Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dejan Mihajlov

Govori

Molim da se utvrdi da li je tu, recimo, poslanik Šutanovac, s obzirom da je njegova kartica ubačena. Evo da vidimo da li je tu, a ako je tu, neka se javi. Pa, da vidimo zašto ste mi izrekli opomenu. Posle ćemo pročitati imena sa poslaničkih jedinica i za mnoge druge poslanike. Stavljam prigovor na opomenu koju ste mi izrekli, s obzirom da je izrečena potpuno protivno ovom poslovniku i da sam upozorio na to da nema poslanika, i nema ih, a da ima više kartica. Mislim da način na koji vodite Skupštinu više ugrožava ovu skupštinu, nego što je jedna primedba da ima više kartica nego poslanika u sali.
Da se vratim temi dnevnog reda. Meni je jako žao što uz svaku tačku koju počnemo da radimo, oko koje se i slažemo, uspete da pokvarite atmosferu koja bi mogla da se napravi, pa i o tačkama koje su potpuno prihvatljive za DSS, za koje smatram da su veoma dobre i neophodne da bi se procesi koji su započeti završili; uspete da atmosferu ruinirate i da nas opet dovedete u situaciju konfrontacije i sa Vladom i sa ministrom, bez obzira na to što se slažemo i što želimo da uradimo nešto što je prihvatljivo i što je urađeno u skladu sa evropskim standardima.
Osnovna primedba ovom zakonu je činjenica da je sednica sa ovom tačkom dnevnog reda zakazana u petak oko 6 ili 7 popodne, kada smo mi dobili saziv i kada smo o tome saznali preko medija i da je ostalo svega par sati da se napišu amandmani. Za jedan zakon od 400 i više članova da napišete amandmane za pet sati, mislim da bi to bilo teško i samom ministru koji je zakon pisao, da pogleda, prelista i napravi neke dopune, a kamoli da se uradi ozbiljna analiza.
Ali, očigledno je da je i namera bila da se ovaj zakon o carinama donese na način da nema ozbiljne rasprave, odnosno da se provuče na jedan način koji nije za sistemske zakone nimalo prihvatljiv i kako se u normalnim parlamentarnim državama ne radi.
U normalnim parlamentarnim državama vodila bi se rasprava koja zavređuje organizaciju jedne carinske službe i koja bi omogućila da i građani i svi poslanici budu adekvatno upoznati i imaju prilike da se o njemu izjasne. Ali, dobro, to je način na koji vi radite i svakako ćete snositi posledice jednog takvog rada, kao što, uostalom, sam snosim posledice i dobijam stalno opomene zato što vas upozoravam da, recimo, Dragan Šutanovac i drugi nisu u sali, a njihove kartice su tu. Ali, to vama služi na čast i verujem da ćete jednog dana, kada vas budemo upozoravali na to, vi reći - eto, takva je bila atmosfera.
Akcize su isto tako zakon koji je neophodan i složio bih se sa ministrom Đelićem da on svakako treba da bude donet, s obzirom da se na taj način podiže cena naše duvanske industrije - DIN-a i DIV-a. To jeste nešto što je dobro. Mislim da je ovo dobar način za privatizaciju naše duvanske industrije.
Ovde smo imali jedan postupak koji je krajnje prihvatljiv - doneli smo Zakon o duvanu, nakon toga smo promenili Zakon o akcizama i sada idemo na prodaju duvanske industrije. To je dobro i zasigurno će cena duvanske industrije biti veća nego da sve ovo nismo uradili. Time mi štitimo te naše fabrike u procesu privatizacije, zasigurno će British American Tobacco kupiti DIV, a "Filip Moris" će kupiti DIN. To se već zna i to su neki dogovori koji se vode već duže vremena.
Cigarete, kao jedan proizvod od koga se u dobroj meri puni budžet, moraju da budu regulisane sa posebnom pažnjom. Procedura koja je postojala, recimo, kod Zakona o duvanu, nije postojala kod privatizacije, recimo, fabrika šećera. Kod fabrika šećera, ako se gleda procedura koja je korišćena za privatizaciju fabrika duvana, nije ispoštovana. Mi smo prodali šećerane a da nismo doneli zakon o šećeru.
Doneli smo Zakon o duvanu, pripremili teren tako što smo doneli ovaj zakon o akcizama, idemo u privatizaciju duvanske industrije i sigurno ćemo dobiti cenu za 10, 15, 20 posto veću nego da sve ovo nismo uradili, a zaštitićemo domaću poljoprivredu samom obavezom fabrika, DIN-a i DIV-a, bez obzira na privatizaciju, da koriste domaći duvan. Na taj način smo mi učinili nešto što je jako kvalitetno za našu industriju.
S druge strane, kada smo privatizovali šećerane za po tri evra, mi to ništa nismo uradili. Nije donet zakon o šećeru upravo da bi razni finansijeri Demokratske i drugih stranaka kupili šećerane za tri evra. Na taj način imamo dva različita aršina za gotove proizvode koji imaju istu prirodu i koji treba da budu tretirani na isti način.
Mi smo duvan tretirali na jedan, da kažem, mnogo bolji i kvalitetniji način, a šećer smo tretirali na jedan bolji način za finansijere nekih stranaka, ali lošiji za državu, pa smo tako došli u situaciju da tri šećerane prodamo za po tri evra, da nemamo antimonopolski zakon, pa onda možemo da dođemo u situaciju da jedan vlasnik bude vlasnik najvećeg broja šećerana u Srbiji, da time ima monopol, a da mi ostanemo bez ikakvih mogućnosti i kontrole.
Šta smo uradili na taj način? To govori o spremnosti, odnosno nespremnosti i nedostatku volje da se određena strateška pitanja u državi rešavaju. Na ovom primeru se vidi da, kada Vlada želi da jedan problem adekvatno sredi, postoji i sposobnost, volja i mogućnost da se to završi, bila to hitna sednica koja se zakazuje bez mogućnosti za podnošenje amandmana ili nešto drugo, ali kad postoji volja, to se uradi.
Ali, kad treba namiriti partijske članove i partijske finansijere, onda se to sve prolongira, pa se šećerane prodaju za tri evra, ništa se drugo ne menja i dolazimo u situaciju da jednu stratešku industriju prodajemo za male pare, pravimo monopolistu od onoga ko kupuje šećerane i na taj način oštećujemo srpsku privredu.
Da se jednako postupalo u prodaji šećerana kao u prodaji duvana, koja je dobro urađena, potpuno bi se druga cena postigla i potpuno bi drugačija cena na tržištu bila. Ne bismo imali zabranu izvoza šećera u Evropsku uniju, zato što bi postojala kontrola. Ne bismo imali bilo šta što sada imamo.
Na taj način se pokazalo da se neodgovorna vlada nejednako ponaša u istim situacijama i da, kada ste rukovođeni interesima, finansijskim, stranačkim, ličnim, da se dešava da onda izlazite u susret direktorima i ostalim funkcionerima i finansijerima stranaka i na taj način vi obezbeđujete finansiranje svoje stranke, mada ćemo doneti zakon o finansiranju stranaka, ali zasigurno verujem da tu ima jako dubokih crnih fondova iz kojih će se finansirati razne aktivnosti i razne druge stvari potrbne za funkcionisanje jedne stranke.
DSS će podržati ove zakone, zato što ovi zakoni uistinu menjaju i prilagođavaju naš carinski sistem sistemu Evropske unije i međunarodnim standardima. Oni su uređeni u skladu sa njima. Procedura je krajnje dobro uređena ovim zakonima, kao što je i zakon o akcizama dobar i povećaće cenu naše duvanske industrije na tenderu, o kome se govori da će biti otvoren u utorak ili sredu, tender za prodaju duvanske industrije.
To jeste dobro i ova vlada je na taj način pokazala da se može kad se hoće, a kad se neće, onda, naravno, sve ide onako kako se opet hoće. Na taj način vidimo nejednako postupanje u istim situacijama neretko eskalira propašću srpske privrede.
Danas je guverner Dinkić pominjao neku korupciju, pranje novca. Ovde imamo situaciju sa šećerom, izvozom u Evropsku uniju, situaciju sa šećeranama i potpuno neadekvatno i loše se ponašamo u istim situacijama, štetno. Ovo ne može da opere i skine odgovornost sa Vlade za neke loše poteze, ali ovo je svakako dobro i doprineće boljoj poziciji srpske duvanske industrije na tenderima za privatizaciju.
Ovaj zakon svakako da je jedna od osnova za uređenje političkog života u svakoj državi, s obzirom da je prošlo više od dve i po godine naše vlasti, a ovaj zakon tek sada dolazi na dnevni red i to ne voljom onih koji su u Vladi, nego voljom onih koji su ih pritisnuli da ovo urade, s obzirom da treba urediti političku scenu i ovo je jedan od segmenata koji treba da bude uređen.
Ovaj zakon je prihvatljiv za DSS i ona će glasati za ovaj zakon. S obzirom da smo se zalagali od prvog dana postojanja DSS-a ne samo za zakon o finansiranju stranaka, već, pre svega, za zakon o strankama i za zakon o sukobu interesa. Jednako važan zakon je zakon o sukobu interesa. Šta se dešava u onim situacijama kada su razni poslanici direktori javnih preduzeća, kada obavljaju druge javne funkcije i zloupotrebljavaju svoj položaj time što na razne načine uzimaju sredstva iz javnih preduzeća i koriste ih u političke i stranačke svrhe?
