Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Đorđe Milićević

Đorđe Milićević

Socijalistička partija Srbije

Govori

Zahvaljujem, uvaženi potpredsedniče, gospodine Orliću.

Poštovani ministre, dame i gospodo narodni poslanici, pre nego što postavim pitanje, ako dozvolite, osvrnuo bih se na pitanje koje je postavio kolega Krkobabić. Ono jeste opravdano i takvo pitanje već postoji, ali nećemo mi, kolega, implementirati onaj deo dijaloga koji se vodi na drugom koloseku, već ćemo implementirati sve ono što je dogovoreno sa evropskim parlamentarcima, a onaj drugi deo dijaloga sa političkim strankama koje ne žele da razgovaraju sa evropskim parlamentarcima još uvek je u toku. Tu imamo, znate, ono pravilo „chat and house“.

Dakle, ništa nije gotovo dok ne bude gotovo i onog trenutka kada bude definisan čitav predlog i set mera za poboljšanje izbornih uslova, svakako da tada možemo govoriti o tome. To, naravno, podrazumeva određenu zakonodavnu aktivnost, jer svakako da sve ono što su i evropskim parlamentarci predložili i što je prihvaćeno i što će biti implementirano podrazumeva zakonodavnu aktivnost i određene izmene i dopune zakona ovde u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Tako je i bilo i tokom prve faze međustranačkog dijaloga. Ništa zlonamerno, samo prosto da znate da takav predlog već postoji.

Moje pitanje je za danas sledeće. Kada je u pitanju naš evropski put, opredeljenje Srbije je potpuno jasno. Naš strateški cilj da postanemo članica EU ispunjavamo svakodnevno, transparentno, usklađujući kompletan zakonodavni okvir sa pravom EU, ali i sprovodeći brojne infrastrukturne i druge razvojne projekte koji Srbiju približavaju evropskoj porodici naroda.

Isto tako, sve aktivnosti države na spoljnopolitičkom planu i na regionalnom nivou dokaz su naše čvrste opredeljenosti da suštinski uvedemo međunarodne standarde u sve sektore života, ne samo radi ispunjavanja zahteva EU, već pre svega zato što građani zaslužuju bolji život, a naša država bolji međunarodni položaj i bolji međunarodni ugled i imidž.

Na tome naše državno rukovodstvo, naša zakonodavna vlast, čiji smo mi predstavnici, i naša izvršna vlast svakodnevno rade. Srbija je ojačala i ekonomski i politički, postala faktor političke stabilnosti u regionu i pokretač mnogih afirmativnih regionalnih inicijativa koje treba da doprinesu miru, stabilnosti i ekonomskom napretku regiona.

Jedna od najvažnijih regionalnih inicijativa jeste svakako mini Šengen, za koji se sada koristi naziv – otvoreni Balkan, to jeste po mišljenju poslaničke grupe SPS vizionarski potez. Srbija je zarad regionalnog povezivanja i intenziviranja ekonomske saradnje u regionu potpisala i brojne bilateralne sporazume sa susednim zemljama, pre svega sa Severnom Makedonijom i sa Albanijom. Dakle, tri države su se opredelile. Ne želimo više da gledamo u prošlost, želimo da gledamo u sadašnjost i u budućnost, u interesu naših građana.

Dakle, Srbija je integrativni faktor zapadnog Balkana, ma koliko nekima iz okruženja to smetalo. Napredak Srbije evidentno je da ne odgovara svima. Zato imamo i očigledne pokušaje sabotiranja našeg evropskog puta. S druge strane, iz Evrope ne dolaze baš najsjajnije vesti po Srbiju. Datumi našeg pristupanja EU se stalno pomeraju. Na poslednjem samitu EU sa zemljama zapadnog Balkana, održanog u Sloveniji proteklih dana, saopšteno nam je da je perspektiva ulaska zemalja ovog regiona, a time i Republike Srbije, u EU 2030. godine. Govori se o perspektivi proširenja, a ne o stvaranom ulasku u EU.

U Deklaraciji usvojenoj juče, 6. oktobra, na samitu u Sloveniji, EU ponovo potvrđuje svoju nedvosmislenu podršku evropskoj perspektivi zapadnog Balkana. Da podsetim da je ta ista formulacija bila sadržana i u Deklaraciji sa samita održanog još 2003. godine u Solunu. Stiče se utisak iz ovoga da smo na istom mestu gde smo bili i te 2003. godine. Da nije tako i da je Srbija danas potpuno drugačija od Srbije 2003. godine jasno je svima, ali se nama stalno nameću novi uslovi i od nas traži ispunjenje posebnih zahteva koji ni za jednu drugu zemlju kandidata nisu postojali, niti danas postoje.

Evropska unija je očigledno ranjiva kada je u pitanju zapadni Balkan i ne može još uvek da ponudi objektivna i prihvatljiva rešenja. U vezi sa tim, a povodom juče završenog samita u Kranju u Sloveniji, želim da postavim pitanje Vladi Republike Srbije. Šta se očekuje od samita EU sa zemljama zapadnog Balkana, održanog u Sloveniji? Da li se očekuje da EU objektivnije sagledava dešavanja u regionu, pritiske koji se na Srbiju vrše i sabotiranja regionalnih inicijativa koje Srbija pokreće, a koje treba da doprinesu integraciji zapadnog Balkana i pre svega jačanju ekonomskih i političkih veza na ovim prostorima, što je sve preduslov za evropske integracije zapadnog Balkana? Zahvaljujem.
Zahvaljujem uvažena potpredsednice Narodne skupštine Republike Srbije, gospođo Kovač.

Poštovani ministre, dame i gospodo narodni poslanici, kolega Tomić je maločas postavio jedno pitanje kada je reč o jednom delu opozicije, najpre zašto ponovo u politici?

Kolega, to je jedini način da, zapravo najpre da se pokuša doći do vlasti bez izbora, a onda putem te iste vlasti sačuvati kapital. To je razlog zašto u politici.

Pomenuli ste jednog, takođe, opozicionara. Ja neću da govorim o njegovim nazovite uspesima kada je reč o nacionalnom i državnom pitanju, kada je reč o pitanju Kosova i Metohije, mislim na Jeremića, ali ću podsetiti na nešto što se desilo krajem 2013. godine upravo u ovoj sali, kada smo razgovarali o budžetu Republike Srbije za 2014. godinu, kada smo kretali u jedan reformski kurs Vlade i kada je zapravo sve počelo. To je bio taj osnov da bi danas imali zdrav sistem koji je zasnovan na zdravim osnovama.

Tada je taj isti Jeremić glasao za budžet, a razlog zašto je glasao za budžet je zapravo bio zato što je usvojen supstancijalni amandman, ma šta to u tom trenutku značilo, a u prevedenom to je značilo - dajte mi podršku da budem ponovno generalni sekretar i sve će biti u redu i dajete mi dovoljno finansijskih sredstava.

Iako je, da se vratim na amandman, amandman Vlade na član 13. Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji postao sastavni deo zakona, želeo bih u ime poslaničke grupe SPS da na ovaj način podržim amandman, stav Vlade koji se u suštini odnosi na rad lokalnih samouprava poreskih administracija, mislim na konkretan amandman.

Naime, Vlada amandmanom predlaže da poslove vođenje jedinstvenog informacionog sistema lokalnih poreskih administracija preuzme Ministarstvo finansija, odnosno Poreska uprava kao organ u sastavu Ministarstva finansija. To preuzimanje se predviđa potpuno i treba da se završi do januara 2024. godine.

Dakle, i ovde je dat duži period za preuzimanje ovog značajnog posla kojim će se podaci o naplati PDV i automatsko preuzimanje plaćenog PDV od obveznika fiskalizacije voditi na nivou Poreske uprave kao poreskog organa u sastavu Ministarstva finansija što smatramo da je veoma opravdano i da je pozitivno.

Verujemo da će ovako planiran način vođenja jedinstvenog informacionog sistema apsolutno doprineti efikasnosti rada poreske administracije, boljoj kontroli naplate i sagledavanju obima naplate PDV na teritoriji Republike na dnevnom nivou. Mislimo da je to jako važno. Ovaj sistem je u velikoj meri i sada integrisan, ali će se potpunim preuzimanjem od strane Poreske uprave, pored ostalog, ostvariti jedan od ciljeva, a to je transformacija Poreske uprave u još efikasniji poreski organ čiji rad će doprineti i boljim poreskim projekcijama koji se shodno odnose i na budžetsko planiranje između ostalog. Ne zaboravimo da je PDV jedan od poreskih prihoda državnog budžeta.

Koristim priliku da se osvrnem na Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji koji predstavlja pravni osnov za realizaciju poreske politike naše države. Moje kolege iz Poslaničke grupe SPS su govorili u načelnoj raspravi i o ovom Predlogu zakona, ali nije na odmet ponovo reći da sve predložene izmene Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji doprinose još efikasnije poreskom sistemu. Valjda je to interes svih nas, valjda je to interes privrede, valjda je to interes građana Srbije.

Ove izmene su neophodne takođe jer se zakonska rešenja usklađuju sa izmenama i dopunama Zakona o fiskalizaciji, o kome takođe raspravljamo na ovoj sednici. Dakle, još jedan važan zakonski predlog.

Pohvalio bih poresku politiku koju vodi Vlada Republike Srbije jer je zaista vidljivi efekat ozbiljnog pristupa u planiranju i naplati svih oblika poreza, što posledično znači i bolje punjenje budžeta, a time i više novca za ostvarivanje funkcija same države. Tu mislim na više velikih i značajnih investicija i na ostvarivanje socijalne funkcije države, socijalnog aspekta socijalne funkcije države na koje mi posebno stavljamo akcenat.

Maločas je takođe bilo reči o ekonomiji i o egzaktnim podacima i o ekonomskoj politici koju vodi Vlada Republike Srbije. Tačno je da jedan deo opozicije, ali ne samo i jedan deo opozicije već i oni koji sebe nazivaju nezavisnim regulatornim telima, ja ću ponovo reći da mi nemamo ništa protiv nezavisnih regulatornih tela, tu smo da ih podržimo, da ojačaju, da osnaže, ali ne moramo uvek imati identična mišljenja jer onda bi se moglo postaviti, ako bi uvek imali isto mišljenje, pitanje suštine njihovog postojanja. Ovako je bolje da mislimo različito jer kada bi svi mislili isto ne bi mislili dovoljno, a to svakako nije dobro.

Međutim, jasno je i vidljivo, da kažem, da jedan deo opozicije, ali i jedan deo nezavisnih regulatornih tela smatra da je ovo društvo na jedan određen način izgubilo osećaj da prepozna prave prioritete, da je ovo društvo izgubilo osećaj da na pravi način prepozna i vrednuje rezultate.

Na njihovu veliku žalost nije. Znate, vi možete da pokušate da prevarite, možete da govorite neistine, ali kada govorite i kada pričate o ekonomiji, tu su pokazatelji i podaci egzaktni i tu nema prevare. Dakle, to su činjenice, a činjenice su neumoljive. Ne možete činiti to kada je reč o ekonomiji.

Što se tiče SPS ja ću ponoviti po ko zna koji put da Poslanička grupa SPS daje punu podršku ekonomskoj politici Vlade Republike Srbije iz jasnog razloga, jer Vlada vodi ekonomsko-socijalno odgovornu politiku u čijem središtu je običan čovek, građanin Srbije i kada slušam ove kvazi stručnjake koji smatraju da je usko stručna politika čaroban štapić – nije i ne može biti. Živa politika je nešto drugo. ta živa politika koju uspešno vodi Vlada Republike Srbije i predsednik Republike je upravo donela rezultate, donela nove kovid bolnice, dovoljno medicinske opreme, dovoljno na vreme, kada je to bilo neophodno, respiratore, dovoljno vakcina, obnovila Torlak, izgradila zajedno sa UAE i Kinom fabriku za proizvodnju vakcine „Sinofarm“, počela u Torlaku sa proizvodnjom vakcine „Sputnjik V“.

Dakle, to je ta živa politika. Tu ne pije vodu ova usko stranačka politika, odnosno usko stručna politika i analiza i nekakvi izveštaji koji se sačinjavaju onako iz dubokih i udobnih fotelja nezavisnih regulatornih tela sa dobrim platama. Dobro, ne mogu da govorim ništa protiv plata jer za te plate smo mi glasali, ali možemo nekada da ih malo isproveravamo, da li su realne i da li su realistične u skladu sa vremenom u kojem živimo.

Kažu da se zadužujemo. Tačno je, zadužujemo se, ali se ne zadužuje Srbija da bi plaćala plate i penzije, kao što je to nekada činjeno, već se zadužuje za budućnost, zadužuje se za infrastrukturne projekte pre svega, za nešto što će vratiti novac u periodu koji je pred nama.

Kada govorimo o konkretnim ekonomskim pokazateljima izaći ću samo sa nekoliko egzaktnih i tačnih podataka. Minimalna cena rada recimo, poređenja radi, u 2012. godini u januaru i februaru i martu je bila 102 dinara, u aprilu 115 dinara, a 2021. godine iznosila je 189,93 dinara. Minimalna cena rada u 2022. godini iznosiće 35.012. dinara, što je povećanje od čak 9,4%. Prosečna plata u dinarima, podsetiću, 2012. godine je bila 41.377 dinara, a prosečna plata za jun 2021. godine 65.070 dinara. Dakle, plate zdravstvenih radnika su uvećane, kao što znate, u 2021. godini za 5%, plate zaposlenih u javnom sektoru najpre za 3,5%, a potom za još 1,5% od aprila 2021. godine.

Što se tiče plata u zdravstvu, one su poslednjih godinu dana povećane za oko 30%, 2019. godine u novembru bile su povećane za 15% medicinskim sestrama, 10% lekarima, u aprilu 2020. godine svi medicinski radnici dobili su povećanje od 10%, takođe imali smo jednokratne isplate za medicinske radnike od 10.000 dinara.

Penzije su povećane shodno švajcarskom modelu za 5,9% i prosečna penzija za jul 2021. godine iznosila je 29.376 dinara, a 2012. je bila 23.024 dinara. Potpuno smo ubeđeni da ovako jaka i ekonomski stabilna Srbija sa potpunim uverenjem da ćemo realizovati onu projektovanu stopu BDP, kako je to ministar rekao tokom jučerašnjeg izlaganja, koja može biti i preko 7% ćemo realizovati onaj naš krajnji cilj Srbija 20-25 kada će prosečna penzija u Srbiji biti 430 evra a plata 900 evra. Što se tiče nezaposlenosti 2012. godine o tome smo već govorili, 23,9% je bila nezaposlenost 2012. a 2020. rekordnih 9%.

Maločas sam govorio o zaduživanju, na dan 30. juna 2021. godine javni dug iznosi 55%, što je manje od nivoa mastrihta od 60%. Dakle, 60% BDP, kriterijum iz mastrihta koji je ustanovljen još 1991. godine unutar tadašnje Evropske zajednice, odnosi se na to koliko je nivo duga koji države mogu da imaju da bi bile kandidat za članstvo u evrozoni, odnosno valutnoj uniji, od tada figurira taj podatak od tih 60%.

Strane direktne investicije, o tome sam govorio tokom jučerašnjeg dana. Dakle, u 2020. godini, onda kada je bilo najteže 2,902 milijarde evra, a u periodu od januara do maja 2021. godine 1,274 milijarde evra. Nije slučajno i prema „Fajnenšl tajmsu“ Srbija među prvim najatraktivnijim destinacijama, ne samo u Evropi, već i u svetu.

Kada se postavi pitanje odakle novac? Vrlo je jednostavan odgovor. Ne od zaduživanja, naravno, ali novac je upravo od onoga o čemu sam govorio na početku kada je gospodin Jeremić usvojio, glasao za budžet i glasao za ekonomsku politiku Vlade, podržao ekonomsku politiku Vlade, zato što smo usvojili ovaj supstencijalni amandman. Dakle, novac u budžetu imamo, jer smo započeli jedan reformski kurs Vlade Republike Srbije koji se ne zasniva na priči, lepim željama i onome što bi građani želeli da čuju, već na onome što je život i što je ekonomija i upravo zahvaljujući tom reformskom kursu Vlade Republike Srbije mi danas imamo zdrav sistem koji je zasnovan na zdravim osnovama.

Tri godine za redom smo imali suficit u budžetu. Mislim da smo 2019. godine ministre, poslednji put imali rebalans budžeta, ne zato što smo imali deficit, već zato što smo imali suficit u budžetu. Tada se jedan deo opozicije ovde u sali smejao, a mi smo rekli - završili smo period fiskalne konsolidacije, naredna faza je razvoj Srbije, cilj je, dakle, da ovaj suficit sada usmerimo na pravi način, odnosno da sačuvamo makroekonomsku stabilnost, da pokrenemo razvoj, da prihvatimo sve one podsticaje i inicijative koje vode ka razvoju, da sačuvamo ona teško stečena fiskalna dostignuća.

