Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dejan Mihajlov

Govori

DSS je uvek, prilikom bilo kakvih promena u oblasti pravosuđa i tužilaštva, insistirala da je to veoma osetljivo pitanje i da tu treba da se vrše kadrovske promene sa većom dozom pažnje nego u drugim  oblastima. Tako smo bili i protiv kada je imenovan tužilac Siniša Simić po hitnom postupku.
Nismo bili protiv čoveka, ali smo bili protiv tog načina. Uvek smo bili protiv toga da se bilo ko smenjuje, a da se ne vodi rasprava o nečijoj odgovornosti i radu.
Mi ovde raspravljamo o imenovanju novog tužioca, a nemamo izveštaj o radu Siniše Simića, smenjenog tužioca, odnosno on je razrešen ili biće razrešen na lični zahtev, a u suštini je on protivustavnom odlukom v.d. predsednika države smenjen sa mesta Republičkog javnog tužioca; to je po nama duboko protivustavno, jer ovlašćenje za to ne postoji, niti vanredno stanje suspenduje pravo Skupštine da imenuje i razrešava javne tužioce.
Mi smo i prilikom rasprave o setu pravosudnih zakona iznosili ove primedbe, naročito kada se govorilo o promeni načina imenovanja javnih tužilaca, odnosno zamenika javnih tužilaca. Smatrali smo da Skupština ima to ekskluzivno pravo da raspravlja o imenovanju, radu i razrešenju.
Mi ovde čak ne raspravljamo o razrešenju i o ostavci, a trebalo bi i o izveštaju o radu tužioca koga je ova skupština imenovala. Razumem što nismo raspravljali o radu nekih tužilaca koje je imenovala prethodna vlast, ali treba da raspravljamo o radu tužilaca koje je imenovala ova skupština.
Mislim da bi to bilo najcelishodnije, da vidimo ko je decembra prošle godine imenovao Sarajlića na to mesto i ako treba da raspravljamo o tome. Zašto se tada nije vodilo računa o tim njegovim potencijalnim vezama, ukoliko ih je imao? Koja je odgovornost samog ministra za to, jer on sedi u tom Visokom savetu pravosuđa. Koja je odgovornost samog Republičkog tužioca, koji je predložio imenovanje Sarajlića za zamenika tužioca.
Svakako su to stvari o kojima mi moramo ovde da raspravljamo. Ne može se prelaziti preko nekih veoma krupnih omaški ili grešaka kojih je bilo u prethodnom periodu. Ako tako budemo radili, nikada nećemo doći do sistema koji će moći da ima one tri osnovne funkcije demokratskih institucija, a to je izbornost, odgovornost i smenjivost. Mi ovde nikada o odgovornosti ne raspravljamo, nikada ne raspravljamo o radu bilo kog organa kojeg smenjujemo.
Javni tužilac, naročito Republički, veoma je važan i možemo da kažemo da, pored nekih drugih organa, on spada u najvažnije sa pozicija zaštite javnog poretka, društvenog interesa, samim tim što on goni počinioce krivičnih dela.
Posebna pažnja je ovde važna, naročito zbog mogućnosti da se pri izboru tužilaca učini pogreška, kao što je bilo u slučaju, sada je to očigledno, gospodina Sarajlića, razrešenog zamenika Republičkog javnog tužioca. Zato razumem da su imenovanja po hitnom postupku uzrokovana, verovatno, današnjim ukidanjem vanrednog stanja, pa i imenovanje Republičkog javnog tužioca. To sve može ili ne može, ali za nas nije racionalno objašnjenje.
Nije objašnjenje to što se vanredno stanje koristi da bi se zataškalo šta se radilo u prethodnom periodu i čija je odgovornost za ono što se radilo u prethodnom periodu. Svakako da neko mora da bude odgovoran. Da li je to Siniša Simić, da li su to ostali članovi Visokog saveta pravosuđa ili možda neka druga služba koja je Siniši Simiću trebalo informiše o Sarajliću i sve ono što znači neku prethodnu proveru svih koji se imenuju na ovako važne funkcije.
Mi o tome ovde nismo razgovarali, niti postoji namera bilo koga da se o tim važnim pitanjima ovde razgovara. Po meni, to je veliki problem. Kao i onda mi i sada upozoravamo da se ne mogu po hitnom postupku ovako važne odluke donositi.
O gospodinu Ostojiću, koji je sada predložen za Republičkog javnog tužioca, mogu da kažem da mi ništa loše nismo čuli. Naprotiv, sve govori da je to kvalitetan čovek koji je krajnje dobro obavljao svoj posao i kao zamenik opštinskog tužioca i kao načelnik SUP-a u Novom Sadu. Očigledno je nesporno da bi taj čovek, ukoliko postoji spremnost da se ovde razgovara, verovatno dobio podršku najvećeg dela poslanika u ovoj skupštini.
Takođe je sporno to što se sve ovo radi po hitnom postupku, bez ikakve mogućnosti da se javnost i poslanici upoznaju sa gospodinom Ostojićem, ko je on, šta je radio, kako je radio. To su za nas veoma važne stvari, jer se ne menja tužilac svaki dan. Država koja menja tužioce svakog dana nije ozbiljna država.
Zato je važno da u postupku imenovanja Republičkog javnog tužioca, od koga posle zavisi mnogo toga u samoj tužilačkoj organizaciji pošto ima priličan uticaj na imenovanje zamenika javnih tužioca, mora se ostaviti mogućnost i za razgovor sa njim i za upoznavanje svih poslanika i javnosti s gospodinom Ostojićem.
Jedino što ostavlja i baca senku na sve ovo, a to je što smo mi menjali zakon kako bi ga uskladili sa stažom i svim onim što ima gospodin Ostojić. Smanjili smo broj godina radnog staža na šest, kako bi gospodin Ostojić mogao formalno da bude kandidat za Republičkog javnog tužioca, ne u vanrednom, nego u redovnom stanju. To je jedino sporno. Očigledno je da je poslanička većina preuzela odgovornost za to što je menjala zakon kako bi ga uskladila sa kvalifikacijama gospodina Ostojića i što po hitnom postupku, kao i po pitanju gospodina Simića, insistira da se ovo donese.
DSS smatra da o gospodinu Simiću treba posebno da se izjašnjavamo.
Takođe je sporno imenovanje Mojsea Kostića za predsednika Opštinskog suda u Alibunaru. Potpuno sam saglasan sa stavom Odbora, koji nije prihvatio imenovanje Kostića za predsednika Opštinskog suda u Alibunaru i isto bih tražio da se posebno glasa o tom slučaju.
Taj čovek je bio partijski aparatčik, poslednji predsednik Komiteta Saveza komunista u Alibunaru. Po nekim, koji su završili razne kumrovačke škole, možda je to kvalifikacija da glasaju za njega i da ga podrže. Mi smatramo da to ne bi trebalo da bude posebna kvalifikacija, da su sudije i naročito predsednici sudova iz tog vremena bili malo više partijski nego pravni, više su nekad gledali stav komiteta i gotovo je bilo nespojivo da tada neko bude u komitetu, predsednik komiteta, a da bude i sudija. Ovaj gospodin je to bio.
Ne ulazeći u izveštaje o njegovom radu i sve ostalo, ali nespojivo je da se sudija bavi politikom. Gospodin Kostić se očigledno bavio i ima sklonosti da to radi i sada. Tokom raznih kampanja u poslednjih 10 godina pojavljivao se kao politički aktivista.
Mi ćemo podržati stav Odbora za pravosuđe i upravu da gospodin Mojse Kostić ne bude izabran, a da se o gospodinu Đorđu Ostojiću glasa odvojeno od ostalih imenovanja.
Pre svega, želeo bih da kažem još koju reč o nekoj, da kažem, hajci koja se vodila na one sudije koji su u ovoj skupštini gotovo aklamacijom bili izabrani. Tu govorim o Zoranu Ivoševiću, Leposavi Karamarković, Vidi Petrović-Škero, kao i svim onim pritiscima na sudstvo kojih je bilo i koji su verovatno uzrokovali da mi nemamo sudstvo kakvo želimo.
Leposava Karamarković i svi ostali, pa i njihovo bivstvovanje na tim mestima bilo je prepreka za borbu protiv organizovanog kriminala i upravo njihovo smenjivanje treba da omogući borbu protiv organizovanog kriminala. Mislim da dovođenjem u vezu ovih ljudi sa tim stvarima apsolutno nije na mestu i da su ti ljudi u vremenu iza nas bili osnivači Društva sudija Srbije, društva koje se usprotivilo Miloševićevim promenama u pravosuđu, nasilnim smenama, imenovanjima u pravosuđu, kakvih je bilo. Gospodin Vučetić, Ivošević, Leposava Karamarković, to su ljudi koji su se data pobunili protiv toga.
Ovde mi o njihovom radu, o radu Leposave Karamarković, nismo čuli ni jednu reč, a trebalo je. Nismo čuli ni jednu reč ni o radu gospodina Ivoševića, a trebalo je. Nismo čuli ni jednu reč ni o radu Vide Petrović-Škero. Te stvari po meni nisu u skladu sa našim namerama da izgradimo nezavisno i slobodno pravosuđe, da izgradimo institucije države u kojima treba jedni druge da kontrolišu, izvršna, zakonodavna i sudska.
