Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dejan Mihajlov

Govori

Počeo bih rečima koje je ovde izrekao Momčilo Trajković: "On je morao da ode sa Kosova". Meni je to dovoljno da on ne može da bude član Saveta ako je morao da ode sa Kosova, kao i svi drugi. Ne može da bude član Saveta. To što je on nekada bio na Kosovu ne kvalifikuje ga da sada bude član Saveta, ako je morao da ode.
Puno njih je moralo da ode sa Kosova, ali ima i puno onih koji su tamo ostali; nažalost nije ih onoliko koliko bismo mi voleli da ih je tamo i nedovoljno ih je, malo je Srba na Kosovu, ali se, baš zato što ih je malo, svi vrlo dobro znaju i svi vrlo dobro znaju ko živi, ko ne živi na Kosovu, ko radi, ko šta radi i ko je šta radio. Ta istina se ne može sakriti.
Ko je predložio gospodina Radenovića za to mesto? On je tako "pao s neba" i onda se neko u Radiodifuznom savetu setio da njega predloži, da ga uzme kao svog kandidata. Ko je doturio papir sa imenom Gorana Radenovića, obzirom na to da on nije novinar koji je bio na Kosovu, radio tamo, obzirom da je bio, prema izveštajima koje smo mi dobili od Udruženja novinara Srbije koje radi na Kosovu, propagandista sa koeficijentom 3,70 na Radio-televiziji Priština? To nije u skladu sa onim što smo mi ovde dobili.
Ko je njega preporučio Radiodifuznom savetu da ga predloži ovde? Dajte da čujemo to ime! Da li je to neka asocijacija sa Kosova ili je to neki pojedinac sa Kosova, ili je to neki pojedinac sa Dedinja?
Vrlo dobro znamo ko ga je predložio i kome treba čovek u Radiodifuznom savetu. Da li čovek koji je davno otišao sa Kosova može da bude ispred Srba sa Kosova u Savetu za radiodifuziju? Ne može. Naravno da ne može i ne sme da bude.
Dokle ćemo da dopuštamo da se u ovoj skupštini dešavaju stvari koje su suprotne i zakonu i moralu? Dokle ćemo dozvoljavati da ova skupština štiti one koji su se ogrešili i o državu i o narod? Dokle ćemo gurati glavu u pesak i ćutati pred onim što se radi? Dokle ćemo se oglušivati na apele javnog mnenja koji dolaze ovde i kažu da gotovo svi oni mediji, koji nisu direktno zainteresovani da gospodin Radenović bude član Saveta za radiodifuziju, kažu da on ne ispunjava elementarne uslove, po zakonu, da bude član Radiodifuznog saveta?
Ako nam nije dosta izjava njegove supruge, koju niko nije osporio, ako nam nisu dosta izjave Srba koji žive na tom Kosovu i koji sa tog Kosova nisu otišli i kažu da taj čovek tamo ne živi, da se prijavio na nekoliko dana pre kandidature za članstvo u Savetu za radiodifuziju, ako nam to nije dosta, ako nećemo da poslušamo Srbe sa Kosova, ako nećemo da poslušamo medije u Srbiji, ako nećemo da poslušamo NUNS, Udruženje novinara Srbije, ANEM, koga ćemo da slušamo?
Koga vi slušate ako glasate za Gorana Radenovića? Čije interese vi branite? Da li branite interese Srba sa Kosova, koji su uglavnom protiv njega? Da li branite interese NUNS-a, Udruženja novinara Srbije, ANEM-a, koji su takođe protiv njega, ili branite interese jednog, možemo da kažemo slobodno, medija u Srbiji koji treba, preko ovih i sličnih ljudi, da dobije frekvenciju u Srbiji?
Da li u ovoj skupštini branite interese "Pinka"? Da li je "Pink" taj zbog koga treba da žrtvujete svoj obraz i svoje ideale za koje smo se borili 5. oktobra? Da li je Željko Mitrović vredan vašeg glasa u ovoj skupštini da bude izabran Radenović, suprotno zakonu i suprotno stavovima svih onih koji su nam bili saborci pre 5. oktobra? Da li je on vredan toga? Taj odgovor ćete vi dati na glasanju. Verovatno će vama biti vredan Željko Mitrović toga da ovaj predloženi član bude član Saveta za radiodifuziju.
Na vama je odgovornost. Mi ćemo ovaj savet za radiodifuziju i te ljude koji su izabrani suprotno zakonu promeniti kada, nakon vanrednih izbora, dođemo na vlast. Neće niko od onih, koji su suprotno zakonu došli u Savet za radiodifuziju, tu i ostati. Budite ubeđeni da neće u tom savetu biti niti Vladimir Cvetković, bez obzira na stručne kvalifikacije, jer nije prošla dobro procedura za njegov izbor, niti oni za koje sami predstavnici medija stavljaju primedbe, a to je izvesni gospodin Cekić, niti će gospodin Goran Radenović u tom savetu biti.
Oni koji na ovaj način pokušavaju da dobiju dozvole, neće se u tim dozvolama nauživati i neće putem tih dozvola emitovati. U ovoj Srbiji će pravda postojati, i zakon i pravda, pa neće oni koji su se ogrešili o narod moći da kupuju sve. Nisu svi u Srbiji na prodaju. Ako Željko Mitrović misli da može da kupi sve u Srbiji, pa ne može, ima onih koji će uvek biti protiv njega, ima onih koji će uvek pričati protiv njega, ima onih koji su i pre 5. oktobra i posle bili protiv njega, odnosno protiv načina na koji radi i doživljava medije. Ovde nema nikakve priče o svrstavanju ili nesvrstavanju, ovde ima priče samo o zakonitosti i o pravdi. Ovde pravde nema, a nema ni zakonitosti.
Ako uzmemo da postoje sporni delovi biografije ovog gospodina, pa se ne zna da li je ili nije završio fakultet, pa se ne zna gde je i kako je radio, kada je prijavljen na Kosovu, nije prijavljen na Kosovu, da li je radio u preduzeću "Pink" u Crnoj Gori ili nije. To su sve pitanja bez odgovora, ali na njih javnost daje odgovore. Mi sa tim, u ovoj skupštini, naravno da ne možemo da se pomirimo, niti ćemo se pomiriti.
Ovi naši poslanici koji će govoriti ovde, koji su sa Kosova, koji sa Kosova nisu otišli nakon rata 1999. godine, koji su na Kosovu ostali i koji na Kosovu trpe sve ono što se dešava, trpe svakodnevni teror, bivaju i njihova deca svakodnevno pod pritiskom, oni će vam reći šta misle o Kosovu i šta misle o Goranu Radenoviću i da li on treba da bude član Saveta Radiodifuzije.
DSS neće podržati ovaj predlog zato što ovo nije predlog niti novinara, niti građana sa Kosova, već partijski, predlog jednog medija, koji misli da će na taj način obezbediti većinu da dobije nacionalnu frekvenciju. Upozoravam vas, nacionalnih frekvencija je malo, puno je medija koji vam služe, pa se plašim da će tu neko od njih ostati izneveren. Vi najbolje znate šta se dešava kada vas prijatelj izneveri i kakvi onda sukobi nastupaju. DSS neće glasati za njega, niti će glasati za bilo koji drugi predlog, ukoliko nije podnet od strane najrelevantnijih, a to su građani, Srbi sa Kosova i Udruženje novinara sa Kosova.
DSS se uvek zalagala za zajedničku državu sa Crnom Gorom i uvek je insistirala da veze Srbije i Crne Gore  ne budu formalne, da se ne svode na političke dogovore i trule trgovine, već da budu realne i da imaju realnu osnovu kako u zakonima, tako i u nekim drugim vezama koje nisu samo zakonske, već ekonomske i koje će da doprinesu izgradnji jake državne zajednice.
Mi smo smatrali i dalje smatramo da ako nešto može da bude celo, to ne treba da se deli i ako je to nešto što će nas brzo uvesti u neke evropske tokove, u evropske integracije, naročito u Evropsku uniju, da treba takvim integracijama i takvoj državnoj zajednici ozbiljno pristupiti i raditi na njenoj izgradnji, a ne na njenoj razgradnji.
Sa tih pozicija smo pristupili radu Ustavne komisije, izradi Ustavne povelje i Zakona za sprovođenje Ustavne povelje. S obzirom na to da Zakon sa sprovođenje Ustavne povelje nije regulisao pitanje Privredne komore Jugoslavije, to je pitanje ostalo otvoreno, upravo da se o njemu dogovore oni koji su za to nadležni.
U ovom trenutku, s obzirom na to da su ekonomski odnosi sa inostranstvom i unutrašnji ekonomski odnosi na nivou državne zajednice i da ti resori upravo treba i moraju da harmonizuju odnose Srbije i Crne Gore, možemo da postavimo pitanje - zašto se razdvaja celo da bi se napravila dva odvojena, zašto razdvajamo i rasturamo Privrednu komoru Jugoslavije da bismo napravili dve privredne komore i kako će te dve privredne komore da sarađuju?
Da li ćemo, kao i do sada, na nekom međunarodnom sajmu imati, kao što smo imali nažalost i sada, tri štanda: poseban štand Privredne komore Jugoslavije, poseban štand Privredne komore Srbije i poseban štand Privredne komore Crne Gore ili ćemo sada imati više štandova? Možda bi neki želeli da imamo štand i privredne komore Vojvodine i nekih drugih oblasti! Da li ćemo krenuti u taj stepen usitnjavanja u Srbiji?
Ovde treba voditi računa da su ekonomski odnosi, naročito ekonomski odnosi sa inostranstvom, na nivou državne zajednice. Stoga, treba imati u vidu da određeni vid saradnje između privrednika mora da ostane i da se odvija na nivou državne zajednice.
Kako dolazi do Privredne komore Jugoslavije? Da li je o tome raspravljao Savet ministara i doneo odluku da jedna takva institucija ne treba da postoji na nivou državne zajednice; da je Privredna komora Jugoslavije nešto što samo šteti, a ne donosi dobro i da treba napraviti dve odvojene privredne komore, Privrednu komoru Srbije i Privrednu komoru Crne Gore, koje postoje, ali u odnosu na njih preneti i nadležnosti Privredne komore Jugoslavije.
