Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dejan Mihajlov

Govori

Poštovani predsedavajući, dame i gospodo uvaženi poslanici (bar oni koji ste u sali, s obzirom da nas nema puno, ali ima kartica, što neko kaže), nepodeljena je u najvećem delu javnosti, a verujem i u ovoj skupštini, potreba za ustavnim diskontinuitetom.
Mi smo došli, ili smo se bar tako nadali, do jednog političkog diskontinuiteta i potrebe da novu demokratsku državu gradimo na drugim i novim temeljima, uz jedan pravni sistem koji će omogućiti izgradnju jedne evropske demokratske države, što bi Srbija trebalo da bude.
DSS je insistirala na donošenju novog ustava, smatrajući da je to prvi korak u izgradnji pravne, demokratske države; jednog ustava koji će garantovati evropski nivo svih građanskih, ljudskih i manjinskih prava, koji će odrediti način funkcionisanja organizacija i institucija u Srbiji i koji će nam doneti jaku Skupštinu, neposredno biranog predsednika, sa manjim ovlašćenjima nego što sada ima, koji će nam doneti uslove za odgovornu vlast.
Stručna javnost je, kao što sam rekao, nepodeljena. Ali, takođe, ako se sluša savet i glas stručne javnosti, treba voditi računa o tome do kraja. Treba voditi računa o tome da li je neko iz stručne javnosti pomenuo ovakav način promene Ustava Srbije, da li je neko iz stručne javnosti rekao da Ustav treba da se menja, kako neko kaže, prostom ili većinom od 126 poslanika?
Da li je neko iz stručne javnosti rekao da ćemo Ustav da menjamo većinom potrebnom za izglasavanje jednog ministra, jednog člana radiodifuznog saveta, da li je neko iz stručne javnosti to govorio - nije, niti ćete čuti, niti je to praksa u bilo kojoj modernoj evropskoj zemlji, članici Saveta Evrope.
Stručna javnost i evropska praksa ovakvo rešenje ne poznaju. I, ako se već pozivamo na stručnu javnost, umne glave, onda ih treba saslušati i treba ih saslušati do kraja. Ne treba ih slušati u onoj meri u kojoj vam to odgovara, a obično je to u ovim slučajevima sve manje i manje; i, kako vreme odmiče, sve manje i manje odgovara stav stručne javnosti, jer se struka u poslednje vreme sve manje sluša, a više se poštuju političke potrebe.
Ovaj ustav i ovaj zakon su očigledno politička potreba. Ustav je potreba države, a ovaj zakon je potreba ostatka DOS-a, ne bi li doneo ustav koji bi malo produžio agoniju Srbiji, a njima produžio život na vlasti. Ako je u predlogu Ministarstva pravde u zakonu o narodnom advokatu, ili ombudsmanu, kako je popularno, predviđeno da se on bira sa dve trećine poslanika u ovoj skupštini, otkuda onda predlog Komisije, čiji je predsednik ministar pravde, da se ustav izglasava sa 126 poslanika?
Pa, da li nam je ombudsman važniji od ustava? Koja će prava taj ombudsman da štiti, ako ne prava definisana i određena ustavom?
Pa, kakvom mi našu državu pravimo, kakvu hijerarhiju akata pravimo u našoj državi i da li je uopšte ustav nešto čime se treba igrati, ili je ustav, bar u procesu diskontinuiteta, što smo mi očekivali da će da bude, posledica saglasnosti najvećeg broja političkih činilaca?
Verujem da bi jedan ustav, donet u postupku gde bi se poštovali stavovi najvećeg broja stranaka, taj ustav bi mogao da bude usvojen sa dve trećine glasova, ali je očigledna namera da se tapija na donošenje ustava stavi jednoj nelegitimnoj skupštini, jednoj nelegitimnoj većini, koja svoju većinu temelji na mandatima koji su ukradeni, odnosno po Ustavu i zakonu davno je trebalo da budu oduzeti onima koji sada sede u ovoj sali. Mi ćemo dobiti jedan takav ustav, donet u nelegitimnoj skupštini, nelegitimnim mandatima.
Referendum je po zakonu i najčešći oblik prethodnog izjašnjavanja o nekom pitanju. Po Zakonu o referendumu Crne Gore je to prethodni oblik, po raznim međunarodnim zakonodavstvima referendum se uvek tretira kao oblik prethodnog izjašnjavanja. Nigde, ni u jednom zakonu o referendumu, referendum se ne tretira i ne postoji kao faza u postupku donošenja jednog akta. To nigde ne postoji.
Treća stvar, referendum po Zakonu Republike Srbije može da bude oblik potvrđivanja u određenim izuzecima pojedinih zakona, i to su neke stvari koje ovaj zakon ne poštuje. Ovaj zakon je jednostavno suspendovao ceo pravni sistem. Ovde su suspendovana Ustavom zajamčena prava poslanika na podnošenje amandmana i dolazimo u fazu da će referendum, biti jedna konvalidacija onoga što će poslanička nelegitimna većina, zasnovana na ukradenim mandatima, da donese.
Vi uvlačite građane u konvalidiranje nelegitimnih odluka ovog parlamenta i dovodite u pitanje ceo jedan poredak, dovodite u pitanje celu državu. To je nešto što je potpuno neprihvatljivo i DSS, naravno, to ne može da podrži. Mi smo te prigovore isticali u toku rada same Komisije.
Treba naročito povesti računa o sastavu komisije. Sastav komisije prejudicira rešenja u ovom ustavu. Sastav komisije prejudicira rešenje da će Srbija krenuti putem federalizacije, odnosno konfederalizacije; jer, neophodna većina za donošenje ovog ustava zavisiće od glasova poslanika koji se zalažu za federalizaciju Srbije, a sam sastav komisije, gde se predviđa dvostruko predstavljanje pojedinih građana Srbije, prejudicira rešenje u ustavu, a to je federalizacija Srbije.
Građani Srbije su predstavljeni u ovoj skupštini ravnopravno i cela Srbija je jedna izborna jedinica. Svi građani su glasali sa ovu i ovakvu skupštinu i ona je bila januara 2001. godine reprezent volje građana, odnosno preslikala je volju građana u tom trenutku.
Ponovno uvođenje u ovu komisiju, predstavljanje od strane pokrajinske skupštine, dovodi nas u situaciju da mi neke građane dvostruko predstavljamo; građani Vojvodine su predstavljeni (i ja sam iz Vojvodine, ima tu još poslanika iz svih stranaka iz Vojvodine) u ovoj komisiji i biće predstavljeni, kao što su tu predstavljeni i građani ostalih delova Srbije.
Zašto bi građani Vojvodine bili dvostruko predstavljeni npr. u odnosu na građane Niša, Kragujevca, Kruševca, ili nekih drugih gradova, zašto bi oni imali privilegiju da više utiču na donošenje ustava i izbore sebi neka prava koja možda građani Beograda, Kruševca, Kragujevca i drugih gradova neće imati?
Zašto bi u samom postupku donošenja ustava uvodili neravnopravnost i učinili građane Srbije nejednakim u pravima, a jednakim u obavezama. To je potreba da se donese ustav i da se kupe poslanici iz Vojvodine koji se zalažu za autonomiju, odnosno federalizaciju Vojvodine, kako bi glasali za ovaj predlog ustava koji će zasigurno biti ustav koji će omogućiti federalizaciju, odnosno konfederalizaciju Srbije kao jedinstvene teritorije. Ugroziće jedinstvenu teritorijalnu celovitost Srbije, funkcionisanje pravnog i političkog sistema Srbije. Uvođenje ove nesrazmere govori o nameri za kupovinom pojedinih glasova u samoj komisiji.
Ustav bi, kao akt koji treba da dobije najsnažniji legitimitet, kao akt diskontinuiteta u ovom trenutku, morao da bude donet, izglasan kao posledica jednog širokog konsenzusa svih političkih činilaca, a ne preglasavanjem koje je bilo prisutno u samom radu Komisije, koje će biti prisutno i u ovoj skupštini.
Na taj način sreće za Srbiju neće biti. Preglasavanje i donošenje ustava malom većinom neće doneti sreću državi Srbiji i građanima Srbije. Ono će samo produbiti političke sukobe, ugroziti pravnu sigurnost, načiniti Srbiju državom koja neće imati ustav koji će služiti generacijama, već ustav koji će biti posledica političke potrebe u funkciji održavanja još koji mesec na vlasti.
Stavljanje svega u funkciju političkog održavanja u nelegitimnoj skupštini dovešće u pitanje celu državu i samu tu vlast i onemogućiće krupne sistemske promene za koje smo se svi toliko zalagali. Mi ćemo dobiti ustav diskontinuiteta sa Ustavom iz 1990. godine, ali dobićemo ustav kontinuiteta sa Ustavom iz 1974. godine, koji nam je priredio sve ono što smo proživljavali poslednjih deset godina.
Dame i gospodo uvaženi poslanici, ovo je suviše ozbiljan posao da bi ga ovako neozbiljno radili, a još neozbiljnije shvatali. Shvatanje posla donošenja novog ustava na ovaj način govori o političkoj zrelosti i spremnosti da se istinski radi na izgradnji institucija u ovoj državi. Ono na šta ovaj zakon ukazuje i što će verovatno biti rezultat jedne ovakve komisije, to je konfederalizacija Srbije, odnosno pretvaranje pokrajinskih granica u republičke, pokrajinskih institucija maltene u državne, što je potpuno suprotno onome za šta se mi ovde zalažemo.
Mi se zalažemo za modernu državu koja će nesmetano funkcionisati, a upravo ovo nas vodi ka jednom novom haosu i ka novim produbljivanjima kriza.
Ako krenemo od većine za izglasavanje ovog ustava utvrđene ovim zakonom, to neće biti većina koja će, možda, neke političke nesporazume izgladiti, neke političke sukobe rešiti i udariti temelje jedne nove demokratske države, već većina koja će učiniti sasvim suprotno.
Ako pobrojimo šta od institucija imamo u Srbiji - nemamo predsednika Srbije, imamo vršioca dužnosti predsednika Srbije, koji je prekršio Ustav time što neće da raspiše izbore za izbor predsednika Srbije; imamo nelegitimnu Skupštinu u kojoj poslanici koji imaju kradene mandate biraju Vladu i ti isti poslanici biraju Svetozara Marovića za predsednika državne zajednice Srbija i Crna Gora. Imamo vršioca dužnosti predsednika Vrhovnog suda Srbije i imamo vršioca dužnosti Republičkog javnog tužioca.
