Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milan Lapčević

Milan Lapčević

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

Mislim da ste povredili Poslovnik, član 109. koji govori o opomenama koje se izriču narodnom poslaniku u slučajevima da je prišao govornici bez dozvole, da je govorio pre nego što je dobio reč, da je pored upozorenja predsednika Skupštine govorio o pitanju koje nije na dnevnom redu itd.
Vi ste mi izrekli opomenu, a niste me ni upozorili, niti bilo koji stav iz ovog člana je ispunjen da mi date opomenu, niti ste me saslušali u čemu je povreda Poslovnika. Dali ste mi odmah opomenu.
Mislim da ste prekršili član 109. i molim vas da…
Vi ste mi izrekli…
Nama zaista nije jasno zbog čega se ovako naprasno ide na izmene ovih zakona, odnosno izmene Zakona o koncesijama i Zakon o aerodromu, ako smo već čuli da aerodrom „Nikola Tesla“ posluje tako dobro da je povećao dobit i da se očekuje da će narednih godina, sa razvojem vazdušnog saobraćaja, ta dobit biti sve veća i veća.
Dakle, imali smo problem sa tim aerodromom, sa boljim upravljanjem. Dobili smo efikasniji menadžment, veću dobit koja će se multiplikovati narednih godina. I odjednom, imamo naprasno, najavu da ćemo dati koncesije, da ćemo aerodrom „Nikola Tesla“ dati na koncesiju, jer je to dobro za aerodrom.
Izvinite, u čemu je problem, ako aerodrom dobro posluje, ako mu raste dobit, ako se ta dobit uplaćuje na račun budžeta Republike Srbije? Ako je sam premijer rekao da će od dobiti javnih preduzeća se popuniti rupe u budžetu, da će se od toga isplaćivati plate i penzije, da će ta dobit svake godine rasti, zašto mi onda to dajemo na koncesiju? Odakle odjednom procena da će se dobiti 300, 350 miliona evra za aerodrom? To znači da je verovatno neko već razgovarao sa nekim ili dobio neku ponudu za koncesiju na 25 do 30 godina za tu sumu novca.
Ako je to tako, pošto se može logično zaključiti iz tih izjava da je to osnov da se ide na donošenje zakona, odnosno izmenu Zakona o koncesiji i upravljanju aerodromima, izvinite, hoćete li da nam kažete za koga ste predvideli i kome ste predvideli da date koncesiju na aerodrom? Ako niste predvideli, čemu onda po hitnom postupku izmena Zakona o koncesijama? Ova izmena Zakona o koncesijama ima jednu jedinu ulogu, a to je da omogući onom potencijalnom koncesionaru, sa kime ste razgovarali i verovatno već dogovorili, da date aerodrom na upravljanje.
Pošto to po postojećim zakonima nije moguće, idemo na izmenu zakona da bi se omogućili da se aerodrom da na koncesiju i zbog toga si poslanici DSS u svim članovima gde se pominje koncesija tražili da se ti delovi izbaci, jer nije logično, ni normalno da nešto što posluje dobro, što ima dobit, od čega država ima korist, od čega budžetski korisnici imaju korist se daje na koncesiju. Valjda nam je osnovna teza u upravljanju državom da ono što je dobro, što donosi prihod bude naše. Otkud uvek ideja kada je nešto dobro u državi Srbiji da to prodajemo ili da dajemo na koncesiju?
Isti je slučaj sa „Telekomom“. „Telekom“ svake godine prihoduje 250 do 300 miliona evra, ima profit, dobit, i to uplaćuje u budžet Republike Srbije, ali to nije dovoljno, već se svake godine najavljuje nova kampanja za prodaju „Telekom“. Izvinite, što ne dajete na koncesiju, na primer, „Azotaru“ ili što niste dali „Rakovicu“ ili bilo koje preduzeće koje loše stoji, koje pravi gubitke, od čega budžet Republike Srbije ima štete, odnosno moramo da plaćamo, pokrivamo te gubitke? Zašto se to ne daje na koncesiju?
Sve ono što je dobro i profitabilno hoćemo da prodamo, da damo na koncesiju, a što nema elementarne, ekonomske logike. Naravno da ćemo tražiti da svi amandmani koji idu u tom pravcu da se ne stvaraju uslovi za prodaju, odnosno za koncesiju na aerodrom usvajaju, i to će biti naš uslov da podržimo ovaj zakon. Hvala.
