Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gordana Pop-Lazić

Govori

Da bi se uveo red koji je Poslovnikom predviđen, molila bih predsednika Skupštine da bude principijelna i da primenjuje mere Poslovnika i kada one treba da se odnose na vladajuću većinu.
Zbog toga reklamiram povredu člana 116: "Narodni poslanici dužni su da koriste isključivo svoje identifikacione kartice, kao i da se identifikuju pri ulasku u salu...". Stav 2: "Za narodnog poslanika koji koristi identifikacionu karticu drugog narodnog poslanika, odnosno na drugi način zloupotrebljava elektronski sistem za glasanje, predsednik Narodne skupštine predlaže meru udaljenja sa sednice, a glasanje u kojem je zloupotreba izvršena ..." itd.
Dakle, predlažem da se zbog zloupotrebe tuđih kartica u trećem i četvrtom redu, gospodinu sa brkovima, ne znam kako se zove i gospodinu Milisavu izrekne mera Poslovnikom predviđena, što ne bi moglo da bude vaše diskreciono pravo, već biste morali da stavite na glasanje.
Tražim repliku.
Prethodni govornik, uvaženi kolega, apsolutno je bio u pravu u svemu što je rekao, prozivajući Srpsku radikalnu stranku, samo nije dobro informisan.
Nije informisan da je Vrhovni sud Srbije potvrdio da je Srpska radikalna stranka, sve ono što je radila u vreme dok je bila na vlasti u Zemunu, radila u skladu sa zakonom. Taj vrhovni sud sastavljen je od sudija koje ste vi birali. Prema tome, mi na njih nismo imali nikakvog uticaja. Radili su ljudi u skladu sa zakonom. I to je istina.
A ko je izdavao dozvole za "Difens roud", za Spasojevića u Šilerovoj ulici i za mnoge druge objekte? Zna se ko je: Gradska skupština. Zemun nije, barem nije izdavao dozvole u vreme dok su srpski radikali bili na vlasti. To može da se proveri.
Pošto je kolega iz stranke kojoj pripada i predsednik Gradske skupštine, mogao je da nam kaže kako je ona dobila dozvole za svoje privremene objekte koje ima u gradu, a ima ih ukupno četiri. Nema dozvole, izgrađeni su bez dozvole. Znači zloupotrebom položaja koji ima u gradu. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, nažalost nismo imali mogućnosti da uložimo amandmane na ovaj zakon. Verujem da bismo dali svoj doprinos da ovaj zakon bude još bolji. Slušala sam pažljivo izlaganje gospodina Simonovića. U mnogim stavovima sa njim bih mogla da se složim, možda ne u potpunosti, ali uglavnom je primetio slabe tačke ovog zakona.
Član 72. sam u svojoj načelnoj raspravi pomenula i smatram neprimerenim da se dodatno angažuju ljudi van oragana koji već radi na određenim poslovima, jer to iziskuje dodatne troškove, a mi stalno zaboravljamo da su to budžetska sredstva, da su to sredstva naših građana, da svi mi to plaćamo i da treba da idemo ka tome da stvari uprostimo.
Drugim rečima, napravili smo uštedu, sada ne treba da se prikupi 32 dokumenta, svuda se plati neka taksa kad se nešto traži. Uz zahtev se mora uplatiti u taksenim markama ili u gotovom novcu koji dinar. Imamo već zakon o administrativnim taksama verovatno sutra u raspravi, pa ćemo i o tome da govorimo, ali na posredan način mi građanima uzimamo pare, jer od gotovog pravimo veresiju. Mene zaista čudi da gospodin Ivković danas nije branio svoj Prostorni plan, koji godinama veliča.