Dobićemo ustav koji će da izglasa nelegitimna Skupština. Mi ćemo imati državu u vanrednom stanju. Mi nećemo imati državu. Imaćemo nešto što je nedržava, nešto što nisu institucije, imaćemo nešto što je partijska tvorevina, koja treba da posluži za jednokratnu upotrebu. Tako se ne gradi država.
(Poslanik iz sale: "Baš tako".)
Zamolio bih, pošto je poslanik sa ove strane iz DOS-a rekao: "Baš tako", da to uđe u stenogram, da se zna da je to namera.
Pošto je ova država partijska tvorevina, tako se ne gradi država. Tako se ne grade institucije. Ovo nije način da uradimo nešto što će trajati generacijama. Ovo je način da uradimo nešto što će trajati šest - sedam meseci, ili godinu dana, što će poslužiti za maskiranje ili za prolongiranje odlaska sa vlasti, ali svakako neće olakšati život građanima Srbije i neće stvoriti pravnu sigurnost, koja nam je toliko potrebna u ovim trenucima, jake institucije, i neće Srbiju približiti Evropi.
Ako nemate dobar ustav, ako nemate jaku državu, vi nemate garanciju ljudskih, političkih i svih drugih prava. To vidimo danas, kada se ta prava narušavaju.
Po sledećim tačkama dnevnog reda razgovaraćemo o tome kakvi su predlozi zakona - suprotni Evropskoj povelji o ljudskim pravima i suprotni načelima Saveta Evrope u koji smo sada primljeni.
Upravo nepostojanje države, nepostojanje institucija omogućava samovolju oligarhije na vlasti, divljanje partijske države i omogućava stvaranje policijske države. Zato je ...
To što ste vaše ponašanje okarakterisali kao nedostatak dobrog ukusa, tome bih se pridružio.
Mogu samo da kažem da opomena koju mi dajete samo potvrđuje da radimo dobru stvar i da borba za pravnu državu i dobar ustav neće biti ometena ni policijskim merama, ni lošim zakonima, ni represijom, pa ni ovim bednim opomenama ovde u Skupštini.
Nesporna je potreba da se suzbije organizovani kriminal. Ako se setimo rasprave iz prošle godine marta meseca kada je raspravljano i kada se glasalo o izmenama Krivičnog zakona Srbije, setićete se primedaba koje smo mi iznosili. One su išle u pravcu neusklađene kaznene politike i blage kaznene politike za najteža krivična dela. S obzirom da smo mi tada podigli kazne koje su se odnosile na povredu izbornog procesa, izbornih prava, došli smo u situaciju da se, recimo, povreda nekog izbornog prava jednako kažnjava kao ubistvo iz nehata.
Mi smo te primedbe iznosili tada i ukazivali smo na potrebu da se uskladi kaznena politika, da se kazne za najteža krivična dela - a u ovom slučaju se, pre svega, misli na svirepa ubistva, organizovani kriminal, teške krađe, razbojništva, - podignu, kako bi se uskladile sa ovim kaznama koje su tada uvedene. Ono što tada nije bilo prihvaćeno, za šta se nije imalo sluha, pokazalo se da je možda proizvelo neke posledice, čiji smo svedoci ovih dana.
Blaga kaznena politika je nešto što je posledica, pre svega, opšte atmosfere u društvu i neodgovornog rada službi koje su morale da rade na suzbijanju organizovanog kriminala, pre svega u politici. Za borbu protiv organizovanog kriminala, i uopšte protiv kriminala, imate preventivne i represivne mere. Uvek sva društva teže da se pojačaju preventivne mere, a u ovom slučaju bi to bilo brzo hvatanje onih počinilaca krivičnih dela i njihov strah od toga da će biti uhvaćeni, jer je taj strah kod počinilaca krivičnih dela mnogo jači od onog straha koji sledi kada dođe do suđenja i do kazne.
Znači, mnogo više treba posvetiti pažnje odredbama koje se tiču krivičnog postupka, Zakona o krivičnom postupku i merama kojima može da pribegava policija, a koje naravno nisu u sukobu sa evropskim konvencijama i sa stavovima, pravilima Evrope, gde smo nedavno postali član.
Ovaj skup zakona ima prilično anahrone odredbe, i ne prave se razlike između osnovane sumnje, gde su prepisane definicije koje nisu pravne, nego političke, umetnute u ovaj zakon. Jednostavno, vidi se da ovaj zakon nije rađen od strane stručne ruke i da obiluje nizom odredaba koje nisu precizne.
To su, recimo, odredbe koje su vezane za kompjutere, za viruse; pre može da se definiše kao oštećenje tuđe stvari i kao posebni vidovi tog krivičnog dela, nego na ovaj način koji nije poznat Evropi do sada. To jednostavno govori o slabom praćenju uporedno-pravne prakse i nedostatku iskustva u ovoj materiji, u pisanju zakona. To će ostaviti posledice, jer neće pomoći da se suzbije kriminalitet u onoj meri u kojoj bi to pomoglo, da se precizno, odgovorno i sistematski radilo, uz jednu analizu stranog zakonodavstva koje treba da nam posluži kao uzor, naročito u zemljama koje su se izborile sa organizovanim kriminalom, pri pravljenju naših zakona.
Uzmimo samo predlog konfiskacije koji je jednostavno nešto što strana zakonodavstva ne poznaju, jer strana zakonodavstva poznaju termin da se imovina koja je nastala kao posledica izvršenja krivičnog dela uzima, odnosno da se nje lišava pojedinac, onaj ko je izvršio krivično delo, a u ovom slučaju vi konfiskujete svu imovinu. Može da se desi da nekom kriminalcu koji je osuđen za određeno krivično delo sticanja nečega, a nastalo je kao posledica krivičnog dela, oduzmete imovinu, a to je njegova dedovina ili očevina, zato što je on izvršio neko krivično delo.
Ovde se sve svodi na ono plemensko kažnjavanje ili plemensku odgovornost ili kolektivnu odgovornost, iako je dostignut stepen odgovornosti i definisan Ustavnom poveljom i međunarodnim aktima, i to je individualna odgovornost. Ovde nema veze između individualne odgovornosti i izvršenja nekog krivičnog dela i imovine koja je nastala kao posledica tog krivičnog dela, već se imovina, koja je možda zajednička imovina i njegovog bračnog druga, njegova dedovina i očevina, stavlja u isti koš i podleže konfiskaciji.
Ove odredbe su suprotne svim međunarodnim konvencijama gde se reguliše privatna imovina; jednostavno, na ovaj način ne sme da bude regulisana ova oblast. Da se podsetimo da u zakonu već sada postoje ovlašćenja da imovina koja je nastala kao posledica vršenja krivičnih dela bude oduzeta, tako da samo govorimo ovde da se neke odredbe zakona nisu primenjivale.
Da se vratimo na sledeće činjenice: naime, članom 3. Ustavne povelje državne zajednice Srbija i Crna Gora kao jedan od ciljeva osnivanja državne zajednice propisano je usklađivanje propisa i prakse sa evropskim međunarodnim standardima. Ustavna povelja uvodi zabranu smanjivanja dostignutog nivoa ljudskih i manjinskih prava, individualnih, kao i kolektivnih građanskih sloboda, a to vam je član 9.
Povelja utvrđuje i primat ratifikovanih međunarodnih ugovora i uopšte prihvaćenih pravila međunarodnog prava, nad pravom državne zajednice i pravom država članica. To vam je član 16. Znači da su oni međunarodni akti koje smo mi ratifikovali, a ima ih puno, i međunarodni akti koji proizilaze iz našeg članstva u međunarodnim organizacijama, iznad našeg prava i mi njih moramo primenjivati. Ako je naš zakon u koliziji sa međunarodnim pravom, primenjuje se međunarodno pravo. Upravo se to ovde govori i govori se o nivou dostignutih ljudskih prava, da se ona ne mogu ugrožavati kasnijim zakonom.
Prijemom Srbije i Crne Gore u Savet Evrope obavezali smo se na primenu i poštovanje evropskih konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pri čemu odredbe konvencija imaju prioritet u odnosu na domaće propise. O tome smo govorili, da i to proističe iz našeg prijema. Ako ste pratili celu ceremoniju prijema i sve ono što je usledilo, videli ste i čuli biste da je to tamo i rečeno.
Vlasti državne zajednice su obavezne da u svakom trenutku kada se uvede vanredno stanje obaveste Savet Evrope, a naše članstvo u Savetu Evropu obavezuje nas da o tome obaveštavamo Savet Evrope. Sa druge strane Savet Evrope je obavezan da prati stepen ljudskih i manjinskih prava, građanskih i svih ostalih prava, garantovanih tom konvencijom, i kako se ona izvršavaju u toku vanrednog stanja.
Danas se ovim predlogom zakona uvodi da svedok može biti lišen slobode. Po međunarodnim konvencijama i međunarodnom pravu svedok nikada ne može biti lišen slobode. Ovde se ostavlja mogućnost da svedok bude lišen slobode i do 60 dana. To ni u jednom međunarodnom dokumentu nemate i to nigde ne postoji.
Član 5. stav 2. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda je izričit - da svako ko je uhapšen biće odmah, na jeziku koji razume, obavešten o razlozima za njegovo hapšenje i izveden pred sud. Vi svedoka ne možete da izvedete pred sud i ne možete da mu iznesete razloge za njegovo hapšenje, jer ti razlozi ne postoje. Jednostavno, nigde nijedno međunarodno pravo, a mi smo obavezni da to poštujemo, ne poznaje institut lišavanje slobode svedoka, i to čak na 60 dana. Da još bude grđe i gore, lice kome je određen preventivni pritvor protiv rešenja o pritvoru izjavljuje je žalbu Republičkom javnom tužiocu.