Mi smo predložili da se u članu 5. tačka 4) u prvom stavu briše i stavovi 3. i 4 takođe u istom tom članu brišu, jer oni govore o mogućnosti da se aerodromi daju na koncesiju, a protiv čega smo mi i smatramo da to nije u ekonomskom interesu Srbije i da je ono što je profitabilno, što je dobro, što je vlasništvo građana Republike Srbije, što je vlasništvo države Srbije, a pri tom daje veliku dobit, ne treba da bude plod koncesija, niti eventualnih mogućnosti za prodaju.
To je isto slučaj i sa drugim javnim preduzećima koja su u vlasništvu države Srbije, jer nacionalna dobra, nacionalno bogatstvo treba da služi državi i građanima da se od toga stiče prihod, da se od tih prihoda koji idu u budžet Republike Srbije dalje razvijaju i aerodromi i druge delatnosti, kako bi građani od toga imali korist, a ne da se daje na koncesiju nekome ko će ubirati taj prihod na račun naših građana.
Mislimo da sve što se tiče koncesije, za ono što je dobro, ne treba da bude u ovom zakonu i iz tih razloga smo predložili da se ovi stavovi u ovom članu brišu, smatrajući da to nije u interesu građana Republike Srbije.
Kao i u prethodnim amandmanima, mi smo analogno postupajući, podneli i na ovaj član da se st. 3. i 4. brišu zato što oni omogućavaju da se aerodrom kao javno dobro daje na koncesiju i smatramo da to ekonomski nema za to opravdanje, da nema nikakve logike i uporno postavljamo pitanje ministarki i njenim saradnicima da nam bliže objasne zašto se ovakva mogućnost sada naprasno stavlja u izmenu zakona i šta ćemo mi to dobiti ako Aerodrom „Nikola Tesla“ damo na koncesiju, šta ćemo više od toga imati i na osnovu čega izvodite zaključak?
Malopre sam čuo, prvo, da to neće biti na koncesiju, već se samo daje mogućnost. Mi bi bili skloni da poverujemo tome da nismo, pre nego što je zakon došao u Skupštinu, čuli od premijera koji kaže, iako ga niko za to nije pitao, niti je aerodrom bila tema, u smislu da aerodrom pravi gubitke, da loše funkcioniše, gde kaže – najbliži smo odluci o davanju koncesije za beogradski aerodrom 9. decembra na 25 do 30 godina, gde on objašnjava koliko će se tu para dobiti itd.
Može li neko da nam kaže na osnovu čega su ovi zaključci izvedeni, zašto dobijamo tumačenje od premijera, odnosno najavu da će biti dat na koncesiju, a onda posle toga dobijamo zakon po kojima se omogućava da se ovo javno dobro daje na koncesiju? Jel to znači da sutra možemo da očekujemo da ćemo dobiti predlog zakona o davanju izvora vode na koncesiju, upravljanje autoputem na koncesiju, nekog rudnika, ili šta god već?
Poštovani ministre, mi smo ovim amandmanom takođe pokušali da intervenišemo u pogledu rokova koji će se sprovoditi u ovaj zakon.
Bilo je više reči tokom ovog dela prepodnevnog zasedanja o tome da već godinama pričamo o IPARD programu. Godinama pričamo o tome kako treba iskoristiti sredstva koja su nam na raspolaganju kako bismo podstakli našu poljoprivredu, kako bismo pomogli našim proizvođačima da investiraju u svoju proizvodnju, u svoje zasede, prerađivačke kapacitete ali da nikako nismo mogli da dođemo do tih sredstava i da stalno nešto kasnimo, stalno imamo neke izgovore zašto to nismo mogli da uradimo. Mi smo iz tih razloga hteli da se taj proces ubrza.
Dakle, pohvalno je to što imamo danas ove izmene zakona na dnevnom redu, što će se konačno regulisati na koji način će se koristiti IPARD sredstva, ali želimo da to baš zbog prethodnih propusta, što je moguće više ubrzamo i da ograničimo rokove, maksimalne rokove do kojih će se donositi podzakonska akta i preduzimati određene druge mere koje su uslov za iskorišćavanje ovih sredstava.
U odgovoru, u obrazloženju zašto se ne prihvata, kaže se da se ne prihvata iz razloga što su neki drugi organi nadležni za donošenje podzakonskih akata i da oni imaju svoje rokove i da je na ovaj način se ne može uticati na te rokove.
Mislim da je Skupština najviši zakonodavni organ i da ono što piše u zakonu mora da se sprovede. Prema tome, potpuno je smisleno da mi ograničimo one koji se bave podzakonskim aktima da neke stvari rade u kraćim rokovima.
Da, koristim pet minuta.
