Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milan Lapčević

Milan Lapčević

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

Ja se slažem, gospodine predsedniče Vlade, da govorimo ozbiljno i sa argumentima, pa očekujem to od vas. Da, u naše vreme je potpisan Sporazum o CEFTA. Potpisnik sa strane KiM je UNMIK, kao civilni administrator uprave na KiM, nije predstavnik Kosova, niti ministar spoljnih poslova tzv. Kosova.

Kosovo sa zvezdicom, dali smo interpretativnu izjavu mi da mi ne tumačimo da je to Kosovo nezavisno. Da li su ga oni prihvatili? Da li EU prihvata tu interpretativnu izjavu?

(Jadranka Joksimović, s mesta: Da.)

Potpisali? Pa, onda bi napisali, onda bi ovde u samom tekstu to stavili da prihvataju to. Rekli su – u redu, vi dajete tu izjavu, ali to je vaša stvar.

Licemerno je, gospodine predsedniče Vlade, govoriti o tome da vi činite sve na KiM kao da drugi ne čine sve i da ste veći patriota od svih drugih. Nismo ni mi vajni patrioti od vas i radili smo sve što smo mogli. Ali, ono što se desilo od 2008. godine jeste uništavanje institucija države Srbije na KiM, raspuštanje srpskih opština, raspuštanje institucija sudske vlasti, policija je integrisana u policiju Kosova, prihvaćen je ustav Kosova i njegove pravne norme za naše institucije.

Ima li boljeg dokaza da Srbije ima sve manje na KiM? Ima li boljeg dokaza? Znam da situacija nije laka, ali izvinite, prebacivati drugima da su oni krivi za nešto što se desilo u to vreme, a to je proglašenje KiM, nezavisnosti i prebacivati nama šta smo mi učinili, pa, koliko se ja sećam, i vi ste tada učestvovali u tome što smo mi radili. I vi ste podržali Deklaraciju u Skupštini Srbije. Zašto sada bežite od toga? Zašto perete ruke od toga?

Samo hoću da kažem da je akt koji je došao ovde međunarodni sporazum. Zašto u ovom aktu nije bilo, ako je BiH, zašto nije bilo i Republike Srbije, npr?

Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, imamo danas objedinjenu raspravu o šest tačaka dnevnog reda koje su u principu nespojive. Jedan set zakona, odnosno sporazuma međunarodnih se tiče dodatnog zaduživanja Srbije, a tačka koja se tiče klasifikacije međunarodnog sporazuma o formiranju Fonda za zapadni Balkan je pitanje integriteta države i nema nikakve veze sa finansijama ili ima samo indirektne veze sa finansijama. Ne razumemo zašto je ovo ovako spojeno i da li se želi kroz ovu raspravu da se neke stvari prikriju, ali dobro.
Što se tiče finansijskih zakona ja ću govoriti ukratko o dva međunarodna ugovora, zajmovima za sređivanje, odnosno modernizaciju optimizaciju javne uprave u iznosu od 69 miliona evra i o kreditu za budžetsku podršku u iznosu od 3,6 milijardi dirhama.
Prvi međunarodni ugovor, odnosno sporazum o zajmu se tiče modernizacije javne uprave između Republike Srbije i Međunarodne banke za obnovu i razvoj gde je, kako je ministar objasnio niska pristupna kamata, da se nastavlja sa modernizacijom javne uprave i da je to nešto što je kontinuitet. Imamo nekoliko nedoumica i pitanja u vezi sa ovim kreditom, a da bismo mogli uopšte da govorimo o tome da li postoji potreba za ovakvim nečim morali bi da imamo kvalitetnu analizu i kvantitativnu analizu koliko smo mi do sada para potrošili na kredite za modernizaciju javne uprave.
Tokom prethodnih 15 godina ovaj parlament je ratifikovao više međunarodnih ugovora o zajmovima za modernizaciju javne uprave koji se sigurno mere više stotinama miliona evra. Nismo čuli, ali bi trebalo da čujemo kakve efekte smo postigli tim međunarodnim ugovorima, zajmovima za modernizaciju javne uprave. Bili su raznorazni projekti, edukacije, smanjenje broja zaposlenih, povećanje, elektronska uprava itd, itd, mi i dan danas imamo stalno izgovore da nam je javna uprava neefikasna, da nam je preskupa, da je samim tim i država skupa, stalno uzimamo neke nove kredite, i imamo i dalje neefikasne javne uprave.
Da li je ovaj zajam svrsishodan, da li je potreban i kakve efekte smo do sada imali od uzetih zajmova? Koliko nas sve to košta i šta smo time postigli? Dakle, da bismo mogli da imamo jasnu sliku da li treba da podržimo ovaj sporazum o zajmu moramo da znamo šta smo do sada uradili, šta ćemo sa ovih dodatnih 69 miliona evra da postignemo. Koji su to efekti? Da li će biti boljitka kada potrošimo te pare? Da li ćemo imati efikasniju i jeftiniju javnu upravu da to bude korisno po građane? Nemamo nikakav odgovor na to, pa bi bilo vrlo svrsishodno da nam ministar kaže koju reč o tome.
Drugi sporazum o kome će govoriti jeste kredit o zajmu, odnosno ugovor o zajmu između Vlade Republike Srbije i Fonda za razboj Abu Dabija za budžetsku podršku. Ministar Vujović je rekao da je iznos tog kredita milijardu dolara, a u materijalu koji smo dobili piše da je zajmodavac Fond za razvoj Abu Dabija daje zajmoprimcu Republici Srbiji iznos od tri milijarde 673 miliona dirhama, nacionalne valute Ujedinjenih Arapskih Emirata. Pretpostavljam da je ekvivalent, milijardu dolara, ali prosto, ovde piše da se mi pozajmljujemo u arapskim dirhamima.
To je prva nedoumica, odnosno netačna činjenica.
Druga stvar, koja je takođe ovde vrlo sporna, ovaj sporazum o finansijskoj podršci, odnosno zajmu je potpisao ministar spoljnih poslova gospodin Dačić. Prema Ustavu i prema Poslovniku o radu Vlade, Zakonu o Vladi, jasno je određen delokrug rada pojedinih ministara i koliko znam sporazumi o zajmovima su u direktnoj nadležnosti ministra finansija, a ne ministra spoljnih poslova. Ali, to je više formalna činjenica, nego suštinska, ali i to zahteva jedno obrazloženje zašto niste vi potpisnik u ime države Srbije, nego ministar spoljnih poslova.