Evropska konvencija, koju smo mi obavezni da poštujemo, govori o tome da se licu uhapšenom ili lišenom slobode garantuje da će bez odlaganja biti izvedeno pred sudiju, ili drugo službeno lice zakonom određeno da obavlja sudske funkcije. Državni tužilac, u ovom slučaju javni tužilac, jeste organ gonjenja, odnosno stranka u krivičnom postupku, koja je u svojim procesnim pravima u svemu jednaka sa okrivljenim i njemu procesno suprotstavljenim.
Davanjem mogućnosti okrivljenom ili svedoku da žalbu izjavljuje organu koji je njegova suprotna strana u postupku, koja stoji nasuprot njemu, vi ste njega ostavili i uskratili mu njegovo pravo.
Ovde se dešava da se sud kao nepristrasni organ izopštava iz ovog postupka i to u skladu sa onom narodnom "kadija te tuži, kadija ti sudi", pa sve o istom trošku. To je, naravno, uskraćivanje zagarantovanih prava Evropskom konvencijom.
Ako se uzme da je suspendovano pravo na branioca, žalbu i sudsku zaštitu, vidi se da se mi svodimo na policijsku državu.
Prava pritvorenika, kojima se garantuju ta prava i kojima se zabranjuje ovakvo ponašanje, utvrđena su Konvencijom o torturi i drugim surovim i nečovečnim ili ponižavajućim postupcima ili kaznama, Ujedinjenih nacija iz 1984. godine.
(Predsednik: Da li želite da koristite narednih deset minuta?)
Naravno, hoću.
Ovo je suprotno ovim konvencijama.
Mi ovde govorimo o tome da je prekršen niz evropskih konvencija i da tekst koji je iznet pred nas grubo krši sva prava koja su zagarantovana i grubo narušava dostignuti stepen ljudskih prava. Zabrana ovoga definisana je i članom 9. Ustavne povelje, gde se kaže da se stepen dostignutih ljudskih prava ne može snižavati. Ovim se država uvodi u vanredno stanje i kada se to vanredno stanje ukida.
Evropska konvencija poznaje uskraćivanje pojedinih prava samo u slučajevima vanrednog ili ratnog stanja. Tada Savet Evrope dozvoljava da vi uskratite pojedina prava pojedinim građanima, osumnjičenima ili onima za koje postoje osnovane sumnje da su izvršili neko krivično delo.
U drugim slučajevima te mogućnosti ne postoje. Jednostavno, dolazimo u situaciju da mi kao država, koja se tek sada učlanila u Savet Evrope, posle nepunih deset dana prekršimo osnovna pravila zagarantovana članstvom u Savetu Evrope.
Članstvom u Savetu Evrope mi smo otvorili mogućnost i pravo našim građanima da se žale Evropskom sudu za ljudska prava. Ko će nadoknaditi štetu onima koji se po našem članstvu u Savetu Evrope budu žalili Evropskom sudu za ljudska prava, koji je nadležan za ovakvo ugrožavanje prava naših građana. Ko će im se žaliti i ko će snositi troškove naknade štete tim licima?
Ono što je važno da se napomene i zbog čega se javnost obmanjuje, to je da nema retroaktivnosti i da ovo što mi sada donosimo, da kazne za ova krivična dela koja ćemo definisati ne mogu da se primenjuju retroaktivno. I to je isto definisano Ustavnom poveljom i svim evropskim konvencijama čiji smo potpisnici, koje moramo da primenjujemo. Definisano je da se kasniji zakon primenjuje samo ukoliko je blaži u odnosu na zakon koji je važio u vreme izvršenja krivičnog dela, tako da se ovo primenjuje ubuduće. Jednostavno, ne može se primenjivati sada.
Ako govorimo o Zakonu o krivičnom postupku, kada je o tom zakonu raspravljano u Saveznoj skupštini Savezne Republike Jugoslavije, Demokratska stranka Srbije je imala niz amandmana koji su bili upereni u pravcu davanja većih ovlašćenja policiji nego što su sada definisana Zakonom o krivičnom postupku. Sada je definisano da se skraćuje policijski pritvor, da se jednostavno policiji vezuju ruke.
Mi smo tada predlagali amandmanima u Saveznoj skupštini da se daju veća ovlašćenja policiji, ali sve u skladu sa evropskim konvencijama.
Demokratska stranka Srbije ostaje verna sprovođenju evropskih i drugih međunarodnih konvencija u našoj državi i nećemo učiniti ništa da ih prekršimo.
"Human Rights Njatch" je organizacija na čije smo se izveštaje dok smo bili opozicija puno pozivali i puno uzdali i koje smo uzimali kao relevantne onda kada su nama pod jednim drugim režimom kršena prava, ugrožavane slobode, kada je neko hteo da donese i zanosio se zakonom o borbi protiv terorizma; setite se svih onih zakona kojima su neki pokušavali da uskrate pravo na drugačije političko mišljenje, da uskrate pravo da se drugačije govori. Tu organizaciju smo tada poštovali. Mi je poštujemo i sada.
Hjuman Rajts Voč je organizacija koja je saopštila, i to ne iz Beograda, u Njujorku 7. aprila, da bi Vlada trebalo da odustane od predloga novog krivičnog zakona, kojim je predviđen dugotrajan pritvor bez ikakve komunikacije, čak i ako stanje nije vanredno. Hjuman Rajts Voč je izrazio zabrinutost zbog toga što je Vlada Srbije 3. aprila usvojila nacrt zakona kojim se policija ovlašćuje da drži do 60 dana lice bez prava na kontakt sa braniocem i drugim osobama.
Produženi pritvor osumnjičenih bez prava na komuniciranje predstavlja kršenje normi Saveta Evrope, saopštava Hjuman Rajts Voč. Ulazak u Savet Evrope podrazumeva više od ceremonije u Strazburu i mora uključivati konkretne korake u poštovanju standarda Saveta Evrope, naglasila je izvršni direktor Hjuman Rajts Voč za Evropu Elizabet Andersen.
Ovo su neke stvari koje bi morale da nas obavezuju i koje su, bez obzira na vaše negodovanje i sve ostalo što možemo da čujemo sada u sali, i činjenice. Ako želimo da budemo deo evropske porodice naroda, što jesmo, ako hoćemo da to ne budemo samo na papiru ili geografski, moramo primenjivati standarde koji važe u civilizovanoj Evropi.
Juče sam čuo izjavu vršioca dužnosti predsednika Republike, koji je rekao da ćemo raditi na izgradnji i podizanju nivoa ljudskih prava. Očekujem da će se ovo što je Hjuman Rajts Voč izrazio, pošto je veliki deo ostatka DOS-a nekada tesno sarađivao i sa ovom organizacijom i sa Amnesty internacional i sa Helsinškim odborom za ljudska prava, ispoštovati i da će se zakoni uskladiti sa evropskim i međunarodnim konvencijama, da se neće u Srbiji, kako neko govori, koja je krenula putem izgradnje demokratskih institucija, pravne države, ta prava kršiti na svakom koraku, da se neće stvarati i u redovnom stanju policijska prava, policijska država, već da će se policijska država i policija odnositi samo na kriminal, ali se to onda radi drugim sredstvima.
Italija ima zakon o borbi protiv organizovanog kriminala, je usklađen sa pravilima Saveta Evrope. Da li je Italija zemlja koja nije imala organizovan kriminal? Imala ga je bar onoliko koliko ga mi imamo sada, ako ne i više. Ona se sa tim organizovanim kriminalom izborila zakonodavstvom koje je u skladu sa evropskim konvencijama.
Da li nama treba da na prvom koraku, 10 dana posle prijema u članstvo Saveta Evrope, kršimo evropske konvencije i međunarodna akta? Da li je ta bahatost nešto što nam je potrebno u ovom trenutku? Ko će snositi odgovornost za naše novo izopštavanje iz tih međunarodnih organizacija?
Ovo je suviše ozbiljna tema da bi se pre kraja rasprave, u toku rasprave ta rasprava napuštala i da bi u poslaničkim klupama bilo više kartica nego poslanika. Jednostavno, ne postoji potreba u ovoj skupštini da se vodi rasprava o ovako ozbiljnoj temi, predlogu kojim se ograničavaju i ugrožavaju ljudska i građanska prava definisana evropskim konvencijama, međunarodnim aktima, ne postoji dovoljno političke ozbiljnosti da se o tome ovde razgovara i raspravlja krajnje argumentovano.
Nama je svima cilj, bar ja tako verujem, da vodimo borbu protiv organizovanog kriminala, ne selektivnu, da se pored ovog klasičnog kriminala iskoreni i duvanska mafija, da se pohvataju počinioci raznih vidova privrednog kriminala i da na taj način dođemo do sistema koji će biti jak i do jedne pravne države koja će moći da funkcioniše.
Jednako opasna kao ovaj kriminal, klasični, jeste i korupcija. Poslednjih dana, poslednjih nedelja nije bilo ni reči o tome. Ako pogledate sredstva za koja se pretpostavlja da se kreću u korupcionim tokovima, ona su veća od onih sredstava koja se koriste i koja nastaju kao posledica prodaje droge i proizvodnje narkotika. Da li se o tome vodi računa? Ne.
Ovde se selektivno primenjuju neke mere. Mislim da to neće dovesti do konačnog obračuna sa organizovanim kriminalom. Plašim se da ovakve mere, koje su uperene na ugrožavanje ljudskih prava, neće doprineti borbi protiv organizovanog kriminala, već zastrašivanju građana, formiranju i kreiranju političke države koja treba da obezbedi mere vanrednog stanja, kada se to vanredno stanje ukine, a sve u cilju održavanja na vlasti i borbe protiv političkih neistomišljenika. Ali, očekujem da ima u ovoj sali onih koji će prihvatiti sugestije "Humans raight njoch", OEBS-a i ostalih međunarodnih organizacija i koji će videti da ovde nešto škripi, da ne funkcioniše i da treba da se pridržavamo pravila, ne samo onda kada su nama ta prava ugrožena, već kada ta prava treba da garantujemo drugima.
To je pravilo koje postoji u svim državama. Jednostavno, ukoliko se toga ne budemo pridržavali, teško da možemo da budemo članica bilo koje međunarodne organizacije i da se tako zovemo, ako ovde više para izdvajamo za zatvore, nego za izgradnju sistema zaštite ljudskih i građanskih prava.
Poštovani ministre, dame i gospodo poslanici, u polupraznoj sali, očigledno ova tema, bez obzira što nam rastače državu, nije važna za poslanike, ali dobro.