On sigurno ima mana i moram da se prisetim jedne situacije, kada sam bila u opštini Dimitrovgrad. Predsednik opštine mi je rekao da se prema Prostornom planu do 2004. godine očekuje da broj stanovnika opadne za ne znam koji postotak, ali bilo je to nešto jako puno u odnosu na ukupan broj stanovnika, pa me je zaista začudilo da neko može da pravi prostorni plan i da ide ka tome da predviđa onaj demografski deo, koji nije ovde ni sadržan, niti se o njemu uopšte razmišlja, ali ovaj je barem razmišljao, makar i negativno, da može da se planira pad broja stanovnika, a da se u okviru tog prostornog plana ništa ne preduzme da se stvori infrastruktura da do toga ne dođe.
Znači, unapred se išlo ka tim negativnim posledicama.
Ovde niste o demokratiji uopšte ni razmišljali i mislim da zaista opštine neće biti u situaciji da urade ovaj posao onako kako vi to od njih očekujete. Taj posao ćete ponovo vi preuzeti na sebe i monopolizovati. Sve to kažem, a uz dodatno trošenje sredstava rekli ste da nije potrebno da se obezbede dodatna sredstva, ali sam ubeđena da to nije tako i da ćemo imati, ako ne u ovoj godini rebalans, s obzirom da je godinu i po dana rok da se ti poslovi urade, u toku iduće godine videćemo kada budemo donosili budžet koliko će to poreske obveznike da košta.
Dame i gospodo, nažalost, ni danas nema predstavnike Vlade, kome se obraćamo u podnošenju amandmana i koji ima mogućnost da odmah ovde u Skupštini i prihvati neki od amandmana narodnih poslanika.

Ali, izašla sam da prokomentarišem ovaj amandman, jer je on unekoliko podnet u istom cilju kao i amandman gospođe Verice Marković na član 3.

I jedan i drugi predlagač su shvatili da to sa pažnjom primerenom okolnostima u osnovnim načelima javnog informisanja ne znači apsolutno ništa. I jedan i drugi amandman traže da se precizira ta odredba i da se u zakon unese da su novinar i odgovorni urednik dužni da potpuno i pouzdano utvrde poreklo i provere istinitost informacije.

Ako se u nekom mediju lokalnog značaja pojavi neka informacija, pa onda to prenese neko glasilo koje ima mnogo veći broj čitalaca, onda to ne amnestira ni novinara, ni glavnog urednika od odgovornosti. Morao bi da bude u obavezi, i to mnogo većoj prema broju čitalaca i zbog zainteresovanosti javnosti, da dobije istinitu i potpunu informaciju, da proveri tu činjenicu.

U stavu 2. je neophodno da se unese i to da snosi potpunu odgovornost za prenetu informaciju.

Nije dovoljno da, recimo, gospodin Čović izađe na televiziju i kaže da su surčinski i zemunksi klan na teritoriji opštine Zemun, da su svojevremeno srpski radikali bili na vlasti u opštini Zemun, da mu dozvoli da iznosi kojekakve neistine o tome da je neko dao zemljište Dušanu Spasojeviću, da je dao građevinsku dozvolu za izgradnju onog objekta i, naravno, ta televizija, taj glavni urednik, taj novinar nije odgovoran za tu informaciju koju je Čović izneo na televiziji.

Celokupan ambijent stvaramo za javno informisanje, za objektivno javno informisanje, mi političari. Ne stvaraju ga sredstva javnog informisanja. Da smo imali mogućnost da u jednoj takvoj emisiji sučelimo gospodina Čovića i, recimo, gospodina Nikolića, pa da se ukrste argumenti, da se ukrste činjenice, onda bi javnost dobila objektivnu informaciju. Ovako smo sinoć mogli da gledamo Batića, koji priča sve i svašta, Čovića, koji priča nebuloze, koji iznose raznorazne neistine na račun svojih političkih protivnika.

U sredstvima informisanja se potvrdilo ono što sam juče rekla u načelnoj raspravi, naročito u štampanim medijima i u državnoj televiziji niste mogli da pročitate, niti da čujete bilo šta što su srpski radikali izneli za ovom govornicom po pitanju zakona o javnom informisanju.