Treća važna stvar koja treba da se razjasni jeste, govorili ste o tome da je kamata koja će biti za ovaj zajam u iznosu od 2,25% vrlo povoljna i da je ona trenutno najpovoljnija na tržištu, mi nemamo razloga da ne verujemo, ali imam jedno dodatno pitanje. Obzirom da se pozajmljujemo u dirhamima i da je period otplate ovog duga 10 godina, odnosno posle pet godina počeka i pet godina otplate, znači do 2026. godine imamo li mi kao država i vi kao ministar finansija validnu procenu kretanja valute dirhama za narednih 10 godina. Da li će ovih 2,25% koja je u ovom trenutku povoljna kamata na kraju tog desetogodišnjeg perioda da bude povoljno po nas? Da li će taj dirham da ostane u odnosu na dolar u istom nivou ili će možda da poraste, ili će možda da padne, otkud znam, možda i padne.
Obzirom da se radi o Emiratima, zemljom koja je u ekspanziji, koja ima ogromne rezerve nafte, logično je razmišljati u pravcu da će dirham da jača i logično je razmišljati u pravcu da ćemo mi, posle desetogodišnjeg perioda da imamo mnogo veću kamatu na osnovu, odnosno mnogo veći iznos da vratimo u dolarima, ako se recimo desi situacija da dirham ojača, nego što je to ovih 2,25% kamate koja je u ovom trenutku povoljna. Pa, će možda se desiti, ja kažem možda, hipotetički će se desiti da za deset godina ono što ćemo da reprogramiramo sada sa 7% kamate, rekli ste dolarski krediti 7% kamate, da sa deset godina možda sa rastom dirhama to bude 15%, pa smo onda sami sebi skočili, odnosno napravili medveđu uslugu.
Dakle, to su sve pretpostavke, ali nam je važno da znamo da li postoji validna procena Narodne banke, Ministarstva finansija, kako će se kretati dirham u narednih 10 godina, jer je ovde zajmodavac direktno, isključivo se ogradio da će se vraćati u dirhamima, a ne u dolarima. Dakle, to su važne činjenice koje treba da znamo.
Hajde malo da prokomentarišemo i to zašto mi uzimamo kredite, kada nam tako dobro ide i kada nam je stanje u budžetu sjajno? Imamo izveštaj koji je Ministarstvo finansija i Vlada, odnosno Ministarstvo finansija predalo Vladi, a Vlada usvojila i poslala svakom narodnom poslaniku. Mi smo to dobili, izveštaj o realizaciji izvršenja budžeta Republike Srbije od 1. januara do 30. juna 2016. godine, gde piše da su prihodi i primanja ostvareni za period prvih šest meseci, u ukupnom iznosu 498 milijardi dinara ili skoro 50% od planiranog, a da je ukupno izvršenje budžeta, u smislu rashoda i izdataka za period 1. januara do 30. juna 2016. godine 501 milijarda. To je zvaničan izveštaj koji smo mi dobili od Ministarstva finansija, odnosno Vlade.
Kada preračunate 501,9 minus 498, ispada da je država Srbija za prvih šest meseci bila u deficitu, nekom malom doduše prema planiranom, od četiri milijarde dinara. Svi novinski natpisi, konferencije za štampu našeg premijera su bili da je država Srbija u prvih šest meseci u suficitu 22 milijarde, pa za prvih osam meseci 30 milijardi, evo za prvih devet meseci smo dobili, takođe zvaničan izveštaj koji se poklapa i sa onime što je rečeno u javnosti, da je suficit 28 milijardi dinara.
Prvo me interesuje, kako mogu da budu kontradiktorne informacije, odnosno ne poklapajuće da je zvaničan izveštaj da smo u minusu četiri milijarde, a na konferencijama za štampu se priča o suficitu od 22 milijarde? Dakle, neko ovde laže. Sada ko laže, to će te vi pre da nam kažete.
Takođe, nije logično činjenica da su uzimaju krediti kada smo u suficitu, valjda se taj suficit koristi ili za podsticaj privrede, ili za vraćanje postojećih dugova koje imamo, ali ako je obrazloženje da je to za reprogramiranje nekih dugova, to možemo da razumemo.
I ono što je najspornije u ovoj objedinjenoj raspravi, jeste ratifikacija međunarodnog sporazuma o osnivanju fonda za zapadni Balkan. Gospodin Dačić, je u uvodnom ekspozeu rekao, da treba da vodimo računa o terminologiji i da ovde potpisnice ovog sporazuma nisu države, već su to ugovorne strane, a ugovorne strane su Vlada Republike Albanije, BiH, Kosova sa zvezdicom, Republike Makedonije, Crne Gore, Republike Srbije, u daljem tekstu ugovorne strane.
Ugovorne strane se ovde samo definišu kao skraćenice, inače su, naravno Vlade republika koje sam pomenuo, odnosno države potpisnice ovog sporazuma i naravno da je ovo međunarodni sporazum.
Da je to tačno, piše i u obrazloženju, da kaže da je ustavni osnov za donošenje zakona o potvrđivanju Sporazuma o osnivanju Fonda za zapadni Balkan sadržan u odredbi člana 99. kojim je propisano da Narodna skupština potvrđuje međunarodne ugovore. Dakle, ovo je međunarodni ugovor između država koje sam nabrojao, a između ostalog i Kosovo se ovde tretira kao država.
Vaše obrazloženje da smo mi dali izjavu u kojoj kažemo da to Kosovo sa zvezdicom ne prejudicira stav da je to država, a inače prihvatamo da potpisujemo taj sporazum sa državama i Kosovom je potpuno smešno.
Dakle, međunarodni ugovor se odnosi samo na države. Potpisivanje sporazuma međunarodnog sa vladama pomenutih zemalja, gde su potpisnici ministri spoljnih poslova, u ovom slučaju je potpisala gospođa Joksimović, ali ne sumnja da bi ste potpisali i vi da ste bili u toj poziciji je direktno učešće Vlade Republike Srbije i države Srbije u instaliranju nezavisnosti naše južne pokrajine.
Takođe, obrazloženje kojim kažete da je to na osnovu sporazuma koji je 2012. godine potpisao Borko Stefanović, a ratifikovala ga Vlada u kojoj ste vi bili prvi zamenik, potpredsednik Vlade i ministar unutrašnjih poslova, i da vi nemate tu odgovornost je takođe više nego smešna.
Vi ste učestvovali direktno u toj Vladi, davali joj legitimitet i glasali na toj Vladi da se taj regionalni, dogovor o regionalnom predstavljanju ratifikuje, kao što ste vi direktno 2013. godine potpisali Briselski sporazum u kome ste ukinuli institucije države Srbije na Kosovu, ukinuli organe države Srbije na Kosovu, naterali naše predstavnike da izađu na nelegalne šiptarske izbore po šiptarskim zakonima, a ne po zakonima države Srbije.
