DRUGA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 26.10.2004.

6. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

6. dan rada

26.10.2004

Sednicu je otvorio: Predrag Marković

Sednica je trajala od 11:00 do 18:05

OBRAĆANJA

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, pre svega dobar dan, nastavljamo rad Druge sednice Drugog redovnog zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije u 2004. godini.
Obaveštavam vas da, prema službenoj evidenciji, današnjoj sednici prisustvuje 120 narodnih poslanika.
Radi utvrđivanja kvoruma za rad Narodne skupštine, molim narodne poslanike da ubace svoje identifikacione kartice.
Konstatujem da je, primenom elektronskog sistema za glasanje, utvrđeno da postoji kvorum za rad Narodne skupštine.
Obaveštavam vas da su sprečeni da prisustvuju sledeći narodni poslanici: Vladimir Zaharijev, Nadica Momirov, Vladimir Milankov, Željko Ivanji, Ksenija Milivojević, Leila Ruždić-Trifunović, Aleksandar Vlahović, Miloš Aligrudić, Dragan Šormaz, Dušan Proroković, Milica Gavrilović, Željko Tomić, Velimir Stanojević, Gašo Knežević, Dragor Hiber, a zakasniće Živodarka Dacin.
Obaveštavam vas da je na mesto predsednika poslaničke grupe G17 plus izabran narodni poslanik Miloljub Albijanić, a za zamenika predsednika narodni poslanik Snežana Stojanović-Plavšić.
Istovremeno vas obaveštavam da je, na osnovu člana 38. stav 3, za predstavnika poslaničke grupe DS - Boris Tadić za 9. tačku dnevnog reda Druge sednice Drugog redovnog zasedanja ovlašćena Snežana Lakićević-Stojačić, za poslaničku grupu SPS poslanik Rajko Baralić, za poslaničku grupu DSS Vukosav Tomašević i za poslaničku grupu G17 plus Aleksandar Lazarević.
Prelazimo na 9. tačku dnevnog reda: - PREDLOG ZAKONA O SLOBODNOM PRISTUPU INFORMACIJAMA OD JAVNOG ZNAČAJA (načela)
Primili ste Predlog zakona koji je podnela Vlada Republike Srbije.
Primili ste amandmane koje su na Predlog zakona podneli narodni poslanici: Snežana Lakićević-Stojačić, Nemanja Šarović, Zoran Krasić, Nataša Jovanović, Vjerica Radeta, Milorad Mirčić, Milan Veselinović, Igor Bečić, Igor Mirović, Vitomir Plužarević, Branislav Blažić, Petar Jojić, Milorad Krstin, Milovan Radovanović, Goran Cvetanović, Gordana Pop-Lazić, Paja Momčilov, Zlatan Jovanović, Milan Stevović, Božidar Koprivica, Stevica Deđanski, Milan Škrbić, Momir Marković, Veroljub Arsić, Dragan Čolić, Vojislav Milajić i Dragoljub Stamenković.
Primili ste izveštaje Odbora za kulturu i informisanje i Zakonodavnog odbora, kao i mišljenje Vlade Republike Srbije o podnetim amandmanima.
Na sednici Odbora za kulturu i informisanje narodni poslanik Snežana Lakićević - Stojačić povukla je amandman koji je podnela na član 10. Predloga zakona.
Pre otvaranja načelnog pretresa podsećam vas da, prema članu 90. Poslovnika Narodne skupštine, ukupno vreme rasprave u načelu za poslaničke grupe iznosi pet časova, kao i da se ovo vreme raspoređuje na poslaničke grupe srazmerno broju narodnih poslanika članova poslaničke grupe.
Pošto ukupno vreme rasprave u načelnom pretresu za poslaničke grupe iznosi pet časova, konstatujem da je vreme rasprave po poslaničkim grupama sledeće: Srpska radikalna stranka – jedan sat 38 minuta 24 sekunde, Demokratska stranka Srbije – jedan sat, Demokratska stranka - Boris Tadić – 44 minuta 24 sekunde, G17 plus – 37 minuta 12 sekundi, Srpski pokret obnove - Nova Srbija – 26 minuta 24 sekunde, Socijalistička partija Srbije – 26 minuta 24 sekunde i poslanici koji ne pripadaju nijednoj poslaničkoj grupi, a to su tri poslanika Socijaldemokratske partije i Narodne demokratske stranke, po pet minuta, saglasno članu 89. stav 3. Poslovnika Narodne skupštine.
Molim poslaničke grupe, ukoliko to već nisu učinile, da odmah podnesu prijave za reč sa redosledom narodnih poslanika.
Saglasno članu 136. stav 1. Poslovnika Narodne skupštine, otvaram načelni pretres.
Da li predstavnik predlagača Dragan Kojadinović, ministar kulture, želi reč? Izvolite.

