Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milan Lapčević

Milan Lapčević

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

Prema sadašnjem Zakonu o budžetskom sistemu, član 92b, predviđeno je da Fiskalni savet, dakle, ta materija uređuje sastav i nadležnost Fiskalnog saveta i predviđeno je da Fiskalni savet čine predsednik i dva člana, koje bira Narodna skupština.

Pravo predlaganja predsednika i ta dva člana imaju, po sadašnjem zakonu, predsednik Republike, Ministarstvo finansija i Narodna banka, odnosno guverner Narodne banke.

Nailazeći na bezbroj nelogičnosti koje su u različitim zakonima, na jednom Odboru za finansije smo konstatovali da je i ovo nelogičnost koju treba ispraviti. Naime, Fiskalni savet je nezavisno telo koje treba da analizira rad glavnih fiskalnih institucija u Srbiji koje kreiraju fiskalnu i monetarnu politiku, dakle, Ministarstvo finansija, Narodna banka i praktično čitava Vlada Republike Srbije.

Nema nikakve logike da neko telo koje treba da analizira rad npr. Ministarstva finansija, da predlog člana tog tela predlaže upravo ministar finansija. Takođe, treba da analizira rad Narodne banke i mere Narodne banke, a

jednog člana tog Fiskalnog saveta predlaže guverner Narodne banke. To su praktično apsolutno nelogične stvari i praktično se mogu nazvati sukobom interesa.

Mi smo predložili da se to izmeni i da predlaganje članova Fiskalnog saveta, dakle, predsednika bi predlagao predsednik Republike, kako je i u dosadašnjem zakonu, a da ova dva člana Fiskalnog saveta ne predlaže Ministarstvo finansija i Narodna banka, jer su zavisne institucije od tog Fiskalnog saveta, već da jedan predlog daje Konferencija univerziteta Srbije, jer se radi o ljudima koji treba da budu iz struke, dokazani stručnjaci u toj oblasti, a da drugog člana Fiskalnog saveta predlaže Savez ekonomista Srbije, strukovno udruženje koje okuplja ekonomiste i ljude koji se bave tom strukom.

Mislimo da će se jedino na taj način obezbediti potpuna nezavisnost Fiskalnog saveta i imaćemo verovatno i kvalitetnije i analize i predloge i pomoć nadležnim institucijama da svoj posao rade bolje. Hvala.
Kao i svi ja ću govoriti o amandmanu koleginice i za razliku od drugih zaista bih podržao ovaj amandman i mislim da je amandman sa dobrom namerom podnesen. Verujem da će njene kolege poslanici iz većine glasati za ovaj amandman i da on biti uvršten u zakon, jer pretpostavljam da je motiv za pisanje ovog amandmana bio taj da mi već godinama imamo ili desetinama godina unazad ogroman problem sa neravnomernim regionalnim razvojem.

Pretpostavljam da je inicijacija za pisanje ovog amandmana i ono što piše u budžetu Republike Srbije za 2018. godinu, a piše između ostalog da će glavni projekti koji će biti realizovani u Beogradu i neposrednoj okolini Beograda biti na primer transportna stanica Zemun, 30 miliona evra. Pa, još jedan zajam za transportnu stanicu Zemun 22 miliona evra, za izgradnju železničke stanice centar Beograd, 50 miliona evra, za obilaznicu – jedan oko Beograda 180 miliona, a za drugu obilaznicu 450 miliona evra. Za kolektor za prečišćavanje otpadnih voda 250 miliona evra takođe u Beogradu i za toplodalekovod 160 miliona evra takođe u Beogradu.

To je više od jedne milijarde evra kreditnih zajmova za razvoj infrastrukture u Beogradu i oko Beograda. Dakle, ako toliko para država planira da se zaduži da potroši za razvoj nedostajaće infrastrukturi u Beogradu, a verujem da ima potreba za tim, šta onda ostatak Srbije da očekuje? Znači, za ostatak Srbije bi trebalo deset puta više para da se uloži da bi krenuli da se razvijaju oni nerazvijeni krajevi, da bi mogli da računamo da će ljudi koji žive u tim krajevima imati motiva da tamo i ostanu, a ne da šalju svoju decu da završavaju škole i da ostaju u Beogradu ili da idu u inostranstvo.

Jedan od glavnih problema ove zemlje jeste neravnomerni regionalni razvoj. Umesto da se u budžetu za 2017. godinu i ovom za 2018. godinu vodi računa o tome i da se novac iz onih projektnih zajmova usmerava na razvoj infrastrukture pre svega u nerazvijenim delovima Srbije, mi opet imamo zbog predizborne godine enormno pumpanje para u izgradnju u Beogradu i oko Beograda.