Dame i gospodo, jedno od načela javnog informisanja  je informisanje, kako predlagač kaže, o stvarima od interesa za javnost. Po nama, ne samo zbog čistote pravne regulative, potrebno je da se taj nadnaslov, naslov iznad člana 4. promeni u: "Informisanje od interesa za javnost". Stvari su pokretne ili nepokretne, a mišljenje i ideja je nešto sasvim drugo. Bilo bi celishodno da se to izmeni.
Čitav član 4, koji govori o tome da se u javnim glasilima slobodno objavljuje ideje, informacije i mišljenja o pojavama, događajima i ličnostima o kojima javnost ima opravdani interes da zna, osim kada je drugačije određeno zakonom, trebalo bi da glasi: "U javnim glasilima slobodno se objavljuju informacije i mišljenja o pojavama, događajima i ličnostima za koje postoji interes javnosti da se informiše, pod uslovima i na način utvrđen ovim zakonom.
Obrazloženje je sasvim jednostavno i tiče se onoga što smo iznosili kod amandmana na član 2, da nije jasno ko je taj koji određuje opravdanost interesa da se neka informacija objavi, da se za nju zna, jer je javnost jedina merodavna da sama proceni šta je za nju interesantno i šta nije.
Onaj ko neće da čita o dnevno-političkim događajima, neće da kupuje tu štampu. Kupovaće neku štampu koja se tiče uređenja doma, kako se gaji cveće i tome slično. Ako hoće da se interesuje šta se dešava u političkom životu, očekivaće da to vidi na državnoj televiziji ili da pročita u dnevnim novinama, državnim medijima.
Ne govorim o onima koji su u privatnom vlasništvu. Moramo da budemo objektivni, da kažemo da nema nezavisnih medija. Svaki medij je zavisan od odnoga ko ga finansira. Ali, kada su državni mediji u pitanju, finansira ih država i oni su u obavezi da budu objektivni, da daju potpunu informaciju i da prenesu sve ono što se u političkom životu dešava.
Naročito potenciram to da izveštavanje iz Narodne skupštine nije ni potpuno, ni objektivno, a to je nešto što ne bi smelo da se dogodi. I ne govorim o tome da postoji, možda, neki pritisak. Postoji autocenzura koja je mnogo gora od cenzure, a protiv nje ne znamo kako da se borimo, sem stvaranjem političkog ambijenta od strane nas političara, da novinari mogu da izveštavaju onako kako se stvari zaista i odvijaju. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, da se ne shvati da smo mi srpski radikali protiv ostvarivanja prava posebnih kategorija lica, moram da obrazložim ovaj amandman u smislu da njegovo mesto nije u ovom zakonu, jer je sve to već regulisano i garantovano Poveljom o ljudskim i manjinskim pravima.
Tako se u članu 30. povodom slobode medija kaže da svako može bez odobrenja da osniva novine i druga sredstva javnog obaveštavanja; televizijske i radio stanice se osnivaju u skladu sa zakonom država članica i tako dalje. Znači, bez obzira na etničku, nacionalnu, versku pripadnost, svakome je to pravo dozvoljeno i svako može na svom jeziku da osniva glasilo, bilo štampano, bilo radio ili televiziju.
Takođe, član 52. utvrđuje pravo očuvanja posebnosti, da pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na potpuno i nepristrasno informisanje na svom jeziku, uključujući pravo na izražavanje, primanje, slanje, razmenu informacija i ideja i da osnivaju sopstvena sredstva javnog informisanja.
Zašto bismo jednu odredbu koja se nalazi u Povelji prenosili u zakon? Nema apsolutno nikakve potrebe, niko im to ne spori, pod jednakim uslovima kao i svako drugo lice u ovoj zemlji, pod uslovima određenim ovim zakonom ili Zakonom o radiodifuziji, to se pravo garantuje i imam utisak da je više deklarativnog karaktera, kao da sada pokazujemo neko dodatno garantovanje ljudskih ili manjinskih prava, a ovom poveljom smo im sve to priznali i iz tog razloga smo tražili brisanje ovog člana.