Dragan Kojadinović

Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja je novina u našem pravnom sistemu. Zakon je rađen u saradnji sa OEBS-om, Savetom Evrope i nizom nevladinih organizacija. Korišćena su i mnoga iskustva zemalja koje ovakav zakon imaju već više decenija, kao i iskustva zemalja u tranziciji.
Ovaj zakon je prilagođen našoj stvarnosti, uz poštovanje svih međunarodnih standarda. Zakonom se ustanovljava pravo za građane da dođu do informacija od javnog značaja, kojima raspolažu državni i drugi organi javne vlasti, kao i obaveza države i drugih organa vlasti da informacije o svom radu učine dostupnim.
Koji su razlozi za donošenje zakona? Ti razlozi bi se mogli svrstati u nekoliko grupa. Zakon će doprineti, nadamo se, daljoj demokratizaciji odnosa u društvu, učvršćenju i afirmaciji načela javnosti vlasti, demokratičnosti vlasti i slobode informisanja. Omogućiće se veća kontrola države, odnosno državnog aparata, i samim tim doći će do suzbijanja korupcije, tako da se slobodno može reći da zakon ima i antikorupcioni karakter.
Ovaj zakon nije medijski, ali će imati veliki značaj i za novinarsku profesiju, jer će omogućiti da se do tačnih i pouzdanih informacija dođe na brži i efikasniji način. Treba takođe reći da je donošenje ovog zakona i naša međunarodna obaveza, s obzirom da je Komitet ministara Saveta Evrope još 2002. godine doneo preporuku državama članicama o pristupu službenim dokumentima.
Kada govorimo o ustavnom osnovu za donošenje zakona treba reći da su pojedine zemlje pravo na slobodan pristup informacijama od javnog značaja utvrdile kao posebno ustavno pravo, dok mi ustavno utemeljenje ovog prava nalazimo u činjenici da je ono deo ustavnog prava na slobodu informisanja.
Ustavni osnov za donošenje zakona je član 72. stav 1. tačka 2. Ustava Republike Srbije, prema kome Republika Srbija uređuje i obezbeđuje ostvarivanje sloboda i prava čoveka i građanina, kao i član 72. stav 1. tačka 6. Ustava, prema kome Republika Srbija uređuje i obezbeđuje sistem u oblasti javnog obaveštavanja.
Zakonom se utvrđuje pojam informacije od javnog značaja, određuje postupak dobijanja informacije, utvrđuje se nov, nezavisan i samostalan državni organ - poverenik za javno informisanje. Poverenik prati poštovanje obaveza organa javne vlasti utvrđenih ovim zakonom i izveštava javnost i Narodnu skupštinu o tome; daje inicijativu za izmenu propisa u ovoj oblasti; rešava po žalbi protiv rešenja organa javne vlasti i obavlja druge poslove koji su mu ovim zakonom povereni.
Po stupanju na snagu ovog zakona svi organi javne vlasti biće u obavezi da odrede jedno ili više lica da kao ovlašćena lica postupaju po zahtevima za slobodan pristup informacijama od javnog značaja.
Na kraju, ovaj zakon će verovatno biti veoma dinamičan i u narednom periodu će se verovatno često menjati i dopunjavati. To nam govore iskustva zemalja u okruženju i drugih zemalja u tranziciji koje su već donele ovakve zakone. Razlog je, kao što sam rekao, to što se radi o novom zakonu u našem pravnom sistemu i tek u praktičnoj primeni odredaba shvatićemo šta su mu mane i vrline. Hvala.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala vama. Istovremeno, zbog važnosti ovog zakona, pozdravljam posmatrače predstavnika OEBS-a i nevladinih organizacija koji su na balkonu.
Pitam da li izvestioci nadležnih odbora žele reč, Odbora za kulturu i informisanje - Aleksandar Lazarević i Zakonodavnog odbora - Miloš Aligrudić? (Ne.)
Da li predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa žele reč?
Izvolite, Snežana Lakićević-Stojačić, ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe DS. Izvolite.
...
Demokratska stranka

Snežana Lakićević Stojačić

Demokratska stranka – Boris Tadić
 Gospodine predsedniče, dame i gospodo poslanici, poštovane kolege iz nevladinih organizacija, mislim da je od izuzetnog značaja ova rasprava danas na Skupštini, jer ovim zakonom utvrđujemo novo pravo u našem pravnom sistemu i time pokušavamo da polako ulazimo u tokove evropskog prava u regulisanju odnosa koji do sada nisu bili regulisani u našem pravnom sistemu.
Informacija je kiseonik demokratije. Ona je nešto bez čega se ne može zamisliti savremeno demokratsko društvo. Ako ljudi ne znaju šta se dešava u njihovom društvu, ako je delovanje onih koji vladaju prikriveno, nemoguće je uzeti učešće u tim aktivnostima. Naravno, informacija nije neophodna samo ljudima. Ona je bitan deo svake dobre, korisne vladavine. Samo lošoj vladi potrebna je tajnost da bi preživela. To omogućava da cvetaju neefikasnost, rasipništvo i korupcija.