Da li je bolje da državna zajednica Srbija i Crna Gora nastupa u svetu sa odvojenim privrednim komorama, sa Privrednom komorom Srbije i Privrednom komorom Crne Gore? Šta ćemo sa našim obavezama koje proističu iz jedne stolice u svim međunarodnim institucijama i organizacijama, šta ćemo sa našim obavezama da u nekim institucijama gde Privredna komora Jugoslavije, odnosno jedinstvena privredna komora treba da predstavlja Srbiju i Crnu Goru? Da li ćemo tamo deliti stolicu, da li će se tamo rotirati ili kako će se raditi? Čiji će se interesi tamo zastupati? S obzirom na to da je Srbija kršenjem Ustavne povelje prepustila sve ekonomske resore Crnoj Gori i da je prilikom formiranja Saveta ministara prekršena Ustavna povelja, da li će i kako će privrednici Srbije moći da ostvaruju svoje interese i da li će ih uopšte na neki način ostvarivati?!
Ko ukida Privrednu komoru Jugoslavije? Da li je Vlada Republike Srbije nadležna da ukine Privrednu komoru Jugoslavije ili ta Privredna komora Jugoslavije mora da se ukine na drugi način? Mislim da mora da se ukine na drugi način i da Predlog odluke o ukidanju Privredne komore, koji smo mi dobili, nije u skladu ni sa zakonom, ni sa Ustavnom poveljom, a ni sa potrebama države!
Ovakav jednostrani akt Vlade Republike Srbije vodi ka stvaranja dva nezavisna sistema i ide u prilog onima koji se zalažu za nezavisnu Crnu Goru, za carinu na granici Srbije i Crne Gore, za odvojene valute, za dva potpuno odvojena ekonomska sistema. Njima odgovara da se na ovaj način ukida Privredna komora Jugoslavije i da u jednoj državi postoje dve privredne komore, koje su nezavisne, a ne da postoji jedna koja će ih objedinjavati.
Ustavna povelja predviđa harmonizaciju tih odnosa i zakon, a upravo su danas predstavnici Vlade Srbije i Crne Gore otišli u Evropsku uniju da ih ubeđuju kako je akcioni plan za harmonizaciju odnosa uspešan, kako mi tu nešto dogovaramo, kako sve to ide normalnim tokom.
Ide normalnim tokom, ali u pravcu razgradnje, ne izgradnje!! Ako neke institucije, koje su koliko - toliko u svim ovim vremenima razdvajanja barem formalno povezivale i uspostavljale nit između Srbije i Crne Gore, kao što je to bila vojska, kao što je bila Savezna uprava za kontrolu letenja i neke druge oblasti, ako su to bile niti koje su nas povezivale zašto ih sada razbijati. Kome je u interesu da se ovo razbije? Srbiji? Ne verujem. Crnoj Gori?! Da, naročito onima koji su predsedničke izbore dobili na paroli - nezavisnost kroz tri godine, referendum kroz tri godine i koji su svoju čitavu političku platformu gradili na razdvajanju, a ne na spajanju. Njima ovo odgovara. Građanima Srbije i Srbiji ovo ne odgovara!
Mislim da je bruka za državu Srbiju i Srbiju i Crnu Goru da na jednom sajmu, poljoprivrednom ili na nekom drugom, imate tri, dva ili više različitih štandova gde će se predstavljati jedna država! Da li to govori o državi koja ide u pravcu harmonizacije odnosa, uspostavljanja jedinstvenog carinskog, ekonomskog, monetarnog i svakog drugog sistema? Naravno da ne govori. Ovde se jedno priča, a drugo radi.
Šta ćemo sa raznim članstvima u međunarodnim organizacijama u kojima je bila Privredna komora Jugoslavije? Koja će privredna komora sada da bude član - Srbije ili Crne Gore? Da li je to regulisano? Ja iz ovoga ne vidim da je regulisano, niti vi možete da vidite. Ko će da nasledi to članstvo? Ko će da nasledi imovinu? Kome pripada imovina? Da li je to imovina države, privrednika, a verovatno će se deliti po teritorijalnom principu da imovina pripadne onoj državi u kojoj se nalazi?! Kome pripada ta imovina? Da li je to imovina privrednika ili imovina države? To je pitanje na koje takođe nemamo odgovor.
Šta ćemo sa arbitražom? Pri svakoj privrednoj komori postoji arbitraža. Ko će da arbitrira sada u nekom sporu i kako će se to rešavati? Znači, ostala su mnoga pitanja potpuno neregulisana, deregulisana i na ovaj način će se izazvati konfuzija i produbiti nesporazumi.
Na ovaj način se ne doprinosi izgradnji jedinstvenog ekonomskog sistema na nivou državne zajednice Srbija i Crna Gora i ne znam uopšte šta će ministri u Savetu ministara da rade i da li su ministar za unutrašnje ekonomske odnose i ministar za spoljne ekonomske odnose saglasni sa ovim. Da li su oni saglasni i da li mi imamo stav Saveta ministara da ovo treba da postoji?
Ne sumnjam da će Vlada Mila Đukanovića reći - da, to je odlično za nas, jer ovo samo doprinosi samostalnoj Crnoj Gori i izgradnji samostalnih sistema i institucija u Crnoj Gori i to će kroz tri godine ili manje, kada raspišemo referendum, da dovede do nezavisnosti i mi ćemo već tada imati jednu nezavisnu instituciju.
Da li ćemo opet tu nepravdu, koja se opet nad građanima Srbije vrši, mi ovde da tolerišemo, u ovoj skupštini da izglasamo. Da li je to naš interes i da li ćemo opet u ovoj skupštini da donosimo zakone koji se ne pročitaju, pa onda čujemo, kao što je ministar Svilanović rekao - ko je doneo zakon o administrativnim taksama gde se povećavaju takse, i onda se ministri iz Vlade Republike Srbije, koja nam je uputila taj zakon i koji su na Vladi izglasali taj zakon, pitaju ko je takav zakon predložio: ministar Milosavljević se pita ko je predložio zakon o administrativnim taksama, gde se toliko povećava taksa za ulaz stranaca. On je glasao za taj zakon. Mi nismo, mi smo ovde upozoravali, on na sednici Vlade ne pročita, izglasa zakon i onda se pita kako je taj zakon prošao Vladu.
Da li će i u ovoj situaciji, jednostavno, tako da prođe ovaj zakon, a da se ne zna šta je sledeći korak i šta će se uraditi. Da li opet idemo naruku onima koji su za nezavisnu i samostalnu Crnu Goru, zapostavljajući interese celine državne zajednice Srbije i Crne Gore? Da li ćemo od naših opština pri Crnoj Gori da pravimo pogranična područja? Da li će prijepoljska opština i neke druge da budu pogranična područja u kojima ćemo imati carinu, kao što imamo sa nekim drugim državama, možda još jaču zato što se drastično razlikuju neke carinske stope? To sve ne vodi ka harmonizaciji. Vodi ka destabilizaciji i produbljivanju nesporazuma.
DSS ovakvu odluku nikako ne može da prihvati i mislimo da je mesto da se o ovome raspravlja u Parlamentu državne zajednice Srbija i Crna Gora, koji je nadležan da odluči da li ovo treba da postoji na nivou državne zajednice, s obzirom na to da su i spoljašnji i unutrašnji ekonomski odnosi na nivou državne zajednice i u nadležnosti državne zajednice i to je nadležnost onog Parlamenta, a ovaj Parlament je nenadležan da o tome odlučuje.
U skladu sa članom Poslovnika po kome je predsednik Skupštine obavezan da se stara o primeni odluka ove skupštine, postavio bih pitanje - da li je predsednica Skupštine u skladu sa Odlukom Skupštine od 29.12.1997. godine i zaključkom Odbora za kulturu i informisanje uputila pismo RTS-u da se nastavi sa direktnim TV prenosima? Znači, ovde ne govorimo o obaveštenju ostalih medija koji su raspoloženi da stave svoju tehniku na raspolaganje građanima i direktno prenose sednicu Skupštine, već govorimo o onome ko je po odluci ove skupštine obavezan da direktno prenosi sednice Skupštine, po Zaključku Odbora za kulturu i informisanje sa jučerašnjeg sastanka. Da li ste to kao predsednik Skupštine, koji je obavezan da se stara o primeni odluka ove skupštine koje se tiču njenog rada, učinili?
S obzirom da su jučerašnji zaključci da se odluka ove skupštine ne odnosi na sve ostale medije, već na RTS i da mi imamo drugi odnos prema RTS-u nego prema nekim lokalnim privatnim televizijama ili opštinskim televizijama. Znači, ne poziv koji proističe iz drugog zaključka sa jučerašnjeg odbora, gde se kaže da se uputi javni poziv svim radio i TV stanicama u Srbiji koje to žele da preuzmu, audio, video signal za prenos sednica Narodne skupštine. Znači, ne to. Zanima nas da li ste u skladu sa trećim zaključkom, da Odbor preporučuje RTS-u da poštuje postojeću Odluku Narodne skupštine o direktnim TV prenosima, jedno takvo pismo uputili, pošto je direktor RTS-a gospodin Crkvenjakov rekao da će on to učiniti tek nakon dobijanja zahteva ili pisma od nadležnih u Skupštini Srbije. Traži papir, kako je on rekao, da direktnih prenosa bude. Znači, da li ste u skladu sa ovim zaključkom i odlukom uputili Crkvenjakovu pismo da se nastavi, posle ukidanja vanrednog stanja, sa direktnim TV prenosima.
U skladu sa članom 134. Poslovnika o radu koji kaže: "Predlog zakona, pripremljen u skladu sa odredbama ovog poslovnika, može se uvrstiti u dnevni red sednice Narodne skupštine u roku ne kraćem od 15 dana i ne dužem od 60 dana, od dana njegovog podnošenja.

