Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zlatan Jovanović

Govori

Hoću da razjasnimo član 55. koji je gospodin Kurjački pomenuo.
Naime, ja sam u svom izlaganju rekao da neke odredbe ovog člana nisu dobre, ne treba da stoje na ovom mestu, ali nisam rekao da ceo član ne valja. Nisam pomenuo 1. i 2, ali sam pomenuo 3, 4, 5, 6, 7. i 8. Pročitajte ih i videćete da nemaju smisao ili da nisu neophodne da stoje u zakonu, da je logičnije da budu u nekom pravilniku ili u uputstvu za instruktore, odnosno učitelje skijanja.
U članu 55. u stavu 3. govori se šta skijaš ne sme, pa se u tački 4) koju je gospodin Kurjački spomenuo kaže da skijaš ''ne sme skijati na stazi ukoliko je pod dejstvom alkohola, droge ili nekog psihoaktivnog leka, odnosno sredstva koje negativno utiče na njegove sposobnosti''. To ne sme.
Ali u članu 54. govori se o redaru, odnosno o dužnosti redara i u tački 6) stoji da je, redar dužan da uskrati jednu ili više vožnji skijašu, odnosno licu koje svojim ponašanjem ugrožava ili može ugroziti bezbednost upotrebe skijališta, odnosno žičare (pijana lica i lica pod uticajem droge).
Ovamo (čl. 55.) stoji da ne sme uopšte da skija, a ovamo (čl. 54.) će mu uskratiti jednu ili više vožnji. To nema logičnu vezu.
Takav skijaš ne sme da skija uopšte. Ako je pijan, ako je pod uticajem droge ne može da skija, nema kazne od jedne ili više vožnji. Ovo je kolizija dva člana u zakonu i ovo treba ispraviti.
Dame i gospodo narodni poslanici, u načelnoj raspravi ukazao sam na to da ovaj predlog zakona, osim dve stvari, a to su agencija za rudarstvo i licence koje propisuje, ne donosi ništa suštinski novo, jer sve drugo je čista kozmetika, samo kozmetičke promene.
Podneo sam amandman na član 19, koji se u stvari odnosi na član 18. postojećeg zakona. Ovim članom 18. govori se o načinu dobijanja ili postupku dobijanja odobrenja za eksploataciju, odnosno o uslovima koje treba da ispuni preduzeće koje podnosi zahtev za dobijanje odobrenja za eksploataciju mineralnih sirovina.
U postojećem zakonu član 18. predviđa da se uz zahtev za izdavanje odobrenja za eksploataciju podnosi, pa ću sada ukratko po tačkama navesti: 1) situaciona karta u razmeri 1:25000; 2) potvrda o bilansnim rezervama mineralnih sirovina; 3) projekat o eksploataciji ležišta mineralnih sirovina; 4) projekat rekultivacija zemljišta; 5) akt organa nadležnog za poslove urbanizma u pogledu usaglašenosti eksploatacije mineralnih sirovina sa odgovarajućim prostornim, odnosno urbanističkim planovima; 6) saglasnost ministarstva nadležnog za poslove poljoprivrede i šumarstva kada se eksploatacija vrši na poljoprivrednom ili šumskom zemljištu; 7) saglasnost ministarstva nadležnog za poslove zaštite životne sredine i 8) saglasnost ministarstva nadležnog za poslove vodoprivrede, ako se eksploatacijom mineralnih sirovina utiče na režim voda.
To je rešenje u postojećem zakonu. Ovim izmenama menjaju se faktički prve tri tačke postojećeg zakona, i to tako što se u prvoj tački posle ove navedene razmere u kojoj se mora priložiti situacioni plan dodaju reči "ili u odgovarajućoj razmeri". Ko je taj ko će proceniti koja je to razmera odgovarajuća? Ili, šta ćemo ako preduzeće podnosi zahtev, ne ispoštuje ovu prvu odredbu da to bude 1:25000 pa uradi plan u nekoj drugoj razmeri, da li će ta razmera, odnosno takav plan proći u ministarstvu i ko je to ko će u ministarstvu da odredi i utvrdi šta je to odgovarajuća razmera i kako može plan da se uradi?
Druga tačka je takođe promenjena, glasila je – potvrda o bilansnim rezervama mineralnih sirovina koja se izdaje prema propisima o geološkim istraživanjima. Sada je to izbrisano, pa stoji da se ova potvrda izdaje na osnovu izvršenih istraživanja u skladu sa važećim propisima o klasifikaciji i kategorizaciji mineralnih sirovina. Očigledno je da tu nema ništa novo i suštinski bitno, radi se o istom, samo je malo drugačije formulisano.
Treća tačka je takođe promenjena. Znači, postojeća tačka 3) koja je govorila o projektu o eksploataciji ležišta mineralnih sirovina je izbrisana načisto i umesto nje je sada pod tačkom 3) stavljeno da je to studija izvodljivosti eksploatacije ležišta mineralnih sirovina itd.
Opet kažem, bez suštine, samo kozmetika i prilagođavanje nekom novom, verovatno evropskom rečniku.
Sada moram da se vratim na ono što sam malopre ovde govorio i što je bio predmet polemike o amandmanu Odbora za finansije. Žao mi je što gospodin Obradović nije tu, ministar je tu, on je u međuvremenu promenio mišljenje, pa je prihvatio amandman Odbora za finansije.
Naime, u Predlogu zakona (da bi naši gledaoci bili upućeni ili sto posto u materiji, da im objasnimo do kraja) stajalo je da se naknada od eksploatacije mineralnih sirovina deli između opštine na čijoj teritoriji se vrši eksploatacija i Republike, i to tako što opštini pripada 40%, a Republici 60% od te naknade.
Takođe, u zakonu je predviđeno, ako je opština na teritoriji AP, da onda od onog iznosa koji pripada AP, odnosno Republici, 60% ide AP, a 40% Republici.
To je gospodin Petronijević onako plastično, detaljno na jednom primeru i objasnio. U međuvremenu su stigli amandmani, pa je jedan od amandmana bio amandman Odbora za finansije, koji je sada prihvaćen, gde je, po rečima gospodina Obradovića, napravljena promena da odnos između dela naknade koji pripada Republici i opštini bude 50:50, odnosno polovina naknade ide Republici, a polovina opštini na čijoj teritoriji se vrši eksploatacija.
Sada, po amandmanu Odbora za finansije, od tih 50% koji pripadaju Republici, autonomnoj pokrajini pripada 60%, a Republici 40% sredstava.
Ono što meni nije jasno (nažalost, nemam taj amandman kod sebe) – da li, a tako je gospodin Obradović objasnio, u amandmanu stoji da AP Vojvodini pripada taj deo sredstava od naknade? Ne znam da li tako stoji tamo, ali tako je gospodin Obradović objašnjavao.
Ako je to tako, a ministar je to prihvatio, onda je ovo ministarstvo prvi državni organ koji se odrekao Kosova i Metohije. U Predlogu zakona nigde se ne pominje Vojvodina, već stoji samo "autonomna pokrajina", a gospodin Obradović je nekoliko puta izlazio za govornicu i objašnjavao, uporno govorio o Vojvodini kao jedinoj autonomnoj pokrajini, koja će jedina crpeti neka prava iz ovog zakona.
Samo molim ministra da nam kaže da li je prihvatio amandman u kome se pominje Vojvodina ili ne. Ako jeste, onda je to loše. Ako nije, onda da demantuje gospodina Obradovića, koji pripada istoj političkoj organizaciji kao i gospodin ministar energetike.
Gospodine ministre, ogradio sam se u svom izlaganju i rekao sam da nemam kod sebe amandman i rekao sam da u Predlogu zakona nigde ne pominjete Vojvodinu, da stoji samo "autonomna pokrajina", ali gospodin Obradović, koji je obrazlagao amandman Odbora za finansije, u više navrata je pominjao isključivo AP Vojvodina.
To je činjenica koju su svi ovde mogli da čuju, a i gledaoci koji su pratili preko TV ekrana.
Moram da iskoristim ovo vreme da ponovo postavim jedno pitanje koje sam postavio u načelnoj raspravi, a na koje nisam dobio, nažalost, odgovor. S obzirom da na taj član nije podnet amandman, a više nemam amandmana, iskoristiću ovo vreme da ponovo postavim pitanje vezano za član 46.
Naime, u načelnoj raspravi sam pričao da se ovim članom 46. Predloga zakona ukida tzv. zakon o renti. Kada sam pitao zašto se to radi, nisam dobio odgovor, pa bih voleo da sada dobijem taj odgovor.
Nekoliko opština u Srbiji je ugroženo ovakvim rešenjem. Naime, članom 46. predviđa se da se po isteku roka od godinu dana od stupanja na snagu ovog zakona ukida zakon o renti, odnosno Zakon o plaćanju i usmeravanju sredstava naknade za korišćenje dobara od opšteg interesa u proizvodnji električne energije i proizvodnji nafte i gasa.
Nekoliko opština u Srbiji biće drastično oštećene ovakvim zakonskim predlogom i usvajanjem ovakvog zakona. Među njima je i opština Bajina Bašta, iz koje dolazim.
Naime, na teritoriji opštine Bajina Bašta postoje dve hidroelektrane i po ovom zakonu budžet opštine Bajina Bašta dobija ove godine preko 30 miliona dinara sredstava od proizvođača električne energije. Na isti način još neki gradovi, odnosno opštine u Srbiji dobijaju ta sredstva.
U Predlogu zakona kao obrazloženje zbog čega se to radi navedeno je da se uvodi naknada za eksploataciju mineralnih sirovina i da će se to nadomestiti na taj način.
Međutim, rekao sam i tada, voda koja se konkretno u Bajinoj Bašti koristi za proizvodnju električne energije nije mineralna sirovina i ne postoji naknada po ovom zakonu za to. Takođe, postoji problem opština Lazarevac i Obrenovac, jer se ugalj kopa na teritoriji opštine Lazarevac, a energija se proizvodi u Obrenovcu. Građani Obrenovca imaju problema sa dimom, pepelom i drugim produktima.
Nije mi jasno zašto se ovo dešava, zašto se ovo radi. Nisam dobio objašnjenje. S obzirom da ne postoji amandman kojim bi se ovaj član brisao, Skupština opštine Bajina Bašta je na sednici u petak donela odluku da uputi inicijativu Vladi Republike Srbije i da zatraži od Vlade kao predlagača ovog zakona, koji jedino može u ovom momentu da interveniše, da uloži takav amandman i povuče član 46.
Ako se to ne desi, nekoliko opština u Srbiji biće drastično oštećene, a imaju velike probleme zbog toga što na njihovoj teritoriji postoje proizvođači električne energije, nafte i gasa, koji prouzrokuju ogromne štete ili štetne posledice po građane u tim opštinama.
Zakon o renti nikakve direktne veze sa ovim nema i nije mi jasan motiv zbog čega se sve ovo radi. Po tom zakonu predviđeno je kako se troše sredstva rente, njihova namena je prilično precizno definisana i postoje mehanizmi za kontrolu trošenja tih sredstava koje Vlada može da iskoristi i da kontroliše način trošenja sredstava.
Ako je to motiv, nenamensko trošenje, postoje mehanizmi za to i Vlada to može učiniti.
Molim ministra da objasni koji su motivi zbog kojih se ukida i da li je Vlada prihvatila inicijativu SO Bajina Bašta i da li će povući ovaj član 46.
Dame i gospodo narodni poslanici, meni je žao što ministar nije prisutan, jer sam želeo nešto lično da uputim ministru kao članu Vlade. Naime, predlog koji je pred nama i koji danas razmatramo je stigao u Skupštinu 21. oktobra 2005. godine. Znači, šest meseci je ovo u proceduri, a ministar kaže da se radi o vrlo značajnom i važnom zakonu, pa me interesuje zašto to nije došlo na dnevni red mnogo ranije.
Postoji i za to obrazloženje. Naime, nekoliko prethodnih meseci Vlada Republike Srbije je provela na terenu.
Nije radila svoj posao, radila je po selima u kraljevačkoj i smederevskoj opštini, gde su bili raspisani lokalni izbori, gde je trebalo po svaku cenu doneti pobedu svom kandidatu.
Ministar Ilić je obilazio sela po Smederevu i Kraljevu, obećavao sve i svašta ili, da budem precizniji, obmanjivao građane da će im uraditi i ono što ni oni sami nisu mogli da sanjaju. To je stara praksa gospodina Ilića, jer je i ranije, krajem 2001. godine, na dopunskim izborima u jednom selu u opštini Bajina Bašta došao da bi promovisao svog kandidata, pa obećao tamo ljudima put. Kandidat je pobedio, a ministar se više nije pojavio, niti je nešto od tog puta bilo.