Hteo bih nekoliko stvari da istaknem i da pohvalim neka vaša nastojanja i obećanja. Pohvalno je to što u budžetu Republike Srbije za narednu godinu imamo više sredstava nego prethodne godine. Pohvalna je, takođe, vaša najava da će se predvideti posebne mere za nerazvijena područja i za mala poljoprivredna gazdinstva, naročito u južnoj i istočnoj Srbiji, koja su praktično pred izumiranjem i naročito je dobra stvar što se u novom zakonu uvode ove dve organizacione jedinice koje će se baviti istraživanjem proizvodnje i računovodstvenim podacima, FADN i STIPS.
Ono što je problem u poljoprivrednoj proizvodnji u Srbiji je što naši poljoprivredni proizvođači nemaju predvidivost, ne znaju šta će se desiti sutra i nemaju hrabrosti da ulažu ogroman novac kada ne znaju kakva će biti tržišta kretanja određene kulture za godinu, dve, pet ili više.
Poznato je da, da bi se dobio proizvod u voćarstvu, treba uložiti velika sredstva, čekati pet, šest godina da počne da rađa, a onda nemate predstavu da li će taj proizvod naći svoje tržište, po kojoj ceni i da li će država stati iza toga u smislu otkupa i garantovanih cena.
Dakle, ono čime treba ministarstvo da se bavi jeste da stane iza poljoprivrednih proizvođača i da se dugoročno planiraju određene vrste proizvodnje. Zašto država npr. ne iskoristi mogućnost bescarinskog izvoza poljoprivrednih proizvoda u Rusiju, da napravi dugoročne ugovore sa nadležnim ministarstvom Ruske Federacije o izvozu pojedinih poljoprivrednih proizvoda, da li je to šljiva, da li je to kupina, malina, paradajz, šta god, a naročito su voćarski proizvodi cenjeni na ruskom tržištu, npr. da se naprave dugoročni ugovori o izvozu 100.000 tona, milion tona, deset miliona tona šljiva, jabuka ili nekih drugih proizvoda? Umesto toga, država je u više navrata preko predsednika Vlade, preko ministara pravila ili tražila da se naprave dogovori o bescarinskom izvozu „Fijata“.
Mislim da je mnogo svrsishodnije bilo da smo pravili dogovore da možemo da izvezemo milion tona ili deset miliona tona jabuka u narednih 20 godina, pa da onda na osnovu toga ministarstvo i planira razvoj proizvodnje te kulture i da pomaže višegodišnje zasade i da subvencioniše tu vrstu proizvodnje, jer ćemo na taj način sigurno više doprineti razvoju poljoprivredne proizvodnje i pomoći seljacima.
S druge strane, ono čime takođe ministarstvo mora da se bavi jeste organizacija otkupa i garancija cena određenih poljoprivrednih proizvoda. U nekim okvirima, vi ne možete uvek da predvidite sve, ali možete kroz ove sisteme FADN i STIPS da dajete preporuke poljoprivrednim proizvođačima kojom vrstom proizvodnje da se bave, da pratite i analizirate potrebe za određenom vrstom proizvoda i da na osnovu toga ministarstvo pomaže razvoj npr. proizvodnje malina ili kupina, jer će to biti deficitaran proizvod u narednih pet ili deset godina, ili, ne znam, šljive, jabuke, bilo kog drugog poljoprivrednog proizvoda. Na taj način ćete pomoći ljudima da imaju predvidljivost svoje proizvodnje, a i država će imati koristi, jer će sa izvozom tih poljoprivrednih proizvoda ostvariti veći trgovinski suficit, pošto je poznato da jedina grana koja beleži suficit u razmeni sa svetom jeste poljoprivreda. Hvala.
Kao i u prethodnom amandmanu i ovde smo intervenisali u pogledu rokova, da bismo maksimalno skratili te procedure. Isto je odbijen sa nesuvislim obrazloženjem da to Skupština ne može da radi. Mislim da to obrazloženje ne stoji, ali, evo da kažem i nešto što se tiče istine u vezi IPARD programa.
