ŠESTO VANREDNO ZASEDANjE, 31.05.2001.

2. dan rada

OBRAĆANJA

Božidar Vujić

Slušajte pa ćete videti, naučićete i vi šta je tema. Sećam se da su došli iz Rambujea poniženi, izvređani i ucenjivani. Mi, srpski radikali, nismo prihvatili Rambuje. Sećam se početka juna 1999. godine kada je, jer mir nema alternativu, Milošević kapitulirao i predao međunarodnoj zajednici, koja je uvek sa dobrim namerama, i to predao Kosovo i Metohiju. Srpski radikali za kapitulaciju nisu glasali. To je bilo koliko juče, a to je i danas. Kosovo i Metohija je okupirana. Očito mi Srbi imamo loše istorijsko pamćenje. Jer, 4. juna 1920. godine u Trijanonu, negde kraj Pariza, međunarodna zajednica dobrih namera i tada je iscrtala Srbiji, pobednici iz Prvog svetskog rata, granice države. Iz novostvorene mađarske kolone izbeglica, kolone optanata, vraćale su se u maticu, vraćali se Srbiji, vraćali se Kosovu. Nakon Rambujea, opet kraj Pariza, igrom slučaja juni, opet 1999. godine...
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Gospodine Vujiću, pošto se i posle upozorenja ne držite teme, izričene su vam dve opomene i prekoračili ste vreme, oduzimam vam reč. Molim vas da se udaljite sa govornice.
Reč ima narodni poslanik Petar Petrović, a neka se pripremi za diskusiju narodni poslanik Anita Beretić.
...
Jedinstvena Srbija

Petar Petrović

Poštovano predsedništvo, poštovani narodni poslanici, Ustavni okvir za privremenu samoupravu na Kosovu i Metohiji, koji je sačinio Hans Hekerup, samo je još jedan korak koji čini međunarodna zajednica na čelu sa SAD-om da se ovaj deo Srbije i Jugoslavije odvoji od svoje matice i u daljem razvoju događaja pripoji Albaniji ili nekoj drugoj državi.

Iako je Rezolucijom Saveta bezbednosti 1244 garantovan teritorijalni integritet i suverenitet Savezne Republike Jugoslavije, ovim ustavnim okvirom Hansa Hekerupa se grubo krši navedena rezolucija i omogućava Albancima da ostvare svoje davno zacrtane ciljeve. Postavlja se pitanje, zašto međunarodna zajednica sada, kada su u Srbiji na vlast, posle decembarskih izbora 2000. godine došle one političke snage koje su imale punu podršku te iste međunarodne zajednice, ne učini korak na povratku Kosova i Metohije u ustavni i zakonodavni sistem Srbije i Jugoslavije i tako na delu pokaže da je za očuvanje celovitosti Srbije, odnosno Jugoslavije u međunarodno priznatim granicama.

Siguran sam da je razlog veoma jasan ili, kako se to danas popularno kaže, transparentan, treba do kraja sprovesti ono što je davno negde dogovoreno, a to je otcepljenje Kosova i Metohije od Srbije, odnosno od Jugoslavije. Da je ovo što sam rekao tačno, najbolje i na direktan način potvrđuje Ustavni okvir Hansa Hekerupa, koji predviđa da Kosovo i Metohija ima sve atribute državnosti, a to su: svoju teritoriju, potpunu samostalnost, organe vlasti, zakonodavne, izvršne i sudske, svoju zastavu, a kasnije verovatno grb, valutu, ima sada predsednika itd.

U pomenutom dokumentu Hansa Hekerupa, ni na jednom mestu, ni jednom rečenicom ne predviđa se pravo Srbije ili Jugoslavije da može, preko svojih državnih organa, da se meša u unutrašnje stvari Kosova i Metohije. Dakle, stvara se država u državi.

Posebno zabrinjava činjenica da se ovim ustavnim okvirom Srbi na Kosovu i Metohiji tretiraju kao etnička zajednica ili, preciznije i bolje rečeno, kao nacionalna manjina. Molim vas, da li je moguće da Srbin u svojoj rođenoj zemlji, na bilo kom delu svoje teritorije, odnosno teritorije Srbije, a posebno na Kosovu i Metohiji, može biti nacionalna manjina i čekati da mu neki predstavnik međunarodne zajednice, nekim pravnim aktom omogući da ostvaruje svoja građanska prava?