Što se tiče drugo stava, zaista bih volela da mi predstavnik Vlade, koji je u međuvremenu stigao, objasni kako će se to u praksi izvesti.
Lepo je što predsednik Narodne skupštine izriče opomene pod pritiskom potpredsednika Vlade, tako i mediji izveštavaju pod pritiskom članova Vlade. Dobro, to neću da komentarišem. Jedna opomena manje-više, navikli smo na to.
Gospodine potpredsedniče Vlade, na član 6. smo podneli amandman koji može da izgleda samo kao terminološko usklađivanje. Međutim, ono je suštinske prirode, jer se reč "obaveza" koristi u obligacionim odnosima, a reč "dužnost" primerena je oblastima javnog života.
Obzirom da se informisanje odnosi na važnu oblast javnog života, uneto je to u ovaj amandman i mislim da ništa ne škodi da se prihvati ovako kako smo to predložili. Zahtevali smo da iza ovog zareza, obratite pažnju, gde piše - osim ako je drugačije predviđeno zakonom, stoji - osim ako nije drugačije predviđeno zakonom, jer ovaj zakon nije dalje nigde išta drugačije predvideo.
Smatramo da zaista ovo treba da bude pod uslovima reciprociteta i to smo tražili da se doda na kraju teksta. Vi znate da ima država, takva je kontrola, da ne može da se ni satelitski program uvede, kao što je recimo Holandija. Mislim da je i u Belgiji takva situacija. Ne možemo mi sada svim državama a priori da dozvolimo ovde da pod istim uslovima, kao što to imaju domaća lica u oblasti javnog informisanja, mogu osnivati medije. Samo pod uslovom reciprociteta, ako i mi možemo tamo.
Znači, na osnovu nekih bilateralnih ili multilateralnih ugovora. Reciprocitet je ono što nas određuje u međunarodnim odnosima. To ništa ne smeta, a znači mnogo. Na izvestan način daje značaj samoj državi koja drži do sebe. Na taj način zahteva ista prava i za svoje građane koji žive u tim drugim državama.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovo što ste stavili u prvi stav člana 7. treba da stoji u obrazloženju zakona. Pravna norma ne trpi obrazloženje, zašto se nešto nalaže, zabranjuje. Norma mora da bude decidna, konkretna i jasna.
Znači, opet je u najboljem interesu dat amandman, a imamo situaciju, bar što se monopola tiče, da je u protekle dve godine, naročito u poslednjih mesec dana, Vlada zavela apsolutni monopol u oblasti javnog informisanja. Obično u drugom dnevniku, negde u desetom minutu, možete da vidite - održan je brifing u Vladi za novinare, i kaže se, izvori iz Vlade tvrde da je Dušan Spasojević finansirao SRS.
Moram da vas podsetim samo na jednu istorijsku činjenicu, da je i Hitler, kad je bio najjači, gubio sudske procese, pa će jednoga dana svi oni koji to govore, gospodin Živković, i gospodin Čović, i gospodin Orlić, sigurno odgovarati za ono što govore; a bilo bi dobro, evo pozivam ih sa ovoga mesta, neka pokažu jednu kasetu koju su pronašli u Šilerovoj, da vidimo ko je tamo bio, šta je radio, i neka podnesu dokaze da smo mi finansirani od strane kriminalnog klana.
Dame i gospodo, u dosadašnjoj raspravi već se pokazalo da se pojedine odredbe ovog zakona tumače tako da dovode do ukidanja nekog prava. Jer, ovde se postavlja pitanje - koliko su krivi novinari koji izveštavaju iz Skupštine, koliko je ta autocenzura njihova neka lična procena šta treba ili ne treba da rade; ili je to pod pritiskom onoga ko drži monopol nad medijima, odnosno Vlade ili pojedinih članova Vlade, naročito nad državnim medijima, koji, ponovo kažem, imaju obavezu da izveštavaju o tome šta se dešava u ovom domu.