Na kraju krajeva, ja nisam čuo za slučaj da ministar spoljnih poslova jedne zemlje koja je suverena i koja smatra da je Kosovo deo njene teritorije, to znači da ministar spoljnih poslova i Kosova i Metohije, potpisuje sa ministrom spoljnih poslova tzv. „Kosova“ sporazum o osnivanju nekakvog fonda.
Ima li većeg dokaza ili većeg poniženja za državu Srbiju od stavljanja potpisa i formiranja ovakvog jednog fonda koji direktno potvrđuje da mi pristajemo da potpisujemo sporazume sa svojom pokrajinom na međunarodnom nivou, prihvatajući njenu nezavisnost.
To je onaj puzajući projekat priznavanja nezavisnosti Kosova i ta izdajnička politika je krenula od 2008. godine na dalje. Korak po korak, potpisivanjem jednog po jednog međunarodnog sporazuma i ugovora, prijemom Kosova u Olimpijski komitet, gde država Srbija nije ni na koji način reagovala, sramnim prijemom Kosova u Međunarodnu odbojkašku federaciju pre dve nedelje, a da država Srbija ni na koji način nije reagovala, gde je Španija bila protiv, a predstavnik Srbije bio uzdržan. To je najbolji mogući dokaz da je ova vlast, kao i ova prethodna, direktni saučesnik u pravljenju nezavisnog Kosova.
Ovo što imamo danas ovde mora da se povuče iz procedure jer je protivno Ustavu, jer država Srbija i njen najviši predstavnički organ Skupština nemaju prava da ratifikuju ovakve sporazume u kojima se tretira deo njene teritorije kao posebna država. Hvala.
Član 104. stav 2. – ako se uvredljivi izrazi odnose na poslaničku grupu, odnosno političku stranku čiji narodni poslanici pripadaju toj poslaničkoj grupi, u ime poslaničke grupe pravo na repliku ima predsednik ili zamenik predsednika poslaničke grupe.
Molim vas da, u skladu sa ovim članom, mi date pravo na repliku da odgovorim na ono što je neistinito i uvredljivo govorio ministar Dačić.
Danas ću postaviti nekoliko pitanja različitim predstavnicima vlasti, a povodom raznih skandala koji se dešavaju svakodnevno u našoj državi.
Prvo pitanje je upućeno ministru prosvete, a tiče se skandala oko promene naziva imena škole u Dojevićima koje se do sada zvalo „Sveti Sava“ ubuduće će se zvati „Halifa bin Zaid Al Nahjan“. Ko je i kada u ime Ministarstva prosvete dao saglasnost da se škola „Sveti Sava“ u Dojevićima preimenuje u „Halifa bin Zaid Al Nahjan“? Da li je tačno da je lično premijer predložio da se škola „Sveti Sava“ preimenuje u ovog poznatog donatora i po rečima premijera velikana? Po čemu je pomenuti kalif zaslužio da škola po njemu dobije ime? Da li je on neki poznati naučnik, pesnik, pisac, neko ko je dao pečat obrazovanju, prosvetiteljstvu ili je samo čovek koji ima puno para? Ako je ovo drugo, da li to znači da bilo koji tajkun koji ima novaca može da da pare i da traži da se po njemu nazove ime neke institucije. Ili ne daj Bože neki diktator, a ima ih nažalost po svetu, može na ovaj način da dobije ime neke škole.
Drugo pitanje je upućeno ministru sporta. Šta je učinio povodom sramnog izdajničkog poteza predsednika Odbojkaškog saveza Srbije Nenada Golijanina koji je na nedavnom zasedanju Svetske odbojkaške federacije povodom prijema Kosova bio uzdržan dok su na primer Španci bili protiv? Da li mu je dao instrukcije pre zasedanja kako da se ponaša i kako da glasa? Ako nije, zašto nije, a ako jeste, da li je onda ovo zvaničan stav Vlade? Ako nije zvaničan stav Vlade zašto se ministar i Vlada do sada nisu oglasili i zašto nisu pokrenuli proceduru smene ovog čoveka kome zaista nije vredno pominjati ime.
Treće pitanje je upućeno predsedniku Vlade, do kada će Srbija da čini ustupke u pregovorima sa Kosovom i do kada će za rad ulaska u EU da se odriče teritorije stanovnika, imovine na Kosovu i Metohijij? Neverovatno zvuči činjenica da je prošlo samo deset dana od kada su institucije lažne države Kosovo usvojile zakon kojim od Srbije pokušavaju da otmu „Trepču“, a direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju, Marko Đurić je posle tog čina, slavodobitno izašao i obećao javno, zakleo se da on nikada neće moći to da prihvati i da će se pre povući nego da učestvuje u tom sramnom izdajničkom činu.
Međutim, juče vidimo da Marko Đurić nastavlja pregovore u Briselu kao da se ništa nije desilo. Da stvar bude još gora, predsedik Vlade izjavljuje da Srbija želi da postiže dalje sporazume i da je on lično zamolio Marka Đurića da svuda gde je to moguće nešto učinimo u prevodu da popustimo i da još malo pomognemo stvaranje nove države. Postavljamo pitanje do kada će Srbija da popušta? Prethodni režim je prihvatio Euleks, to nije bilo dovoljno. Pitanje pregovora izmestio iz Ujedinjenih nacija u EU, nije bilo dovoljno. Ovaj režim je Briselskim sporazumom prihvatio pravi okvir Kosova, organizovao lokalne izbore po kosovskim, a ne po srpskim zakonima, raspustio lokalne samouprave na severu, ukinuo sudove, predao katastar, prihvatio njihove lične karte i tablice i to nije dovoljno. Sada se otima imovina, Srbija dalje srlja u te pregovore i traži način kako da pomogne da Kosovo dobije pozivni broj. Ima li kraja popuštanju?
Četvrto pitanje, takođe za premijera Vučića i ministra energetike, kolika je vrednost imovine i procenjenih rudnih bogatstava na Kosovu i Metohiji? Obzirom da stalno dobijamo uvrede da su svi neznalice i da nemaju pojma o čemu pričaju, a pošto je on sveznajući, molimo ga da nam odgovori kolika je ta imovina.
Prema studiji Svetske banke iz 2003. godine, vrednost rudnih potencijala na Kosovu je oko 13 i po milijardi evra, a udeo rudnika „Trepče“ preko tri milijarde. Ljubodrag Savić, profesor ekonomskog fakulteta je izračunao da preduzeća države Srbije na Kosovu imaju 1.350 objekata, koji su vredni preko pet milijardi evra.
Peto pitanje postavljam predsednici Narodne skupštine, vama gospođo Gojković, kada ćete konačno zakazati tematsku sednicu na čijem dnevnog redu će biti Kosovo i Metohija? Da vas podsetim, poslanička grupa DSS je još 11. avgusta tražila da se održi tematska sednica o Kosovu.