Imamo potpuno podjarmljenu sudsku vlast, vlast koja nije imuna na pritiske, koja je neprestano pritiskana i u njoj su ljudi od autoriteta, koji su mogli da počnu sa izgradnjom nezavisnog pravosuđa, upravo bili najviše gaženi i napadani. Smene Leposave Karamarković i Zorana Ivoševića upravo treba da posluže kao primer onim sudijama koji nisu imali možda snage ni pod Miloševićem, a neće imati ni sada da se suprotstave hajkama na sudije i nasilnim promenama u pravosuđu.
Smatramo da su to sudije koje su časno odradile svoj posao, časno se borile za promene do kojih smo svi zajedno došli. Mislim da je odnos ove skupštine prema njima potpuno neprihvatljiv, niko nije izašao da kaže nešto o tim sudijama, kako su radile, šta su radile, jednostavno je moralo drugačije da prođe. Ukoliko se odnosimo tako prema kadrovima koje je ova skupština gotovo aklamacijom prihvatila, to nas ne približava demokratskoj, parlamentarnoj kulturi.
DSS takođe ne može da prihvati imenovanje Baćovića za predsednika Okružnog suda u Beogradu. Da li je to nagrada za to što je on potpuno kriminalnu kandidaturu Nebojše Pavkovića za predsednika Srbije prihvatio, iako je imala 5.000-6.000 potpisa. Da li je to nagrada što nije hteo da pročisti biračke spiskove i što je služio u svrhu bojkota i neuspeha izbora. Da li je to njemu nagrada sada? Da li ćemo da se vratimo u vreme Miloševića, kada je sudija Janković nagrađen mestom ministra pravde, zato što je krao lokalne izbore 1996. godine.
Da li se mi vraćamo u ta vremena kada je Baćović Nebojšu Pavkovića, koji je sada optužen za šta je već optužen, jednostavno kandidovao ili promovisao u predsedničkog kandidata, a skupio je 5.000 potpisa. Da li je to nagrada za te radnje? Ova skupština se uopšte ne razlikuje od vremena u kojem je radio Milošević, gde je posebno nagrađivan Balša Govedarica, gde je nagrađivan Dragoljub Janković, gde su sve te sudije nagrađivane zato što su prekrajale i krale volju građana. Mi se upravo u ta vremena vraćamo i to nisu dobra rešenja, to su preveliki skokovi, kao ovo o čemu je govorio gospodin Pavlović za Sonju Brkić.
Jednostavno, vi na najviša mesta u pravosuđu dovodite ljude koji nemaju stručni autoritet, nisu autoritet u sudstvu i svojim kolegama ne imponuju kao stručnjaci, kao borci, kao što su bili Leposava Karamarković i Zoran Ivošević, već dovodite ljude koji imaju političku zaštitu i političku zaleđinu koja će stati iza njih i verifikovati njihove, u jednom trenutku, možda protivzakonite odluke.
Sve to nam govori da su ove izmene na štetu sistema pravosuđa, a mi smo krenuli da ga gradimo kao deo države koji će biti samostalan, nezavisan i odgovoran. Mi opet radimo ono što se radilo i mislim da će posledice takvog postupanja biti katastrofalne i nijedno vanredno stanje ne može da pokrije ovo što se radi, već je ovo uvođenje vanrednog stanja u pravosuđe, gde se više ni struka, ni bilo šta drugo poštuje, već se poštuje ko je član koje partije, pa će tako biti u slučaju gospodina Mojsea Kostića, neko je spomenuo Kurtovića, mislim da je to sve sporno i mi ćemo glasati izdvojeno za one koje smo pomenuli, za šta smo već tražili da se glasa izdvojeno, a ovo ostalo je potpuno neprihvatljivo.
U skladu sa članom 34, u kome se kaže u kom roku i kada može zakon doći na dnevni red Skupštine, povređen je Poslovnik, s obzirom da je zakon ušao u skupštinsku proceduru 4. decembra 2002. godine, a da je, po Poslovniku, maksimalan rok po kome mi možemo da raspravljamo o zakonu 90 dana. Taj rok je prošao i postupak predlaganja zakona Skupštini mora da se ponovi.

Mi imamo ovaj nevalidan predlog zakona pred nama. Ukoliko hoćemo da držimo sednicu, Vlada bi iznova trebala zakon da predloži Skupštini Srbije i da mi iznova zakažemo sednicu. Tu je član 134. Poslovnika potpuno tačan i jasan i ne ostavlja nikakve dileme. Jednostavno, to je nešto što je za nas prihvatljivo i toga se treba držati.
Dame i gospodo poslanici, ne možemo da ne postavimo pitanje zašto se tek sada raspravlja o zakonu o telekomunikacijama i kome je to bio interes, ako smo znali da je ovo prirodni, državni resurs koji mora da se iskoristi, gde imamo velikih gubitaka zato što se do sada nije raspravljalo o telekomunikacijama, kao i o radiodifuziji.
Da li je nekom bilo stalo da se ostavi vreme da se nekim medijima omogući da što pre ili u ovom periodu nedonošenja zakona usklade svoje poslovanje sa uslovima koje će ovaj zakon tražiti. Da li je to bio cilj ili nije, videćemo, s obzirom da je plan za raspodelu frekvencija Savezno ministarstvo telekomunikacija napravilo još jula 2001. godine, gde su pobrojani apsolutno svi sistemi i sve što treba. Tačno se vidi ko je po ovom planu trebalo da dobije frekvenciju, a ko nije. Predviđeni da dobiju frekvenciju nisu tada ispunjavali uslove. Možda se zato kasnilo sa donošenjem zakona, da bi se omogućilo njima da se pripreme i usklade sa onim što će zakon propisati. Kako ni do sada to nisu uradili, a pritisci međunarodne zajednice su veoma veliki za donošenje i zakona o radiodifuziji i zakona o telekomunikacijama, pristupilo se donošenju ovog zakona.
Koncept kao takav, iako ga ima u nekim zemljama, za mene je prilično sporan. Ovaj koncept treba vratiti ili podići na viši nivo, da Skupština bude jedan od faktora u postupku definisanja politike i uopšte svih poslova vezanih za telekomunikacije. Ovde se pominje samo Ministarstvo i imamo agenciju.
Agencija nije ništa drugo nego država u državi; za nju se kaže da je samostalni pravni subjekt, da je funkcionalno nezavisna od bilo kog državnog organa, kao i od svih organizacija i lica što se bave telekomunikacionim mrežama, sredstvima ili uslugama.
Znači, imamo apsolutno nezavisno telo. Ovde se kaže da Vlada Republike Srbije, na predlog ministarstva nadležnog za poslove telekomunikacija, utvrđuje politiku u oblasti telekomunikacija. To je u članu 5. A u članu 7. kaže se da radi obezbeđivanja uslova za efikasno sprovođenje i unapređivanje utvrđene politike - znači ne samo da agencija sprovodi, već i unapređuje odnosno menja politiku - osniva se agencija. Njoj se ostavlja mogućnost da kao samostalno, nezavisno telo, bude i finansijski nezavisna, da bude potpuno strano telo u jednom državnom poretku. Čak se ide do te mere da se izuzima iz Zakona o platama zaposlenih u državnim organima.
Da li se s tim složio ili nije ministar Đelić, da li ćemo jednoj agenciji u odnosu na sve ostale dati da može sama sebi da određuje plate, pošto ima prihode koje će sama ostvarivati, ne znam. Po meni je to potpuno neadekvatno i potpuno nemoguće da imate jednu agenciju potpuno istrgnutu iz celog sistema države, koja ima veće zarade nego druge agencije, poslanici, ministri i čitava Vlada Republike Srbije. Da li je to prirodno? Naravno da nije.
Ne može jedan deo Vlade, i to jedna agencija koja bi trebalo da pomaže ovoj skupštini u radu, da ima veće zarade i da bude izuzeta iz celokupnog sistema zarada u državnim organima. To je za nas potpuno neprihvatljivo. Sa tim nikako ne možemo da se složimo. To govori upravo o nameri da agencija ne samo sprovodi već takođe unapređuje odnosno menja politiku u oblasti telekomunikacija.
Ovde dolazimo do poente - da je Skupština potpuno razvlašćena. Skupština nema apsolutno nikakav uticaj. Pa, zašto mi onda ovde postojimo? Da bismo bili nečiji instrument, da se ovde skupljamo i raspravljamo o nekim trivijalnim stvarima, a da o suštinskim stvarima za državu, tamo gde leže prihodi, da o tome odlučuje neka agencija, koju niko ne kontroliše, koja sama sebi određuje zarade.
Kome to treba? To treba onima koji nemaju čiste namere i onima što žele da zloupotrebe ovo malo vremena na vlasti što je ostalo, kako bi se možda nešto promenilo i kako bi se neke frekvencije podelile.
