Poštovani narodni poslanici, dozvolite da vas podsetim na tačan naslov spisa o kome danas razgovaramo. Taj naslov glasi ovako - Predlog zakona o akcionom planu harmonizacije ekonomskih sistema država članica državne zajednice Srbija i Crna Gora radi sprečavanja i uklanjanja prepreka slobodnom protoku ljudi, robe, usluga i kapitala.
Mi smo u današnjoj raspravi čuli vrlo detaljne i ozbiljne, stručne ekonomske analize ovoga spisa. Umesto takvih stručnih analiza, mogao bih da se pozabavim jezičkim i logičkim analizama ovog zakonskog predloga. Pritom mi je žao što gospodin potpredsednik Vlade nije prisutan jer sam želeo da postavim pet-šest pitanja; dakle, umesto bilo kakvog komentara hteo sam da postavim jednostavna, nimalo stručna, ali čini mi se ipak logična i zdravorazumska pitanja, ona pitanja koja postavljaju građani Srbije i Crne Gore.
Prvo takvo pitanje bi glasilo ovako: da li Srbija i Crna Gora doista imaju dva različita ekonomska sistema? Da li su razlike u ekonomskim sistemima Srbije i Crne Gore toliko velike, a sličnosti tako male, da moramo da govorimo o dva sistema? Već iz naslova ovog teksta se vidi da je reč o jednom sistemu. Kakvom sistemu? Reč je o ekonomskom sistemu koji je autarhičan, o ekonomskom sistemu koji postavlja prepreke slobodnom protoku ljudi, robe, usluga i kapitala. I to je ono što je zajedničko i za ekonomski sistem Srbije i za ekonomski sistem Crne Gore.
Druga zajednička karakteristika ta dva ekonomska sistema jeste da su i jedan i drugi neefikasni. Neefikasan je ekonomski sistem Srbije, neefikasan je ekonomski sistem Crne Gore, samim time što je bruto društveni proizvod u te dve države članice, kako se ovde zovu, na izuzetno niskom nivou, među najnižima, ako ne i najniži u Evropi.
Treća zajednička karakteristika koja ta dva ekonomska sistema čini jednim sistemom, jeste da kapital ne želi da uđe u takav ekonomski sistem.
Zašto strani kapital ne želi da uđe u takav ekonomski sistem?
Zašto domaći kapital ne uđe u taj ekonomski sistem? Verovatno zato što nemamo institucije koje garantuju pravnu državu i zato što imamo zatvoren (autarhičan) ekonomski sistem, ekonomski sistem koji nije definisan. Taj jedan ekonomski sistem koji ima Srbija i Crna Gora, jeste sistem mutant, sistem koji vuče vrlo snažne recidive socijalističke ekonomije i koji posve nedosledno sprovodi principe tržišne i konkurentne privrede. Takav nedefinisan sistem nije ambijent u koji hoće da uđe strani kapital; neće ni domaći.
(Kad se vodi rasprava i kad se napada guverner Narodne banke, onda to nije političko pitanje, nego zaista ekonomsko. Ekonomsko je pitanje zašto naši ljudi neće da investiraju u naš privredni sistem. To je problem, u prvom redu, ekonomski i politički.)
A sad, pravo pitanje za potpredsednika Vlade je ovo - ima li smisla ta tzv. dva ekonomska sistema, koji su, kao što vidimo, zatvoreni, neefikasni i odbojni za konkurenciju i za protok kapitala, ima li smisla ta dva sistema (ili taj jedan sistem) usklađivati, ili taj sistem treba unaprediti? Ljude ne zanima da li će i kako će Srbija i Crna Gora da usklade svoje carinske stope, koliko će biti u Crnoj Gori robe u slobodnom protoku, koliko će biti dozvola za uvoz. Ljude zanima da li će, kad se sprovede ovaj Predlog zakona, naša privreda biti konkurentnija, da li će naša preduzeća moći da konkurišu stranim preduzećima, da li će biti više preduzeća, da li će ući kapital u državu, da li će samim tim građani živeti bolje - ili će i dalje živeti ovako kako žive na ovom stepenu bruto nacionalnog proizvoda? To je ono što ljude zanima - da li će biti bolje, da li ćemo dobiti bolji sistem, ili ćemo imati ovakav?
Druga stvar koja, čini mi se, takođe jako zanima građane naše zemlje, jeste pitanje da li mi od dve države, od Srbije i Crne Gore, pravimo četiri, tri, dve nezavisne - ili jednu zajedničku. Ustavna povelja i Beogradski sporazum su postavili temelje jedne zajedničke države. Vlade Srbije i Crne Gore vode pregovore, dogovaraju se i sprovode Ustavnu povelju tako da to, s jedne strane, govori o postojanju dve nezavisne države, ali, s druge, što je vrlo opasno i što građane ove zemlje vrlo mnogo iritira, Vlada Srbije i Vlada Crne Gore, pored postojećih država: Srbije, Crne Gore i zajedničke države, stvaraju i jednu paradržavu.
Paradržava se ogleda u sledećem: organ koji treba da sprovodi ovaj Akcioni plan nije Savet ministara zajedničke države. Pogledajte, u prosveti se formira Komitet za međunarodnu saradnju država članica u prosveti, kulturi, nauci i tehnologiji. Članovi komiteta su predstavnici nadležnih državnih organa država članica. Oblast rada i zapošljavanja: nadležni organi za sprovođenje mera - Ministarstvo za rad i zapošljavanje Srbije i Ministarstvo rada i socijalnog staranja Crne Gore.