Da podsetimo na izreku nobelovca Sena koji kaže da nikada nije bilo gladi u onoj zemlji koja je imala demokratski oblik vladavine i koja je imala slobodu štampe. Informacija omogućava ljudima da nadgledaju aktivnosti vlade i predstavlja bazu za otvorenu raspravu o tim aktivnostima. Međutim, većina vlada, i naša nažalost, više voli da vodi svoje poslove u tajnosti, daleko od očiju javnosti. Veoma često se zvanične informacije tretiraju kao sopstveno vlasništvo, a ne kao nešto što treba da služi za dobrobit ljudi.
Sloboda informacija, pa i pravo na pristup informacijama u posedu vladinih javnih tela, odavno je priznata kao osnovno ljudsko pravo zaštićeno međunarodnim aktima, ustavima mnogih zemalja i zakonima.
Brojne međunarodne organizacije, poput UN, Komonvelta, Saveta Evrope, izdale su obavezujuće dokumente zajedno sa njihovim tumačenjima vezanim za ovu temu.
Ovaj predlog zakona, kao i mnoge druge koji su se do sada našli na dnevnom redu ovog saziva parlamenta, pripremila je bivša vlada. Uz konstataciju da nam je veoma drago što se zakon našao pred poslanicima, moram reći da se nadležno ministarstvo nije potrudilo čak ni da usaglasi obrazloženje iz ovog zakona, nego i dalje u obrazloženju stoji da je jako važno da se zakon usvoji tako brzo kao što je u istom periodu kada je Srbija postala članica Saveta Evrope, da će to značiti da brzim koracima idemo ka Evropi.
Godinu i po dana ima otkako je Srbija postala članica Saveta Evrope i nažalost, ovaj zakon je tek danas na dnevnom redu. Interes da se ovaj zakon usvoji nije prepoznat u trenutku kada ga je prethodna vlada i Demokratska stranka stavila na dnevni red prethodnog saziva, jer tada bismo već imali pred sobom zakon, imali bismo iskustvo u ovoj materiji koja je jako važna.
Da vas podsetim, 57 zemalja u Evropi i u svetu već ima usvojen ovakav zakon. Samo Srbija i Makedonija ga nemaju. Ako ga danas usvojimo, ukoliko poslanici Republičke skupštine prepoznaju interes da se ovaj zakon donese, bar nećemo biti poslednji. To je jako važno.
Znamo da su svi predlozi naših zakona urađeni dobro i da zbog toga niste imali preteranu potrebu da ih kontrolišete i na tome vam se, u svakom slučaju, zahvaljujemo. Nadamo se da će i drugi zakoni koje je pripremila naša prethodna vlada i DS uskoro biti pred ovim parlamentom i da ćete prepoznati interes da i oni budu usvojeni. Hvala vam na tome.
Da se vratimo na sam zakon. Odredbe zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja u potpunosti ispunjavaju zahteve Saveta Evrope i usaglašene su sa preporukom Komiteta Saveta ministara iz februara 2002. godine o pristupu javnim dokumentima, čijim načelima se uspostavlja i podržava pravo javnosti da zna, kao što je pravo svakog građanina da podnosi zahtev organima vlasti za pružanje informacija, a da pri tom ne mora obrazlagati zašto mu ta informacija treba.
Ovom preporukom pružila se mogućnost mnogim aktivistima za slobodu izražavanja u mnogim zemljama da se izbore za to da prilikom izrade novih ustava pravo na pristup informacijama bude uvršteno na listu osnovnih ljudskih prava. Na ovome svakako treba insistirati i prilikom donošenja novog ustava Republike Srbije i omogućiti da pravo na slobodan pristup informacijama od javnog značaja, kao samostalno pravo, bude izričito predviđeno i u novom ustavu Republike Srbije.
Razrađujući ovu temu, Međunarodni centar protiv cenzure, artikal 19, formulisao je skup međunarodnih principa da bi se ustanovio standard po kome svako može da proceni da li domaći zakoni zaista omogućavaju pristup zvaničnim informacijama. Ali, ti principi i standardi nisu dovoljni. Oni samo treba da budu inicijalna kapisla i posluže svima nama koji se zalažemo i borimo za unapređenje procesa vršenja vlasti i upravljanja, te odgovornosti za isto, kao i jačanje demokratije širom sveta. Tih devet osnovnih principa u potpunosti je uvršteno i u ovaj zakon.
Prvi princip koji je strašno važan je maksimalna otvorenost. Sloboda zakonodavstva u informisanju treba da bude zasnovana na maksimalnoj otvorenosti. Ograničenja moraju biti taksativno nabrojana i odnositi se samo na izuzetne okolnosti. Na vršiocima vlasti je da dokažu da informacija koju žele da prikriju spada u domen ograničenih izuzetaka.