Ako je i od Hansa Hekerupa, i od međunarodne zajednice, mnogo je. Kad već govorimo o etničkim zajednicama, kojima je Hans Hekerup odredio na koliko poslaničkih mandata imaju pravo u Skupštini Kosova i Metohije, ne mogu a da ne pomenem jednu, koju izmišlja pomenuti gospodin, a to je zajednica Bošnjaka. Gde je, kada i kako nastala ta etnička zajednica na Kosovu i Metohiji, to sigurno ni sam Hans Hekerup ne zna, ali je navodi, iz samo njemu poznatih razloga.

SSJ smatra da je ovako predloženi ustavni okvir za privremenu samoupravu Kosova i Metohije neprihvatljiv, iz više razloga - pravnih, moralnih i istorijskih. Ni po koju cenu ovakav ustavni okvir se ne bi smeo prihvatiti. Za to nema mandat ni srpska, ni Savezna vlada, a nema ni ova skupština. Ne mogu a da se ne osvrnem na ponašanje međunarodne zajednice i njene dvostruke aršine, kada je u pitanju Kosovo i Metohija, i građani koji su živeli, i sada žive na ovim prostorima.

S jedne strane se čine maksimalni napori da se Albancima ispune svi zahtevi, a sve pod izgovorom da su od prethodnih vlasti bili ugnjetavani. Ovde ne mislim samo na vlasti u prethodnih 10 godina, nego mislim na sve vlasti koje su bile u bivšoj Jugoslaviji, od 1945. godine do sada, da su imbila oduzeta neka osnovna ljudska prava, itd.

Kako su živeli Albanci na Kosovu i Metohiji pod prethodnim vlastima, valjda najbolje govore sledeće činjenice - imali su potpuno ista prava kao i svi drugi narodi sa kojima su živeli na ovim prostorima, a to su - pravo na rad, na slobodu kretanja, na besplatno školovanje na svom maternjem jeziku, počev od osnovne škole do fakulteta, na ispoljavanje svojih verskih shvatanja itd.

S druge strane, Srbi koji su danas ostali na Kosovu i Metohiji, nemaju od navedenih prava nijedno. Da li je međunarodna zajednica omogućila da i Srbi, i drugi nealbanci, imaju ista prava kao i Albanci? Deklarativno da, praktično ne.

Šta čini međunarodna zajednica i Hans Hekerup da omoguće da se preko 350.000 Srba i nealbanaca, prognanih i proteranih, vrate na svoja vekovna ognjišta, u svoje domove, na svoja radna mesta, na svoja imanja? Oni danas žive u kolektivnim smeštajima širom Srbije, ili kod rođaka i prijatelja, u većini slučajeva bez ikakvih materijalnih uslova za život i rad, čekajući dan kada će primiti neku humanitarnu pomoć da bi preživeli.

I ovde bih napravio jedan izlet - da li je moguće da Albanci danas, i unazad nekoliko godina, traže neka nova prava. U kojoj državi su se to oni obogatili? Danas ima veoma bogatih ljudi na ovim prostorima, koji su albanskog porekla, odnosno Albanci. Nisu plaćali porez ovoj državi, a uživali su sva prava. Školovali su svoju decu, lečili sebe i članove svoje porodice, ovoj državi nisu davali ni dinar, niti su plaćali poreze, niti su plaćali struju, niti su plaćali komunalne usluge, i nijedan srpski inspektor ili neki drugi prinudni organ nije smeo da uđe u ta mesta gde su živeli Albanci, gde su bila čisto etnička albanska naselja, da pokuša da naplati ono što je državno.

I, kada je država preduzela mere da se to naplati, onda je stupila međunarodna zajednica da, Bože, zaštiti te ljude, koji su, eto, ugnjeteni i hoće država da uzme što je njihovo.

Siguran sam da Hans Hekerup to vrlo dobro zna, ali ne brine mnogo. Njemu je osnovni cilj da dosledno sprovede dobijeni zadatak, a to je da osamostali Kosovo i Metohiju, a kasnije, zna se šta dalje sledi.

Na osnovu ovoga što sam izložio, smatram da o bilo kakvoj samoupravi na Kosovu i Metohiji ne može biti ni govora, dok se i poslednji prognani Srbin i nealbanac ne vrati svojoj kući i ne omogući mu se pravo na bezbedan život.