Ja sam ubeđen i sa time želim da završim, dakle, naravno da će poslanička grupa Socijalističke partije Srbije kao što sam rekao tokom jučerašnjeg dana, podržati sva četiri zakonska predloga, ali smo potpuno ubeđeni ministre da ćemo uspeti da realizujemo pre svega onu projektovanu stopu BDP o kojoj ste govorili krajem ove godine i da ćemo moći da pogledamo, pa, hajde da ne budem protiv regiona i da ne bude da sam pričao protiv regiona, jer Srbija je simbol novih vrednosti u regionu, ali reći ću slobodno da onda vidimo ko u regionu vodi jalovu politiku, kada u decembru podvučemo crtu i pogledamo ekonomske pokazatelje, Srbija ili neke druge države.

Zahvaljujem.
Zahvaljujem, uvaženi predsedniče Narodne skupštine, gospodine Dačiću.

Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, danas je 5. oktobar, i ja ne mislim da govorim o prošlosti, jer mi iz poslaničke grupe SPS, smatramo da iz prošlosti treba izvući pouke, afirmisati ono što je dobro, gledamo sadašnjost i gradimo temelje budućnosti. Ali, prosto, neke stvari koje su se dešavale u prošlosti zaslužuju danas konačno epilog i zaslužuju odgovore na određena pitanja.

Oni koji su pre 21 godinu bili na ulici i mislili da će činom rušenja Slobodana Miloševića doći demokratija u Srbiju, imali su pogrešna očekivanja i oslonili su se na pogrešne političke ciljeve. Danas je svima jasno da je cilj bila zapravo, Srbija.

Da je tako pokazali su oni sami posle 5. oktobra, Srbija je rušena, privreda rasprodata, za po dva, tri evra burazerska privatizacija je najbolja preduzeća stavila u tuke tajkuna ili finansijera DOS-a, i Otpora. Iza njih je ostala bukvalno, pustoš.

Nažalost ti petooktobarci od kojih neki i danas priznaju 6. oktobar i govore o nekakvoj lustraciji, su upravo oni koji bi trebalo da se nađu pred nadležnim organima, objasne građanima šta je u stvari bio cilj njihovog 5. oktobra.

Da im je cilj bio bolji život, nisu pokazali kada su preuzeli vlast, pod stečaj su otišle hiljade preduzeća, skoro 500 hiljada ljudi je ostalo bez posla, uništene sve domaće banke, uništena vojska, odbrambeni sistem, preko 1000 sudija smenjeno i time uništeno pravosuđe, a Srbija postala moneta za potkusurivanje DOS-ovaca i njihovih spoljnih patrona. Nema oblasti u kojoj Srbija i danas ne trpi posledice posle 5. oktobra.

Danas bih u ime svih građana i onih koji su verovali DOS-u, onih koji nisu, podsetio na još jedno razaračku akciju 5. oktobra. To je paljenje ove zgrade, Doma Narodne skupštine Republike Srbije, kada je uništeno i pokradeno ogromno kulturno blago od vrednih slika, do mobilijara, spaljene prostorije u kojima je bio uskladišten izborni materijal.

U toku prošlog saziva imali smo priliku da u holu Skupštine vidimo izložbu i popis nestalih umetničkih eksponata čija se vrednost meri gotovo milionima evra. Videli smo i dokumentarni film o pljačkanju Narodne skupštine i izdata je jedna knjiga „Umetnost koja čeka pravdu“. Mi zaista, očekujemo tu pravdu. Do danas niko nije za ovo odgovarao.

U vezi sa tim želeo bih da postavim pitanje najpre vama predsedniče Narodne skupštine Republike Srbije, zapravo generalnom sekretarijatu, a potom i nadležnim organima i nadležnim institucijama - da li Narodna skupština ima saznanja o tome da li je Tužilaštvo pokrenulo neki krivični postupak protiv organizatora ili pojedinih izvršilaca rušilačkog napada na Narodnu skupštinu i za pljačku neprocenjivo vrednog kulturnog blaga, i ako nije, da li će se to učiniti u narednom vremenskom periodu?

Pitanje za generalnog sekretara i sekretarijat je – da li se zna kolika je vrednost ukradenih umetnina i umetničkih dela iz Skupštine? Neki od bivših DOS-ovaca, se ovih dana pojavljuju po medijima optužujući sada neke ljude posle 20 godina. Veoma interesantno, u ostalom, uvek je bilo tako da je napad najbolja odbrana. Svesni su oni da su uz pomoć svojih stranih investitora za kratko vreme naneli nenadoknadivu štetu Srbiji.

Danas, oni koji su priznali bombardovanje, koji ne vole svoju zemlju niti svoj narod, danas govore o Srbiji o njenoj budućnosti, osuđuju one koji su branili svoju zemlju, danas Srbe proglašavaju genocidnim narodom, ako je i od propalih DOS-ovaca, mnogo je.

Čak, predsedniče, u jednoj od emisija je jedan od nazovite kvazi političara, i onaj koji je pluskvamperfekat, političke scene Srbije rekao da ste vi trebali da budete uhapšeni tog 5. oktobra. Pa, što vas nisu uhapsili od 2000. do 2012. godine, imali su sasvim dovoljno vremena za to.

Inače, što se tiče lustracije, ne razumeju oni šta znači lustracija. Lustraciju sprovode građani, a SPS je relevantan politički činilac na političkoj sceni Srbije punih 31 godinu. Dakle, oni su lustrirani, a ne SPS.

Veoma kratko, drugi deo pitanja se odnosi na to, maločas je kolega Samir Tandir govorio o tome, načinu na koji se ophode prema poslanicima. Najpre smo kamenovani, izloženi pritiscima ovde ispred Narodne skupštine Republike Srbije, i nemojte mi reći da je to bilo tek onako okupljanje građana. Naravno, da ih okuplja jedan deo opozicije.

Danas počinju jednu novu fazu pritisaka na narodne poslanike. Narodi poslanici ne smeju da govore u Narodnoj skupštini Republike Srbije, jer će dobiti pretnje. Jedan od poslanika koji je dobio pretnju je poslanik SPS, Toma Fila, samo zato što je govorio u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Čovek koji profesionalno i stručno ostvaren, koji je kulturan, emancipovan, nikada nije koristio ružan vokabular, niti se obratio bilo kome nekim ružnim tonom, dobio je ružnu i skaradnu pretnju.

Insistiram da ovo pismo, zajedno sa kovertom, dostavite nadležnim organima i nadležnim institucijama, jer na ovo mora da se stavi tačka i ovo ne sme da postane norma društvenog ponašanja u Srbiji. Hvala.
Zahvaljujem.

Poštovani potpredsedniče Krkobabiću, poštovani ministre, dame i gospodo narodni poslanici, nažalost, malo je 20 minuta da govorimo na jedan kompetentan, kvalifikovan i adekvatan način o ova četiri izuzetno važna zakonska predloga i ja ću u svom izlaganju, neumanjujući, naravno, važnost i značaj preostala dva zakonska predloga, ali akcenat staviti na Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o privremenom registru punoletnih državljana Republike Srbije kojima se uplaćuje novčana pomoć za ublažavanje posledica pandemije bolesti Kovida-19 izazvane virusom SARS-CoV-2 i Predlogu zakona o zaduživanju Republike Srbije kod OTP banke a.d. Novi Sad.

Dozvolite mi da na samom početku napravim jednu konstataciju. U martu mesecu 2020. godine, kada smo se, kao i čitav svet, suočili sa najvećim zdravstvenim izazovom, čiji se kraj tada, nažalost, nije nazirao, a ni danas se, nažalost, ne nazire, mi smo verovali, kao i u ostalim državama Evrope i sveta, opozicija neće koristiti ovaj zdravstveni izazov za jeftino ubiranje političkih poena, da će shvatiti da svi imamo

samo jedan zajednički zadatak i jedan zajednički cilj koji moramo da realizujemo i jednu zajedničku bitku koju moramo da pobedimo i da politizaciju kovida u periodu dok traje pandemija treba da smestimo tamo gde joj je mesto, a to je u karantin.

Nažalost, jedan deo opozicije ne bira sredstva, da po svaku cenu dođe do jeftinih političkih poena i pri tome je spremna da prigrli svaki glas, pa čak i ove antivaksere, zapravo ove koji zagovaraju da građani Srbije ne treba da se vakcinišu, pa između ostalog kažu da korona i ne postoji, što je za nas zaista neodgovorno i krajnje neozbiljno.

Kao što sam rekao, početkom marta 2020. godine prvi put smo bili suočeni sa ovom opakom bolešću i nedovoljno poznatoj svetskoj medicini. Nismo ni slutili koje će razmere ove pandemije biti i koliko će biti pogubna po zdravlje stanovništva, pre svega, na celoj planeti, a potom i po svetsku ekonomiju, ali i po materijalni položaj pojedinaca, materijalni položaj porodica, odnosno životni standard.

Tada se Vlada Republike Srbije pandemiji suprotstavila paketima mera kojima je saniran značajan deo posledica koje je pretrpela privreda, ali država je mislila, kao što to i danas čini, na podršku našim građanima.

Dakle, onda kada je bilo najteže predsednik Republike, Vlada Republike Srbije i Narodna skupština Republike Srbije, naravno, govoreći o ovim zakonskim predlozima, raspravljajući o paketima mera koje ste vi predložili i koji su u potpunosti opravdani, je imala jedan odgovoran i krajnje, rekao bih, ozbiljan pristup.

Podsetiću naše građane da smo prošle godine, o tome je već bilo reč, realizovali dva paketa pomoći ukupne vrednosti od 800 milijardi dinara. Treba podsetiti i na činjenicu da su upravo tada usvojene mere ekonomske politike minimizirale pad BDP-a u 2020. godini. Tako je Republika Srbija 2020. godine završila sa padom privredne aktivnosti od svega 1%, što je bio jedan od najboljih rezultata u Evropi u tom trenutku.

Dakle, u periodu kada je bilo najteže, Vlada je pokazala ne samo da sistem može da funkcioniše, već i da može da ostvaruje dobre ekonomske pokazatelje.

Takođe, na tržištu rada, uprkos kovidu, zabeležena je rekordna stopa nezaposlenosti od 9%, za razliku od 2012. godine, kada je stopa nezaposlenosti iznosila čak 23,9%. Istovremeno, 2020. godine imali smo povećanje plata i penzija. Dakle, povećanje penzija shodno švajcarskom modelu za 5,9%, povećanje plata u javnom sektoru za 5%, minimalne cene rada za 6,6%.

Dakle, mi smo jedna od retkih zemalja koja je, uprkos pandemiji korona virusa, uprkos ogromnim problemima u ekonomiji, akcenat stavila i zadržala na povećanju životnog standarda građana.

Mislim da je Vlada napravila kroz budžet za 2021. godinu jasne pravce delovanja u narednom vremenskom periodu i poslanička grupa Socijalističke partije Srbije misli da su oni u potpunosti opravdani. Prvi pravac delovanja svakako jeste borba protiv korone, dovoljno medicinske opreme, dovoljno kovid ambulanti, dovoljno vakcina. Nijednog trenutka se nije kasnilo sa revakcinacijom.

Drugi pravac delovanja je životne standard građana i to upravo kroz povećanje plata, kroz povećanje penzija, kroz jednokratna izdvajanja i to je nešto što mislim da nijedna država u svetu i Evropi nije prihvatila toliki teret krize na sebe.

Treći pravac delovanja jeste infrastrukturni. Dakle, iako je period pandemije, život u Srbiji ne sme da stane. Vlada je budžetom izdvojila nikada veća sredstva za infrastrukturne projekte, 330 milijardi dinara, potom rebalansom budžeta 88 milijardi dinara. Dakle, nema ekonomskog bez infrastrukturnog razvoja.

Nije tačno da se i u toj 2020. godini nije radilo. Ja ću jedan podatak izneti. Mislim da su od januara do novembra meseca, a vi me ispravite ako grešim, ministre, realizovani infrastrukturni projekti u ukupnom iznosu od 146,7 milijardi dinara, što je od prilike za 14,7% više u odnosu na isti period prethodne godine. Dakle, jasni su pravci delovanja.

Sa druge strane, ključna pitanja koja se postavljaju u periodu pandemije svakako jesu - da li smo uspeli da sačuvamo radna mesta? Da, uspeli smo. Da li je došlo do zatvaranja fabrika? Ne, nije. Da li smo uspeli da sačuvamo strane investitore, odnosno da li su strani investitori odustali od ulaganja u Srbiju? Makroekonomskoj stabilnosti doprineo je veliki priliv stranih direktnih investicija u 2020. godini koji je iznosio čak 2,902 milijardi evra, a u periodu od januara do maja 2021. godine strane direktne investicije su iznosile 1,274 milijarde evra. Dakle, strani investitori nisu odustali od ulaganja u Srbiju.

Javni dug opšte države bio je na nivou od 52% BDP-a, što je i dalje manje od nivoa Mastrihta od 60%. Ako saberemo sveukupnu pomoć države od početka pandemije Kovida-19 pa do danas, ona je najpre iznosila 800 milijardi dinara, potom treći paket 257,1 milijardu dinara, što je 4,3% BDP-a. Dakle, ako saberemo u celini pakete pomoći koji su usmereni ka privredi, ka građanima to je otprilike 17,2% BDP-a. Mislim i ponavljam još jednom da nijedna država u svetu i Evropi toliki teret krize nije prihvatila na sebe.

Mislim da su mere koje su preduzete usmerene u dobrom pravcu, a tu pre svega mislim da se sačuva makroekonomska stabilnost, životni standard građana i privreda. Privreda je ostala na stabilnim nogama i mi smo u 2021. godinu ušli jaki, ekonomski stabilni sa potpunim uverenjem da ćemo realizovati projektovanu stopu BDP-a od 6%. Ne znam da li me čujete, ali koliko sam čuo, pre nekoliko dana vi ste najavili, ta projektovana stopa BDP-a do kraja godine može biti i 7%, što je zaista zavidan i odličan rezultat.

Stimulisani su privrednici bankarskim pogodnostima da očuvaju sopstvenu likvidnost, vrate dospele kredite, može se reći da je država odgovorno postupila svim segmentima privrednog društva i taj pozitivan efekat je vidljiv u projekciji daljeg rasta BDP-a. Ekonomska podloga takvim planovima bio je i dodatni treći paket koji smo usvojili u prvoj polovini, kao što sam rekao, 2021. godine.

Zašto je bitan rast BDP-a? Zato što bez ekonomskog razvoja nema napretka društva. Privredni rast znači nove investicije, znači nova radna mesta, više novca u budžetu, a samim tim stvara se prostor za nova povećanja plata, penzija, odnosno za povećanje potrošnje koja je suštinski pokretač i svake sektorske proizvodnje i razvoja tržišta uopšteno.

Predlogom zakona koji je danas na dnevnom redu stvoren je zakonski osnov, kao što ste rekli u uvodnom izlaganju, za davanje dodatne jednokratne pomoći punoletnim građanima u visini od 20 evra u dinarskoj protivvrednosti, čija se isplata planira u decembru ove godine. Ovo je još jedna mera koja predstavlja nastavak, odnosno kontinuitet podrške Vlade Republike Srbije građanima u vezi sa pandemijom Kovid-19.

Kada je konkretna procedura dodele pomoći u pitanju, važno je reći ono o čemu je već bilo reči, ne bih se ponavljao, ona je u mnogome olakšana, jer građani koji su se prijavili za raniju pomoć 30 plus 30 evra nije potrebno da se dodatno prijavljuju za ovu pomoć od dodatnih 20 evra. Sa druge strane, građani koji se do sada nisu prijavljivali za pomoć mogu sada to uraditi bez problema, kao i oni građani koji su postali punoletni nakon 24. aprila 2021. godine kada je zakon stupio na snagu. Rok za prijavu je od 15. do 30. novembra 2021. godine. Ovo sam čisto informativno naveo i podsetio još jednom zbog javnosti i zbog građana Srbije.

Kao što se iz sadržaja mera utvrđenih ovim zakonom vidi, Srbija i danas nastavlja snažnu borbu protiv pandemije korona virusa, a sve u cilju napretka naše ekonomije i rasta životnog standarda naših građana.

U prilog tome svedoči o Odluka Vlade o povećanju cene rada za 2022. godinu koja će iznositi 35.012. godina, što je povećanje od značajnih 9,4%. Takođe, još jedan izuzetno važan i značajan i sjajan rezultat.

Da podsetimo još jednom da je država prošle godine pomogla građane najpre sa 100 evra, i to 6,2 miliona građana je prihvatilo pomoć i primilo pomoć od 100 evra. Kada dođu ovde predstavnici Fiskalnog saveta, a razgovaraćemo sa njima opet sledeće nedelje, jer je na redu izveštaj o radu regulatornih tela, i kada nam kažu da je ova mera nepotrebna, a mi dobijamo potvrde od Međunarodne organizacije rada da ova mera smanjuje siromaštvo u Srbiji, mi možemo da zaključimo samo jedno, a to je da su predstavnici Fiskalnog saveta protiv smanjenja siromaštva u Srbiji.