Ovim zakonom to nije do kraja regulisano, regulisano je u onom članu koji se odnosi na to da javna preduzeća ne mogu da budu finansijeri, ali ovaj segment gde su direktori javnih preduzeća, a puna ih je ova skupština, jednostavno zloupotrebljavaju i zloupotrebljavali su prilikom raznih kampanja koje smo imali tu svoju funkciju u svrhu predizborne kampanje. Tako imamo da su asfaltirani putevi po pojedinim mestima, tu je i rasveta, neko kaže kupovani pilići, gajbe piva, servirani kolači glasačima, ne bi li se na taj način privoleli da glasaju za stranku, pa su te stranke opet izgubile, videli smo posle na lokalnim izborima.
Ova oblast nije regulisana i, jednostavno, ovim zakonom kao jednim segmentom uređenja političkog sistema ne može se rešiti čitav problem. Zakon o sukobu interesa je nešto što je neophodno i što je trebalo da ide sa ovim zakonom, kao i zakon o strankama koji smo dobili, ali koji se ne nalazi na dnevnom redu. Taj zakon je takođe morao da bude na dnevnom redu i da sa ovim zakonom i zakonom o sukobu interesa reši ova oblast.
Ne mogu da radim, kada su mi žuti iza leđa, ko zna šta će se desiti.
Da krenemo dalje, ovaj zakon jeste važan i mislim da je morao da bude donet mnogo ranije. Uzmimo, recimo, samo predsedničke izbore koji su održavani tokom prošle godine u dva navrata i izveštaj CeSID-a u kome se kaže da je jedan predsednički potrošio skoro 60% sredstava od ukupne sume koja je potrošena za izbore, a to je naravno vaš predsednički kandidat Miroljub Labus, koga ste vi podržali svesrdno; čak se i sam ministar na predizbornim spotovima Miroljuba Labusa slikao kao kad revolveraši idu sa gospodinom Dinkićem, nekom stazom po Novom Beogradu, sa svetlom u kosi i vetrom u kosi, tako da je na te spotove i spotove Demokratske omladine u kojima se vodila kontrakampanja, potrošeno 60% sredstava.
Samo jedan predsednički kandidat je potrošio 60% sredstava, a ostalih osam predsedničkih kandidata potrošili su ostalih 40% sredstava. Da li je to način da se vode kampanje? Naravno da nije. Kakvi su rezultati, to smo videli. Da li su oni obrnuto proporcionalni onome što su ti predsednički kandidati dobili na izborima? Nije sve u novcu, ali svakako da novac mora da bude nešto što će biti limitirano kako bi se, u skladu sa demokratskim principima, obezbedile jednake pozicije ili uglavnom jednake pozicije svima u jednoj predizbornoj trci i kako bi građani, a ne medijsko-finansijski lobiji koji stoje iza pojedinih kandidata bili ti koji odlučuju.
Nažalost, u Srbiji će pare i dalje igrati veliku ulogu. I dalje ima crnih fondova. Gospodin Dinkić pominje crne fondove u Vladi, iz kojih se finansiraju zarade. Crnih fondova ima i u strankama. Pitanje je kako će, u kom vremenskom periodu i da li postoji mogućnost da se ti crni fondovi iskorene? Kod nas u Srbiji je i dalje najpopularnije plaćanje na ruke, u kešu, gde nema nikakvih tragova, koverta u džep. Ta vrsta plaćanja ne prolazi preko računa i obično se obavlja u četiri oka. Teško je kontrolisati taj vid finansiranja stranaka, kojih ima puno.
Govorili smo i o činjenici da treba regulisati i doneti zakon o sukobu interesa, odnosno da javna preduzeća, njihovi direktori, poslanici, odbornici ili neki drugi stranački funkcioneri jednostavno ne mogu da koriste niti službena kola, niti druga sredstva kojima raspolažu javna preduzeća, u funkciji predizborne kampanje. Toga je bilo do sada. Teško da će ovim zakonom to biti regulisano. Ovo jeste jedan pokušaj ministra u Vladi da reši ovu oblast. Čak su neki pravili sudare tako što su po kampanjama išli sa službenim kolima i to sve na teret preduzeća.
Ovaj zakon ima puno dobrih stvari i on jeste jedan moderan zakon o finansiranju stranaka, s tim što DSS smatra da treba neke delove promeniti. Podneli smo neke amandmane koji poboljšavaju tekst zakona, a to je da se sredstva predviđena za finansiranje stranaka ne raspodeljuju prema broju poslanika koji jedna stranka osvoji, već prema broju glasova koji ta stranka dobije na izborima. Mislimo da je to jedan načelni stav, da izborni sistemi mogu u dobroj meri da promene sliku koju su građani dali na izborima i da neke stranke, ako je cenzus 5%, osvoje 4,5% na izborima, ne uđu u parlament, ali svakako zavređuju da njihov trud na izborima bude adekvatno nagrađen i da pare treba raspoređivati prema osvojenim glasovima, a ne prema mandatima, kako u onom delu za redovan rad stranaka, tako i u onom delu u kome se ta sredstva odnose na izbore u izbornoj godini.
Mogu da kažem da je mana ovog zakona što su kaznene odredbe veoma blage i što se sve sankcije svode na neke dinarske sume koje će stranka, koja možda ima 20-tak poslanika u parlamentu, dobijati kao mesečnu naknadu, da to bude maksimalna kazna za kršenje odredbe ovog zakona, što je malo, što je nedovoljno i što uvodi mogućnost da stranke krše zakon, svesne da je sankcija beznačajna, odnosno da tih milion dinara, koliko bi bila kazna, oni mogu iz tih drugih fondova i kršenjem ovog zakona da pribave.
Isto tako, blaga je sankcija ako neko prilikom izbora prekorači dozvoljenu sumu. Naravno, nakon izbora se utvrdi da je on to uradio, pa kad je on možda već ušao u parlament, zahvaljujući tome, sa većim brojem poslanika, on treba da plati neku smešnu kaznu od 200.000 do milion dinara, što je beznačajno ukoliko ta stranka na osnovu toga dobije nekoliko procenata više, par mandata više. Otprilike, to bi bila ta svota koju bi ta stranka više dobila za redovan rad iz budžeta.
Znači, to su stvari gde treba povećati sankciju. Mi smo predlagali niz odredbi kojima bi se sankcije pooštrile, gde bi sankcije za ovu oblast bile pre svega da se, ukoliko dođe do kršenja zakona, uskrati finansiranje stranke do kraja mandata, znači, u čitavom izbornom periodu od četiri godine, i da to kao jedna ozbiljna sankcija uvek stoji ispred stranke, ako ima u vidu da će kršiti odredbe ovog zakona.
Do sada smo imali niz primera kršenja zakona, prelivanja sredstava preko raznih fondova. Imali smo FONAS, koji je imao jedan od poslanika ovde. To je ona organizacija SPS-a, podmladak preko koga su se zasigurno finansirale akcije SPS-a, gde su se kroz jednu neotvorenu stranačku organizaciju finansirale razne fondacije koje imaju i stranke na vlasti sada. Demokratska stranka ima fondove, ima neke akcije koje finansira. Jednostavno, to treba da se spreči, to treba da se zabrani, da se na taj način prelivaju sredstva iz javnih prihoda, iz javnih preduzeća ka strankama, ka fondovima, ka raznim organizacijama koje stranke prave.
(Predsedavajuća: Da li koristite i sledećih 10 minuta?)
Ne. DSS će podržati ovaj zakon. Imamo nekoliko amandmana. Jedan amandman se odnosi na član gde se kaže ko ne može biti finansijer stranke. Mislim da se tu omaškom potkralo da ne stoje sindikati kao jedini od finansijera stranaka. Očekujem da taj amandman bude prihvaćen, s obzirom da pored svih onih koji se navode nema razloga da se ne navedu sindikati, jer oni svakako ne mogu i nigde u svetu nisu finansijeri, nisu javno. Znamo kako sindikati finansiraju i kako rade, ali pre će biti da političke strukture i oligarhije kontrolišu sindikate. Znamo još ko kontroliše sindikate, recimo, u SAD-u. Zašto ne staviti da sindikati ne mogu da budu finansijeri? Ako ne mogu druge organizacije, ne bi trebalo ni sindikati.
Otprilike, to su generalne primedbe, ali će u toku rasprave naši poslanici obrazložiti i dati dalje sugestije.
Smatram da Predlog odluke koji smo dobili nije uređen ili nije napravljen u skladu sa zakonom, s obzirom da u obrazloženju ne postoje razlozi za razrešenje člana Saveta, a da se u članu 29. zakona izričito kaže - odluka o razrešenju može biti doneta samo na osnovu obrazloženog predloga. Mi ovde obrazložen predlog nemamo.

Obrazloženje je, otprilike, želja Nenada Cekića, što nije relevantno, nije zakonski osnov i poslanici žele da se omogući Narodnoj skupštini da legalno i u zakonom određenoj proceduri odgovori na pitanje da li ima, jer mi ne vidimo koji je razlog za razrešenje, tako da je pitanje da li nekoga možemo da razrešimo iz ovih razloga. Mi možemo da stavimo odluku o izboru Cekića van snage, ali ne možemo da ga razrešimo jer se ne vide razlozi i on ne može da ode na svoj zahtev; on može da podnese ostavku, ali ne može i ne postoji zahtev za razrešenje, lični zahtev, da se sada raspravlja o njemu. On može da podnese ostavku ili može na neki drugi način da bude razrešen, jer je to jedan od osnova za razrešenje, a ne može da se ovo navodi u razrešenju.