Druga stvar koja je ovde interesantna jeste veliki broj amandmana koji je podnet od strane jedne stranke koja je u vladajućoj većini, koja je u skupštinskoj većini. G17 plus je podnela 16 amandmana sa istim tekstom – briše se. Šesnaest članova predloženih izmena zakona oni izgleda brišu i mene interesuje kako ćete uspeti da uopšte izglasate ovakav predlog zakona ako ni deo vaše koalicije nije za ovo, ako se nešto ne promeni do samog čina glasanja.
Daću nekoliko načelnih primedaba na ovaj predlog. Čuli ste da SRS neće glasati za ovo, ali ćemo reći ono što po našem mišljenju nije dobro i što bi trebalo svakako promeniti.
Prvo, ovaj postojeći Zakon o planiranju i izgradnji je predvideo da se u roku od šest meseci od donošenja zakona (a negde 2003. godine u novembru je istekao taj rok) donesu, odnosno usvoje prostorni planovi u opštinama. Znači, da sve opštine usvoje svoje prostorne planove da bi se na osnovu njih moglo dalje ići u izradu urbanističkih planova za pojedine lokacije za koje opština proceni da treba raditi urbanističke planove.
Mene interesuje da li Vlada, odnosno Ministarstvo ima podatke koliko je opština uopšte do sada usvojilo prostorne planove, jer sumnjam da veliki broj opština uopšte nije uradio prostorne planove, a da su krenuli u izradu urbanističkih planova. Mislim da to nije logično i mislim da je trebalo ići ovim redom koji je zakon predvideo: prvo napraviti prostorne planove u svakoj opštini, uz saglasnost sa Prostornim planom Republike Srbije, a zatim krenuti u izradu urbanističkih planova za pojedina područja za koja opština proceni da treba raditi ove urbanističke planove.
Naime, i član 170. postojećeg Zakona kaže da na području na kome se ne radi urbanistički plan opštinska uprava izdaje urbanističke uslove u skladu sa prostornim planom, prema prostornom planu izdaje urbanističke uslove. Interesuje me sada kako će se izdati urbanistički uslovi ako ne postoji uopšte taj prostorni plan. Znači, zona područja gde nije predviđena izrada urbanističkog plana.
Ostaje nejasno da li je propisan neki novi rok za izradu prostornog plana za opštine. Ovde se ne pominje nigde. U postojećem zakonu ostaje i dalje šest meseci. Da li tih šest meseci važi od usvajanja ovih izmena ili je taj rok već istekao i da li onda ostaju te opštine koje to nisu uradile bez prostornih planova, jer je drugi stav ovog člana brisan, kojim je ostavljena nadležnost Ministarstvu da uradi prostorne planove za opštine koje taj posao nisu završile.
Takođe, želim da napomenem jedan problem koji se pojavljuje verovatno u više opština na terenu, a to je problem međuopštinske saradnje pri izradi ovih planskih dokumenata. Naime, mnoge opštine imaju problem da je naselje, turističko mesto na granici dveju opština; treba raditi jedan zajednički plan za to naselje ili turističko mesto, a ne da svaka opština radi za sebe, bez ikakve koordinacije. To se, nažalost, dešava.
Navešću primer planine Tare, odnosno naselja Kaluđerske bare, gde je put koji prolazi kroz centar naselja granica između dve opštine, između opštine Bajina Bašta i opštine Užice. Taj put je razdvojio dve opštine, ali taj put je u stvari i centar turističkog naselja, mesta. Opština Bajina Bašta radi regulacioni plan za svoj deo, a opština Užice ne radi za svoj deo.
Kako uskladiti razvoj tog turističkog mesta, ako ne postoji dogovor i saradnja između ove dve opštine? Mislim da bi u Vladi i Ministarstvu trebalo da se preduzmu neke mere da se to usaglasi, uskladi, ali to nije urađeno, jer očigledno je opština Bajina Bašta u završnoj fazi usvajanja regulacionog plana za naselje Kaluđerske bare.
Ono što takođe želim da ovde istaknem kao primedbu, kaže ovako, član 8. ovog predloga: "Na prostorni plan opštine, pre objavljivanja, pribavlja se saglasnost ministra nadležnog za poslove prostornog planiranja, radi utvrđivanja usklađenosti tog plana sa drugim planskim dokumentima, ovim zakonom i propisima donetim na osnovu zakona."
Interesuje me sada kako će jedan ministar, taman i da je stručan, što ovaj nije, moći da proveri, usaglasi i uskladi prostorne planove za 150 ili više opština, koliko ih imamo u Srbiji. Mislim da je to i fizički nemoguće, a da ne pričamo o samoj stručnosti ministra. Naime, ovaj posao kontrole i usaglašavanja može da se obavi i na posredan način, preko komisije za planove, u kojoj ministar ima određeni broj članova koje on imenuje i koji treba upravo da zastupaju interese Republike Srbije i da kontrolišu da li su planovi opština u saglasnosti sa prostornim planom Republike Srbije.
Na kraju, postoji urbanistička inspekcija koja može da interveniše u svakom od tih slučajeva.
U članu 12. stoji: "Predsednik i članovi komisije", a govorimo o komisiji za planove koju svaka opština treba da ima, "imenuju se iz reda uglednih stručnjaka za oblast prostornog planiranja i urbanizma i drugih oblasti koje su od značaja za obavljanje stručnih poslova u oblasti planiranja i uređenja prostora i izgradnje. Jednu trećinu članova komisije imenuje ministar nadležan za poslove urbanizma i građevinarstva" itd.
Moram da kažem da postoje problemi na terenu, u opštinama, jer u malim opštinama ne postoji dovoljno stručnih kadrova u samoj opštini da bi se imenovali iz te sredine. Ministar imenuje tu trećinu članova komisije iz susednih opština. Šta se dešava? Ti ljudi nisu dovoljno motivisani i zainteresovani da učestvuju u radu tih komisija i onda se komisija svede na onaj politički deo koji je imenovala dotična matična opština. Taj deo komisije je uglavnom politički. Imenuje ga skupštinska većina, nije dovoljno kompetentan i stručan da može da donosi validne odluke.
Ovo postoji kao problem i taj problem treba rešiti, a na koji način ne znam, ali Ministarstvo mora da nađe odgovor da li su ti ljudi dovoljno motivisani ili nisu, kao i da prati njihovo prisustvo tim sednicama komisije za planove, pa ako ne dolaze da ih promeni i da nađe druge ljude koji će biti motivisani da dolaze na sednice komisije.
Već sam rekao, u malim opštinama, a verovatno je to u svim opštinama, onaj deo komisije koji imenuje lokalna uprava je uglavnom politički. Možda je trebalo i u tom smislu nešto reći, pa da to, iako su politički, budu ljudi koji su stručni za ove poslove. Imamo primere da su ljudi koji nemaju nikakve veze sa ovom strukom u tim komisijama, jer su deo one vladajuće većine koja vrši vlast u lokalnim sredinama.
Član 18. govori o komisiji koja, posle javne rasprave i javnog uvida u planove koji su izloženi u lokalnim sredinama, treba da podnese izveštaj o primedbama koje su upućene od strane građana ili drugih zainteresovanih lica.
Ono što meni nije logično ovde, menja se stav postojećeg zakona, u članu 53; bilo je tamo predviđeno da sve primedbe ulaze u izveštaj i da se komisija izjašnjava, odnosno da daje stav o svakoj primedbi. Međutim, sada u izveštaj komisije ulaze samo prihvaćene primedbe i daje se stav po tim primedbama. Taj stav je jasan čim su prihvaćene, a mislim da je bolje i pametnije ono što je u postojećem zakonu – da sve primedbe koje su upućene od strane građana i zainteresovanih lica uđu u izveštaj, a komisija će se izjasniti o njima i dati stavove koje prihvata, a koje ne prihvata.
Član 22. predloga izmena odnosi se na član 59; govori se o urbanističkim uslovima, o prigovoru i žalbi na rešenje, nigde se ne pominje rok.
Dolazimo opet u situaciju da će administracija da razvlači i odugovlači ove procedure, što je loše i što treba promeniti. Svuda gde se odnosi na organe lokalne samouprave, ili republičke, treba dati rokove za pojedine radnje, da bi ovaj posao tekao što brže.
Sledeća stvar odnosi se na legalizaciju. Naime, intencija je postojećeg i ovog zakona da se legalizuju objekti koje je moguće legalizovati, a koji su izgrađeni bez neophodnih dokumenata i bez dozvole za izgradnju.
Ono što ovde nije dobro jeste što je data procedura kako se podnose zahtevi, dati su rokovi u kojima organi odgovaraju na zahteve, međutim, nije preciziran rok za izdavanje dozvole za izgradnju, odnosno upotrebu.
Svi drugi rokovi su precizirani, ali ovaj rok, kada do toga dođe i kada se kompletna procedura ispoštuje, rok za izdavanje dozvole bilo za izgradnju ili za upotrebu, nije preciziran. Opet kažem, ostaje mogućnost da se taj postupak razvlači u nedogled.
Moram gospođi Bošnjak na neki način da repliciram, rekla je da je legalizacija abolicija. Nije legalizacija abolicija. Legalizacijom se dobijaju papiri ili dozvola za ono što je rađeno bez dozvola, ali ne dobija se to bez određene naknade.
Građani za to plaćaju naknadu i u većini slučajeva nije njihova krivica što su bili prinuđeni da to urade bez dozvole.
U većini slučajeva je krivica organa lokalne samouprave ili nekih drugih organa koji su bili nadležni ili je trebalo da neke prethodne radnje završe i da imaju urbanističke planove na osnovu kojih će odgovarajuće dozvole izdavati, a to nisu uradili.
Znači, legalizacija je samo dodeljivanje odgovarajućih papira ljudima, uz odgovarajuću naknadu, niko to neće dobiti besplatno.
Na samom kraju, članom 51. se na neki način omogućava građanima koji nisu podneli zahtev za legalizaciju u roku koji je dao osnovni zakon da to učine. Međutim, mislim da je sasvim svrsishodno, i Srpska radikalna stranka je podnela amandman u tom smislu, da se taj rok produži do dana usvajanja ovih izmena.
Možda je neko iz opravdanih razloga ostao pa nije u roku do 13. novembra 2003. godine podneo zahtev za legalizaciju, zašto mu sada to uskratiti ako već govorimo o nekim mogućnostima da se građanima pomogne, da svi koji su sporni i nemaju odobrenje za izgradnju to učine u roku do usvajanja zakona.
Na kraju krajeva, juče smo govorili ovde o zakonu o amnestiji, gde su amnestirani ljudi, odnosno mladići koji su izbegavali služenje vojske, izbegavali te obaveze koje su propisane zakonom.
Postoje građani prvog reda, jer se oslobađaju bilo kakve odgovornosti, a sada ovde ne dozvoljavamo građanima koji nisu podneli zahtev samo do određenog datuma i oni to ne mogu više nikada učiniti.
Dajte da im pružimo još jednu šansu, da ovaj rok produžimo do dana usvajanja ovog zakona, ovih izmena i da i građani koji to nisu uradili u onom roku iz prethodnog zakona mogu to sada da urade. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, u predloženim izmenama i dopunama Zakona o rudarstvu prepoznao sam nekoliko, po meni, ključnih stvari. Prva je agencija za rudarstvo koja do sada nije postojala, koja se obrazuje ovim predlogom zakona.
Koliko sam uspeo da sagledam iz ovoga što je napisano u Predlogu zakona, ova agencija je došla nekako kao kolateralna šteta ili reda radi da imamo i ovde neku agenciju, jer ne vidim neke stvarne ingerencije, nadležnosti. Naravno da će doći kao budžetski potrošač na teret građana Srbije, na teret budžeta, ali još jednom kažem – ne vidim koje su njene konkretne nadležnosti koje ovaj zakon propisuje.
Počećemo redom. Agencija obavlja poslove koji se odnose na: 1) učestvovanje u izradi strategije upravljanja i razvoja mineralnih sirovina Republike Srbije. To znači da je deo nekog tima i nekog procesa. Pod 2) praćenje i prognoziranje trendova proizvodnje i cena berzanskih i drugih mineralnih sirovina u zemlji i inostranstvu. Opet praćenje znači prognoziranje, nešto što nije konkretno. Tačka 3) učestvovanje u izradi bilansa rezervi svih mineralnih sirovina. Opet je neko učestvovanje bez konkretnog zadatka.
Tačka 4) pružanje verovatno informacija, verovatno je štamparska greška, o međunarodnim kretanjima i najboljoj praksi u oblasti rudarstva. Znači, nešto što je jedna fakultativna delatnost ili neobavezna. Tačka 5) ponovo učestvovanje u organizovanju seminara i promotivnih aktivnosti iz oblasti rudarstva, pružanje konsultantskih usluga i periodično izdavanje informatora iz domena svoje delatnosti. Jedan propagandni posao.