Ne kažemo mi i nismo protiv, ne želimo da vršimo apsolutno nikakav pritisak na nezavisna regulatorna tela, ali, dozvolite, imamo legitimno pravo da imamo suprotno mišljenje i suprotan stav i nije ovo mera koju je izmislila Srbija. Mislim da su i brojne svetske ekonomije, poput SAD, pa i Japana, mislim, koristile sličnu meru. Dakle, ona je po nama u potpunosti opravdana i ne mogu da kažu da je to deo nekakve predizborne ili izborne kampanje. Ovde govorimo o budućnosti Srbije i ovde govorimo o budućnosti građana Srbije i o njihovom životnom standardu.

Dakle, sa druge strane, ove godine penzionerima je isplaćena jednokratna pomoć od 50 evra. Svi građani koji su na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje dobili su 60 evra jednokratne pomoći. Takođe, svi punoletni građani su dobili najpre 30 evra pomoći, dok će im u novembru mesecu biti isplaćeno još 30, a usvajanjem ovog predloga, kao što sam rekao, ostaje još 20 evra.

Država nije zaboravila ono što je od velike važnosti i značaja, ni svoje građane na prostoru Kosova i Metohije. Za sve Srbe iz naše južne pokrajine bila je obezbeđena pomoć u iznosu od 100 plus 100 evra. Dakle, još jedan odgovoran i ozbiljan odnos i potvrda da će predsednik, Vlada i Narodna skupština uvek biti uz svoj narod na prostoru Kosova i Metohije.

Pored ovoga, predsednik Srbije najavio je sledeće godine dodatnu pomoć penzionerima, početkom godine, od 20.000 dinara.

Vlada Srbije na čelu sa predsednikom Srbije i ovim pokazuju neprekidnu brigu za sve građane, za životni standard građana i to omogućava odgovorna ekonomska politika Vlade čiji rezultat su pozitivni privredni tokovi, makroekonomska i budžetska stabilnost naše države. U tom smislu, mi smo u potpunosti ubeđeni da smo na dobrom putu da realizujemo onaj konačan cilj koji želimo da postignemo, a to je Plan 20/25 ili 2025, kada će u Srbiji penzije biti 430 evra, a kada će plate biti 900 evra.

Kada je u pitanju Kovid podrška države, ne možemo a da ne govorimo o zdravstvenom aspektu borbe protiv Kovida i o svim naporima države da sačuva zdravlje stanovništva. Retka smo zemlja koja raspolaže svim vakcinama i novim Kovid bolničkim kapacitetima, ali ukoliko građani uprkos alarmantnim podacima o broju obolelih i broju preminulih u ovom novom talasu ne shvate da su pre svega oni lično odgovorni za svoje zdravlje i da vakcinisanjem mogu da samo izbegnu najgori životni scenario, posledice i dalje mogu biti nesagledive.

Ako je država odgovorna, valjda mi građani, ako je država imala jedan odgovoran i ozbiljan pristup i odmah na početku obezbedila četiri vakcine, nakon toga pet vakcina, ako smo omogućili proizvodnju, ako je Vlada Republike Srbije zajedno sa predsednikom omogućila proizvodnju vakcine „Sputnik V“ na Torlaku, ako je omogućila ulaganje u Torlak, ako smo zajedno sa našim prijateljima iz UAE i Kine napravili fabriku koja će imati kapacitet od dva miliona, čini mi se, proizvodnje vakcina, tako da ćemo moći da pomognemo i državama u regionu.

Važno je da građani imaju, hajde da kažem, onaj minimalan stepen lične odgovornosti i da shvate da bi izašli iz ove situacije potrebno je da se vakcinišu i ne da slušaju nekakve kvazi-političke stranke, antivaksere, već da slušaju struku, da se ponašaju odgovorno, ozbiljno, racionalno i da vrlo precizno slušaju uputstva onih ljudi koji rade taj posao na pravi način.

Želim još jednom sa ovog mesta da apelujem na građane da se vakcinišu, jer na taj način zaštitiće pre svega sebe, zaštitiće svoju porodicu, ali naravno zaštitiće i ljude oko sebe, sve one koji se nalaze oko njih, građane Srbije.

Kada je reč o Predlogu zakona o zaduživanju Republike Srbije kod OTP banke Srbije a.d. Novi Sad za potrebe finansiranja projekta, rekonstrukcije i modernizacije železničke pruge Subotica - Horgoš, granica sa Mađarskom - Segedin, osvrnuo bih se na značaju ovog projekta sa više aspekata. Pre svega da podsetim da su bilateralni odnosi Srbije i Mađarske na izuzetno visokom nivou, rekao bih na najboljem u poslednjoj deceniji. Bilateralni odnosi Srbije i Mađarske su uspostavljeni još 1882. godine, a danas ih možemo definisati kao veoma sadržajne, intenzivne i to gotovo u svim oblastima života.

Da podsetimo da je ustanovljena i praksa održavanja zajedničkih sednica dveju vlada, što je od velike važnosti i značaja. Na ekonomskom polju Mađarska inače četvrti najvažniji partner Srbije u odnosu na sve zemlje članice EU sa kojom sarađujemo. Najvažniji aspekt saradnje Republike Srbije i Mađarske poslednjih godina odnosi se na oblast saobraćajne infrastrukture, posebno železničke koja je obostrani interes naših zemalja, jer su i Beograd i Budimpešta značajna železnička čvorišta.

Obzirom da sam prekoračio vreme, izvinjavam se predsedavajući, ali rekao sam na početku, teme su od velike važnosti i značaja, tako da je 20 minuta malo da govorim o svemu. Naravno da će poslanička grupa SPS u danu za glasanje podržati zakonske predloge. Zahvaljujem.
Zahvaljujem, uvažena potpredsednice Narodne skupštine Republike Srbije.

Dame i gospodo narodni poslanici, ovih dana, tačnije od 21. do 30. septembra, održava se 76. zasedanje Generalne skupštine UN. Za razliku od prethodne godine, kada su se predstavnici država obratili putem video poruka, ove godine dozvoljeno je fizičko prisustvo. Uveren sam da će predsednica Vlade Republike Srbije Ana Brnabić i ministar spoljnih poslova gospodin Nikola Selaković na najbolji mogući način da predstave Srbiju i lobiraju za naše interese, kako na samom zasedanju tako i na brojnim bilateralnim i multilateralnim sastancima koji će biti održani na marginama.

Ono što je za nas takođe veoma važno a dešava se upravo u Njujorku u ovom momentu, to su lobiranja lažne države Kosovo za prijem u određene međunarodne organizacije i priznanje od strane država koje to do sada nisu učinile.

Osmanijeva se sastala sa predsednikom Kostarike, sa predsednikom Gvajane i zatražila pomoć u lobiranju kod njima susednih zemalja za nova priznanja, jačanje državnog subjektiviteta i uplanjenje u međunarodne organizacije.

Osmanijeva je takođe iznela stav Prištine da je Kosovo konstruktivna, kako je rekla, strana u dijalogu sa Srbijom, kao i da dijalog ima smisla ukoliko će na kraju jedino uslediti međusobno priznanje.

Gospođo Osmani, o ovakvom međusobnom priznanju mi ovde ne govorimo. Srbija nikada neće priznati jednostrano proglašenu nezavisnost KiM, Srbija je svoju nezavisnost od Osmanskog carstva stekla na Berlinskom kongresu 1878. godine, a vi ste Kosovo proglasili državom protivno svim pravilima međunarodnog prava, Povelji UN, Rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti UN.

Predstavnici Prištine lobiraju i za članstvo u međunarodnim organizacijama ističući, između ostalog, da im je osnovni cilj da Kosovo što pre postane članica NATO-a zbog, kako kažu, osiguranja mira u regionu.

Nažalost, sve ovo moglo se očekivati nakon isteka jednogodišnjeg moratorijuma kada je reč o Vašingtonskom sporazumu i onog dela koji se odnosi na lobiranje za nova priznanja Kosova i prijem Kosova u članstvo u međunarodne organizacije.

Srbija se dosledno zalaže za poštovanje međunarodnog prava i pravno obavezujuće Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN, kao i svakog do sada potpisanog sporazuma, svake stavke Briselskog sporazuma.

Do sada smo u potpunosti sprovodili i ispunili sve ono što je predviđeno ovim pravnim aktima, što se za drugu stranu, nažalost, ne može reći.

Naša država na čelu sa predsednikom Republike i tadašnjim ministrom spoljnih poslova gospodinom Dačićem ispunila je veoma važnu uspešnu spoljno-političku aktivnost od priznavanja Kosova, kada je 19 država povuklo svoja priznanja. Verujem da se spisak i broj država ne bi na ovome zaustavio, zapravo ubeđen sam i znam da je tako, da nismo poštovali međunarodne odredbe na koje smo se obavezali.

U ime poslaničke grupe SPS uputio bih najpre podršku predsedniku i Vladi u borbi za očuvanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta, pre svega, mira i stabilnosti u regionu.

Pitanje bih postavio Vladi Republike Srbije - da li u ovom trenutku ima određenu percepciju naše države u pravcu daljih aktivnosti u pogledu otpriznavanja Kosova od strane onih država koje su ga priznale, imajući na drugoj strani aktivnosti Prištine nakon isteka potpisanog sporazuma u Vašingtonu?

Drugo pitanje više se odnosi na reakciju Međunarodne zajednice, obzirom na sve provokacije koje dolaze od strane Prištine, aktuelna dešavanja, kada imamo u vidu sve učestalije napade na Srbe i njihovu imovinu, kojih je samo u ovoj godini bilo više od 90 napada na srpsko kulturno, istorijsko i versko nasleđe, rušenje pravoslavnih crkava i grobova, da li Vlada može da apeluje, ponovo ponavljamo, na Međunarodnu zajednicu, koja bi stala na put ovakvim daljim napadima i provokacijama Prištine? Zahvaljujem.
Zahvaljujem uvaženi predsedniče Narodne skupštine gospodine Dačiću, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici.

Na žalost dešavanja na KiM su ovih dana najaktuelnija politička tema. Provokacijama, pretnjama, nasilnim akcijama Prištine čini se da definitivno nema kraja. Pozivajući se na poštovanje nepostojećih sporazuma između Beograda i Prištine i postojeće tumačeći na način na koji njima odgovara, specijalne jedinice „Rosu“ od juče su raspoređen na administrativnim prelazima Jarinje i Brnjak, sa zadatkom da oduzimaju tablice sa oznakama sa severa Kosova, dok će vozila iz centralne Srbije morati da uzimaju probne tablice.

Osmanijeva je jutros otišla i dalje i optužila Srbiju da vodi destabilizijuću politiku na KiM i regionu zarada hegemonističkih ciljeva kako je rekla, za razvoj tzv. srpskog sveta, i pozvala na prekid provokacija i zloupotrebu građana u političke svrhe.

Gospodo iz Prištine, na poštovanje kojih sporazuma se vi pozivate i ko je faktor nestabilnosti u regionu?

Vi ste ti koji svakodnevno destabilizujete ovaj region. Do sada ste prekršili sve moguće sporazume i dogovore, na svaki način pokušavali da onemogućite dijalog dve strane, rušili ste pravoslavne svetinje, srpske kuće, grobove, proterivali stotine hiljada Srba sa prostora KiM, podigli takse na uvoz srpske robe, svojom zapaljivom i ratno huškačkom retorikom, gotovo svakodnevno narušavate mogućnosti bilo kakvog dogovora prihvatljivog i kompromisnog rešenja za obe strane.

Kada se već pozivate na poštovanje Sporazuma iz Brisela, zašto ne biste u praksi to i dokazali, dozvolili da se formira Zajednica srpskih opština ili da se konačno formira policija sever kako je to predviđeno Sporazumom shodno etničkoj strukturi gde ima 96% Srba? Zašto Priština ne poštuje odluke Apelacionog suda u Mitrovici ili kada je reč o katastru, ili kada je reč o priznavanju diploma i da ne navodimo dalje? Ni jednu stavku Sporazuma niste ispoštovali.

Srpska strana je učinila sve što je Briselskim sporazumom predviđeno. Bili smo spremni na dijaloge i pregovore i danas smo spremni na dijalog i pregovore o svim pitanjima, sa glavnim ciljem da zaštitimo malobrojno srpsko stanovništvo na prostoru KiM i omogućimo povratak onima koje ste vi proterali.

Podsetiću, poslednji dijalog. Tema koju je prihvatilo tada i prištinska strana, je da se razgovara o nestalima. Naprosto, zbog toga što je Veljko Odalović predsednik Komisije za nestale, jer je, navodno, moralno nepodoban. Nisu bili spremni na to. Moralno nepodoban zato što je odgovorno, ozbiljno i posvećeno radio svoj posao i zato što je imenovan od strane porodica nestalih.

Inače, zarad toga, reći ću jedan podatak. Od 22 lokacije koliko su oni tražili da mi istražimo, Srbija je istražile svih 22 lokacija. Ispravite me gospodine Odaloviću ako grešim. Od deset lokacija koje je tražila Srbija, oni nisu istražili devet. Dakle, o kakvoj podobnosti ima smisla uopšte da govorite.

Nudili smo vam vakcine koje niste hteli da prihvatite zato što dolaze kao pomoć iz Srbije i na taj način ste ugrozili živote svih građana, nezavisno od toga kojoj nacionalnosti pripadaju.

Srbija nikada neće priznati nezavisnost lažne države Kosovo, neće dozvoliti da se ponovi pogrom iz 2004. godine, neće dozvoliti da se fizički i kao što se pokušava brutalno, maltretiraju Srbi koji žive na prostoru KiM, i neće dozvoliti dalje proterivanje Srba sa prostora KiM. Veoma je važno da srpski narod ne naseda provokacije Prištine, protesti su u redu, ali nikao fizičko nasilje i fizički sukob, jer to oni i očekuju i priželjkuju.

Svoje pitanje više u formi podrške uputio bih predsedniku Republike i Vladi Republike Srbije, do sada ste činili sve i znamo da ćete u narednom periodu nastaviti da se borite za zaštitu interesa, i bezbednost srpskog stanovišta na KiM, u skladu sa ratifikovanim sporazumima, međunarodnim pravom, ustavnim poretkom naše zemlje.

U svemu tome, imate podršku nas narodnih poslanika, poslaničke grupe SPS.

Moje konkretno pitanje glasi – da li Vlada uopšte može da računa na objektivnost i nepristrasnost međunarodne zajednice u rešavanju aktuelne političke krize, na prostoru KiM, imajući na umu pre svega jučerašnju izjavu od strane, jučerašnju izjavu i konstataciju EU, da obe strane treba da spuste i smire tenzije. Izvinite, o koje obe strane mi govorimo? Ovde je reč o samo jednoj strani, a to je Prištinska strana. Zahvaljujem.
Zahvaljujem, uvažena potpredsednice Narodne skupštine Republike Srbije, gospođo Kovač.

Uvažena ministarko Popović, gospodine Martinović, obzirom da ste i vi predlagač, poštovani predstavniče ministarstva, dakle, dozvolite da pre nego što pređem konkretno na dnevni red današnjeg skupštinskog zasedanja, a obzirom da raspravljamo i da govorimo o jednom veoma važnom dokumentu i mislim da je tu gospodin Martinović veoma skromno nastupio u smislu da je upravo zahvaljujući njemu, predsedniku Narodne skupštine Republike Srbije i gospodinu Orliću koji su intenzivno radili na izradi ovog dokumenta, mi imamo etički kodeks kao jedna od retkih evropskih parlamenata, a da je etički kodeks od izuzetne važnosti i značaja, pre svega, zarad očuvanja dostojanstva Narodne skupštine Republike Srbije. Želim, gospodinu Martinoviću, da zahvalim kao vrsnom pravniku i čoveku koji je posvećeno radio na ovom poslu.

Što se tiče, rekao sam da ću na samom početku samo nekoliko rečenica vezano, obzirom da govorim o dokumentu koji je vezan za rad Skupštine, a da vrlo često slušamo od strane predstavnika nekakve kvazi opozicije ili predstavnika jednog dela opozicije da imamo nelegitimnu Skupštinu, da imamo Skupštinu koja je izabrana na nefer i nedemokratskim izborima. Naravno, to im je sve palo u vodu nakon međustranačkog dijaloga, jer međustranački dijalog se ne bi nastavio da su evropski parlamentarci, u koje su oni verovali, smatrali da smo imali nefer i nedemokratske izbore i da imamo nelegitimnu Skupštinu i nelegitimno izabranog predsednika Narodne skupštine Republike Srbije.

Dozvolite da u nekoliko rečenica kažem da upravo zahvaljujući predsedniku Narodne skupštine Republike Srbije, zahvaljujući svima nama, svih 250 poslanika, mi imamo danas Narodnu skupštinu koja je simbol i demokratičnosti i efikasnosti i transparentnosti i javnosti u radu, da imamo Narodnu skupštinu koja je na najbolji način odgovorila na zahteve koji se postavljaju pred parlament, kao najviši organ zakonodavne vlasti, Narodnu skupštinu koja radi u najboljem interesu građana Srbije.