U izuzetnim slučajevima, rok od 60 dana može biti prekoračen, ali ne duže od 30 dana, a predsednik Narodne skupštine obavestiće narodne poslanike o razlozima prekoračenja roka.

Rokovi iz stava 1. ovog člana miruju kada Narodna skupština nije u redovnom zasedanju".

Predlog zakona smo dobili 8. avgusta prošle godine, što je bezmalo devet meseci. Time je prekršena odredba ovog člana i mi o ovom zakonu danas ne bismo mogli da raspravljamo, sem ukoliko Vlada ne ponovi Predlog zakona, znači uputi ga ponovo Skupštini. Po Poslovniku, mi o zakonu ne možemo danas da raspravljamo.

S obzirom da nas predsednica Skupštine nije ni obavestila o posebnim okolnostima zbog kojih je moglo da dođe do prekoračenja roka, i to samo 90 dana, prilikom formiranja dnevnog reda, znači, mi ovde po odredbama ovog poslovnika nikako ne možemo da raspravljamo o ovom zakonu; s obzirom da smo imali redovno zasedanje prošle godine, nakon podnošenja Predloga ovog zakona i da smo već duboko u ovom redovnom zasedanju, teško da možemo da raspravljamo o Predlogu ovog zakona, osim ako grubo ne prekršimo Poslovnik.
Po članu 28. predsednik Skupštine se stara o primeni odredaba ovog poslovnika, tako da poslanici jesu dužni da prate i poštuju ovaj poslovnik, ali pored svih ostalih to su dužni da rade, ponajviše, predsednik a pre svih dužan je predsednik Skupštine i sekretarijat Skupštine. Smatram da od strane predsednika Skupštine nije poštovan Poslovnik prilikom formiranja i predlaganja dnevnog reda, te je došlo do ozbiljnog kršenja odredbi ovog poslovnika. Ako ne date valjano obrazloženje, ja ću svakako tražiti da se o kršenju ovih odredbi izjasni Administrativni odbor.
Ne znam da li treba da budemo zahvalni što nam dozvoljavate da govorimo u ovoj skupštini, s obzirom da su nas građani birali. Mislim da treba posebno da uvažavamo to što imamo pravo da govorimo. Mislim da, u skladu sa Poslovnikom i sa načinom koji smo do sada radili, predsednici poslaničkih grupa dobijaju reč u onom trenutku kada zatraže. To je bila praksa i ranije, i sada je! Ne vidim da Poslovnik ograničava to pravo. Poslovnik samo definiše redosled kojim će se na početku dogovoriti, a inače, zato je i predviđeno da dva puta po deset minuta imaju pravo šefovi poslaničkih grupa da govore, kako bi mogli na početku, u sredini ili na kraju rasprave da govore. Ne vidim da ste vi nešto posebno izašli bilo kome u susret. Mislim da samo u ovom trenutku sprovodite Poslovnik onako kako piše. Ali, da se vratimo na tačku dnevnog reda.