Takođe je neophodno izvršiti valjan popis stanovništva na Kosovu i Metohiji i vratiti u svoje matične zemlje sve one koji nemaju dokaz da su državljani Srbije. Dakle, one koji su poslednjih nekoliko godina na ilegalan način došli na Kosovo i Metohiju. Samo tako bi se dobila realna i prihvatljiva osnova za neku vrstu samouprave na Kosovu i Metohiji. No, i tada, i ta samouprava, ili autonomija, morala bi da bude u okviru Srbije i Jugoslavije, gde bi važili oni zakoni i pravila, koja važe i u drugim delovima Srbije, za sve druge građane Srbije.

I da iskoristim priliku, da samo podsetim da je u SSJ juče prispelo pismo srpskog življa iz Kosovskog Pomoravlja, iz opština Novo Brdo, Kosovska Kamenica, Gnjilane, Vitina, Uroševac (ne iz ovih mesta, nego iz enklava u kojima žive), u kome se žale na neverovatan život koji oni tamo imaju. Jednostavno su zatečeni, kao da su u getu, tako da ne mogu da izađu iz tih mesta. Oni bukvalno danas gladuju.

Molim da se ovo shvati najozbiljnije, da država Srbija, preko svojih predstavnika, najozbiljnije preduzme neke korake hitno, da bi se tim ljudima pružila neka neophodna pomoć u ovom trenutku. Hvala.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Ljubiša Maravić.