Dakle, IPARD program je na snazi od 2014. godine, ta sredstva su nam na raspolaganju od 2014. godine, i nije nikako moglo da se pre toga 2004,5,6 ili 2007. godine, ta sredstva koriste. Dakle, potpuno jedno besmisleno poređenje. S druge strane pomoć malim proizvođačima. Da, nešto je prethodno ministarstvo učinilo u tom smislu, ali je učinilo na jedan nakaradan način, umesto 12 hiljada po hektaru koliko su do tada dobijali, sada dobijaju svi po četiri hiljade dinara. Ne znam kakva je to pomoć kada smanjite 12 na četiri. S druge strane nije ispravilo istorijsku nepravdu koja je i dan danas na snazi, a to je naša najveća zamerka i u pogledu izmene ovog zakona, a to je da premije za mleko mogu da imaju samo oni koji predaju kvartalno više od tri hiljade mleka, što znači, preko 200, 300 hiljada domaćinstava u južnoj, istočno i zapadnoj Srbiji koji imaju po jednu kravu i od toga žive, koji im je jedini, možda, izvor prihoda, s obzirom da se uglavnom radi o staračkim domaćinstvima, ne mogu da imaju premiju za mleko u iznosu od sedam dinara. Zašto mi diskriminišemo te ljude? Zašto? To je istina. Dakle, svako domaćinstvo ne preda u brdsko-planinskom području do 1500 litara mleka, odnosno u ravničarskom delu do tri hiljade mleka, kvartalno ne može da ima premiju. To znači da je njegovo mleko…
Članom 7. sam predložio da se korisnicima podsticaja po osnovu direktnih plaćanja limitira maksimalni iznos podsticaja za jednu kalendarsku godinu na iznos od 30 miliona dinara. Ovo je svojevrsan pokušaj da se izborimo protiv monopolizacije i globalizacije tržišta, jer jedna od mera kojom smo pravdali nedovoljno para u budžetu bila je 2013. godine kada smo ukinuli premije za mleko za sve poljoprivredne proizvođače, odnosno limitirali da premiju mogu da ostvare po sedam dinara po litru samo oni koji imaju veću proizvodnju mleka, kvartalno, od hiljadu i po za planinska područja, odnosno tri hiljade litara za ravničarska područja. Uvek je problem da nema dovoljno para.
Predložio sam da maksimalni iznos podsticaja bude 30 miliona dinara. Zašto? Da bi ostalo mnogo više para za podsticanje malih i srednjih proizvođača, kako bismo dobili zdravu konkurenciju. Ako mi pumpamo one koji imaju već ogromne površine, velike farme koje su inače monopolisti na tržištu, koje kolokvijalno zovemo tajkunima u poljoprivredi i njima dajemo podsticaje koji su veći od 30 miliona dinara, mi praktično sužavamo tržište. Za one male nemamo sredstva, a za velike izdvajamo ogromna sredstva i pravimo ograničeno tržište gde će oni između sebe deliti kolač, a na uštrb onih koji bi mogli da imaju svoja poljoprivredna gazdinstva, da se bave porodično tim biznisom, a da ih država u tome pomaže.
Mislim da je to mnogo logičniji i zdraviji rezon, nego da pumpamo one koji imaju ogromne površine, ogromne farme. Dovoljno je do 30 miliona dinara. Zašto bismo mi nekom tajkunu Todoriću, Matijeviću ili ne znam kome već pumpali ogromne pare, na osnovu podsticaja, kada za to nema potrebe? Oni su sami po sebi dovoljno jaki da mogu svoju proizvodnju da iznesu.
Reklamiram povredu Poslovnika, član 107. koji govori o dostojanstvu u Narodnoj skupštini. Dostojanstvo Narodne skupštine se poštuje onda kada se govori istina, a krši se dostojanstvo Narodne skupštine kada se konstantno iznose neistine i laži.
Jedan od prethodnih govornika je naveo neistine koje se tiču Vlade Vojislava Koštunice i potpisivanja SSP. Godine 2005. je potpisana studija izvodljivosti, a 2008. godine, kada je Đelić potpisao SSP, tada je pala Vlada. Čisto da se zna i da se ne iznose neistine o radu DSS i Vojislava Koštunice.
U članu 11. koji govori o podsticajima za očuvanje i unapređenje životne sredine prirodnih resursa smo dodali u zadnjem stavu da za ta sredstva mogu da apliciraju i pravna lica registrovana u skladu sa zakonom kojim se uređuju udruženja kao i jedinice lokalne samouprave i mesne zajednice.
Amandman je odbijen uz obrazloženje da je navedeno predloženim izmenama zakona da za sredstva mogu da apliciraju pravna lica bez definisanja oblika organizovanja pravnog lica. Mislim da niša ne smeta da stavimo ovako šire i da omogućimo i mesnim zajednicama i udruženjima poljoprivrednika, zadrugama da mogu da koriste ova sredstva, naročito kada imamo u vidu stanje u našim selima, misleći na ekologiju. Toliko ima zagađenja, toliko plastičnih flaša, toliko svega i svačega. Zašto ne bismo dozvolili da udruženja poljoprivrednika, zadruge, pa i mesne zajednice apliciraju za ova sredstva? Valjda nam je cilj da što veći krug potencijalnih korisnika može da dođe u situaciju da razmišlja o tome da očisti sela da dovede ekološko stanje u područjima gde intenzivno bave poljoprivredom da bude onako primereno i zdravoj sredini i vremenu u kome živimo.