Drugi princip je obaveza objavljivanja i podrazumeva obavezu objavljivanja ključnih informacija.
Treći princip je promocija otvorene vlade. Institucije moraju aktivno promovisati otvorenu vladu. Ovo je jako važno ukoliko želimo ostvariti cilj slobode i informativnog zakonodavstva.
Četvrto - ograničen domen izuzetaka. Izuzeci bi trebalo da budu jasno i usko označeni, podvrgnuti striktnom testu štetnosti javnog interesa, a dokazivanje ograničenog režima izuzetka pada na javni organ i mora ispuniti tri razloga. Informacija se mora odnositi na zakoniti cilj označen u zakonu, objavljivanje mora predstavljati pretnju da izazove suštinsku štetu tom cilju i šteta mora biti veća nego javni interes za objavljivanje informacija. Naravno da pod izuzetak ne spadaju i ne smeju spadati restrikcije koje bi trebalo da štite vladu od neprijatnosti ili kritike zbog loših poteza. One nikada ne mogu biti opravdane i diskreciono pravo odlučivanja o tim izuzecima ne može biti dozvoljeno nikome, pa čak ni vladi.
Tačka pet predstavlja proces olakšavanja dostupnosti. Zahtevi za informacijama moraju biti dostavljeni brzo i fer i mora se obezbediti nezavisan nadzor, kontrola svih odbijenih zahteva. Tu dolazimo do novog instituta koji se pojavljuje, do poverenika, koji je jako važan činilac ovog zakona, jedan od najvažnijih segmenata zakona, čijim formiranjem se pojedincu obezbeđuje mogućnost da se žali nezavisnom administrativnom telu. On ispunjava odgovarajuće standarde i ima odgovarajuću vlast. Njegova nezavisnost treba da bude zagarantovana i formalno i kroz proces imenovanja.
Troškovi su, kao šesti princip, predviđeni tako da moraju da budu primereni; da onaj kome je informacija bitna ne mora da, zbog prevelikih troškova, odustane od traženja informacije do koje mu je stalo.
Sedmi princip su otvoreni sastanci. Sastanci sednica i institucija treba da budu otvoreni za javnost. To je princip koji do sada kod nas nije često primenjivan i nešto što bi u budućem političkom životu ove zemlje svakako trebalo da bude potpuno novo. Otvorenost ima prednost, takođe vrlo važan princip. Zakoni koji nisu u skladu sa principom otvorenosti treba da budu izmenjeni ili ukinuti. To govori da svi pozitivni propisi koji su sada na snazi u našoj zemlji, ukoliko ne budu u saglasnosti sa principima prava javnosti da zna, moraju biti usaglašeni nakon usvajanja ovog zakona.
Zaštita lica koja otkrivaju informacije o prekršajima je princip osam. Prekršaj u ovom slučaju, artikal 19, uključuje dela nepoštovanja zakonskih obaveza, pogrešnu presudu, korupciju, ozbiljnu zloupotrebu javnog položaja, kao i ozbiljne pretnje zdravlju, sigurnosti, čovekovoj okolini. Treba da uživaju zaštitu, ukoliko to rade dobronamerno i sa osnovanom sumnjom da je informacija tačna.
Još jednom sa zadovoljstvom mogu da konstatujem da su svi ovi principi inkorporirani u odredbe ovog zakona.
Kao što sam rekla, i ponoviću, Srbija zaista ima šansu da ne bude poslednja zemlja koja će usvojiti ovaj zakon. Imamo šansu da polako (previše polako i nadam se da će Vlada uvideti da mora brže) ulazimo u proces integracije u Evropsku uniju i u proces usaglašavanja pozitivnih propisa sa propisima Saveta Evrope.
Donošenje ovog zakona je odraz težnje da se ne dozvoli vraćanje u politički konzervatizam i totalitarizam. Zato se poslanička grupa Demokratske stranke odlučila da glasa za ovaj zakon, ne zato što je to zakon koji je ona predložila i koji je prethodna vlada već stavila u proceduru, nego zato što se zaista mora insistirati na potpunoj otvorenosti.
Ono što mi je žao, a moram konstatovati kao činjenicu i u uvodnom govoru pred parlamentom, jeste da smo na Odboru za informisanje i kulturu za amandman na član 22. jednoglasno doneli odluku da ga usvojimo. Predstavnici svih poslaničkih grupa, a u Odboru se nalaze predstavnici Demokratske stranke, G17 plus, Demokratske stranke Srbije, Narodne demokratske stranke, Socijaldemokratske partije i Srpske radikalne stranke, jednoglasno su se usaglasili da iz člana 22. treba brisati stavove 2. i 3. Odnose se, kako to u zakonu piše, na to da se protiv rešenja Narodne skupštine, predsednika Republike, Vlade Republike Srbije, Vrhovnog suda Srbije, Ustavnog suda Srbije i republičkog javnog tužioca ne može izjaviti žalba.