Ako pogledate Beogradski sporazum i ovaj sporazum koji je pred nama, to su dva različita dokumenta. Beogradski sporazum je nešto stvarao i bio osnova da se nešto stvori, a ovaj dokument koji smo dobili je sporazum koji rastura. I ovaj dokument koji smo dobili i ovaj sporazum su dokument rasturanja državne zajednice i rasturanja ono malo zajedničkih nadležnosti što je ostalo i ono malo funkcija što je povezivalo i što je bilo most i u onim vremenima dok je Milošević bio na vlasti, dok je Đukanović bio u Crnoj Gori, što je razdvajalo, ali su postojale funkcije koje su povezivale.

Ovim sporazumom se i to kida. Ovaj sporazum pre svega ide u pravcu samostalnosti Crne Gore i on je duboko suprotan našim nastojanjima da, kao celovita država, kao međunarodno-pravni subjekt, uđemo, od Saveta Evrope u koji ćemo biti primljeni, pa i u sve ostale međunarodne, pre svega ekonomske institucije i druge organizacije, koje se tiču ne visoke politike, već redovnih svakodnevnih potreba.

DSS je uvek insistirala na zajedničkoj državi, na čvrstim vezama, a govoriće i ostali poslanici zašto i kako do toga nije došlo, da je sve posledica jednog grubog političkog dogovora, na štetu zajedničke države.

Jednostavno, prijateljski i kumovski odnosi u Srbiji i Crnoj Gori doveli su do toga da mi više državu nemamo. Ispostavilo se da su jače prijateljske i kumovske veze, nego što treba da budu veze države i institucija koje treba da doprinesu izgradnji te i takve države.

Ovim sporazumom, ako pogledate i Zakon o sprovođenju Ustavne povelje, u članu 15. se tačno definiše koje savezne institucije mogu i koje bi trebalo da ostanu na saveznom nivou, i onda postoji jedna odredba gde se kaže: Ali, ako se proceni, ako dve vlade procene da to nije potrebno, mi ćemo to rasturiti, i naravno, rastureno je. I, od onoga što ostaje na saveznom nivou, to su: Savezni zavod za standardizaciju, Jugoslovensko akreditaciono telo, Savezni zavod za intelektualnu svojinu, Savezni zavod za mere i dragocene metale, Savezni zavod za statistiku, Arhiv Jugoslavije, Muzej vazduhoplovstva, Nacionalni savet za saradnju sa Hagom i Koordinacioni centar, sve ono što Crnogorce nije zanimalo, da oni imaju u Republici.

Njih ne zanima Muzej Jugoslavije, njih ne zanima Muzej vazduhoplovstva, Arhiv Jugoslavije, oni imaju svoje arhive. Znači, sve ono što njih ne zanima, to su ostavili na saveznom nivou, ali tamo gde su pare i tamo gde su atributi državnosti, to su oni lepo uzeli sebi!

Ne što su oni uzeli sebi, nego što smo mi to njima dali i što smo mi njima to predali "na tacnu". To što je stvarano parama cele države, cele SRJ, mi smo opet predali prijateljima i kumovima i ostalima iz Crne Gore, i sve to na štetu građana Srbije.

Ne samo da je to na štetu građana Srbije i da je to suprotno atributima državnosti, koje bi trebalo da ima državna zajednica Srbija i Crna Gora, da bi mogla da učestvuje i da bude ravnopravan partner u međunarodnoj zajednici, već je to suprotno i nekim dobrim normama, pravilima ponašanja.

Ako uzmete samo kontrolu letenja, ovde dolazi do podele. Pa u svetu se zna da je kontrola letenja nešto što simbolizuje državu, da je to nešto što postoji samo kao jedno u svakoj državi, ne može se to cepati! Zato što tu ima para, jer se jako dobro plaća svaki prelet, to ćemo pustiti Crnoj Gori. Pitanje je kako će to da funkcioniše, ali videćemo.

Ovde se govori, pre svega o tome da oni sve atribute državnosti i sve finansijske institucije uzimaju sebi. To što nema spremnosti u Srbiji da se zaštiti zajednička država, to je druga priča.

Beogradski sporazum bio je realna osnova za izgradnju jedne države. Ustavna povelja je otišla korak nazad u izgradnji te zajedničke države, naprotiv, samo je omogućila izgradnju nezavisne Crne Gore. Dala im je puno ingerencija i puno slobode da oni grade tu državu. Zakon je otišao još jedan korak dalje, a ovaj sporazum nije ništa drugo do izgradnja samostalne i nezavisne Crne Gore. Sa svim ovim atributima, koji se prepuštaju Crnoj gori, koji mogu dovesti u pitanje i međunarodni aviosaobraćaj, nesmetano funkcionisanje Srbije kao države, neko je to dao Crnoj Gori.

Zašto je to dato Crnoj Gori, o tome verovatno svi znamo, toliko toga je pričano i jednostavno suvišno je trošiti reči.

Ovaj sporazum je štetan za državu Srbiju, štetan je za građane Srbije, štetan je za funkcionisanje Srbije kao države, za nesmetano funkcionisanje pre svega vazdušnog saobraćaja i svih drugih vrsta saobraćaja, ako vidite šta i kako će to funkcionisati.

Ovo što je ostalo na saveznom nivou, pomenuo sam Savezni zavod za standardizaciju, to Crnogorce ne zanima. Da li imaju ili nemaju neke svoje standarde, apsolutno ih to ne zanima. Savezni zavod za intelektualnu svojinu, pitanje je koliko je imaju i da li imaju neki svoj republički zavod. Savezni zavod za mere i dragocene metale, tu nema nekih para, tako da su to ostavili na saveznom nivou da se finansira opet iz para građana Srbije; to njih ne zanima, a budžet će puniti 95,5% građani Srbije. Znači, opet ćemo mi da finansiramo te institucije, u kojima se ne stvara prihod, a koje treba da omoguće funkcionisanje. To njih nije zanimalo da ide na republički nivo.

Zašto je važnije da Savezni zavod za standardizaciju ili za intelektualnu svojinu ostane na tom zajedničkom nivou, zašto je to važnije od kontrole letenja i jedinstvenog vazdušnog prostora?! Nije važnije. Tu je trebalo da se napravi ustupak, ako ga je neko tražio pa da kažemo: dobro, gospodo Crnogorci, osnujte vi vaš repbulički zavod za intelektualnu svojinu. I mi ćemo da imamo neki savez, imaćemo dobru saradnju i, eto, mi vam tu pravimo ustupak. Vi osnujte taj zavod, ali ostavite da imamo saveznu upravu za kontrolu letenja ili savezni vazduhoplovni inspektorat. To ostavite na nivou državne zajednice. Naravno, niti im je to neko ponudio, niti je bilo ko iz Srbije otvorio krizu ako ne može da se postigne sporazum u interesu građana Srbije i u interesu države Srbije, trebalo je reći - dame i gospodo, Crnogorci, ovakav sporazum uopšte nećemo da pravimo.

Ako smo mi već članice svih međuarodnih institucija, pre svega finansijskih, ulazimo u Savet Evrope, onda ćemo se ponašati u skladu sa tim merilima. Ako treba da arbitrira neko, kao što je arbitrirao prilikom pisanja Ustavne povelje, ako su dolazili iz Venecijanske komisije i ako je dolazio Havijer Solana, pa neka oni dođu da arbitriraju. Gotovo sam siguran da bi onda ovaj sporazum bio više u interesu građana Srbije i države Srbije, bio bi bolji za državnu zajednicu Srbije i Crne Gore, nego ovaj što ga je potpisala Vlada Republike Srbije.

Ovaj sporazum je katastrofalan i štetan, posledice će biti veorvatno nesagledive po funkcionisanje nekih institucija. Ovaj sporazum je proces razdvajanja Srbije i Crne Gore. On neće doprinositi izgradnji zajedničke države. Naprotiv, on će doprinositi njenoj razgradnji i neće doprinositi izgradnji jakih institucija.

Ako govorimo o saobraćaju, pored vojske, sve institucije u oblasti saobraćaja, Savezna uprava letenja i sve ostalo bile su veze koje su spajale i Đukanovića i Miloševića. Ako su ih razdvajale neke druge stvari, ovo ih je spajalo. To je spajalo naše dve države i u tim vremenima. Sada čak ni toga nema.

Uvodimo potpuno odvojene sisteme u svim oblastima, imamo dve valute, dve centralne banke, imamo odvojene sisteme u funkcionisanju saobraćaja, energetske sisteme. Sve imamo odvojeno. Kakvu državnu zajednicu hoćemo da gradimo?! Da li je ta državna zajednica u interesu Srbije? Da li je u interesu Srbije da mi finansiramo vojsku, imovinu u Crnoj Gori i sve ostalo, da im stvorimo uslove za nezavisnu državu i da onda oni raspišu referendum i da kažu: hvala, prijatelji i kumovi iz Srbije, što ste nam omogućili da izgradimo našu državu.

Da li takav sporazum nama treba? Ne treba nam. Poslanici DSS-a ovaj sporazum neće podržati, jer smo duboko ubeđeni da je on štetan za građane Srbije, za budućnost državne zajednice i njenu izgradnju i bićemo protiv njega. Trudićemo se nakon vanrednih izbora da ga promenimo, kada se promeni vlast u Srbiji.

