskoj sceni, bude razlog da se jedan uslovno rečeno mediji šikaniraju, na takav način. Kao čovek koji dolazi iz sporta uveren sam da je to nedopustivo i uveren sam da delim takvo mišljenje zajedno sa svim poslanicima u ovom domu.
Zbog toga apelujem, ne samo na resorno ministarstvo, zbog toga apelujem na sve subjekte koji su prisutni i aktivni na medijskoj sceni da se jednom ovakvom postupanju, jednom ovakvom ponašanju oštro suprotstave. Ukoliko se to ne desi dolazimo upravo u situaciju da ćemo mi svi zajedno biti odgovorni zato što se mediji gase i to oni mediji koji ni u kom slučaju, ni po kakvom kriterijumu ne zaslužuju da budu ugašeni.
Druga, činjenica koju sam hteo da istaknem na samom kraju ovog mog izlaganja, jeste nešto što poslaničku grupu SPS čini veoma zadovoljnom što se tiče današnjeg rada, jer iz svih ovih diskusija koje su proistekle se može izvesti jedan jedini i pravilan zaključak koji niko ne može dovesti u sumnju, a to je da je rad odbora, resornog odbora bio potpuno legitiman. Da je u jednoj potpuno legitimnoj proceduri došlo na jedan demokratski način do kandidovanja kandidata, koji se nalaze na spisku o kojima će biti reči prilikom glasanja, bez bilo kakvog prejudiciranja.
Taj demokratski pristup niko ne može da ospori i zbog toga je vladajuća većina potpuno u pravu kada kaže imamo priliku da izaberemo najbolje. Da li se ti najbolji nalaze na ovom spisku ili ne to će pokazati njihov rad, to će pokazati njihovo delovanje u budućem periodu, to će pokazati odgovornost REM-a prema svim onim okolnostima i situacijama o kojima su danas govorili i to veliki broj poslanika, a ponavljam na nama je da tu odgovornost preispitujemo, ali ne samo kroz ovaj dom, već na taj način što ćemo istrajavati da se donesu još bolji i kvalitetni zakoni u kojima će REM imati posebno mesto, sa posebnim stepenom odgovornosti.
Još jednom poslanička grupa SPS podržava rad resornog odbora i podržava izlaganje naše uvažene koleginice i drugarice Snežane Paunović koja je krajnje koncizno iznela predlog resornog odbora na jučerašnjoj sednici. Hvala vam.
Zahvaljujem se predsedavajući.

Poštovane kolege narodni poslanici, mislim da je vreme da se vratimo sa populizma na suštinu, a suština je zbog čega se danas raspravlja o autentičnom tumačenju jedne od odredaba zakona?

Ovde, apsolutno niko iz opozicije nije hteo da prizna jednu suštinsku stvar, a suštinska stvar jeste sledeća – donet je Zakon o sticanju prava svojine na zemljištu, objektima i vodovima, privrednog društva za proizvodnju i preradu čelika „Železara Smederevo“ d.o.o. Smederevo. Taj zakon je stupio na snagu i proizveo pravne posledice. Zašto? Zato što je morao da bude donesen ovakav kakav jeste. A morao je da bude donesen ovakav kakav jeste zbog toga što 15 godina, ono što je rešeno ovim zakonom nije rešeno.

Petnaest godina stanje katastra ne odražava faktičko stanje na terenu. Ko je kriv za to? Je li ova Vlada kriva za to? Od kada ova Vlada funkcioniše? Petnaest godina, pa bili ste u toj Vladi, petnaest godina ste imali, vi sa ove strane priliku da rešite imovinsko-pravne odnose. Zašto ih niste rešili? Naročito od 2000. godine pa nadalje, da ne govorim o tome da ste doveli privredu u predstečajno i stečajno stanje, ali postoji nešto što ovde takođe ne može da se dovede u sumnju, a to su sledeće činjenice.