Ako pogledate nadležnosti agencije, one su krajnje sporne. Na primer, u članu 8. i 9. kaže se da agencija priprema i sprovodi postupak javnog nadmetanja za izdavanje određenih dozvola. U tački 9) kaže se - prati da li se telekomunikacioni operatori pridržavaju uslova sadržanih u izdatim dozvolama. Znači, oni raspisuju oglas, uslove za izdavanje dozvola, izdaju dozvole i onda kontrolišu. Sve radi jedna ista agencija; svi poslovi su koncentrisani u agenciji. Ko koga tu kontroliše? Oni sami sebi određuju plate, nezavisni su u odnosu na sve ostale državne organe, sami određuju dozvole, sami raspisuju tender i sami kontrolišu one kojima su izdali dozvole.
Da li mi govorimo ovde o transparentnom sistemu ili o sistemu koji nema ni trunke transparentnosti? Da li je ovo sistem koji nam je potreban? Naravno da nije. Ovo je sve suprotno tome. Ako će neko da nas ubeđuje da ovakvi sistemi negde postoje, može da postoji ali u državi gde su korupcija i organizovan kriminal smanjeni na najmanju meru, imate javno mnjenje i druge institucije za kontrolu.
U državi u tranziciji ovakav sistem ne sme da postoji, jer otvara mogućnost korupcije, a ne sputava je. Tamo gde nema javnog mnjenja, a ovde ga nema, vi imate korupciju. U zemljama u tranziciji borba protiv korupcije može da se vodi jedino javnošću, transparentnošću. To je ono na čemu smo svi insistirali kada smo došli u ovu skupštinu. Ovde nema transparentnosti.
Sve što smo dalje od Skupštine, to smo dalje od transparentnosti. To treba svima nama da bude jasno.
Kada se sve te tačke povežu, da oni sami raspisuju uslove, javno nadmetanje, dodeljuju dozvole, sami sebe kontrolišu, pa o čemu mi ovde govorimo? Šta mi ovde glumimo? Da li treba nekom da damo ovlašćenje da on sve radi, a mi da se skupimo jednom u šest meseci, predsednici poslaničkih grupa i samo da verifikujemo ono što će neko raditi.
Da li je poznato koja sredstva leže u telekomunikacijama i kome je cilj da se to uradi?
Ova agencija je nešto slično kao Republička direkcija za puteve, koja određuje cenu putarine, ubira putarinu, raspodeljuje sve, daje puteve i sve ostalo, pa se zato javljaju ove stvari. Apsolutno nema nikakve kontrole.
Ovo je nakaradan sistem, suprotan onome potrebnom u zemljama u tranziciji.
Onda imamo pitanje licence; ona se ovde pogrešno tumači. Ovo je pitanje koncesije. Koncesija podrazumeva davanje određenih poslova da neko radi pod određenim uslovima za određenu nadoknadu. Licenca je nešto drugo, ona znači da svi oni koji ispunjavaju određene uslove imaju dostupnost određenim poslovima. Ovde imate ograničen pristup određenim poslovima i to je jednostavno koncesija, nije licenca. Ovo se pogrešno definiše kao licenca i ovo je suprotno Zakonou o koncesijama. Treba i to pogledati.
Zatim, imate rokove koji su prilično kratki, da do juna 2003. godine ovo treba da se ukladi. Treba da se donese na stotine podzakonskih akata. Ko će ovo da uskladi? Da li će ovo biti sprovodivo? Naravno da neće.
Zašto se onda donosi ovaj zakon? Pa da bi se zadovoljila forma prema međunarodnoj zajednici i Evropskoj uniji, Evropskoj komisiji, koja insistira da mi donesemo zakon o telekomunikacijama, a njih u ovoj fazi ne zanima da li će taj zakon biti sprovođen i primenjivan. Njih zanima da se ispuni forma i to će se uraditi. Doneće se zakon, a kakav će taj zakon biti, da li će biti donekle usklađen sa pravilima Evropske unije, možda hoće, možda neće, ali ta pravila su prilično široka.
U materijalima je dobijeno, navodno je predstavnik Evropske komisije Džefri Beret dao saglasnost na ovo. Ako pogledate njegovo pismo na engleskom i pogledate prevod, vidite da se tu nešto ne slaže. Ne znam da li neko misli da mi ovde ne govorimo engleski. Treba pročitati pismo u originalu i prevod i videćete da su to dve različite stvari. On je rekao da se slaže sa nekim osnovnim načelima konkurencije, antimonopola, ali da treba da dobije još detalja da bi mogao da se upozna. Ali, ovde se to odmah tumači da smo dobili saglasnost da je naš zakon u skladu sa evropskim propisima.
Dame i gospodo, evropski propisi, ako se neko na njih poziva, jako su široki i rastegljivi. Ovde imam statut u oblasti telekomunikacija i niz drugih akata, gde se vidi da su evropski propisi nešto sasvim drugo. Oni ostavljaju veliku mogućnost da imate prostora za jedan ili dva koncepta.
Ovde govorimo o onom konceptu, za koji može u nekoj rastegljivoj varijanti da se kaže da je u skladu sa nekim evropskim normama, ali veoma teško. Na taj način dobijamo koncept potpuno suprotan potrebama građana Srbije, a one iziskuju transparentan sistem.
Ako uzmemo da agencija može donositi opšta akta, u članu 103. se govori o tome, pogledajte sam Ustav i videćete da je ova odredba protivustavna. Opšta akta može da donosi samo Skupština i Vlada, niko drugi. Ne možemo da prenesemo takvo pravo na nekog drugog. Opšti akti se donose u Skupštini i Vlada ih donosi u funkciji sprovođenja zakona ove skupštine. To su uredbe i druga opšta akta.
Ovim je definisano da agencija može da donosi opšta akta. Ako uzmete ovlašćenja ove agencije, njenu finansijsku nezavisnost, da nema javne kontrole, da može da donosi opšta akta, može da unapređuje i menja politiku u oblasti telekomunikacija, koju ne utvrđuje ova skupština već Vlada na predlog ministarstva, dobijamo zatvoren sistem bez kontrole, sistem koji neće sprečiti, već otvoriti mogućnost za korupciju, kao i da se razni poslovi, razne dozvole daju onima koji nemaju sve uslove.
Da li je ovo priprema da možda "Pink" ili neko drugi dobije dozvolu iako ne ispunjava sve uslove? Da li ovde o tome govorimo? Naravno da o tome govorimo da na mala vrata hoće da se provuku krupne stvari, gde hoće da se završe poslovi za razne režimske televizije, dok ne dođe do vanrednih izbora i promene vlasti.
Ako pogledamo kako je definisana međunarodna saradnja, to je jedan jedini član. Ko će voditi tu međunarodnu saradnju? Telekom Srbije, kao što je to bilo i do sada? Više nemamo ministarstvo na saveznom nivou. Telekomunikacije su potpuno prebačene na republički nivo. Ko će voditi međunarodnu saradnju, kako će se odvijati, to ne stoji da je u nadležnosti agencije. U čijoj je onda nadležnosti međunarodna saradnja i međunarodni odnosi?
Ko će to raditi, jednim jedinim članom je onako najopširnije definisano. To je u nadležnosti republika, to treba urediti i videti kako će se raditi. Ono što je veoma važno, a što naš Predlog zakona jako slabo reguliše u dva člana, a to je zaštita prava građanina. Ta oblast je veoma pažljivo definisana u stranim zakonodavstvima. U našem zakonu imamo samo dva člana i oni na najopštiji i najbanalniji način definišu zaštitu prava građanina, a što je potpuno nedovoljno i neadekvatno, s obzirom o kakvoj se oblasti radi. Setićemo se samo afere prisluškivanja, Interneta i svega ostalog. Bilo je anketnih odbora u ovoj skupštini. Neko je prisluškivao nekoga preko Interneta i preko raznih kablova. Tu dolazimo na pitanje zaštite prava građanina.
U zakonima zemalja daleko ispred nas u oblasti telekomunikacija, npr. Nemačke, imate nešto što se zove telekomunikaciona tajna, zloupotreba predajnika, zabrana prisluškivanja, tehničke mere zaštite, zaštita podataka. Imate podatke i zahteve za informacije organa bezbednosti. Znači, sve je do u tančina definisano. S obzirom da imamo zakone koje smo doneli u ovoj skupštini pre desetak dana, a to su izmene Zakona o krivičnom postupku i sve ostalo što je u dobroj meri suprotno Evropskoj konvenciji i Međunarodnoj konvenciji o ljudskim pravima UN, možemo da vidimo da se otvara mogućnost za mnoga ugrožavanja prava građana u Srbiji. Ovim zakonom regulisano je pravo korisnika telekomunikacija i zaštita korisnika na najmanji mogući način, gde nema apsolutno nikakve zaštite.
Mi putem ovog zakona ne štitimo građane. Nama je cilj da se zaštiti pravo građana na tajnost, na nešto što je privatnost, pa da se spreči prisluškivanje i sve ono što može da se zove zloupotrebom prava od strane države. Mi moramo ovde da ograničimo državu da zadire u prava građana. Ako ova agencija ima sve ove atribute vezane za samostalnost, sama sebe kontroliše, može da utvrđuje i unapređuje politiku i sve ostalo, postavlja se pitanje šta se dešava sa građanima i gde su tu građani. Da li se dešava da svi mi postojimo da bi neko imao telekomunikacije i da bi mogao da nas prisluškuje. Da li telekomunikacije postoje da budu servis građana i u funkciji građana. Ne postoje nikakve tehničke mere zaštite, zabrane zloupotreba drugih vidova, pa ni zaštita podataka.