Pa, je to otišlo čak dotle, da se predviđa tri miliona eura za izgradnju gondole u Beogradu za 2018. godinu iz državnog budžeta. Izvinite, gondola u Beogradu je lokalni projekat, kao što je gondola na Zlatiboru lokalni projekat. Zašto država nije dala da se izgradi takva gondola na Zlatiboru? Zašto nije dala da se izgradi na Staroj Planini ili ne znam gde već? Nije dala zato što su to lokalni projekti, a daće pare svih poreskih obveznika države Srbije i onih koji žive u Babušnici, i onih koji žive u Beloj Palanci, i oni koji žive u Svrljigu, i oni koji živi u Mionici će se upotrebiti da bi se izgradila gondola u Beogradu. Zašto? Zato što je sledeća godina izborna godina i zato što treba da se dobiju izbori u Beogradu.

Ministre, vi kao stručnjak, čovek koji ima integritet, ste trebali da vodite računa o tome i da ne dozvolite da se na ovakav način novac svih građana Srbije upotrebljava da bi se još više razvijao glavni grad, a o onome što je koleginica govorila, o ravnomernom regionalnom razvoju nema ni reči. Na ovakav način će još veće razlike biti u razvoju i još će više stanovnika iz istočne i zapadne Srbije, iz južne Srbije bežati ka razvijenom Beogradu, a tamo će ostajati pustoš. Onda se pitamo ko će živeti u tim krajevima, zašto nam samo žive starci i kako ćemo da čuvamo tu granicu. Ovako sigurno nećemo.
Uvaženi predsedavajući, gospodine ministre, predložili smo amandman na član 1. gde se govori o tome da za pripadnike nacionalne manjine vaspitno-obrazovni rad se ostvaruje na jeziku nacionalne manjine, a može da se ostvaruje i dvojezično na jeziku nacionalne manjine i na srpskom jeziku, ako se za to opredeli najmanje 50% roditelja, odnosno drugog zakonskog zastupnika dece.

Mi smo predložili da se za pripadnike nacionalnih manjina može izvoditi vaspitno-obrazovni rad i na jeziku nacionalne manjine i tada se vaspitno-obrazovni rad organizuje dvojezično, dakle, i na srpskom jeziku i na jeziku nacionalne manjine. Zašto? Ako mi u startu, od malena, dakle, kada deca imaju dve, tri, četiri ili pet godina, vaspitno-obrazovni rad organizujemo samo na jeziku nacionalne manjine, pa onda kroz osnovno obrazovanje, kroz srednje obrazovanje opet imamo istu priču da se organizuje nastava samo na jeziku nacionalne manjine, onda ulazimo u problem da će ta deca znati i biti upućena samo na svoju nacionalnu manjinu, neće dobro znati srpski jezik i neće moći uopšte da se uključe normalno u društvo.

Mislimo da to ne treba da bude tako i da treba da im pružimo priliku da obavezno moraju da ostvare svoja prava na jeziku svoje nacionalne manjine, ali nikako da budu isključena, odnosno da budu upućena samo na školski sistem koji se organizuje na njihovom jeziku, a da ne znaju zvaničan jezik države u kojoj žive. Onda je to problem koji može da eskalira kasnije kroz izolaciju u društvu, kroz nacionalne tenzije, kroz razne druge probleme. Mislim da je ovo rešenje koje smo predložili vrlo prihvatljivo i normalno i da se time niko ne ugrožava, a s druge strane pomažemo nacionalni manjinama da ostvare svoja prava koja im po svim konvencijama i, naravno, našim zakonima pripadaju.
Poštovani ministre, u ovom članu 23. se govori o saradnicima koji su zaposleni u predškolskim ustanovama, koji brinu o nekim stvarima koje su specifične za negu dece i između ostalog se kaže da poslove kojima se unapređuju nega i ishrana, preventivna, zdravstvena i socijalna zaštita, obavljaju saradnici u predškolskim ustanovama.

Mi smo predložili da, pored ovih kategorija koje su definisane, bude ubačeno da poslove koji se tiču razvijanja motoričkih i fizičkih sposobnosti i telesnog vaspitanja dece takođe obavljaju saradnici, jer je očigledno, to sva istraživanja pokazuju, da su naša deca zadnjih dvadesetak godina toliko preokupirana kompjuterima, sedenjem i jako malo se bave fizičkim aktivnostima, da je neophodno da se predvide i saradnici u predškolskim ustanovama koji će se baviti upravo ovim problemima, odnosno razvijanjem motoričkih i fizičkih sposobnosti kod dece.

Statistike kažu da čak do 50% dece predškolskog uzrasta je gojazno, a da čak i veći procenat, u nekim ustanovama se kreće i do 70% dece koja nemaju apsolutno nikakvu motoriku, ne umeju da potrče, ne umeju da se igraju sa loptom. Dakle, mi smo sportska nacija. Treba da razvijamo i da napravimo takav sistem koji će odgajati našu decu u onom pravom smislu da zdravo napreduju, da zdravo žive, da se zdravo razvijaju.