Ako je ovaj zakon bitan, kao što kaže sam ministar, ajde da uzmemo za ozbiljno ministra i da mu poverujemo, onda treba da se zapitamo zašto devet meseci, od avgusta meseca nije ušao u proceduru? Ako je devet meseci kratak period, a govorimo o tranziciji koja je naša nasušna potreba, o promenama koje ne smeju da čekaju, o reformama koje se zahuktavaju, o svim tim procesima koji su u toku, zašto onda čekamo devet meseci, zašto se onda jedan zakon devet meseci kiseli u nekoj fioci? Zašto, ako je toliko bitan?

Smatram da je ovaj zakon bitan i tu bih se složio sa ministrom, DSS će glasati za ovaj zakon, kao i za zakon o lizingu. Smatramo da su ovi zakoni bitni i da će oni, u neku ruku, možda i doprineti izgradnji malih i srednjih preduzeća i možda, u nijansi, doprineti ambijentu koji može da stvori i da potpomogne razvoj malih i srednjih preduzeća.

Ali, ostaje pitanje zašto je devet meseci rok u kome se reformski zakoni krčkaju, od dana podnošenja do dana dolaska na raspravu u ovu skupštinu? Verovatno toliko ima reformi da oni najvažniji reformski zakoni ne mogu da dođu na dnevni red, jer ste se od silnih reformi umorili. Od silnog rada na reformskim zakonima, tek smo sad dobili ovaj zakon. Ali, dobro, vi najbolje znate kakve su vam reforme i o reformama najbolje govori statistika. Statistika kaže da se u Srbiji beleži pad industrijske proizvodnje (mart prošle godine - mart ove godine), da je pad prosečnih zarada, a to su činjenice, da imamo porast stope nezaposlenosti. (Dobacivanje iz sale.)

Gospodine, za vaše probleme, na vaše silno insistiranje, zamoliću gospodina Vojinovića da vas primi i da sa vama ozbiljno porazgovara, jer očigledno vučete traume iz nekog ranijeg perioda. Gospodine Vojinoviću, zamolio bih vas da posle sednice Skupštine primite gospodina ...
U toj situaciji treba njih da opomenete, da ne dobacuju. Ako mi već traže da zamolim profesora Vojinovića da ih primi, ne mogu da im odbijem zahtev, ipak su mi oni kolege poslanici.

Smatram da je bio jedan od boljih zakona koji smo usvojili u ovoj skupštini, ne zato što je zakon kao zakon, već zato što se tim putem krenulo u formiranje Agencije za razvoj malih i srednjih preduzeća, i to putem zakona.

To je jedna od retkih agencija koja je formirana zakonom i jedna od retkih agencija koja nije protivustavna. Ta agencija je formirana u ovoj skupštini i bila je agencija koja je puno obećavala, o kojoj je bilo puno reči i za koju se govorilo da je upravo ona ključna za razvoj malih i srednjih preduzeća. Agencija za razvoj malih i srednjih preduzeća, bez ovog garancijskog fonda, jednostavno je mrtvo slovo na papiru. Niti je ona zaživela, niti je regionalna mreža agencija za razvoj malih i srednjih preduzeća zaživela.

Pored konsaltinga koji je verovatno potreban našim ljudima da bi mogli da se upuste u razvoj i u osnivanje malih i srednjih preduzeća, potrebno je i nešto što se zove kapital, potrebno je nešto što se zove investicija, potrebni su krediti. Potrebno je da sredstva koja se nemilice izdvajaju iz Fonda za razvoj i iz drugih fondova, koja se izdvajaju u velike sisteme, koja se izdvajaju za kupovanje socijalnog mira i koja se izdvajaju ne za razvoj i ne za pokretanje proizvodnje, već koja se izdvajaju da bi se podmirio neki lokalni aparatčik ili da bi se na taj način još malo kupio socijalni mir.

Na taj način se ne rešava problem u Srbiji i mi smatramo, ja lično smatram, da trošenje sredstava, jednostavno i velikih sredstava, kojih je bilo u nizu velikih preduzeća, nije način da se to reši, već je jednostavno to način da se ti problemi samo odlažu i da mi do konkretnog rešavanja problema, a to je tranzicija, to je privatizacija, ne možemo nikako da dođemo.

Regionalna mreža agencije nije zaživela. Mnogo privatnika i privrednika, koji su tražili usluge ove agencije, nisu ih dobili. Zato što to nije zaživelo i što ova agencija nije imala sredstva i zato što nema dovoljno kvalitetnih kadrova.

Kako ćemo da stimulišemo ljude da otvaraju mala i srednja preduzeća? Da li je Garancijski fond sa svojim osnivačkim ili početnim kapitalom od 600 miliona dinara, što u ovom trenutku iznosi manje od 10 miliona evra, dovoljan da potpomogne razvoj malih i srednjih preduzeća, odnosno da bude garant za kredite koje bi oni uzimali. Ovde se više računa da će banke, koje treba da investiraju, snositi rizik kreditiranja. Koja će strana banka, ozbiljna banka, kvalitetna i jaka banka da snosi rizik kreditiranja i uopšte da ulazi u poslovanje u našoj zemlji u kojoj nema elementarne pravne sigurnosti? Koja će ozbiljna strana banka da dođe? Neće nijedna. Evo, posle skoro dve i po godine reformi i tranzicija nemamo nijednu od najozbiljnijih svetskih banaka prisutnih u Srbiji. Mi imamo uglavnom banke koje nemaju toliko kapitala na raspolaganju. Imamo banke koje su povukle deo deviznog potencijala odavde i koje će taj devizni ili jedan deo tog deviznog potencijala vratiti. Drugi deo neće, nažalost, da bude vraćen u našu privredu.

Mi ovde govorimo o potrebi da se stimuliše razvoj malih i srednjih preduzeća. A da bi se stimulisao razvoj malih i srednjih preduzeća nije dovoljan samo Garancijski fond i nije dovoljno samo reći da tu postoji jedna cifra ili suma, koja uistinu nije velika i složiće se verovatno i ministar da 600 miliona dinara nije dovoljno za garantni fond da to bude dovoljna suma da se krene u ozbiljnije investicije da to bude garant bankama i svima drugima za investicije. Ali, jednostavno, ako od nečega mora da se krene onda ovo možda jeste neki pravni okvir za početak, ali svakako važniji od ovog pravnog okvira je ambijent u kome treba da se radi.

Ovde je bilo reči o suzbijanju sive ekonomije i o prelivanju sredstava iz sive ekonomije u legalne tokove i na taj način pospešivanje otvaranja malih i srednjih preduzeća. Pominjana je cifra od 400 hiljada malih i srednjih preduzeća u jednom kratkoročnom periodu. Priznaćete da je to prilično i da je to jedan veliki broj.

Ako uzmete koliko je sredstava potrebno za osnivanje jednog malog ili srednjeg preduzeća, ako uzmete koliko je sredstava potrebno da bi to preduzeće funkcionisalo, ako uzmete da tu nema posebnih poreskih olakšica, ako uzmete da vi nemate pravne sigurnosti, ako uzmete da mi uvozimo u našu državu sve i svašta, da nema zaštite našeg tržišta, da nema zaštite male i srednje privrede, onda možemo da govorimo ovde o ambijentu koji je krajnje problematičan.