Na član 1. sam podneo amandman koji je nešto malo širi od onog koji je usvojen, a odnosi se i na one studente koji su započeli studiranje po Bolonji, a nisu ga do sada završili. Smatrajući da je potrebno dati ako su već dali šansu i magistrantima i doktorantima, da i studentima koji su započeli studiranje po Bolonji, a odnosi se na one koji su upisivne integrisane studije i spolja medicinskih nauka da mogu da imaju prostor da i oni završe, jer i u toj grupi studenata imamo različite slučajeve životne, da iz različitih razloga jednostavno nisu mogli da dovrše te studije na vreme.
Amandman je odbijen i to je preneseno određenim članovima zakona da mogu fakulteti pojedinačno da o tome odlučuju. Dobro, mislim da je mogla i neka preporuka Ministarstva prosvete da ide u tom pravcu da bismo i tim studentima zadovoljili njihove potrebe. Ja ću govoriti malo šire od ovog amandmana, jer mislim da je jako važno da pričamo danas o ovom resoru i ovom sektoru koji je po meni bazični sektor za napredak zemlje.
Vi ste dobili sektor prosvete i obrazovanja koji je ključan da bi se ova zemlja pokušala da se vrati na neke bolje staze da bi pokušala da izađe iz ove ogromne krize. Imali smo prošle nedelje, jedan uznemiravajući tekst koji je nažalost tačan, jer se bazira na statistici koja je vođena od strane zemalja koje primaju naše visokoškolce, koji govori da je 58.000 ljudi emigriralo prošle godine samo u zemlje OECD-a. Možete slobodno da računate da je bar polovina visoko školaca koji su najobrazovaniji među tih 58.000.
Kada se jedna zemlja liši tolikog broja pametnih i obrazovanih ljudi, a budite sigurni da za razliku od Srbije te zemlje imaju izgrađen tržišni mehanizam provere znanja, oni ne primaju one koji imaju diplome, već primaju one koji znaju. Nažalost, u zemlji Srbiji u zadnjih 15-ak godina se mnogo više dobija diploma koje imaju nekakav naziv, da ne kažem da se te diplome kupuju, ali u nekim slučajevima čak i taj izraz može da se upotrebi, nego što imamo pravog znanja koje dolazi od tih diploma.
Ono pravo znanje je nažalost nedovoljno vrednovano u zemlji i zato imamo ogroman odliv najpametnijih ljudi u razvijene zemlje, to je prosto tržišni princip ljudi idu tamo gde im je bolje, gde će moći da se usavršavaju, da napreduju u svom poslu, svom obrazovanju, da imaju bolje plate, da imaju bolju egzistenciju i sa te strane ih možemo razumeti. Posao vas i posao Vlade jeste, na kraju krajeva i svih nas ovde da probamo da stvorimo što je bolji mogući sistem da bi ti ljudi ostajali ovde. Onda to nije u skladu sa onim što nam se dešava na tržištu da imamo stotine ljudi koji su završili medicinske nauke i čekaju na posao zato što po nekim normama Ministarstvo zabranjuje prijem, a imamo s druge strane ogromne gužve u domovima zdravlja, neadekvatno zdravstvo, neadekvatne uslove u sudstvu i prosveti i gde god hoćete.
Dakle, država mora da učini sve da pruži što je moguće bolje uslove za one ljude koji znaju, one koji imaju znanje, a ne one koji imaju diplomu. Tu je uloga Ministarstva ključna. Dakle, Ministarstvo je u nekom periodu ranije izjednačilo privatne i državne fakultete i to je nešto što je po Ustavu obavezno, međutim Ministarstvo može da učini, a na kraju krajeva svi smo svesni te činjenice da nažalost mnogo više neznanja sa diplomama dolazi nego znanja. I, da nemamo adekvatno vrednovanje tih institucija. Kada mlad čovek hoće da upiše fakultet on prosto ne zna ili malo zna o tome koji fakultet će mu pružiti znanje, a koji će da mu da diplomu da bi on išao možda linijom manjeg otpora. Tu je uloga Ministarstva veoma važna i može da stvori mehanizam da pored provere i definitivnog raščišćavanja na tržištu, da li zaista svaka ustanova visokoškolska ima licencu za rad, a na žalost ima ih puno koje rade, uzimaju pare od studenata, a nemaju licencu i to morate što pre da rešite, da napravi i mehanizam vrednovanja tih visokoškolskih institucija kako bi mogli da date adekvatnu informaciju o studentima koji fakultet ima visoku ocenu vrednovanja u smislu znanja, da ide tamo jer će tamo dobiti znanje, a sa znanjem će moći da se zaposli u dobroj kompaniji, da ima veliku platu i da obezbedi sebi egzistenciju.
To jednostavno može da se reši vrlo jednim malim potezom, da recimo, sve diplomirane studente iz oblasti ekonomije, da li se oni zvali menadžmenti, fabusi, megatrendovi, apsolutno je nebitno, iz oblasti ekonomije kada završe u toku jedne godine, date im jedan jedinstveni test pa će svi oni koji su položili, završili studije i na beogradskom i na niškom i po svim privatnim fakultetima polagati taj isti test.
Prosečna ocena svih onih koji su završili sa tog testa će biti uneta u vrednovanje kvaliteta tog fakulteta, pa će onda oni koji imaju prosečnu ocenu, recimo da je to beogradski Ekonomski fakultet preko devet, biti najbolja preporuka za buduće mlade kolege da upisuju takve fakultete, a oni koji nemaju dovoljno znanja se nekog privatnog fakulteta, nije bitno, možda i sa državnog, će biti antireklama za taj fakultet i teraće upravo te institucije da školuju znanje i da vrednuju znanje i da im daju znanje, a ne da im daju diplome.
U tome je suština vaša i morate da radite na tome, jer ćemo jedino tako, kroz taj mehanizam moći da podignemo i nivo znanja i kvalitet obrazovanja i naravno da te iste ljude možemo sutra da upotrebimo, pod znacima navoda, da nam oni budu motor razvoja zemlje. Sve drugo će biti prazna priča. Od godine do godine produžavamo rokove. Rokovi, na kraju krajeva, po meni, uopšte nisu bitni. To što će neko nositi stigmu da je večiti student, pa to je njegov problem. Vi mu dajte mogućnost da on završi, a nama je valjda u interesu da imamo što je moguće više obrazovanih ljudi. Ako nam toliko odlaze, pa pustite ove koji su imali nekog problema u životu da završe nekad, možda će biti korisni za zemlju. Nemoj da ih ograničavamo rokovima. On će sa time da li ima znanje ili nema znanje da se bori na tržištu za svoj posao sutra. Toliko. Hvala vam.