Ljubiša Maravić

Poštovani predsedniče, uvažene kolege poslanici, slušao sam pažljivo učesnike u dosadašnjoj raspravi i, kao Srbin sa Kosova i Metohije, veoma sam zadovoljan stepenom razumevanja za tešku situaciju u kojoj se mi sada nalazimo. Lično bih voleo da nije bilo na momente prejakih poslaničkih tonova, ali to shvatam kao nužnu posledicu veoma različitih političkih opcija, kojima pripadaju uvažene kolege narodni poslanici.
Podsećam vas da je poslanička grupa SPS-a, kojoj pripadam, još februara meseca tražila upravo raspravu o stanju na Kosovu i Metohiji, dok se tema rasprave o tekstu, koji je oktroisao izvesni stranac, ma koliko on bio visoko kotiran u međunarodnoj zajednici, nametnula dosta kasnije.
Dakle, mi ne treba da donosimo deklaraciju, čiji je osnovni moto popravka Hekerupovog teksta, već dokument kojim mi izražavamo svoj nepokolebljivi stav da ne odustajemo ni od saveznog, ni od republičkog Ustava, niti od jednog prava koje proizilazi iz njih.
Uvažene kolege, država SRJ je nedavno primljena u UN i samim tim ova međunarodna organizacija je automatski priznala naš važeći savezni Ustav, i time, teritorijalni suverenitet i integritet SRJ.
Podsećam vas da je po tom ustavu Republika Srbija sastavni deo SRJ, a Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo Republike Srbije. Dakle, bez promene republičkog i saveznog Ustava, a naročito republičkog, za koji mi moramo da pitamo narod na referendumu, ova skupština nema prava da prihvata nikakav pravni akt koji se kosi sa fundamentalnim pravnim aktom koji predstavlja Ustav naše zemlje.
Zbog toga mi treba da u deklaraciji umesto stava u kome će se pominjati taj Hekerupov papir, ovde zajednički zapitamo međunarodnu zajednicu kada će ona ispuniti svoje obaveze koje je preuzela Rezolucijom 1244 Saveta bezbednosti UN. Dakle, kada će biti omogućen povratak naših snaga bezbednosti i carine na teritoriju Kosova i Metohije, ali ne carine koja je sada postavljena prema prostornom delu Republike Srbije, već carine prema Republici Albaniji i prema Republici Makedoniji.
Zato, uvažene koleginice i kolege, mi treba da pitamo nekoga u ovoj zemlji - zašto je dozvoljeno postavljanje carina, ali i da pitamo njih iz međunarodne zajednice - zašto ona nije postavljena gde joj je i mesto, u skladu sa važećim propisima SRJ i Rezolucijom 1244 Saveta bezbednosti UN.
Isto tako, mi ne treba da govorimo o šitparskim teroristima kao nekom apstraktnom pojmu koji ugrožava elementarna prava nealbanskog življa na prostoru Metohije i Kosova, ako znamo da ovlašćeni predstavnici međunarodne zajednice nisu razoružali tzv. OVK, što je i obaveza međunarodne zajednice po Rezoluciji 1244, već su ih samo preobukli u nove uniforme i dali im nove oznake.
Prema tome, neka gospoda Hans Hekerup i Dan Evers, umesto što pokušavaju da naš narod i državu prevedu žedne preko vode, podmećući nam nešto što nam nije u interesu, postaraju se da u život sprovedu sve one odredbe Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN koje su upravo interes našeg naroda.
Zbog svega prethodno izloženog, smatram da naša generacija ne treba da se odrekne zaveta svojih predaka, interesa budućih pokolenja, već da upotrebi ono jedino ali moćno oružje koje nam je u ovoj situaciji preostalo - nećemo, nećemo, ne damo i ne damo.
I još nešto, setih se što mi je sredinom prošle decenije rekao jedan čovek kada se vratio sa puta po Rusiji, a to je da je najčešći grafit na zidovima ruskih gradova bio "Serbija - Staljingrad". Nemojmo da jedino mi ne vidimo ono što svi drugi već odavno vide.
Niko ne sme naterati ovu skupštinu da formalno prihvati odricanje od svojih najvitalnijih interesa našeg naroda - Kosova i Metohije. Upravo je to ključni momenat cele rasprave i naše najjače i najmoćnije oružje.
Uvažene koleginice i kolege, saradnja sa UN na prostoru Kosova i Metohije, radi stvaranja povoljnih uslova za život, uopšte ne znači da imamo ikakvu obavezu da zbog toga menjamo naše pravne akte, a kamoli da ih usaglašavamo sa onima koje nam oni - stranci - sada nameću. Svi ti akti UNMIK-a i Rezolucija 1244 imaju samo privremeni karakter, a naše pravo na Metohiju, na naše Kosovo je vekovno i trajno.
Danas je bilo reči ovde od mojih uvaženih kolega o nekim kooperativnim Srbima koji danas žive na Kosovu i Metohiji. Međutim, setimo se primera iz ne naše tako davne istorije, koji nas mogu uveriti da ti kooperativni Srbi i nisu imali nekog uspeha u saradnji sa neprijateljima.
Samo da navedem jedan primer. Primer Banjičkog logora, u kome su jedni kooperativni Srbi dozvolili da se pobije više o 80.000 nekooperativnih Srba. Mislim da je primer više nego ubedljiv. Optuživali su nas za nekooperativnost i prisiljavali da budemo kooperativni. Zar nismo preko 20 puta pozivali šiptarsku nacionalnu manjinu na kooperativnost, da razgovaraju sa legalno izabranim najvišim vlastima ove zemlje u Prištini.
Oni ni tada, a vidimo ni sada to ne žele. Dakle, problem nije u tome ko je na vlasti u državi Srbiji, već je za njih problem samo Srbija i oni Šiptari na prostoru Metohije i Kosova koji nisu Šiptari sa tog prostora. Ali, zbog čega sve ovo govorim. Govorim zbog svih onih znanih i neznanih heroja koji su tokom svih ovih godina dali svoj život za Metohiju i za svoje Kosovo u Srbiji, zbog svih onih prognanih samo zato što nisu Šiptari koji žive ko zna gde i u kakvim uslovima, zbog kidnapovanih o čijoj se sudbini ne zna, zbog njihovih ojađenih porodica i prijatelja.
Pitam se i pitam sve vas, kome su smetali i koga su ugrožavali golobradi mladići iz Peći, Ivan Obradović, Zoran Stanojević, Svetislav Ristić i Dragan Trifunović ili golobradi ranjeni mladići Radević, Lončarević, Šabović i Nikola Rajović, mnogi drugi znani i neznani. Njihovo ubistvo i ranjavanje, kao i ubistva drugih su zločin koji nadmašuje sve zločine svojom svirepošću, podmuklošću i kukavičlukom.
Poštovane kolege, svoje izlaganje završiću stihovima koji, i kada se prvi put čuju, ne mogu da se zaborave "U mom srcu, zenici oka, čuvam za tebe najlepše snove. Podigni glavu, rano duboka, ne ostavljamo te, ostaješ sa nama, Kosovo moje". Hvala.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Miloš Lukić.