Ovaj predlog nije usklađen sa zakonom, samim tim i sa Poslovnikom, o odlukama koje moraju da budu usklađene sa zakonom i pogledajte u članu 29. Zakona o radiodifuziji, pogledajte obrazloženje koje ste vi dali, pogledajte da li jedan takav predlog može da dođe na ovu skupštinu. Smatram da je o ovome morala da vodi računa Skupština po službenoj dužnosti, da svaki predlog bude usklađen sa zakonom, jer kada mi, kao stranka, uputimo neki predlog sekretarijatu ili predsedniku Narodne skupštine, kada nešto nije u skladu sa zakonom, mi dobijemo otpravak - uskladite ovo sa zakonom.

Ovaj predlog jednostavno nije usklađen sa zakonom, nema obrazloženog razloga za razrešenje, nema obrazloženja, nema osnova po kome se traži razrešenje, što mora svakako da bude deo predloga odluke. Na ovaj način ne vidim kako možemo relevantno da raspravljamo o ovom predlogu. Postoje drugi razlozi koji su pominjani u javnosti, ali zašto se oni izbegavaju, to je sukob interesa Cekića i Cvetkovića, neprijavljivanje tačnih podataka od strane Redenovića. To može da bude obrazloženje, ovo što stoji svakako ne može. Ovaj predlog odluke mora da bude doveden u red kako bismo mogli relevantno da raspravljamo o njemu.
"Što se grbo rodi vreme ne ispravi", zabeleženo je u crnogorskom građanskom zakoniku i to je jedna maksima kojom je Valtazar Bogišić pokušao našim građanima da približi uopšte razliku između prava i neprava, između zakonitosti i nezakonitosti, između činjenice da nešto što je nezakonito vremenom ne može da postane zakonito.
Nezakonit izbor Vladimira Cvetkovića i Cekića ne može da postane zakonit. Ukoliko smo grbo počeli ovaj postupak ne možemo ga kasnije ispraviti. Ovo nije obligaciono pravo koje poznaje konvalidaciju i neke druge oblike da ništavi ugovori i sve ostalo postane vremenom, ako se primenjuje, primenljivo i važeće. Jednostavno, sa Zakonom o radiodifuziji nema igrarije.
Ono što vi pokušavate da napravite danas od ove sednice je upravo igrarija, da vi kroz postupak razrešenja osnažite njihove pozicije u Savetu za radiodifuziju, odnosno da ozakonite ono što je protivzakonito. To jednostavno ne može da se uradi. Jedino o čemu možemo ovde danas da raspravljamo, s obzirom da razrešenje nije regulisano na način kako ste vi ovde postavili i ne može po zakonu da bude regulisano, a to je odluka o stavljanju van snage izbora ova dva člana Saveta za radiodifuziju, s obzirom da su oni u jednoj protivzakonitoj proceduri izabrani na ova mesta. To je, uostalom, konstatovano u izveštaju Zakonodavnog odbora.
Znači, mi ne tražimo ništa drugo nego samo da se ispoštuje zakon i da se ispoštuje odluka Zakonodavnog odbora kojom je rečeno da su oni protivzakonito izabrani. Ne možemo mi danas kroz postupak ili predlog za razrešenje da ozakonimo njihov boravak u tom savetu. Vaša je očigledna namera da kroz priču o tome da je prošlo tri meseca od kada su oni predloženi, da nema suštinskih primedbi i da ćete vi jednostavno time što ćete glasati protiv razrešenja da ozakonite njihov boravak tamo. Jednostavno, to nije moguće i to je najgori način na koji vi pokušavate da izađete iz ove, po meni, veoma kritične situacije i krizne situacije za stanje u oblasti radiodifuzije.
Na ovaj način nećete otkočiti i nećete omogućiti da Savet za radiodifuziju počne da funkcioniše. Naprotiv, samo ćete i dalje zakomplikovati stvari i taj savet i dalje neće funkcionisati. U suštini, možda je to vaš interes, da do izbora ne biste došli u nelagodnu situaciju da kažete "BK televiziji" ili "Pinku" da će ostati bez nacionalne frekvencije. Upravo kočenje kroz ovaj savet je verovatno način da izbegnete jednu tako tešku odluku, s obzirom da se oni poslednjih dana takmiče ko će više da vam uđe pod kožu. Dobro, to je njihova stvar i stvar njihove uređivačke politike.
Ako pogledamo i činjenica je, ne treba o tome govoriti, s obzirom da je to i Zakonodavni odbor konstatovao, da su oni izabrani u jednoj proceduri koja nije zakonita, da nije prošao predviđeni rok od 30 dana u skladu sa zakonom za njihov izbor i tu činjenicu smo jednostavno konstatovali. To treba ostaviti sa strane i to je nešto što je nesporno. O tome više ne treba raspravljati i to je dovoljan argument da oni ne sede tamo gde sede i da ne rade posao koji rade ili koji će po vama verovatno raditi.
Kakav je autoritet Saveta koji je protivzakonito izabran? Taj savet jednostavno nema autoritet i potpuno je diskreditovan. To je nesporno i tu treba jednostavno pogledati i čuti šta govore ostali koji su zaduženi ispred međunarodne zajednice, recimo Mauricio Masari, koji prati zakonitost u izgradnji demokratskih i pravnih institucija. Šta je rečeno? Da ova tri člana Saveta jednostavno moraju da odu sa tih mesta i da se na njihova mesta izaberu druga tri člana Saveta.
Da li može da radi Savet, u čijem početnom sastavu su tri člana sporna, ne samo iz formalnih, nego i iz suštinskih razloga, i o tome ćemo govoriti, dva člana su podnela ostavku i još jedan član iz Vojvodine je potpuno suprotno ovom zakonu član tog saveta, s obzirom da je član Glavnog odbora Lige socijaldemokrata Vojvodine i o tome će biti reči.
Znači, o kakvom savetu mi ovde govorimo? Da li ovde govorimo o savetu koji je izabran u skladu sa zakonom i koji je radio u skladu sa zakonom, ili govorimo o savetu koji treba da donosi odluke kakve poželi Vlada ili kakve poželi neki finansijski i medijski lobi u Srbiji i u skladu sa njihovim interesima?
Dakle, ovaj celokupan savet je potpuno, na ovaj način i sa svim postupcima koji se oko njega vodi, diskreditovan i da li treba ući u postupak izbora celog saveta. Ukoliko u jednom savetu pet članova traži da se o njihovom poverenju raspravlja, ili je pokrenut postupak za njihovo razrešenje, neki su podneli ostavke, a ovi ostali su sporni, onda apsolutno savet nema nikakav ni legalitet, a ni legitimitet da donosi odluke.
Da li će ove odluke biti legalne? Bilo koja odluka koju donese savet. Naravno da neće. Ta odluka će da padne, svaka, pred Ustavnim sudom, jer ako je Zakonodavni odbor konstatovao da i posle i prilikom njihovog izbora postupak koji je obavljen nije u skladu sa zakonom, a onda vi pokušate na ovaj način da ozakonite to, pa svaka odluka tog saveta će da propadne pred Ustavnim sudom, zato što su za nju glasali oni članovi saveta koji su protivzakonito izabrani.
Da li vi želite takav savet da ostane na snazi? Da, vi želite da takav savet ostane na snazi, kako biste njime lakše mogli da manipulišete, da donosite odluke koje su u interesu medijsko-finansijskih lobija u Srbiji i koji stoje iza vas. To je ono o čemu vi treba da vodite računa.
Mi smo vas i prilikom izbora članova saveta upozorili na to da ne mogu da budu birani zato što nisu ispunjeni svi uslovi u skladu sa zakonom za Cekića i Cvetkovića. Vi ste, bez obzira na tu činjenicu, prešli preko toga i izglasali ih, pa ste onda kasnije, naknadnom pameću, konstatovali da oni nisu izabrani u skladu sa zakonom, pa ćete verovatno, kroz par meseci, opet da konstatujete ono što vam mi govorimo.
Treba reći da biografije koje smo dobili nisu potpuno usklađene. Recimo, biografija gospodina Radenovića, propušteno je da se kaže da je on radio i bio politički angažovan, recimo, u kampanji SSJ-a, dok je tu stranku vodio Željko Ražnatović-Arkan. To smo čuli od gospodina Pelevića, koji je rekao da su to razlozi zašto je on glasao za Radenovića, a što nije sporno, ali je to trebalo da znamo ranije da je učestvovao u kampanji SSJ-a i da taj argument imamo kada odlučujemo, da li će Radenović biti član saveta za radiodifuziju.
To smo naknadno dobili, kao i informacije vezane za Radenovića, vezano za njegovo stručno obrazovanje, pa smo kasnije saznali da je završio neki kurs menadžerski ili jednosemestralni, dvosemestralni kurs, a što je opet krajnje sporno.
Drugo, o gospodinu Radenoviću više će govoriti poslanici sa Kosova, Dragan Lazić i Dragiša Đoković, a oni će izneti niz činjenica počevši od te da je gospodin Radenović, a to se vidi sa njegove vizit karte, bio zaposlen na Pinku, "Pink internešnel kompani" Goran Radenović, menadžer; tako da ima i drugih stvari koje upućuju na to da ima suviše argumenata da se za Gorana Radenovića uopšte može glasati ili ne glasati, kao i za ove druge članove saveta.
Recimo, niste znali verovatno da je Vladimir Cvetković bio u programskom savetu Radio Indeksa i to sve vreme dok je Nenad Cekić bio glavni i odgovorni urednik, odnosno vršilac dužnosti direktora i direktor. Da li ste znali i da li ste pogledali u sudskom registru i da vidite ko se vodi kao direktor Radio Indeksa. Evo, mi smo na dan kada je kandidovan za člana saveta za radiodifuziju pogledali, a u sudskom registru stoji da je on vršilac dužnosti direktora i glavnog i odgovornog urednika Radio Indeksa.