Konačno, posle više od sat vremena razno-raznih tirada i predavanja iz prošlih vremena koji veze nemaju sa dnevnim redom, od borbe ko će veće i lepše hvalospeve da ispriča o velikom vođi, da se vratimo malo na temu.
Dakle, predložena ratifikacija, odnosno produžavanje roka kojim se uzima od Azerbejdžana 300 miliona evra za završetak autoputa na dve godine, odnosno do dve godine, je nešto što je faktično stanje koje, hteli ne hteli, trebamo i moramo da usvojimo ne bi li se ti radovi što pre završili i ne bi li smo dobili konačno taj autoput.
Nije sporno da svaka država koja želi da razvija svoju infrastrukturu, a naša infrastruktura je nažalost u katastrofalnoj situaciji, vrlo je teško tu porediti kakva je bila pre pet ili deset godina, a kakva je danas, verovatno da neke spektakularne razlike nema, sem što smo za zadnjih desetak godina uzeli ogromne kredite ne bi li smo izgradili nedostajuću infrastrukturu, a pre svega autopteve i završili Koridor 10 od granice sa Mađarskom do granice sa Makedonijom i Bugarskom, kao i da se završi autoput do Požege, odnosno da se završi Ibarski autoput, ili kako ga neki pogrešno nazivaju – Koridor 11.
Ukupno za sve ove infrastrukturne projekte, za izgradnju autoputeva Srbija se u zadnjih desetak godina zadužila oko 1,6 milijardi evra. Kada se na to dodaju kamate koje su vrlo šarolike i zavise od toga u kom vremenu su uzete, pa se kreću od neka 2% do fantastičnih 8% koji su uzimani u periodu najveće ekonomske krize, bez ikakvog opravdanja, sa toliko visokim kamatama, verovatno ta suma od 1,6 milijardi se nadograđuje na preko 2 milijarde evra uzetih para za izgradnju putne infrastrukture, pre svega autoputeva.
Svaka zemlja koristi na sve moguće načine, a naročito zemlje u razvoju koriste sve moguće načine da kroz pokretanje određenih infrastrukturnih projekata podignu pre svega kvalitet života, ali da podignu i standard i uposle što je moguće veći broj svojih firmi, svog stanovništva, da tim ulaganjima što više novca ostane u sopstvenoj zemlji, da se povećaju prihodi u budžetu i da se ti krediti dvostruko iskoriste. Dakle, s jedne strane da se završi infrastruktura, a s druge strane da se uposli radna snaga, uposle firme i da se praktično razvije zemlja.
Šta se desilo sa kreditima koje je uzela država Srbije? U pregledu koji sa napravio od dvadesetak različitih deonica koje se grade u Srbiji, počev od granice sa Mađarskom, pa do granice sa Makedonijom i Bugarskom, oni tzv. lotovi ili deonice, samo u pet slučajeva imamo da rade, da su glavni izvođači i da su na tenderu dobile naše firme, srpske firme. Ostatak su dobile uglavnom strane firme. To su „Terne“, to su „Azvi“, „Alijans“, „Adval“, „Trejs“, „Terna“, „Aktor“, pominjana austrijska firma koja je otišla u stečaj, pa je ostala dužna mnogim proizvođačima, našim firmama.
Dakle, ogromne pare smo prvo uzeli kao kredite, za njih plaćamo debele kamate, a zatim smo te pare dali strancima da nam oni grade autoput, odnosno da oni budu glavni izvođači, a da naše firme služe kao prosta radna snaga, koje često puta ostanu neisplaćene, odnosno ti glavni izvođači ne isplate radove do kraja, te firme oteraju u stečaj jer moraju da plaćaju PDV, kasne im sa uplatama i sve ono što bi eventualno zaradili kao podizvođači, praktično im banke pojedu jer uzimaju kredite da bi finansirali izgradnju radova.
Ni jedna normalna zemlja ne radi tako da uzima kredite, zadužuje se, plaća visoke kamate, a da taj novac od kredita ne ulaže u sopstveni razvoj, tako što će angažovati domaća preduzeća, da oni zarađuju, da domaće firme nabavljaju u zemlji Srbiji sve što je potrebno za izgradnju autoputeva, da angažuju domaću radnu snagu, da se taj novac troši u Srbiji, a ne da se višak, odnosno zarada ili profit iznosi u inostranstvo. To je nešto što je prosto nedopustivo i to je pre svega pitanje kakva je državna politika i kakvu politiku vodi ministarstvo i Vlada kada su ovakvi infrastrukturni projekti u pitanju.
Drugi problem ovde stoji na rokovima za izgradnju po pojedinim deonicama. Sem ovog autoputa i ovih deonica za koje sada ratifikujemo kredit, koji je kasnio samo nekoliko meseci, to je pod znacima navoda samo nekoliko meseci, sve ostale deonice su u ogromnom kašnjenju od dve, pa do čak četiri godine. Za skoro sve deonice prema jugu Grabovnica, Grdelica, Grdelica tunel, jedan, drugi, treći, tunel Manojle, Vladičin Han, Prevalac, Prevalac - Suvi Dol, itd. i sve deonice na autoputu prema Bugarskoj, za sve njih su rokovi ili istekli prošle godine ili su istekli ove godine ili ističu do kraja ove godine.
Praktično, na skoro svim deonicama su probijeni rokovi gde se ne nazire kada će biti završetak radova i da će probijanje rokova biti verovatno od dve pa čak do četiri godine.
Ono što je najveći problem je što uprkos tome što se kasni sa završetkom radova, u mnogim slučajevima postoje oštetni zahtevi, višemilionski, gde sve aminuje preduzeće Koridor 10 koje vodi ove radove, a uz asistenciju konsultantske kuće „Ežis“, koju vodi čuveni profesor Branislav Ivković.
U nekim slučajevima, kao što je to, recimo …
Samo da završim rečenicu, ako nije problem.
Dakle, najdrastičniji primer je deonica od Mominog kamena, gde izvođač radova već sada premašuje ugovorenu cenu za više od 90% …
Član 104. stav 1. Da li treba da citiram ili ne treba? Mislim da ne treba, već mislim da znate o čemu se radi.
Dakle, ako se neko u svom obraćanju na podrugljiv način izrazio o drugoj stranci, pravo na repliku ima predsednik ili zamenik predsednika poslaničke grupe. Mislim da ste u tom smislu trebali prvo njega…
Pročitajte ga vi, ja sam dao svoj osnov.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, rasprava o izboru članova REM, nezavisno regulatornog tela koje treba da reguliše medijsku scenu u Srbiji, je danas bila vrlo plodna i puno argumenata se čulo ovde o tome kako funkcioniše ovo nezavisno regulatorno telo, u stvari ono je nezavisno samo u nazivu i moglo bi da se stavi pod znake navoda. Teško da je nezavisno, jer sve što se čulo danas, a i činjenice to kažu da je mnogo više zavisno nego što je nezavisno i mnogo više radi u interesu vladajućih stranaka nego što radi kao nezavisna institucija koja treba da reguliše medijski prostor.