Tačka 6) opet učestvovanje u pripremi dokumentacije za davanje koncesija na eksploataciju i istraživanje mineralnih sirovina; tačka 7) opet učestvovanje u pripremi podzakonskih akata i pravilnika o tehničkim normativima i drugih tehničkih propisa; 8) promovisanje ulaganja u mineralne sirovine Republike Srbije. Ništa konkretno. Konačno, tačka 9) je nešto što je konkretno. Znači, jedina konkretna stvar u ovom predlogu, odnosno u ovom opisu posla agencije – izdavanje licenci u skladu sa ovim zakonom. Znači, za izdavanje licenci građani Republike Srbije će morati da odvoje pozamašna sredstva za rad ove agencije.
S druge strane, u ovom predlogu zakona nigde se dalje ova agencija ne pominje u smislu njene organizacije, strukture, ko će upravljati ovom agencijom, da li je to upravni odbor, savet, nadzorni odbor itd. Hoću da kažem kolike su razlike kod predlagača zakona: u jednom predlogu koji smo danas imali na dnevnom redu definisano je zakonom ko rukovodi radom agencije, i direktor i upravni odbor, čak i iznos naknade koju članovi upravnog odbora primaju za svoj rad u agenciji; ovde se to više nigde ne pominje i ne pominje se ni ko će urediti i u kom vremenskom roku ova pitanja.
Ostalo je nejasno izlaganje ministra. On je rekao da, pored ovih poslova, agencija vrši kontrolu naplate naknade za eksploataciju mineralnih sirovina.
Nigde nisam video ovde kontrolu naplate ove naknade, tako da ne znam da li imam pravi tekst predloga zakona, ono što je ministar obrazlagao.
Druga stvar koja je po meni ključna, to su ove famozne naknade o kojima se priča. Nije to ništa novo i ključno u suštinskom smislu, jer i postojeći zakon je predviđao naknade za korišćenje mineralnih sirovina. Postojeći zakon je propisao odnos naknade koja ide Republici i lokalnim samoupravama. Bio je nepovoljniji od ovog koji se ovde predlaže po lokalnu samoupravu. Ovo je nešto što je kvalitetnije u odnosu na postojeći zakon, ali ostaje pitanje zašto se postojeći zakon nije primenjivao.
Ko vam garantuje da će se ovim zakonom uspostaviti red u oblasti naplate ovih naknada? Imali smo zakon koji je davao mogućnost da se uvedu naknade i da se vrši naplata tih naknada. Zašto to od 1995. godine do sada nije zaživelo, bar ja ne znam, ili je vrlo simbolično zaživelo? Nije uopšte zaživelo. To je pitanje: zbog čega nije ispoštovan postojeći zakon? On je ostavio mogućnost, precizirao odnose i naknade koje idu lokalnoj samoupravi i Republici, ali to niko nije primenjivao. Ko nam sada garantuje da će ista vlada koja nije ispoštovala prethodni zakon poštovati odredbe ovog zakona koji predlaže danas?
Nejasni su mi ovi iznosi naknada u procentima od ukupnog prihoda, pa 1%, pa 3% itd. Mislim da to nije najsrećnije rešenje, da nije najpametnije ovo definisano. Trebalo je definisati na neki drugi način, a pogotovo ovaj sledeći stav 3, koji je i gospodin Jovanović pročitao. Ponoviću, čini mi se da je vrlo bitno da se ovo naglasi ovde.
U stavu 3. stoji – ukupan prihod, na osnovu koga se obračunava iznos naknade, predstavlja iznos koji preduzeće ostvaruje od iskorišćenih ili prodatih mineralnih sirovina, određen na osnovu načela uzročnosti prihoda i rashoda, u skladu sa opšteprihvaćenim međunarodnim standardima i realnom tržišnom vrednošću mineralnih proizvoda koje koristi preduzeće.
Mislim da je to prilično konfuzna, nejasna, nerazumljiva definicija i da je trebalo na precizniji, konkretniji i jasniji način propisati iznose naknada. Ko će i po kojoj metodologiji utvrditi koliki je taj ukupan prihod koji preduzeće ostvaruje eksploatacijom pojedinih mineralnih sirovina?
Rekao sam već, ovaj odnos iznosa naknade koji je propisan ovim predlogom, 60% za Republiku, 40% za lokalnu samoupravu, za opštine, bolji je od onog koji je bio u postojećem zakonu, ali naravno da nije najsrećnije rešenje, jer bi ipak trebalo više sredstava da ostane lokalnim sredinama, pošto su one na neki način najugroženije postojanjem eksploatacije nekih sirovina na svojoj teritoriji.
Razumeo sam ovaj stav 2. u članu 16a da kada se radi o eksploataciji mineralnih sirovina AP Vojvodine onda je drugačiji odnos. U stvari, tamo je Republika oštećena u odnosu... Razumemo se da se radi o Vojvodini i da o tome ovde ne raspravljamo. Ovde je Republika oštećena. Ovde su sredstva koja su prihod Republike manja nego u centralnoj Srbiji. Dobiće isti iznos, ali će Republika dobiti manji.
Zašto se to radi? Ako imamo de fakto situaciju da imamo jednu autonomnu pokrajinu pod kontrolom Srbije, ovo je ustupak Vojvodini. Zbog čega se pravi taj ustupak? Koje se nadležnosti ovim zakonom prenose na Vojvodinu? Samo se nadzor nad sprovođenjem zakona u članu 12. prenosi na Vojvodinu na teritoriji AP Vojvodina i po tom osnovu ona dobija više nego Republika Srbija od naknada za eksploataciju mineralnih sirovina na teritoriji Vojvodine. Mislim da je ovo dodvoravanje Čanku i Demokratskoj stranci u Vojvodini, da budem precizan, autonomašima u Vojvodini, i ništa drugo nije u pitanju.
Sledeća stvar, član 17a Predloga zakona kaže – preduzeće kome je izdato odobrenje za eksploataciju i Ministarstvo zaključuju ugovor kojim se bliže određuju prava i obaveze vezane za eksploataciju mineralnih sirovina, a naročito: visina naknade, rokovi, način i uslovi plaćanja naknade za korišćenje mineralnih sirovina, prava i obaveze u pogledu preduzimanja mera na obezbeđenju opšte sigurnosti, zaštite okoline itd.
Nije mi jasno zašto nisu precizirani uslovi i zašto se ostavlja Ministarstvu da pravi ugovor sa onim ko vrši eksploataciju, sa preduzećem koje je dobilo odobrenje, jer to po meni otvara prostor za sumnju. Sumnjam da će preduzeća biti u različitoj poziciji, u zavisnosti od političke pripadnosti, opredeljenosti itd. Trebalo je zakonom precizirati sve te uslove, pa da svi budu u istom položaju, a ne sada prema nekim ličnim afinitetima, simpatijama. Neko će dobiti povoljnije, a neko nepovoljnije uslove kod Ministarstva. Ovo nije dobro.
Poslednja stvar koja spada u one ključne je član 46. Predloga, u kome stoji: "Zakon o plaćanju i usmeravanju sredstava naknade za korišćenje dobara od opšteg interesa u proizvodnji električne energije i proizvodnji nafte i gasa prestaje da važi po isteku roka od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona."
To je onaj čuveni zakon o renti, kako mi to na terenu kažemo. To je zakon koji je bio bitan za nekoliko opština u Srbiji. Znači, nije se odnosio na sve opštine. Odnosio se na opštine gde je bilo proizvodnje električne energije, nafte i gasa.
Mislim da ovo nije dobro i reći ću vam zašto. Ako se ukine ovaj zakon koji je donet 1990. godine i koji je, da budemo i tu precizni, počeo da se primenjuje tek možda krajem prošle decenije, mnoge opštine će ostati uskraćene za značajna sredstva. To nije dobro.
Konkretno ću da navedem primer Bajine Bašte, opštine koja na svojoj teritoriji ima dve hidrocentrale: Perućac i reverzibilnu; u ovoj budžetskoj godini ima prihod po ovom osnovu, po ovom zakonu, od nešto više od 30 miliona dinara. To je 10% budžeta opštine Bajina Bašta i to su značajna sredstva.
Nisu ta sredstva tek tako određena i utvrđena i taj zakon nije donet bez nekog opravdanja. Ima svoje opravdanje. U opštini Bajina Bašta klima je promenjena zbog postojanja dve velike akumulacije, dva velika jezera. To je automatski dovelo i do promene zdravstvenog biltena stanovništva. Slično je i u Obrenovcu i u drugim opštinama gde postoji proizvodnja električne energije, bilo od hidropotencijala, bilo od uglja, gde postoji proizvodnja gasa i nafte.
U obrazloženju za ovakvu meru stoji da se to čini, jer je odredbom Zakona o rudarstvu regulisano i pitanje plaćanja naknade za eksploataciju mineralnih sirovina, kao rudnog blaga od opšteg interesa. Ne može ova naknada za korišćenje mineralnih sirovina da zameni rentu. Zašto? Zato što voda nije mineralna sirovina. Bajina Bašta nema rudnik i neće dobiti po osnovu naknade za korišćenje mineralnih sirovina nijedan dinar, a izgubiće 30 miliona dinara iz rente.
S druge strane, postoji problem u Obrenovcu i Lazarevcu. Ako sam dobro shvatio, a možda nisam, pa me ispravite, Lazarevac će dobiti naknadu po osnovu toga što se na njegovoj teritoriji nalaze kopovi.
U Obrenovcu je termoelektrana koja koristi taj ugalj, i dim i prašinu, odnosno pepeo gutaju građani Obrenovca, a oni od ove naknade nemaju ništa. Da li je to u redu? Molim vas, mislim da ovo nije dobro, da je ovo neko prelomio preko kolena, bez sagledavanja pravih posledica koje će nastati, i da bi ovo trebalo sprečiti.
Ne znam, ostaje mi samo pitanje – da li je ovo neko iz nehata, nemarnosti ili nepotpunog sagledavanja posledica uradio, ili je ovo zahtev Evropske unije, da se ova preduzeća koja su proizvođači električne energije maksimalno rasterete svih obaveza pred neku buduću privatizaciju. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama su dva predloga odluka o izboru javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca i uopšte kada su ovakve stvari na dnevnom redu, kada se radi o izboru pojedinaca, ličnosti pojedinih, radi se o vrlo osetljivom pitanju. Znači, mi kao poslanici moramo biti vrlo obazrivi kada pričamo o pojedinačnim ljudima, ličnostima, kada ih osporavamo ovde.
Javio sam se za reč povodom ove druge odluke o izboru zamenika javnih tužilaca, sa namerom da osporim predlog za kandidata za zamenika opštinskog javnog tužioca u Užicu, gospodina Srđana Božovića. Pokušaću ukratko da obrazložim taj svoj predlog za osporavanje ovog kandidata.
Prvo, moram da kažem da mi kriterijumi koje Visoki savet pravosuđa ima pri izboru kandidata nisu jasni, jer kada sam pregledao ovaj kompletan predlog odluke vidim da mnogo kandidata ima koji su studirali sedam, osam, pa i više godina. Studije prava koje su trajale četiri godine oni su završili za deset, a neki čak i više od deset godina.
Gledao sam i listu prijavljenih kandidata i video sam da ima mnogo kvalitetnijih kandidata od onih koji su predloženi ovde. Kvalitetnijih u pogledu same stručnosti i zato kažem da mi nisu ti kriterijumi jasni na osnovu kojih se Visoki savet opredelio za ove kandidate, ali ne osporavam sve, osporavam samo jednog, gospodina Božovića.
Naime, iz ovih podataka koje ovde imamo o njemu vidimo da je on završio fakultet u 30-toj godini, odnosno sa punih 30 godina, što nije neka preporuka. Ne mora da znači da nije stručan, ali mislim da je bilo mnogo kvalitetnijih kandidata od njega u tom stručnom pogledu. Pokušao sam da bar za ove kandidate iz Užičkog okruga iz koga dolazim prikupim neke podatke, da vidim kakvo je mišljenje ljudi koji su u struci o ovim kandidatima i iz više izvora sam dobio uveravanje da je gospodin Božović bliski saradnik gospođe Nataše Mićić.
Verovatno je i član GSS-a, što bi trebalo proveriti, ali ako je to tačno, da je njen bliski saradnik, njen prijatelj, onda izražavam sumnju u objektivnost njegovog rada na mestu zamenika opštinskog tužioca.
Jednostavno ne mogu da prihvatim da će on kao takav biti objektivan i nezavisan u svom radu na mestu zamenika javnog tužioca, s obzirom da znamo ko je Nataša Mićić, o kojoj je danas bilo mnogo reči. Radi se o gospođi Mićić koja je personifikacija najmračnijeg perioda novije srpske istorije. Žena koja je, nažalost za Srbiju i njene građane, bila na čelu ove države u jednom periodu koji je iza nas, ali koji je ostavio velike posledice po Srbiju i njene građane.