Mi ovde ne govorimo o pravima koje je on preneo, osnivačkim pravima koja je preneo, činjenica, besteretno na izvesnog gospodina Mihajlovića. Ne govorimo o pravima. Govorim o tome da li je on vršilac dužnosti direktora ili nije i da li je on to bio u vreme kandidovanja za člana saveta ili nije. Tih dokumenata nema u spisima koje smo dobili sa sednice odbora, jer to niko nije ni tražio, to niko nije gledao. Sada možete pogledati i možete tražiti od gospodina Kljajevića da vam dostavi i da vidimo, ako je izbrisan, kada je izbrisan i da nije više vršilac dužnosti direktora Radio Indeksa, ako je izbrisan upis.
Imamo podatak da je on još 8. aprila to bio, pored činjenica da je besteretno preneo na drugo lice osnivački ulog, odnosno prava preduzeća koje je osnivač Radio Indeksa. Možete da vidite, ako na nekoga besteretno nešto prenesete, to je opet jedna činjenica u kojoj možemo da vidimo da taj ima čiste namere.
Ako uzmemo Vladimira Cvetkovića, a mi nažalost, nismo imali prilike, s obzirom da je Vladimir Cvetković predložen taj dan kada je biran, ali pročitaću vam samo jedan izvod iz njegovog članka, pošto sarađuje sa časopisom Nova politička misao, "Nacionalni identitet i rekonstrukcija institucija u Srbiji i ideologija o obrazovanju medija". Šta kaže gospodin Cvetković?
"Deo medija okupljenih oko famozne fantomske organizacije ANEM, odnosno privatne, društvene ili kakve već firme, poznatije kao B92, preciznije, oko nekolicine njenih čelnika koji istovremeno obavljaju bezbroj različitih funkcija u nedefinisanom trouglu između radija, televizije i mreže, nastoji da ostvari novu vrstu monopola, pri čemu bi istovremeno zadržali oreol i privilegiju nezavisnosti, čitaj donatorstva.
Tako bi, sa jedne strane, nastavili da se bore za civilno društvo, dok bi sa druge strane, sasvim u skladu sa burazer politikom i mentalitetom, na osnovu prvoboračkih zasluga sticali nove državne, režimske povlastice u vidu beneficiranog emitovanja na celokupnom državnom prostoru, odloženog plaćanja poreza i slično. Količina njihovog uticaja spram stranih donatora, čiji su apsolutni miljenici, obrnuto je srazmerna spram realnih učinaka, tj. uticaja u domaćem javnom mnjenju. "...
Da. Ovo je gospodin Cvetković rekao, tačnije, napisao u članku Nove političke misli i da li je to dovoljno da njega kvalifikuje, odnosno diskvalifikuje da bude član Saveta za radiodifuziju, koji treba da radi nezavisno, odnosno bez ikakvih uticaja i bez ranije formiranih stavova. Ako se neko ovako izjašnjava o jednoj velikoj grupi medija u Srbiji, a to je čitava ANEM-ova mreža, tu je televizija B92 i mnoge druge, da li to njega kvalifikuje ili diskvalifikuje da bude član Saveta za radiodifuziju.
To su pitanja na koja, nažalost, mi odgovore nismo dobili, ni na odboru, a mi sada pitanja postavljamo vama i to su sve činjenice sa kojima možete da se upoznate, to su stvari koje su potpuno nesporne i poznate javnosti. Trebalo je imati prilike da se iznesu. Nažalost, mi to nismo mogli da iznesemo prilikom raspravljanja o članovima Saveta za radiodifuziju, prilikom prvog raspravljanja o Cekiću i Cvetkoviću, zato što smo tada njihove biografije čuli par sati pre glasanja i nismo mogli da se upoznamo i da vidimo i da se konsultujemo sa ljudima, kako bi saznali da li ima ili nema elemenata da budu članovi Saveta za radiodifuziju.
Sudeći po onome što smo do sada dobili, po ovim iznetim podacima, gotovo je nemoguće da oni budu članovi Saveta za radiodifuziju, s obzirom da ima puno stvari koje ih, kao takve, diskvalifikuju. Jednostavno, ne vidim da ima druge mogućnosti, već da mi danas ovde donesemo odluku o njihovom ili u danu za glasanje, da donesemo odluku o njihovom razrešenju i da uđemo u postupak izbora, ne samo ova tri člana Saveta, plus ona dva koja su podnela ostavke, a s obzirom da je treći član Saveta najavio da će verovatno podneti ostavku, profesor Radojković. Imaćemo Savet koji je potpuno obezglavljen, veliki broj prvobitnih članova tog saveta su podneli ostavke ili po zakonu uopšte ne mogu da budu u Savetu. Znači, treba krenuti u proceduru potpuno novog saveta.
Ukoliko se vi ipak odlučite da glasate protiv razrešenja ili raznim političkim igrama neki od vas izađu iz sale kada se glasa o razrešenju, pa ne bude dovoljno da se razreše ova tri člana saveta, mi ćemo ostati tamo gde jesmo, samo će tenzije biti još veće i problemi koje imamo još veći. To je nešto što je, ako je za vas dobro, za državu loše. Time nećete uopšte doprineti funkcionisanju Saveta za radiodifuziju, odnosno nećete doprineti sprovođenju ovog zakona. Tenzije koje postoje, nesporazumi, a nakon ovoga što sam pročitao da je Cvetković napisao, jedno otvoreno neprijateljstvo prema pojedinim medijima, ostaće i biće još veći, ukoliko oni ostanu članovi Saveta za radiodifuziju.
Da li vi želite takav Savet za radiodifuziju, koji neće moći da funkcioniše i koji će funkcionisati po diktatu medijsko-finansijskog lobija, koji će odlučivati ko će da dobije frekvencije i ko će šta u Srbiji da radi. Da li vi želite jedan takav savet? To ćemo videti iz glasanja. Mi ćemo glasati da se svi članovi Saveta za radiodifuziju razreše, da oni jednostavno ne mogu više to da budu i insistiraćemo kasnije, i preko Odbora za kulturu i informisanje da čitav Savet uđe u postupak izbora, jer ne može ovakav savet da funkcioniše i nema autoritet koji je potreban u jednom ovako odgovornom poslu.
Ako uzmete primedbe i OEBS-a i drugih međunarodnih organizacija, novinare bez granica, sve ostale, videćete da su oni tražili jednako da ova tri člana Saveta budu razrešeni i da se krene u postupak izbora gotovo čitavog Saveta, jer to radiodifuzno telo koje kontroliše, ili kontrolno telo u svim državama uz drazličite modalitete je nezavisno i nije opterećeno balastom prošlosti.
Ako se uzme u obzir i činjenica da je sastav Saveta za radiodifuziju, prilikom izglasavanja ovog zakona prošle godine, otprilike jula prošle godine, kada poslanici Demokratske stranke Srbije nisu učestvovali u radu Parlamenta, promenjen u odnosu na onaj sastav koji je bio i koji je optirao kada su postojali razgovori sa nevladinim organizacijama i sa predstavnicima medija, da je taj sastav promenjen u korist Vlade.
Vi sada imate da vlast ima kontrolni paket nad Savetom za radiodifuziju. Postavlja se i pitanje da li treba ići u promene čitavog sastava Saveta za radiodifuziju, na taj način da se onemogući vlast da ima kontrolni paket, odnosno da ima većinu članova Saveta kada se uzmu predstavnici. Podsetiću da u onim tekstovima Predloga zakona koje su podržale nevladine organizacije nije bilo kao predlagača Pokrajinske skupštine, nije bilo nekih drugih predlagača, već je sve drugačije bilo regulisano. Ovakvim izlaženjem u susret, nekim težnjama da se odvoji i da se napravi veštačko odvajanje u Srbiji, vi ste napravili nešto što je suprotno međunarodnim standardima.
Ni u jednoj državi, koja optira da bude međunarodno priznata kao država koja poštuje medije i koja ima nezavisne medije, ne postoji kontrolni paket vlasti u jednom kontrolnom telu, što bi trebalo da bude Savet za radiodifuziju, i zato će poslanici DSS-a svakako razmisliti o izmenama ovog zakona u pravcu da kontrolni paket izgubi vlast.
Mislimo da ćemo na taj način doprineti nezavisnosti medija. To su primedbe, ne formalne, pošto su one nesporne, suštinske primedbe na mogućnost članstva ovih osoba u Savetu za radiodifuziju, bez namere da krnjimo njihov profesionalni ugled koji je nesporan, ali jednostavno, jedno je profesionalni ugled i čast koje imaju, a drugo je mogućnost da sa unapred izgrađenim političkim stavovima i odnosima prema pojedinim medijima i sa više nego ozbiljnim vezama sa pojedinim medijima koje nisu raskinute, budu članovi ovog saveta za radiodifuziju, i to je nešto što ih diskvalifikuje da budu članovi ovog regulatornog tela koji se zove Savet za radiodifuziju.
Demokratska stranka Srbije će svakako podržati razrešenje svih članova Saveta za radiodifuziju i postupak izbora novog saveta, a naročito ćemo glasati za razrešenje ova tri člana Saveta za radiodifuziju i time doprineti da se postupak i funkcionisanje ovog saveta pomeri sa mrtve tačke, jer se mi više meseci bavimo ne suštinom, a kojom bi trebalo da se bavi Savet za radiodifuziju i poslovima koji su utvrđeni zakonom, već se bavimo time da li je taj savet legalan ili nije, da li je legitiman ili nije.