 
Dame i gospodo uvaženi poslanici, ne bih se osvrtao na ovo, s obzirom da je gospodin Batić pomenuo da je neki bivši pripadnik JUL-a pisao predloge zakona, ili već šta je radio. Mislim da je u ovom trenutku to potpuno irelevantno, zato što nije tačno.
Drugo, ko se kako odnosi prema julovcima vidimo - na mesto najodgovornijeg tužioca u Srbiji postavlja se čovek koji je bio julovac i koji je bio pravni savetnik u JUL-u, i to je istina, to je dokazano, i to smo imali prilike da vidimo. Ako neko priča o odnosu prema julovcima, treba prvo da pogleda da li je specijalni tužilac član JUL-a.
A zašto je on, kao član JUL-a, došao tu gde je došao, zašto je doveden? Pa verovatno da bi, zbog raznih mogućnosti za pritiske, bio politički zloupotrebljen u političke svrhe.To je ono što je istina i ne bih se raspravljao više o tome ko je šta radio i ko je koje zakone i predloge, i kako, pisao. Važno je da li su predlozi dobri ili su loši. Mi se nalazimo na početku izgradnje nezavisnog pravosuđa i predlozi zakona koje je DSS predložila su predlozi jednog modernog pravosuđa i svakako da će sama praksa pokazati u kojoj meri oni treba da budu dopunjeni i neke odredbe promenjene.
Mi nismo ni tada, ni sada, insistirali na tome da je to nešto što je nepopravljivo, što je idealno. Naprotiv, smatramo da svi zakoni treba da poštuju jednu društvenu realnost i odnose u društvu i da moraju da se prilagođavaju, u jednoj meri, a u drugoj meri, sami zakoni moraju da budu ti koji će da predviđaju kako će se društvo razvijati.
Mi smo upravo to predložili. I, recimo, predlog zakona DSS sadržao je, za razliku od prethodnog Zakona o sudovima, da radni vek sudiji ne može biti produžen, i to je sada član 53. stav 1. Zakona o sudijama, i to je upravo predlog zakona DSS predvideo. Ali, po zakonu pre toga, zakonu iz doba vladavine SPS, bilo je predviđeno da po Zakonu o radnim odnosima nekome radni odnos može biti produžen i do 67. godine, u ovom slučaju odlukom predsednika Vrhovnog suda Srbije.
Kad se o tome govori, treba biti precizan i treba videti šta je ko predlagao i kako je predlagao, a prilikom rasprave o razrešenju sudija mi ćemo izneti sve naše primedbe, ali ovo je jedna istina, da predloge zakona DSS nisu pisali bilo kakvi julovci, ili neko drugi. (Dobacivanje iz sale: Jesu, jesu.)
Ja bih zamolio da upozorite gospodina Mićovića, koji očigledno ne ceni situaciju, niti prati šta je na dnevnom redu, da malo pogleda u svoje redove i da vidi gde sede julovci i svi oni drugi; onda će mu biti jasno zašto se dešava ovo što se danas dešava i zašto nije bilo borbe protiv šverca, organizovanog kriminala, zašto se Zakon o ekstraprofitu nije sprovodio i zašto se ubralo samo 10% od sredstava koja su bila planirana Zakonom o ekstraprofitu i zašto su ljudi koji su ovu državu opljačkali amnestirani, samo zato što su prešli na jednu stranu, dame i gospodo, a to je na vašu stranu.
Da se vratimo na zakon povučeni iz procedure, znači zakon o sedištima sudova. Mi smo juče izneli primedbe da je taj zakon loš i da nije u skladu sa politikom koju treba država Srbija da vodi i da je ukidanje sudova na severu Kosova u suprotnosti sa interesom države da institucije države Srbije funkcionišu i na Kosovu, a pogotovo ako se ima u vidu da Rezolucija 1244 ne sadrži odredbu o sudovima, kao što ne sadrži ni odredbu o prosveti, o školstvu na Kosovu i samim tim je to ostavljeno da bude regulisano zakonima države Srbije.
Sama namera koja je ovde prisutna, da se kroz ovaj zakon, sudovi države Srbije na Kosovu ukinu i prepusti se UNMIK-ovoj administraciji za nas je bila poprilično sporna, potpuno neprihvatljiva i potpuno u neskladu sa interesom države Srbije da preko prisustva svojih institucija na Kosovu krene u jedan proces pune integracije Kosova u Srbiju. Zasigurno će taj proces trajati više godina, više desetina godina, ali svakako moramo sa njim početi, a ne povlačiti se korak unazad i prepuštati UNMIK-ovoj administraciji da ona tamo sudi, a znamo kako UNMIK sudi Srbima i znamo šta se dešava kada nema kontrole države Srbije nad tim.
To što je neko prihvatio kosovski ustav, iako je ova skupština jednoglasno donela Rezoluciju o neprihvatanju kosovskog ustava, a posebno u naknadnim razgovorima sa Štajnerom on je to prihvatio, to je veliki problem za ovu državu i posledice jednog tako neodgovornog političkog čina će se pokazati. Sa jedne strane imali smo prihvatanje kosovskog ustava, a sa druge strane navodnu podršku kosovskim opštinama da naprave savez opština.
Sve to govori o pokušajima stvaranja utiska da neko ovde vodi nacionalnu politiku, ali jednostavno tome nema mesta i ovako konkretni potezi pokazuju da se ne vodi odgovorna nacionalna politika, i moram da kažem da sam prilično zadovoljan što će ministar povući iz procedure zakon o sedištima sudova.
Gospođo predsedavajuća, zakon je u toku rasprave povučen iz procedure. Za razliku od nekih drugih poslanika, poslanici Demokratske stranke Srbije se pripremaju za sednice Skupštine i samim tim imamo pripremljenu raspravu za ovu tačku. Treba reći da je nama jako drago što je taj zakon povučen iz procedure i što su prihvaćene sugestije Demokratske stranke Srbije da je to loše za državu. To mogu da okarakterišem kao jedan vrlo dobar potez ministra pravde, što je taj zakon povukao iz procedure.
Da se vratimo na ono što nije dobro. Julskim izmenama zakona o pravosuđu utvrđeno je da predsednik suda ne sme da sudi i na taj način je duboko povređeno pravo sudije da sudi. Mi smo imenovanjima predsednika sudova na ta mesta, u najvećem broju slučajeva, imenovali dobre i najkvalitetnije sudije u nameri da sudove napravimo dobrim i kvalitetnim, i to je upravo uradila ova skupština. Uzimanjem ove nadležnosti ili ovog ovlašćenja sudijama da sude mi smo sudove ostavili bez najboljih sudija. Ova odredba je na sreću poništena od strane Ustavnog suda Srbije i mi smatramo da je to jako dobro.
Isto tako, predviđeno je tim promenama zakona da predlog za sudiju daje nadležni skupštinski odbor, a ne onako kako je utvrđeno zakonom. Ta odredba je isto protivustavna i isto je poništena. To je nešto što je dobro, što su konačno sami sudovi dali sebi za pravo da zaštite svoj integritet i svoj položaj i rekli Skupštini da koliko god se ona trudila da preuzme nadležnost sudstva i da dođe do konfuzije u podeli vlasti jednostavno to nije moguće.
Izbor Velikog personalnog veća je takođe tim zakonima koji su na Ustavnom sudu poništeni iz nadležnosti samih sudova prešao u nadležnost Skupštine, što je opet ozbiljan udar na nezavisno sudstvo. Ovo pokazuje očigledno nameru jednog dela ili celokupne vlasti, da se podela vlasti, koja je utvrđena na zakonodavnu, sudsku i izvršnu, grubo naruši na štetu sudske vlasti i da dođe do uticaja zakonodavne vlasti na sudsku vlast, kako ta vlast ne bi bila, s jedne strane, slobodna da vrši svoju dužnost, a s druge strane bi napade na sudsku vlast uvek koristili kao izgovor za svoju nesposobnost i svoj nerad.
DSS smatra da je najbolja pomoć sudstvu ne mešati se u njihove poslove i da smo se tako ponašali od prvog dana. Smatramo da sudije ponajviše žele da se obračunaju sa onima koji su korumpirani i loši u njihovim redovima, jer jedan mali broj onih koji su korumpirani baca ljagu na čitavo sudstvo i na ceo sistem.
Mislim da je nama u interesu pre svega da pustimo njih da oni kažu šta misle i da se oni obračunaju sa samim sudovima, pošto se ovde radi o strukovnim stvarima, kojima se Veliko personalno veće i bavi. Zato je dobro što sama Skupština neće imati uticaja na sastav i izbor Velikog personalnog veća.
Takođe je loše što se uvodi nadzor Skupštine nad radom sudova. U nadležnost skupštinskom odboru stavlja se da on kontroliše rad sudova, da nadzire kako se sprovode pojedine odluke iz zakona kojima se uređuje sistem pravosuđa. Mislim da je to jako loše i da nije dobro da Skupština ima bilo kakvo pravo nadzora; time se narušava sistem podele vlasti, narušavaju se načela samostalnosti sudstva u obavljanju funkcije i uvodi se sistem političke kontrole sudstva.
To je nešto što je loše i za nas potpuno neprihvatljivo. Imamo ozbiljnih omaški u ovim zakonima, i u ovakvim promenjenim, gde se govori (o tome sam govorio i juče) o posebnim razlozima za prestanak mandata, koji se predviđaju kao mnogo oštriji nego što su opšti uslovi za prestanak mandata, gde se govori da su to sudije koje su učestvovale u prekrajanju izborne volje građana, političkim i montiranim suđenjima, ili su iz nečasnih pobuda grubo kršili ljudska prava, zajamčena Ustavom, zakonom i međunarodnim ugovorom. Veliko personalno veće o tome odlučuje i ovo su posebni razlozi za prestanak mandata.
Znači, govorimo o posebno opasnim povredama prava građana. I za razrešenje i prestanak mandata sudijama koji su učinili ovu tešku povredu predviđeno je da Veliko personalno veće u roku od šest meseci utvrdi razloge za prestanak, i ne postoji sankcija raspuštanja Velikog personalnog veća ukoliko ovo ne utvrdi.
Sada se predlozima ovih zakona predviđa da Veliko personalno veće za povrede sudijske dužnosti manje opasne po društvo, znači to su opšti kriterijumi ili opšti razlozi za prestanak dužnosti, može i mora u roku od 30 dana da utvrdi razloge za prestanak. Znači, ovde se ne ostavlja čak ni mogućnost da Veliko personalno veće kaže - nema razloga za prestanak, već stoji norma da Veliko personalno veće utvrđuje razloge za prestanak.