Molim sve poslanike da preko svojih predstavnika u Užicu do glasanja provere ovo i razmisle da li ima osnova da se ne izglasa gospodin Božović za zamenika opštinskog tužioca. Kažem još jednom da se radi ipak o osetljivim stvarima, ličnostima, pojedincima. Donosimo odluke koje mogu da utiču na njihove živote i naravno da utiču, ali čini mi se, jer sam dobio informacije iz više izvora, postoji osnov da se ovaj predlog ospori.
A posebno naglašavam nisu mi jasni kriterijumi Visokog saveta, jer više kandidata ovde imamo koji su predloženi i koji su studirali po deset i više godina, koji sa nekoliko godina radnog staža, i to ne u pravosuđu, već na nekim drugim poslovima, idu za zamenike tužilaca.
Dame i gospodo, želim ponovo da ukažem na nekoliko segmenata ovog zakonskog predloga sa kojima se ne slažem i sa kojima se poslanička grupa SRS ne slaže i na koje smo ukazivali u načelnoj raspravi. Međutim, čini mi se da to nije dovoljno ili nije ozbiljno shvaćeno.
Prvo, ovde se radi o javnom dugu Republike Srbije prema penzionerima i ovo se odnosi na zakon koji smo upravo završili prethodnog dana, o dugu prema tzv. radničkim penzionerima. Naime, radi se o dugu, što znači da postoji poverilačko-dužnički odnos. Postoje dve strane: jedna je poverilac, to su penzioneri u ovom slučaju, druga je dužnik, a to je u ovom slučaju država. Nije logično i nije jasno kako može dužnik da propisuje pravila po kojima će vratiti dug poveriocu. Ako su dve strane u jednom odnosu, onda treba da postoji dogovor koji će prihvatiti obe strane i da se po tom dogovoru utvrdi dinamika vraćanja tog duga.
Ovde je država uzela sebi za pravo da sama skroji kapu penzionerima, da sama odredi dinamiku isplate, rokove, iznose, kamatu i da to na taj način vrati. Nenormalno je da se to radi na taj način, nije dobro da se vraćanje prolongira ovako dugo, pogotovo za penzionere poljoprivrednike i nije dobro da kamatu određuje dužnik, država u ovom slučaju, i da ta kamata bude bar dva puta niža od inflacije u ovoj godini, a verovatno će to biti i u narednim godinama isto tako. To je prva stvar na koju sam hteo da ukažem.
Druga stvar, nije logično, i to je zamerka predsedniku Skupštine, da opet nemamo ministra i nemamo nikog iz Ministarstva ko bi mogao da prenese ovo ministru. Logično je da ministar sedi ovde kada pričamo o amandmanima, da pokušamo da nađemo neko rešenje koje je u interesu tih građana. Radi se o kategoriji ljudi koji su u poznim godinama, uglavnom preko 70 godina, ljudi koji možda neće dočekati ni prvu ratu, a kamoli poslednju 2010. godine. Logično je da ministar sedi ovde i da pokušamo da nađemo zajedničko rešenje, na zadovoljstvo pozicije i opozicije, a najviše onih koji zavise od ovoga i koji čekaju.
Mislio sam da smo u raspravi objasnili dovoljno građanima koji su za ovo zainteresovani o čemu se ovde radi.
Nažalost, juče sam shvatio da to nije tako, jer sam čuo od mojih roditelja koji su korisnici ovog prava, kažu da će dobiti krajem ovog meseca prvu ratu tog duga. Čuli su na televiziji, videli od ministra Dinkića. Molim vas i molim ministra da ne obmanjuje građane. Rekao je to verovatno dvosmisleno, tako da su penzioneri shvatili da će dobiti prvu ratu krajem ove godine.
Moram još jednom da kažem, mada smo svi govorili o tome već dva dana, da penzioneri poljoprivrednici neće dobiti ove godine ništa, neće dobiti ni sledeće godine ništa i, upravo po ovim izmenama i dopunama zakona koje su sada na dnevnom redu, ono što je trebalo stići u februaru 2006. godine stići će u toku 2007. godine.
Ministar Dinkić obmanjuje građane, jer kaže da radikali sprečavaju usvajanje ovog zakona i na taj način sprečavaju isplatu duga penzionerima. Da ima logike, da ima razuma u ovoj skupštini, onda bi poslanici većine glasali protiv ovih izmena i na taj način omogućili da poljoprivredni penzioneri dobiju prvu ratu 20. februara, kako je to u osnovnom tekstu zakona predviđeno. Ovako, ako usvojite ovakve izmene i dopune zakona, onda će poljoprivredni penzioneri dobiti prvu ratu u najboljem slučaju za godinu i jedan mesec, a u najgorem slučaju za dve godine. Prva rata za dve godine, što je vrlo verovatno i verovatnije nego ovaj najpovoljniji slučaj.
Naime, Vlada je u ovim izmenama predložila da dinamiku isplate utvrđuje u stvari Vlada i dinamika nije utvrđena uopšte ovim predlogom zakona. Ona je izbrisana iz postojećeg zakona, nema precizno utvrđenih rokova. Ostaje Vladi da odluči kada će to učiniti, da li će to učiniti jednokratno u toku 2007. godine, odjednom isplatiti tu prvu ratu ili će to iz pet, šest ili ko zna koliko rata isplaćivati.
Molim poslanike, s obzirom da ministra nema i da je besmisleno pričati o njemu, da razmisle o ovome, poslanike većine, pošto će poslanici SRS glasati protiv ovakvog zakona, da ne vršimo diskriminaciju jedne kategorije građana ove zemlje. Na ovaj način preko 200.000 ljudi svrstavamo u građane drugog reda, a radi se o najugroženijim ljudima, najugroženijoj kategoriji ljudi, koji imaju preko 70 godina u ovom momentu. Ko će od njih doživeti prvu ratu za dve godine pitanje je, a onu zadnju 2010. godine, da i ne govorimo o tome.
Na kraju, interesuje me, u septembru je usvojen postojeći zakon, koji je predviđao obveznice, znači zakon je naložio da se ovaj dug vrati kroz obveznice koje bi se podelile penzionerima, bivšim zaposlenim i poljoprivrednim penzionerima. Interesuje me, imam informaciju da su te obveznice već odštampane, ko je kriv ili ko je odgovoran za taj trošak i koliki je taj trošak. Štampanje milion i po obveznica nije jevtino, verovatno je vrlo skupo, neko je takvu odluku doneo zakonom, neko je takvu odluku sproveo, jer je zakonska obaveza.
Posle mesec i po dana odustaje se od te ideje i sve to mora da se uništi i baci, a novac je za to utrošen.
Interesuje me, i ovo može biti poslaničko pitanje, pošto ministra ovde nema, da li su odštampane obveznice koje su bile predviđene postojećim zakonom i koliko je to koštalo državu Srbiju.
Dame i gospodo poslanici, prvo moram da pomenem ono što je gospodin Nedeljković u svom uvodnom izlaganju rekao, a tiče se spajanja rasprave po ova četiri predloga.
Nije logično, mada to traje duže vreme ovde, da se rasprava spaja po različitim zakonskim predlozima, a pogotovo nije logično da se rasprava spaja po predlozima čiji su predstavnici predlagača različiti ministri.
Ovde imamo situaciju da od četiri zakonska predloga – dva zastupa jedan ministar, a dva zastupa drugi ministar, različite su sfere, ali je rasprava objedinjena i vodimo jedinstvenu raspravu po tim predlozima.
Takođe, hoću da kažem da nije logično i dobro da vodimo raspravu ovde, a da niko od ministara trenutno nije prisutan. Bilo bi dobro da su prisutni, pa da možemo da im kažemo ono što mislimo o ovim zakonima i da pokušamo da svojim predlozima poboljšamo ove predloge koji, po nama, nisu najkvalitetniji.
Počeću od prvog Predloga izmena i dopuna Zakona o javnom dugu Republike Srbije po osnovu preuzimanja obaveza Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih.
Prvo, radi javnosti da kažem i onih ljudi koji su zainteresovani, a radi se o penzionerima, da smo pre nešto više od dva meseca usvojili Zakon o javnom dugu, odnosno Zakon o preuzimanju obaveza fonda zaposlenih od strane Republike Srbije, kojim Republika Srbija preuzima obavezu da isplati 1,5 penziju bivšim zaposlenima, znači penzionerima, u narednih nekoliko godina.
Tim zakonom, koji je usvojen krajem septembra, definisano je da se kroz obveznice Republike Srbije isplati dug penzionerima koji ukupno iznosi preko 23 milijarde dinara, sledećom dinamikom: bilo je predviđeno da se celokupan dug isplati u tri godišnje rate, počev od 2006. godine – svake godine po trećinu tog duga; bilo je precizno definisano da se 20. januara 2006. godine isplati trećina, a 20. januara 2007. godine – druga trećina i 20. januara 2008. godine – treća trećina, čime bi se celokupan dug isplatio.
Znači, bilo je predviđeno da penzioneri dobiju obveznice koje imaju taj rok dospeća i da tada naplate ta svoja potraživanja od države.
Šta se dešava u međuvremenu? Ministar finansija dolazi pred Skupštinu sa predlogom izmena ovog zakona, gde se menja suština. Umesto obveznica, penzioneri sada dobijaju dug u gotovini, u kešu. To je dobro, ali nije jasno zašto i otkuda ta naknadna pamet posle dva meseca. Zašto pre dva meseca imamo tvrdnju ministra da to mora tako i ne može drugačije, a posle dva meseca imamo nešto novo, nešto što je povoljnije i nešto što smo tražili i tada?
Nije dobro što se umesto tri rate sada ovaj dug deli na šest rata. Sada će penzioneri u Srbiji, umesto da dobiju trećinu ovog duga odjednom, dobijati po jednu šestinu, počev od decembra ove godine.
Znači, menja se dinamika isplate, tako što penzioneri sada dobijaju prvu ratu u decembru ove godine, zatim sledi u februaru 2007, pa ponovo jul 2007, februar 2008, i jul 2008. godine.
Znači, opet je prilično precizno definisana dinamika isplate, opet se prilično precizno govori o terminima isplate, to su februar i juli svake naredne godine do 2008. godine, kada će biti ova isplata konačno završena.
Kada je objašnjavao razloge za donošenje zakona po hitnom postupku i efekte ovog zakona, ministar je ovde napomenuo da su sada stvoreni uslovi i mogućnost isplate duga u gotovini i da se počne sa isplatom u decembru ove godine, a ne u januaru 2006. godine, kako je bilo predviđeno ranijim zakonom.
Ono što sam malopre rekao, nije jasno odakle posle dva meseca imamo te nove uslove? Ko ih je stvorio, na osnovu čega? Imam utisak kao da je onaj prethodni zakon pravila neka druga vlada, pa sada ova vlada to menja, jer je našla neka kvalitetnija rešenja.
Takođe, ovde se u analizi efekata zakona govori da su ove izmene stvorile pozitivne efekte za korisnike prava, a zatim se u drugom stavu kaže da zbog hitnosti donošenja navedenog zakona i pozitivnih efekata, iz kojih proističu za korisnike prava, nije mogla biti vršena analiza stavova zainteresovanih lica.
Zainteresovana lica su prvenstveno penzioneri. Ko sada može da proceni i u njihovo ime ovde napiše da postoje pozitivni efekti za njih, ako ih uopšte nije konsultovao? Znači, bez njihovih stavova neko sebi uzima za pravo da u njihovo ime procenjuje da postoje pozitivni efekti, usvajanjem ovakvih izmena i dopuna ovog zakona.
Drugi zakon, o kome je ovde reč, jeste zakon o javnom dugu države u odnosu na penzionere poljoprivrednike kojima država duguje 20,5 penzija.
Dolaskom DOS-a na vlast 2000. godine, dug prema ovim penzionerima bio je 18 penzija, a sada je on povećan na preko 20. Kod ove kategorije penzionera, kojih ima preko 200.000 u Srbiji i čija je penzija simbolična i posle silnih povećanja koje je pominjao ministar, a o kome je bilo reči prethodna dva dana, ta penzija je ispod 5.000 dinara.
Po ovom predlogu, radi se o simboličnim sredstvima, o čistoj diskriminaciji penzionera. Naime, postojećim zakonom, koji smo usvojili krajem septembra, bilo je predviđeno da se ovaj dug isplati u pet godišnjih rata, da se podeli na pet godina, da isplata počne 2006. i da se završi 2010. godine.
Predviđeno je da se to isplaćuje putem obveznica i bili su utvrđeni termini isplate: 20. februar 2006. godine itd. do 20. februara 2010. godine, kada bi bila zadnja isplata.