Ukoliko ovi članovi Saveta ostanu, on neće biti ni legalan ni legitiman, i samim tim odluke koje on donosi će biti nelegalne i nelitimne, i neće biti moguće njih sprovoditi, pašće pred Ustavnim sudom, pa ćete tu odgovornost vi preuzeti na sebe. Ostaje da nakon svih upozorenja ostavite ova tri člana Saveta za radiodifuziju tamo gde jesu i da na taj način kažete da vam je miliji finansijsko-medijski lobi nego zakon i država, ali to je na vama i svako nosi sudbinu svog političkog delovanja.
Predsedavajući, smatram da se narodni poslanik Andrić uvredljivo izrazio kada je rekao da lažem. Nikada nisam pomenuo da on laže, samo sam pomenuo da to što sam govorio nije laž, nego je istina i treba pogledati do kraja podatke. To je jedan upis koji je tražen na osnovu zahteva tada kada je pokušano da se počisti Radio-indeks, pa imate jednu drugu odluku kojom je ta odluka stavljena van snage, tako da se tačno vidi kako stoje stvari. Mislim da je trebalo da opomenete poslanika da pazi kako se izražava u ovom parlamentu.
Smatram da je predsednica Skupštine vođenjem sednice povredila Poslovnik, jer se ne može davati u isto vreme u jednom delu spojenom pravo na repliku za koga uzgred nije bilo osnova jer nije u negativnom kontekstu pomenuta SSJ, niti Dragan Marković - Palma ili bilo ko drugi. Ako se oni stide toga što je Goran Radenović radio za njih, onda je to negativni kontekst, ali to nisam uspeo da vidim.
Predsednica Skupštine je povredila Poslovnik dajući reč gospodinu Palmi po osnovu replike, iako na to nije imao pravo, pod jedan.
Pod dva, smatram, to je druga povreda, da se ne može zajedno spajati pravo na repliku sa izlaganjem, jer to nigde ne stoji. Znači, gospodin Palma je morao da ode i da sedne u klupu i da se javi, a ne da u funkciji potparola DOS-a ovde iznosi gomilu neistina.
Tražim u skladu sa Poslovnikom, s obzirom da je on govorio u jednom trajanju od 10 minuta, da mi dozvolite pravo na repliku.
Vi kažete da ona nema ovlašćenja i sve ostalo, naravno da ima. Član 28. kaže - predsednik Narodne skupštine stara se o primeni Poslovnika Narodne skupštine onako kako u njemu stoji. Smatram da se Nataša Mićić nije starala, jer nigde ne stoji ovlašćenje da se mogu spojiti rasprave po replici i u načelu, a vi kažete da je to njeno diskreciono pravo. Naravno da je diskrecino pravo da ona svoje miljenike pušta preko reda i bez osnova, na tu primedbu mi niste odgovorili - da li je povređen Poslovnik time što je spojena rasprava po replici i rasprava na koju predsednik poslaničke grupe ima pravo od 10 minuta. Znači, to su različite stvari.        
Ukoliko je omogućeno da ta rasprava bude spojena, onda imam pravo na repliku, s obzirom da je to izlaganje trajalo 10 minuta i imam pravo na repliku, kao šef poslaničke grupe, da odgovorim na izlaganje gospodina Markovića.
Smatram da ste povredili Poslovnik time što ste mi dali opomenu zato što sam insistirao da odgovorite na pitanje - da li postoji mogućnost u Poslovniku da se spoji rasprava po replici i rasprava u načelu?
Vi ste na moje insistiranje, a imam pravo sa mesta da tražim da se utvrdi da li je povređen Poslovnik i da se o tome izjasnimo, kao što se do sada radilo, meni dali opomenu. Smatram da ste time vi povredili član 101. Poslovnika, gde se navode razlozi za koje se izriče opomena. Vi ste na moje insistiranje, da se odgovori na moje pitanje - da li se može spajati rasprava u načelu sa replikom, da traje duže od tri minuta, izrekli opomenu.
Rasprava je trajala 10 minuta, znači da je tu došlo do spajanja iako tu ne postoji mogućnost. Tražio sam repliku po tom osnovu, vi ste mi izrekli opomenu zato što sam tražio da se vi izjasnite o povredi Poslovnika. Mislim da na taj način krajnje tendenciozno i neodgovorno vodite ovu skupštinu, sa namerom da privilegujete Dragana Markovića - Palmu kao vašeg portparola.
S obzirom na tumačenja zakona kojih smo svedoci u ovoj skupštini sve češće, koja su suprotna svim poznatim pravilima tumačenja zakona, a ovde je jedno najnovije koje sam čuo, koje je prilično interesantno, da neko protiv svoje volje, zato što je član nekog organa, može da bude na listi i ako je protiv toga, za mene je nešto novo.
Svakako će i univerzitet i Vrhovni sud Srbije znati da ceni ovaj doprinos sudskoj teoriji i sudskoj praksi upotrebe prava, odnosno korišćenja prava. Ovde govorimo o pravima, o korišćenjima i kršenjima prava, a osporavamo pravo članu Vrhovnog suda Srbije da kaže da li hoće ili neće nešto da radi. Primoravamo ga da bude na listi, može da bude izabran iako je protiv toga, a govorimo o zakonu koji treba da sankcioniše kršenje prava. To je onda više nego smešno i kontradiktorno, na taj način uopšte raspravljati o ovome.
Kako možemo da raspravljamo o predlogu koji je nepotpun? Kako će komisija da funkcioniše ako je nepotpuna? To je gotovo nemoguće. Mi se ovde opet bavimo nekim stvarima koje su potpuno neprimerene i potpuno neshvatljive. Kako će gospođa Škero, pošto ste rekli da biste vi za nju glasali i ona će da bude na listi, evo da kažemo da će i drugi glasati, ona bude izabrana, a izričito je rekla pre nego što je tačka došla na dnevni red da nije dala saglasnost da bude kandidat.
Ako bude izabrana da radi, da li će da radi, ako mi mimo njene volje nju stavljamo tu i kršimo njeno pravo da se ona izjašnjava o poslovima koje hoće da radi. Mi ovde kršimo njeno pravo na opredeljenje da li će nešto da radi, nju stavljamo da bude na listi za ovu komisiju koja treba da sankcioniše kršenje ljudskih prava, a mi kršimo njoj to pravo i njeno izjašnjavanje. Gde tu ima logike? Naravno da nema logike, kao ni u mnogim drugim stvarima koje se u ovoj skupštini dešavaju.
Demokratska stranka Srbije svog kandidata nije dala za ovu komisiju, s obzirom da smo mi bili protiv Zakona o kršenju ljudskih prava ili popularno nazvanog zakon o lustraciji, smatrajući da se sa njim zakasnilo i da je uopšte pitanje lustracije u državama nekadašnjeg socijalističkog bloka prilično sporno i rezultati lustracije su poražavajući. Njih gotovo nema. Mi smo isticali izjave i Adama Mihnjika i Vaclava Havela po pitanju lustracije u njihovim državama, u Poljskoj i Češkoj. S obzirom da su oni među najistaknutijim disidentima u to vreme i oni su imali puno pravo da pokrenu i otvore pitanje lustracije u tim zemljama. Kada pitanje lustracije otvore žrtve komunističkih režima, to je nešto što je sasvim prihvatljivo i kada oni traže da se to sankcioniše Ali, posle su kazali da je ta lustracija postala naličje i da nije dala odgovarajuće rezultate.
To je nešto što treba saslušati, ali kada pitanje lustracije otvaraju oni koji su bili deo tog komunističkog režima, onda se postavlja pitanje šta je svrha. Da li će sami sebe da lustriraju. Ovde je gospodin Anđelković pominjao neke njegove kolege iz Saveza socijalističke omladine. To je u redu. Da li će oni biti predmet lustracije? Videćemo. Zašto 1976. godina, a zašto ne neki period ranije? Zašto bi se amnestirali profesori koji su izbacivali profesore sa Pravnog fakulteta, koji su se suprotstavili Ustavu iz 1974. godine i koji su samo zbog toga bili počišćeni? Zašto bi neko te profesore amnestirao? Zašto bi neko amnestirao one koji su slali na robiju, od Golog otoka, preko zatvora, do svega onoga što se dešavalo do 1976. godine?
Znamo da je toga bilo, možda i najviše pre 1976. godine. Da li će oni koji su čupali brkove, otimali imovinu i sve ostalo biti predmet lustracije. Naravno da neće, jer se to dešavalo pre 1976. godine. O čemu mi onda govorimo. Ovde sužavamo period od 1976. godine pa do ovog trenutka, i nadalje, ali do 1976. godine sve amnestiramo i oni koji su do 1976. godine kršili ljudska prava, a bilo ih je puno, ti će biti potpuno amnestirani, oni će biti čisti da se bave politikom. Šta smo mi onda uradili? Čime smo se bavili?
Zar je nama svetija 1976. godina, kada je doneta Povelja UN?
(Predsednik: Kolega, molim vas da se vratite na temu dnevnog reda, pošto je Zakon o lustraciji bio na dnevnom redu na redovnom zasedanju i čuli smo sve vaše argumente.)
S obzirom na sastav komisije, mi smo isticali primedbe na članove komisije još onda, da sudije Vrhovnog suda ne mogu da budu u komisiji, s obzirom da se žalba protiv odluke komisije podnosi upravo tom sudu. Tu imamo sukob interesa. Kako će neki sudija da sudi o nečemu ako je njegov kolega ili je on sam učestvovao u tome? To je potpuno neprihvatljivo, da se na taj način rešavaju žalbe protiv odluke ove komisije.