Zaista je neophodno ustanoviti sistem koji će od predškolskih ustanova na dalje kroz osnovno obrazovanje ustanoviti takav program gde će deca prolaziti, gde će ih neko pratiti kako rastu, kako se razvijaju, da li imaju motoričke sposobnosti, da li im je kriva kičma ili ne, da li umeju da potrče, da li su gojazna. Znate, kada dođe sedmi, osmi razred, to više ne može da se ispravi. Čak statistike kažu da u nekim osnovnim školama preko 90% imate dece sa krivom kičmom. Najbolji način da se to reši je da se sistemski radi od predškolskih ustanova i mislim da to zaista neće biti nikakav preveliki trošak ni za državu, niti za ustanove ako se ustanovi po jedan saradnik ili već koliko na određeni broj dece u predškolskim ustanovama koji će se baviti ovim problemima. Zato vas molim da prosto razumete razloge i mislim da je zaista neophodno na sistemski način prići ovom problemu i rešiti ga zbog budućnosti naše dece. Hvala.
Dakle, ovaj član je povezan sa prethodnim i amandman je sledstven onome što sam prethodno govorio, te se precizira za poslove razvijanja motoričkih i fizičkih sposobnosti i telesnog vaspitanja kod dece u predškolskim ustanovama da treba da se bave lica koja imaju odgovarajuću struku, koja su u toj materiji i koja treba da poseduju stručno obrazovanje.

Da nastavim priču od malopre. Ja znam da u određenim predškolskim ustanovama postoje saradnici koji se bave praćenjem razvijanja motoričkih i fizičkih sposobnosti kod dece, da ih vode napolje, organizuju igru, itd, ali to nije slučaj u svim predškolskim ustanovama, naprotiv, samo veliki gradovi. Ima toga u Nišu, ima u Beogradu, verovatno u Novom Sadu, ali u manjim mestima to nije slučaj.

Dakle, 90% predškolskih ustanova u Srbiji nema stručnog saradnika ovakve struke koji brine o tome kako će se deca razvijati, igrati u vrtićima, da li će razvijati smisao za sport, za trčanje, za neku fizičku aktivnost. Zbog toga mislim da je zaista neophodno da se ovakvi saradnici predvide da postoje obavezno pri vrtićima. Ne mora to da bude ne znam koji broj, dovoljan je jedan saradnik u vrtiću, ali bi to znatno unapredilo i zdravlje dece i, naravno, poboljšalo njihove i fizičke, pa ako hoćete, i mentalne i sportske sposobnosti.

Sigurno znate, verovatno, posebno vaši saradnici koji se bave konkretno ovom problematikom, da je, recimo, u Skandinaviji slučaj da deca koja idu u vrtiće, preko 70% vremena koje provode tamo, provode u prirodi. Bio je skoro jedan video snimak na društvenim mrežama, koji pokazuje kako vaspitačice izvode decu iz vrtića, kako ih dovode roditelji, one ih izvedu odmah napolje. Sneg je, one ih vode do jezera. Deca se svlače, ulaze u to jezero, kupaju se, vraćaju se nazad.

To je nezamislivo u Srbiji, ali je zato u tim zemljama bukvalno od pet dana, tri ili četiri dana se obavezno provodi po ceo dan u prirodi. Odvode ih do farmi, odlaze na planinu, odlaze na jezera, trče, igraju se. Dakle, najveći deo vremena koji treba da provedu u vrtiću, ne provode u zatvorenim prostorima, već provode napolju.

Suština priče je da pružimo deci, odnosno da takvi programi budu da deca što više vremena provode napolju, da bi razvijala i zdrave stilove života, da bi se kroz tu priču razvila svest i o ekologiji, o očuvanju prirode i da bi oni, naravno, zdravo odrastali.

Te poslove na ovaj način treba da obavljaju oni ljudi koji su za to stručni, pre svega ljudi koji su završili fakultete iz oblasti sporta i fizičke kulture, ali naravno, i oni iz oblasti zdravstvene nege.

Mislim da ova država treba da toliko pruži deci, jer ako ih od malena naučite, još od vrtića, od predškolskih ustanova, preko osnovnih škola, onda imate zdrave i sposobne ljude kasnije kroz život.

Jako je dobro što je od petog razreda uvedeno obavezno fizičko vaspitanje, ali prosto, nemate stručnog čoveka koji će to raditi u prvom periodu osnovnog obrazovanja od prvog do petog razreda. Ništa nije ni skupo, ni preterano teško da imate profesora fizičkog vaspitanja koji će u osnovnoj školi se baviti samo time. Dakle, jedan profesor na sve razrede od prvog do petog. To će u značajnoj meri popraviti i zdravstveno stanje naše dece i razviti kod njih neke druge sposobnosti koje su očigledno potrebne deci da se kasnije istaknu i kao normalni ljudi, da zdravo odrastaju i da imaju određene sposobnosti prema nekom sportu. Mislim da je ovo preko potrebno.

Iskoristiću još ovo preostalo vreme da ukažem na još jednu anomaliju u osnovnom i srednjem obrazovanju, a to su ekskurzije. Imate stravičan problem da kad dođu ekskurzije i organizacije ekskurzija, da se roditelji hvataju za glavu od visine cena tih ekskurzija. Postoji amandman koji sam pisao da se predvidi da se ekskurzije organizuju tematski, da budu vezane za ono što deca uče, to je jedno, i drugo, da se izbegnu one turističke ekskurzije gde deca odlaze, pre svega, u Grčku, po raznim diskotekama, a pri tom, u sklopu tih ekskurzija ne obiđu ni Zejtinlik, ni Krf, ni Kajmakčalan, ili idu u šoping. Mislim da je to zaista otišlo u neku drugu krajnost.