Rečeno je da, eto, ne može zato što nije precizirano koja je vrsta pravnog lica i to bi bilo u redu da nije analogno tome u članu 13. koji govori o podsticajima za diverisifikaciju dohotka navedeno da za ta sredstva mogu da konkurišu pravna lica, preduzetnici, fizička lica, kao i pravna lica registrovana u skladu sa zakonom kojim se uređuju udruženja. Ako je u članu 13. to navedeno, zašto ne bismo naveli u članu 11? Analogija je potpuno ista. Ja vas molim, mislim da je red da usvojite jedan potpuno normalan amandman koji dolazi od opozicije koji može samo da unapredi ovu zakonsku materiju, a nikako da pogorša.
Ovim amandmanom smo hteli da se podstakne organska proizvodnja, tako što će se i kumulativno deliti podsticaji i za regrese za gorivo, i za đubrivo, i za seme, a ne pojedinačno. Dakle, pošto je u originalnom Predlogu zakona rečeno da podsticaji obuhvataju plaćanja za biljnu proizvodnju i regrese za gorivo, ili đubrivo, ili seme, odnosno i, ili.
U obrazloženju za odbijanje amandmana je rečeno da je predlog izmene zakona širi i da praktično predlagač ovog zakona ne sužava obim podsticaja, nego daje mogućnost izbora korišćenja podsticaja u oblasti organske proizvodnje. Ako daje mogućnost izbora, dakle, da li za gorivo, da li za seme ili za đubrivo, onda naravno, da je suženo i da nikako ne može ni sematički ni jezički ovo obrazloženje nije ispravno.
Ako smo mi dali da to bude kumulativno i za gorivo, i za seme, i za đubrivo, onda je, naravno, to šire i povoljnije po proizvođača, nego ako je rečeno da će biti ili jedno ili drugo. Mislim da ako nemamo sredstava da povećamo podsticaje na 100% za organsku proizvodnju ili u nominalnom iznosu više sredstava, onda možemo bar da damo kumulativno i za đubrivo, i za seme, i za gorivo, da na taj način podstaknemo tu organsku proizvodnju u koju se kunemo, i koja nam je, kako pričamo, velika izvozna šansa.
Poštovani predsedavajući, predložio sam da se u dnevni red ove sednice uvrsti predlog izmena Zakona o porezu na dodatu vrednost, kojim se predviđa da se ukine PDV za hranu i opremu za bebe.
Koji su razlozi za tako nešto? Verovatno ova tri minuta ne bi bilo dovoljno da se pobroje svi razlozi, ali ja ću pokušati da neke od njih iznesem. Naime, poznato je da je Srbija zemlja sa skoro najvećom prosečnom starošću u Evropi, koja iznosi u ovom trenutku preko 43 godine, da se svake godine u Srbiji rodi za oko 35.000 do 40.000 manje dece nego što ljudi umre, da nam po tom osnovu svake godine nestane po jedan grad veličine Negotina ili Prijepolja. Samo u toku prošle godine 38.150 ljudi je više umrlo nego što je rođeno dece.
Kada razgovarate sa roditeljima zašto imaju jedno dete, a takvih je nažalost 43% porodica u Srbiji ima samo jedno dete, da je jedva 30% porodica sa dvoje dece, a onih sa troje i četvoro je zanemarljiv procenat, jedva nekih 15-ak posto ima troje ili više dece, a broj onih koji imaju problema da dobiju dete se bliži procentu od 30%.
Kada razgovarate sa ljudima zašto nemaju više dece, jedan od glavnih razloga i kriterijuma koje iznose roditelji je da je loš materijalni položaj, da se nema posla i da odgajanje dece nije tako jeftino, da je sve skupo, da je oprema za bebe skupa, da je hrana za decu skupa.
Mislim da u trenutku u kom se Srbija nalazi, kao jedna od najstarijih stanovništava u Evropi, u trenutku kada nam se svake godine po 40.000 ljudi manje rodi nego što umre, jedan od simboličnih načina kako možemo da pomognemo onima koji žele da imaju više dece, a zbog svojih materijalnih uslova to ne mogu, da se ukine porez na dodatu vrednost za opremu i za hranu za bebe.
Mislim da bi to bio simbolički čin, bez obzira što smo dobili i ministra bez portfelja koji će se baviti demografijom. Mislim da bi i ovo bio način kako možemo da pomognemo da se Srbija obnovi.
Hteo sam da podržim ovaj amandman.