U proteklom vremenskom periodu smo, a evo i danas to potvrđujemo, uspeli da implementiramo sve ono što je bilo sadržano u izveštaju Evropske komisije, a tiče se konkretno rada Narodne skupštine Republike Srbije, da su uvedene neke novine poput toga da smo, zapravo da su nastavljeni, uvedene neke novine i nastavljeni neki važni procesi, kao što je na primer, započete su ustavne promene.

Pokrenuta je inicijativa za ustavne promene, što je od izuzetne važnosti i značaja kako bi došli do nezavisnog i efikasnog pravosuđa, da je po prvi put u Narodnoj skupštini Republike Srbije razgovarano o izveštaju Evropske komisije. To do sada nije bila praksa. Nastavljen je Međustranački dijalog, ali da uz inicijativu predsednika Narodne skupštine u dogovoru i uz podršku predsednika države, Aleksandra Vučića, se dijalog vodi na oba koloseka, na dva koloseka kako mi to kažemo, jer ovo je proces iz kojeg ne možete isključiti ni jednu političku stranku.

Morate je saslušati, sugestije i predloge svih političkih stranaka i da je na ovaj način pokazana jedna objektivnost i nepristrasnost tokom međustranačkog dijaloga i tokom dijaloga na ovom, kako mi kažemo, drugom koloseku sa predstavnicima političkih stranaka koje ne žele da razgovaraju sa evropskim parlamentarcima. Mislim da je u svemu tome uz predsednika Narodne skupštine Republike Srbije, Ivicu Dačića, važno veoma i prisustvo Aleksandra Vučića, kao nekoga ko je u ovom trenutku faktor političke stabilnosti u Srbiji.

Mislim da je važno da se na tom koloseku razgovori vode u jednom demokratskom duhu, da postoji jedan prag političke tolerancije, političke kulture, ali isto tako da je važno, da je pokazan jedan visok stepen političke odgovornosti u smislu da je predsednik države, eto po prvi put se predsednik države, to do sada nismo imali, nije do sada bila situacija i slučaj u parlamentu kada je reč o nekima koji su obavljali funkciju predsednika države, da je i sa vanparlamentarnim strankama i sa opozicijom razgovarao o nacionalnim i državnim pitanjima neposredno pred samu Skupštinu. Dakle, po pitanju Kosova i Metohije, pitanju Republike Srpske i ako su to pojedini opozicioni, nazovite, mediji, ja ne želim da delim medije, ali definitivno opozicioni mediji, pokušali da izigraju ruglu i da taj deo opozicije koji je želeo da razgovara i koji je pokazao odgovoran i ozbiljan odnos, predstave kao nekoga ko sarađuje sa vlašću.

To je klasično nerazumevanje, nerazumevanje politike, nerazumevanje važnosti nacionalnih i državnih interesa, jer kada je reč o nacionalnim i državnim interesima građani od nas očekuju odgovoran i ozbiljan odnos. Građani o nas očekuju da postignemo što širi konsenzus po ovom pitanju.

Dakle, današnja rasprava posvećena je, kao što sam rekao, važnim pitanjima, to je Kodeks ponašanja narodnih poslanika koji smo usvojili, kao što je gospodin Martinović u uvodnom izlaganju rekao, decembra 2020. godine, koji sada menjamo radi dodatnog preciziranja i dopune nekih odredbi da bi se sadržaj Kodeksa, kao akta propisanih normi ponašanja narodnih poslanika, uskladio i sa preporukama i sa sugestijama GREKO.

U pitanju su sugestije koje su sadržane u izveštaju o Srbiji za četvrti krug evaluacije ili ako bismo reč „evaluacija“ preveli na srpski jezik, to bi bilo periodični izveštaj o uspešnosti primene ovog akta kojim su ustanovljeni etički principi ponašanja narodnih poslanika kao predstavnika naroda u najvišem organu zakonodavne vlasti.

Ono što je suštinska obaveza narodnih poslanika, a o tome smo iscrpno govorili prilikom usvajanja Kodeksa, jeste da se ponašaju na način koji će jačati integritet i ugled Narodne skupštine Republike Srbije i jačanje poverenja u ovaj najviši organ ustavotvorne i zakonodavne vlasti.

Govorili smo tom prilikom i o stanju poštovanja Poslovnika, o uticaju medija na stvaranje javne slike o Narodnoj skupštini, a poslaničku dužnost sagledavali smo iz različitih uglova, najpre iz ugla ustavnih ovlašćenja Narodne skupštine i ustavne činjenice da narodni poslanici ne mogu biti sankcionisani za iznošenje svog mišljenja, ali isto tako i sa aspekta neetičkog, ne priličnog, pa čak i nezakonitog ponašanja određenih parlamentaraca. Na primer, mi smo o tome govorili, unošenje zastave druge države u parlament, što ne može biti upoređivano sa pravom na iznošenje ličnih i političkih stavova u parlamentu.

Neki bi rado i ove teze zamenjivali da su tada u Narodnoj skupštini i opomene za kršenje reda u sali Narodne skupštine predstavljali kao kršenje njihovog prava da saopšte svoj stav, takvih situacija bilo je dosta u tridesetogodišnjoj praksi višestranačja u Srbiji.

Kodeks ponašanja narodnih poslanika nam je potreban uprkos tome što verujemo da za prethodnih 30 godina višestranačja, politička svest učesnika u političkim procesima i nas kao nosilaca zakonodavne vlasti morala da sadrži, da sazri, da shvatimo da bez obzira na različite, često potpuno suprotne stavove ne moramo nastupati kao neprijatelji, već kao politički neistomišljenici koji mogu da vode dijalog i činjenicama brane svoje političke stavove i činjenicama brane svoje političke programe.

Ne moramo koristiti, niti inspirisati govor mržnje kao politički narativ. Ne moramo vređati jedni druge, jer i jedni i drugi, tačnije svi mi narodni poslanici, pripadali poziciji ili pripadali opoziciji, jesmo predstavnici građana i moramo biti dostojanstveni i čuvati ugled Narodne skupštine, kao i svoj lični ugled kao narodnih poslanika, jer građani nas prepoznaju i ocenjuju ne samo po političkim stavovima i idejama koje iznosimo za skupštinskom govornicom, već i po načinu na koji to činimo – jesmo li etični, jesmo li tolerantni, ima li jezika mržnje u našem obraćanju i koliko zapravo poštujemo jedni druge.

Zato je važno što smo doneli Kodeks ponašanja narodnih poslanika. Dakle, krenuli smo najpre od pravila sopstvenog ponašanja, jer mi kao nosioci zakonodavne vlasti moramo biti primer svima ostalima, svim ostalim nosiocima javnih funkcija na svim nivoima. Ta činjenica nam daje za još veće pravo od onog zakonskog da i mi zahtevamo od drugih nosilaca javnih funkcija, posebno onih koje Narodna skupština bira i vrši nadzor nad njihovim radom, da se i oni ponašaju upravo u skladu sa kodeksima struke, obavljaju svoje javne funkcije u skladu sa pozitivnim propisima naše zemlje.

Etičnost u vršenju javnih funkcija značajna je i koliko i sama odgovornost. Linija između etičkog kodeksa i poštovanja zakona je tanka, ako bi se tako moglo reći. Etičnost, odnosno moral u vršenju javne funkcije jeste istovremeno i javna slika o vlasti, o državi, o kreatorima javne politike, o onima koji tu politiku sprovode.

Jednom rečju, bilo čiji javni peh, kršenje zakona, koruptivnost, često baca senku na sve nas i utiče na smanjenje poverenja. Upravo da bi smo postigli suprotan efekat u javnosti, upravo da bi smo pokazali da smo odgovorni predstavnici naroda, želimo da ovim Kodeksom pojačamo sopstvenu odgovornost.

Upravo u pravcu daljeg jačanja naše odgovornosti kao narodnih poslanika, već usvojeni Kodeks dograđujemo ovim izmenama o kojima danas govorimo, deo izmena je procesne i pravno-tehničke prirode, dok se drugi deo odnosi na uvođenje sankcija za nepoštovanje Kodeksa, čime se ovaj pravni akt zaokružuje u primenjivu pravnu celinu.

Izmenama Kodeksa se precizira sastav, broj članova Komisije za etiku, mandat članova Komisije, a definišu se i predlagači, o tome je gospodin Martinović govorio u uvodnom izlaganju.

Ove na izgled tehničke izmene imaju i suštinski karakter, jer ona treba da bude stručna, nepristrasna i efikasna, otkanja se sumnja da može postojati sukob interesa, zato je i precizirano da narodni poslanici ne mogu biti članovi ove Komisije.

Druga važna izmena Kodeksa odnosi se na uvođenje sankcija za prekršaje koje učine narodni poslanici nepoštovanjem etičkog kodeksa. To su novčane kazne koje će narodni poslanici plaćati ukoliko Komisija utvrdi da su prekršili kodeks. Novčane kazne kao sastavni deo disciplinskih mera već su sadržane u Poslovniku o radu Narodne skupštine i odnose se na remećenje reda na sednici Narodne skupštine, tako da ove novčane kazne iz kodeksa, u suštini prate već postojeće mere iz Poslovnika.

Na kraju, kada je Kodeks u pitanju rekao bih da je on suštinski dokaz demokratičnosti, ali i odgovornosti zakonodavne vlasti koja najpre sama sebi propisuje kazne za neetično ponašanje u Narodnoj skupštini, najvišem predstavništvu građana.

Dakle, mi kao što smo govorili u uvodnom izlaganju kada smo usvajali etički Kodeks smo jasno rekli – imamo Poslovnik o radu kojim je uređen rad unutar plenuma, imamo pravilnike kojima je takođe uređen rad unutar plenuma, ali etički Kodeks uređuje pravila ponašanja i van parlamenta jer mi smo narodni poslanici i predstavnici građana i van ove zgrade, a ne samo u ovoj sali. Naravno, da će ove izmene i dopune imati podršku Poslaničke grupe SPS.

Kada je u pitanju drugi Predlog zakona, a to je Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o sprečavanju korupcije, možemo ga integralno posmatrati sa Prvom tačkom, odnosno Kodeksom. Zašto? Zato što značajnim delom izmene se odnose na sprečavanje sukoba interesa u vršenju javnih funkcija, a poslanička funkcija jeste u suštini jedna od najznačajnijih javnih funkcija.

Ako se vratimo definiciji korupcije koja u najširem smislu predstavlja svaku zloupotrebu položaja od strane državnog službenika ili osobe koja vrši određenu javnu funkciju, a koja za cilj ima pribavljanje lične ili materijalne koristi, onda je jasno koliki je značaj antikorupcionih zakona i mera države u lečenju ove opake bolesti našeg društva.

Korupcija koja nije prepoznata, niti sankcionisana može temeljno da uruši pravni sistem i poredak jedne države i proizvede nesagledive posledice po državni interes, pa i po opštu ali i po nacionalnu bezbednost.

O bolesti modernih društava, zvanoj korupcija i o njenom suzbijanju na nacionalnom i globalnom nivou, govorili smo mnogo puta do sada u Narodnoj skupštini. Doneli smo više antikoruptivnih zakona koji se odnose na brojne oblasti društvenog života, sve sa ciljem da suzbijemo ovu opaku pojavu koja je prisutna u svim porama društva.

Na globalnom nivou korupcija je povezana sa još opasnijim pojavama, kao što su pranje novca i terorizam koji se i hrani iz koruptivnih i protivzakonitih ponašanja. Najopasnija dimenzija korupcije za jednu državu jeste politička korupcija, čije se sprečavanje u Srbiji sankcioniše upravo Zakonom o sprečavanju korupcije. Politička korupcija se definiše kao upotreba ili zloupotreba moći od strane državnih i vladinih zvaničnika, nosilaca javnih funkcija i službenika od uticaja u svrhu sticanja nezakonite lične dobiti putem prekoračenja ovlašćenja ili trgovine uticajem.

Znamo da oblici korupcije mogu biti različiti, od evidentno vidljivih, ali i onih teško dokazivih. To su mito, iznuda, nepotizam, pokroviteljstvo, finansiranje političkih stranaka radi obezbeđenja ličnog uticaja na javne politike, korišćenje položaja i političkog uticaja u nečije ime u zamenu za novac itd. Nažalost, mnogo je i sve više oblika korupcije, jer oni koji preko korupcije funkcionišu, stalno inoviraju svoju korupcionu agendu.

Srbija je 2019. godine usvojila nov Zakon o sprečavanju korupcije koji je usaglašen sa komunitarnim pravom i u ovoj oblasti ni korupcija, kao ni opšti kriminal niti poznaju granice, niti se zaustavljaju na poznatim oblicima. Zakon koji smo 2019. godine inovirali upravo ima za cilj zaštitu javnog interesa kroz sprečavanje svih oblica korupcije i koruptivnosti nosilaca javne vlasti.

Dakle, cilj i jačanje poverenja u državu i jačanje odgovornosti javne vlasti upravo kroz prepoznavanje i sankcionisanje koruptivnog ponašanja i izmene i dopune ovog zakona, koje su pred nama, treba da doprinesu daljem unapređenju pravnog okvira u oblasti sprečavanja korupcije u Srbiji.

Pored toga, usvajanjem predloženih izmena i dopuna mi ispunjavamo i našu obavezu prema GREKO, tj. prema grupi država Saveta Evrope za borbu protiv korupcije, a znamo da je Republika Srbija članica GREKO. Ovim izmenama se precizira i sam pojam korupcije, tako što se definiše odnos koji nastaje korišćenjem službenog ili društvenog položaja ili uticaja radi sticanja nedozvoljene koristi za sebe ili drugoga. Ovom definicijom se stavlja akcenat na sticanje nedozvoljene koristi.

Značajna izmena je nova zakonska obaveza javnih funkcionera da prilikom prijavljivanja imovine pri stupanju, odnosno pri prestanku javne funkcije Agenciji za sprečavanje korupcije dostavljaju obavezno i podatak o gotovom novcu, dragocenostima, digitalnoj imovini, pokretnim stvarima vrednosti veće od 5.000 evra.

Takođe, predloženim izmenama i dopunama predlaže se da kada javna funkcija zahteva rad sa punim radnim vremenom onda ne postoji mogućnost obavljanja drugog posla ili delatnosti bez saglasnosti Agencije za sprečavanje korupcije. Takođe, izmenama zakona se u kaznenim odredbama zakona povećavaju najniži iznosi zaprećenih kazni sa 50 na 100 hiljada dinara.

Izmenama zakona uvodi se jedno novo krivično delo, a to je slučaj neprijavljivanja prihoda ili davanja lažnih podataka. Do sada se ovo krivično delo odnosilo samo na imovinu, a sada obuhvata i prihode. Za ovo krivično delo zaprećena je zatvorska kazna od šest meseci do pet godina.

Kada je reč o pravnim licima, uvodi se obaveza da za sve postupke privatizacije javnih nabavki gde pravna lica u kojima javni funkcioner ima akcije ili vlasnički udeo moraju da obaveste Agenciju za sprečavanje korupcije o ovim poslovima. Do sada je to bilo određeno limitom od 20% i to znači da ispod tog procenta nije postojala obaveza prijavljivanja.

Dobro rešenje u ovim izmenama zakona jeste i novi kriteriju za izbor direktora Agencije za sprečavanje korupcije, a to je posedovanje posebnog znanja i iskustava u oblasti sprečavanja korupcije. Ovaj standard će svakako uticati na još stručniji i odgovorniji nepristrasan rad Agencije čiji posao se može nazvati pravnom branom protiv korupcije.

U celini posmatrano i sam zakon i izmene o kojima danas govorimo imaju za cilj da korupciju svedu na minimum ili kako obično kažemo na nultu toleranciju prema patološkoj pojavi koja se zove korupcija. Naravno da će i ovaj zakonski predlog u danu za glasanje imati podršku Poslaničke grupe SPS. Zahvaljujem.
Zahvaljujem, uvaženi predsedniče Narodne skupštine Republike Srbije, poštovano predsedništvo, poštovana potpredsednice Vlade Republike Srbije, uvažena ministarko, poštovana predstavnice ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, najpre želim da kažem da danas na Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave zadovoljstvo je govoriti o zaštiti našeg jezika i pisma.

Koristim priliku da u ime poslaničke grupe, iako vi predsedniče pripadate poslaničkoj grupi SPS, ali ja koristim priliku kao šef poslaničke grupe SPS da čestitam našem narodu današnji praznik i podsetio bih ono o čemu je već kolega govorio, da je ovaj praznik ustanovljen u znak sećanja na proboj Solunskog fronta 1918. godine u čast slavnih predaka, Solunaca. Ovaj dan je potvrda našeg državnog opredeljenja da svoju istoriju i svoje pretke poštujemo, da poštujemo žrtve za slobodu i da im dugujemo večitu zahvalnost.

Podsetio bih neke koji su odlučili da pale zastavu svoje države da su uvredili naše mrtve Solunce koji su se za slobodu svih nas borili, isto je kao da su zapalili zastave pod kojima su Solunci oslobodili Srbiju od okupatora. Danas treba da pokažemo državno i nacionalno jedinstvo. To svi narodi čine i zašto je nekima problem kada Srbi žele da budu jedinstveni, gde god da žive na to imamo potpuno pravo.