Takođe je nenormalno da deca plaćaju razrednim starešinama i onima koji ih vode na te ekskurzije dnevnice koje se kreću od 30 do 40 evra dnevno. Pa, vidite sad, recimo, srednjoškolac, šest dana putuje, po 40 evra, 250 evra treba da da za čitav period. Desi se, recimo, skoro je bila ekskurzija u jednoj srednjoj školi u Nišu, gde su deca provela šest dana, tri dana u Beču, pa jedan dan u Budimpešti i u Bratislavi. To je koštalo 300 evra, a da su bili u hotelu koji je 40 kilometara od Beča, koji prokišnjava, u kome je vlaga i koji u principu ne može da košta više od 20 evra. Agencije su na tome zaradile dvadesetak hiljada evra, nastavnici i profesori su dobili po 50, 60, 70 hiljada novca za tih pet dana, a pitanje je koliko roditelji mogu to da plate?

Mislim da mora da se ustanovi sistem da su ekskurzije obavezne i da su obavezni deo radnog procesa, da oni koji ih vode, dobijaju redovnu dnevnicu kao i svako ko radi u državnom organu, a ne da ima preko onoga što im plaćaju agencije. Tu se već otvara put za korupciju. Hvala vam što ste me saslušali.
Poštovana predsedavajuća, predložio sam da se izmeni Zakon o porezu na dodatu vrednost, i to u onom delu koji se tiče ukidanja poreza na dodatu vrednost za proizvode i opremu za bebe.

Srbija je, nažalost, jedna od najstarijih nacija u Evropi, sa skoro 43 godine prosečne starosti i sa negativnom stopom prirodnog priraštaja koja je karakteristična godinama unazad. Procenjuje se, prema Republičkom zavodu za statistiku, da je Srbija za poslednjih 10 godina izgubila skoro 400.000 stanovnika, a da godišnje gubimo jedan grad veličine Prijepolja, Knjaževca ili Bečeja, iliti negde oko 40.000 ljudi više umre nego što se rodi.

Pozdravljam i intenciju Vlade Srbije i više puta u ekspozeu iskazanu želju da se radi na tome da se prirodni priraštaj poveća u Srbiji. Pozdravljam takođe i osnivanje ministarstva bez portfelja koje vodi gospođa Đukić Dejanović, koje će se ticati natalitetne politike i brige o povećanju nataliteta. Ali, jedna od ključnih mera za roditelje koji imaju malu decu jeste ukidanje poreza na opremu i proizvode za bebe.

Kada smo usvajali budžet Republike Srbije, decembra meseca prošle godine, ministar finansija je ukinuo, odnosno Zakonom o budžetu je ukinuto dosadašnje pravilo da roditelji skupljaju račune za potrošenu robu i proizvode za njihovu decu i da se šestomesečno obračunava porez na dodatu vrednost i da im se taj novac vraća. Zakonom o budžetu za prošlu godinu ta mogućnost je ukinuta, tako da je i ta povoljnost koja je bila olakšica za roditelje ukinuta, odnosno praktično im je nametnut još jedan novi namet – plaćanje poreza na opremu i za hranu za bebe. Ja vas molim da se ta stvar ispravi i da se kroz izmene Zakona o porezu na dodatu vrednost potpuno ukine porez na opremu za bebe, kako bi na taj način podstakli roditeljstvo u Srbiji i povećali natalitet.
Predložili smo izmenu Zakona o budžetskom sistemu koji definiše izbor Fiskalnog saveta. Kao što znate, Fiskalni savet bira Narodna skupština po dosadašnjem zakonu i taj Fiskalni savet broji tri člana, a oni se biraju na predlog predsednika Republike, Ministarstva finansija i Narodne banke. Mislimo da to nije logično, obzirom da se Fiskalni savet bavi praćenjem monetarne i fiskalne politike u Republici Srbiji koji u najvećoj meri zavise od rešenja i od rada Ministarstva finansija i od Narodne banke, te nije logično da upravo ministar finansija i guverner Narodne banke predlažu članove Fiskalnog saveta koji treba da prate njihov rad i da, naravno, ocenjuju fiskalnu i monetarnu politiku Republike Srbije.

Predloženim izmenama smo predvideli da se, takođe, biraju tri člana u Narodnoj skupštini Republike Srbije, da proceduru za izbor članova Fiskalnog saveta, pokreće nadležni Odbor za finansije Narodne skupštine, a da pravo predloga ima kao i do sada što je bilo, predsednik Republike jednog člana, jednog člana da predlaže Konferencija Univerziteta u Srbiji, jer je to institucija koja okuplja najumnije ljude i može da predloži adekvatno rešenje, shodno potrebama Fiskalnog saveta kao i da trećeg člana predlaže Savez Ekonomista Srbije, koje je stručno udruženje, strukovno udruženje koje može da predloži lice koje se bavi problemima fiskalne i monetarne politike i može adekvatno da odgovori ovim zakonima.
Predložili smo izmenu zakona o radu i to člana 187. koji definiše pod kojim uslovima poslodavac ne može da da otkaz zaposlenom.