Izmenama i dopunama ovog zakona, moram da naglasim i podvučem, a to je ono što je loše i što nije povoljno za ovu kategoriju penzionera, predviđa se prolongiranje ovog duga. Umesto da počne isplata 2006. godine, ovim izmenama otplata duga počinje tek 2007. godine.
Sada se rok skraćuje, tako da će od 2007. do 2010. godine, kada je poslednja isplata, penzioneri poljoprivrednici dobijati po jednu četvrtinu ovog duga.
Radi se o čistoj diskriminaciji jedne kategorije stanovnika. Predlagač mora da zna da su poljoprivredni penzioneri otišli u penziju ili ostvarili to pravo sa 65 godina života. Ako je ovaj dug nastao u nekom ranijem periodu, to znači da oni sada imaju preko 70 godina života, a treba da čekaju na prvu ratu još dve godine.
Prva rata dospeva, odnosno dobijaju je 2007. godine. Mnogi od njih neće doživeti ni prvu ratu, a kamoli onu poslednju 2010. godine. Molim vas i molim predstavnike ministarstva, obzirom da ministri nisu tu, uložili smo nekoliko amandmana na ove predloge zakona.
Bilo bi dobro da se oni ozbiljno razmotre, ozbiljno shvate, da se na bilo koji način ovo stanje koje je predloženo ovde popravi, poboljša, da bi penzioneri dobili bar deo tih svojih prinadležnosti u nekom kraćem i razumnijem roku. Ovako da čekaju 2007. godinu za prvu ratu, mislim da stvarno nema smisla. Nema smisla deliti penzionere, ako već penzionerima, koji su pri fondu zaposlenih, isplaćujemo prvu ratu ove godine, za nekih 10-15 dana, onda nema smisla da ovi drugi čekaju još dve godine na tu prvu ratu.
Ono što ovde još nije jasno i što je meni neprihvatljivo jeste zašto nema precizno definisanih rokova isplate za ovu kategoriju penzionera. Ako kod zaposlenih imamo tačno definisane rokove, dinamiku isplate, ako smo u postojećem, osnovnom zakonu i za ove penzionere poljoprivrednike imali tačno definisane termine isplate, zašto sada tih termina nema, nego će tek u 2007. biti prva rata.
Da li će biti u januaru, decembru, to niko ne zna. Ostaje Vladi da ona odluči kada će to uraditi i da li će to uraditi odjednom, odnosno jednom isplatom, ili će to biti u pet isplata u toku godine, znači, sve to ostaje nejasno u ovom zakonu.
Zato ovaj zakon nije dobar i zato je demagoška priča jednog od poslanika iz vladajuće koalicije, juče ili prekjuče, da zbog radikala ovi zakoni neće biti usvojeni, pa penzioneri neće dobiti svoje prinadležnosti, odnosno deo ovog duga. Možda bi bolje bilo da ove izmene nisu ni usvajane, pa bi po onom postojećem zakonu dobili ranije i kvalitetnije ono što im sleduje po postojećem zakonu.
Što se tiče trećeg zakonskog predloga, to je Predlog izmena i dopuna Zakona o finansijskoj podršci porodicama sa decom, moram da kažem da ovde postoje neke dobre stvari, a dobra stvar je što je uvedena naknada – pomoć majkama za prvorođeno dete. To je ono što je dobro.
Jedan sam od inicijatora i predlagača odluke u tom smislu u SO Bajina Bašta.
Naime, odbornička grupa SRS u Skupštini opštine Bajina Bašta je predložila, odnosno predlagala, bar pet puta do sada, da SO Bajina Bašta usvoji odluku o jednokratnoj pomoći majkama za prvorođeno dete.
Nažalost, skupštinska većina, koju čine odbornici DS, SPS i DSS nije imala sluha i nije našla za shodno da takvu odluku i usvoji. Zato je dobro ovo što je urađeno na nivou Republike, jer nije bilo logike da se pomaže, a što je naravno dobro, majkama za drugo, treće i četvrto dete. Ipak treba stimulisati rođenje prvog deteta.
Ono što nije dobro ovde jeste što je iznos koji je predložen simboličan. Dvadeset hiljada dinara, koliko je predloženo ovim predlogom je malo, nedovoljno, simbolično za rađanje prvog deteta.
Trebalo je na bilo koji način pronaći sredstva da se taj iznos poveća, jer je to prvi korak. Porodice ili parovi koji se odluče za rađanje prvog deteta kasnije će mnogo lakše ići dalje, ali za prvo dete treba mnogo sredstava i najviše novca, a kasnije mogu mnoge stvari da koriste od prethodnog deteta i biće im sve to olakšano.
Ono što pogotovo nije dobro ovde, predviđeno je da se ovaj dodatak isplati u 24 rate, a niko ne predviđa kamatu. Za četvrto dete dodatak sada je 186.000 dinara, koliko sam razumeo ministra, ako je to podeljeno sa 24, znači oko 7.000 dinara, da li je 7.000 dinara ove godine ili u januaru mesecu isto kao 7.000 dinara za 24 meseca?
Zašto nije predviđena kamata, zašto nije predviđeno usklađivanje tog iznosa? Ako se on usklađuje dva puta godišnje, zašto se onima koji ostvare pravo u januaru naredne godine, taj iznos ne usklađuje u toku ta 24 meseca?
Imamo inflaciju ove godine od 17%, možda će biti i više do kraja godine. Imamo objektivnu situaciju da sledeće godine neće biti ništa bolje.
Ako ova sredstva ne budu sa kamatom, biće obezvređena i time niste pomogli roditeljima, nego ste im bukvalno uzeli deo sredstava koja im po zakonu pripadaju. Nemojte im davati neka prava, a kasnije im nekim drugim zakonima to oduzimati. Ovo je njihovo pravo koje je stečeno zakonom i nemojte im drugim zakonom to uzimati, pogotovo tvrditi da je dobro što im to radite.
Ako ste već išli u tom cilju da pomognete porodicama, trebalo je pronaći način da se naknada zarade za vreme porodiljskog odsustva obezbedi i za majke koje su nezaposlene. To je jedan vid diskriminacije.
Naravno, niste zalazili u taj deo zakona, govorili ste o drugim stvarima ovde. Govorim o osnovnom zakonu iz 2002. godine. Imamo, pored ostalih naknada i vidova pomoći, i naknadu za vreme porodiljskog odsustva majkama koje su zaposlene.
Međutim, kod nas je zaposlenje privilegija. Nemamo deficit radne snage u Srbiji, već ogroman suficit. Žene koje su zaposlene su privilegovane. Nažalost, ali takva je situacija u Srbiji. Zašto onaj ko ne može da se zaposli sada nema pravo na ovu naknadu za vreme porodiljskog odsustva ili bolovanja radi nege deteta?
Znači, trebalo je pronaći način, modus da se pomogne i tim majkama koje nisu zaposlene ili majkama koje žive u seoskim sredinama, koje neće da traže drugi posao i žive od poljoprivrede, one će trudnoćom biti onemogućene da doprinose svojoj porodici. Njima treba pomoći.
Znači, ako hoćemo da pomognemo, hajde da pomognemo svima, da ne pravimo razlike, da ne pravimo diskriminacije. Ovi zakoni koji su predloženi, u velikoj meri vrše diskriminaciju potencijalnih korisnika ovih prava koja se nude.
Zbog toga vas molim da ovo ozbiljno shvatite, da razmotrite i amandmane koje smo podneli, da pokušamo da nađemo najbolja rešenja u interesu svih onih kojima su ovi zakoni namenjeni i upućeni. Hvala vam.
Dame i gospodo poslanici, gospodine ministre, u nekoliko rečenica ću pokušati da iznesem neke svoje sugestije i primedbe na ove predložene zakone. Time ću da dam svoj skromni doprinos kako bi ovi tekstovi zakonski bili što kvalitetniji.
Pred nama su četiri zakona. Počeću od prvog, idem redom. Što se tiče zakona o inovacionoj delatnosti, naravno da je svima jasno u Srbiji da je značaj ovog zakona izuzetno veliki i značaj inovacija uopšte izuzetno veliki u Srbiji, naravno i u svakoj drugoj državi. Možda je taj značaj inovacija u ovom momentu u Srbiji nešto veći nego ranije što je bio, obzirom da smo u nekim tokovima i trendovima uključivanja u evropske integracije, kako se to naziva, gde će biti vrlo teško plasirati domaće proizvode, domaću robu na tom svetskom tržištu, iz prostog razloga što još uvek nismo dovoljno konkurentni svetskim cenama.
Ako želimo da ostvarimo tu konkurentnost moramo imati što niže cene naših proizvoda i usluga, a s druge strane naravno da želimo da poslujemo sa određenim profitom i da ostvarimo profit u svojoj proizvodnji. Taj profit će moći da se ostvari samo ako budemo smanjivali troškove proizvodnje. Kako bi se troškovi smanjivali, neophodno je da se u proces proizvodnje svakodnevno unose neke izmene, inovacije koje će doprineti smanjenju troškova proizvodnje. Iz tog razloga značaj inovacija je izuzetno veliki, a pogotovo u ovom momentu za Srbiju.
Ono što želim ovde da iznesem kao neke primedbe, a negde čak i moje dileme, konkretno u ovom prvom predlogu, odnosi se na član 11, gde se govori o registru inovacionih delatnosti. Ono što mi je nejasno, a čini mi se da je možda i konfuzno u ovom članu ovde i objašnjeno, kaže se da Ministarstvo vodi registar inovacione delatnosti. Nije mi jasno da li se vodi registar delatnosti ili registar subjekata koji su nosioci delatnosti, kako to stoji u stavu 3.
Kada se govori o subjektima koji su nosioci inovacione delatnosti, u članu 5. su navedeni svi ti subjekti od razvojno-proizvodnih centara do preduzetnika, ne pominju se nigde fizička lica. U članu 11. pominju se i fizička lica kao subjekti koji će biti predmet ovog registra. Znači, i oni se mogu registrovati kao nosioci inovacione delatnosti, a u članu 5. se ne pominju fizička lica. Čini mi se da postoji mala konfuzija u članu 11. i da bi to trebalo na neki način ispraviti, da bude jasno, nedvosmisleno, da nema nikakvih dilema u tumačenju ovog člana.
U stavu 4. kaže se da ministar utvrđuje uslove u pogledu potrebne strukture. Čini mi se da to nije trebalo da bude u nadležnosti ministra, možda je to moglo da se ostavi ovoj komisiji koja je predložena u članu 9. da ona te poslove odrađuje, obzirom na delokrug koji joj je dat u članu 9.
Sledeća stvar na koju želim da ukažem u ovom predlogu odnosi se na finansiranje inovacione delatnosti. U članu 34. pominju se izvori sredstava iz kojih će se finansirati ova delatnost, pa se pominje budžet Republike, budžet AP, budžet lokalne samouprave, međunarodne finansijske organizacije, fond za inovacionu delatnost, drugi fondovi itd. I ovde po prvi put imamo jedan novi fond, nešto što ranije nije postojalo, znači fond iz koga će se finansirati ovi projekti.
Ono na šta želim da ukažem odnosi se na član 42. gde se govori o prihodima fonda, gde se opet pominje budžet Republike Srbije. Znači, budžet Republike Srbije dva puta se pojavljuje kao izvor finansijskih sredstava za ove namene - jednom kao direktan učesnik, a drugi put preko fonda. Mislim da to nije baš adekvatno i da je trebalo samo preko fonda, da na drugi način budžet ne učestvuje u finansiranju ovih projekata.
Sledeće, član 45. govori o organima fonda. Pominje se da postoje upravni i nadzorni odbor i direktor, kao organi koji rukovode radom fonda. Obratiću vašu pažnju samo na stav 3. koji govori o sastavu upravnog odbora. Ovde stoji da upravni odbor ima devet članova, koje čine četiri predstavnika Vlade, predstavnici NBS, AP Vojvodine, PKS, grada Beograda i fonda.
Čini mi se da nije baš dobro, bar u ovom momentu, izbrisati drugu pokrajinu našu, ili se već Vlada na ovaj način odriče te druge pokrajine, ne znam o čemu se radi, ali jednostavno čini mi se da nije dovoljno pametno, racionalno u ovom momentu na ovaj način jednu od pokrajina, koja je još uvek u sastavu Srbije, bar formalno, a nadam se da će ostati u sastavu Srbije, brisati iz ovog zakona.
Na kraju, što se tiče ovog prvog zakonskog predloga hoću nešto kratko da kažem o ekonomskim podsticajnim merama u članu 51. Mislim da je premalo pažnje posvećeno ovim merama, samo se govori u članu 51, a mislim da je to suština svega ovoga. Bez tih mera nema ni razvoja ove delatnosti u Srbiji.