Naravno, protivnici bi radije ostali na onoj izreci naših neprijatelja – ne daj Bože da se Srbi slože. Sve ovo ne znači da svi naši građani koji žive u Srbiji, koje god da su nacionalnosti ne uživaju sva manjinska prava po najvišim evropskim standardima. Dokaz tog razumevanja i dobrih odnosa sa našim nacionalnim manjinama koje poštuju svoju državu jesu upravo i amandmani poslaničke grupe SVM na Predlog zakona o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti očuvanja ćirilice. Amandman koji je ova poslanička grupa podnela na član 1. Vlada je prihvatila, on se odnosi na pravo nacionalnih manjina da uz službenu upotrebu ćirilice i srpskog jezika istovremeno mogu koristiti jezik i pismo svoje manjine. Istovetna odredba stoji i u Zakonu o službenoj upotrebi jezika i pisma u članu 1. stav 3. zakona, ali se ovim amandmanom to pravo utvrđuje i ovim zakonom u potpuno istovetnom tekstu. Poslanička grupa SPS podržava stav Vlade u vezi sa ovim amandmanom jer se radi o nespornom i već utvrđenom pravu.

Veoma je zanimljivo kako pojedini krugovi protivnika jačanja srpskog nacionalnog identiteta i kao narod čiji su preci osnovali Srbiju, imamo pravo imamo i mi pravo na patriotizam i svoje korene, a srpski jezik i ćirilica zapravo i jesu naši koreni. Zašto bi drugi narodi širom ovog sveta imali pravo na svoj jezik i pismo, a da to pravo ne bi pripadalo nama. Na to imamo pravo i kao članica UN, jezik je svih naroda sveta čuva Unesko, promovišući vrednosti kao što sam govorio tokom jučerašnje rasprave u načelu, šest hiljada naroda kojima govore narodi i etničke grupe sveta.

To da je ćirilica ugrožena nije nikakva novost, naprotiv dugo na to se upozorava, ali je tek ova Vlada i državno rukovodstvo odlučili da pojačaju mere zaštite očuvanja srpskog jezika i ćiriličnog pisma. Naravno, da je iz svega do sada rečeno jasno da nijedna nacionalna manjina nije ugrožena zaštitom našeg državnog jezika i pisma. Ugroženima se verovatno osećaju oni koji bi da na teritoriji naše zemlje stvaraju neke svoje države i to kao nacionalne manjine, kao pokušaj stvaranja samoproklamovane države Kosova.

Uvažena ministarka, vi ste i do sada pokazali veliku posvećenost i odgovornost kada je u pitanju nasleđe našeg naroda. Javno ste govorili o ugroženoj kulturnoj baštini na KiM o čemu smo govorili često i moje koleginice Snežana Paunović i ja, i druge kolege iz poslaničke grupe. Verujemo da ćete i ovom zakonu prići na potpuno identičan način i u svemu ćemo vas kao poslanička grupa, naravno podržati.

Više puta smo govorili o potrebi sakupljanja, popisivanja naše pisane baštine, jer su hiljade starih i retkih i istorijski važnih pisanih knjiga ćirilicom, staroslovenskom ili Vukovom rasute širom sveta, neke su otete, neke su poklonjene, neke sklonjene, da podsetim da se Ilovički prepis Zakonopravila Svetog Save danas nalazi u Hrvatskoj, jer su ga tokom Drugog svetskog rata iz manastira Ilovica na Prevlaci ukrale ustaše.

Ćirilica i srpski jezik čuvaju se i čuvanjem ovih vrednosti našeg jezika i pisma.

Još jednom, naravno, poslanička grupa Socijalističke partije Srbije podržava stav Vlade i u danu za glasanje podržaće ovaj amandman.

Zahvaljujem.
Zahvaljujem, uvažena potpredsednice Narodne skupštine Republike Srbije.

Poštovana ministarko, predstavnici ministarstva, kolega Mrdić je maločas pomenuo ne tako davnu istoriju i odnos koji nadam se nikada se više neće ponoviti u Srbiji, a to je odnos DOS-a prema umetninama, umetničkim delima, ali i odnos i prema ovom visokom domu.

Ono što, i tačno je i dobro je da je jedan deo tih umetničkih dela pronađen i da je vraćen u Narodnu skupštinu Republike Srbije, ali ono što nije učinjeno jeste da niko nije odgovarao za taj događaj koji se desio 5. oktobra, paljenje Narodne skupštine Republike Srbije i klasična, rekao bih, krađa umetničkih dela. Za to neko jednom mora da odgovara u Srbiji. To nije pitanje za ovo ministarstvo, ne znam zašto me tako gledate ministarka, to nije pitanje za ovo ministarstvo, to je pitanje za Ministarstvo pravde.

Što se tiče amandmana koji je podnet na član 5, poslanička grupa SPS podržava mišljenje Vlade o amandmanu na član 5. koji je poslanička grupa SVM podnela, jer on upravo omogućava svojevrsnu pozitivnu diskriminaciju, odnosno afirmaciju jezičkih prava nacionalnih manjina i to kroz stimulativne mere za korišćenje srpskog jezika i ćirilice uz manjinski jezik koji koriste manjine u sredinama u kojima upravo i žive.

Prihvatanjem ovog amandmana Vlada još jednom potvrđuje čvrstu opredeljenost naše države da naš narod živi složno sa svim nacionalnim manjinama koje Srbiju prihvataju kao svoju državu, koje poštuju Ustav i koje poštuju zakone Republike Srbije.

Za sve u Srbiji ima mesta, jer Srbija je demokratska država koja ne pravi razlike među građanima. Naprotiv, naš zakonodavni okvir nudi različite mere pozitivne diskriminacija. Navešću kao primer učešća na izborima, pošto upravo razgovaramo o izbornim uslovima i tokom narednog vikenda nastavljamo međustranački dijalog. Recimo, za stranke nacionalnih manjina nije potrebno osvojiti 3% glasa, već je to prirodan prag, dakle, broj glasova potreban za jedan mandat. Po tom osnovu što smatram da demokratskom tekovinom našeg višestranačja mi u parlamentu imamo stranke nacionalnih manjina još od prvog višestranačkog saziva. Upravo je to bila tadašnja Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara, tako da mađarska nacionalna manjina koja živi u Srbiji od početka kreativno učestvuje u političkom životu Srbije, što želim da istaknem kao pozitivan primer i nadam se da će tako biti, ubeđen sam da će tako biti i u narednom vremenskom periodu.

Hteo bih ovom prilikom da skrenem pažnju na naše nacionalne obaveze koje proističu iz ovog zakona, srpski jezik i ćirilicu treba da čuvamo svi. Ona se institucionalno čuva kroz obrazovni sistem, pre svega u osnovnoj školi, ali upravo stanje ćirilice govori o potrebi da se razmišlja o većem broju časova srpskog jezika, posebno gramatike. To je važno i za srednje škole, jer se u srednjim školama pažnja posvećuje prevashodno književnosti, a ne samo jeziku, gramatici i jezičkim pravilima.

Bilo je ideja da se na nivou univerzitetskog obrazovanja uvede srpski jezik, jer, nažalost, svedoci smo nepravilnog korišćenja jezika čak i od strane visokoobrazovanih ljudi.

Još jedan predlog, mada je on više predlog za Ministarstvo prosvete, jeste da bi, radi ispravnog korišćenja srpskog jezika u govoru, u pisanju trebalo afirmisati ulogu lektora koji su veoma važni čuvari jezika i pisma. Uostalom, ovaj zakon treba da sprovodi cela Vlada i sve stručne i naučne institucije, pre svega SANU. Ne bi se onda dešavalo da neko kaže, na primer, ispred Poslaničke grupe SPS obraća se taj i taj poslanik, već u ime Poslaničke grupe SPS obraća se poslanik, pa onda ime i prezime. Ili „svo vreme“ umesto „sve vreme“.

Ovo su, naravno, samo neki, možda banalni primeri sa kojima se javno srećemo svakog dana, ali odatle počinje pravilno da živi jezik. Trebalo bi upravo pravilnim govorom, pravilnim pismom, danas kada nas je preplavila latinica i žargonski govor, da se odupremo rušenju i kvarenju našeg srpskog jezika, koji iako je mali jezik ima najsavršenije pismo na svetu.

Dakle, Poslanička grupa SPS, naravno, podržaće i ovaj amandman u danu za glasanje. Zahvaljujem.
Zavaljujem, gospodine potpredsedniče Narodne skupštine Republike Srbije.

Uvažena potpredsednice Vlade, poštovana ministarko, poštovana predstavnice ministarstva, današnja sednica Narodne skupštine Republike Srbije, rekao bih, ima poseban značaj za sve nas, jer danas govorimo o jednom prevashodno identitetskom pitanju srpskog naroda, a to je očuvanje srpskog jezika i ćirilice kao izvornog srpskog pisma.

Znamo da su jezik i pismo deo nacionalnog identiteta jednog naroda. Jezik i pismo su bit naroda i svaki narod na svetu čuva svoj jezik, svoje pismo kao mesto postanka naroda, kao duhovnu sponu i suštinu svog identiteta. Bez jezika i pisma narod ne postoji i zato svaki jezik živi da ima predstavnika naroda koji ga govori.

Danas se na svetu govori oko šest hiljada jezika i svaki od tih jezika deo je identiteta jednog naroda ili etničke grupe. Upravo ta ogromna jezička raznolikost čini bogatstvo naše planete, ali nažalost prema procenama lingvista svakoga dana nestaje po jedan jezik, a procenjuje se da će do kraja ovog veka nestati više od polovine jezika.

Jedan od razloga nestanka je tzv. „imperijalizam velikih jezika“, čija je posledica jezička asimilacija malih naroda i etničkih grupa koju po pravilu prati i kulturna asimilacija u kojoj mali narodi gube svoje nacionalne identiteta, nažalost. Zato je važno da se sačuva svaki jezik.

Problem brzog odumiranja jezika prepoznale su Ujedinjene nacije. Tako je UNESKO 1999. godine utvrdio i Međunarodni dan maternjeg jezika, o čemu je govorio uvaženi prof. dr Žarko Obradović.

Za Srbiju koja je etnička, a ne politička država, pitanje jezika i pisma imaju poseban istorijski, imaju poseban kulturološki, ali i identitetski značaj. Srpski jezici i ćirilica su čuvari našeg naroda. I ćirilica je tokom istorije, kao i srpski narod, prolazila kroz različite faze, kroz različite etape, rekao bih.

Kada je naš narod porobljavan i ćirilica je bila zatočena. I ne možemo reći da se te istorijske promene nisu odražavale na jezička pitanja našeg identiteta, na položaj našeg jezika, na položaj našeg pisma.

Svojevrstan progon ćirilice traje još od vremena Marije Terezije, kada su primenom radikalne strategije otuđivanja Srba od ćirilice, u južnoj Bugarskoj zabranjivane srpske škole i štamparije, a takvu jezičku politiku Habzburška monarhija je vodila u sklopu ideje unijaćenja porobljenih naroda.

Zabrana ćirilice uglavnom je bila jedna od prvih odluka i svih kasnijih okupatora, nažalost. Prvo što bi bilo kao vojska, kada vojska po okupaciji, kada okupira neku zemlju, radila bila je zabrana ćirilice.

U svom delu „Beleške iz okupiranog Beograda“, u kome opisuje Prvi svetski rat, Luka Lazarević kaže: „Srpska knjiga bila je opasna okupatorskim vlastima kao vatreno oružje“.

Kada su 6. aprila 1941. godine nacisti ciljano bombardovali Narodnu biblioteku Srbije, uništili su ogromno kulturno blago srpskog naroda. Neke knjige su bile stare i preko hiljadu godina. Tako se uništava i falsifikuje istorija jednog naroda.

Činjenica da je Srbija tokom 20. veka bila u sastavu višenacionalnih država dovela je do toga da se kao službeni jezik koristi jedan nazvan „srpsko-hrvatskim“ jezikom, a ćirilica i latinica su bila dva ravnopravno pisma.

Međutim, stvaranjem novih država secesijom bivše SFRJ svaka nova država je ustavno uredila svoj jezik i pismo, srpsko-hrvatski jezik zamenili su novi jezici, svi nastali na jezičkom i gramatičkom korenu srpskog jezika koji je utemeljio Vuk Stefanović Karadžić. Tada su se odvojili hrvatski i stvorili novi jezici, bošnjački i crnogorski.

Nažalost i danas možemo konstatovati da u Srbiji nije vođena jezička politika u interesu očuvanja našeg nacionalnog pisma i očuvanja našeg nacionalnog jezika, uprkos donetom Ustavu iz 1990. godine. O Zakonu o službenoj upotrebi jezika u Srbiji je latinica postala i ostala kao pismo koje se ravnopravno, čak i predominantno koristilo.

Trebalo je vratiti, najpre, pisaće mašine na ćirilici koje su tokom socijalističkog perioda uglavnom izbačene iz upotrebe, osim u državnim organima Republike Srbije. Posledica tog svojevrsnog nemara, negde slučajnog, a negde namernog, jeste ugroženost opstanka ćirilice kao srpskog i zvaničnog pisma.

Naš jezik siromaši i reči umiru upotrebom tuđica i stranih izraza koji su postali jezička moda. Kvarenje srpskog jezika je svakodnevna pojava, nažalost. Nažalost, u našim zakonima se često nalaze strani izrazi za koje bi bilo lako pronaći i pronašli bi odgovarajuću srpsku reč.

Mnogo je razloga za to što je ćirilica danas u svojoj matičnoj državi ugroženo pismo. Najpre je to činjenica da mnogi još uvek nisu shvatili da Jugoslavije i srpsko-hrvatskog jezika više nema, više od 30 godina.

Mnogi namerno predviđaju da je u Srbiji srpski jezik službeni, a ćirilica službeno pismo. Zakonom je naravno omogućena upotreba latinice, jer Srbija jeste višenacionalno društvo, danas bi smo rekli multikulturalno društvo.

Latinica nas je preplavila i zbog višedecenijskog procesa globalizacije, koju je latinicu i engleski jezik nametnuo celom svetu. Tome posebno doprinose i digitalizacija, internet, društvene mreže, odnosno globalna medijska povezanost sveta u kome se nameće potreba da svi liče jedni na druge, da nestanu granice, ne vodeći računa da se tako gubi posebnost naroda i posebno jezik i pismo kao osnovne odlike.

Nije problem samo u tome što je globalni pritisak na manje jezike i pismo veliki, već je u tome što se mi kao država nismo adekvatno jezički, politikom odupirali takvim procesima.

Čini se da je srpski jezik u defanzivi, a jezička kultura na veoma niskom nivou. Svedoci smo nepoznavanja osnovnih jezičkih i gramatičkih pravila, nepravilnog govora i pisanja ne samo u medijima, već i među intelektualnom elitom, koja često podleže nekim tuđim vrednostima, ravnodušna je prema svom jeziku i u pismu, a u poslednje vreme u modi su i „drugosrbijanci“ i autošovinisti koji su opozicija svom narodu, svom jeziku, svojoj kulturi, ali i svojoj istoriji. Tuđe je bolje, pa makar to bila i latinica.

Višedecenijski nedostatak jezičke politike vidljivo nanosi ozbiljnu štetu srpskim nacionalnim interesima, jer je danas srpski jezik ugrožen, a ćirilica pismo koje se sve više izbegava u javnoj upotrebi.

Teško ćete naći domaći naziv firme ispisan na ćirilici. Većina dnevne štampe je na latinici. Titlovi na većini televizija na latinici i tako redom. Zato danas dok još nije kasno kao država, imamo obavezu da zaštitimo, pre svega, svoj jezik i pismo od odumiranja, ne samo sprovodeći zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma, već mnogo širim merama koje podrazumevaju najširu društvenu akciju, učešće svih, a ne samo onih koje zakon tu obavezuje i obavezno propisuje, odnosno tu obavezu propisuje.

Bilo da je razlog ugroženosti ćirilice globalizacija ili su u pitanju drugi procesi koji ruiniraju srpski jezik i ćirilicu i time obeznačavaju pitanje srpskog jezika kao našeg identitetskog pitanja, svim tim procesima se moramo odupreti u meri koja obezbeđuje život našeg jezika, odnosno ćirilice.

Jasno je da neki od procesa progona ćirilice nisu slučajni. Oni nažalost prate neke druge i neke tuđe interese, slobodno ih možemo nazvati protivnicima srpskog nacionalnog identiteta, a time i srpske državnosti. Svi bi mogli imati svoje pismo, svoj jezik, ali Srbi nikako, još ako žele da zaštite svoj jezik, onda je tu i odmah u njihovim glavama srpski hegemonizam.

Često se neki od tih zagovornika teze da su Srbi hegemonistički narod, a da je ćirilica nacionalističko pismo nalaze u državnim institucijama, pogotovo u medijima kojima ćirilica smeta. Jedan od procesa unižavanja ćirilice na koje ukazuju i neki lingvisti jeste upravo tzv. kroatizacija i latinizacija srpskog jezika kako kroz predominantnu upotrebu latinice, tako i kroz kvarenje srpskog jezika izrazima koji nisu u duhu srpskog jezika.