Ovaj zakon jeste nešto što nije štetno i što može u neku ruku, ukoliko se krene sa pravilnom primenom, da poboljša sprovođenje i jednostavno osnivanje malih i srednjih preduzeća, ali svakako ostaće mrtvo slovo na papiru ukoliko se druge stvari i druge veoma važne komponente za razvoj malih i srednjih preduzeća ne promene. Mi imamo jedan poražavajući ambijent. Imamo ambijent u kome privatizacija ne daje odgovarajuće efekte, odnosno gde privatizacija nije stimulativna i nije pokretačka snaga za razvoj privrede, nije pokretačka snaga za razvoj upravo malih i srednjih preduzeća.

Ako govorimo o efektima privatizacije, onda možemo da se zapitamo zašto, ako su efekti reforme i privatizacije i svih intervencija države u oblasti privrede tako dobri, beležimo pad proizvodnje. Zašto se beleži porast stope nezaposlenosti i zašto se beleži pad prosečnih zarada. Neko će reći da tranzicioni procesi podrazumevaju otpuštanje, recesiju, porast stope nezaposlenosti, da bi kasnije upravo ti bili ponovo zaposleni kroz investicije sredstava, koja dobijemo od privatizacije, u mala i srednja preduzeća.

Znači, trebalo bi da dođe do jednog prelivanja sredstava iz privatizacije u sredstva za mala i srednja preduzeća, da ta preduzeća narastu i da jednostavno amortizuju priliv, odnosno povećanje stope nezaposlenosti, da oni okupe ili pokupe te ljude koji ostaju bez posla i zaposle ih kroz mala i srednja preduzeća.

To bi teorijski trebalo tako da izgleda i to je teorijski koncept o kome se ovde govorilo i koji su mnogi zagovarali. Kakvi su rezultati tog koncepta bolje i da ne govorimo. Njih vidimo na svakom koraku. Rezultati i posledice jednog takvog koncepta su uglavnom negativni.

Kako vi možete da prelijete sredstva za razvoj malih i srednjih preduzeća ako prodate šećeranu za tri evra? Naravno da ne možete nikako! Kako možete da prelijete sredstva za razvoj malih i srednjih preduzeća ako vam sredstva od privatizacije idu direktno na pokrivanje budžetskog deficita, odnosno socijalnih programa, ako su ona u jednoj maloj meri predviđena za investicije? Naravno da ne možete! Na taj način se privatizacija, koja je generacijama stvarana, jednokratno troši i na taj način mi ne dolazimo u poziciju da možemo da pokrenemo privredni ciklus u onoj meri i na onaj način o kome se ovde govorilo.

Demokratska stranka Srbije je na ovaj zakon predložila amandmane koji predviđaju da se poboljša kontrola u skladu sa Zakonom o budžetskom sistemu, garancije koje bi dao Garancijski fond, s obzirom da se 600 miliona dinara izdvaja iz republičkog budžeta, a po Zakonu o budžetskom sistemu Vlada je ta, odnosno nadležno ministarstvo je to koje vrši kontrolu utroška tih sredstava.