Ako hoćemo da budemo iskreni, najveći doprinos u svemu ovome imaju upravo oni ljudi koji nešto neposredno rade. Znači, ovde ne možemo toliko govoriti o nauci, o ljudima koji sede u institutima i fakultetima, mada naravno ne umanjujem njihov doprinos. Ali, ipak kada se govori o inovacijama, najveći doprinos imaju ljudi koji neposredno neke operacije izvode, oni su ti koji mogu da unaprede tu proizvodnju i upravo njih treba stimulisati, njih, preduzetnike, preduzeća i sve druge subjekte gde se to dešava, da kroz razne poreske olakšice, subvencije ili neke druge podsticajne mere ostvare što veći i što bolji efekat u ovoj oblasti. Toliko sam hteo da kažem o ovom prvom zakonu.
Što se tiče drugog zakona o naučnoistraživačkoj delatnosti, član 8, strategija naučnog i tehničkog razvoja; pre nekoliko meseci ovde smo imali strategiju razvoja energetike u Srbiji, pa je najavljivana strategija razvoja poljoprivredne proizvodnje, najavljivana je strategija razvoja Srbije.
Čini mi se da je bilo praktičnije i racionalnije da se prvo u ovoj skupštini pođe od strategije razvoja Srbije, a da sve ove parcijalne strategije budu deo te opšte sveobuhvatne strategija razvoja Srbije i da onda iz te strategije izvire ovo ili da na osnovu svega ovoga dođemo do one opšte strategije razvoja Srbije. Ovako, ulazimo parcijalno u Skupštinu sa raznoraznim strategijama, kada će se i da li će se to sublimirati u jednu strategiju razvoja Srbije ne znam, ali vreme prolazi, idemo u nešto vrlo parcijalno.
Sledeća stvar je nacionalni savet, koji se ovim zakonom formira. U članu 13. stoji da ovaj savet ima 19 članova, koje bira Vlada Republike Srbije.
Neko od mojih prethodnika je rekao naše neslaganje principijelno. Nešto slično smo imali kod Zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju, gde smo birali nacionalni i prosvetni savet, pa ga je birala Skupština Srbije. Zašto i ovde nije postupljeno na isti način? Zašto ovo telo ne bira Skupština nego ga imenuje Vlada Republike Srbije, ako hoćemo da ustanovimo neki princip i da se on poštuje i provlači kroz sve zakone.
U stavu 3. stoji da u nacionalni savet Vlada imenuje šest članova iz šest oblasti nauka, na predlog Zajednice instituta Srbije. Prvo, nejasno je koje su to nauke, ko će ih odrediti, na osnovu kojih kriterijuma. Ovde govorite o Zajednici instituta Srbije, a u članu 26. kada govorite o zajednici instituta kažete da ona nije obavezna. Nju mogu da formiraju instituti, svi ili većina. Šta ćemo ako je ne formiraju, a rok za formiranje ovog saveta je 90 dana od dana usvajanja zakona?
Šta ako instituti ne pronađu interes za formiranje zajednice instituta ili zajednicu instituta formira manji broj instituta od polovine, a ovde se govori o većini ili svim institutima. Čini mi se da to nije do kraja precizno definisano i razjašnjeno, tako da mogu nastati neke komplikacije i problemi u primeni ovog zakona.
Primedba je i na ovaj sastav, mislim da tri člana su previše iz Privredne komore obzirom da se ovde radi o naučnom istraživanju. Mogao bi jedan član da bude iz Privredne komore nije sporno, ali da budu tri mislim da je previše u ovom momentu.
Sledeći zakon je zakon o srpskoj enciklopediji. U članu 3. stav 2. kaže se da je izdavač enciklopedije Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Interesuje me, bez namere da umanjujem važnost i značaj ovog zavoda, zašto i na osnovu čega je izabran Zavod, a ne neko drugi. Imamo puno izdavača u Srbiji ili zašto to nije na neki drugi način određeno, primenom Zakona o javnim nabavkama ili na neki drugi način. Zašto zakonom da se određuje ko će biti izdavač?
Član 4. kaže da u izradi enciklopedije učestvuju istaknuti domaći i strani stručnjaci iz svih naučnih i stručnih oblasti od značaja za izradu enciklopedije. Nisam video u ovom predlogu ko vrši izbor tih stručnjaka i na osnovu kojih kriterijuma će se taj izbor izvršiti.
Na kraju ovaj četiri predlog, ovde ću reći samo jednu svoju ličnu dilemu – nije mi jasno zašto se ovo zove rečnik Srpske akademije nauka i umetnosti, zašto to nije srpski rečnik ili rečnik srpskog jezika, ne umanjujući ulogu Akademije i ne umanjujući značaj Akademije u svemu ovome, ili ulogu koju treba Akademija da odigra u svemu ovome. Akademija će rečnik uraditi, ali mislim da je uobičajenije da se on zove srpski rečnik ili rečnik srpskog jezika. Zahvaljujem.
Dame i gospodo poslanici, moj amandman je logična posledica amandmana koji je podneo gospodin Nedeljković na član 213.
Naime, radi se o akreditaciji zdravstvenih ustanova.
Naravno, nemam iluzija da će predlagač prihvatiti ovaj amandman, s obzirom da se radi o dve potpuno različite koncepcije, o koncepciji predlagača i našoj koncepciji.
Međutim, ono što je ovde čudno jeste što je 94 amandmana ostalo neprihvaćeno od strane predlagača, a među ta 94 amandmana najviše je amandmana Srpske radikalne stranke.
Međutim, treba reći da tu ima amandmana svih poslaničkih grupa, i DSS, i G17 plus, i NS i drugih stranaka, pa čak Skupštine AP Vojvodine. To znači da niko nije zadovoljan ovim zakonom, odnosno to govori koliko je ovaj zakon dobar ili koliko je kvalitetan.
Srpska radikalna stranka neće prihvatiti i neće glasati za ovaj zakon, jer je loš.
Mi nemamo poverenje u gospodina ministra. S obzirom da je on već četiri godine ministar, bio je u prethodnoj vladi i u ovoj je, on je dokazao u više navrata da ne zaslužuje naše poverenje. Navešću samo par primera zbog kojih mi ne možemo da verujemo gospodinu Milosavljeviću.
Prvi primer se odnosi na reformu Službe za transfuziju krvi Srbije, koja je započela pre nekoliko godina.
Naime, negde 2002. godine EU je preko Evropske agencije za rekonstrukciju izdvojila preko pet miliona evra za reformu Službe za transfuziju krvi Srbije. Tada je jasno rečeno da od tih pet miliona evra tri i po miliona treba da idu za nabavku opreme, a ostatak za konsalting.
Ideja EU bila je da se ta tri i po miliona ulože u kompletiranje jedinice za frakcionisanje krvne plazme na Institutu za transfuziju krvi u Beogradu.
Naravno, to je ideja koja je dobra i koja treba biti prihvaćena od stručne javnosti ovde. Od stručne javnosti je i prihvaćena.
Međutim, neki krugovi ovde, krugovi koji su oko ministra Milosavljevića, nisu prihvatili takvu ideju, odnosno učinili su sve da se to na taj način ne realizuje.
Počelo je sve izborom kuće za konsalting, izborom "Sofreka", pri čemu dolazi do promene prvobitnog cilja i ona stavka koja je glasila za nabavku opreme, odnosno kompletiranje jedinice za frakcionisanje krvne plazme je izbrisana.
Umesto toga, krenulo se u gašenje tog centra za frakcionisanje krvne plazme u Beogradu. Kakve su posledice toga? Posledice su katastrofalne za Srbiju.
Odmah da kažem da ja nisam iz struke, ja sam diplomirani mašinski inženjer, sve ovo što pričam je došlo iz struke. Kakve su posledice? Prvo, šta se dobija frakcionisanjem krvne plazme? Dobijaju se, po informacijama koje imam iz struke, krvni derivati koji se koriste u lečenju nekih teških bolesti.
Ukoliko Srbija nema taj centar, krvna plazma iz Srbije se mora van zemlje negde slati na frakcionisanje.
Ideja je da se to radi uslužno van Srbije. Kada se radi van Srbije, onda postoji rizik. Postoji rizik da produkti koji se vrate u Srbiju ne budu od krvne plazme koja je poslata iz Srbije.
Naime, svi ti centri van Srbije neće frakcionisati samo srpsku plazmu, već će istovremeno frakcionisati i krvnu plazmu iz drugih regiona, Afrike, Azije i ko zna odakle.
Ukoliko se ti krvni derivati vrate u Srbiju, koji nisu domaćeg porekla, to će dovesti do poremećaja zdravlja ljudi koji budu koristili te krvne produkte, odnosno do poremećaja imunološkog sistema kompletne nacije.
Znači, imamo problem da neko svesno pokušava da ugrozi zdravlje kompletne nacije. Ako se to radi svesno, a ovde je to de fakto činjenica da se radi svesno, onda se to može nazvati samo jednim imenom, a to je izdaja, odnosno veleizdaja.
To je ravno veleizdaji. I ova reforma u Službi za transfuziju krvi Srbije istovetna je po posledicama, možda i pogubnija od reforme koju je sproveo današnji predsednik Srbije, a tada ministar odbrane ove naše zajedničke države, gospodin Tadić, kada je unakazio i uništio našu vojsku.
Šta se dalje dešava? Pored tog segmenta oko krvne plazme, ova grupa koja forsira i nameće ovakav projekat reforme Službe za transfuziju krvi Srbije pokušava i uspeva da ugasi autonomiju svih regionalnih centara za transfuziju krvi.
Znači, svi centri, odnosno službe za transfuziju koje su radile pri zdravstvenim centrima po regionima, stavljaju se pod jednu centralnu vlast, odnosno da budem precizniji, u Srbiji se ostavljaju samo tri centra, Beograd, Niš i Novi Sad, a svi regionalni se gase u smislu da se gasi njihova autonomija. Oni sada posluju kao radne jedinice pri ovim, i to je teško mukom zaposlenih tamo izdejstvovano da budu radne jedinice.
Ideja je bila da se krv sa prostora cele Srbije šalje u ova tri centra, a zatim da ova tri centra vraćaju određen broj jedinica krvi, po svojoj proceni naravno, u zdravstvene centre po okruzima.
Nije mi jasno zbog čega se to radi. Nije mi jasno ko je autor ovakve reforme.
Dolazim iz Zlatiborskog okruga, Služba za transfuziju pri Zdravstvenom centru u Užicu je funkcionisala izuzetno dobro. Svi oni koji su pružili otpor ovakvoj reformi su sklonjeni.
Iako su i dobrovoljni davaoci krvi iz Zlatiborskog okruga i svih opština uputili apel, verovatno i vama kao ministru, iako su i rukovodstva svih deset opština iz okruga donela jednu zajedničku deklaraciju, koju su potpisali predsednici svih deset opština, koju su potpisali i predsednici udruženja dobrovoljnih davalaca svih deset opština, bez obzira na sve te apele, radi se o preko 300.000 građana koje ovaj zdravstveni centar opslužuje, ta služba pri Zdravstvenom centru Užice gasi se, u smislu da se njena autonomija ukida i ona sada mora da posluje kao radna jedinica.
Opet kažem da je to sa teškom mukom isposlovano da bude radna jedinica. Sve su to razlozi zbog kojih mi nemamo poverenje u gospodina Milosavljevića.
Koristim priliku da postavim poslaničko pitanje, koje bi trebalo da glasi – interesuje me ko je autor ovakve reforme Službe za transfuziju krvi Srbije?
Ako je prvobitna ideja bila drugačija, ako je prvobitna ideja bila da frakcionisanje krvne plazme funkcioniše u Srbiji, zašto je i ko je promenio tu ideju?
Da podsetim, sve države oko nas, odnosno skoro sve, imaju ove centre i bore se da ti centri opstanu i da prežive. Austrija ima tri takva centra, od kojih jedan radi samo za Austriju a druga dva rade uslužnu preradu.
Znači, jedan je samo za njihove građane, da ne bi mešali svoju krvnu plazmu sa drugima. Kod nas se radi suprotno. Rekao sam da je to ravno izdaji, ako je sve ovo tačno.
Drugo pitanje koje postavljam – koliko je novca potrošeno do sada za ove namene?
Znači, pored onih pet miliona koja je EU izdvojila kao donaciju, koliko je do sada potrošeno iz budžeta, s obzirom da je reforma još uvek u nekoj početnoj fazi?
Drugi primer na koji sam hteo da ukažem, koji je takođe jedan od razloga za naše nepoverenje prema našem ministru zdravlja, jeste da se opet nešto dešava u Užicu u Zdravstvenom centru, a čujem da se isto dešava i u Sremskoj Mitrovici, možda i u nekim drugim regionalnim centrima.
Naime, radi se o rekonstrukciji dela Zdravstvenog centra u Užicu, a čujem da se i u Sremskoj Mitrovici isto to radi.
Neću prepričavati ono što se priča tamo, i u Zdravstvenom centru i u javnosti, i zato ću postaviti samo pitanje.