Pojava korišćenja velikog broja stranih reči i izraza ubrzano osiromašuje naš jezik. Moderne elektronske, kao što sam rekao, komunikacije takođe siromaše jezik. Pogotovo mladi danas komuniciraju na engleskom jeziku, što je dobro, ali govor žargonskim jezikom, slabije čitaju i pišu latinicu češće jer neprekidno koriste mobilne telefone, internet i ako danas postoji program za tastature i na ćirilici i na računarima i na telefonima.

I drugi faktori utiču na svojevrsnu ravnodušnost kada je u pitanju srpski jezik i ćirilica. Potrošačko društvo i multinacionalne kompanije teže da uklone što više prepreka kretanja, roba i kapitala, naročito kada su u pitanju granice država ili jezičke barijere. To je najveća opasnost po mnoge svetske jezike i po srpski naravno jezik. Zato je potrebno na vreme imati strategiju očuvanja srpskog jezika i pisma, kao suštine našeg nacionalnog identiteta, ali i kao elemenata nacionalne državne politike. Kao što se porodica može razoriti kada se unište porodične vrednosti, tako se i država podriva kada se oslabe njena identitetska obeležja, istorija, kultura, a posebno jezik i pismo.

Naravno, to što je srpski jezik i ćirilica zvanično državno pismo ne znači da nacionalne manjine koje žive u Srbiji nemaju pravo na upotrebu svog jezika i pisma. Danas je u Srbiji u obrazovnom sistemu u upotrebi 11 manjinskih jezika u sredinama u kojima žive nacionalne manjine i to na osnovu naših zakona koji obezbeđuju prava nacionalnih manjina na nivou evropskih standarda, što u potpunosti naravno podržavam. Ono što je važno istaći, ne treba ovde opredeljenje države Srbije da zaštiti svoj matični jezik mešati sa pravima manjina da koriste jezike svojih matičnih država.

Uz dužno poštovanje svih pripadnika nacionalnih manjina moram da kažem da i manjine treba da rade na svojoj integraciji i u društvu tako što će znati jezik i pismo države u kojoj žive, u kojoj su se opredelili da žive, jer im to omogućava da se nesmetano školuju, zapošljavaju širom zemlje, a ne samo u svojim lokalnim sredinama i manjine treba poznavanjem jezika svoje države doprinesu smanjenju sopstvene getoizacije.

Danas se procenjuje da nas Srba ima negde oko 12 miliona u celom svetu, dakle, oko 12 miliona ljudi koji govore srpski jezik. Zato ne smemo zaboraviti Srbe u regionu i srpsku dijasporu koja širom sveta neguje srpski jezik i ćirilicu, jer dijasporu drže na okupu upravo naš jezik i pismo, naša tradicija, istorija i kultura, srpska slava.

Ovaj Predlog zakona koji će 15. septembra na Dan srpske sabornosti, srpske zastave i srpskog jedinstva usvojiti Parlament Republike Srbije i Republike Srpske vidim upravo kao odlučno strateško opredeljenje naše države da sačuvamo stub našeg nacionalnog identiteta. Na to imamo svakako pravo kao i svaka druge države kojima niko ne osporava potrebu da svoje matične jezike i pismo zaštite od globalističkih i drugih procesa odumiranja jezika.

Nažalost, i danas kada smo aktuelizovali ovo pitanje, javljaju se protivnici državne ideje o zaštiti ćirilice i srpskog jezika. Javljaju se neki pojedinci koji bi da Srbiji zabrane da štiti svoj jezik i pismo. Neki se javljaju čak i sa tezama da su im ugrožena bezmalo ljudska prava. To su oni što večito i svaki povod koriste koji je za Srbiju dobar lažno jadikuju tobože zabrinuti držeći se teze – napad je najbolja odbrana kao njihovog standarda antisrpske politike. Za njih je dobro jedino ono što za Srbiju nije. Sada su se obrušili i na ćirilicu i na srpski jezik sve ekspertski dokazujući da nije dobro da ćirilica uopšte živi. Stvarno je vreme da i ti dušebriznici ostave Srbiju i srpske interese konačno na miru.

Radi nas koji danas živimo, ali i radi naših predaka koji su decenije i vekove potrošili kako bi sagradili srpski jezik i ćirilicu, jedno od najsavršenijih pisama na svetu, mi svakako imamo obavezu da svoj jezik sačuvamo i svojim potomcima predamo u što izvornijem izdanju.

Na kraju ću završiti jednom porukom – jezik je svetionik naš. Gde god da smo rasejani mi Srbi on nas okuplja i čuva kao narod. Sačuvajmo i mi srpski jezik i ćirilicu. Zahvaljujem.
Zahvaljujem, uvaženi potpredsedniče.

Poštovani ministre, poštovani predstavnici ministarstva, dakle set međunarodnih sporazuma, rekao bih značajnih za razvoj bilateralnih odnosa Srbije sa drugim zemljama, ali i za međunarodne obaveze koje proističu iz članstva u UN.

Prvi Sporazum Vlade Republike Srbije i Vlade Savezne Republike Nemačke o ratnim memorijalima, drugi Sporazum Vlade Republike Srbije sa Vladom Republike Kipar o saradnji u oblasti katastrofa, a treća tačka se odnosi na potvrđivanje Odluke 2014/2 o izmeni Aneksa I Konvencije o prekograničnim efektima industrijskih udesa.

Kada je u pitanju Sporazum sa Saveznom Republikom Nemačkom o ratnim memorijalima o kojima je maločas govorio i kolega Krkobabić, koji je u ime Vlade Republike Srbije 2018. godine potpisao, tadašnji ministar za rad, zapošljavanje i boračka pitanja, gospodin Zoran Đorđević, poslanička grupa SPS smatra da je to doprinos, pre svega, razumevanju različitosti istorijskih pozicija naše dve države, posebno u prošlom veku koji je bio opterećen ratovima.

Pri tome, SPS ne menja svoj odnos prema prošlosti i svemu što se između naših zemalja dešavalo u dvadesetom veku, a to su Prvi i Drugi svetski rat, NATO agresija 1999. godine. Uostalom, taj odnos nije ni moguće menjati jer su istorijske činjenice neupitne i nepromenljive.

Revizija istorije ovde i nije zapravo tema. S druge strane, ovaj sporazum je rezultat saglasnosti dve zemlje o poštovanju poginulih sa obe strane i o potrebi da se groblja poginulih i memorijali podignuti civilnim i vojnim žrtvama ratova dostojno, pre svega, obeleže i dostojno, pre svega, održavaju.

Odnos prema poginulima u ratovima je civilizacijska tekovina i svojevrsna obaveza koja proističe iz Ženevske konvencije, kao što je maločas i kolega rekao. Nažalost, ratova je bilo mnogo, stradalih je bilo mnogo, a groblja srpskih žrtava za slobodu i oslobođenje iz proteklih vekova mogli bi smo, kao u stihovima one poznate pesme, nazvati baštama šarenim jer su u njima najhrabriji i najbolji Srbi pali za slobodu, nažalost.

Ovaj sporazum predstavlja pravni okvir koji Republici Srbiji pruža mogućnost da dostojno, pre svega, obeleži grobove i grobnice naših postradalih u koncentracionim logorima tokom Drugog svetskog rata, a među stradalima je bilo i pripadnika jugoslovenske vojske u otadžbini i pripadnika partizanskog pokreta, ali nažalost i nedužnih civila koji su iz Srbije deportovani u ove koncentracione logore.

Sporazum predviđa uređivanje, održavanje i državnu brigu o ratnim memorijalima, koji svedoče o ratnim događajima tokom ratova na teritoriji obe zemlje, potpisnice ovog sporazuma.

Svaka strana preko svojih nadležnih organa brine o memorijalima, grobovima i grobnicama na svojoj teritoriji. Takođe, svaka strana o svom trošku održava i neguje svoje memorijale na teritoriji druge države.

Sporazum je pravni osnov, takođe, za razmenu informacija i ažuriranje svih evidencija o poginulima, što je za Republiku Srbiju značajna mogućnost da bez ikakvih prepreka sagleda u kakvom su stanju groblja i masovne grobnice u kojima su sahranjene žrtve zloglasnih koncentracionih logora, ali i da utvrdi precizne podatke o svojim žrtvama.

Republika Srbija i Savezna Republika Nemačka su tokom prethodnih godina značajno, rekao bih, prevazišle istorijske netrpeljivosti, što potvrđuje veliki broj sporazuma o saradnji u različitim oblastima života, kao i aktivna investiciona, pre svega kreditna politika.

Upravo zahvaljujući sazrevanju političkih odnosa i politici razumevanja i tolerancije, uprkos različitim stavovima naše dve zemlje o mnogim pitanjima, Srbija i Nemačka danas, rekao bih, uspešno sarađuju i na političkom, ali i na ekonomskom planu.

Mislim da negde oko, nešto više od 70.000 građana Srbije radi u firmama koje su otvorile upravo nemačke kompanije u Srbiji, što govori u prilog ovakvoj konstataciji.

Znate, gospodine ministre, prošlost ne sme stajati na putu napretka, ali isto tako ne smemo je ni prepustiti zaboravu, što svakako nećemo. Srbija čuva kulturu sećanja, ponosna je na svoju prošlost i zahvalnost svima koji su dali doprinos za slobodu i mir, ali od prošlosti i iz prošlosti se ne živi, od prošlosti i iz prošlosti se izvlače pouke, afirmiše se ono što je dobro, a ono što je daleko važnije jeste da gledamo sadašnjost i da gradimo temelje neke nove budućnosti koja će, pre svega, omogućiti bolji život za naše građane i bolji životni standard za naše građane.

Prošlost ne sme da nam bude jedina sadašnjost i prošlost ne sme da nam bude jedina budućnost. Treba graditi odnose i sarađivati. Danas kada je politički stabilna i ekonomski jaka zemlja Srbija može biti uvažen i poštovan sagovornik velikim i moćnim državama. Takvom politikom koja polazi od činjenice da istoriju ne možemo menjati, ali zato možemo uticati na budućnost Srbija danas gradi svoju spoljnopolitičku poziciju i Srbija je danas znatno ojačala svoj međunarodni ugled i međunarodni imidž i Srbija je danas pouzdan, siguran i stabilan partner.

Ono o čemu je maločas kolega govorio tačno je i to je velika važnost za Srbiju, Angela Merkel će u ponedeljak posetiti Beograd, nemačka kancelarka Angela Merkel, i mi nikada ne treba da zaboravimo šta je ona uradila za našu zemlju 2015. godine kada je Hrvatska uvodila sankcije i ono što očekujemo jeste da će trgovinska razmena sa Nemačkom ove godine biti veća od šest milijardi evra i da je Berlin naš najveći spoljnotrgovinski partner.

Što se tiče drugog sporazuma, on se odnosi na saradnju Republike Srbije i Republike Kipar u oblasti zaštite od katastrofa. Istakao bih značaj višedecenijske prijateljske saradnje sa Kiprom još od proglašenja nezavisnosti ove države 1960. godine i vremena prvog predsednika Kipra Makariosa koji je bio učesnik Prve konferencije Nesvrstanih u Beogradu još od 1961. godine. Tačno, dakle, pre 60 godina. Da podsetim da će se na šezdesetogodišnjicu Pokreta nesvrstanih u oktobru mesecu ponovo u Beogradu održati Konferencija zemalja koje su pripadale pokretu nesvrstanih čiji je tadašnja SFRJ bila lider.

Kako je predsednik Srbije Aleksandar Vučić u jednoj koordiniranoj akciji od izuzetno nacionalnog i državnog interesa zajedno sa nekadašnjim ministrom spoljnih poslova, a danas predsednikom Narodne skupštine Republike Srbije Ivicom Dačićem u vreme kada je bio ministar spoljnih poslova, vodeći kampanju povlačenja priznanja samoproglašene države Kosovo obnovio je mnoga prijateljstva sa ovim zemljama, te se nadamo da će i ovaj važan skup biti nova prilika za uspostavljanje još bolje saradnje sa mnogim nesvrstanim zemljama i to će svakako doprineti ne samo još boljoj i političkoj, već i ekonomskoj saradnji na koju svakako treba staviti akcenat.

Kada je u pitanju Republika Kipar, koja je jedna od pet država članica EU koja nije, niti će pod bilo kojim uslovima priznati nezavisno Kosovo, iskoristio bih ovu priliku da se državnom rukovodstvu i narodu Kipar zahvalim na doslednoj politici, istrajnosti i u odbrani pre svega međunarodnog prava i u odbijanju podrške secesionističke namere kosovskih Albanaca. Da podsetim i na to da je Kipar 2015. godine glasao protiv ulaska Kosova u UNESKO.

Višedecenijska saradnja naše dve zemlje valorizovana je kroz više od 30 bilateralnih sporazuma u različitim oblastima, kao i razvijenom i kontinuiranom saradnjom i političkim dijalogom na svim nivoima, od saradnje u pravnim stvarima do saradnje u oblasti turizma.

Poslednjih godina osnažena je i spoljnotrgovinska razmena sa Kiprom, a Kipar se nalazi na devetom mestu po obimu ulaganja u Srbiji. Prema podacima u 2020. godina, recimo, robna razmena između Srbije i Kipra iznosila je 46,1 milion evra od čega je naš izvoz bio 41,7 miliona evra, što potvrđuje značaj kiparskog tržišta za našu privredu i priliv investicija iz Republike Kipar je u prvoj polovini 2020. godine iznosio 45 miliona evra, što je takođe značajna cifra imajući u vidu da je Kipar ipak mala zemlja. Naravno, mala po veličini.

Ne treba zanemariti da se radi o razvijenoj turističkoj destinaciji koja godišnje ugosti čak nekoliko miliona turista.

Potpisivanje ovog sporazuma predstavlja pre svega produbljivanje saradnje dveju prijateljskih zemalja Srbije i Kipra, ovog puta u oblasti pružanja uzajamne pomoći u slučaju katastrofa i aktivnosti u oblasti zaštite i spasavanja.

Sporazum dakle omogućava veliki broj zajedničkih aktivnosti, posebni sektor u MUP-u. Konkretno u Srbiji će ovaj sporazum sprovodi Sektor za vanredne situacije, a sporazum predviđa inače i humanitarne akcije kao što su razmena eksperata, edukacija, obuka i različite upotrebe opreme neophodne za sanaciju katastrofa kakvi su požari, poplave i druge elementarne nepogode.

Kada je reč o trećem sporazumu koji je na današnjem dnevnom redu, Predlogu o potvrđivanju Odluke 2014/2 o izmeni Aneksa 1 Konvencije o prekograničnim efektima industrijskih udesa Srbija je kao članica UN potpisnica Konvencije o prekograničnim efektima industrijskih udesa koja je zaključena 1992. godine u Helsinhiju sa ciljem da se preduzimanjem mera spreče ili umanje posledice prekograničnih industrijskih ekscesa.

Potpisnice su dužne da kroz svoje pravne okvire ustanove mere identifikacije opasnih aktivnosti koje mogu uzrokovati industrijske udese uključujući naravno i lokacijske kriterijume. Identifikacija lokacijskih rizika značajna je zbog preveniranja industrijskih pre svega ekscesa koji mogu biti sa pogubnim posledicama naročito ako su posledice sa prekograničnim efektom.

Sada je potrebno da podržimo i potvrdimo odluku o ovom Aneksu, Aneksu ove Konvencije, a ovom izmenom su precizno definisane opasne supstance koje šire osnovu opasnih industrijskih aktivnosti i rizika za nastavak industrijskih ekscesa.

Svakako da Srbija treba kao potpisnica Konvencije da potvrdi i ovu odluku koja u značajnoj meri olakšava primenu Konvencije, posebno aspekt prevencije industrijskih udesa.

Na samom kraju, Poslanička grupa SPS podržaće sve predložene akte sa današnjeg dnevnog reda imajući u vidu pre svega njihov značaj. Zahvaljujem.
Zahvaljujem.

Uvaženi potpredsedniče, poštovana ministarka sa saradnicima, ne umanjujući važnost i značaj sporazuma o kojima danas govorimo, ja ću u svom izlaganju akcenat staviti na jedan veoma značajan sporazum, a to je Sporazum između Vlade Republike Srbije i Vlade Ruske Federacije o osnivanju i uslovima delatnosti kulturno-informativnih centara.

Rusiju i Srbiju, naime, vezuje tradicionalno prijateljstvo i kulturna i istorijska bliskost. Danas su odnosi između naše dve zemlje dobri i razvijeni na političkom, ekonomskom, kulturnom i drugim poljima. Njihovom kvalitetu doprinosi i značajna istorija i vera naša dva naroda. Možemo slobodno reći da su Rusija i Srbija postali prijatelji još u vreme Svetog Save, koga je jedan ruski monarh odveo na Svetu Goru, gde se i zamonašio u ruskom manastiru.

Srpski monasi su dugi niz godina čuvali ruski svetogorski manastir Sveti Pantelejmon. Od tada datira saradnja naša dva bratska naroda i naših pravoslavnih crkava.