Naime, ova skupštinska većina, ili slična skupštinska većina, je pre nekoliko godina donela izmene Zakona o radu, po kom su drastično smanjena prava radnika, odnosno poslodavci rasterećeni mnogih obaveza koje su do tada imali.

Mislimo da u ovom slučaju u članu 187. nije bilo dobro predviđeno pod kojim uslovima poslodavac može dati otkaz zaposlenom, jer nisu bile pobrojane sve one situacije koje ugrožavaju zaposlenog do te mere da može da izgubi život a da poslodavac nema nikakvu obavezu da ga ostavi na radnom mestu.

Poznat vam je svima slučaj iz juna meseca ove godine kada je, jula meseca ove godine, kada je poslodavac Jura dao otkaz zaposlenoj radnici koja se godinama leči od maligne bolesti i prima hemioterapiju i naravno da nije bila i u mogućnosti da ide i na posao i na terapije, a da je poslodavac odbio da joj produži Ugovor o radu. Smatramo da je to potpuno nehumano i predlažemo da se u ovakvim situacijama zaštite oni ljudi koji zbog teške bolesti, zbog preloma, onih situacija životnih koje im ugrožavaju život, mora predvideti da poslodavac ne može da da otkaz ljudima koji se bore za život, a od toga im zavisi egzistencija.

Zamislite da neko je imao neku tešku operaciju, da mora da bude na rehabilitaciji 6 meseci, godinu ili dve kao što je slučaj sa malignim bolestima, operacijama srca ili teškim prelomima, a da u isto vreme poslodavac traži od njega da se vrati na posao ili će u protivnom dobiti otkaz.

Smatramo da je to krajnje nehumano, a Srbija je uvek bila humana zemlja i mislim da je ovo krajnje razložno i da treba da bude prihvaćeno kao izmena Zakona o radu.
Kao što je bio slučaj i predlog nekolicine poslanika iz redova opozicije i na današnjem zasedanju, predložio sam i, naravno, kolega Šulkić da se izmeni Zakon o podsticaju u poljoprivredi i ruralnom razvoju, i to u onom delu koji diskriminiše male proizvođače, male stočare a kojih je centralna, južna i zapadna Srbija u najvećem broju zastupljena.

Dakle, ona domaćinstva, pretežno staračka, koja imaju jedno ili dva grla stoke i koja ne mogu prema važećem Zakonu o poljoprivredi i ruralnom razvoju i podsticajima u poljoprivredi i ruralnom razvoju da ostvare mogućnost na subvenciju, odnosno na premiju za mleko.

Prema sadašnjem zakonu, važećem, samo ona domaćinstva koja predaju kvartalno više od 3000 litara mleka mogu da ostvare pravo na subvenciju u visini od 7 dinara, a ona koja nedostignu tu visinu, odnosno količinu predatog mleka, njihovo mleko će biti jeftinije, praktično jeftinije za tih 7 dinara koje ne dobijaju kao podsticaj od strane države.

Mislimo da je to krajnje nekorektno i nepošteno prema onim ljudima koji imaju jedno ili dva grla stoke, a više je stotina hiljada takvih domaćinstava širom Srbije, naročito u centralnoj, istočnoj i zapadnoj Srbiji koji praktično, imajući, držeći jednu ili dve krave, od toga izdržavaju sebe i svoju porodicu.

Ukidanjem, odnosno diskriminisanjem tih ljudi koji ne mogu da dostignu cifru od 3000 litara mleka kvartalno, odnosno 1000 litara mesečno, praktično te ljude bacamo u siromaštvo i onemogućavamo ih da njihov proizvod bude u istom rangu kao i onih koji imaju farme.

Zašto bi litar mleka nekog seljaka koji ima jednu kravu bio manje vredan od litra mleka onog ko ima 20,30, ili 50 ili 100 grla stoke.

Mislimo da zaista Srbija mora da vodi računa o jednakosti svojih građana, a ovo je jedan od načina koji će najbolje moći da prikaže koliko su joj svi građani na srcu jednaki.
Poštovani predsedavajući, mi smo podneli amandman na član 119. koji se tiče nadležnosti školskih odbora i odbora predškolskih ustanova.

Moram na početku da izrazim svoje žaljenje i jedno razočaranje zbog atmosfere koja je vladala prethodnih dana u ovom parlamentu, dakle, raspravljali smo o zakonu koji se tiče svih nas i budućnosti naše dece. Zaista bi bilo normalno i krajnje očekivano da o tako važnoj temi koja je temelj jednog društva raspravljamo u atmosferi tolerancije, međusobnog uvažavanja, uvažavanja argumenata, sve sa ciljem da zajednički dođemo do što boljeg rešenja kakvo će nam biti obrazovanje sutra za našu decu. Slažemo se oko toga da ono nije najbolje, a mislim da su u tome podjednako na neki način doprineli poslanici i sa jedne i sa druge strane. Zaista mi je žao što u ovakvoj atmosferi završavamo raspravu o predlozima amandmana, ali mislim da je bilo daleko više prostora da se uvažavamo i da dođemo do boljeg rešenja.