Ovde se odmah pokazuje namera da Veliko personalno veće mora da utvrdi razloge za prestanak. Ne znam da li je ovo redakcijska greška ili greška onih koji su pisali ovaj član, ali se govori o jasnoj nameri da Veliko personalno veće mora da utvrdi razloge za prestanak i da se nakon toga, ukoliko to ne utvrdi u roku od 30 dana, to veće raspušta po sili zakona.
Ovde govorimo o dve potpuno različite stvari, gde ste vi za one uslove za prestanak mandata koji su mnogo opasniji za društveni poredak, za Ustav i za Ustavom zajamčena prava građana predvideli rok od šest meseci za utvrđivanje da li postoje razlozi za prestanak tih prava po tim osnovama, a za one koji su mnogo manje opasni predvideli ste 30 dana, uz uslov da se Veliko personalno veće raspušta i uz još jedan dodatni uslov, da Veliko personalno veće utvrđuje razloge za prestanak.
Tako stoji u zakonu, ukoliko ste pogledali. Ne stoji niti da može ili ne mora da utvrdi, niti da je ovako ili onako, već da ono utvrđuje razloge za prestanak. To je imperativna norma. Po mom mišljenju, verovatno je to greška koja se potkrala, ali očigledno je namera da Veliko personalno veće sagledava i utvrđuje da li ima ili nema razloga.
Verujem da će se to kroz redakciju samog teksta zakona, pre objavljivanja, ispraviti, ali je za nas sporna ova odredba - da ukoliko ne odluči u roku od 30 dana prestaje mandat, i tu nalazimo taj nesklad za mnogo opasnija dela. To bi bilo kao kada biste rekli za krivično delo ubistva, koje ima veliku društvenu opasnost - istraga se vodi godinu dana, a za krivično delo sitne krađe istraga mora da se završi u roku od pet dana, i ako se ne završi sudija se razrešava, i sve ostalo.
Znači, imamo jedan potpuni nesklad u ove dve odredbe i mislim da bi to trebalo da bude usklađeno, da bismo dobili jedan koherentan predlog zakona, gde ne bi bilo ovog nesaglasja, jer se time, jednostavno, kvari jedan sistem koji je uspostavljen; ovo je jedna dobronamerna primedba, koja ide samo u pravcu poboljšavanja Predloga zakona.
Očekujem da skupštinski odbor to ispravi ili da se nađe način da se to ispravi, kako bismo dobili jedan bolji predlog zakona. DSS će glasati selektivno o predlozima zakona, neke ćemo podržati neke nećemo, ali svakako da se mora sa izgradnjom pravosudnog sistema biti veoma pažljiv, s obzirom da je izgradnja nezavisnog, samostalnog i pre svega odgovornog sudstva, proces; tu se ništa ne može i ne treba "lomiti preko kolena" i ne treba raznim političkim uticajima onemogućavati sudije da rade.
Mi ćemo se za to uvek boriti i zato su predlozi zakona koje smo mi dali u skupštinsku proceduru 2001. godine upravo išli u pravcu izgradnje jednog sudijskog aparata koji bi bio nezavisan od političkog uticaja i koji bi imao snage i mogućnosti, ukoliko je takva klima u društvu i u ovoj skupštini, da se sam izbori sa korumpiranim i neodgovornim sudijama i time doprinese izgradnji pravne države. Hvala.
Ovim amandmanima DSS je pre svega htela da se načelo jednakog odlučivanja u svim stvarima i ravnopravnost građana potpuno sprovede. Ujednačavanje sudske prakse moguće je jedino ako drugostepeni sud, a u ovom slučaju to je apelacioni sud, bude republički, gde će se na posebnim sednicama zauzimati stavovi prilikom presuđivanja u određenim stvarima.
Na ovaj način mi ne poboljšavamo situaciju, naprotiv, samo je pogoršavamo - usitnjavanje, deljenje sudova, ne sedište jednog apelacionog suda, ako bi bio u Beogradu, već formiranje četiri apelaciona suda, kako je neko rekao, i to republičkog ranga. Vi ne možete u jednoj republici imati četiri suda republičkog ranga, već samo jedan, kako je bilo prvobitno predviđeno, apelacioni sudovi sa sedištima, a formiranje četiri apelaciona suda ide upravo u prilog onima koji zagovaraju federalizaciju Srbije, odnosno onima koji sanjaju san o podeli Srbije.
Ostvarivanje jednog ovakvog načela upravo bi imalo katastrofalne političke posledice za Srbiju, jer bi se time dao povod onima koji pišu ustav Vojvodine, koji donose razne ustavne akte, u raznim vidovima, da dobiju i svoj sud koji bi odlučivao i doprineo samostalnosti tih regiona, da ne kažem državnosti tih regiona.
Mi kao DSS smo zato predložili da imamo jedan apelacioni sud sa sedištem u Beogradu, republičkog ranga, i četiri odeljenja. Ovo rešenje je i jeftinije i ekonomičnije, a mislim i da je bolje za državu, za celovitost države. Zato je jako dobro prihvatiti ovaj amandman i pokazati nameru da se ujednači sudska praksa i da jednim sudom republičkog ranga sačuvamo sudsku celovitost, odnosno sprečimo cepkanje sudova, sudske prakse i otvorimo vrata ka raznim ustavima Vojvodine i kakve već ustave neko ne sanja. To je jedna stvar.
Druga stvar, zašto je nekom u interesu da se ima više manjih celina? Zato što je onda lakše vršiti politički pritisak na manje celine. Mnogo je teže na jedan jedini apelacioni sud u Srbiji, republičkog ranga, vršiti političke pritiske. Ovako će lokalni moćnici u tim gradovima gde su sedišta apelacionih sudova moći da vrše političke pritiske, da politički prekrajaju i kreiraju sudsku praksu.
Zato je ovo rešenje potpuno suprotno interesu građana Srbije, interesu celovitosti Srbije i načelu pravde i pravičnosti, kojim se, iskreno verujem, svi iskreno rukovodimo. Zato će DSS biti protiv ovoga i u jednom drugom sastavu Skupštine zalagaće se za jedno sudstvo koje će oslikavati jedinstvo države, sudske prakse i koje će biti brana cepanju Srbije, a ovo upravo otvara te mogućnosti.
Zadržao bih se samo na pitanju maloletnika. Smatramo da je izuzetno važno i da je interes države da maloletnička delinkvencija bude pred okružnim sudovima i da bi intencija nas kao zakonodavca trebalo da ide u pravcu osnivanja posebnih sudova, jer je očigledno da je ona u društvu kao što je Srbija, u periodu tranzicije, gde imamo jednu nasleđenu krizu sistema vrednosti, izuzetno narasla. Vidimo kod svih hapšenja, ovih poslednjih i nadam se nekih budućih koja će uslediti, da je veliki broj jako mladih ljudi, na granici punoletstva, ljudi koji su bili kao maloletnički delinkventi kažnjavani.
Zato je interes, pre svega zbog iskustva koje imaju sudije okružnog suda, kao što je pomenuo kolega Mamula, da sudija okružnog suda mora da ima i životnog iskustva, da ima određene godine starosti. To nije zakonski uslov, ali se uvek vodi računa i o tome i da jednostavno imaju profesionalno iskustvo kako bi mogli tim poslom da se bave.
Zato, zbog posebne društvene brige i važnosti, po meni je važno da maloletnička delinkvencija bude u rangu okružnih sudova kao prvostepenih.
Drugo, treba svakako razmisliti, i možda je to jedna od ideja za Savet koji je formiran pri Ministarstvu i koji funkcioniše, a DSS će svakako pripremiti predlog ovih zakona, da se formiraju posebni sudovi za maloletnike, upravo zbog brige države prema tom delu populacije i zbog krize sistema vrednosti u periodu koji je za nama i zbog perioda tranzicije u koji treba da uđemo. Jednostavno, to je potrebno kako bi se stabilizovale prilike, okolnosti i kako bismo prevazišli ono u čemu se sada nalazimo, a to je jedno beznađe.
Veliki je broj maloletničkih delinkvenata, narkomana među mladima, jedan broj njih su i narkodileri, i zato je važno da okružni sudovi budu prvostepeni, a ne da idemo na opštinske sudove koji će možda biti zatrpani drugim predmetima i neće moći dovoljnu pažnju da posvete ovom vidu izvršenja krivičnih dela i zaštiti maloletnika koji su uhvaćeni u vršenju nekog krivičnog dela.
U još uvek važećem Ustavu Republike Srbije definisan je način kako prestaje sudijska funkcija. Član zakona koji ste vi predložili je suprotan Ustavu. Gospodin Cvetković je predložio ovim amandmanom, da se ovaj član briše.
Ovo je odredba koja će sigurno biti poništena od strane Ustavnog suda Srbije, jer član 101. stav 4. Ustava Srbije kaže da sudiji može da prestane sudijska funkcija samo na osnovu akta, odnosno predloga Vrhovnog suda Srbije; to je vezana stvar i ne može se mimo toga, ne može se raditi ovo što ćete vi danas verovatno da uradite pod sledećom tačkom dnevnog reda - razrešenje sudijskih funkcija, što ćete da nanesete veliku bruku i štetu ovoj državi, što ćete učiniti protivustavnu stvar; ali očigledno to vas ne zanima, jer svi pričate. Vas ni Ustav niti bilo šta ne zanima, niti obavezuje, sem političke volje i zloupotrebe vanrednog stanja.
Ovo što mi sada govorimo, pošto građani ne mogu da čuju, ostaće ovde zabeleženo. Iskreno verujem da će oni koji će se naći pogođeni ovim upravo svi koji smatraju da Ustav, ma kako loš, mora da se poštuje, učiniti sve da se vaše takve odluke ponište i da se dejstva protivustavnih odluka otklone. Naš amandman je samo u skladu sa Ustavom i mislim da ga treba podržati i konačno ovu skupštinu vratiti u ustavne tokove.
Jadna je država u kojoj se aplaudira bezakonju i kršenju Ustava. Kod profesora Hibera sam položio ispit i on me naučio mnogim stvarima. Baš zato ću se danas držati onoga što me on učio, a ne onoga što danas za ovom govornicom govori. Držaću se procedure, formalnosti, Ustava i zakona. Neću posegnuti za političkim sredstvima da bih suspendovao zakon i da bih sprovodio svoju političku volju. Biti moralan i častan znači držati se procedure i zakona i onda kada vam to ne ide u prilog, a ne poštovati Ustav i zakon samo kada vam to ide u prilog. To je pravna država, to je procedura i to je demokratija.