(Predsednik: Da li koristite i drugih deset minuta?)
Da. Svi poslanici su bili na jedinstvenom stanovištu da je pravo javnosti da zna najvažniji princip i da onaj ko ne dobije informaciju može da uloži žalbu nezavisnom telu koje ovaj zakon predviđa, povereniku. Ne vidimo nijedan razlog da od ovoga budu izuzeti najviši državni organi, predsednik Republike Srbije, Vlada Republike Srbije i Narodna skupština.
Nema prava javnosti i nema otvorenosti dostupa informacijama ukoliko vi od najviših organa vlasti ove zemlje ne možete da dobijete informaciju ili ukoliko vas odbiju nemate mogućnosti da tražite pravnu zaštitu. Ne postoji nikakva smetnja u Ustavu i pozivati se na to u ovom trenutku potpuno je neodgovorno. Zato nam nije jasno zbog čega zakonodavac ovaj amandman nije prihvatio, sem ukoliko postoje određene smetnje da se do određenih informacija u radu Vlade ne može doći.
Apelujem na sve poslaničke grupe da razmisle, da pročitaju Ustav Republike Srbije (član 10. u kome se kaže da je rad državnih organa dostupan javnosti), jer u Ustavu Srbije postoji opšta garancija javnosti rada, i da iskoriste svoje poslaničko pravo da glasaju, bez obzira na to kakva je odluka Zakonodavnog odbora; da se sete da su glasali na Odboru za informisanje i kulturu, potpuno svesni vrlo važne odluke da se mora omogućiti pravo na žalbu svakome, u odnosu na odluku državnog organa. Jednostavno, da se prilikom glasanja o ovom amandmanu odupru stavu zakonodavca, jer će na taj način ovaj zakon imati pravu formu koja je zaista neophodna da bi u potpunosti mogao da zaživi.
Naravno da je ovo zakon koji će sigurno u narednom periodu doživeti mnoge promene. Njegova primena će biti vrlo dinamična. Činjenica je da se u zemljama u okruženju za godinu dana nekoliko puta menjaju odredbe ovog zakona. Jednostavno, to je život i sigurno će to biti nešto sa čime ćemo se i mi suočavati. Ali, ne treba u početku, prilikom usvajanja ovog zakona, napraviti toliko velika ograničenja i napraviti nosioce najviših državnih funkcija toliko udaljenim od običnih ljudi da čak nemate pravo da uložite žalbu na njihovo odbijanje vašeg zahteva da dobijete određenu informaciju.
Jer, ako je išta važno prilikom primene ovog zakona, onda je važno to što Srbija sa njim konačno dobija šansu da iz kulture tajnosti započne proces kulture javnosti, koji će biti zaista dug i mukotrpan, ali ovim zakonom, istina sa više od godinu dana zakašnjenja, postavljamo dobre temelje za to.
Nadam se da će, kao što smo imali konstruktivne razgovore na Odboru za informisanje i kulturu, i ova rasprava i glasanje o ovom zakonu dokazati da svi mi zajedno možemo da prepoznamo odredbe zakona koje nas vode napred.
Niko od nas ne želi da vršenjem javne funkcije zloupotrebljava pravo ljudi da znaju šta on to radi, niko od nas ne želi da se informacije koje su od javnog značaja kriju od javnosti. Na taj način doprinećemo da i građani Srbije, ali i svi oni koji žele da dobiju informaciju, korišćenjem tog svog prava, tu informaciju i dobiju.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Da li još neko od predsednika ili predstavnika poslaničkih grupa želi reč?
Reč ima gospodin Tomislav Nikolić, pa potom gospodin Baralić.
...
Srpska radikalna stranka

Tomislav Nikolić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, Predlog zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja svrstavam u onu grupu predloga koji su načinjeni radi dodvoravanja Evropskoj uniji i svim posmatračkim misijama u Beogradu, ali je predlog sačinjen nedovoljno iskreno da bi me ubedio u to da ste vi, kao trenutni ili bivši nosioci vlasti u ovoj zemlji, zaista spremni da obezbedite slobodan pristup informacijama od značaja za javnost.
Zakon je potreban ovoj zemlji zato što ova zemlja svoje ponašanje treba da uredi zakonom. Tekst zakona me ne ubeđuje u to da ste u svojim glavama odlučili da zakon bude primenjiv i da omogući građanima Srbije da saznaju šta rade državni organi.
Ukazaću na preveliki broj izuzetaka od zakona koji me ubeđuje da sam u pravu kada tvrdim da mnogo toga u Predlogu zakona nije napisano da bismo mi koji ne vršimo vlast mogli da znamo šta se u zemlji dešava. Ta ograničenja prava koja počinju od člana 8. već u prvom stavu kažu da se prava iz ovog zakona mogu izuzetno podvrći ograničenjima propisanim ovim zakonom ako je to neophodno u demokratskom društvu. Zanimljivo je da je tu trebalo reći - ako je to neophodno u demokratskom društvu. Dalje – radi zaštite od ozbiljne povrede pretežnijeg interesa zasnovanog na Ustavu ili zakonu. U Ustavu odrednicu "pretežniji interes" ne možete da nađete, nje tamo nema.