Nije autentično tumačenje, kao pravnici ne moramo da donosimo, ali ovo govorim kao pravnik. Zašto? Zato što znamo pravo i nama autentično tumačenje u suštini nije potrebno, ali je potrebno onome ko se i te kako interesuje za ili kupovinu ili kasnije pravo raspolaganja nad kupljenim dobrom, u konkretnom slučaju privrednim subjektom „Železare“. Ko to može da zabrani mogućnost da mu se omogući tumačenje i to autentično tumačenje? Mi, apsolutno ne.

Zbog toga je naša obaveza da u cilju zaštite interesa ne samo „Železare“, već prevashodno zaposlenih u „Železari“, ova autentična tumačenja iznesemo. Ponavljam, kao pravnik smatram da je apsolutno nepotrebno i slažem se sa kolegom Krasićem, kada je izneo pravne razloge zbog čega nije potrebno autentično tumačenje, ali građani nisu pravnici. Ne znam da li nas dovoljno razumeju.

Ekspert za stečaj ili eksperti za stečaje zaboravljaju na jednu činjenicu. Kaže se – ajmo u stečaj. To je bila jedna od mogućnosti, od modaliteta da rešimo pitanje, pa elementarno poznavanje stečaja podrazumeva da otvaranjem stečaja zaposleni prestaju biti zaposleni.

(Saša Radulović, s mesta: Što se ovde i desilo.)

Nije tačno. Apsolutno nije tačno i niste u pravu. Treba da znate da je veliki broj zaposlenih sada zaključio kolektivne ugovore sa novim vlasnikom. Raskinuo prethodno kolektivni ugovor sa „Železarom“ i zaključio kolektivni ugovor sa novim vlasnikom. Zašto? Zato što ima poverenje u način rešavanja problema o „Železari“, pa ako zaposleni imaju poverenje u taj način rešavanja zbog čega bi neko drugi sumnjao?

Dalje, 5.000 zaposlenih je trenutno u „Železari“, nekada ih je bilo 10.000. Kažem, trenutno ih je 5.000, ako je i o čemu Vlada razmišljala, razmišljala je o socijalnom statusu i egzistenciji zaposlenih. Valjda je prioritet zaštiti prevashodno zaposlene i njihove egzistencije. To je ovde i učinjeno. Zar to neko može da dovede u sumnju? Čisto sumnjam, pa ni eksperti za stečaj. Mislim da stečajem znam da se bavim i dovoljno mogu da kompetentno prokomentarišem.

Na kraju, ono što mi se čini bitnim, mislim na kraju kada govorim samo o ovom pravnom delu, da se istakne zarad građana, ovde je apsolutno sve jasno i ovde nema nedoumica i nepoznanica koje se bukvalno nameću. Ne razumem uopšte tu postavku, tu priču koja je negde zamagljivanje, da se na ovaj način vodi nekakav paralelan stečaj. Kakav paralelan stečaj? U kom pravcu, po kom zakonu? Koji je to način?

(Saša Radulović, s mesta: Ja ću objasniti.)

Nema potrebe da mi objašnjavate zato što znam mnogo bolje od vas. U suštini ono što želim da vam predočim jeste sledeće. Kao pravnik moram da skrenem pažnju prevashodno zbog građana da je činjenica, da je nužnost donošenja zakona o sticanju prava svojine nad zemljištem, objektima i vodovima privrednog društva „Železara“ uvela jednu novu zakonsku kategoriju koja nije poznata u odredbama Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, kolega Krasiću, a to je zakonska službenosti. Nova kategorija.

Zašto nova kategorija? Zbog toga što Zakon o osnovama svojinsko pravnih odnosa ne poznaje zakonsku službenost već poznaje službenost koja se stiče, kako je to ovde rečeno, da zbog građana ne držimo predavanja i dovodimo u konfuziju. Tačno je da se službeno stiče pravnim i poslovnim ugovorom, vremenskim protekom od 20 godina nesmetanog korišćenja i poseda i na kraju odlukom državnog organa.