Mi smo predložili da se u članu 119, gde se govori o nadležnostima organa upravljanja, konkretno školskih odbora, tačka 7. koja kaže da, po vašem predlogu zakona, školski odbor samo daje mišljenje i predlaže ministru izbor direktora ustanove, da ne bude tako, već da se ostavi u nadležnost školskog odbora. Ministre, vi mnogo bolje znate, u našoj državi imamo više od 1.800 škola. Ne treba vama, pretpostavljam da to nije vaša intencija, da imenujete 1.800 ljudi, da vodite računa o tome kako su sprovedeni procesi i da trpite pritiske na 1.800 mesta postavljajući razne direktore. Tu su pritisci, naravno, i od predsednika opština i od ljudi iz stranaka, a mislim da ni vama, niti bilo kom drugom ministru prosvete ne treba ta ingerencija. Ostavite to školskim odborima, neka se oni time bave. Na kraju krajeva, i ministar će mnogo lakše raditi ako nema te vrste pritiska i obaveze da se brine o tome koji će direktor biti u nekom selu, u nekoj opštini širom Srbije.

Hvala.
Govoriću o amandmanu koji sam podneo na član 4, a koji govori o pravu na besplatno obrazovanje. Pored ostalog, predviđeno je da lica koja su stekla srednje obrazovanje, a žele da se prekvalifikuju ili dokvalifikuju, steknu specijalističko ili majstorsko obrazovanje, plaćaju školarinu. Mi smatramo da sistem obrazovanja treba da služi građanima Srbije da ih nauče, obrazuju, dakle da se kroz sistem obrazovanja steknu određene veštine i znanja da bi mogli ta znanja i veštine sutra da upotrebe za svoj život, da mogu da nađu zaposlenje i da budu korisni građani države Srbije.

U članu 3. je predviđeno da i strani državljani i lica bez državljanstva imaju potpuno ista prava kao i građani koji su državljani Republike Srbije na vaspitanje i obrazovanje. Dakle, i oni podležu u kategoriju lica koja imaju pravo na besplatno obrazovanje, pa je naša intervencija da onim našim sugrađanima i državljanima Republike Srbije koji žele da se prekvalifikuju i steknu neka nova obrazovanja, jer sa onim što su završili, a imaju više od 17 godina, ne mogu da nađu odgovarajuće zaposlenje i, naravno, obezbede sebi i svojoj porodici egzistenciju, da im sistem obrazovanja Republike Srbije i Ministarstvo, odnosno država, dozvole da steknu te nove prekvalifikacije i dokvalifikacije, ta nova znanja koja će im koristiti sutra da nađu posao, da to bude besplatno. Smatramo da ne treba u tom smislu da se pravi diskriminacija, naročito prema onim licima koja su loša materijalnog stanja. Dakle, da budu pod obavezno oslobođeni školarine ako žele da se prekvalifikuju ili dokvalifikuju.
Poštovana predsedavajuća, poslanici DSS su podneli amandmane na Predlog izmena Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Svuda smo tražili da se brišu pojedini članovi, smatrajući da je konceptualni pristup potpuno pogrešan i da ova materija ne treba na ovaj način da se uređuje, jer smatramo da je prodaja poljoprivrednog zemljišta strancima i sticanje prava svojine od stranih državljana u Republici Srbiji štetna po naše nacionalne interese. Drugačije se ne može regulisati to, sem pisanjem amandmana – briše se.

Mi smo apsolutno protiv toga da strani državljani mogu da stiču prava svojine nad poljoprivrednim zemljištem, zato što smatramo da je poljoprivredno zemljište jedno od naših najvećih prirodnih resursa i nacionalno blago koje ne treba da bude predmet svojinskih transformacija da mogu stranci da budu vlasnici poljoprivrednog zemljišta, kao što smatramo da to ne treba da bude predmet svojine ni vode, ni šume, ni rudna bogatstva, itd.

Pravdanje da se ove odredbe zakona moraju usvojiti jer je to ispregovarano i napisano u SSP apsolutno ne mogu da budu izgovor, jer su i druge zemlje koje su nekada pregovarale i kasnije ušle u EU imale sličan ili isti problem, ali su to rešile daleko povoljnije po njihove građane i po nacionalni interes, nego što to radi država Srbija.