Već u članu 9. stav 1. tačka 1) kažete da organi vlasti neće omogućiti ostvarivanje prava na pristup informacijama ako bi to ugrozilo život, zdravlje, sigurnost ili koje drugo važno dobro nekog lica. Moram da vas pitam kakva informacija može da ugrozi život, zdravlje ili na bilo koji drugi način? Kako informacija o nečemu što se desilo ili što postoji može da ugrozi? Kako to da pojava ne može da ugrozi, a informacija o pojavi može da ugrozi?
To je način razmišljanja iz komunističkih društava. Nijedna informacija ne može da ugrozi. To vam je kao kada sednicu Narodne skupštine zatvorimo za javnost, pa nas 250 ovde imamo pravo da znamo nešto što građani Srbije ne smeju da znaju.
Oni nas poslali ovde, među nama ovde ima svakakvih i mi svakakvi smemo da znamo, a narod, koji sve to finansira iz poreza, ne sme da zna. Tako vam je i sa ovom odrednicom da neka informacija može da ugrozi nečiji život, zdravlje, bezbednost.
Naravno, ne razumem kako ćete obezbediti prava licima bez obzira na njihovo državljanstvo. Da li ste zaista iskreno mislili da ćete dati informacije svakome ko vam se iz belog sveta obrati? Hoćemo li imati službu za davanje informacija? Koliko stanovnika ima na zemljinoj kugli? Šta ako krenu da nam podrivaju ekonomski sistem tako što će nam tražiti ogroman broj informacija? Kako ćete od njih da naplatite poštarinu?
Dalje, koji je to organ vlasti koji će da procenjuje da li neko traži preveliki broj informacija? Šta je odrednica za veliki, mali, preveliki ili premali broj informacija? Da li ćete jednom građaninu Srbije reći – ti možeš da tražiš samo tri informacije, ili samo jednu, ili samo dve? Ako ostavite organu vlasti da procenjuje šta je preveliki broj informacija, za njega je preveliko, naročito ako je birokrata i činovnik, i jednu informaciju da da, jer to za njega stvara dodatni posao i reći će da čak za to nije ni plaćen.
Sada ova privatnost i druga prava ličnosti. Vi kažete da organ vlasti neće omogućiti ostvarivanje prava na pristup informacijama ako bi time povredio pravo na privatnost, pravo na ugled ili koje drugo pravo lica na koje se tražena informacija odnosi, ali zašto sada iz toga isključujete državne i političke funkcionere, istina, uz jednu odrednicu, ako je informacija važna s obzirom na funkciju koju vrši. Zar politički funkcioner nema prava da mu štitite privatnost, ugled ili koje drugo pravo?
Zanimljiv je manir Narodne skupštine u DOS-ovskom višestranačkom sazivu, u DOS-ovskoj većini koja uvek nekako žigoše ljude koji se bave politikom, ljude koji su narodni poslanici i uvek im obezbeđuje neka manja prava, već predviđena za sve građane Srbije. Onaj ko nosi državnu funkciju, onaj ko nosi političku funkciju ima pravo da mu čuvate ugled. Ili nikome ne čuvajte ugled u ovoj zemlji, nego objavljujte svaku privatnu informaciju o nekom licu, ili je čuvajte svima.
Ispašće da vlast objavljuje informaciju o opoziciji, a vi znate da organ vlasti o svom šefu, o šefu svog šefa i o šefu šefa svog šefa nikada neće dati informaciju. Informacije kojima se ne čuva ugled političara su informacije o političarima iz opozicije i vi to vrlo dobro znate, vama je to postao manir.
Dalje, odlučivanje po zahtevu – ovde već u stavu 3. člana 16. kažete da organ vlasti može da proceni kada nije u mogućnosti, iz opravdanih razloga, da poštuje rok koji je propisan zakonom.
Šta li je opravdani razlog da nekome rok sa 15 dana produžite za još 40 dana i kakva je to informacija koju će neko dobiti 55 dana posle traženja informacije i u čemu će ona da pomogne, posebno ako mediji traže, ako je tema goruća, ako je informacija aktuelna. Informaciju koja je stara dva dana više niko ne objavljuje. Vi ovde omogućujete da neko drži informaciju 55 dana, iz njemu znanih, opravdanih razloga.
Onda dolazimo do poverenika, kome ste već od člana 19. predvideli prava i obaveze, a tek od člana 29. počinje opis poverenika. Trebalo je malo sistematizovati ovaj zakon, zato što čitam odredbe o povereniku, ali još ne stižem do toga šta je poverenik.