Isto tako, ovako sastavljenom komisijom se puno ne dobija. Jednostavno, sudije ne mogu da budu dva puta birane u ovoj skupštini za nešto. Jednom su birane za sudije Vrhovnog suda i sada ih ponovo biramo u neko drugo telo, još ih biramo bez njihove saglasnosti, a što neko kaže, da možda ni ne znaju, niti su dali saglasnost.
Kako će da se popune prazna mesta. Ako su do sada tri kandidata, od 18, otkazala ili nisu dala saglasnost, treba postaviti pitanje da li je njih neko pitao tu da budu, odnosno da li ih je pitao i sačekao njihov odgovor da li prihvataju kandidaturu. Možda ih je neko pitao i oni su rekli - dobro, razmisliću i onda se smatralo da je to prihvatanje kandidature.
Ako su oni bili pitani, pa prvobitno dali saglasnost, pa sada povukli saglasnost, onda je to sa njihove strane neozbiljno i igranje sa predsednikom Skupštine i ovom skupštinom, ako su to već uradili. Ako nisu to uradili i ako nisu pitani, a stavljeni na ovu listu, pa posle neko kaže da moraju da budu na toj listi zato što je to predložio Vrhovni sud Srbije ili neko drugi, a predsednik nama, onda je to krajnje sporno i ugrožavanje njihovih prava. Ne mora svaki sudija Vrhovnog suda Srbije da ima pozitivan stav o Zakonu o lustraciji. Pa, ni u samom ostatku DOS-a nisu svi imali jednak stav i nisu svi glasali za Zakon o lustraciji.
Ne moramo mi ovde da kloniramo sudije Vrhovnog suda, da svako mora da prihvati Zakon o lustraciji, da svako mora da podrži sve odluke Skupštine i da sudije ne misle svojom glavom. Zašto ih onda biramo, ako već unapred znamo kakve će oni odluke donositi? Onda je dovoljno da se te odluke ovde donesu i da se udari pečat Vrhovnog suda i kaže da je to odluka Vrhovnog suda Srbije.
Ovde ne postoji mehanizam kako će se popuniti prazna mesta, da li će se komisija konstituisati bez tih praznih mesta i jedno veoma važno pitanje - da li članstvo u stranci disktredituje nekoga da bude član ove komisije? Da, mislim da diskredituje. Ako je neko istaknuti član neke stranke i ako je neko član glavnog odbora ili drugih organa stranke, onda ga to diskvalifikuje da bude član ove komisije.
Mislim da je predlagač morao bar o tome da vodi računa, ako već predlaže komisiju koja će se baviti kršenjem ljudskih prava, da vodi računa da to budu ljudi koji nisu članovi stranaka. Naravno, svako ima pravo na svoje političko mišljenje, na izjašnjavanje, ali da ne bude član stranke. Samim tim se stiče utisak da on možda neće biti objektivan i da možda neće voditi računa kako će se odnositi prema nekom drugom i prema članovima svoje stranke.
Podsećam da i u strankama koje su glasale ima puno onih koji su bili na Osmoj sednici, koji su bili uz Miloševića, bili uz Stambolića, bili uz neke druge struje, poražene i pobedničke na Osmoj sednici, koji su završili kumrovačke škole i sve ostalo. Kako će se onda članovi tih stranaka odnositi prema svojim stranačkim kolegama koje bi došle pod udar lustracije? Zato nije dobro da članovi stranaka budu u ovoj komisiji. Mislim da to nije najsrećnije rešenje i da je predlagač morao o tome da vodi računa.
S obzirom da ovde vidimo da sudije Vrhovnog suda sede i u komisiji i u Vrhovnom sudu koji odlučuje po žalbi, s obzirom da imamo u vidu da komisija vrši neke istražne radnje, poput MUP-a, s obzirom da imamo u vidu da je suspendovano osnovno ustavno načelo zastarelosti koje postoji još iz Rimskog prava, ova komisija će imati veliki teret odgovornosti. Nastavljam i sledećih 10 minuta.
(Predsednik: Da li želite da koristite i narednih 10 minuta?)
Rekao sam da nastavljam još 10 minuta.
Jednostavno, ova komisija, ovako nepotpuna, bez saglasnosti, mislim da je bilo elementarno da mi dobijemo saglasnost svih članova komisije, kao što se radi kod izbora za neke druge funkcije, gde mi dobijamo pismenu saglasnost da pristaje na taj posao koji obavlja. Ovako ne znamo da li će ovo telo zaživeti, da li će moći ili neće moći da se konstituiše.
Ovaj zakon je u dobroj meri kontradiktoran, ne popunjava pravne praznine koje su se već na prvom koraku, prilikom biranja komisije pokazale, a to je da li komisija može da se konstituiše ako nisu izabrani svi članovi, da li je neodstatak predstavnika opozicije u toj komisiji nešto što ozbiljno može da ugrozi rad te komisije, da li je taj predstavnik pozicije, odnosno član stranke jedini u komisiji ili članove stranke imamo "stručnjaka", kroz "stručnjake" da nam ulaze članovi stranka?
Da li su sve to neke činjenice koje onemogućavaju nezavisan i objektivan rad komisije i uopšte njeno konstituisanje? Da li komisija može da se konstituiše ako, recimo, iz Vrhovnog suda Srbije, za tri mesta konkuriše pet kandidata, ako znamo da treba najmanje dva kandidata za jedno mesto?
Da li ćemo mi moći, sa saznanjem da gospođa Škero neće da se kandiduje, da li je to za nas merodavno da mi odlučujemo o tome? Da li je ta činjenica koju znamo, da ona neće da se kandiduje, merodavnija od činjenice da predsednik Skupštine kaže da ona mora da se kandiduje? Po čemu ona mora da se kandiduje, zato što je sudija Vrhovnog suda Srbije?
Zašto ona mora da se kandiduje i zašto bi mi onda prilikom glasanja uzeli činjenicu u obzir i zašto bi izjava nekoga da neće da bude član komisije bila slabija ili bila ispod izjave predsednika Skupštine da taj neko mora da bude član te komisije? Da li ćemo se mi ovde truditi da zaštitimo pravo tog koji je odbio da bude član ili ćemo se truditi da ovde, po ko zna koji put, nakaradno tumačimo zakon i dovedemo nas u situaciju, kao i prilikom Saveta za radiodifuziju, kada smo upozoravali da se krši zakon, da treba 30 dana, da ćemo opet ovde raditi suprotno zakonu?
Mislim da to nije dobro rešenje i da se na taj način potpuno kompromituje rad ove komisije i ako krenemo od početka ovako, koji će autoritet imati komisija koja ne može da se konstituiše jer nema svih članova? Hajde da zanemarimo onaj deo gde opozicija možda hoće da opstruira rad komisije ili neće da učestvuje u ovome zato što nije glasala za zakon, oko ove stvari koja nije klasnična politička stvar, neki zakon ili neka druga komisija, već jeste nešto što je jako važno. Hajde da zanemarimo to i da uzmemo kako će komisija da se konstituiše kad, prilikom izbora članova Vrhovnog suda Srbije, nije ispoštovan kriterijum postavljen zakonom koji je ovde usvojen. Kako ta komisija može merodavno da radi? Da li će neko osporavati rad te komisije po tom osnovu? To je jedna stvar.
Druga stvar, podneti su i razni zahtevi za ispitivanje ustavnosti ovog zakona, tako da treba videti kako će sve to funkcionisati. Naravno, poslanici DSS-a se neće izjašnjavati o članovima ove komisije, s obzirom da nismo podržali zakon. Stoji primedba koju smo iznosili i u raspravi oko zakona, da bi članovi ovakve komisije, koja ima taj zadatak da ispituje kršenje ljudskih prava, poput članova Saveta za radiodifuziju, morali da se biraju apsolutnom većinom u ovoj skupštini. Oni se biraju većinom od ukupnog broja prisutnih narodnih poslanika, što je jedan faktori koji nije zanemarljiv.
Tu će opet doći do trgovine, preglasavanja - vi pustite meni Tamaša Korheca, koga je predložila Liga, ja ću vama da izglasam koga je predložio GSS, vi pustite meni ovoga, ja ću vama ovoga da izglasam i tako ćemo opet dobiti klasičnu političku trgovinu oko jedne veoma delikatne stvari.
Kada se na taj način rešavaju stvari, uvek se dođe do naličja od onoga što je trebalo da bude i to dobije svoju suprotnost, a ne suštinu koju bi trebalo, da se stvarno istraže sva kršenja ljudskih prava koja su bila, ali ne od 1976, nego od 1945. godine, pa i sva streljanja koja su nastala od onda.
Ako treba od suđenja Draži Mihajloviću, pa do svega ostalog, da se izvidi i da se utvrdi kako je rađeno u Srbiji, tako da Demokratska stranka Srbije neće podržati glasanje, odnosno neće se izjašnjavati iz navedenih razloga i poslanici Demokratske stranke Srbije koji budu učestvovali u raspravi izneće još argumenata zašto se ne može odlučivati o ovome i zašto ne bi glasali čak i da su ispunjeni svi uslovi postavljeni zakonom, a kamoli sada kada su ozbiljno narušeni uslovi za odlučivanje, s obzirom da nisu ispunjeni svi uslovi postavljeni zakonom.