Takođe, pravdanje da je to neko nekad ispregovarao loše opet ne stoji. Ako jeste nešto loše ispregovarano, ne znači da mora da se sa tim lošim pregovaranjem nastavi istim putem. Pozdravljam nastojanje sadašnjeg ministra da ograniči, da smanji mogućnost za kupovinu državne zemlje i privatne zemlje od strane fizičkih lica, ali suštinski problem u sticanju svojine je više na pravnim licima nego na fizičkim. Imali smo do sada slučajeve više desetina kupovina poljoprivrednih gazdinstava i dobara gde su stranci stekli ogromnu imovinu nad poljoprivrednim zemljištem, što mislim da treba da bude dalje rešavano tako što će se ograničiti sticanje prava svojine kroz takve transakcije.

Na primer, Poljska je ograničila, kada je pregovarala sa EU, ograničila je sticanje prava svojine od strane državljana EU nad poljoprivrednim zemljištem u Poljskoj na devet plus četiri godine, odnosno 13 godina, a Mađarska je 2012. godine promenom svog Ustava potpuno zabranila da bilo ko ko nije državljanin Mađarske ima pravo da otkupi poljoprivredno zemljište.

To su primeri koji mogu da budu nama uzor i na taj način treba da se ovakav problem rešava.

S druge strane, pored tih problema sticanja svojine nad poljoprivrednim zemljištem mislim da Ministarstvo poljoprivrede treba da se pozabavi i onim ključnim problemima, a to je ukrupnjavanje poljoprivrednog zemljišta, sprovođenje komasacije u onim delovima zemlje gde to nije urađeno, jer imate faktičko stanje da u čitavoj centralnoj i jugoistočnoj Srbiji nije sprovedena komasacija i da imate parcele od po 10, 15, 20 ari gde je apsolutno nemoguće napraviti bilo kakvu ozbiljnu poljoprivrednu proizvodnju, a znamo i svi pričamo o tome da je poljoprivreda naša strateška prednost i izvoz poljoprivrednih proizvoda nam dobrim delom omogućava da smanjimo taj spoljnotrgovinski deficit koji imamo kao država.

Zbog toga mislim da ovakve odredbe zakona ne idu u prilog tome da se štiti nacionalni interes. Zato vas pozivam da ne prihvatate ovaj zakon, odnosno da glasate protiv njega, jer nije u nacionalnom interesu države Srbije. Hvala.
Hteo bih da podržim ovaj amandman kolege Vukadinovića, jer je on potpuno razložan. Dakle, uvoditi nova ministarstva za evrointegracije, dakle, šaljete neku poruku. Do sada smo imali nivo odnosa sa EU preko Kancelarije za saradnju za evropske integracije koja je vodila koja i dan danas vodi uglavnom tehničke stvari u vezi pripremanja Srbije za pregovarački proces po pojedinim poglavljima.

Podizanjem odnosa na nivo ministarstva vi šaljete određenu poruku. Dakle, Srbiji je važno da organizuje ovaj posao preko ministarstva što u prevodu može da se tumači na sledeći način. Vodeće članice EU poput Nemačke, Francuske i Italije i drugih su odmah posle proglašenja nezavisnosti Kosova priznale Kosovo, a iz tih vodećih zemalja EU stižu svakodnevno poruke da Srbija na putu evropskih integracija kada bude došla do kraja tog pregovaračkog procesa će morati da prizna i samu nezavisnost Kosova.

Zvanična vlast u Srbiji odbacuje takve predloge i govori da joj je do Kosova veoma stalo, da će učiniti sve da Kosovo nikada ne postane nezavisno, ali joj je važnije da se prikloni vodećim članicama EU koje su već priznale Kosovo i koje govore da će morati to Srbija da uradi, pa podižu nivo odnosa sa EU na nivo ministarstva, nego sa druge strane da podignu svoju operativnost u smislu sprovođenja politike prema Kosovu i Metohiji na nivo ministarstva.

Izvinite to nije logično. Ako sa jedne strane govorite da vam je važno državna celovitost, da hoćete sve da učinite da sačuvate južnu Pokrajinu u sastavu Srbije, da ćete učiniti sve da pomognete narod na Kosovu i Metohiji, onda je valjda logično ako ste već napravili, ako želite da napravite ministarstvo za evropske integracije, da to uradite i sa ministarstvom za Kosovo i Metohiju, kako je to nekada bilo u nekim normalnim vladama koje su vladale ovom državom.

Sa treće strane nema nikakve logike barem u današnjem aktuelnom političkom trenutku da formirate ministarstvo za evropske integracije u trenutku kada je Evropa i sama suočena sa svojom budućnošću i da se apsolutno ne zna u kom će pravcu to ići.

Posle prošlogodišnjeg Bregzita i najave Velike Britanije i pripreme za vođenje pregovora o razdruživanju sa EU i sa rastućim evropskepcitizmom u svim zemljama članicama EU, vrlo je logično izvesno očekivati da će doći do dezintegracije EU, nego što će biti nekog kohezionog faktora i mogućeg jačanja EU.