Moramo danas da postavimo pitanje da li su sudije krive za narko-dilere po školama, za kamione ubice na drumovima i za sve ostalo što se dešava u ovoj državi? Da li su sudije krive za stanje svesti u ovoj državi, za narušen sistem vrednosti i za političko podjarmljivanje sudstva poslednjih 50 godina, što se nastavilo i što će se, po svemu sudeći, nastaviti?
Da li su sudije krive ili su možda krivi političari kojima nije trebalo profesionalno, samostalno i odgovorno sudstvo, nego batina, kako bi se obračunavali sa svojim političkim neistomišljenicima. Da li su im potrebne sudije koje su svojevremeno gonile disidente, optuživale reakciju, nacionalizovale, i sve ostalo. Takve sudije su bile nekada potrebne, takve sudije su i sada potrebne da bi se koristile za političke obračune, a ne za sprovođenje Ustava i zakona.
Demokratska stranka Srbije je duboko ubeđena u nezavisno, samostalno i pre svega odgovorno sudstvo koje će odgovarati građanima, a ne političarima i koje će odgovarati državi, a ne nekome drugome ko je u ovom trenutku na vlasti. To sudstvo treba učiniti jakim, da se ne povija pred svakom političkom promenom. Nama trebaju institucije, a ne krpe od ljudi koje će suditi kako mi kažemo.
Ne trebaju nam sudije koje će pod bilo čijim pritiskom prekrajati izbornu volju, hapsiti, optuživati, zabranjivati listove, i činiti sve ono čemu smo bili svedoci proteklih godina.
DSS smatra da je ovaj predlog odluke protivustavan i da duboko zadire u načela nezavisnog i samostalnog sudstva. DSS je Predlogom zakona o sudijama predložila u članu 53. stav 1. da sudije ne mogu produžavati radni vek kada napune 65 godina, i mi stojimo iza toga.
Ali, ono iza čega još stojimo jesu stečena prava; ako je Odbor za pravosuđe i upravu novembra 2001. godine upoznat da je jednom broju sudija, u skladu sa tada postojećim zakonima, produžen radni vek za dve godine, na 67 godina, i to sudiji Miloševiću, Dedijeru, Ivoševiću i gospođi Gajinov, da li mi sada možemo (ako je u jednom trenutku u skladu sa zakonom i Ustavom nekom produžen radni vek) da zadiremo u ta stečena prava; da li to možemo da radimo bez prethodnog mišljenja, kako je definisano članom 101. Ustava Srbije, i bez zahteva Vrhovnog suda Srbije, da li to može da se radi? Očigledno je da može i da nekoga ne zanima ni Ustav, ni zakon, ni stečena prava, niti bilo šta drugo, što bi u svakoj demokratskoj, pravnoj, evropskoj, pa evo i u državi koja je danas, ja verujem na našu sreću, primljena u Savet Evrope, bilo garantovano?
Da li u državama, pogledajte malo, koje su članice Saveta Evrope, može da se zadire u stečena prava - ne može. Zašto je dobro što smo mi postali članica Saveta Evrope, jer je to naše istrajavanje u demokratskoj borbi, mada, ako smo primljeni u Savet Evrope, ne znači da smo demokratska država, jer je Albanija za vreme nemira primljena u Savet Evrope. Ali, svakako je to dobar podsticaj ka izgradnji demokratije i pravne države.
Dobro je još iz jednog razloga, što u zemljama članicama Saveta Evrope vanredno stanje kontroliše Savet Evrope i kontroliše da li je sve u skladu sa normama Saveta Evrope. Mi očekujemo i da Savet Evrope proceni da li je ovo što vi radite u skladu sa načelima koja postoje u demokratskim državama, koje su članice Saveta Evrope.
Sudija Ivošević, sadašnji zamenik predsednika Vrhovnog suda Srbije, otvoreno se, sa nizom drugih sudija, suprotstavio despotizmu Slobodana Miloševića i osnivač je Društva sudija Srbije, i to u onom vremenu kada smo se svi mi borili za demokratiju; to je tada bio značajan podsticaj, da su se sudije, kao jedna veoma važna grupa u životu jedne države, pobunile i rekle - mi hoćemo slobodno i nezavisno sudstvo.
Tada su Balša Govedarica i kompanija, na isti način kao što se sada radi, bez stava Vrhovnog suda Srbije, gospodina Ivoševića odstranili iz Vrhovnog suda Srbije. Setite se da smo mi poništili, takve odluke, 2001. godine i da smo vratili gospodina Ivoševića i gospodina Vučetića, upravo kao žrtve Miloševićeve vlasti.
Sada imamo isto - Odbor za pravosuđe i upravu, na inicijativu ministra pravde, predlaže smenu tih sudija. Većina u ovoj skupštini verovatno će bez ikakvog zazora prihvatiti metode Slobodana Miloševića i tadašnje skupštine i učiniti isto što je radio i Milošević, razrešiti te sudije dužnosti.
Leposava Karamarković, kao predsednik Vrhovnog suda Srbije, predložila je i obavestila Skupštinu još pre više od godinu dana da je njima produžila radni vek za dve godine. Kako to da tada ta odluka nije bila protivustavna i nije bila predmet rasprave, ako se zna da je ona u ovu skupštinu došla?
Reći će neko - naći će se neko obrazloženje, naći će se nategnuto ekstenzivno tumačenje, kako bi se pokrilo ovo što se sada radi, suprotno Ustavu i zakonu. Pokrićete vi sve, kao što ste pokrivali i druge stvari, ali to vas neće razlikovati od vaših prethodnika, koji su isto tako obesno sedeli u tim klupama i dizali ruku kako bi diktirali političku volju sudijama, i neće vas to ekstenzivno tumačenje amnestirati od vaše odgovornosti i krivice što ćete naše sudstvo, koje je u povoju, u izgradnji (a mi moramo da krenemo sa izgradnjom nezavisnog, samostalnog i odgovornog sudstva), dovesti na meru na kojoj je ono bilo 5. oktobra i januara 2001. godine, kada smo mi seli u ove poslaničke klupe.
Da li je sudstvo to kome mora da se pomaže u rešavanju problema, ili je sudstvo to kome mora da se pomogne tako što mu zakonodavna ili izvršna vlast neće pomagati da rešava svoje probleme? Šta mislite kome najviše smeta teza da je sudstvo korumpirano, da tamo sede neodgovorni ljudi; koga više ta teza opterećuje nego same sudije, najveći broj sudija, koji su pošteni ljudi, koji časno rade svoj posao, koji za nevelike plate optužuju i osuđuju ljude na 20 i više godina zatvora. Mislite da je lako doneti takvu odluku i da je lako nekoga optužiti, oterati u zatvor na 40 godina, kako je predviđeno sada? Nije lako i njima je sigurno najteže da na sve njih pada ljaga da su korumpirani, da su povezani sa organizovanim kriminalom, da rade protiv države.
Treba pustiti upravo samo sudstvo da se izbori sa onima koji sve njih kaljaju. Oni bi to uradili da nema onih iz izvršne i zakonodavne vlasti koji te iste sudije štite, da nema onih koji zovu telefonom i kažu - pusti ovoga, pusti onoga na slobodu, da nema advokatskog lobija koji je doneo Zakon o krivičnom postupku, suprotan evropskim standardima, koji je daleko više otišao od evropskih standarda i na koji je DSS podnela 16 amandmana, gde se ne ostavlja policiji pravo na policijski pritvor, gde se pritvor smanjuje.
Da li je to mogućnost da sudstvo može da funkcioniše, da li se tako pomaže izgradnji odgovornog, samostalnog sudstva - ne, dame i gospodo, ovo što mi danas radimo, ovo je sve samo to nije. Ali, da vidimo kako je funkcionisalo Veliko personalno veće.
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, prošlo je pet minuta, da li nastavljate?)
Da, koristiću i drugih deset minuta.
Da vidimo kako je funkcionisalo Veliko personalno veće. Promenama pravosudnih zakona, jula prošle godine, promenjen je i način izbora Velikog personalnog veća. Ova poslanička većina je odlučila da Skupština bira Veliko personalno veće. Od 25. septembra do 13. februara način izbora Velikog personalnog veća bio je stavljen van snage, i to je učinio Ustavni sud Srbije.
Da li se onda može izneti primedba na rad Velikog personalnog veća? Reći će neko - to je taj sastav, nije taj sastav, čuli smo ta obrazloženja. Da li se odredbe zakona koje su stavljene van snage, koje je Ustavni sud preispitivao, razmatrao, mogu upotrebljavati i ko je onda odgovoran za to što je ova skupština protivustavno promenila zakon, da li su odgovorne sudije ili su odgovorni poslanici?
Pa, ne sede sudije u ovoj skupštini i pritiskaju tastere, nego sede poslanici koji u najvećem broju slučajeva nisu ni upoznati sa onim o čemu glasaju. I to je ta odgovorna vlast, koja se brine o izgradnji samostalnog, nezavisnog i odgovornog sudstva.
Poslanici DSS će na kraju glasati protiv razrešenja ovih sudija, zato što nema odgovarajućeg akta Vrhovnog suda Srbije i nema odgovarajuće procedure koja mora da se poštuje da bi jedan sudija bio razrešen.
Ne mogu se vršiti političke čistke, kršiti zakoni, kršiti stečena prava. To se u ovoj skupštini, nažalost, ne bi smelo raditi, ali će očigledno biti urađeno. DSS neće podržati Predlog odluke Odbora za pravosuđe i upravu. Nažalost, ja iskreno verujem da u ovoj sali ima više grobara pravosuđa, nego onih koji žele da to pravosuđe bude izgrađeno kao slobodno, nezavisno i odgovorno.
Očekujem, i vi treba da očekujete, kada DSS dođe u priliku nakon sledećih izbora, da ćemo doneti zakone, pomoći izgradnji samostalnog, odgovornog i slobodnog pravosuđa, koje će omogućiti da sudije ne budu produžena ruka raznih poslanika, ministara, poslaničke većine, već da rade po Ustavu i zakonu, onako kako se to još i u Dušanovoj Srbiji znalo, a kako se ne zna u Srbiji koja je ušla u DžDžI vek i postaje član Saveta Evrope. Dame i gospodo grobari pravosuđa, na čast vam bilo.