Naši amandmani idu u pravcu kontrole utroška tih sredstava i na taj način se omogućava Skupštini, preko rasprave o završnom računu, da kontroliše kako su se koristila sredstva iz Garancijskog fonda. Mi na ovaj način hoćemo da povećamo ingerencije Skupštine, da ova skupština, preko Odbora za finansije, preko Odbora za razvoj i preko svih drugih odbora koji su nadležni, dođe u situaciju da kontroliše kako se troše ta sredstva i da na taj način, jednostavno, ova skupština bude mesto gde će se odlučivati da li se sredstva troše u skladu sa zakonom, da li se troše celishodno ili se ta sredstva koriste za punjenje džepova onih koji su bliski vlasti i režimu.
Nije povreda Poslovnika, nego pitanje po Poslovniku. S obzirom da smo se juče uverili iz izjave direktora RTS-a da direktni TV prenosi zavise od odluke ove skupštine i ako Skupština donese odluku da će njih biti, postavljam pitanje - kada je Skupština Srbije donela odluku da se ukinu TV prenosi? Naravno, izuzima se period u vreme vanrednog stanja, gde je možda postojala neka potreba da se ukinu, ali u redovnom stanju, znači u svim ostalim slučajevima - kada je Skupština Srbije donela odluku da se ukinu TV prenosi?
Predlažem da se Skupština danas izjasni da od sutra ima direktnih TV prenosa.
Poštovani narodni poslanici, gospodine ministre, koliko puta smo do sada sa ove govornice od raznih ministara čuli da ovo treba da pokrene privredni tok, ovaj zakon je upravo taj koji je ključan za otvaranje novih radnih mesta i da je upravo taj zakon onaj koji je ključan za rast proizvodnje, pospešivanje uslova poslovanja i uopšte koji će doprineti velikom privrednom rastu u Srbiji.
Gotovo kod svakog drugog zakona imamo istu argumentaciju, koja, nažalost, ostaje samo na tome, jer znamo kakve su posledice. Posledice svih ekonomskih reformi koje do sada imamo su da je u odnosu mart 2002. - mart 2003. godine zabeležen pad industrijske proizvodnje; decembar 2002. godine - mart 2003. godine, za preko 14% su pale prosečne zarade, i da je poslednjih godinu dana broj nezaposlenih prešao cifru od skoro milion nezaposlenih. Da li su to podaci uspešnih ekonomskih reformi i dobrih zakona? Za svaki zakon čujemo da je on ključan za razvoj ove države.
Ovi zakoni su, uz manje korekcije, prihvatljivi; a kada govorim o novim zakonima, govorim o zakonu o garancijskom fondu i lizingu, DSS će za njih glasati, i za garancijski fond, gde smo predali amandmane koji se odnose samo na bolju kontrolu, odnosno da se, u skladu sa Zakonom o budžetskom sistemu, s obzirom da se garancijski fond sa 600 miliona dinara formira iz budžeta Republike Srbije, stavi ovlašćenje ministarstva da kontroliše sredstva koja idu u garancijski fond.
To je nešto za šta mi smatramo da je neophodno, s obzirom da će taj fond u jednom trenutku prerasti u akcionarsko društvo, sa tim osnivačkim kapitalom koji može da se povećava. S obzirom da je to učešće države, mora da se obezbedi taj vid kontrole od strane države u garantnom fondu.
Da li ovakvi zakoni, koji su prihvatljivi i koji jesu, u neku ruku tehnički zakoni, mogu da zamene lošu politiku Vlade? Da li ovakvi zakoni mogu da zamene jedan loš ambijent za sprovođenje reformi? Da li ovakvi zakoni mogu da zamene investicije kojih nema? Da li ovako loši zakoni mogu da zamene razne afere sa šećerom, oružjem, koje se u našoj državi dešavaju? Naravno da ne mogu.
Ključne stvari zovu se institucije, koje ne funkcionišu ili ne postoje. Industrijski razvoj i uopšte investicija i industrijski razvoj, a setite se samo priča prilikom Zakona o privatizaciji. Taj zakon je ključan za pokretanje onog točka industrijskog razvoja, industrijske proizvodnje koji treba da omogući Srbiji da se sve to pokrene, da se promeni svojinski vlasnik i da upravo investicije kroz privatizaciju i investicije, gde će strana lica investirati u ta sredstva, budu pokretačka snaga. Od toga nema ništa.
Kakvi su efekti privatizacije? Pad društvene proizvodnje i porast stope nezaposlenosti. Porast stope nezaposlenosti donekle možemo da razumemo racionalizacijom, ali gde su otvorena nova radna mesta.
Ako imamo privatizaciju koja je ubrzana krajem prošle i ove godine, zašto imamo pad industrijske proizvodnje? Da li su to ti efekti ovih sjajnih zakona koji su sa ove govornice prezentovani i gde je svaki zakon označavan kao ključan?
Mislim da je od svih ovih zakona mnogo važniji ambijent u kome ti zakoni treba da se primenjuju, odnosno nepostojanje ambijenta koji bi garantovao pravnu sigurnost, jake institucije i ambijent koji će privući strane investitore. Ako vama samo "Heritage" fondacija i "Volstrit žurnal" kažu da je od 155 država koje oni procenjuju i prave rang listu ekonomskih sloboda naša država 2002. godine zauzela 144. mesto, onda treba da se zabrinemo. Ako to nije zvono za uzbunu, ne znam šta jeste. Ako smo po ovim ekonomskim slobodama u ovoj godini, prema nekim procenama, još više pali na lestvici, među par poslednjih država, ne znam o čemu mi onda govorimo.
Mi donosimo zakone da bi ti zakoni bili mrtvo slovo na papiru. S obzirom na to da očekujemo strane investicije i jednu drugu komunikaciju i porast finansijskog poslovanja, ovi zakoni će biti nesprovodljivi zato što se ništa nije promenilo. Mi nismo ništa uradili na izgradnji ambijenta. Kakvu pravnu sigurnost mi nudimo investitorima, kada Ustavni sud poništava kao neustavne zakone Vlade. Da li Vlada koja predlaže neustavne zakone može nekome da garantuje pravnu sigurnost? Kakvu pravnu sigurnost nudimo u Skupštini u kojoj se ne zna ko je poslanik? Kakvu pravnu sigurnost nudi država koja nema predsednika? Kakvu pravnu sigurnost mi nudimo?
Ovde nema pravne sigurnosti i ovde nema mogućnosti za stvaranje privrednog i ekonomskog ambijenta za investicije. To su prava pitanja kojima mi moramo da se bavimo. Jake institucije. Da li je ovaj parlament institucija koja može da garantuje nekom stranom investitoru da će sve biti onako kako stoji na papiru? Ne može. Ovaj parlament je institucija koja ne može sebi da obezbedi sprovođenje svoje odluke o direktnim TV prenosima, a kako da obezbedi sprovođenje nekog ozbiljnijeg zakona? O kakvim institucijama mi govorimo i o kakvom ambijentu mi govorimo?
Zakon o koncesijama je u gotovo neizmenjenom tekstu vraćen pred poslanike, posle pogodbe koja je napravljena u Novom Sadu između pokrajinskog izvršnog veća ili predsednika pokrajinske skupštine i Vlade Republike Srbije, gde je napravljen politički dogovor. Mi ovde o političkoj nagodbi, a ne o postizanju konsenzusa oko poboljšanja teksta zakona.
DSS je još sredinom prošle godine predstavila svoj predlog zakona o koncesijama, kojim je predvidela drugačiji način davanja koncesija, ograničila to pravo, izuzela šume iz koncesija, i očekujemo da se i Ministarstvo za zaštitu životne sredine oglasi tim putem. Kakva je politička nagodba ili politički dogovor napravljen? Kakva politička trgovina stoji iza činjenice da će sada oni poslanici koji su glasali protiv gotovo identičnog teksta zakona na prošloj sednici, kada se glasalo o zakonu o koncesijama, sada glasati za ovaj zakon.
Neka izađu i neka kažu šta su dobili. Šta je cena, kolika je cena države? Koliko je njima plaćeno da bi podržali jedan zakon? Koliko košta njihov glas? Kolika je cena svega što se u ovoj skupštini donosi? Pa, da vidimo onda zašto se donose loši zakoni. Na šta ovo liči?
Mi smo se zalagali u našem predlogu zakona da treba decentralizovati koncesije, uvesti agenciju za davanje koncesija i da se vodi jedan precizan registar o koncesijama, gde će sve stajati i gde će biti precizna evidencija i gde će jedna agencija obavljati procese davanja koncesija, a da se to neće raditi pri ministarstvu. Ovo su dva različita rešenja. Mi smo smatrali da u procesu tranzicije sve treba da stoji na jednom mestu, postoji bolja kontrola i da stručni ljudi koji će se baviti koncesijama treba te koncesije da vode. Ovako, vi pri svakom ministarstvu morate da imate posebnu službu koja će se baviti koncesijama. Pitanje je koliko je stručna, manje ili više. Mi smatramo da na taj način može da dođe do nekih štetnih odluka i štetnih koncesija.
Što se tiče decentralizacije i davanja mogućnosti da autonomne pokrajine i lokalna samouprava daju koncesije, smatramo da to treba omogućiti. Na kraju, nakon promene Ustava, ako bude i regiona i svih drugih oblika teritorijalnog uređenja, naravno da i njima treba omogućiti, u njihovoj nadležnosti, da daju koncesije; ali, mora da se vodi jedinstven registar o koncesijama, kako bi Vlada Republike Srbije znala da li su pet opština dale koncesije na vodovod i time možda ugrozile vodosnabdevanje, time što će to biti jedna celina, nezavisna od drugih i gde će koncesionari imati mogućnost da to eksploatišu, ili nisu. To je naš predlog bio i ostao. Mi ćemo se za to zalagati.
Zakoni o lizingu i garancijskom fondu sami po sebi nisu loši, prihvatljivi su. Na zakon o garancijskom fondu imamo amandmane koji idu u pravcu kontrole sredstava garancijskog fonda, s obzirom da osnivački ulog od 600 miliona ide iz budžeta Republike Srbije, pa, u skladu sa Zakonom o budžetskom sistemu, ta sredstva treba kontrolisati. To je jedno.
Drugo, plašim se da će i ovi zakoni ostati mrtvo slovo na papiru, s obzirom da nema ambijenta, da imamo pad industrijske proizvodnje, porast stope nezaposlenosti, pad prosečne zarade ispod vrednosti potrošačke korpe, a definitivno će i donacije biti manje nego što su ranije bile i uglavnom će se koristiti za jedan deo pokrivanja budžetskog deficita i od rasta industrijske proizvodnje, nažalost, neće ništa biti.
Svi ovi zakoni koje donosimo su neprimenljivi, jer nijedan zakon ne može da zameni lošu ekonomsku politiku Vlade, kakvu danas imamo. Jednostavno, plašim se da će ovi zakoni morati da sačekaju jednu drugu vladu, koja će na drugi način gledati i voditi ekonomsku politiku.
Ovde smo imali prilike da čujemo iskrivljenu komparativnu analizu dva predloga zakona i svakako da je ministar nastojao da jedan loš zakon u poređenju sa jednim dobrim zakonom tako okrene (što nije ni čudo kada poslanici nemaju ovaj drugi zakon) i da prikaže taj zakon kao bolji.
Na primedbe koje smo izneli nije odgovoreno, a to je - šta je sa šumama, da li su šume predmet koncesije ili šume treba da budu izuzete iz koncesije i da li su šume prirodno bogatstvo koje treba da nam služe za rasprodaju, tačnije da li su lovišta prirodno bogatstvo koje će neki od ministara da rasproda dok je još ovo malo na vlasti ili da da koncesije na duži vremenski period? Da li o tome govorimo ovde i da li se tako vodi računa o životnoj sredini i o prirodnom staništu? Da li će to neko rasprodavati videćemo, ali to nije izuzeto iz procesa koncesije.
Mi i dalje smatramo da je agencija za koncesije mnogo bolje rešenje nego službe koje će se formirati pri svakom ministarstvu, agencija koja će imati uvid, kontrolisati, voditi postupke i podnositi izveštaje. Kome će službe pri ministarstvu podnositi izveštaje? Ministarstvu i Vladi. Agencija je obavezna da podnosi izveštaj Skupštini. Upravo je zato agencija ta koja mora da bude nadležna za ovo da bi ova skupština imala uvid u to šta se radi sa koncesijama, a ne da postoje neke službe pri ministarstvu koje će izveštaje da podnose ministarstvu i Vladi. Od toga nema ništa. To je jedan potpuno zatvoren, netransparentan model gde proces davanja koncesija treba da služi verovatno za političku trgovinu.
Mi i dalje smatramo da su agencije pravo i jedino moguće rešenje i da je registar koncesija nešto što mora da postoji. Registar koncesija ne bi bio neka obična evidencija, već registar u koji bi se obavezno upisivale sve koncesije i gde bi nadležno ministarstvo i Vlada vršili kontrolu nad koncesijama.
Pomenuo sam samo da se koncesije, recimo iz domena lokalne samouprave, na neke oskudne resurse, kao što je voda, vodovodi, daju bez ikakve kontrole, pa dođete u situaciju da vodovod u celom jednom regionu ne kontroliše država, već onaj ko je uzeo koncesiju. Takvih pokušaja je bilo do sada, po starom Zakonu o koncesijama, posle 5. oktobra, gde su pojedine strane firme htele da uzmu koncesiju na snabdevanje vodom za čitav region. Konkretno u južnom Banatu je bilo predloga od strane jedne strane firme da uzme koncesiju na vodu i da snabdeva taj region vodom 20 godina, gde bi cena vode bila daleko veća od ove i gde država ne bi imala nikakav upliv.
Ko je garant da to toga neće dolaziti, zato što ovde ne postoje izgrađeni sistemi kontrole. Naravno, tog garanta nema. Vama garanti ne trebaju, jer ćete vi možda nešto rasprodati za ovih godinu dana i to je sve što vam je ostalo. Mi i dalje smatramo da treba decentralizovati proces koncesija i koncesije spustiti na nivo AP i druge nivoe teritorijalne decentralizacije. Da li je to lokalna samouprava i kasnije regionalizacija ili neki drugi oblik, ali smatramo da to treba uraditi. Iz njihovog domena iz nadležnosti decentralizovanog oblika lokalne samouprave i svake druge mora da se ima u nadležnosti za davanje koncesija, naravno, pod strogom i striktnom kontrolom agencije. To je nešto što bi moralo da nas vodi, ako već govorimo o finansijskoj decentralizaciji, onda to treba uraditi.
Ono što je još takođe važno naglasiti i o čemu smo pričali, to je da je bez obzira na zakon o lizingu koji pojašnjava ili dodatno reguliše neke odredbe koje su regulisane obligacionim zakonom i ovo ta vrsta zakona. Nema dobrog zakona koji može da zameni lošu ekonomsku politiku. Zato ovde govorimo o ambijentu koji ne postoji, ambijentu koji se ne uspostavlja.
Imamo poslednji primer koncesije koja je data za autoput Beograd - Novi Sad. Koncesiju je dobila austrijska firma "Alpina", ali ima podizvođače, a to su naše firme, pa je po kamionima koje viđamo svaki dan na gradilištu, a to su kamioni MK komerca, ko je dobio koncesiju i kako se te koncesije daju i ko su podizvođači. Kako su oni angažovani? Samo prođite putem do Novog Sada i videćete koji kamioni rade po gradilištu.
Da li je to način na koji mi hoćemo da dajemo koncesije - bez ikakve kontrole, bez transparentnosti, bez ičega o čemu govorimo. Ministar je pomenuo mogućnost zloupotrebe u našem sistemu za koncesije. Očigledno da je zloupotreba svejedno relativna kategorija, koja zavisi od pojedinaca i od čitavog sistema koji ne zavisi samo od zakona o koncesijama. Zavisi od čitavog sistema ostalih i od sposobnosti institucija da se izbore sa zakonom, da se izbore sa korupcijom.
Naš predlog zakona o koncesijama je analiziran i pravljen u skladu sa zakonima bivših jugoslovenskih država i država nekadašnjeg istočnog bloka. Isto tako, upoređivan je sa stranim zakonima o koncesijama. On jeste jedan celokupan i zatvoren sistem ovakve kontrole. Moguć je sistem kakav predlaže Vlada, ali smatramo da je sistem koji mi predlažemo bolji. Izneli smo primedbe. Možemo da organizujemo i raspravu na osnovu komparativnih analiza oba predloga zakona, pa da vidimo koji je predlog zakona bolji, da analiziramo sva postojeća rešenja. Jednostavno, mislimo da je ova kontrola koja je predložena našim zakonom bolja.
Postavio bih pitanje, naravno ne ministru, pošto to nije njegova odgovornost, kakva je sudbina akata koje je potpisivao u svojstvu ministra od perioda konstituisanja ove vlade, pa do polaganja zakletve, s obzirom da građanin koji je izabran za ministra dok ne položi zakletvu nije ministar, nego je građanin. Koja je sudbina tih akata koje je on potpisao? Na kome je odgovornost što ministar ranije nije položio zakletvu pred ovom skupštinom, nego smo skoro dva meseca to čekali? Da li će to imati posledica po akte koje je potpisao, jer, strogo formalno gledano, građani ne mogu u svojstvu ministra da to potpisuju.
Da se podsetimo: on, po Zakonu o Vladi, postaje ministar tek kada položi i potpiše zakletvu i tek tada se stiču svi uslovi da tu funkciju obavlja. Znači, on je možda u funkciji građanina odlazio na pregovore i kada je bilo samo potpisivanje, pa da li će to ugroziti sudbinu akata koja je on u tom svojstvu potpisivao.
Još prilikom rasprave o Zakonu mi smo izneli primedbu na sastav buduće komisije za izradu novog ustava Srbije. Smatrali smo da ova komisija mora da bude sastavljena isključivo od predstavnika poslanika, s obzirom da je ustav najvažniji i najpreči posao Skupštine Srbije.