Miloš Lukić

Uvaženi gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, kada se postavi pitanje ko je kriv za ovakvo stanje na Kosovu i Metohiji moramo biti samokritični i reći da su svi krivi. Kriva je pozicija, kriva je opozicija. Krivi su čak i oni građani koji sebe smatraju apolitičnim, koji ne žele da se upliću u političke rasprave, a iz prikrajka osuđuju jednu ili drugu politiku.
Krivi su Srbi, Šiptari, međunarodna zajednica i to je ono stanje kakvo jeste, a nama ostaje da nastavimo da radimo ono što nam je obaveza i što nam je zadatak, kako bismo spasli Kosovo i kako bi ono ostalo u sastavu Srbije i Jugoslavije.
Jedno veliko pitanje se postavlja kada je reč o ovlašćenjima Generalnog sekretara UN, jer sticajem okolnosti imao sam prilike da neposredno pre ovog nastupa pogledam Povelju UN. Generalni sekretar UN je glavni upravni službenik UN. Postavlja se logično pitanje, kako je moguće da jedan takav službenik prenese na nekoga ko se zove Hans Hekerup sva ova ovlašćenja koja taj čovek ima.
Kada bi Generalni sekretar UN imao ovlašćenje da menja granice, društveno uređenje, etnički sastav u pojedinim državama, sigurno da to ne bi bio Kofi Anan, a pre njega Butros Gali, Kurt Valdhajm ili U Tant. Oko ovog mesta bi se vodili svetski ratovi i svako bi se borio za tu poziciju.
Ovako, mi smo svesni toga da su to samo činovnici a da se politika vodi na drugom mestu. Kao specijalni predstavnik Generalnog sekretara UN Hans Hekerup je donošenjem ovog ustavnog okvira uradio nešto na šta apsolutno nije imao pravo.
To je ono što želim da kažem. S obzirom da ovde nema predstavnika Vlade, hteo sam da sugerišem da u svim kontaktima insistiraju na tome da imamo ozbiljno prekoračenje ovlašćenja i da imamo prenošenje ovlašćenja na nekoga ko to nikako nije mogao da ima. Ova deklaracija, koja će verovatno biti usvojena na kraju ove sednice, ne bi trebalo da bude kraj aktivnosti i da kažemo da smo ovaj problem na taj način rešili. To bi trebalo da bude tek početak i da bude inspiracija svim onim političarima koji se nalaze na čelu, pre svega republičkih organa, ove skupštine, Vlade i svima onima koji zastupaju državu sa saveznog nivoa, da rade na tome. Pre svega, da insistiraju na primeni Rezolucije 1244.
Kada je reč o Rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, svi smo je mi doživeli u jednom momentu kao poraz ili kao kapitulaciju. Zatim smo se nadali da ćemo ipak ostvariti nešto više od prava koja su nam data tom rezolucijom. Očekivali smo da ćemo nadmudriti tu svetsku zajednicu, da će se uraditi nešto više od onoga što nam je dato tom prilikom. Sada smo u poziciji da se borimo za ostvarenje Rezolucije 1244, da se borimo za minimum onih prava koja su nam tom rezolucijom data. Ne bih ponavljao, svi znamo da su to prava na povraćaj vojske i policije na Kosovo i da u toj rezoluciji jasno i nedvosmisleno piše da je Kosovo sastavni deo Jugoslavije.
Kada se radi o tome da je Rezolucijom 1244 predviđeno da se na Kosovu nađe privremeno rešenje, to privremeno rešenje je nespojivo sa pojmom izbori. Jer, privremeno rešenje, privremena uprava ili administracija bi moglo da znači da taj ovlašćeni predstavnik može da imenuje one organe lokalnih vlasti, pokrajinskih, itd, ali da ih on lično imenuje, u cilju sređivanja određenih matičnih evidencija po opštinama, a nikako da se izaberu organi vlasti. Izbor organa vlasti znači, praktično, da se na taj način volja građana ispoljava. Vrlo teško je posle toga vraćati to na neko administrativno ili privremeno rešenje.
Postavlja se još jedno pitanje - zbog čega se ovoliko žuri? Prema shvatanju nas iz SSJ-a, u najboljem slučaju, kada bi sve bilo idealno, kada bi se Rezolucija 1244 sprovodila onako kako piše, kada bi se svi prognani Srbi vratili na svoja ognjišta, kada bi se garantovala bezbednost svima, sprovođenje izbora bi moglo da se očekuje tek za tri do pet godina. Realno, za desetak godina bi mogli jedni pošteni izbori da se sprovedu, kažem uz ostvarenje ovih prethodnih uslov, da se, pre svega, garantuje bezbednost svima.
Međutim, tu se nameće jedan utisak, kao da svet i Evropa žele da se oslobode ovog balasta i da nam, praktično, sprovođenjem izbora, odnosno prihvatanjem ovog privremenog ustavnog okvira praktično vrate ovaj problem i da deo naše teritorije poklone Šiptarima. Narod postavlja nekoliko pitanja, a ta pitanja su sasvim na mestu. Prvo je pitanje - ko u ovom momentu eksploatiše ona prirodna bogatstva po kojima je Kosovo i Metohija poznata? Ko eksploatiše one privredne potencijale i energetske potencijale koji su, takođe, svima nama dobro poznati? Na kraju, ko će sutra ubirati poreze i takse i ko će raspolagati tim sredstvima? Sva ova pitanja su upućena, pre svega, srpskoj Vladi, jer ona bi morala svim silama da se bori da se ovo ostvaruje u okviru institucija ove Republike. Ako to piše u Rezoluciji 1244, da to mora da se ostvaruje u saradnji sa saveznim organima, mislim da to apsolutno ništa ne smeta i ne bi trebalo ovde da se javlja neki sukob nadležnosti ili čak netrpeljivost. Možda se to u nekim momentima i naslućuje.
Treba posebno obratiti pažnju na diskususije poslanika sa Kosova i Metohije, koji su ipak bili najiskreniji u svojim diskusijama i izneli su najviše argumenata. Mislim da su se oni ova dva dana najviše držali teme. Normalno, svi mi ostali treba da prihvatimo kritiku, ukoliko to nismo činili.
Stranka srpskog jedinstva smatra da svi državni organi, na republičkom i saveznom nivou, treba ozbiljno i odlučno, ali i razumno i mudro da vode nacionalnu politiku, da konačno definišu srpske nacionalne interese i da rade na njihovoj trajnoj zaštiti. Mislim da smo tu malo stali, da smo svi mi malo zahvaćeni svim ovim promenama i da se o tim nacionalnim interesima ne vodi dovoljno računa. Mislim da je to ono pitanje kod koga ne bi trebalo da bude pogodbe, gde bi sve političke snage u ovoj zemlji trebale da se slože, a posle toga, kada sve ovo dođe na svoje mesto, da se bavimo našim međustranačkim sukobima. Zahvaljujem.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Dragan Lazić. Pošto više nema prijavljenih narodnih poslanika, posle toga ću dati reč predsednicima poslaničkih grupa koji nisu iskoristili pravo.
Reč ima narodni poslanik Tomislav Nikolić, po Poslovniku.
...
Srpska radikalna stranka