Poštovana gospođo predsedavajuća, dame i gospodo uvaženi ministri, poštovani poslanici, Demokratska stranka Srbije je razmišljala da povuče ovaj predlog danas na sednici, ali s obzirom da je Vlada predložila i glasalo se o proširenju dnevnog reda, ne samo tačkom izbora predsednika, potpredsednika i ministara, već i sa drugim tačkama dnevnog reda, mi ostajemo pri predlogu da se dnevni red proširi Predlogom zakona o denacionalizaciji, jer smatramo da se ne može ići u privatizaciju bez ovakvog zakona i da ima puno spornih stvari oko imovine. Mi ostajemo pri predlogu da se o denacionalizaciji jednom već raspravlja u ovoj skupštini, na jednom projektu, to je deo predloga zakona, koji je dobio saglasnost ovog udruženja za imovinu i mislim da je to celishodno u ovom trenutku.
Poštovani predsedadvajući, dame i gospodo uvaženi poslanici, prilično je teško govoriti o rezultatima jedne vlade ako novu vladu biramo, ne iz razloga što je stara pala, što je došlo do novih izbora, već zato što je njen premijer tragično ubijen.To je, naravno, jedna strašna stvar za državu koju mi pokušavamo da gradimo.
Ako govorimo o Vladi Republike Srbije, DSS ima o tome jasan stav i više puta ga je iznosila za ovom govornicom, i o rezultatima rada u celini, i u svakom ministarstvu pojedinačno. Poslanici DSS će kroz raspravu o programu i preko analize rada Vlade Republike Srbije iznositi naše primedbe na ono što su pojedini ministri do sada radili u Vladi Republike Srbije. Ovo pogotovo zato što se kaže da ova vlada koja se predlaže nije nova vlada, već da je to stara vlada. Mi smo smatrali da je ovo prilika da dobijemo drugačiju vladu, spremnu da povede računa o sredstvima za ostvarivanje cilja za koji iskreno verujem da je isti kod najvećeg broja poslanika ovde u ovoj sali.
Demokratska stranka Srbije se slaže sa ocenom da su prilike u Srbiji takve da je Srbija u ovom trenutku destabilizovana. Srbija nije destabilizovana samo od prošle srede, Srbija je destabilizovana mnogo duže. Srbija je destabilizovana od kada je ovaj parlament izgubio legitimitet, Srbija je destabilizovana kada je ostala bez svog predsednika i Srbija je destabilizovana zato što se izbori za predsednika odlažu.
Došli smo u situaciju - a to je veoma opasno za državu - da u jednom trenutku nismo imali predsednika države, nemamo ga još uvek, nemamo legitiman parlament i predsednika Vlade. Za jednu ozbiljnu državu, priznaćete, to je jako puno. To je puno i za države koje imaju stabilne institucije, izgrađenu pravnu državu i pravni sistem, a nekmoli za Srbiju u tom pogledu tek u povoju. Zato je jako važno da se učini sve da se prilike u Srbiji stabilizuju, da dođemo do rešenja koje je dobro i omogućiće da se nastavi sa sprovođenjem sistemskih reformi.
Kad kažem sistemskih, tu pre svega mislim na reformu institucija i na donošenje ključnih sistemskih zakona. Ono što je takođe važno za DSS, na šta je ona ukazivala u poslednje dve godine, još od slučaja Gavrilović, to je porast organizovanog kriminala i mafije u Srbiji. Uzvraćeno nam je da u Srbiji nema mafije, da u Srbiji nema organizovanog kriminala, onako kako je to DSS tvrdila da ga ima. Pa šta onda znači, prema navodima, da postoji udruženje, "zemunski klan", koji broji više od 200 pripadnika, kako se kaže, pod oružjem, i koji deluje kao jedna grupa.
Da li to nije organizovani kriminal i da li to nije mafija u onom smislu kako se ona doživljava u pravu. Smatrali smo i upozoravali da su to zasigurno posledice vremena koje je za nama, ali i posledice, po nama, nedovoljnog angažovanja u borbi protiv organizovanog kriminala. Ta borba protiv organizovanog kriminala, moramo da priznamo, nije bila u onoj meri u kojoj je trebalo, nije bilo ni borbe protiv šverca, nije bilo ni borbe protiv mnogih drugih anomalija, a ta borba je ključna za izgradnju stabilne demokratske države.
Isticali smo takođe da je potrebna reorganizacija MUP-a Srbije, da nam je potrebna depolitizacija i reorganizacija. Nešto od reorganizacije smo dobili, ali depolitizaciju MUP-a Srbije svakako nismo dobili. To je ostalo jednako partijski organizovano, kao što je bilo pod Miloševićem; bilo je raznih političkih čistki, neprofesionalnih, bez uključivanja ove skupštine.
Govorili smo o civilnoj kontroli službi bezbednosti i vojske. Te civilne kontrole je bilo, ali su je radili oni koji su to sebi dali za pravo. Radio je nekakav nacionalni savet za bezbednost. Civilnu kontrolu nije vršila, onako kako je to poznato u međunarodnom pravu, Skupština Republike Srbije i nadležni odbor. Skupština Republike Srbije je uvek bila poslednja obaveštavana o onome što se događa u MUP-u, a isključivu tapiju na rad MUP-a, i uopšte, svih službi bezbednosti, imala je Vlada Republike Srbije.
Došli smo u situaciju da država bude destabilizovana i da sva vlast, i zakonodavna, bude koncentrisana u rukama Vlade Republike Srbije. Dugo vremena nismo imali Ustavni sud Republike Srbije, dugo već nemamo predsednika, a videćemo koliko ga vremena nećemo imati. Sve to govori u prilog našoj tvrdnji da je Srbija kao država i pre ovoga bila jako destabilizovana, gde je bilo dosta organizovanog kriminala, da je Srbija propustila priliku da se sa kriminalom obračuna onda kada je mogla, da je propustila priliku da prekine švercerske kanale duvana, narkotika i svega ostalog, i da se pred nama nalazi jako veliki posao.
Ovo je prilika da se podvuče crta iza nečega što je radila Vlada Republike Srbije. Mi izveštaj od Vlade o njenom radu nismo dobijali, ali je ovo prilika da se podvuče crta i da novi kandidat za predsednika Vlade - bez obzira što on kaže da ovo nije nova Vlada, već da se nastavlja tamo gde se stalo - kaže šta je to što je u Srbiji urađeno i da iz ovog ekspozea, koji nam je dostavljen, vidimo šta se otprilike planira da uradi. Ovo je prilika da se podvuče crta i u radu svakog ministarstva, da se vidi kako je i šta se radilo.
Govorio sam o tome da treba da se preispitaju sredstva koja su korišćena da se postigne cilj koji je za najveći deo poslanika u ovoj skupštini isti. Treba da vidimo da li su sva sredstva dobra, da li je bilo zloupotrebe sredstava i da li su nekada sredstva postala sama sebi cilj. Da li je vanredno stanje pravo sredstvo za ono što želi da se postigne? Da li je vanredno stanje u obimu koji je širi od onoga o čemu se ovde govori, a to je borba protiv organizovanog kriminala i hvatanja počinilaca, da li je to sredstvo da se postigne cilj.
Da li je zabrana protoka informacija sredstvo da se postigne cilj koji ste vi proklamovali? Da li je produbljivanje atmosfere straha sredstvo da se postigne cilj koji ste vi proklamovali? Da li su to sredstva da se postigne izgradnja jednog demokratskog, slobodnog društva i pravne države?
Ja lično i Demokratska stranka Srbije smatramo da to nisu dobra sredstva i da od sredstava koja su korišćena u prethodnom vremenu treba odustati.
Demokratska stranka Srbije, kao što sam rekao, iznosila je puno primedbi i nije se slagala sa radom Vlade Republike Srbije; samim istupanjem avgusta 2001. godine iz Vlade Republike Srbije može da se kaže da je podršku toj vladi uskratila. Ključni razlog za istupanje iz Vlade 2001. godine je bio odsustvo borbe protiv organizovanog kriminala. Ako je neko u predsedničkoj kampanji i do tada insistirao na borbi protiv organizovanog kriminala, to je bila Demokratska stranka Srbije; mi smo smatrali da je ključna stvar za izgradnju demokratske i pravne države, jakih institucija, borba protiv organizovanog kriminala i korupcije. Toga nije bilo, na našu veliku žalost. Da li je ovo jedna od tih posledica, sami možete da prosudite, ali činjenica je da toga nije bilo i da je nestabilnost koju imamo u ovom trenutku u društvu, nešto što je jako loše i što razara same temelje i osnov ovog društva.
Mi moramo da sagledamo i da vidimo kuda i kako ćemo da idemo. Da li je ovo pravi put i da li su ovo prava sredstva? Demokratska stranka Srbije smatra, i predložila je, da je koncentraciona vlada možda sredstvo da se stabilizuju prilike u zemlji, da se okupe svi oni koji žele dobro državi i građanima i da kažu - ovo su sredstva koja moramo da koristimo, ili - ovo su sredstva koja bi bilo najcelishodnije upotrebiti u ovom trenutku.
Mi smatramo da ovo nije pravi put i Demokratska stranka Srbije neće podržati izbor nove Vlade Srbije, predsednika Vlade Živkovića, potpredsednika i ministara koji su predloženi. Smatramo da rezultati ni prethodne Vlade nisu bili zadovoljavajući; ako je ovo nastavak postojećeg, smatramo da to nije adekvatno i da neće puno toga dobrog doneti Srbiji. Ali očekujemo da se namere iskazane u borbi protiv organizovanog kriminala i proklamovani ciljevi vanrednog stanja ostvare u onoj meri u kojoj se neće ograničavati prava građana i pravo na političko delovanje, u kojoj vanredno stanje neće postati samo sebi cilj i sredstvo za obračun sa političkim neistomišljenicima i zatvaranje protoka informacija.
U tom smislu Demokratska stranka Srbije, kao što sam rekao prilikom rasprave o ovoj tački dnevnog reda, izneće primedbe na rad ministarstava i razloge zašto ne može da podrži iste ljude koji su dve godine i više na vlasti u Srbiji da ponovo obavljaju te poslove, jer smatramo da će to ostaviti pugubne posledice po građane Srbije.