Bili smo protiv toga da u radu ove komisije učestvuju predstavnici Pokrajinske skupštine, zato što su građani Vojvodine već predstavljeni preko poslanika u ovoj skupštini i ne treba neke građane dvostruko predstavljati, a neke građane predstavljati samo kroz ovu skupštinu.

Ako su već postojali izbori na jedinstvenoj teritoriji, znači na teritoriji cele Srbije, i poslanici su izabrani po proporcionalnom sistemu, zašto bi građani iz Niša, Kragujevca ili drugih gradova bili diksriminisani u odnosu na građane Novog Sada ili nekog drugog grada u Vojvodini, s obzirom da će oni dvostruko biti predstavljeni?

Da li je funkcija ovoga da se obezbedi ne znam kakva podrška u komisiji i da se kupi lojalnost, odnosno da se obezbede glasovi za izglasavanje ustava. Naravno da je ovo drugo i da samim tim ova komisija samu sebe diskredituje.

Drugo, ko je odredio člana iz reda Koalicije "Povratak" kada nije bilo sednice tog poslaničkog kluba? Oni se nisu o ovome izjašnjavali, već je određen Dragiša Krstović, član Demokratske stranke i to po volji predlagača, a ne po volji poslaničkog kluba, koji nije održao sednicu i nije odlučivao ko će da bude predstavnik Kolacije "Povratak" u ovoj komisiji. Tako imamo još jednog člana Demokratske stranke kroz predlog Dragiše Krstovića za ovu komisiju.

Treće, ako se uzme da 20 poslanika iz Skupštine Srbije učestvuje u toj komisiji, ispada da samo poslaničke grupe koje imaju 12,5 poslanika mogu da učestvuju u radu ove komisije - kako čuvena, fantomska, nelegitimna grupa Baneta Ivkovića može da učestvuje kada ima samo 5 poslanika? Kome je zakinut jedan poslanik? Zašto se tu opet uvodi diskriminacija? Zašto još jednoj poslaničkoj grupi sa pet poslanika nije dozvoljeno da bude predstavljena u ovoj komisiji? Zašto Nova Srbija nema predstavnika, iako ima pet poslanika? Ovde nije suština da se ide umesto radikala. Mesto radikala pripada radikalima, ako oni neće da učestvuju i to je politički stav. Politički stav je da se ne učestvuje u radu ove komisije.