Pitam vas - ima li javnost pravo da sazna šta mi, poslanici SRS, mislimo o ovom zakonu i o pojedinim odredbama ovog zakona? Izveštač RTS-a je juče izveštavao o tome šta misle poslanici DSS, šta misle poslanici SPS-a, a o tome šta misle poslanici SRS apsolutno ništa.
Vid autocenzure, ponovo to potenciram, najgori je vid cenzure. On je posledica upravo tumačenja svih ovih odredbi zakona, tako da se pojedina prava ukidaju.
Prema tome, mislim da nije dovoljno da samo stoji ova odredba u članu 8. kako se primenjuju i tumače određene odredbe. Svaki član zakona bi trebalo da bude jasan i da ide, kao uopšte svaki zakon, ka tom cilju da se tumači na najširi način, a ne da se određena prava sužavaju. Situacija je takva da slobodnog novinarstva, slobodnih medija i informacija koje su objektivne neće još dugo biti; sve dok predsednik Vlade na svom brifingu može da kaže - postupak protiv osumnjičenih, protiv uhapšenih, ide ka tome da su naručioci ubistva u vrhu pojedinih opozicionih stranaka i da to prođe potpuno nekažnjeno, a da gospodin Mihajlović uopšte ne reaguje na to, nego upozorava tamo neke političare, kao da sa tim istim političarima ne sedi u Vladi i ne kroji svu tu politiku i čitavo to javno mnjenje u Srbiji.
Nije džabe Televizija Trstenik kažnjena sa 50.000 dinara i još glavni urednik sa 30.000 dinara zbog toga što je Tomislav Nikolić bio na toj televiziji. To je opomena svim ostalim medijima - ne smete da pozovete predstavnike SRS u emisiju, jer ćete biti kažnjeni. Čemu to onda vodi - satanizaciji jedne političke stranke. To je politički obračun kakav ne postoji nigde i kakav ne može da postoji u jednom demokratskom društvu koje vi želite da predstavite da se izgrađuje u Srbiji.
Dame i gospodo, mi smo apsolutno za to da nosioci državnih i političkih funkcija ne mogu da se pozovu na zaštitu privatnosti, ali samo ako je informacija u uzročno-posledičnom odnosu sa funkcijom koju oni obavljaju. To da li neko ima švalerku ili nema, to ne utiče na njegovu funkciju, ne bi trebalo da utiče i nije od interesa za javnost. To da li je neko povezan sa kriminalom, da li neko ima kriminogenu prošlost a obavlja neku visoku državnu funkciju, da li se negde već izbrukao na sličnoj funkciji, kao recimo gospodin Đelić, to je od interesa za javnost i ona tako nešto mora da sazna. Naravno da ne može da bude niko od toga zaštićen.
Obzirom da ne date da se ode na televiziju, da novinari ne smeju da pišu o državnim funkcionerima danas - vanredno stanje će, kako čujem, biti ukinuto za koji dan, jednog dana mora - ni tada ne očekujemo da ćemo moći da idemo na televizije i da govorimo ono što o svima vama znamo.
Budite sigurni, ići ćemo od sela do sela, od zaseoka do zaseoka i govorićemo sve što o vama znamo i ponavljaćemo sve ono što je gospodin Šešelj govorio na svojim konferencijama za štampu; počeo je još od januara meseca da spominje Spasojevića i Legiju, iako je juče Čović rekao da ga nikada u životu nije spomenuo. Evo jedne konferencije za štampu od 19. aprila 2001. godine, gde on kaže da je "svima očigledno i da je činjenica da bez Legije i Frenkija niko ništa iz Crvenih beretki nije mogao da uradi na svoju ruku...".
(Predsednik: Upozoravam vas da se držite teme dnevnog reda.)
Upravo govorim o informisanju. "... ljudi koji su osumnjičeni u
Crnoj Gori, pa pušteni iz zatvora za atentat u Budvi na Vuka Draškovića, sada su u Batićevoj bandi. Dušan Spasojević je sada u Batićevoj bandi."