Kao što je neko davno pametno rekao da ukoliko hoćete da vladate jednom zemljom onda zagospodarite finansijama i kontrolišete medijsku scenu, kontrolišete informacije i onda vam je otvoren prostor da možete da manipulišete ljudima i da vladate dok vam je volja.
Prema Zakonu o elektronskim medijima regulisan je delokrug rada REM i između ostalog REM ima obavezu zakonsku da utvrđuje bliža pravila koja se odnose na programske sadržaje, a u vezi sa zaštitom dostojanstva ličnosti i drugih ličnih prava, zaštitom prava maloletnika, zabranom govora mržnje i slično.
Obzirom da je to obaveza i zakonska ingerencija REM-a, logično bi bilo da ako se propisuju programski sadržaji i ako se kontrolišu, onda bi logično bilo da na našim TV kanalima imamo mnogo više obrazovnih i kulturnih sadržaja koji će promovisati, kako se kaže u tački 19) člana 22. Zakona kojim se reguliše rad REM-a, da podstiče očuvanje i zaštitu srpske kulture i jezika, kao i kulture jezika nacionalnih manjina. Umesto toga, mi imamo rijaliti programe koji su preplavili medijsku scenu Srbije. Skoro nemate medija sa nacionalnom frekvencijom koji kao glavni svoj programski sadržaj ne ističe rijaliti programe. Medijska scena nam je danas prepuna nekih Atina Ferarija, Maca diskrecija, Zmajeva od Šipova itd.
Bilo je više pokušaja i više intervencija i moje stranke i drugih stranaka i nezavisnih intelektualaca i organizacija, da se sa rijalitizacijom medijskih scena u Srbiji prekine i da REM počne da se bavi svojim poslovima tako što će analizirati te programske sadržaje i početi da koristi svoje zakonske ingerencije, da upozorava, kažnjava i na kraju eventualno i oduzima licence za rad. Na tim rijaliti programima sve se može videti, osim nekog normalnog odnosa koji propagira kulturu življenja, porodične vrednosti. Tamo imate previše nasilja, previše banalizma, previše eksplicitnih scena, pornografije, koji sigurno ne zaslužuju da budu uvršteni u medijske sadržaje. Dakle, taj deo obaveza i zakonskih ingerencija koje je imao, REM apsolutno nije koristio niti se bavio tim problemom, što je dovelo dotle da mi imamo potpunu banalizaciju medijskih sadržaja na skoro svim kanalima sa nacionalnom frekvencijom.
Drugu važnu ingerenciju koju REM ima dobio je izmenom seta medijskih zakona 2014. godine, a to je u članovima od 45. do 47. Zakona o javnom informisanju. REM je dobio ingerenciju da štiti medijski pluralizam, odnosno da se bori protiv monopola. Tim setom medijskih zakona vladajuća koalicija je pripremila da ovlada kompletnim medijskim prostorom u Srbiji, pa je suprotno medijskoj strategiji koju je usvojila Vlada 2010. godine, a tu medijsku strategiju je radila radna grupa Ministarstva kulture i informisanja na osnovu medijske studije koju je takođe radila radna grupa u koju su bili uključeni i stručnjaci iz Evropske komisije. Ta medijska strategija je predvidela da pored jednog nacionalnog javnog servisa postoje i regionalni javni servisi, što direktno proističe iz Ustava Republike Srbije, člana 50, da lokalne samouprave imaju pravo na sopstveno javno informisanje, odnosno da brinu o javnom informisanju na svojoj teritoriji, te je u skladu sa time izgrađena i medijska strategija gde se predviđa da Srbija treba da ima najmanje šest regionalnih javnih servisa.
Suprotno toj medijskoj strategiji, koja je važeća i koja bi trebalo da obavezuje Vladu, 2014. godine je u ovom parlamentu usvojen set medijskih zakona kojim se ta medijska strategija poništava, a poništava se i odredba Ustava o slobodi informisanja, gde je naloženo Ministarstvu da sprovede nasilnu privatizaciju svih regionalnih i lokalnih medija, ne ostavljajući mogućnost da regionalni javni servisi uopšte postoje, a kamoli lokalni. Tako smo dobili situaciju da je privatizovano više desetina medija u Srbiji, neki i po banalnim cenama, da je kroz privatizaciju tih lokalnih i regionalnih medija došlo do značajnog uvećanja, odnosno monopolizacije na medijskom nebu, pa je samo jedan čovek učesnik u toj privatizaciji, inače fizičko lice, kupio čak osam medija, a da se nikada do sada nije bavio ni medijima, niti ima ikakve veze sa medijima.
Jednu od ingerencija koje je imao REM jeste bila da daje saglasnost za privatizaciju određenim učesnicima u privatizaciji, tako što će proceniti da li je zaštićen medijski pluralizam i da li neko može da uđe u privatizaciju određenog medija, da ne bude potpuni monopolista na tržištu. U svim slučajevima, nažalost, REM je davao tu saglasnost za privatizaciju određenih medija, iako se u više slučajeva pokazalo da je to potpuna monopolizacija tržišta i da je, recimo, jedan te isti čovek kupio oba televizijska kanala na teritoriji Pirotskog okruga, što znači da je stopostotno monopolizovao taj deo tržišta, što je naravno nemoguće po svim mogućim zakonima, pa i u ovom zakonu koji reguliše elektronske medije.
Da katastrofa bude još veća, privatizacija se pokazala takvom da su uglavnom te medije kupili ljudi koji se nikada nisu bavili medijima, da bi ih stavili pod kontrolu i da bi ih stavili u službu vladajućih stranaka, i to za vrlo bedne pare. Recimo, jedan od medija je kupljen za 18.600 evra, jedna televizija. Odmah, tri meseca nakon privatizacije te televizije, od opštine koja je bila vlasnik te televizije dobijeno je, ni manje ni više, 108.000 evra kroz projekat. Onaj ko je kupio televiziju je mogao šest puta da uveća svoja ulaganja za samo tri do šest meseci. To puno govori o tome šta je bila namera onih koji su radili na uništavanju slobodnog medijskog neba u Srbiji.