Na kraju krajeva, najave zvaničnika EU, da niko neće biti primljen u EU pre 2025. godine i najave pomenutih zvaničnika da ćemo biti uslovljeni sa priznavanjem nezavisnosti dela naše teritorije su valjda dovoljni razlozi da se nivo odnosa Srbije i srpske Vlade i srpske politike ne podiže na nivo ministarstva. Ono što treba da radimo, da razvijamo dobre evropske odnose, ali nikako da šaljemo poruku da nam je važnije da se priklonimo stavovima vodećih članica EU koje vode Kosovo ka nezavisnosti, nego da pravimo priču u kojoj će Srbija izgubiti deo južne Pokrajine.
Lepo je to što smo čuli od ministra Nedimovića, da je javna rasprava o sistemu plata na lokalnom nivou završena, a da je krenula javna rasprava o platama u javnim službama.
Postavlja se jedno logično i opravdano pitanje, na vašu konstataciju da je smanjen broj zaposlenih u javnom sektoru i na lokalu za sedam i po hiljada, a ministarka Brnabić je iznela podatak da oko 33 hiljade ljudi manje radi u državnom sektoru, da konačno dobijemo tačne podatke koliko ljudi je zaposleno u javnom sektoru kompletnom, koliko ljudi radi u lokalnoj samoupravi, koliko ljudi radi u državnoj upravi, da bismo mogli uopšte da pratimo i da dajemo vrednosne ocene da li je to što vi govorite tačno, pošto postoje podaci od pre sedam, osam ili deset godina, postoje podaci od pre tri godine, da vidimo koliko tačno ljudi radi u državnoj upravi, u javnom sektoru kompletnom i na nivou lokalne samouprave.
Siguran sam da ministarka Brnabić zna te podatke i bilo bi od velikog značaja da nam iznese tačan podatak koliko ljudi je zaposleno u državnoj upravi Srbije, pošto je juče, koliko sam pročitao, održan sastanak radne grupe za određivanje maksimalnog broja zaposlenih u kompletnom javnom sektoru, gde je rečeno da će do kraja 2017. godine biti urađen tačan plan koliko ljudi može da radi u kom delu javnog sektora, na osnovu analiza. Sada se i tu postavlja jedno logično pitanje – a zašto je tek juče konstituisan taj savet i šta se radilo, ako ne više od toga, a ono bar od kad ste vi ministar, poslednjih pet meseci? Da li je moguće da za pet meseci nismo mogli da napravimo nikakvu analizu i da bar imamo okvirne podatke koliko ljudi radi u pojedinim delovima javnog sektora i koliko ljudi, prema nekakvim standardima, treba da bude zaposleno u nekom delu javnog sektora?
Takođe ste izneli stav da će najveći broj ljudi ostati bez posla u delu prosvete, zdravstva, u socijalnim službama i u lokalnim samoupravama. Uopšte niste pominjali da ima viška u državnoj upravi. Da li je moguće, gospođo ministarka, da niste primetili u vašem ministarstvu, u drugim ministarstvima Vlade Republike Srbije, da ima viška zaposlenih? Kako je to moguće da uvek ima višak zaposlenih u lokalnim samoupravama i u nekim drugim sektorima, ali nikad nema viška u državnoj upravi, u ministarstvima? Gde god da odete, u bilo koje ministarstvo, garantovano vas kod svakog ministra, pomoćnika, zamenika, državnog sekretara, savetnika, čeka bar po jedna do dve sekretarice. Kako je moguće da tu nema viška, a ima viška u lokalnim samoupravama? Kako je moguće da ima viška u prosveti, u zdravstvu, a svedoci smo ogromnih redova u svakoj zdravstvenoj ustanovi? Svake godine nam iz državnog sektora, od zaposlenih lekara, ode više hiljada ljudi u inostranstvo, a opet govorimo o tome da ima viška u zdravstvu. Ko će te ljude da leči?
Koju poruku šaljemo mladim ljudima ako kažemo da i pored toga što su očigledni redovi i očigledno da nam je zdravstvo oronulo, da očigledno morate da provedete ceo dan čekajući pregled kod lekara, kada ljudi odlaze iz te službe u inostranstvo, vi kažete da i dalje ima viška, šta onda mladi ljudi koji završavaju fakultete mogu da očekuju? Koja je poruka njima? Nemojte uopšte da računate da ćete se ikada zaposliti u državnom zdravstvu.
Mislim da je jako važno da nam kažete tačne podatke koliko ljudi radi u državnoj upravi i koliko je to viška, koliko ste to ljudi smanjili, da bismo prosto mogli da pratimo vaš rad, da znamo da li je zaista ova Vlada racionalna, da li vodi računa o državnim troškovima, da li je smanjila broj ljudi ili je možda prethodno zaposlila svoje partijske kadrove pa po osnovu prirodnog odliva govori o smanjenju broja zaposlenih?
Povreda Poslovnika. Članovi 41. do 44, čl. od 70. do 81. i čl. od 124. do 127.
Pitanje za predsednicu parlamenta, da nam objasni, kako je moguće, a obrazložiću u čemu je povreda Poslovnika… Ovi članovi, koje sam citirao, se odnose na formiranje stalnih radnih tela u Skupštini Srbije, na način odlučivanja u tim stalnim radnim telima i na njihovu nadležnost.
Radna tela Narodne skupštine su odbor…