Možete da mi izričete opomenu, ali mene upravo ovaj zakon amnestira od kazni. Ako sada neko sredstvo javnog informisanja objavi ono što sam za skupštinskom govornicom rekla, to piše u zakonu, ne može za to da odgovara. Koliki je onda apsurd ako me vi za to opominjete ili, ne daj bože, oduzmete mi reč i ne mogu to da kažem. Onda se potpuno gubi smisao postojanja narodnog poslanika, institucije narodnog poslanika i parlamenta.
Ne znam kome da se obratim, gospodinu Lečiću ili gospodinu Koraću, ili obojici, ne vidim razloga zašto nećete da razmislite o amandmanima koje podnosi SRS. Kada se vratim na mesto posle obrazlaganja zakona, sa mojim kolegama vidim da kod vas nailazimo na odobravanje povodom pojedinih amandmana.
Ovo je jedan od amandmana koji neće promeniti suštinu stvari. I čl. 10, 11. i 12. tiču su pojma javnog glasila. Ako smo već rekli šta je javno glasilo, onda je u stavu 4. potpuno nepotrebno da to stoji, jer to već stoji u stavu 3. ovog člana. Prema tome, samo je stvar jasnoće pravne norme, a može da vam smeta samo predlagač.
Mislim da ne bi trebalo na taj način da razmišljate i kada se radi o ovakvim amandmanima trebalo bi odmah da izađete za ovu govornicu, da shvatite suštinu stvari i da kažete da amandman prihvatate ili da kažete gde smo mi to promašili. Možda smo pogrešno shvatili neku prethodnu normu, ali nemojte samo da ćutite i da ispadne da se mi ovde bavimo zarezima, terminološkim usaglašavanjem. Mi samo hoćemo da zakon izgleda onako kako treba da izgleda jedan savremen zakon i da svaka pravna norma, i svaka reč u njoj, ima svoju težinu.
Dame i gospodo, član 13. govori o tome da osnivač javnog glasila može biti svako domaće ili strano pravno lice.
Dakle, više fizičko lice ne može da bude osnivač javnog glasila. To je protivustavno, jer član 46. stav 3. Ustava kaže da je izdavanje novina i javno obaveštavanje drugim sredstvima dostupno svima i bez odobrenja, uz upis u registar kod nadležnog organa. Ne znam koji su vas razlozi, nema ih u obrazloženju, rukovodili da onemogućite fizičkim licima da budu osnivači štampanih medija, ali to biste mogli da nam dodatno objasnite.
Što se drugog stava tiče, smatramo da je apsolutno suvišan, imajući u vidu čl. 96. i 126. Zakona o radiodifuziji.
Imam utisak, kada ste govorili o teritorijalnoj autonomiji, da ste mislili i na lokalnu samoupravu. Ako ste to mislili, moram da vas upozorim da jedinica lokalne samouprave nije oblik teritorijalne autonomije.
Ako ste to znali i hteli ovakvu normu, onda vas pitam, zašto će u roku od godinu dana morati da prestanu sa radom mediji čiji su osnivači država ili teritorijalna autonomija, a po Zakonu o radiodifuziji će još četiri godine moći da rade mediji čiji su osnivači lokalna samouprava ili javna preduzeća lokalnih samouprava finansirana iz budžeta. Šta vam je cilj, osim političkog, da eventualno nakon nekih novih izbora, imajući vlast u nekim lokalnim sredinama, pokušate da te medije iskoristite u svoje propagandne svrhe.
Dakle, svi mediji, bez obzira ko je njihov osnivač, ako se on finansira iz javnih prihoda, dakle ako su to i država, i teritorijalna autonomija, i jedinice lokalne samouprave, treba po ovom zakonu da prestanu da rade u roku od godinu dana. Kao zakon leks specijalis može da suspenduje ove odredbe člana 96. i člana 126. Zakona o radiodifuziji ili se iza toga krije nešto drugo. Volela bih da čujem objašnjenje. Hvala.
Samo jedno objašnjenje, replika je u pitanju.