U mnogo složenijim državama, kao što je Nemačka, postoji precizno razrađen sistem zaštite ovih stvari. Imamo Austriju, gde isto postoji telekomunikaciona tajna, gde se kaže da tu podležu svi podaci o komunikacijama, a posebno činjenica da li tu neko učestvuje ili ne učestvuje; znači, sve ono što se odnosi na telekomunikacionu tajnu. Postoje obaveze operatora radi zaštite tih podataka.
Puno stvari ovim zakonom nije dorađeno. Govorimo o konceptu koji može ili ne mora da bude dobar. On je, ovakav kakav je, iskrivljen nekim stvarima, vezano za nadležnost agencije koja apsolutno ima carska ovlašćenja, gde nema nikakve kontrole, gde se pravi fasada time što će Skupština imenovati upravni odbor. To je apsolutna fasada, jer taj upravni odbor, s obzirom na sva ovlašćenja same agencije, neće moći ništa da kontroliše. Mi dobijamo sistem otuđen od ove skupštine, otuđen od predstavnika građana; taj sistem može da se okrene protiv tih građana, pa da bude u funkciji vlasti.
Da li je ovaj zakon o telekomunikacijama ono što nama treba? Naravno da nije. DSS se zalaže za drugi koncept. Zalažemo se za koncept da telekomunikacionu politiku utvrđuje Skupština, da ona ima najveća ovlašćenja, a da ministarstvo, Vlada i agencija koja će biti formirana ne mogu da se bave suštinskim stvarima oko telekomunikacione politike, već da budu servis ove skupštine i u funkciji građana; za jedan servis koji će biti javan, transparentan, gde će svaki poslanik i svaki građanin moći da ima uvid kako se i šta radi.
Ovako, zakona o telekomunikacijama, dobijamo nakaradan sistem telekomunikacija otuđen od građana, bez kontrole, gde imamo samostalnost agencije i finansijsku i po pitanju zarada. Da li je taj koji radi u agenciji za telekomunikacije zaslužio da ima veću zaradu nego neki član Vlade, neki ministar. Zašto bi imao veću zaradu ako je deo državnog aparata?
Zašto se to dešava? Kome je ovo cilj? Možemo samo da pretpostavljamo. Teško da će ovaj zakon kao takav biti sprovodljiv.
Treba doneti za samo tri meseca, kako se predviđa ovim zakonom, više stotina, da ne kažem hiljada akata prateće dokumentacije. To ništa nije urađeno, niti će postojati uvid u tu dokumentaciju, niti ćemo mi imati uvid u to šta se dešava, s obzirom da je agenciji ostavljeno da ona donosi opšte akte. To je protivustavno.
Opšte akte može da donosi Skupština i Vlada. Ako je neko mislio na neke druge opšte akte, onda ne sme da ih zove opštim aktima, već se zna šta su u pravnom smislu opšti akti i za se ko može da ih donosi. Ako je neko mislio na akte kojima se bliže uređuje rad agencije, onda je trebalo tako i da kaže.
Ne može se to nazivati opštim aktima, jer je ta odredba kao takva protivustavna. Ne možemo niti mi, niti Vlada da delegira na nekoga mogućnost da donosi opšte akte, jer je to upravo naše ustavno ovlašćenje i nama su ga građani dali da bi mogli da nas kontrolišu. Ovako ćemo dobiti sistem otvoren za mahinacije i korupciju, van kontrole. Iskreno se nadam da ovaj zakon, pošto će teško biti sprovodljiv, neće proizvesti onoliko štetnih posledica koliko je moguće, ukoliko neko krene bahato i neodgovorno da ga sprovodi.
Dame i gospodo, uvaženi poslanici, poštovani ministre, pre nego što se krene sa donošenjem nekog zakona, pre svega treba dobro analizirati postojeće stanje i videti šta je posledica za stanje koje imamo: da li su to loši zakoni, da li je to korupcija, da li je aljkavost, nemar ili nešto gore? Bez tih polaznih osnova, od kojih moramo da krenemo, ne možemo da vidimo ono što želimo da gradimo.
Da li je nama potreban jedan zakon koji bi obuhvatio više oblasti koje su do sada regulisane različitim zakonima ili nam je potrebno više manjih, jasnijih i efikasnijih zakona? Da li ovo što mi predlažemo ovde postoji u nekim drugim državama ili one imaju drugačiji sistem zakonodavstva? Ovo što je predloženo danas je nešto što, u svakom slučaju, ne može da bude prihvatljivo iz više razloga. Daću vam primer situacije u kojoj smo se nalazili, već je dobro poznata.
Danas i ovih dana povlači se po štampi - benzinske pumpe i kafići u Novom Sadu Nenada Opačića; kako je došlo do toga da neko dobije na licitaciji plac, gde se mahalo raznim rečima i pretnjama; pa da se previdi da je neko taj plac dobio na taj način kako ga je dobio, uz pretnje; pa da onda taj koji je radio projekat postane član gradske vlade zadužen za urbanizam, pa da onda on sve to umota i da dobijemo konačno rešenje.
To je primer možda ne loših zakona, ali loših odnosa. To sve stoji i to je tema mnogih priča danas u Novom Sadu. Niko nije povukao odgovornost za to. Da li onda ovde govorimo o lošim zakonima ili govorimo o tome što se ne kažnjavaju oni koji daju mimo planova i legalizuju putem zloupotreba u Srbiji. Zato treba videti da li je samo zakon taj koji treba da promenimo.
Idemo tačku po tačku. Udruženje urbanista Srbije takođe ima puno primedbi na ovaj zakon i kaže da je neprimenjiv. Mi kao Skupština treba da vodimo računa da li ćemo donositi zakone koji će biti neprimenjivi, izazvati nove sukobe, nove podele ili treba da donosimo zakone koji će neku oblast urediti.
Činjenica je da je oblast koju mi imamo potpuno neuređena i da vlada potpuni haos. Prođite samo Beogradom, Dedinjem, Bulevarom mira, zgrada Televizije "Pink" i sve ostalo što je protivpravno podizano, što je neko naknadno legalizovao da bi dobio režimsku televiziju. Ima takvih stvari mnogo, ne samo u Beogradu, ima i u Pančevu iz koga dolazim, ima u svakom gradu. Ima puno divljih naselja i nelegalizovanih objekata.
Činjenica je da je zakonom o legalizaciji samo 3% objekata legalizovano i pitanje je zašto je tako, da li je vođena ili nije vođena dobra kampanja. Treba postaviti pitanje šta ćemo raditi sa nelegalizovanim objektima, sa divljom gradnjom. Da li je interes države da se ti objekti legalizuju uz naknadu ili da ti objekti i dalje budu van svih planova?
Treba postaviti pitanje da li je interes države da se nelegalizovani objekat legalizuje u kraćem vremenskom periodu i za manje para, nego da se dobiju sve dozvole u kratkom vremenskom periodu, a vi krenete da gradite objekat u skladu sa svim uslovima. Naravno da je interes države da postupak donošenja i izdavanja dozvola, kao i svote koja se plaća za opremanje građevinskog zemljišta i uopšte za građevinsko zemljište, mora da bude kraći nego postupak legalizacije.
Zato treba gledati da li zakon ta pitanja rešava ili ne rešava, da li je zakon u skladu sa Ustavom ili nije. U ovom zakonu ima puno stvari suprotnih i Ustavu i mnogim drugim zakonima. Suprotan je i Zakonu o imovini Republike Srbije.
(Glas iz sale: U, sunce ti.)
Nekom je to "u, sunce ti", ali pogledajte malo zakone i vidite da li će ti zakoni biti primenjivi. Da li je ovo zakon koji omogućava decentralizaciju ili centralizaciju? Ako imate agenciju za prostorono planiranje, u kojoj je moć da donosi odluke i da sama kontroliše odluke koje donosi, da li tu govorimo o decentralizaciji, da li tu govorimo o kontroli, da li tu govorimo o novim odnosima i o novom sistemu?
Pročitajte malo zakon, nemojte dobacivati sa mesta, a da niste otvorili korice ovog zakona i da niste videli šta se dešava. Upravo u tome prednjače predsednici opština što ovde sede, a kada se sutra budu vratili i kada ih budu pitali - šta si ti to tamo glasao, on će reći - ne znam, meni su rekli da to tako treba.
To da tako treba je išlo ovde 50 i više godina i zato smo dovde stigli, zato što se ni urbanisti, niti se bilo ko drugi bavio poslom za koji je bio nadležan, dame i gospodo. Krenite da čitate zakone i da ustanovljavate šta je u interesu celokupne zajednice i da opravdate poverenje koje ste dobili da sedite u tim klupama. Taj mandat vam nije dao niko drugi do građani i treba u njihovom interesu da radite.
(Predsednik: Molim vas da se vratite na temu.)