Još jedna važna stvar koja se tiče izbora novih članova REM-a. Dakle, jedan od predloženih kandidata je i do sada bio u Savetu REM-a, a očigledno je da se pokazalo da REM nije vršio svoju funkciju, da se nije bavio onim za šta je bio zadužen, da je potpuno monopolizovao i stavljao pod kontrolu medijsku scenu Srbije i da on, naravno, ne zaslužuje da bude ponovo podržan, jer će to značiti da će Savet REM-a raditi isto kao što je radio i do sada. To znači da će biti u funkciji vladajućih stranaka, gde se u izbornoj kampanji 2016. godine, iako je izričito zabranjeno da se bilo koji politički subjekat može dnevno više od 20 minuta reklamirati, odnosno imati zakupljene termine na bilo kom mediju, dešavalo konstantno mesec dana, zadnjih mesec dana izborne kampanje da se prenose mitinzi vladajuće stranke iz dana u dan, po sat i po do dva, na svi mogućim regionalnim i lokalnim televizijama.
REM nijednom svojom odlukom niti postupkom nije reagovao na ovako drastično kršenje medijskih sloboda i pravila reklamiranja, odnosno pravila političke izborne kampanje, već se potpuno oglušio na reagovanja iz redova opozicije da je to zabranjeno zakonom, da se to ne može raditi. Nijedan jedini postupak nije pokrenut ni protiv jednog medija. To jasno govori da je čitav ovaj postupak sa medijskim zakonima od 2014. godine, izmenom seta medijskih zakona, imao samo jedan cilj, a to je da se pod potpunu kontrolu stave svi mediji u Srbiji i da postoji samo jedna istina.
Zato danas imate iz dana u dan direktno prenošenje svih konferencija za štampu premijera, iz dana u dan na po jednom od nacionalnih medija imate intervjue i dnevno ispiranje mozga dolazi do tih razmera da prosto ne možete da uključite nijedan medij, a da vam neko ne izađe iz televizora ili nekad iz frižidera. To nas sve navodi i obavezuje da se protiv ovakvog načina rada REM-a borimo i da ne podržimo izbor ovih članova, već da se potpuno promeni sastav ovog regulatornog tela, da mu se daju ingerencije i da u njega uđu ljudi kompetentni i ljudi od integriteta koji će se baviti svojim poslom i koji neće dozvoljavati da u Srbiji vlada samo jedna istina i da se kroz ne kontrolisanje medija bukvalno ispira mozak građanima svaki dan. Hvala.
Moje današnje pitanje biće upućeno premijeru Vlade Republike Srbije, gospodinu Vučiću i ministarki saobraćaja Zorani Mihajlović. Tiče se izgradnje tzv. „velikog albanskog autoputa“ on Niša preko Merdara, Prištine do Drača.
Od pre nekoliko godina slavodobitno se najavljuje kao prioritetan projekat izgradnja autoputa koji će povezivati Niš, Prištinu, Tiranu i Drač. U svakoj normalnoj zemlji procedura za donošenje odluke o izgradnji nekog važnog saobraćajnog koridora donosi se na osnovu nekih pravila i na osnovu nekakvih ranije usvojenih strategija razvoja saobraćaja. U generalnom master planu razvoja saobraćaja infrastrukture u Republici Srbiji do 2027. godine koji je Vlada usvojila i koji je važeći i dan danas kao saobraćajni prioriteti su navedeni razni pravci, ali u tom master planu ne postoji pravac, niti autoput E 80 koji od Niša preko Merdara vodi do Tirane i Drača.
Moje pitanje upućeno premijeru glasi – šta su bili motivi da se ovakav projekat preko noći izmisli i stavi kao prioritetan u razvoju naše putne infrastrukture, mimo usvojenih strategija razvoja putne infrastrukture i mimo master plana koji je donela Vlada Republike Srbije koji bi valjda trebalo da poštuje i sam premijer? Šta su bili razlozi za tako nešto? Na koji način će se taj projekat sprovoditi, ko će ga platiti, koliko će nas koštati? Da li je urađena prethodna analiza opravdanosti izgradnje tog autoputa, da li je napravljena tehno-ekonomska analiza? I šta je ona pokazala?
U svakoj normalnoj zemlji se pre donošenja ovako strateški važne odluke ispita koliko je opravdano uložiti određeni novac da bi se takav jedan veliki projekat sproveo? Razlozi za donošenje takve odluke mogu da budu i pre svega treba da budu razvojne prirode, da budu motivisani ekonomskim parametrima, doduše nekada postoje i politički razlozi koji mogu da pripomognu da se donesu odluke da se uloži novac u izgradnju nekog autoputa.
U normalnoj proceduri za opravdanost izgradnje jednog autoputa potrebno je da minimum 10 hiljada vozila bude dnevno na tom pravcu da bi postojala ekonomska opravdanost. Naravno, i laiku je jasno da na ovom pravcu ne postoji toliki broj vozila, niti postoji razlog da se ulaže toliki novac da bi se povezala Priština sa Tiranom i Nišom. Naročito ako se ima u vidu da je na zvaničnom sajtu Ministarstva građevine Republike Albanije ovaj projekat ucrtan i ovaj autoput ucrtan u sklopu karte Velike Albanije gde je deo te Velike Albanije zamišljen i grad Niš.
Ja pitam premijera Republike Srbije kakvi su to motivi, koja je to zemlja na svetu koja ide u susret separatističkim zahtevima za proširenje svoje teritorije i gradi im autoput?
Prema onome što smo čuli u medijima novac za izgradnju tog autoputa ćemo uzeti iz stranih fondova, odnosno zadužićemo se dodatno i platićemo izgradnju tog autoputa. Koji su interesi Republike Srbije da ide u susret separatističkim zahtevima Velike Albanije? Da li to neko priprema Republiku Srbiju da se još jedan deo njene teritorije stavi pod okupaciju koja je započeta pod okriljem EU, a koji je direktno na Konferenciji na zapadnom Balkanu promovisala Angela Merkel?
Replika na izlaganje gospodina Martinovića, predsednika poslaničke grupe SNS, koja je izrečena u prethodnom delu, a obiluje neistinama i to, naravno, nije ni prvi put. Ali, da ne bi bilo po onoj narodnoj - sto puta izrečena laž postaje istina, moram da odgovorim na ove gnusne laži.
Dakle, govoriti o tome da je u vreme DSS i Vlade Vojislava Koštunice privredni rast bio najmanji, da je najveći deficit, da je uništena privreda, je čista neistina. Gospodine Martinoviću, idite na sajt Narodne banke, koju vodi vaš član, gospođa Tabaković, pa pogledajte. Realni rast bruto društvenog proizvoda od 2005. do 2008. godine je bio od 5,5% do 5,7%. Prosečne zarade su se kretale od 209 evra 2005. do 400 evra 2008. godine. Deficit je iznosio od minus 1,7 do 0,5 u plusu. Javni dug Republike Srbije je bio 50% 2004, a 2008. godine 28%. Kurs dinara je bio 83 na početku, a na kraju mandata 81. Spoljni dug od 14 milijardi je spao na 8,7. To su parametri o kojima vi možete da sanjate. Samo možete da sanjate.