U postupku pred poverenikom, a kasnije ću i o samom povereniku, imam primedbe na stav 2. člana 22, a to je pravo na žalbu. Ustanove, institucije, pojedinci koje ste naveli u izuzećima, protiv kojih ne može da se izjavi žalba, u stvari su oni od kojih će se tražiti informacija. Vi ste sve one od kojih će biti tražene informacije oslobodili jednog stepena zaštite i tu ne može da se izjavi žalba.
Zašto onda i oni drugi...
(Predsednik: Izvinite, koristićete i drugih 10 minuta?)
Dakle, zašto onda i oni drugi da podležu obavezi da odgovaraju na žalbe, da izađu pred nekoga ko rešava po žalbi, ako to nije dužna Narodna skupština, ako nije dužan predsednik Republike, predsednik Vlade, predsednik Vrhovnog suda, Ustavnog suda i republički javni tužilac. Ko još postoji u Srbiji da je bitan?
U vezi sa poverenikom, zašto se za poverenika u stavu 2. člana 30. bira lice sa priznatim ugledom i stručnošću u oblasti zaštite i unapređenja ljudskih prava? Kada čitate obaveze poverenika, ovlašćenja poverenika, to su normalna ovlašćenja koja bi svaki građanin Srbije mogao da izvrši, a već stručno, ako mu tražite pravni fakultet, svaki diplomirani pravnik sa uslovima koje ispunjava za poverenika potpuno je sposoban da obavlja posao poverenika.
Trebalo je da nam dostavite fotografiju ovde, jer po vašem mišljenju postoji samo nekoliko priznatih stručnjaka iz oblasti ljudskih prava. Pretpostavljam da neki od njihovih predstavnika sede na balkonu gore, to su vam NVO, eventualno neki isluženi profesor Beogradskog univerziteta koji se dokazao kao borac za ljudska prava, a unapred opredeljen da se bori protiv Srbije.
Čemu sada ovoliko ograničenja za izbor poverenika, zašto da ograničavate Skupštinu u tome da sama odlučuje o tome može li neko da bude poverenik ili ne? Šta je ovde kod vas Narodna skupština? Glasačka mašina, jer odbor predloži poverenika koji mora da ispuni uslove iz zakona, a Skupština samo digne ruke i glasa, jer pred priznatim borcem za ljudska prava svi padamo na kolena.
A onda Narodnu skupštinu dodatno ponižavate da bira zamenika poverenika, na predlog poverenika. Ko je taj poverenik da on predlaže svog zamenika Narodnoj skupštini Republike Srbije? Dakle, onaj koga je izabrao, sada on predlaže koga će da izabere za njegovog zamenika i Narodna skupština ne može da bira nikoga ko nije na listi koju je predložio poverenik.
Narodna skupština ima ograničenja u izboru ljudi na ovako važnim funkcijama. Ograničenja Narodne skupštine treba da se ogledaju u tome da li taj neko ispunjava uslove koji su predviđeni za zamenika poverenika i da li je dobio potrebnu većinu u Narodnoj skupštini. Gledajte da ovu državu vodite tako što ćete Narodnoj skupštini sve manje ograničenja da date. Onome ko ne sluša Narodnu skupštinu ne vredi da bira ni svoje poverenike, ni svoje tužioce, ni svoje sudije Vrhovnog i Ustavnog suda.
Mnogim pravima koje vi sada ovde konstituišete mi se nećemo koristiti kada vas pobedimo na sledećim izborima, ne uklapaju mi se u demokratiju. Vi to možete da zaogrnete velom svog demokratskog bloka, ali to je kao pod poklopcem pod kojim vri.
Narodna skupština za vas je igračka, Narodna skupština će da izabere zamenika poverenika, i to onog koga predloži poverenik. Ako predloži poslanik, predlog će biti odbačen. Ako predloži predsednik Narodne skupštine, predlog će biti odbačen. On nije poverenik, on je samo poslanik, samo je predsednik Narodne skupštine. Nije poverenik, nema pravo da predloži zamenika poverenika.
Gde je Odbor za informisanje? Što se Odbor za informisanje nije pobunio protiv ovoga, nego vi imate poverenika, on vam je već rekao koga će da predloži za zamenika poverenika, jer on ne sme da ostavi tu funkciju ako ode u inostranstvo da se obučava dodatno, kao da nije imao dovoljno obuke po inostranstvu. Kome će da ostavi povereništvo nego svom povereniku koga je on odredio.
Da ne dužim previše, mi smo malo amandmanima pokušali da utičemo na Predlog zakona. U principu nismo protiv ovakvog zakona ne zato što smo u opoziciji, nego zato što ćemo biti na vlasti. Želeli bismo da ovaj zakon poštujete sve dok ste na vlasti, da biste onda mogli nas da prozivate, ako ga mi ne budemo poštovali.