Dame i gospodo, uvaženi poslanici ja se ne bih složio do kraja sa Gordanom Pop-Lazić, jer smatram da neke greške koje se u sistemu naprave, kao što je sud, mogu da ostave posledice koje ni izbori ne mogu da reše. Zato je važno ukazati na neke propuste ukoliko ih ima, već sada i pokušati da se jednostavno na taj način izbegnu moguće posledice. Moram da konstatujem, sa razočarenjem, da se radi na isti način kao i u vreme SPS-a. Da se sudije po partijskoj liniji stranaka iz DOS-a biraju za sudije i predlažu da budu sudije. To je nešto što nije dobro, bez obzira što smo mi izašli i prebacili predlagaču Vrhovni savet pravosuđa, ali zbog opet nekih promena kojih je tu bilo u sastavu Saveta, dolazimo u situaciju da tu budu predlagani i ljudi koji ne bi smeli tu da budu.
Da ima preskakanja funkcija, nemaju staž, to je sve ono što ne doprinosi izgradnji jakih sudova kao institucija u Srbiji, imamo, i to se vidi, da se za sudije predlažu službenici Vlade koji su kandidati da budu sudije, što nije dobro. Ljudi koji nemaju radnog staža u sudstvu. Ja ću samo na jednom primeru Šapca pokazati kako dve stranke mogu da se dogovore. Bivši kadar JUL-a Pajtić Mirjana, sudija opštinskog suda u Vladimircima koja je prešla u DHSS, je sada kandidat da se bira za Okružni sud u Šapcu. Bila je kao kadar JUL-a, učestvovala je na njihovim promocijama, i kao takva izabrana u sud, a sada se kao kandidat DHSS-a bira u Okružnom sudu.
Drugi primer je načelnik službe ili načelnik odeljenja za komunalne poslove u Šapcu, u Skupštini opštine Šabac, Diana Dragović, član Demokratske stranke, sada se bira za sudiju Opštinskog suda u Šapcu.
To su dva primera na kojima se vidi da se nije daleko odmaklo od partijskog predlaganja članova stranaka u sudske organe. Mislim da to nije dobro i na taj način nećemo izgraditi pravosuđe, već ćemo se ponašati na način kako su se ponašali naši prethodnici. Vidimo šta su nam oni ostavili od pravosuđa. Vidimo šta smo mi nasledili od pravosuđa. Nasledili smo sudije koji su bili partijski podobni, a sposobne sudije su poblegle u advokate. Pobegle su izvan sudova. Ne samo zbog malih zarada, već zato što nije moglo da se sudi.
Sada se na isti način dešava ovde kod nas. Ako smo razrešavali na vanrednoj sednici sudije koji su napunili dovoljno godina za penziju po radnom stažu 65 godina, zašto još uvek imamo sudije u Srbiji koji imaju preko 65 godina, a koje Visoki savet pravosuđa nije razrešio. O tome će govoriti više kolega Budišin, recimo u Nišu predsednik Okružnog suda ima preko 65 godina. Njega niko nije dirnuo da razreši. Zašto? Verovatno zato što je član neke stranke, i to se više ne postavlja kao pitanje, već kao pravilo. Razrešavali smo Leposavu Karamarković, Ivoševića i sve druge sudije, zato što su prešli tu granicu od 65 godina.
To nas sve upućuje da i ove i sve druge promene u sudstvu nažalost su opterećene partijskom pripadnošću. Na ovaj način nismo daleko odmakli od onoga što smo imali i neće te sudije pomoći nikome da se održi na vlasti, niti šta drugo. Te sudije kao što su iz JUL-a prešle u DHSS, sutra će se brzo odreći DHSS-a i krenuti da rade nešto drugo kao iz drugih stranaka. Jednostavno to ne doprinosi izgradnji sudstva kao nezavisnog i slobodnog koje treba da služi po zakonu.
Demokratska stranka Srbije svakako ne može da podrži ovakve izmene pravosuđa. Nama je žao jer ovde ima ljudi koji stvarno svojom stručnošću zavređuju da budu unapređeni i da budu izabrani ili u opštinske ili okružne sudove i koji stvarno zavređuju da rade taj posao, jer su prošli jednu školu i koji nisu članovi stranaka od onoga što mi znamo.
Jednostavno ovi primeri bacaju ljagu na sve ostale i karakterišu naše sudstvo i dalje kao partijsko i zato poslanici Demokratske stranke Srbije ne mogu da podrže ovakvu promenu u pravosuđu, još plus što nema Sonje Brkić ili nekog drugog ko bi ispred Visokog saveta pravosuđa objasnio, izašao i dao nam pojedina obrazloženja na pitanja koja postavlja. Ako ne ovo, barem na Odboru. Ni na Odboru toga nije bilo i mislim da bi ovaj predlog možda trebalo odložiti dok ne dobijemo potrebno obrazloženje za neke kandidate za sudije.
Poštovani poslanici, s obzirom da smo mi dobili jutros materijale, imamo one materijale koji su sa datutomom od 11. juna, i dobili smo i jutros Akcioni plan, i tada i sada, i vidimo da se akcioni plan koji smo dobili jutros razlikuje od akcionog plana koji smo dobili 11. juna. Na strani 8, pod 4. - Planirane mere harmonizacije, tačka 30, a posle nje sledi tačka 31. odmah, ima jedan drugi stav. Ima mnogo više. Mi smo dobili dva različita teksta pod jednim imenom i to je verovatno posledica povlačenja, tako da nije moglo da dođe iz proceduralnih razloga do vraćanja na dnevni red, ako imamo dva suštinski različita teksta. Ne može se nešto povlačiti i vraćati i pravdati se tehničkim nedostacima, a da dobijamo različite tekstove.
To umanjuje mogućnost da se adekvatno to analizira i mislim da je to proceduralni propust, kao i činjenica da će, sudeći po izveštajima medija, danas, tačnije večeras biti govora o akcionom planu harmonizacije i da će se neke oblasti i večeras regulisati. Naročito će se time Evropska unija i Evropska komisija baviti večeras, pa će sigurno biti novih promena i sutra. Jednostavno, bolje bi bilo i pametnije da ovako ozbiljne stvari, koje suštinski treba da znače implementaciju Ustavne povelje, Zakona o sprovođenju Ustavne povelje i jednostavno oživljavanje državne zajednice kroz ove funkcije i ove veze, da smo odložili, da smo konačno dobili jedan tekst i da smo nakon toga o tome raspravljali.
Ovako ćemo mi u hodu dobijati stalno neke izmene i nećemo moći adekvatno da odgovorimo ni amandmanima, niti na način da se doprinese poboljšanju ovoga, jer će se to stalno menjati i vi od onog prvobitnog teksta dobićete jedan različit tekst, naročito u oblastima koje su veoma važne za život Srbije i Crne Gore. Pozicija dve države, i kada kažem dve države, mislim pre svega ....
Zamolio bih da gospođu Milku umirite, pošto ona dobacuje. Gospođa Milka, ako već imate toliko problema, onda pogledajte malo stopu za voće i povrće i objasnite vašim malinarima i objasnite im zašto će nakon usvajanja ovog plana carine za uvoz malina biti niže nego što su sada i da li će tih uvoza biti. To je vaša stvar.
Ovaj sporazum... Zamolio bih da primenite Poslovnik nad poslanicima koji dobaciju. Gospođo Čomić, zamolio bih da mi u skladu sa Poslovnikom omogućite da iznosim, pa sada kako ko protumači, ali jednostavno da mi omogućite da raspravljam u skladu sa Poslovnikom. Insistiram na tome da upozorite poslanike iz vaše poslaničke grupe koji dobacuju i omogućite govornicima da nesmetano izlažu ono što imaju. Očigledno da niste u stanju to da uradite. To govori više o vama nego o nama. Govori o prirodi vaše vlasti, kao i o prirodi akcionog plana.
Ovaj akcioni plan je više nego truli kompromis dve vlasti, sa pozicija sa kojih je ovaj akcioni plan nastao, i ako uzmete u obzir da su Evropska komisija i Evropska unija više štitile građane Srbije i Crne Gore, naročito građane Srbije i budućnost državne zajednice, nego Vlada Republike Srbije, i da je Evropska unija morala da iznosi primedbe na akcioni plan koje će doprineti boljem funkcionisanju državne zajednice i da se te primedbe poštuju više nego primedbe koje su dolazile odavde i koje su na vreme upozoravale. Govorim vam o tome i o čemu je Vlada Republike Srbije vodila računa.
Vlada Republike Srbije je vodila računa o interesima Crne Gore. To se vidi po stopi i načinu kako su usaglašavani poljoprivredni i ostali proizvodi i tek kada je Evropska unija rekla, pa šta vi radite, to što vi radite to ne vodi harmonizaciji odnosa, već razdvajanju odnosa, onda se išlo se na to da se to popravi.
Zašto Vlada Republike Srbije nije vodila interes o budućnosti državne zajednice, funkcionisanju državne zajednice, interes o građanima Srbije i Crne Gore, naročito Srbije. Nego je morala to da uradi tek kada je to Evropska unija uradila. Zašto je Evropska unija došla u poziciju da ona više štiti naš interes nego Vlada Republike Srbije.
Ovde govorimo o trulim kompromisima, kojih ima više nego drugih trulih kompromisa. O trulim kompromisima koji su nastajali prilikom izrade Ustavne povelje i Zakona o sprovođenju Ustavne povelje, gde su mnogi žrtvovali sve radi naklonosti Mila Đukanovića i njemu sličnih, i gde je žrtvovana državna zajednica i normalno funkcionisanje državne zajednice zarad naklonosti tih istih.