Prvo pitanje je – ko je predsednik i ko su članovi tenderske komisije koja je sprovela tender za izvođenje radova u Zdravstvenom centru u Užicu?
Drugo pitanje, znam ko je dobio radove, to piše na tabli na Zdravstvenom centru, znam ko izvodi radove, ali mene interesuje – ko je vlasnik preduzeća koje je na tenderu dobilo ovaj posao?
Treće pitanje – šta je osnovna delatnost ovog preduzeća? Zahvaljujem.
I mene je ministar pozvao da dam krv i na tome se zahvaljujem. Ja sam već dva puta ove godine davao krv i kao predsednik Upravnog odbora SRS u užičkom okrugu svake godine dajem krv u prostorijama stranke u Užicu. To nije sporno.
Što se tiče ovih para evropskih, da li treba iskoristiti itd. – principijelno, ako se nekom donacijom ugrožava nešto što je od nacionalnog interesa, ne treba iskoristiti.
Ako se ne ugrožava, naravno da treba. Rekao sam principijelno, nisam rekao konkretno.
Treća stvar, interesuje me, niste mi ovde precizno rekli u strategiji koju ste pomenuli, a koja je koliko vidim urađena, kakva je situacija sa ovim centrom za frakcionisanje?
Da li on opstaje ili ne opstaje?
Četvrta stvar, princip samodovoljnosti. Vi ste dali jednu definiciju principa samodovoljnosti, da je to sposobnost države da svoje potrebe zadovolji.
Međutim, ja imam ovde jednu drugu definiciju koja kaže da to znači da se krv priprema iz jedne regije i koristi isključivo za populaciju koja tu živi; pored toga ima dovoljno krvi, ali da se ona koristi i u toj regiji gde se uzima.
Znači, ovo a propo priče koju sam malopre ispričao. Ne znam da li je to tačno, rekao sam. Ako je tačno, nije dobro.
A propo priče znači da će naša krvna plazma ići u Austriju, Švajcarsku i na neko drugo mesto da se frakcioniše, pa da se vraća nešto što nije naše, jer onda to nije princip samodovoljnosti.
Znači, hoćemo taj princip, njega propisuje Svetska zdravstvena organizacija, mi to poštujemo.
Ali, postoji bojazan, na osnovu svega što je bilo ovih prethodnih par godina, da će ovaj centar da se ugasi. Samo pitam da li u strategiji koju ste pomenuli malopre ovaj centar opstaje da radi u Beogradu?
Dame i gospodo, nešto je ovde nejasno u ovom članu 22, koji govori o kapitalu banke, odnosno minimalnom iznosu kapitala koji banka mora da poseduje u toku svog poslovanja.
Naime, postoji jedna nelogičnost koja je vezana za član 12, gde se govori o osnivačkom kapitalu banke. U članu 12. stoji da je osnivački kapital banke, koji može biti u novčanom i nenovčanom obliku, mora da bude novčani deo tog kapitala minimalno 10 miliona evra. Znači, da bi neko osnovao banku, mora da ima u kešu 10 miliona evra, da položi taj depozit, pored svih drugih materijalnih sredstava i dobara koja mora imati, koja su preko tog iznosa.
Da bi banka poslovala dalje, bitno je da u svakom momentu njen ukupni kapital, ako to dobro razumem, bude 10 miliona evra u dinarskoj protivvrednosti. Nije mi jasno zašto se ne postavlja uslov da banka i u toku svog poslovanja ima novčani deo kapitala u iznosu od 10 miliona evra, nego se sada procenjuje.
Znači svakog dana se procenjuje koliki je to kapital banke u poslovnom prostoru, objektima, materijalnim sredstvima i da li on vredi 10 miliona evra ili ne vredi.
Ako banka poseduje poslovne prostore u raznoraznim mestima u Srbiji, vrednost tog prostora se svakodnevno smanjuje. Osim Beograda, poslovni prostor u svim drugim mestima u Srbiji je iz dana u dan sve jeftiniji, znači vredi sve manje. Kako će neko i ko će to da procenjuje svakoga dana da li taj poslovni prostor u Bajinoj Bašti, Babušnici ili ne znam gde, vredi onoliko koliko je u nekom momentu ranije prikazan?
Mislim da ovo nije dobro rešenje i mislim da radi sigurnosti onih koji deponuju sredstva i koji rade sa bankom, banka treba da ima u depozitu 10 miliona evra u kešu, znači da ima novčani iznos depozita od 10 miliona evra, van onoga što ima u poslovnom prostoru, materijalnim sredstvima, deponenti moraju biti obezbeđeni novčanim iznosom koji bi trebalo da bude minimalno 10 miliona ako je to uslov za osnivanje banke, da to bude i u toku poslovanja banke, a ne da se to kasnije menja.
Pokušaću da objasnim suštinu problema koje imamo danas, a koji su vezani za banke, odnosno za naše finansijsko tržište. Problemi potiču od pre pet-šest godina, kada je tadašnja opozicija i današnja vlast, jer se radi o istom korpusu političkih stranaka, obećala građanima Srbije da će dolaskom na vlast obezbediti bolji životni standard, obezbediti vrlo brzo i hitno ulazak u Evropsku uniju i život građana Srbije po tim evropskim normama i merilima.
Naravno, odmah su krenuli u realizaciju tih obećanja, pa su neposredno posle tih promena u Srbiju došle strane banke. Dobili smo poplavu raznoraznih predstavništava HVB, Raiffisen itd. Naravno, nije bilo mesta za sve banke pa su domaće morale biti ugašene. Sadašnji ministar finansija, tada kao guverner Narodne banke, ugasio je najpre one najveće četiri srpske banke, da bi se stvorio prostor za poslovanje ovih stranih banaka.
Građani Srbije su, naravno, pokušali da iskoriste to prisustvo stranih banaka, da krenu da žive po tim evropskim standardima i merilima, po svetskim standardima, pa su krenuli da uzimaju primamljive kredite, koji su naizgled primamljivi, jer ranije građani Srbije nisu imali šansu da koriste mogućnost kreditiranja za svoje osnovne potrebe.
Nažalost, ono u čemu smo različiti od Evrope i tog zapadnog sveta jesu kamatne stope koje su u Srbiji, iako se radi o bankama koje su prisutne i u evropskim zemljama, te kamatne stope u Srbiji su znatno više nego u tim evropskim zemljama. Iako su tako visoke kamatne stope, građani su potrčali jer ih je standard koji trenutno imaju naterao na to, pa su počeli da uzimaju kredite za osnovne stvari, životne namirnice, tehniku, automobile itd.
Došao je MMF pre neki dan u Srbiju na pregovore sa našim vlastima, pregovore koji su najavljivali uspeh i koji je trebalo da rezultiraju našim bržim ili ekspresnim ulaskom u EU, ali se ispostavilo nešto drugačije. Ispostavilo se da Srbija ne ide tim putem, odnosno da MMF nije zadovoljan onim što se dešava u Srbiji.
Čime to nije zadovoljan? Nije zadovoljan što je veliki broj građana ušao u ove kreditne aranžmane. Nije zadovoljan što je inflacija u Srbiji znatno viša od one koja je projektovana i koja je najavljivana prošle godine.
Šta se dešava? MMF je prekinuo pregovore, sa jasnom porukom da Srbiji preti dužnička kriza, da su građani Srbije prezaduženi, da olako i previše ulaze u ove kreditne aranžmane. Vlada Republike Srbije, Ministarstvo finansija, i Narodna banka sada pokušavaju to da isprave.
Na koji način? Pokušavaju to da isprave tako što će obavezati banke da verovatno odmah posle nove godine, a možda i ranije, podignu kamatne stope. Zamislite, imali smo obećanja da ćemo biti u EU, da ćemo imati standard Evrope i zapadnog sveta, delimično krenuli tim putem, bar što se tiče kredita, sa mnogo višim kamatnim stopama i problem je što su i te kamatne stope niske i one se moraju još povećati, jer građani Srbije nisu sposobni da sve te kredite vrate, a MMF i tom zapadu i toj Evropi je najbitnije da njihove banke, njihova predstavništva koja posluju u Srbiji, budu sigurna, da budu sigurni njihovi ulozi koje ovde ulažu.
Sve što je ova vlast, kažem ova, jer se radi o kontinuitetu od 2000. godine, radila za ovih pet godina jeste upravo bilo usmereno u tom pravcu da se stranim bankama, njihovim predstavništvima u Srbiji obezbedi da mogu po sigurnim uslovima da stiču kapital u Srbiji, da stiču profit i da taj profit uvećavaju na račun građana Srbije i na račun domaćih banaka.
Pre nekoliko dana guverner NBS na jednoj emisiji na TV je izjavio, što sam prvi put čuo, da su bankarske marže u Srbiji daleko najveće u Evropi, da su čak dva puta veće nego u našem okruženju, a višestruko veće nego u zemljama Zapadne Evrope.
Sada jedan apsurd koji mi nije jasan, u stvari jasan je, ali treba građani to da znaju, guverner NBS i Vlada najavljuju da će biti sve banke u Srbiji obavezne da povećaju kamatne stope, da bi se na neki način zaustavila ta tendencija uzimanja kredita. Ali, sa druge strane, guverner i Vlada Srbije ne nalaze za shodno da na neki način ograniče bankarske marže, da smanje vrednost tih bankarskih usluga, da bi svi bankarski poslovi za građane Srbije bili jeftiniji. Nažalost, ovako imamo situaciju da su sve te usluge koje banke pružaju građanima i privredi daleko najskuplje u celoj Evropi.
Prema tome, građani Srbije će i ubuduće svojim sredstvima plaćati ili obezbeđivati kapital stranim bankama koje posluju pod privilegovanim uslovima u Srbiji. I ovaj zakon i dalje zadržava te privilegije koje strana predstavništva imaju u Srbiji.
Naime, ovaj zakon ne propisuje obavezu predstavništvima stranih banaka u Srbiji da imaju kapital u određenom iznosu, koji je propisan za domaće banke. Sve domaće banke moraju u svakom momentu da imaju kapital u vrednosti od 10 miliona evra, a ta obaveza ne stoji za predstavništva stranih banaka u Srbiji. To dovodi naše banke u neravnopravan položaj i polako vodi njihovom gašenju i eliminisanju sa našeg finansijskog tržišta.
Samo kratko da se vratim na četiri najveće banke koje je ministar finansija, a tada guverner, ugasio pre nekoliko godina.
U jednoj diskusiji sam postavio to pitanje i nisam dobio odgovor. Ne znam šta se u međuvremenu desilo.
Prošlo je pune četiri godine otkako su ugašene ove četiri najveće banke. Mnogi građani koji su bili deponenti u tim bankama su imali neke uloge. Prema mojim informacija od pre izvesnog vremena, ne znam šta se desilo u zadnjih nekoliko meseci, da li ima promena, svi građani koji su ostali dužni bankama, koji su imali minus na svojim tekućim računima, dobili su opomene, verovatno od Agencije za sanaciju banaka, da izmire svoje obaveze prema tim bankama.
Mene interesuje, to sam pitanje tada postavio, šta je sa građanima koji su imali uloge, odnosno koji su bili pozitivni na svojim tekućim računima? Da li su njima sredstva vraćena i da li su vraćena sa kamatom ili bez nje? Ograđujem se malo, jer nemam najsvežije informacije, ali je pre nekoliko meseci situacija bila takva da su građani koji su bili u minusima dobili opomene, a onima koji su imali pozitivan saldo na računima nisu tada bila vraćena ta sredstva.
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo poslanici, podneo sam amandman na član 6. razdeo 30, funkcija 470 Predloga budžeta Republike Srbije za narednu godinu. Da prvo razjasnimo o čemu se radi, da bi naši gledaoci mogli to da prate.
Radi se o Agenciji za razvoj i infrastrukturu lokalne samouprave. Predlogom budžeta predviđeno je da ova agencija, koja je osnovana izmenama Zakona o ministarstvima prošle godine, da u narednoj godini dobije sredstva u iznosu od 292 miliona dinara. Od ovog iznosa iz budžeta direktno se izdvaja 6,5 miliona, a ostali deo su sredstva koja treba da se ostvare iz dodatnih prihoda organa kako stoji u Predlogu budžeta, odnosno kako je navedeno u obrazloženju da to budu donacije od nekih međunarodnih organizacija.
U obrazloženju budžeta za ovaj razdeo stoji da je najveći iznos sredstava za rad ove agencije planiran za realizaciju programa razvoja infrastrukture lokalne samouprave. Sredstva će se ostvariti po osnovu donacija koje obezbeđuje Evropska agencija za rekonstrukciju. Sredstva su predviđena za izradu studije o obimu i ciljevima transformacije javnih komunalnih preduzeća, izradu predloga strategije o obimu i ciljevima transformacije javnih komunalnih preduzeća i za troškove reprezentacije. To stoji u obrazloženju koje je predlagač dostavio uz Predlog budžeta.