Malo ko pominje da je ruski car Ivan IV po rodbinskoj liniji, takođe, poštovao osnivače srpske države i crkve, a u znak tog poštovanja je Svetom Savi posvetio veliki deo četvrtog toma letopisa „Istorija sveta“.

Grof Sava Vladislavić bio je savetnik cara Petra Velikog, diplomata na ruskom dvoru, početkom 18. veka, zahvaljujući kome je utvrđena i granica između Rusije i Kine.

Dakle, naši narodi su od davnina bili jedni uz druge. Tako je sve do danas, kada sa Ruskom Federacijom negujemo prijateljske odnose i saradnju koju smo učvrstili potpisivanjem Deklaracije o strateškom partnerstvu iz 2013. godine.

Predsednik Ruske Federacije Vladimir Putin je 2019. godine posetio Srbiju povodom obeležavanja 800 godina autokefalnosti SPC i zvanično otvaranje Hrama Svetog Save na Vračaru u čijem oslikavanju je zajedno sa timom naših i ruskih umetnika učestvovao i ruski akademik Nikolaj Muhin.

Tada je potpisano više od 20 sporazuma, memoranduma, ugovora i protokola o budućoj saradnji. Između ostalog, potpisana je i zajednička izjava između Vlade Rusije i Vlade Republike Srbije o osnivanju i uslovima delatnosti i kulturno-informativnih centara. Taj čin je upravo prethodnica ovog sporazuma, odnosno Predloga zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Ruske Federacije o osnivanju i uslovima delatnosti kulturno-informativnih centara kojim se utvrđuje pravni okvir za jačanje međudržavne saradnje u oblasti, pre svega, kulture, obrazovanja, ali i u oblasti informacionih tehnologija.

U skladu sa principom reciprociteta, ruska strana osniva Ruski centar nauke i kulture u Beogradu, a srpska strana osniva Kulturni centar Srbije u Moskvi. Ruski centar u srpskoj prestonici će biti pravi sledbenik Kulturnog centra SSSR, odnosno Rusije, a srpski centar će u Ruskoj Federaciji biti otvoren prvi put.

Ponosni smo što je Ruski dom u Beogradu najstariji, između ostalog, ruski kulturni centar u inostranstvu, što smo bili prva država u kojoj je ovakva ustanova otvorena, sa jedinstvenom istorijom i bogatim iskustvom rada, a on više od 80 godina predstavlja centar duhovnog života ruske zajednice u Srbije.

Građani Srbije takođe pokazuju veliko interesovanje za kulturu, istoriju, ruski jezik i aktivno se uključuju u kulturno-prosvetiteljsku delatnost ruskog doma. Osnovni zadaci kulturnih centara, u skladu sa ovim sporazumom, biće realizacija programa i bilateralne, humanitarne, kulturne, naučno-tehničke saradnje, podrška dijaspore, pomoć u izučavanju jezika, razvoj međuregionalne saradnje.

Hteo bih da pohvalim i izuzetno dobru parlamentarnu saradnju Srbije i Rusije koja je rezultat upravo tradicionalno dobrih odnosa naše dve države, ali i obostranog interesa za ekonomski i kulturni razvoj u sklopu strateškog partnerstva dve zemlje.

Narodna Skupština Republike Srbije ima potpisane sporazume o saradnji sa oba doma Federalne skupštine Ruske Federacije. Uspostavljanje Međuparlamentarne komisije Narodne skupštine Republike Srbije i Državne dume Ruske Federacije smatramo posebno važnim podsticajem u ukupnoj i posebnoj međuparlamentarnoj saradnji.

Još jedan dragocen vid naše saradnje je saradnja poslaničkih grupa prijateljstava. Poslanička grupa prijateljstva sa Rusijom u Narodnoj skupštini Republike Srbije ubedljivo je najbrojnija grupa prijateljstva. Smatram da taj potencijal treba iskoristiti na način da se razvija saradnja u oblastima kao što su i nauka i kultura.

Poslaničke grupe prijateljstva u oba parlamenta trebalo bi aktivno da učestvuju u obeležavanju važnih datuma i održavanju različitih kulturnih, naučnih, ali i obrazovnih manifestacija.

Ruska Federacija je jedan od vodećih ekonomskih partnera Srbije. Veoma dobri politički odnosi omogućili su stabilnu osnovu za unapređenje sveukupne saradnje i time doprineli da Ruska Federacija bude među najznačajnijim privrednim partnerima Republike Srbije i kao izvozna destinacija za srpsku robu, ali i kao strani investitor.

U periodu od januara, recimo, do novembra 2020. godine ukupna trgovinska razmena Republike Srbije i Ruske Federacije je iznosila 2,240 milijardi dolara ili 1,993 milijardi evra, a u 2019. godini ukupna spoljna trgovinska razmena iznosila je 3,561 milijardu dolara.

Još jedan aspekt naše saradnje jeste zajedničko negovanje kulture sećanja na žrtve i doprinose naših naroda slobodi i evropskom i svetskom miru u Drugom svetskom ratu.

Na poslednjem zasedanju Komisije za saradnju Narodne skupštine Republike Srbije i Državne Dume Federalne skupštine Ruske Federacije povodom sedamdesetopetogodišnjice obeležavanja Drugog svetskog rata i pobede nad fašizmom, na inicijativu upravo predsednika Državne Dume Federalne skupštine Ruske Federacije Vjačeslava Volodina, prihvaćena je inicijativa za stvaranje jednog instituta za očuvanje istorijskog sećanja.

Mi smatramo da je ovaj predlog od ogromnog značaja za Srbiju i za srpski narod, jer svi smo mi svedoci pokušaja revizije istorije i pokušaja da se minimiziraju žrtve. Zadatak svih nas je da sačuvamo naše zajedničko nasleđe, jer važno je da se nauka uključi sa ciljem da se sačuva istina o stvaranju temelja slobodne Evrope.

Svedoci smo toga da prolaze godine, odlaze učesnici Drugog svetskog rata, briše se i sećanje, nestaju posleratne tradicije, skrnave se grobnice oslobodilaca od fašizma, uništavaju se spomenici, pojavljuju se neonacistički pokreti, odaje počast nacistima i povampiruje ono protiv čega su se borili milioni ljudi, fašizam. Upravo zbog toga, očuvanje antifašističkih tradicija, suprotstavljanje izobličavanje istorije rata i njegovih rezultata predstavlja jedan za nas najznačajnijih zadataka.

Očuvanje antifašističke tradicije i borba protiv herojizacije fašizma, treba da se sprovede na svim nivoima globalnom, državnom, društvenom, ali i lično, naravno. Održavanje istorijskih predavanja, okruglih stolova, seminara, manifestacija, uz učešće veterana, pisanje knjiga i članaka o Drugom svetskom ratu, sve to treba da ovekoveči sećanje na one koji su dali živote za sadašnjost i budućnost.

Srbija je i sama izložena pretnjama istorijskog revizionizma, prekrajanja istorije i pretvaranje dželata u žrtve, pa tako Srbi koji su oslobađali prostor bivše Jugoslavije, pretrpevši ogromne žrtve stradanjem, odjednom postaju agresori i fašisti, dok su oni koji su stvarali nacističke države na ovim prostorima iznenada postali nekakve oslobodioci. Srbija, koja je uvek bila na pravoj strani, neće dozvoliti prekrajanje istorije, niti zaboraviti ko je činio zverske zločine, a ko oslobodio Evropu.

Srpski i ruski narodi su zajedno srušili monstruoznu ideologiju koja je pretila opstanku civilizacije. Mi smo i danas, negujući vrednosti i tradicije, zajedno u naporima da se očuva istorijsko sećanje koje će pomoći da zajedno jačamo, pre svega, mir i prosperitet zajedničkog evropskog prostora.

Zalaganje za istorijsku istinu je zapravo zalaganje za mir. Veoma smo zahvalni na principijelnoj podršci Rusije, teritorijalnom integritetu i suverenitetu Republike Srbije. Ruska Federacija ima principijelan stav kada je reč o jednostrano proglašenoj nezavisnosti Kosova i Metohije i na taj način poštuje univerzalne principe međunarodnog prava.

Zahvalni smo što Rusija nijednog trenutka nije rekla da je protiv evropskog puta Srbije, već da podržava Srbiju na evropskom putu i kada je reč o Kosovu i Metohiji, podržava svako kompromisno i pravično rešenje do kojeg se dođe kroz dijalog, kroz razgovor, poštujući Rezoluciju 1244 Saveta bezbednosti UN.

Takođe, zahvalni smo Ruskoj Federaciji na tome što je na bilateralnom planu onemogućila da samoproklamovana država Kosovo postane deo međunarodnih organizacija. Na taj način, Ruska Federacija po ko zna koji put pokazuje da je i graditelj, ali i tvorac i graditelj i čuvar, na najbolji način brani jedan pravedniji međunarodni pravni poredak upravo zasnovan na međunarodnom pravu, zasnovan upravo na ciljevima definisanim u povelji UN.

U tom smislu, poslanička grupa SPS sa zadovoljstvom će podržati ratifikaciju Sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Ruske Federacije o osnivanju i uslovima delatnosti kulturno-informativnih centara, jer ova saradnja obostrano, pre svega, utiče i podstiče i snaži naše nacionalne, kulturne i antifašistički identitet. Zahvaljujem.
Zahvaljujem, gospodine Orliću.

Napadi na Srbiju i njene zvaničnike ne jenjavaju. Što je Srbija jača, to se iz različitih tabora čuju uvrede i napada se sve što nosi prefiks „srpsko“.

Ovo je toliko evidentno i zaslužuje pažnju i reakciju državnih organa jer se često radi o kršenju zakona i često se radi o kršenju Ustava.

Jasno nam je da u regionu ima različitih afiniteta, ali je pogubna činjenica to što u najrazličitijim formama atakovanja na Srbiju najviše učestvuju domaći, nazovi, političari ali i druge javne ličnosti.

Najsvežiji primeri su pokretanje pitanja vojvođanske nacije. To je inače stara separatistička i veoma opasna ideja cepanja srpske nacije i stvaranje Vojvodine kao republike, odnosno pretvaranje teritorijalne odrednice u nacionalnu, što je potpuno neprihvatljivo i nije u duhu pravnog poretka. Nigde se na svetu teritorijalna pripadnost ne poistovećuje sa nacionalnom pripadnošću. Zašto bi Srbija bila izuzetak.

Što se tiče himne u Novom Pazaru, niko ne podiže tenzije. Umesto državne himne u Novom Pazaru u jednoj od osnovnih škola puštena je himna sandžačkih Bošnjaka.

(Samir Tandir: Nije to istina.)

Ja samo konstatujem ono što je rečeno Ministarstvu prosvete, a ćutao sam kada ste vi govorili. Kada ste vi govorili, ja sam ćutao, kolega. Dozvolite da završim.

Ističemo da Srbija obezbeđuje visok stepen prava svih nacionalnih manjina koje sa nama žive, ali simboli države moraju da se poštuju svuda, pa i u sredinama gde žive manjine. To su himna, zastava i grb i tu je zakon jasan.

Apsolutno su nedopustive izjave kvazi političara koji pravdaju ovakve postupke govoreći o nekakvom genocidu i da Ustav krše predsednik države i ministar prosvete koji u stvari traže poštovanje državnih simbola. To je kao svuda u svetu obaveza prema državi u kojoj živimo.

Maločas je citiran i zakon.

U članu 36. Zakona o državnim simbolima stav 1. tačka 4) kaže se da se himna koristi u drugim slučajevima koji nisu u suprotnosti sa Ustavom i zakonom.

Ministar je propisao na osnovu toga da se himna izvodi na početku prvog časa, što je po nama pozitivno, jer jačanje nacionalnog i državnog identiteta je potrebno u ovim turbulentnim vremenima. Ovde nije problem samo što nije intonirana himna Republike Srbije već je strašno to što je puštena tzv. himna sandžačkih Bošnjaka, a ko je tu himnu dozvolio, čija je to himna? Himne imaju države, a Raška oblast, koju oni zovu Sandžak, nije država.

Iskoristio bih priliku da podržim donošenje zakona o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i očuvanju ćiriličkog pisma koji upravo ima za cilj da nas podseti da su u Srbiji srpski jezik i ćirilica u služenoj upotrebi, ali da moramo negovati i promovisati upotrebu srpskog jezika i ćirilice upravo zato što su zanemareni u javnom životu.

Neki kvazi političari u Srbiji kažu da je tzv. građanska Srbija uvek stajala rame uz rame sa istomišljenicima u regionu i mi to ne sporimo, jer zajedno polaze od iste teze, a to je - što gore po Srbiju to bolje po nas. Tako samo potvrđuje stepen njihove mržnje prema svakom uspehu Srbije, ali i prema očuvanju našeg nacionalnog identiteta.

Dolazimo do najnovijih političkih ekscesa od strane onih koji su uvek preživljavali samo na incidentima i negiranju Srbija. Srbija se nikad nije mešala u unutrašnja pitanja drugih država, ali je uvek stajala uz svoj narod gde god da živi i to pravo niko ne može da nam ospori.

Tokom jučerašnjeg dana jedan, nazovite političar, se usudio da pozove na hapšenje predsednika Narodne skupštine Republike Srbije Ivice Dačića zbog navodnog mešanja u unutrašnje stvari druge države što je klasična zamena teza, jer predsednik je vrlo jasno postavio pitanje – da li je aktivnost tog kvazi političara narušavanje ustavnog poretka Crne gore?

Konkretno pitanje Vladi, koje bih zapravo trebalo proslediti Vladi Crne Gore, jeste šta je ovaj kvazi političar tražio u štabu onih koji su organizovali proteste protiv ustoličenja pravoslavnog mitropolita u Crnog Jogi na Cetinju gde se vekovima to čini i da li je to širenje verske netrpeljivosti i kao što je predsednik Narodne skupštine rekao narušavanje ustavnog poretka Crne Gore.

Zamislite da su u Srbiji organizovani protesti protiv verskog čina bilo koje veroispovesti, a da u tome učestvuju političari iz Srbije. Kakva bi tada bila reakcija?

Ono što nas posebno interesuje da li je moguće utvrditi da li se pojedine političke stranke iz Srbije finansiraju iz centara moći u Crnoj Gori i naravno iskoristio bih priliku da ume poslaničke grupe SPS čestitam ustoličenje mitropolitu crnogorsko-primorskom gospodinu Joanikiju. Zahvaljujem.
Zahvaljujem.

Uvaženi predsedavajući, poštovana ministarko, poštovani predstavnici Ministarstva, poslanička grupa SPS smatra da se predlogom novog Zakona o zaštiti potrošača značajno unapređuje ova oblast i usklađuje sa pravnim tekovinama EU, kako sa izvorima primarnog, tako i sa izvorima sekundarnog prava EU.

Zaštita potrošača je svakako važan segment života, posebno danas kada smo u eri potrošačkog društva za koje važi deviza - kupujem, dakle postojim.

Potrošačko društvo podrazumeva masovnu proizvodnju proizvoda i ponudu roba i usluga koje daleko nadilaze zadovoljenje osnovnih potreba pojedinaca i porodice. To je mnogo više od potrebe. Stručnjaci ovu potrošačku pojavu nazivaju konzumirizam, koja se širi na globalnom nivou kao produkt globalizacije i digitalizacije, koja sve te proizvode, bili oni nužni, potrebni ili luksuzni, čini dostupnim potrošačima širom sveta. A uspeh konzumerizma se temelji na uverenju da određena roba, određeni proizvodi, daju i dodaju vrednost i značenje pojedincima i njihovu ulogu u društvu.

Robni brend danas se posmatra kao neophodni uslov za prepoznavanje pozicije pojedinaca. Tako se stvaraju veštačke potrebe koje povezuju odabrane i željene robe sa statusom pojedinaca, a to je i cilj potrošačkog društva, da svaka roba nađe svog kupca, odnosno da svaka roba nađe svog potrošača.

Svaki građanin se u određenom trenutku nalazi u ulozi potrošača odnosno kupca određenih roba za ličnu upotrebu, za porodicu ili za domaćinstvo. Kupujemo hranu, odeću, obuću, kućne aparate, nameštaj, ali i luksuzne robe, umetničke predmete, turističke aranžmane i razne druge usluge, kojima želimo da poboljšamo svoje uslove života i da svoj dom učinimo prijatnim.

Naravno, kupovinu uvek želimo da organizujemo shodno svojim materijalnim mogućnostima, mada potrošački mentalitet ne zaobilazi, nažalost, nikoga od nas. Ali, šta god da kupujemo i koliko god da košta proizvod ili usluga za koju smo se opredelili, uvek kao potrošači očekujemo da on ima određeni i garantovani kvalitet. To podrazumeva da je proizvod pre svega ispravan, siguran, pouzdan i ima upotrebnu vrednost, a da usluga bude adekvatna ponudi i ceni.