Imate primer planske komisije koja sama izrađuje plan, sebe kontroliše i opet imamo centralizaciju, odsustvo jasnih sistema kontrole. Predlagač ovim zakonom nije jasno utvrdio šta je predmet i svrha i koja pitanja će regulisati zakon, šta je njegova a šta nadležnost drugih zakona i gde je ovaj zakon suprotan Ustavu.
Posledice i efekat ovog zakona vrlo brzo će doći, biće nesprovodljiv ili teško sprovodljiv, a već kroz šest-sedam meseci ili godinu dana moraćemo ovaj zakon da menjamo. Da li ćete onda opet, ne pogledavši taj zakon, da glasate za promene tog zakona?
Odredba o prestanku važenja Prostornog plana Republike Srbije je protivustavna. Ovim zakonom se to predviđa. Ovaj zakon je ništa drugo do zbirka uzajamno potirućih oblasti iz društvene prakse. Praksa koja je pokazala i koja je postojala da bi se izbegli neki kanali, vi je na ovaj način legalizujete i to različite prakse koje su međusobno suprotstavljene.
To nije dobro, suprotno je svetskoj praksi i predlaganju razvoja urbanističkog prostornog planiranja. Pre svega, ovde se urbanistički plan svodi na nivo nekog upravnog akta, a to je plan koji se po svim definicijama odnosi prema svima, deluje prema svima, to je opšti akt. Vi ga svodite ovde na akt koji deluje i odnosi se samo na onoga ko je naručio i na taj način dovodite u pitanje urbanističko planiranje uopšte, kao i prostorno planiranje u Srbiji.
Po vama, lokalni nivo upravljanja u pogledu urbanističke politike, dakle i uopšte, ne postoji. Sve se donosi na nivou agencije i ovo je suprotno proklamovanoj decentralizaciji i demokratizaciji sistema u Srbiji, ustrojava se veći stepen centralizacije na republičkom nivou nego što je sada postojeći.
Da li je to u skladu sa stremljenjima, omnibus zakonom, namerama iz budućeg ustava Srbije, za decentralizaciju i demokratizaciju; naravno da nije. U istim institucijama su smešteni oni koji sami sebi daju poslove i koji sami sebe kontrolišu. Ovakvo rešenje, naročito ovakve kontrole, ne postoje nigde u svetu. Doduše, možda to postoji u Iraku, ali neće postojati još dugo. Libija, Sverna Koreja, imaju takva rešenja i, ako ste ih preuzeli otuda, to je prilično prihvatljivo, s obzirom da tim putem idemo.
Ali, da vidimo šta dalje još ima u ovom zakonu. Ima puno interesantnih stvari, prosto čovek ne zna odakle da počne.
 Hoću, pošto vidim da su vaši poslanici zainteresovani da slušaju o ovome, tako da ću to i dalje koristiti. Očigledno im edukacija nedostaje, pa zašto ne poraditi na tome.
 Gospođo Mićić, da malo više poštujete Poslovnik, onda biste poveli računa o poslanicima koji vas podržavaju i sede ovde, i njima izrekli ponekad bar jednu kaznu.       
 Gospođo Mićić, ako hoćete da polemišete sa mnom, kada budem seo u klupu, izađite za govornicu. To je elementarno pravo kulture u parlamentu.
Ali, da nastavimo dalje da upućujemo poslanike u ono šta se ovim zakonom radi, odnosno ne radi.
Ako govorimo o odredbi koji se odnosi na građevinsko zemljište, ona je suprotna Zakonu o sredstvima u svojini Republike Srbije. Sa stanovišta podele građevinskog zemljišta na javno i ostalo građevinsko zemljište, navedeni zakon takvu podelu građevinskog zemljišta ne poznaje, pa je nužna podela ili prethodna izmena pomenutog Zakona o sredstvima u svojini Republike Srbije, jer je tim zakonom definisano da je svo građevinsko zemljište vlasništvo Republike Srbije i da samo Republika Srbija može da se bavi prometom građevinskog zemljišta, a ne niko drugi.
Zato, za one koji ne znaju, taj zakon mora da se promeni. Ili, nešto drugo uraditi, staviti pojedine odredbe van snage, ali to prelaznim i završnim odredbama ovog zakona nije predviđeno. Vi ćete imati u pravnom prometu dva akta koja su suprotna. Pa, da li ćete primenjivati ovaj zakon ili Zakon o sredstvima u svojini Republike Srbije, ne znamo, niti ko će tu konfuziju rešiti; da li će to rešiti ponovo ova skupština, što će neodgovorne odluke ponovo menjati, zato što se nije vodilo računa o tome, iako je bilo primedbi.
To su sve stvari o kojima očigledno neki ne vode računa ili ih ne zanimaju. Ovo je složena materija i ne može se regulisati naprečac jednim aktom, njime će se samo uneti dodatna konfuzija. Odsustvo sagledavanja mogućnosti da nastupe loše pojave, usled nelogičnosti pojedinih odredaba, ima nesagledive posledice i zato je možda bolje ovakav zakon u neku ruku i ne primenjivati. Možda je dobro što će biti neprimenjiv, znači neće nastupiti nesagledive posledice koje mogu da nastanu iz ovog zakona.
Možda je i dobro to što će vaš reformski zakon biti neprimenjiv, tako da će reforme koje vi sprovodite u mnogim drugim oblastima kao i ovde ostati neprimenjive. Ovim zakonom isključeno je postojanje javnih urbanističkih preduzeća, što je veliki problem. Taj vid preduzeća postoji u svim državama i javni urbanizam je servis koji vodi računa o interesu države i građana, kao i gradova i lokalne samouprave.
Ovde se isključuje, jer se to verovatno namerava prepustiti privilegovanim privatnim ili nekim drugim servisima, kako bi se ovaj anticivilizacijski odnos prema gradu produbio i kako bi opet imali privilegovane koji bi, poput Nenada Opačića, dobijali plac za pumpu i kafiće, a posle toga naknadno davali raznim drugim Nenadima Opačićima. (Glasovi iz sale: Ko?) Pa zna se ko je dao - Gradska vlada u Novom Sadu.
Da krenemo dalje, veoma je loše što se ovaj zakon donosi iako je struka protiv ovog zakona, iako struka kaže da ovaj zakon izuzetno usložnjava, komplikuje i čini praktično nerešivim predmet koji reguliše i da problemi ne mogu da se reše ovim zakonom. I, ako struka kaže da je tekst zakona toliko loš da se ne može ispraviti amandmanima, onda o čemu govorimo?
Nijedan ovako loš zakon još nismo dobili i ni za jedan zakon u ovoj skupštini struka nije rekla da je toliko loš da se ne može ispraviti amandmanima. Imali smo razne zakone, na njih smo stavljali razne primedbe, od školstva, od ovoga do onoga, i struka je imala primedbe na te zakone, ali ovde govorimo o zakonu koji će nas poput neke elementarne katastrofe, nepogode ili nečeg drugog pogoditi.
Privilegovani će "muljati", a oni koji pošteno hoće da rade, neće moći to da urade. Šta se rešava ovim zakonom - ovim zakonom se ne rešava pitanje korupcije. Naprotiv, otvara se, kako neko kaže, olakšani postupak dobijanja građevinskih dozvola i uopšte dozvola za gradnju. Kako se to dobija, kako će se vršiti legalizacija postojećih objekata - pa tako što će inspektor da zažmuri, dok se ne digne objekat i onda će kroz mesec dana da se sve to reši.
Da li tako treba raditi, da li ovde treba prelaziti preko toga i da li ćemo po ko zna koji put u ovoj skupštini prelaziti preko svetske prakse i protiv mišljenja struke koju treba poštovati. Da li se tako radi reforma, ako idemo mimo svetske prakse? Pa dajte, dame i gospodo, da se uozbiljimo. Ovo nije politička stvar i ne treba je gledati kao političku stvar. Ovo je stvar koja treba da olakša život građanima Srbije. Ovaj zakon treba da uvede red u jednu oblast, gde ima urbanističke i svake druge mafije.
Treba krajnje smireno i neostrašćeno ući u proces donošenja ovog zakona. Treba krajnje smireno saslušati primedbe svih na ovaj zakon. Ne može se ovaj zakon donositi, ako je protiv njega i lokalna samouprava, ako je suprotan interesu lokalne samouprave i drugim oblicima decentralizacije, autonomnoj pokrajini i verovatno suprotan novom ustavu i novim stremljenjima za donošenje novog ustava Srbije.
Ovaj zakon je suprotan sadašnjem Ustavu Srbije, jer ne može se ukinuti sadašnji Prostorni plan. To je jednostavno protivustavno. Suprotan je nizu drugih zakona u našem pravnom poretku, kao što su Zakon o lokalnoj samoupravi, Zakon o sredstvima u svojini Republike Srbije, Zakon o državnoj upravi i nizu pozitivnih propisa. Ovaj zakon je suprotan svim tim propisima.