Radi se o agenciji koja, ja sam naivno poverovao u prvom momentu da ova agencija sa ovim sredstvima treba da pomogne u izvođenju, odnosno sprovođenju raznih projekata u našim lokalnim sredinama, projekata iz komunalne infrastrukture. Međutim kada sam pročitao obrazloženje tu stoji da se ova agencija bavi, kako kaže predlagač, izradom studije, strategije itd. Nigde nema ništa konkretno od nekih radova, već se radi više o nekim savetodavnim poslovima za koje će se utrošiti ovolika sredstva.
Predložio sam da se ovaj deo briše i naravno Vlada Republike Srbije je na ovaj amandman dostavila svoje mišljenje u kome stoji da ne prihvata ovaj moj amandman, iz sledećeg razloga: ''Amandman se odbija iz razloga što je navedena agencija osnovana Zakonom o ministarstvima kojim je takođe utvrđeno da se sredstva za rad ove agencije obezbeđuju u budžetu Republike Srbije''. Sve to stoji, prošle godine Predlogom zakona o izmenama i dopunama Zakona o ministarstvima, uvedena je ova agencija kao nova organizacija.
Sada ću vam pročitati deo ovog zakona koji se odnosi na ovu agenciju, da shvatite koliko je besmislena uopšte sama agencija i sama ideja da se jedna ovakva agencija formira.
U članu 28a Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o ministarstvima stoji: "Agencija za razvoj infrastrukture lokalne samouprave obavlja stručne poslove koji se odnose na: podsticanje razvoja i unapređenje infrastrukture jedinica lokalne samouprave (opština, gradova i grada Beograda) neposrednim povezivanjem banaka, finansijskih organizacija, predstavnika nadležnih organa drugih država, gradova i opština, kao i drugih razvojnih organizacija i davalaca sredstava donacija, odnosno sredstava kredita, s jedne strane, i jedinica lokalne samouprave koje Agenciji podnesu projekte za razvoj infrastrukture s druge strane (posredovanje u pronalaženju izvora finansiranja infrastrukturnih projekata); pružanje stručne pomoći u pripremi, izradi i izvođenju infrastrukturnih projekata; preduzimanja aktivnosti kojima se povećava učešće domaćih banaka i međunarodnih finansijskih institucija u kreditiranju infrastrukture jedinica lokalne samouprave radi obezbeđivanja uslova za razvoj domaćeg tržišta kredita, a naročito povoljnih kredita radi finansiranja infrastrukturnih projekata; usklađivanje aktivnosti sa drugim nadležnim organima i organizacijama kojima se doprinosi obezbeđivanju uslova za razvoj i unapređenje položaja i rada javnih preduzeća u uslovima tržišne ekonomije, a koji osnivaju jedinice lokalne samouprave, kao i druge poslove određene zakonom."
Ako se sve ovo dobro sagleda i analizira, vidite, ova agencija podstiče, unapređuje, povezuje, pronalazi, pruža, preduzima, usklađuje. Ništa ovde konkretno nema. Ova agencija je posrednik između jedinica lokalne samouprave i uglavnom međunarodnih, kako ovde stoji, finansijskih organizacija i uglavnom koje bi trebalo da na neki način pomognu i finansiraju projekte u komunalnoj oblasti, znači lokalne samouprave.
Postavlja se logično pitanje, zašto će jedna ovakva agencija Srbiji ako su sve lokalne samouprave sposobne da mogu direktno da kontaktiraju i sa tim međunarodnim organizacijama ukoliko imaju potrebe da neke projekte finansiraju na taj način.
Pokušao sam da u nekoliko lokalnih samouprava pronađem neke argumente koji bi išli u prilog predlagaču. Da li ova agencija funkcioniše u našim lokalnim samoupravama? Dobio sam vrlo zanimljive odgovore. U nekim lokalnim samoupravama uopšte ne znaju da postoji ovakva agencija.
Uzgred, želim da napomenem, kako je zakonom predviđeno, ova agencija, kako to i stoji ovde, ima svojstvo pravnog lica i ona je organizovana na nivou Republike, ali ima svoja odeljenja i svoje predstavnike na nivou okruga i na nivou lokalne samouprave, s tim što te predstavnike na nivou lokalne samouprave finansira lokalna samouprava.
Oni su samo dodatni teret budžetima lokalne samouprave.
Nisam uspeo da kontaktiram sve lokalne samouprave, a nisam naišao na potvrdu onoga što je predlagač ovde rekao i onoga što stoji u Zakonu o ministarstvima, da ova agencija ima neku stvarnu svrhu i da naše lokalne samouprave imaju neku stvarnu korist od ove agencije.
Znam da predlagač ne može da prihvati ovaj amandman, prosto zato što u Zakonu o ministarstvima stoji da ovakva agencija treba da se formira i da je ona formirana pri Republici Srbiji.
Može da se razmišlja, da se ovaj zakon promeni i da se ova agencija ukine jer nema nikakvu stvarnu svrhu, kao i mnoge agencije koje su osnovane u poslednjih nekoliko godina u Skupštini u raznoraznim oblastima koje su uglavnom samo potrošači budžetskih sredstava, a nikakve konkretne koristi ova država od njih nema.
Iskoristio bih ovo vreme koje imam na raspolaganju da se kratko osvrnem po Poslovniku i na odgovor koji sam dobio na poslaničko pitanje upućeno u julu mesecu ministru finansija. Znači, iskoristio bih ovu priliku kada je ministar prisutan. Prvo, želim da kažem da sam postavio četiri pitanja vezana za funkcionisanje poreske uprave u Užicu. Očekivao sam odgovor u skladu sa Poslovnikom najdalje za mesec dana, a dobio sam posle tri mesece, posle nekoliko intervencija sa ove govornice. Negde, u oktobru mesecu taj odgovor je konačno stigao. Nije stigao odgovor na sva pitanja, stigli su odgovori na tri pitanja. Iskoristio bih poslaničko pravo da ih kratko prokomentarišem.
Pitanja su bila vezana za rad poreske uprave u Užicu i za rad direktora poreske uprave, koji je postavljen u novembru prošle godine. Radi se o direktoru koji je iz redova G17 plus i koji je po informacijama koje imam, a i tada sam rekao da želim da se te informacije koje imam provere, nisam nikoga ni prozvao ni optužio, ali želeo sam da se to proveri i razjasni radi istine i javnosti i ljudi u Užicu, odnosno celom
Zlatiborskom okrugu.
Tada sam napomenuo da direktor poreske uprave nema položen stručni ispit, a što je potvrđeno ovim odgovorom. Koliko sam informisan u međuvremenu taj stručni ispit je položen i to je pribavljeno, ali ono što je zanimljivo u odgovoru, koji ću sada da pročitam u tim fragmentima, jeste da je direktor poreske uprave primljen na mesto direktora po konkursu na neodređeno vreme.
Evo kako to stoji, evo, citiraću odgovor – u vezi položenog stručnog ispita za rad u državnim organima direktor filijale Užice, regionalni centar Kragujevac, obaveštava vas da je Aksentijević Danka, tako se zove direktor, diplomirani ekonomista, rešenje broj taj i taj od 12.11.2004. godine, putem javnog oglasa primljena u radni odnos na neodređeno vreme u Poresku upravu, na radno mesto direktor filijale. Molio bih ministra da malo razmisli o ovome i da li je ovo logično i normalno, da se neko putem oglasa primi na neodređeno vreme na radno mesto direktora filijale. Da li je to uopšte moguće?
Samo da napomenem, odgovore sam dobio od gospodina Ilića, direktora Poreske uprave, a tražio sam odgovore od gospodina Dinkića, ministra finansija. Ne znam da li je on uopšte imao ove odgovore kod sebe i da li je on ovo uopšte pročitao.
Drugo pitanje se odnosilo na gospodina Pavlović Slavka, koji je po informacijama koje sam imao i koje i dalje imam, pravosnažnom presudom osuđen za jedno krivično delo zloupotrebe u preduzeću u kom je ranije radio. On je kao kadar G17 plus, opet po informacijama koje imam, raspoređen, po dolasku gospođe Aksentijević, na čelo Poreske uprave, raspoređen je na mesto načelnika odeljenja prinudne naplate.
Pitanje je bilo da li čovek koje je pravosnažno osuđen može biti uopšte radnik poreske uprave, a pogotovo na tako odgovornom mestu. U odgovoru stoji da je gospodin Pavlović Slavko, diplomirani ekonomista, prilikom zasnivanja radnog odnosa priložio uverenje opštinskog suda broj taj i taj od 11. marta 2002. godine da se protiv njega ne vodi istraga, odnosno krivični postupak kod Opštinskog suda u Užicu i Okružnog suda u Užicu. Poreska uprava, kao državni organ, nema obavezu da od zaposlenih naknadno traži uverenje, osim u slučaju kada ima saznanje da se protiv zaposlenog vodi istraga, odnosno krivični postupak kod nadležnog organa. Kaže, u ovom slučaju, Poreska uprava nema takvo saznanje.
Posle ovog odgovora dobio sam iz Poreske uprave od zaposlenih nove informacije u kojima stoji, citiraću to što sam dobio iz poreske uprave. Prvo, kaže da je gospodin Pavlović raspoređen dolaskom gospođe Aksentijević na mesto direktora, raspoređen je na mesto načelnika prinudne naplate. Pre toga bio je inspektor terenske kontrole. Pri tom je dobio zvanje savetnika, iako u to vreme nije imao položen stručni ispit, a što je po sistematizaciji radnih mesta bilo neophodno, pri čemu je preskočeno zvanje višeg stručnog saradnika i samostalnog stručnog saradnika. Dva zvanja su preskočena da bi se došlo na to mesto, što je u suprotnosti sa zakonom i pravilnikom o ostvarivanju prava i obaveza iz radnog odnosa o poreskoj upravi.
Takođe, odredbom člana 15. određeno je da se neposredno više porezničko zvanje za zaposlene stiče ako ispunjava uslove utvrđene zakonom i ako dve godine uzastopno bude ocenjen ocenom gde se naročito ističe, što u ovom slučaju toga nije bilo. Kaže, direktoru Danki Aksentijević i gospodinu Boškoviću, koji je direktor centra u Kragujevcu, poznato je da se u to vreme protiv gospodina Pavlovića vodila istraga i krivični postupak po predlogu opštinskog javnog tužioca u Užicu za razne malverzacije i zloupotrebe službenog položaja, dok je bio finansijski direktor u Preduzeću "Kotroman" u Mokroj Gori, za šta je oglašen krivim i izrečena mu je osuđujuća presuda početkom 2005. godine, što je takođe dobro poznato direktorima Danki Aksentijević i gospodinu Boškoviću.
I pored toga, gospodin Pavlović je 12. jula 2005. godine raspoređen na novo mesto, mesto načelnika Odeljenja za naplatu i založno pravo. Znači, on dalje napreduje.
Dalje, citiram ovo pismo kako sam dobio: "Nije istina, kako se navodi u odgovoru direktora Ilića, da u slučaju Pavlovića Poreska uprava nije imala takvog saznanja. Naime, u novembru mesecu 2003. godine za sve zaposlene radnike u Poreskoj upravi Užice, posebno inspektore, traženo je od Opštinskog i Okružnog suda da se dostave potvrde da nisu pod istragom i da se protiv njih ne vodi krivični postupak, pa naravno i za gospodina Pavlovića.
Ne samo to, direktor Danka Aksentijević zapošljava u Poreskoj upravi i suprugu gospodina Pavlovića, koja je pre toga radila u Kotromanu iz Mokre Gore, na radnom mestu inspektora terenske kontrole u Užičkoj poreskoj upravi".
Prema tome, direktor Poreske uprave Užice je znao, kao i direktor centra u Kragujevcu, da se protiv Pavlovića vodi istraga. Čak su angažovali, kako ovde stoji, pravnika iz Poreske uprave Užice da ga zastupa pred sudijom. U pokušaju da ga odbrane nisu uspeli, on je pravosnažno osuđen. I dalje je na mestu direktora za Založno pravo i Odeljenja za naplatu.
Molim gospodina ministra, ako nije ovaj odgovor imao u rukama, koji sam ja dobio, da to pogleda i da se ovo sve još jednom proveri u Užicu, jer je situacija u Poreskoj upravi Užice katastrofalno loša.
Dolaskom gospođe Aksentijević u Poresku upravu zaposleno je desetak kadrova G17 plus. U julu mesecu svi su dobili rešenja za stalni radni odnos bez stručnih ispita, bez radnog iskustva, neki od njih su dobili i rukovodeća radna mesta.
Sve je to loša slika o radu jednog državnog organa u Užicu, a posledice trpe svi građani Zlatiborskog okruga.