Ovo je vreme globalnog potrošačkog društva u kome, nažalost, najčešće kapital i njegovo sticanje ima primat nad kvalitetom i garancijama koje proizvođač mora da ponudi potrošaču. Nije proizvođaču uvek cilj kvalitet, već dobit sa što manje ulaganja i što manje troškova. Cilj je brz, što veći obrt kapitala, tako da se često zaboravlja i na poslovni moral, ali često se zaboravlja i na odgovornost. Upravo zbog tog globalnog trenda proizvodnje i potrebnih i nepotrebnih roba koje su karakteristika potrošačkih društava potrošač mora biti zaštićen.

Otuda i potreba da država propisuje zakone kojima se garantuju osnovna prava potrošača, a to su pravo na zaštitu zdravlja, bezbednosti, imovinskih interesa potrošača, a s tim u vezi se propisuju i mere zaštite i način njihovog sprovođenja, naravno. Srbija ima i Strategiju zaštite potrošača i Zakon o zaštiti potrošača koji je donet 2014. godine, a on je zamenio ranije donet zakon 2010. godine. Dakle, ova oblast je značajna i sa dosta pažnje se uređuje kod nas, što govori da idemo ka izgradnji socijalno odgovorne države prema svojim građanima, ali pre svega prema potrošačkim potrebama koje su suština životne potrebe.

Novi predlog zakona koji je pred nama govori u prilog činjenici da se radi o veoma fleksibilnoj, dinamičnoj i promenama podložnoj oblasti, koja se stalno mora institucionalno i pravno dograđivati, kako bi se išlo u korak sa našim strateškim ciljevima, sa međunarodnim standardima, ali i sa stalnim potrebama potrošača da se njihova prava zaštite od svih devijantnih pojava na tržištu roba i usluga koje se stalno menja kako bi se zadovoljilo potrošačko društvo u celini, a devijantnih pojava na tržištu, nažalost, ima.

Nažalost, česti smo svedoci toga. Tako često kupimo neispravan kućni aparat ili se isti pokvari pre garantnog roka. U poslednje vreme, mislim na ono vreme pre Kovida, kada se mnogo više putovalo, mnoge vesti su počinjale informacijama da su turističke agencije prevarile turiste, da su aranžmani duplo prodati ili da kvalitet izdaleka nije onakav kakav je u prospektu, odnosno u reklamnom materijalu.

Upravo zato je zakon garant da proizvodi koji su naša potreba i kojima smo okruženi moraju biti bezbedni i moraju biti, pre svega, ispravni za upotrebu, mada nijedan zakonski sistem ne može garantovati da ne postoji nikakav rizik ili da su proizvodi 100% bezbedni. Naša zemlja ima visoke standarde bezbednosti proizvoda i neprekidno se zakonskom regulativom, što je upravo ovaj predlog zakona o kojem danas govorimo, kao i ostalim kontrolnim mehanizmima, bori za unapređenje tih standarda.

Bezbednost proizvoda je naročito važna kada je u pitanju hrana, posebno hrana za bebe, mada ni bezbednost drugih proizvoda nije manje značajna.

Pitanje bezbednosti hrane je najsloženije, jer je u pitanju, pre svega, zdravlje stanovništva i istovremeno je potrebno sagledati celokupan lanac, kako često kažemo - od njive do trpeze, kako bi se postigla bezbednost proizvoda.

Bezbednost hrane uključuje proizvođača, uključuje otkupljivača, prerađivača, distributera i na kraju uključuje trgovca. Nije uvek lako utvrditi čija je odgovornost zdravstveno neispravnog proizvoda.

Istina je, kod prodaje svih proizvoda, odgovornost prema kupcu snosi prodavac, ali je ovde očita i odgovornost proizvođača, tako da je taj lanac odgovornosti neophodno uspostaviti kako bi se odgovornost i podelila među svim učesnicima u ovom lancu, odnosno među svim učesnicima u ovom čitavom procesu.

Proizvođač svoju odgovornost snosi za poštovanje deklaracije i deklarisanog sadržaja. Doduše, kada uzmete neki proizvod, vidite da je sastav proizvoda ispisan najsitnijim slovima, često nečitljivim, što demotiviše potrošača da se na licu mesta upozna sa karakteristikama proizvoda, a u pitanju je hrana isključivo.

Stoga poseban zakon, a to je Zakon o bezbednosti hrane, uređuje način na koji poljoprivrednici proizvode hranu, uključujući i to koje hemikalije se koriste pri uzgoju biljaka i životinja, kako je hrana obrađena, koje veštačke boje i aditivi se dodaju u postupku prerade i same finalizacije prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda i kako se ta hrana prodaje.

Takođe, Republika Srbija ima Zakon o zdravstvenoj ispravnosti predmeta opšte upotrebe, kojim se reguliše bezbednost drugih potrošačkih dobara, kao što su igračke, kozmetički proizvodi i duvanski proizvodi.

Ono što je kvalitet Zakona o zaštiti potrošača jesu mere zaštite, tako da se nebezbedni proizvodi, proizvodi kojima je istekao rok, proizvodi koji ne odgovaraju deklarisanom sadržaju i kvalitetu moraju povući sa tržišta.

Kada je hrana u pitanju ne mogu a da se ne osvrnem na našu veliku neodgovornost u pripremi i korišćenju prehrambenih namirnica. Danas se hrana, nažalost, mnogo baca. Prema nekim podacima Svetske organizacije za hranu i poljoprivredu, na globalnom nivou godišnje se baci trećina proizvedene hrane. Od toga, po proceni, se čak 10% do 15% hrane baci zbog isteka roka. To govori da su procene proizvođača loše i da se proizvodi više nego što je potrebno. S druge strane, mnogo je još uvek gladnih u svetu, pa je nepojmljivo da bogati deo sveta tako neodgovorno koristi ove resurse. Sa hranom se mora odgovornije postupati, a to ćemo postići jačanjem upravo odgovornosti i proizvođača, ali i jačanjem odgovornosti i potrošača.

U tom smislu bih pohvalio što je na nivou UN određen Svetski dan bezbednost hrane, koji se obeležava svakog 7. juna, kako bi se skrenula pažnja i osnažile aktivnosti na sprečavanju, otkrivanju i upravljanju rizicima od hrane, odnosno doprinelo ukupnoj bezbednosti hrane, a time i zdravlju ljudi, ali i pristupu tržištu, ukupnom ekonomskom prosperitetu, poljoprivredi, turizmu i, naravno, održivom razvoju.

Citirao bih poruku prethodnog Svetskog dana bezbednosti hrane. Ona je važna za sve nas, a glasi – bezbednost hrane svačiji je posao. Ovom porukom se promoviše svest o značaju bezbednosti hrane, o obavezi svih nas da o tome brinemo, kao što brinemo o ostalim segmentima sopstvenog zdravlja.

Ovaj globalni cilj se postiže ne samo zakonskim rešenjima, već opštom edukacijom stanovništva, pre svega o bezbednosti hrane, ali i odgovornim korišćenjem namirnica, kako bi se izbeglo rasipanje ljudskih i prirodnih resursa i bacanje hrane.

I u Srbiji se, nažalost, baca mnogo hrane. Mi jesmo veliki proizvođač poljoprivrednih proizvoda, ali to ne znači da hranu treba bacati.

Naišao sam na podatak da se u Srbiji godišnje baci 83 kilograma hrane po stanovniku, što iznosi preko 700.000 tona godišnje. Čak 61% hrane bace sama domaćinstva, što potvrđuje neodgovoran odnos prema hrani, ali i prema kućnim budžetima, jer složićemo se, danas je najveća stavka u kućnom budžetu upravo trošak za hranu.

Kada je zaštita potrošača u pitanju, pomenuo bih značaj inspekcijskog nadzora i kontrole, jer to je jedan od efikasnijih načina otkrivanja neispravnih namirnica i drugih roba koje se nalaze u prodaji.

Osim prijava samih potrošača, najčešće se tokom inspekcijskih kontrola ustanove nedostaci proizvoda koji mogu prouzrokovati i fatalne ishode. Sećamo se svi onog tzv. slučaja rakije zozovače, nažalost.

Stoga je, ponoviću to, regulatorni okvir najvažnija brana od različitih oblika manipulacija, neodgovornosti, koristoljublja i protivpravnog ponašanja proizvođača i trgovaca prema potrošačima.

Ono što je, čini mi se, praksa pokazala, je da potrošači nisu dovoljno obavešteni o svojim pravima. Tu želim da istaknem važnost informisanja i edukacije, ali i aktivnosti udruženja za zaštitu potrošača, koja ovim zakonom dobijaju značajne ingerencije, što je takođe veoma važno.

Kao dobro zakonsko rešenje smatram zaštitu posebnih kategorija potrošača, kao što su maloletnici, jer se prodavcu zabranjuje da maloletnim licima prodaju alkoholna pića, uključujući i pivo, duvanske proizvode i pirotehnička sredstva. Nažalost, ova zabrana se, rekao bih, nedovoljno poštuje, jer je na prodavcu da slobodno proceni da li je neko lice ili nije maloletna osoba.

Još jedan aspekt zaštite potrošača bih naveo kao važan, a to je kupovina robe preko interneta ili naručivanje putem telefona. To pitanje se ovim zakonom adekvatnije uređuje, jer elektronsku trgovinu u komunikaciji nije jednostavno kontrolisati. Mi smo pre izvesnog vremena usvojili i Zakon o elektronskoj trgovini, tako da se on praktično implementira u ovom zakonskom predlogu.

Gotovo svakom od nas se desilo da kasni isporuka robe poručene preko interneta, da dobijete robu koji niste poručili, da kvalitet ni izdaleka nije onakvim kakvim se predstavlja. U suštini, shvatite da je internet trgovina bila rizik, jer odgovornost proizvođača i trgovca nije bila adekvatno pravno uređena.

Zakonom se sada izričito zabranjuje nepoštena poslovna praksa trgovca prema potrošaču i podvlači uloga ugovora o kupoprodaji proizvoda. Svim ovim izazovima novih oblika trgovanja treba odoleti, a to se može postići neprekidnom, ponavljam, edukacijom potrošača i jačanjem odgovornosti prodavaca, što sam već pomenuo kao bitnu karakteristiku zaštite potrošača. Sve to prate i adekvatne zakonske sankcije, što bi trebalo da unese više reda na tržištu.

Ono što novi Zakon o zaštiti potrošača dobro uređuje jeste nasrtljiva poslovna praksa i obmanjivanje kupaca. Danas proizvođači podstiču kupovinu svojih proizvoda sve agresivnijim marketingom, tako da popularni brendovi i agresivne reklamne poruke utiču na opredeljivanje potrošača za određene brendove koji danas diktiraju potrošačke navike, životni stil i modu, takoreći.

Negativni konteksti potrošačkog društva se mogu izbeći realnijim pristupom potreba potrošača, ali i kvalitetnim zakonskim okvirom koji garantuje prava potrošača i njihovu adekvatnu zaštitu, što Srbija upravo i čini ovim zakonskim predlogom.

Potrošnja roba jeste smisao proizvodnje, ali i usaglašavanje sa potrebama i mogućnostima potrošača biće nužno u narednom periodu, jer sve što kao čovečanstvo činimo mora biti usaglašeno sa održivim razvojem i sa zaštitom životne sredine.

Na kraju bih u kontekstu potreba potrošača istakao činjenicu da osnovne potrošačke potrebe ekonomski merimo cenom potrošačke korpe, a s tim u vezi i minimalnom cenom rada. Vlada Republike Srbije je pre nekoliko dana utvrdila novu minimalnu cenu rada za 2022. godinu. Ona je povećana i iznosi 35.012,00 dinara, što potvrđuje razvojne rezultate i ekonomske mogućnosti naše države, što će uticati i na povećanje plata i penzija u narednom vremenskom periodu.

Na samom kraju, još jednom ću ponoviti, poslanička grupa SPS u danu za glasanje podržaće ovaj zakonski predlog. Zahvaljujem.
Zahvaljujem.

Uvaženi predsedavajući gospodine Orliću, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, naime, juče je prvi put u javnosti predočen jedan kompletan izveštaj Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda na teritoriji srebreničke regije u periodu od 1992. do 1995. godine, koju je osnovala Vlada Republike Srpske 2018. godine, a na čijem čelu je bio gospodin Gideon Gajf, inače ugledni izraelski stručnjak za proučavanje Holokausta,

Komisija je sastavljena od stručnjaka izabranih na osnovu svojih profesionalnih ekspertiza i ličnog i profesionalnog integriteta.

Pročitaću sastav Komisije, jer zlonamerni bi mogli reći da su tu bili samo predstavnici Ruske Federacije i Republike Kine, ali nije tako i to ćete videti iz sastava Komisije.

Dakle, pored Gajfa, članovi Komisije za Srebrenicu su i Markus Godbah, advokat iz Nemačke i veštak za suđenje zločina Aušvica, Juki Osa iz Japana, Rodžer Bajard, forenzičar iz Australije, Đuzepe Zakrija, publicista iz Italije, u međuvremenu, nažalost, preminuo, Lorens Armand Frenč iz SAD, Adenrele Šhinaba, ekspert za Boho Haram, ekstremistički i islamistički pokret iz Nigerije i prof. dr Marija Đurić, šef forenzičke laboratorije Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Veoma kompetentna i kvalifikovana Komisija.

Ova komisija je, nakon trogodišnjeg rada, sastavila izveštaj na preko 1.000 strana sa ozbiljnom stručnom i naučnom argumentacijom.

Ja ću pročitati deo zaključka komisije, a on glasi: „Nakon temeljne istrage Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu od 1992. do 1995. godine, zaključuje se da se u Srebrenici nije dogodio niti pojedinačni zločin genocida, niti genocid uopšte.“

Dakle, nije bilo genocida i to ne tvrdimo mi, već ugledna grupa međunarodnih eksperata.

Činjenica je da ovaj Izveštaj govori suprotno od sramne presude Haškog suda generalu Mladiću, Radovanu Karadžiću. Izveštaj ove Komisije pokazuje da Haški sud, nažalost, nije radio profesionalno, nije se rukovodio pravom i pravdom, međunarodnim pravom, već je imao jedan selektivan pristup, nekome manje, a nekom više.

S druge strane, neke zemlje u regionu, želeći da se dodvore svojim mentorima, požurile su da brže bolje donesu svoje rezolucije kojima Srbe osuđuju za genocid u Srebrenici i na taj način unapred opredelile da je Srebrenica genocid, što naravno nije istina.

Očigledno je da se time služe kao političkom polugom. Čak je i bratska Crna Gora požurila da to učini pre Prištine i pre prištinske vlasti. Od Prištine se to moglo očekivati, jer Priština koristi svoj dobro uvežbani metod da je napad najbolja odbrana i da je bolje i politički isplativije druge optuživati.

Podsetiću, Srbija je jedina pre više od deset godina osudila zločine u Srebrenici i to je bila naša međunarodna i moralna obaveza, izrazili saučešće porodicama žrtava, nadu i veru da se takvi zločini više nikada neće ponoviti ni na jednoj strani i da ćemo sačuvati mir i stabilnost, ali i vrlo jasno rekli da zločin ne može biti nacionalni, da za zločin ne može odgovarati narod, ne može odgovarati država, mora odgovarati pojedinac, a svako ko je počinio zločin treba i mora da odgovara.

Dobro oni to znaju i kada već tako pravdoljubivo, zašto niko od njih nije osudio nijedan zločin počinjen prema Srbima u sukobu tokom raspada SFRJ? Zašto nije osuđen zločin nad Srbima u Podrinju, Bratuncu i srebreničkim selima, gde je stradalo preko tri hiljade Srba? Zašto nije osuđena „Oluja“ u kojoj je mučki ubijeno 1.869, a proterano 250.000 Srba? Zašto nisu osuđena brojna masovna ubistva i proterivanja preko 250.000 Srba sa prostora Kosova i Metohije? Na kraju, zašto nijedna zemlja regiona nije do sada donela rezoluciju o osudi genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima izvršenim u ustaškim logorima smrti tokom Drugog svetskog rata na prostoru i na teritoriji NDH-a.

Očigledno je da se radi o orkestriranoj, o dobro osmišljenoj strategijskom napadu na Republiku Srbiju, o dobro osmišljenoj politici napada na Republiku Srbiju, pritisci na Republiku Srbiju i zato mi kažemo da u periodu pred nama je Srbija pred velikim iskušenjima i pred velikim izazovima. Zarad pravdanja sopstvenih zločina, pa i genocida nad Srbima, potrebno je upravo nas Srbe i jedino nas proglasiti genocidnim narodom, a nije to istorijska istina? Šta ćemo sada? Dokle više ovo ide? Šta je sa srpskim žrtvama? Ja postavljam samo jedno pitanje – da li Vlada ima mogućnost i planira da kada je reč o ovom izveštaju preduzme bilo šta povodom okrutne ratnohuškačke politike uperene protiv Srbije koja se svakodnevno u sve brutalnijim oblicima čuje u regionu i od Albanaca sa Kosova i Metohije, pri čemu se našem narodu stavlja pečat genocidnosti, kojim će biti obeležene i sve buduće generacije ukoliko mi kao država ne reagujemo adekvatno na ove gnusne optužbe.

Zahvaljujem, predsedavajući.