Ne treba to mesto popunjavati nekim drugim i ne treba nekome drugome zakidati. Otkud Banetu Ivkoviću odjednom pet poslanika i mesto u komisiji, a neko drugi nije dobio to mesto, nego sada tog nekog drugog guramo na mesto onih koji neće da učestvuju u radu ove komisije. Zašto to radimo?

Kome je potreban Bane Ivković? Ako je Bane Ivković bio taj 46. koji je glasao za Svetozara Marovića u Skupštini državne zajednice Srbija i Crna Gora, verovatno je nekome potreban Bane Ivković da bi izglasao budžet i sada mu je potreban Bane Ivković da bi mu glasao za Ustav. Onda je trebalo Baneta Ivkovića da stavite u kvotu DOS - Reforma i onda bi sve bilo u redu. To bi otprilike bilo na mestu, a ne da to mesto uzimate nekome drugome.

Potpuno je ovaj sastav komisije proizvoljan, ne zna se ko je utvrdio broj članova komisije, jer to nismo dogovarali na sastanku šefova poslaničkih klubova i to ne stoji u zakonu. Ko je nameštao, ko je sprovodio računicu, opet se ne zna, a predlagač je gospodin Pajtić, i verovatno je on računao ili je dobio gotovo. Potpuno se krše sve norme nekog parlamentarizma. Ako smo već hteli da dođemo do broja, onda je trebalo predsednica Skupštine da pozove sve predsednike poslaničkih grupa i da se dogovorimo oko brojke, da se kaže da toj stranci pripada toliko.

Ovako, to je opet neko proizvoljno računao, prema svojim ličnim simpatijama. Razumem da vi više simpatišete Baneta Ivkovića nego nekog drugog i to je vaše pravo, to ne mogu da sporim, ali nemojte vaše lične simpatije da stavljate u zakon ili u neku odluku. Mislim da lične simpatije treba da budu van nečega što se zove zakon i ako su lične vi ih demonstrirajte ispred sale ili na nekim drugim mestima, ali svakako ne kroz skupštinsku odluku. Mislim da je ova odluka, ovako koncipirana, potpuno suprotna pravilima parlamentarizma, formiranja parlamentarnih komisija, parlamentarne delegacije, koje uvek treba i moraju da budu plod dogovora. Da smo seli da se dogovorimo sve bi drugačije bilo.

Mi smo dobili dopis od predsednice Skupštine koja je rekla - dostavite nam vaše predloge za članove ustavne komisije, a nije rekla ni koliko, ni kada smo se dogovorili, ni šta smo se dogovorili. Tako se ove stvari ne rade. Tako se stvari rade ukoliko hoćete da oktroišete svoju volju i ukoliko hoćete da donesete ustav koji neće biti ni sa pozicije ovog parlamenta legitiman, već će ga donositi poslanici kojima je davno trebalo da prestane mandat. Sve ovo ukazuje na jednu, po meni, krajnje sumnjivu nameru da se donese ustav kao plod konsenzusa najvećeg broja političkih stranaka u ovoj skupštini, plod konsenzusa građana Srbije, nego je očigledno, što se vidi kroz sastav komisije i kroz sve, da je namera da se donese ustav koji će biti i jedno oktroisanje, izraz političke volje nelegitimne većine u Skupštini, a sve u funkciji održanja prolongiranja vlasti.

Sve će se to vratiti istom merom i način na koji vi sada menjate Ustav otvara mogućnost nama, kada na narednim izborima pobedimo, da na isti način menjamo ustav. Šta ćemo onda od Srbije da napravimo? Da li se tako gradi pravna i demokratska država, moderna, sa stabilnim institucijama i sa stabilnim sistemom? Ne gradi se tako i ne možete vi ustav donositi tako što ćete na nelegitimnim mandatima zasnivati taj ustav. To niko nije radio i svi ustavi tako donošeni su bili kratkog veka.

Ako smo imali primedbe na Žabljački ustav, i na druge ustave, na način njegovog donošenja, imamo naravno i na ovaj. Mislim da je krajnje vreme da se oko jednog ovako važnog pitanja postigne što veći konsenzus. Mislim da ima dobre volje. Najveći broj poslanika bi stao iza jednog rešenja. Nema potrebe da se neko sili u ovoj skupštini. Ko pribegne sili, to neće dugo, niti može da traje dugo, niti ima dobre rezultate. Zato nemojte da se silite oko pitanja koja su pre svega proceduralna i od kojih zavisi budućnost ove zemlje. Neće dobro rezultirati.

Dame i gospodo, dajte da ovaj sastav komisije upristojimo. Ako Srpska radikalna stranka neće neka ne učestvuje, neka se zna da oni svoje mesto nisu popunili, da ne imenujemo nikog drugog na to mesto, nego dajte da sednemo i da upristojimo sastav ove komisije, kao što smo radili oko nekih drugih stvari, oko sastava komisije za neke druge namene i da onda dobijemo rešenje koje možemo svi da podržimo.

Rešenje bi bilo da se upristoji sastav ove komisije i da dođemo do rešenja koje će biti legitimno, jer ne može Dragiša Krstović da predstavlja Demokratsku stranku, a navodno ide kroz Koaliciju "Povratak", koja nije ni zasedala i nije odlučila da on bude. Možda bi bila Rada Trajković ili bi možda bio neko treći, ali ne može Dragiša Krstović, jer on u ovom svojstvu predstavlja samog sebe, ne predstavlja nikog drugog ili predstavlja svoju stranku, tako da su sve to nedostaci ovog predloga koji je jako teško prihvatiti i očigledno je da će se ovakav rad nastaviti i u samoj ustavnoj komisiji.
Mislim da se ovde potkrala materijalna greška, kada je neko rekao da su dva kandidata iz opozicije predložena na mesto radikala. Baneta Ivkovića nikako ne mogu da doživim kao opoziciju, pošto on to i nije.
Moj lični doživljaj Baneta Ivkovića je sasvim drugačiji od ovoga, ali da govorimo o ovom predlogu. Potpuno je sa pozicije imenovanja članova komisije nelegitimno da se neko imenuje na mestu SRS ili neke druge stranke. To mesto pripada toj stranci i ne može niko na to mesto da dođe.

Druga stvar - ako je u ovom predlogu stajalo ime Zorana D. Nikolića, odnosno predlog Socijalističke narodne stranke, ne može se tek naknadno imenovati gospodin iz Nove Srbije, zato što SRS tobož nije predložila svoje kandidate.

U ovom predlogu stoji prazno mesto poslaničke grupe SRS, i kao da je neko znao unapred, bio vidovit, pa je imenovao Zorana D. Nikolića, odnosno SNS na to mesto, znajući da radikali neće predložiti. Mislim da je potpuno doživljavanje u ovom predlogu. Vi mene osuđujete za doživljaj stranke gospodina Ivkovića, da nije opoziciona, ali kako je predlagač doživeo stranku Baneta Ivkovića da je opoziciona? Vi tu niste opomenuli predlagača za njegov, nego mene optužujete za moj doživljaj Baneta Ivkovića. Tu imamo očigledno problema sa raznim doživljajima.

Ja doživljavam ovako, a predlagač je očigledno doživeo Baneta Ivkovića kao opozicionu stranku i tako ga proglasio, u skladu sa onom Miloševićevom opozicijom, omiljenim opozicionarom.