Da li je naklonost Mila Đukanovića i njegove stranke vrednija od čitave Srbije i čitave državne zajednice Srbije i Crne Gore. Nekima očigledno jeste. Dok Evropska unija nije rekla da prepravite to što se tiče 56 proizvoda, onda smo ubacili jednu odredbu da će to u periodu od tri plus dve godine da se harmonizuje. Danas će da stigne packa da ne može taj rok, nego da mora u narednih godinu dana da se sve to harmonizuje, i onda ćemo opet doći u poziciju da Evropska unija više vodi računa o građanima Srbije i Crne Gore i o državnoj zajednici, nego što to vode Vlada Republike Srbije i Vlada Crne Gore.
Meni je potpuno razumljivo zašto Crna Gora to radi. Oni imaju najniži prosek carina u ovom regionu, imaju svega 3% i to je velika razlika u odnosu na sledeću državu, Bosnu i Hercegovinu, koja ima 6,8%. Harmonizacija je moguća putem dva rešenja. Jedno je model jedinstvenog tržišta, i u tom slučaju bi spoljno-trgovinski monetarni režim bio jedinstven, što bi omogućilo potpuno slobodan protok roba, usluga i radne snage. U drugom imamo suprotno rešenje, gde se pristupa sa pozicije postojanja dva tržišta, tj. dva posebna spoljno-trgovinska i monetarna režima. Slobodan protok robe, usluga i radne snage ne bi bio moguć, naravno, zato što imamo dva potpuno odvojena tržišta, i na taj način ne možemo jasno da sprovedemo postupak harmonizacije odnosa Srbije i Crne Gore.
Ako se uzme da su naše carinske stope 2001. godine smanjene sa 14% na 9,4% i da bi ovo podrazumevalo još dodatno smanjenje carinskih stopa i uvođenje jednog restriktivnog sistema, dolazimo u poziciju da, s obzirom da mi prema Evropskoj uniji imamo 45% ukupnog izvoza i to 60% čine proizvodi od tekstila, odeće i obuće, čelika, čeličnih proizvoda i drveta, ove oblasti bi najviše bile pogođene ovakvim rešenjem. Ako krenemo od toga da i u razlozima za donošenje ovog zakona stoji potreba za usklađivanjem odnosa sa Evropskom unijom, ako pogledate samo Solunsku deklaraciju, videćete da oko prijema treba da se popričeka, da će on ići pojedinačno, a ne kolektivno u Evropsku uniju i da Solunska deklaracija govori da se velika pomoć od Evropske unije u naredne dve godine ne može očekivati, s obzirom da je odvojeno oko 200 miliona evra za ceo ovaj region.
Ako ste pogledali Solunsku deklaraciju, kao što verovatno niste učinili, ono što je veoma važno za učlanjenje u Evropsku uniju i jednostavno prilikom procesa stabilizacije i asocijacije su kriterijumi iz Kopenhagena. Za Kopenhagen ste verovatno čuli, ali za kriterijume verovano niste, pa ću ih pročitati, odnosno 1993. godine to je definisano, i kaže: "Stabilnost institucija koje garantuju demokratiju, pravnu državu, poštovanje ljudskih prava i manjina; 2) postojanje efikasne i konkurentne tržišne privrede; 3) konkurentnost domaćih preduzeća i njihova sposobnost da se odupru snažnoj konkurenciji unutar Evropske unije, sposobnost preuzimanja obaveze koja proističe iz članstva, uključujući i realizaciju ciljeva političke, ekonomske i monetarne unije".
Za Mastriht ste verovatno čuli, a neki verovatno više po imenu fudbalskog kluba, pošto više posećuju kladionice nego ovu skupštinu, ali u Mastrihtu je zaključen jedan ugovor u kome se kaže - da predstavlja ekonomske uslove utvrđene ugovorom iz Mastrihta, kojima se procenjuje spremnost zemalja EU za pristup evropskoj i monetarnoj uniji; pa pod 1) visok stepen cenovne stabilnosti, stopa inflacije ne sme biti viša od 1,5% u odnosu na stopu inflacije u prve tri zemlje sa najmanjom inflacijom; 2) smanjenje javnog duga do 60% bruto društvenog proizvoda i budžetskog deficita do 3% od bruto društvenog proizvoda; 3) stabilan devizni kurs; 4) prosečne nominalne i dugoročne kamate ne smeju biti više od 2% u odnosu na kamatne stope 30 zemalja Evropske unije sa najnižom stopom inflacije. Sve ovo govori o ...
Ne, hoću da koristim samo ono vreme za koje su me ometali, a to je dva minuta, a svojih narednih 10 minuta ću koristiti kasnije.
Tako da...
Ne koristim, samo želim da završim.
Tako da Akcioni plan pred nama, koji je nastao kao posledica trulog kompromisa, ne vodi normalizaciji dva tržišta, dva sistema u jedan sistem, i mi ćemo i dalje imati administrativnu granicu, i dalje ćemo imati carinske ispostave i to se iz ovih dokumenata dobro vidi. I dalje ćemo imati neka "mirovna veća", koja će rešavati sukobe ovde izdignute skoro na nivo dve države, što nam sve govori da ovaj plan neće harmonizovati odnose već će samo učvrstiti razdvajanje i učvrstiti pozicije dve države.
Tako, DSS ovakav plan svakako ne može da podrži jer je on suprotan ideji državne zajednice Srbije i Crne Gore, stvaranju jednog sistema, jedne države. Mi imamo razdvojene monetarne i carinske sisteme, imaćemo razdvojena tržišta, loš platni promet jer imamo dve monete i jednostavno jako će teško biti da ova državna zajednica profunkcioniše na ovaj način.
Ono što je trebalo ovaj akcioni plan da utvrdi je da omogući funkcionisanje državne zajednice. Ovim planom će to biti jako teško, gotovo nemoguće i jednostavno rokovi koji su ovde utvrđeni govore o nameri da se suštinski problemi odlože za ono vreme kada trenutna garnitura neće biti na vlasti i da se vruć krompir ostavi onima koji će odgovorno voditi računa o državi.
Pa, dobro, par činjenica i tu se slažem sa vama da crnogorski parlament vodi računa o interesu Crne Gore i to ne treba sporiti. Kamo sreće da srpski parlament vodi računa o interesu Srbije i da Vlada Republike Srbije, za razliku od toga kako to radi Evropska unija, vodi računa o interesima privrede Srbije. To je suštinska stvar i to je suštinski problem.
Mi ovde govorimo o tome da je Evropska unija morala da natera Vladu Republike Srbije da preduzme mere koje su interesu građana Srbije i funkcionisanja jedinstvenog tržišta. Mi ovde ne govorimo o tome da je Crna Gora nešto radila. Pa naravno da je Crnoj Gori stalo da dobije što liberalnije carinske stope, da one budu što niže, s obzirom da "ekonomska moć Crne Gore" nije posledica industrije već svega ostalog, već ona to pre svega zasniva na turizmu. Ona ima par propalih kombinata i zato su stavljene neke carinske stope kako bi se zaštitili ti kombinati. Suština je ovde da je Vlada Republike Srbije na insistiranje Evropske unije unela odredbe da bi se zaštitila privreda i to su te carinske, kako vi kažete sezonske carinske stope. Tu je tih 56 proizvoda.
Ali, sve ovo što govorim je činjenica. Isto tako da mi i dan-danas ne znamo, danas kada raspravljamo o ovome, ne znamo kako će Akcioni plan izgledati. Znači da se on još uvek menja, da je još uvek podložan promeni i da ćemo mi konačan tekst možda dobiti tek sutra, prekosutra ili možda kroz pet-šest meseci, a možda i nikad.
Možda će to sve ostati na papiru. Ako pogledamo samo razlike, recimo u carinskim stopama, mi smo za goveda i svinje imali 30%, Crna Gora - nula. Znači, to je sve trebalo uskladiti na način da se ne ošteti naša država, a da se Crna Gora približi nekim standardima, odnosno da se spoljno - trgovinsko poslovanje i uopšte carinske stope usaglase na nivou cele države. Naravno da to nije bilo nimalo lako.
Ono što hoću da kažem, to je činjenica da treba voditi računa o Srbiji i o funkcionisanju državne zajednice, jer ako vi imate rešenje koje je na štetu većeg i jednog člana državne zajednice, vi ne možete da harmonizujete odnose. Znači, prilikom zaključivanja ovih dogovora nije trebalo uraditi ono što Milo Đukanović ili neko iz njegovog okruženja želi, već je trebalo podvući crtu, videti koje su namere Evropske unije, a to je, pre svega, za harmonizaciju odnosa u pravcu ovih odredbi iz Kopenhagena i Mastrihta, o kojima sam govorio, kako bi što pre postali članica Evropske unije. Mi članica Evropske unije ne možemo da budemo u onom periodu o kome se ovde to govorilo, do 2007. godine, s obzirom da će biti samo pojedinačnog članstva, pojedinačnih odnosa. Jednostavno, više neće biti kolektivnih učlanjenja, već će se gledati da li svaka država ispunjava pojedinačne uslove.
(Predsedavajuća: Tri minuta.)
Zato je važno da se poštuje Beogradski sporazum, koji je bi politički akt, koji je kroz Ustavnu povelju i zakon pretočen u pravni akt, koji je kroz Zakon o sprovođenju Ustavne povelje potpuno iskrivljen, i po pitanju imovine i po pitanju svega, a ovo predstavlja naličje Beogradskog sporazuma i političke volje izražene u ovoj skupštini, da se napravi državna zajednica ili zajednička država Srbija i Crna Gora, koja će funkcionisati, a ne koja će biti način da se stvore dva potpuno razdvojena sistema i da se stanje iz vremena Miloševića, potpuno odvojenih sistema, samo produži.