Da li ćemo mi, koji smo doneli taj Zakon o lokalnoj samoupravi, sada razvlastiti tu lokalnu samoupravu, da li ćemo razvlastiti gradove, da li ćemo razvlastiti pokrajinu? Ovde govorimo o lošem zakonu što potpuno remeti odnose koji se uspostavljaju u našem pravnom poretku. On neće rešiti problem urbanističke mafije i urbanističkog haosa u Srbiji.
To ko i kako stoji, poštovana gospodo, raspišite izbore da vidimo, mi se izbora ne plašimo, a oni koji se plaše izbora, ti govore ili ne govore o tome i sakrivaju se iza nekih drugih stvari. Izbori su pravo merilo, mi se ne krijemo iza pokradenih i svakih drugih mandata. Jednostavno, mi ne želimo zakone suprotne ustavu kao što je ovaj i očekujem da Ministarstvo ovaj zakon povuče iz procedure, uredi ga sa više struke i uskladi sa postojećim zakonom, sa Ustavom, Zakonom o lokalnoj samoupravi, Zakonom o državnoj upravi, Zakonom o sredstvima u svojini Republike Srbije, jednostavno da dobijemo zakon koji će omogućiti da se ova oblast u Srbiji razvija.
Vi što zakone ne čitate, vi ćete snositi odgovornost za ovako loše zakone, ne mi, i onda ćete se češati, ali biće kasno. Hvala.
Gospođo Mićić, osnov za repliku nije da nisam pročitao zakon, za razliku od vas čitam zakone, osnov za repliku je to što neko kaže ovde i optužuje celo Udruženje urbanista Srbije da su iz Miloševićevog vremena.
Gospodine Šumarac, vi ste u vreme Miloševića bili profesor Univerziteta, šta treba da kažem - svi profesori Univerziteta su Miloševićevi profesori? Ako su se ljudi bavili svojom strukom, nemojte da govorimo na taj način.
Kada ne znam, pitam, a očigledno drugi ne pitaju kada ne znaju, pa žive u večnom mraku.
Ovde govorimo o tome da se ministar sada sa ove govornice više bavio politikom, nego svojom strukom i nije odgovorio ni na jedno pitanje koje smo postavili. Kada već govorimo o nekima iz bivšeg režima, onda mi objasnite kako je zgrada Televizije Pink legalizovana, objasnite mi kako je to rešeno, ono čudo u ambijentalnoj celini Dedinja, objasnite mi kako je to legalizovano, pa da vidimo ko je korumpiran, ko nije i ko šta radi.
Objasnite mi kako je Nenad Opačić dobio, pa to se dešavalo sada, plac za pumpu i kafiće, sve u Novom Sadu, ko mu je to dao, kako mu je to dao, da li su mu to dali ti urbanisti iz Miloševićevog vremena ili neka lokalna vlast iz vašeg vremena; i da li možemo deliti one iz Miloševićevog vremena i one iz našeg vremena; zar su vama bliži oni koji su korumpirani iz vašeg vremena, nego korumpirani iz Miloševićevog vremena. Meni su svi korumpirani isti, bili oni sada, bili oni juče, bili oni sutra, svi korumpirani su isti, a vi nemojte da štitite one koji su vama politički bliži.
Samo bih hteo da kažem da ćemo u okviru naše kvote napraviti zamenu tako da će umesto Dragana Lazića član Odbora biti Vuko Antonijević. Molim da se to ima u vidu pre glasanja.
Poštovani narodni poslanici, potpredsedniče Vlade, pa konačno smo dobili Predlog zakona kojim se uređuje oblast javnog informisanja, s obzirom da smo pre nešto više od dve godine stavili van snage Zakon o javnom informisanju protiv koga smo u nekim ranijim vremenima svi bili, za koji smo govorili da je nedemokratski.
Imali smo nakon toga dve godine vremena da se jednostavno obezbedi divljanje na medijskom prostoru, uopšte u javnom informisanju u Srbiji. Bez kontrole su plasirane razne laži, razne informacije, a tu su prednjačili neki mediji koji su uvek bili bliski režimu, da li prethodnom, da li sadašnjem, jednostavno to je u ovim trenucima postalo gotovo neizdrživo.
DSS svakako je tražila i ranije da se raspravlja o Predlogu zakona o javnom informisanju, uopšte o zakonima kojima bi se uredila oblast medija - telekomunikacije, radiodifuzija, javno informisanje i naravno dostupnost informacija. To su neki preduslovi da bismo mogli da govorimo da smo država gde je uređen medijski prostor.
Mi smo do sada od strane tih režimskih medija bili zasipani raznim lažima; setite se samo one laži televizije "Pink", kada je predsednik Koštunica išao u Kinu, u državnu posetu, da je tu bio neki Brozov nameštaj, pa je plasirana ta laž, ona je ponovljena više puta; i upravo ovaj zakon omogućava to da se smeni. Setite se laži Biroa za komunikacije, vezano za prisluškivanje; afere Delimustafić; svih tih laži plasiranih od strane režimskih medija. U nekim razgovorima su određeni potpredsednici Vlade rekli - nama su potrebni ti mediji u ovoj fazi da bi se obračunali sa DSS-om, zato je jednostavno bila potrebna televizija "Pink", da bi se neko obračunao sa DSS-om, ali dobro.
Zato zakon o javnom informisanju nije donet ranije, jer se koristio taj haos na medijskom prostoru; ona reklama ANEM-a upravo odslikava divlji zapad na medijskom prostoru, kako se on u Srbiji definiše.
Mi u stvarnoj sferi informisanja imamo divlji zapad gde ne postoje nikakve granice, nikakva merila, ni dobrog ukusa, niti dostojanstva, ni bilo čega, već postoji merilo isto u skladu sa divljim zapadom - veži konja gde ti gazda kaže; tako su mnogi mediji vezali svog konja ispred Biroa za komunikacije Vlade Republike Srbije, tamo su očigledno pili i jeli i tako su i informisali.
Tu pre svega mislim na one medije tipa "Pinka". Ali, dobro, o njima ćemo verovatno govoriti nakon ovoga i oni će verovatno biti tema kada se budu pisali razni izveštaji, pravile razne knjige i kada budemo mogli da govorimo o onima koji su na nesreći ovog naroda stvorili medijske imperije.
Da se vratimo zakonu, još uvek imam jednu dilemu, s obzirom da je radna grupa eminentnih novinara i stručnjaka iz ove oblasti pripremala ovaj predlog zakona, juče i danas smo čuli da oni nisu konsultovani oko ove poslednje verzije zakona.
Konačno da čujemo šta je istina, da li su do kraja novinari i radna grupa bili uključen u izradu ovog finalnog teksta predloga zakona, jer neki novinari kažu - ovo je mnogo drugačije od onoga što smo mi predlagali, ovo nije ono što smo mi napisali, bilo je nekih izmena koje su rađene mimo radne grupe i to je nešto što bih od predlagača voleo da čujem.
Ima u ovom zakonu dosta odredbi koje se tiču procesnog prava, odnosno kojim se utvrđuje postupak pred sudom. Dobro je što će se svi postpuci po ovom zakonu voditi pred sudom, to neće biti kao u ranijim vremenima i to je dobro. Imamo nesrazmeran broj odredbi, više od pola zakona su procesne odredbe, što jeste čudno i ne bi trebalo da ima mesta u zakonu o javnom informisanju. Zakon bi morao da se bavi informisanjem, a ne procesnim odredbama. To je tu gde jeste i svakako je bolje od postojećeg stanja.
Ono što upada u oči, to je 31. član, gde se štiti ličnost koja može da bude predmet neke informacije i jedan član štiti novinare. To je jedna nesrazmernost.
Suština zakona o javnom informisanju je da se napravi neki balans između informacija koje treba i ne treba da budu dostupne javnosti. Znači, imamo sa jedne strane zaštitu lica koja su predmet informacije, a sa druge strane zaštitu novinara koji te informacije prenose, odnosno objavljuju.
Samo jedan član se bavi zaštitom novinara. Mi smatramo da tu zasigurno treba popraviti taj deo zakona i omogućiti novinarima da slobodnije i nezavisnije rade. Kada govorimo o nezavisnom radu, tu pre svega mislimo na blagovremeno i istinito informisanje. Nezavisno informisanje je posledica perioda u kome smo bili, gde je postojala stroga podela na režimske i nezavisne medije, a mi treba da krenemo da upotrebljavamo pojmove blagovremenog i istinitog informisanja, što je mnogo više u duhu sistema koji moramo da izgradimo.
Zato je taj jedan član koji štiti novinare možda nedovoljan i možda je ovo put ka nekoj autocenzuri koja treba da se uspostavi, gde će novinari iz straha, mogućnosti da se izgubi zaposlenje, iz straha da budu kažnjeni i oni i glasilo, krenuti putem autocenzure.
Zato je potrebno ove mehanizme jednostavno razraditi i primedba nekih novinara članova radu radne grupe ide u pravcu da su novinari malo zaštićeni. Tu treba do kraja definisati položaj novinara, omogućiti im da kvalitetnije rade.
Dosta odredaba štiti ličnost od zloupotrebe određenih informacija. To je dobro, ta novina nije postojala i ona će omogućiti da se neistinite informacije ne mogu do zla boga ponavljati tako da onda neistinita informacija postane istinita.