To što stalno podmećete propast privrede, 24 privatizacije i slične stvar, četiri godine vi držite vlast apsolutnu, i policiju i sudstvo, sve je pod vašom ingerencijom, izvolite, imate sve prerogative sile da sve istražite i da svakog osudite. Nemojte da preuzimate ingerencije sudske vlasti i da vi određujete ko je za nešto kriv.
Pravo da vam kažem, gospodine Martinoviću, smatrao sam da ste inteligentniji i da ćete upotrebiti neke bolje argumente, ali nema veze, prihvatam sve to…
Da, dostojanstveno. Vrlo poštujem gospodina Martinovića, ali da vam kažem nešto, ima ona narodna – čega se neko stidi, neko se ponosi.
(Aleksandar Martinović, s mesta: Koliko ste glasova osvojili?)
Trebalo bi da vas bude sramota čime se vi služite. O čemu vi pričate? Koje ste vi osvojili glasove? Koje ste vi glasove osvojili? Radi javnosti, SNS je doživela fijasko na izborima 24. aprila u Beloj Palanci. Onda je nasilno raspustila Skupštinu opštine Bela Palanka, falsifikovala rezultate izbora, a svi oni koji su bili u Tadićevoj stranci i tada pobedili SNS su pretrčali u SNS, pa su onda udruženi i pobeđeni i oni koji su pobedili navodno osvojili 75% glasova sa kvazi strankama na ponovljenim izborima. E, u takvoj lažnoj demokratiji, gospodine Martinoviću, neće učestvovati DSS, dok nam vi pravite virtuelnu stvarnost, dok kradete i na silu raspuštate skupštine. U takvoj Srbiji nećemo da…
Da iznesem još neke razloge zbog čega ne možemo da podržimo izmene ovog zakona, odnosno zbog čega tu treba da se nešto menja.
Prva stvar je obrazloženje u zakonu koje kaže da su predložena rešenja dogovorena sa MMF i da je to u stvari njihov zahtev, odnosno zahtev da još više sredstava se oduzme lokalnim samoupravama, a da se prebaci na centralni nivo zbog smanjenja budžetskog deficita. Mi ne smatramo da je bilo koja zemlja procvetala sarađujući sa MMF, pošto nemate primera u svetu da je jedna suverena zemlja, a koliko znam, premijer ove Vlade ne propušta ni jednu priliku da kaže da smo mi suverena zemlja i da sami odlučujemo o svojoj sudbini i da ne može niko sa strane da nam se u to meša, dakle ni ovo obrazloženje onda nije u skladu sa tim da MMF može da nam se meša i da nam MMF odobrava povećanje cene struje ili zahteva od nas smanjenje udela na zarade lokalnim samoupravama itd, itd.
Druga važna stvar zbog čega ne možemo da podržimo ovo jeste dalje urušavanje budžeta lokalnih samouprava. Govorio sam i na odboru da je ogroman broj lokalnih samouprava u Srbiji u velikim finansijskim problemima, da ne tako mali broj tih lokalnih samouprava je u blokadi konstantno i da muku muče da isplate i osnovne prinadležnosti prema budžetskim korisnicima, da isplate plate, a kamoli da razmišljaju o nekom razvoju.
Nije me mrzelo, pa sam pogledao i budžete lokalnih samouprava, odnosno konkretno grada Niša iz 2006, 2007. i 2008. godine da uporedim koliko se to sredstava ubiralo od 40% na zarade, koliko je tada bilo, koliko smo dobijali od transfera Republike i da uporedim te cifre u realnom i nominalnom iznosu tada i ovo što se predlaže danas. Ispada da je tada grad Niš dobijao, što sa državnog nivoa, što je ubirao od poreza na zarade, odnosno 40% od poreza na zarade, da je prihodovao negde oko 3,1 milijardu dinara ili, prema tadašnjem kursu evra, skoro 40 miliona evra. Danas ubira po ovom dosadašnjem zakonu oko 33,6 milijardi dinara ili, prema današnjem kursu, oko 30 miliona evra, što je realno manje za 10 miliona evra.
Ovim smanjenjem Nišu će biti oduzeto reda veličine oko 200 miliona dinara, što otprilike znači jedno pet, šest vrtića, možda desetak kilometara asfalta, vodovoda, kanalizacije i ko zna čega sve ne.
Ne možemo da se složimo ni sa obrazloženjem pojedinih poslanika, jer nam je to prosto logički nerazumljivo da će sa umanjenjem procentualnog zahvata lokalnih samouprava one ipak dobijati više sredstava. To se prosto kosi sa elementarnom logikom i neću dalje trošiti reči u vezi toga.
Ono najviše što nam smeta je to što će lokalnim samoupravama na ovaj način biti uskraćeno oko pet milijardi dinara, što gradu Beogradu, što opštinama, što gradovima, sveukupno oko pet milijardi dinara, a da će za to postojati tzv. kompenzacione mere gde će centralne vlasti odobravati pojedine projekte različitim lokalnim samoupravama. Niti znamo po kojim kriterijumima, niti znamo za šta i prosto nam je neshvatljivo da je to jedno od obrazloženja zašto treba prihvatiti ove izmene zakona.
Ako uzmemo u obzir da imamo ima oko 150 opština u Srbiji i da jedan najobičniji projekat ne može da bude ispod 30, 40 miliona dinara, za šta god da je, kada to pomnožite, to je minimalna cifra od 7,8 milijardi dinara, ako hoćemo svim lokalnim samoupravama da pomognemo samo sa po jednim projektom. Prosto, nije normalno da jedna osoba ili centralna vlast ima kontrolu nad osam milijardi dinara minimalno, a verovatno i više, da to deli lokalnim samoupravama kao da su one maloletne i da ne znaju šta treba da rade, nego će centralna vlast da procenjuje šta je bitnije gradu Nišu, Babušnici ili bilo kojoj drugoj opštini, put, osvetljenje, vodovod, kanalizacija ili šta god.
Mislim da je to jedan ponižavajući odnos i svako dalje urušavanje budžeta lokalnih samouprava dovešće do nesagledivih posledica. Ne možemo to da podržimo, jer smatramo da lokalne samouprave i po Ustavu i po Zakonu o lokalnim samoupravama imaju svoje pravo i svoje budžete i obavezu da vode računa o sopstvenom razvoju, a kada im uskraćujete sredstva vi praktično kršite Ustav ne dozvoljavajući im da mogu slobodno da razvijaju svoju lokalnu samoupravu i da brinu o sopstvenom razvoju.