Tomislav Nikolić

Srpska radikalna stranka
Gospodine predsedniče,  imam da prijavim dve povrede Poslovnika. Najpre, jednu koja se desila dok niste bili u sali. Ubuduće bih vas zamolio kad izlazite iz sale i ostavljate nekog od potpredsednika da  vas zamenjuje, da taj potpredsednik ispuni bar dva osnovna uslova da bi mogao da vas uspešno zamenjuje. Prvi je da ne oseća nikakvu mržnju prema poslanicima SRS-a. Drugi je da razume ono što poslanici govore. Desilo se, dok je govorio gospodin Božidar Vujić, da ga gospođa koja vas je zamenjivala nije razumela. Potpuno je govorio u okviru teme, a izrekla mu je dve opomene. Onda mu je čak, na kraju, oduzela reč, navodeći dva razloga za oduzimanje reči. Jedan  što ne govori o temi, a drugi što je, tobož, isteklo vreme za nekih 24 sekunde, koliko je zaista bilo isteklo, što više ne bi smelo da se događa. Pročitao sam stenogram, gospodin Vujić je govorio u okviru teme, ali to treba razumeti. Neko ko nema dovoljan koeficijent inteligencije, nemojte da vas zamenjuje. Vidim da vi dobro procenjujete.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Gospodine Nikoliću, izričem vam opomenu.