Imate televizije koje uhvate jednu neistinitu, lažnu informaciju, pa je besomučno na svakih pola sata objavljuju, a vi nemate mogućnost da to sprečite. To televizija "Pink" praktikuje, neka saopštenja Biroa za komunikacije i onda se to objavljuje na svakih pola sata, a vi bez obzira što znate da nije istina i što su činjenice i dokazi potpuno suprotni, nemate mogućnost da u trenutku odreagujete i kažete - to nije tačno, jednostavno vi ne može to da objavljujete.
Vi možete sutra ili kroz dva dana da to uradite, ali pitanje je koji ćete efekat tada imati.
Ovaj zakon omogućava da se posle prvog objavljivanja spreči pronošenje lažnih informacija, što je nešto potpuno dobro. Do sada je problem u javnom informisanju takođe bio i taj da, bez obzira na obavezu za objavljivanje demantija neke informacije, u istom obimu na istom mestu gde je obavljena prvobitna informacija, to se nije radilo i vi dobijete informaciju na prvoj ili na drugoj strani, u prvom, trećem ili petom minutu dnevnika, a demanti ide u 15-tom minutu ili na 7, 8. ili 10. strani. To se jednostavno nije poštovalo i mnogo je potrebnija kontrola rada pri plasiranju tih informacija.
DSS je predložila, na čemu će insistirati, da postoji mogućnost uvođenja i formiranja novinske državne agencije. To ovim zakonom nije omogućeno. Mi smo dali amandman i smatramo da treba ovim zakonom ostaviti mogućnost da se posebnim zakonom formira novinska državna agencija.
Smatramo da država ne treba sebi to pravo da uskraćuje. Ukoliko u jednom periodu, znači do toga ne mora da dođe, postoji potreba da se formira novinska državna agencija, a što nije loše, na taj način može da se obezbedi pravovoremeno informisanje, istinito, s obzirom da je to praksa preko 15 država Evrope, pa ne bi bilo zgoreg da se ta mogućnost ostavi.
Privatne agencije su privatne i opet govorimo o finansiranju tih agencija. Možemo da dođemo u situaciju da onaj ko finansira neku agenciju može da utiče na informacije koje će plasirati.
Još jedna stvar koju bih voleo da pomenem, a to je posebno poglavlje ili poseban stav - govor mržnje, i to govor mržnje pod znacima navoda. Mislim da to nije dobro, govor mržnje pod znacima navoda je nešto što ne poznaje srpski jezik. To ne poznaje nijedan drugi zakon, poznaje se diskriminacija i sve ono ostalo, pozivanje na rasnu i svaku drugu diskriminaciju i iznošenje neistinitih informacija i sve ostalo. Govor mržnje stavljeno na ovakav način, pomalo je sporan...
 Ne, završavam. Samo još jedna rečenica. To pod znacima navoda svakako ne može da stoji. Imamo nekih amandmana u pravcu govora mržnje. Smatramo da govor mržnje može da se zloupotrebljava i koristi, pogotovo što ima dosta odredaba o volontarizmu. I ko je taj ko će ceniti šta je govor mržnje i sve ono ostalo što proističe iz govora mržnje. Jednostavno, to je za nas sporno.
Da li je to možda u sklopu, kao što je bila najavljivana ova Vladina komisija, da ispita rad medija ili nešto drugo, da li je to u skladu sa onim presbiroom, koji je nekada Brana Crnčević hteo da formira u Vladi Republike Srbije, koji je trebalo da bude biro za kontrolu, odnosno stavljanje i...
(Predsedavajuća: Jedanaest minuta.)
Završavam... da li je to isto što se planira i ovde.
Ima tu još puno nejasnih stvari. Nadam se da ćemo kroz ovu raspravu i kroz amandmane doći do rešenja. Inače, DSS će podržati ovaj predlog zakona u načelu, jer smatramo da je bolje da postoji zakon koji će urediti divlji zapad u sferi javnog informisanja. Ovaj zakon po svojoj sistematici spada u grupu modernijih zakona, pa može da posluži kao realna osnova za izgradnju zdravog sistema javnog informisanja. Hvala.
 Evo samo još jednom da iznesemo argumente vezane za ovaj zakon.
Prvo, generalna primedba je što se dve godine čekalo na ovo, na jedan zakon koji se tiče medija i definisanja oblasti javnog informisanja. Sada kada se radi na donošenju ovog zakona i raspravlja se u ovoj skupštini, to radimo bez prisustva kamera, odnosno direktnog prenosa. Smatram da ova rasprava jeste jedan vid i prilog javnoj raspravi o ovom zakonu, koji je izuzetno važan i može da se kaže jedan od ključnih sistemskih zakona za izgradnju demokratskih institucija. Zato je toliko važno da građani budu direktno upoznati sa tim kako pojedine stranke gledaju na sistem javnog informisanja u Srbiji.
Na ovaj način, izbegavanjem javne rasprave, mislim da se ne dobija i neće se dobiti na kvalitetu zakona. Naprotiv, mislim da će odsustvo javne rasprave doprineti da pojedina zakonska rešenja budu na štetu upravo medija i novinara, koji će u dobroj meri biti sankcionisani ovim zakonom. Za nas je izuzetno važno, to smo i pomenuli, da zakon ima celo poglavlje gde reguliše prava ličnosti u slučaju da jednom informacijom ili nizom vesti budu ugrožena, a samo jednim članom štiti novinara.
Član 30. reguliše mogućnost prestanka radnog odnosa novinara, što je za nas prilično sporno, jer se uvodi delikt mišljenja. Delikt mišljenja u toj meri da ukoliko se neko ne slaže ili nečije mišljenje ne slaže sa mišljenjem u redakciji, taj može da ostane bez radnog odnosa. Smatramo da je to prilično sporno i da se na taj način uvodi neki vid autocenzure u medijske kuće i među novinarima, sputava se njegovo pravo na različito razmišljanje, sloboda govora i sve ostalo što je Ustavom zagarantovano.
Uvođenjem ove odredbe, mislim da smo se vratili korak unazad od onih drugih odredbi koje su u ovom zakonu dobre i ostavljaju mogućnost novinarima da pravovremeno, istinito informišu. Ako je nama svima cilj istina, da li do istine možemo da dođemo ako uvodimo delikt mišljenja, odnosno mogućnost da neko bude izbačen sa posla zato što drugačije misli. Da li je to pravi put da se dođe do istine, ako nam je svima ona cilj. Naravno da nije.
Naravno da se suzbijanjem različitih mišljenja putem mogućnosti ili pretnje otkazom udaljavamo od istine i idemo ka cenzuri. Ovaj zakon ne treba da uvede permanentno vanredno stanje, već slobodu u sistem javnog informisanja i da omogući pravovremeno, istinito informisanje građana.
Na ovaj način, ovom odredbom, sve to se sputava. Tražim od Vlade i pozivam je da malom izmenom puno učini na kvalitetu ovog zakona. Govorimo o jednom stavu, to je stav 1. člana 30, gde bi se tom izmenom doprinelo dovoljno da se ovaj zakon kvalitativno popravi. Drugi deo člana 30. je sasvim korektan i on je upravo ta neophodna zaštita novinara koji žele da se bave istraživačkim novinarstvom i objavljivanjem istinitih informacija.
Ovde deo stavova dopušta voluntarističko tumačenje ugroženosti države, javnog interesa i svega ostalog, ukoliko ima spremnosti da budu zloupotrebljeni. Ostavljaju nekome ko je vlast ili nekom drugom da utvrđuje šta je javni interes. Mislim da to nije dobro i da je to regulisano drugim zakonima, šta je država, šta je interes države, koje su institucije države, šta je poredak i treba ići od tih tumačenja ovih odredbi.
Samim tim što ova rasprava ide ovako kako ide i bez prisustva javnosti, mi gubimo kontakt sa novinarima i novinarskim udruženjima, koji su istakle niz primedbi. Govori se o nekih sedam, osam, devet primedbi na ovaj tekst predloga zakona. A da je ova rasprava javna, odnosno da ima direktnog prenosa, mi bismo imali komunikaciju, jer smatram da ovaj zakon nećemo samo mi da primenjujemo, već će se najviše odnositi na novinare, pa treba do kraja sve iskonsultovati i doneti zakon koji će biti opšteprihvaćen i zadovoljavajući.
Naravno ne mogu svi uvek da budu zadovoljni. Kao što kaže potpredsednik Vlade Žarko Korać, nemamo nameru niti možemo da donesemo idealan zakon.
Ovaj zakon još uvek može da se prepravi, nažalost sada samo amandmanima od strane Vlade i Vlada kao predlagač da reaguje u tom delu. Smatram da bi to bilo dobro i doprinelo bi da ovaj zakon bude sa mnogo kvalifikovanijom većinom usvojen. Samim tim da dobije pečat sistemskog zakona sa velikim autoritetom da uredi oblast javnog informisanja u Srbiji.
U suprotnom, opet ćemo ići putem političkih pogodbi i preglasavanja, što neće doprineti stvarnom uređenju sfere informisanja i opet će otvoriti jaz između zakonodavne vlasti i novinara koji su učestvovali u pisanju ovog zakona, ali u tom poslednjem koraku nekako su preskočeni. Doprinelo se tome da oni opet imaju primedbe.