Na strani 6) imate jednu vrlo zanimljivu konstataciju, koja kaže: "U oblasti carinskog postupka, vlade država članica potpisale su sporazum o carinskoj saradnji i uzajamnoj pomoći, kao i sporazum o ustanovljenju Kancelarije Uprave carine Srbije i Uprave carine Crne Gore". Samo ilustracije radi navodim ove primere.
Zatim, na stranici 15) imate sledeće: da su nadležni organi za sprovođenje mera (reč je o osiguranju) Ministarstvo finansija Crne Gore i Ministarstvo finansija i ekonomije Republike Srbije. "Za usaglašavanje o sprovođenju ovih mera, bez odlaganja se formira zajednički ekspertski tim država članica."
Pitam potpredsednika Vlade, iako nije ovde prisutan, ko će ove razne komitete i komisije da kontroliše. Čiji su ovo organi? To su Vladini organi. Ne formira ih Skupština, formira ih Vlada. Nema nikakvu nadležnost nad njima savezni parlament, nema ovaj parlament. Oni pripadaju Vladi. Prave se paradržavni organi, pravi se nešto što je četvrta država, što nije ni Srbija odvojeno, ni Crna Gora odvojeno, ni državna zajednica, nego je nešto četvrto.
Na kraju, želeo bih samo još jedno pitanje da postavim, a to je takođe pitanje koje postavljaju obični ljudi. Nisam stručnjak za ekonomska pitanja i neću se baviti carinskim stopama, ali pitam ono što pita većina ljudi koji se ekonomijom bave po metodu sopstvene kože, odnosno ljudi koji ekonomske zakonitosti osećaju u svakodnevnom životu.
Gotovo sve ove mere su propisane da bi se ekonomski sistemi uskladili sa principima Evropske unije. Da li ćemo mi, kakve smo sreće, doći u situaciju da imamo sve ekonomske principe usklađene sa principima Evropske unije, da imamo sve propise formalno usklađene sa njihovim propisima, da imamo celu pravnu infrastrukturu izgrađenu na tom nivou, a da nemamo ono na čemu Evropska unija počiva. Evropska unija počiva, gospodo, na određenom, vrlo visokom stepenu bruto društvenog proizvoda koji mora da ima svaka država da bi ušla u tu zajednicu. Nije dovoljno imati zakone, nužno je imati konkurentna preduzeća, tržišnu privredu i bruto društveni proizvod bar pet puta viši no što ga mi danas imamo. I imati, naravno, manje dugove no što ih mi danas imamo.
Otprilike, mi smo dužni ceo jedan godišnji bruto društveni proizvod. To je toliki stepen zaduženosti da se sa takvim dugovima nikud ne može. Ne može se ni pokrenuti domaća privreda, ne može se podići bruto društveni proizvod i, samim tim, ne može se ući u Evropsku uniju. Pri tom i Vlada Srbije i Vlada Crne Gore, preko Saveta ministara - a to je jedino gde poštuju Savet ministara - i dalje zadužuju državu. Ko god želi da im posudi, oni će od njega posuditi. Da li je to pametna ekonomska politika? Da li je pametno toliko se zaduživati?
Možda mi na početku ovoga veka, kao i na početku prošloga, dolazimo kao društvo i država u opasnost da nama ovlada tzv. bankokratija. Jedini zanimljiv posao u ovoj državi su transakcije novca, bilo da se pozajmljuje, bilo da se vraća, bilo da se okamaćuje. Nigde nema zaduživanja da bi se uložilo u privredni razvoj. Sve je to zaduživanje radi zaduživanja, odnosno radi određenih bankarskih transakcija.
To su neka pitanja koja sam mislio da postavim potpredsedniku Vlade, uveren, budući da se on bavi ekonomskim pitanjima, da bi on bio rad i voljan da na njih odgovori i takođe uveren da ovo za čoveka koji se bavi takvim problemima nisu teška pitanja, nego su vrlo jednostavna, logična, čini mi se, prostorazumska pitanja, pitanja koja postavljaju građani Srbije.
Dok ne dobijemo odgovore na ta jednostavna pitanja, mi ne možemo da pristanemo na to da se dve Vlade bave nekim sofisticiranim pitanjima, da vode danima i mesecima pregovore o nekim u osnovi nevažnim ekonomskim pitanjima - umesto da sednu i da preko Saveta ministara definišu jedinstvenu ekonomsku politiku.
Ako nemamo jedinstvene ekonomske politike, onda ćemo uvek imati ovakve probleme, imaćemo šta da usklađujemo, a od tog usklađivanja niko koristi imati neće, a pogotovo građani Srbije i Crne Gore. A njih, ponavljam, ne zanima da li su ekonomski sistemi Srbije i Crne Gore jedan sistem ili dva sistema, da li su međusobno usklađeni, nego da li su efikasni, da li su to ekonomski sistemi koji omogućavaju građanima ekonomski prosperitet, ili su to ekonomski sistemi koji nas drže na niskom stepenu razvoja i koji u osnovi - mislim da građani opravdano u to sumnjaju - služe finansijskoj i političkoj oligarhiji, a ne najširem delu društva i države.