Nije tačno da je i jedna vrsta naše odluke, odluka državnog organa. Nije tačno, ali je tačno da je ovo zakon koji podrazumeva zakon za posebne slučajeve, odnosno zakon lek specijalis. Nije tačna primedba koja je izneta da će se ovim zakonom stvoriti opasnost od neujednačene sudske prakse, da će sudovi ovo koristiti za neke druge slučajeve, neće. Zbog toga što se zakon odnosi tačno na određenog subjekta i tačno na određenu pravnu situaciju. Ako se odnosi na tačno određenog subjekta i na tačno određenu pravnu situaciju, onda se za druge situacije ne može koristiti. Prema tome, da demistifikujemo neke stvari kako bi barem iz ovog doma izašle činjenice, izašla istina.

Još nije rečeno nešto što treba da bude poznato građanima, a to je, da ne samo „Hestil“, ne samo kupac „Železare“, ne samo sticalac prava slubženosti, pošto i jeste pravo službenosti teret, već i svi kasniji sticaoci. Jer mi „Hestilo“ ne možemo da ograničimo pravo raspolaganja, on će da kupi i vodove i „Železaru“ i objekte, sve ono što po zakonu koji je već donet i u odnosu na koga se autentično tumačenje odnosi, može da raspolaže.

Ako može da raspolaže, to znači da može da otuđi na treće lice, četvrto, peto, šesto, sedmo. Svi ti sticaoci, bez obzira ko su, da li su u pitanju Kinezi, Rusi, Francuzi, domaći pravni subjekti, moraju imati pravnu sigurnost u tom smislu reči i ako traže da im se autentičnim tumačenjem potvrdi ono što je već u zakonu sadržano to jeste činjenica da se taj teret na poslužnom dobru prenosi na kasnije sticaoce.

Prema tome, ovde nedoumica nema. Ovde pravnici, i to jedino pravnici, mogu da kažu – nama ovo nije bilo potrebno, ali je potrebno onome na koga se autentično tumačenje odnosi. Potrebno je onome ko želi da u saradnji sa Vladom RS i na osnovu zakonom propisanih rešenja, bez obzira da li će to biti pravni posao ili neki drugi vid sticanja, reši sve imovinsko-pravne odnose koji nisu rešavani duže od 15 godina.

Zbog svega toga, a da bi automatski eliminisali, više nikad ne pomenuli mogućnost stečaja, ako ćemo i o tome da pričamo, ajmo da budemo i tu otvoreni i iskreni. Pa jel vi mislite da Vlada RS nije ni razmatrala i tu opciju uvođenja stečaja sa unapred pripremljenim planom reorganizacije. Pa jeste. Da li je to rešenje, što se vi niste setili, nisam siguran da jeste zbog toga što i taj, unapred pripremljeni plan reorganizacije nosi određene rizike.

Kad se stave u korelaciju rizici takvog načina rešavanja situacije u „Železari“ i načina koji se sprovodi od strane od strane Vlade Republike Srbije, u svakom slučaju građani Srbije treba da podrže ono što predlaže Vlada RS.

Ja sam apsolutno za to i smatram da bilo ko ko razmišlja u pravcu interesa, kako reče kolega iz poslaničke grupe LDP-a, da će podržati upravo zbog tog interesa. Taj interes treba da bude primaran i zbog toga treba podržati ovo autentično tumačenje odredbe člana 6. Zakona, o kome već koliko dugo pričamo, blizu dva sata.

Na kraju, ne želim da opterećujem sa pravnom teorijom. Ja u ime, kao ovlašćeni predstavnik Poslaničke grupe SPS, ističem da će Poslanička grupa SPS podržati ovakvo autentično tumačenje. Mislim da je to jedino trenutno moguće rešenje i ako se praktično primenjuje od strane od onih koji treba da se primenjuje nije bilo potrebno. Zahvaljujem se.