Znači, to je jedan od ključnih članova ovog zakona i svakako ga treba izmeniti. Ne sumnjam da mora da postoji spremnost, jer u suprotnom nismo ništa uradili i napravili smo nešto komotno u odnosu na neka ranija vremena. Ovaj zakon ostavlja mogućnost da sam urednik tumači šta je mišljenje, nije mišljenje, da li je izraženo ili nije izraženo, šta je uređivačka politika, da li svaki medij, da li svaka novina objavljuje na prvoj strani ili jednom mesečno, ovo je naša uređivačka politika, da bi svi znali da se u skladu sa tom uređivačkom politikom odnose. Kako neki novinar može da bude odgovoran za izneto mišljenje, ako je urednik taj koji uređuje novine i to objavljuje, kako može da iznese neko svoje mišljenje, ako urednik to ne pusti u novinama.
Znači, odgovornost je i na uredniku i na onome ko uređuje. Tako je ovaj prvi stav člana 30. malo kontradiktoran sa stavom drugim takođe člana 30. Treba ga jednostavno kao takvog izbrisati i ostaviti samo stav 2. da to bude ceo član. Na taj način bismo najviše doprineli slobodi informisanja. Inače, informisanje bi trebalo da bude u Srbiji slobodno i da postoje samo neki posebni uslovi kada se to može promeniti. Očekujem da Vlada ovo usvoji i time doprinese da ovaj zakon bude prihvaćen u ovoj skupštini.
Jedino što u ovoj situaciji može da se kaže, to je da možda ne treba za vreme vanrednog stanja da biramo sudije. Jedna stvar. Druga stvar, što je nasilno ili postavljen v.d. predsednik Vrhovnog suda Srbije potpisao. To su dve stvari koje su sporne. Mislim da sudije treba da se biraju u jednom redovnom postupku. Sudije se, naravno biraju po Zakonu o sudijama i to je nešto što je dobro.
Jedina rezerva koja može da postoji, nećemo stavljati primedbu, to je da li će ti koji sa mesta advokata i iz Advokatske komore idu u Vrhovni sud Srbije i opravdati onaj posao koji treba da rade. S obzirom da nisu imali prilike da se bave tako odgovornim poslom sa pozicije advokata, kao što je mesto u Vrhovnom sudu Srbije jednako izboru u okružni sud od strane advokata pomalo je neuobičajen, ne prati se onaj tok koji bi trebalo da postoji, što znači, advokatura, sudstvo, okružni sud i Vrhovni sud. Dobro, to je predlog Visokog saveta pravosuđa.
Ne stavljamo primedbe, nego jednostavno iznosimo ta dva zapažanja, kao i to da Sonja Brkić svakako ne može da radi posao koji radi, da je imenovana protivzakonito na mesto vršioca dužnosti predsednika Vrhovnog suda Srbije i da se mi ne slažemo sa odnosom kakav je bio prema prethodnom predsedniku Vrhovnog suda Srbije, koji je gotovo prinuđen da da ostavku. To su neke stvari.
Očekujemo da naredni izbori sudija budu mnogo korektniji i da ne budu praćeni vanrednim okolnostima, koje sigurno utiču na rad Visokog saveta pravosuđa i na neko rasuđivanje, s obzirom koja se hajka vodila protiv sudova. Jednostavno, za sud nije potrebno da oni sami sebe biraju i da imaju neku autocenzuru; potrebno je da se zakonskim uslovima, atmosferom u društvu, njima omogući da rade, da se spreči korupcija sudstva i, naravno, politički upliv na sudstvo.
Mi donekle imamo institucionalne garancije za to, ali opšta klima u društvu i stalne pretnje sudovima ne omogućavaju i ne doprinose izgradnji nezavisnog sudstva, te apelujemo da se spreči upliv izvršne vlasti, nasilna razrešenja sudija, javnih tužilaca i da dobijemo odgovorno, nezavisno sudstvo. Na taj način možemo da doprinesemo izgradnji države.
Dugo se čekalo na ovaj zakon i da dođemo u poziciju da krenemo sa uređivanjem medijskog prostora u našoj državi. S obzirom da smo država koja ima jako puno TV i radio-stanica i da veći deo njih radi bez ikakve dozvole i bez ikakve kontrole jačine predajnika i uopšte finansijske kontrole, svakako da je ovo jako važno; potreba za konstituisanjem saveta se pokazala ne sada, nego i mnogo ranije, od samog preuzimanja vlasti, trebalo je što pre ovo uraditi.
One koji su svakako imali nelegalne zgrade, poput Televizije "Pink", i frekvencije i sve ostalo, trebalo je adekvatno sankcionisati za sve ono što su nam činili i u čijoj su funkciji bili, a protiv čega smo svi mi bili do 5. oktobra. Nakon toga, očigledno da ima i onih koji nisu više tako protiv toga. Naprotiv, za to su. Uživaću i čekaću odluku saveta za radiodifuziju kome će dodeliti frekvenciju. Živo me zanima kako će biti podeljene te četiri nacionalne frekvencije o kojima se priča, s obzirom da su dve namenjene RTS-u, odnosno nasledniku RTS-a.
To će za mene biti prilično interesantno, ko je, kako i šta uradio i da li će svi oni koji su predlagali lustraciju insistirati da se lustracija izvrši i na prostoru medija i da svi oni koji su radili to što su radili i bili u funkciji jedne političke opcije to i urade.
Znači, ovaj savet je svakako važan. Jednako je važan i sam sastav, da u taj savet pre svega uđu ljudi od profesionalnog, ličnog i moralnog integriteta, sposobni i kadri da se odupru političkim uticajima. To je jako važno, ne zbog nas, nego zbog države i izgradnje jednog zdravog medijskog prostora i uvođenja reda na ovaj medijski prostor.
Takođe je važno da se napomene da odredbe ovog zakona pri predlaganju poslednja dva kandidata za jedno mesto koje bira Skupština Srbije nisu ispoštovane. Lista kandidata mora da bude objavljena, obnarodovana 30 dana pre nego što se o toj listi kandidata odlučuje. To je imperativna odredba iz ovog zakona. Znači, mi danas ne možemo da odlučujemo o listi kandidata koju predlaže Skupština Srbije, zato što smo predlog za kandidata u savet za radiodifuziju, gospodina Cvetkovića, dobili danas.
To je nešto što, ukoliko hoćemo da poštujemo zakon koji smo sami doneli, moramo da uradimo, odnosno da se ispoštuje odredba od 30 dana. Naravno da će to, neki će reći, onemogućiti konstituisanje saveta za radiodifuziju i da će to još mesec dana odložiti rešavanje ovog procesa. O tome je trebalo voditi računa kada su se predlagali kandidati.
Smatram da ne treba mediji da snose odgovornost za nesmotrenost pri predlaganju kandidata, kada se nije vodilo računa o tome ko se predlaže. Možda se sudilo na osnovu njegovih stručnih kvaliteta, koji su, iz biografije Zorana Petrovića, ukoliko je ona takva kako se navodi, definitivno nesporni, ali ona druga strana koja je potrebna za članstvo u savetu za radiodifuziju, a to je nesporan moralni kvalitet koji treba da omogući da taj čovek bude otporan na pritiske kojih će sigurno biti za dve preostale frekvencije, a nišane ih četiri - pet televizija, ostaje da se vidi.
Zato mi ne možemo danas, ako ćemo poštovati zakon u prvom koraku koji moramo da napravimo, da odlučujemo o kandidatu Skupštine Srbije za to mesto, jer nije prošlo 30 dana svojevrsnog vida javne rasprave o predloženim kandidatima. Ta javna rasprava doprinela je i tome da Zoran Petrović povuče svoju kandidaturu, upravo zato što je imao u prošlosti odgovornost za primenu nekih zakona, koje smo mi okarakterisali kao nedemokratske i anticivilizacijske, o otpuštanju profesora u vreme jednog nedemokratskog režima koji je iza nas.
Ta javna rasprava, ne sudim o kvalitetu gospodina Cvetkovića, koji je nesumnjiv s obzirom na njegov renome, ali jednostavno tih 30 dana mora da se poštuje kao odredba ovog zakona. Jer, u zakonu stoji da mora da prođe 30 dana, i upravo ovaj zakon precizno i detaljno definiše postupak izbora članova radiodifuznog saveta, baš zato što je potrebna velika pažnja i velika obazrivost, velika odgovornost u postupku izbora članova. Ovo je jako osetljiva oblast i zato što imamo puno televizija koje će sigurno lobirati i činiti sve da baš oni budu ti koji će dobiti frekvenciju i važno je da prođe tih 30 dana.
Ovo jeste objektivna prepreka za izbor jednog člana saveta. Mi kao Demokratska stranka Srbije ne sporimo potrebu da danas izaberemo ostalih sedam članova saveta, ali s ozbirom na zakonsku odredbu svakako ne može biti danas izabran, jer je prošlo tek par sati otkako smo dobili njegovu kandidaturu, a kamoli 30 dana.