Nedovoljno je iskren; već sama činjenica da je prepisan od prethodne vlasti, koja je bila opterećena mitom i korupcijom i koja nikada nikome nijednu informaciju nije dala, dovoljan mi je znak da nije iskren. Kaznene odredbe me ubeđuju to. Kakva je kazna za onoga ko onemogući informaciju? Od 5.000 do 50.000 dinara; vi to zaradite za pola sata. U Naftnoj industriji Srbije za sve vas ima za svaki sat po 50.000 dinara, kada zafali vi uvezete prljavu naftu i opet podelite novac, vi ste takvi ljudi.
Kakva je to kazna, ko će da odgovara ako ne da informaciju? Nema, sve su prekršaji, čini mi se. Vi niste predvideli, naravno ne bi ni trebalo ovim zakonom da se predviđa, krivično delo, ali imate običaj i predlažete i konstituišete krivična dela i u drugim zakonima, nije vam palo na pamet da neko ima i krivicu, ako uskrati informaciju.
Samo prekršaj, do 50.000 dinara, i time se priča završava. Ako vas već gleda OEBS i EU, Savet Evrope, Amerika, onda bar recite iskreno hoćemo li mi od dana stupanja na snagu ovog zakona imati pristup informacijama ili nećemo. Ako ćemo imati pristup informacijama i ako usvojite amandmane koji samo popravljaju zakon i oštrije predviđaju ponašanje državnih organa, glasaćemo za ovaj zakon.
Ako ostanete samo pri ovom predlogu, nepopravljenom i nedorađenom, mi za ovaj zakon nećemo glasati, zato što ovaj zakon pruža prava na papiru, a u praksi ih neće biti. Ponovo će u praksi da se pojavi čovek koji o svemu odlučuje i on će reći – o ovom iskliznuću vagona sa šina ne obaveštavajte, zato što ćete da uznemirite javnost, zato što može da se stvori panika; o ovoj pogibiji policajca koji čuva kriminalca ne izveštavajte, jer može da se uznemiri javnost, jer kada vas negde napadne kriminalac vi više ne znate da li vas to tuče policija, koja je u njegovom obezbeđenju, da li na vas puca policija koja je u obezbeđenju kriminalaca.
Mislio sam da ste sa tim prestali, a najnoviji događaji dokazuju da je policija svoje resurse stavila na raspolaganje kriminalcima. Hajde dajte nam tu informaciju. Koliko policajaca obezbeđuje kriminalce u Srbiji? Da li u tom obezbeđivanju nose policijske legitimacije? Da li imaju specijalne legitimacije koje im služe da kriminalci prođu gde god hoće, da prenesu šta god hoće, da kupe ili prodaju šta god hoće? Hvala vam.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Narodni poslanik Rajko Baralić, ovlašćeni predstavnik Socijalističke partije Srbije, a potom gospodin Aleksandar Lazarević, ovlašćeni predstavnik G17 plus.

Rajko Baralić

Socijalistička partija Srbije
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani novinari, kako sam razumeo, gosti, posmatrači, SPS će podržati zakon o dostupnosti javnih informacija. U ovoj oblasti prvi zakon je donet 1966. godine u SAD, u Evropi ga je Danska imala 1970, italijansko zakonodavstvo je stvorilo model koji je danas opšteprihvaćen kada se donose ovi ili slični zakoni. Zemlje koje su nedavno bile bivše naše republike ili se nalaze u našem okruženju uglavnom su 2000. godine usvojile slične zakone. Francuska je 1981.
Nije tačno da ni do danas nije bilo pretpostavki da se prema društvenim potrebama dolazi do javnih informacija u Srbiji, niti će kada usvojimo ovaj zakon biti stvorene idealne pretpostavke da dostupnost javnih informacija bude na nivou da svi budu zadovoljni.
Ali, očigledno postoji namera i uložena je neka energija da se napravi zakonski projekat da pomogne stvaranju ambijenta koji će obezbediti da se spreči ono što se podrazumeva pod fenomenom ćutanja administracije, da se građani obezbede da ih ne može niko uslovljavati ukoliko imaju potrebu ili želju da dođu do javnih informacija koje su za njih značajne, ali u isto vreme da se građanima obezbedi da se zaštiti njihova privatnost, do nivoa koji garantuje njihovo ljudsko i svako drugo dostojanstvo.
Postoji nekoliko stvari koje želim da prokomentarišem. Zabrana diskriminacije novinara i javnih glasila član 7 – organ vlasti ne sme stavljati u bolji položaj ni jednog novinara ili javno glasilo kada je više njih uputilo zahtev itd. Ovo će biti propisano, a praksa će još dugo biti drugačija, a mi svi treba da se trudimo da praksa odgovara onome što je ovde propisano, uz sve uvažavanje ljudi koji se bave novinarstvom, uvek će se naći neko ko će po diskrecionom ili nekom drugom pravu, po pravu interesa ili po emociji, ili po bilo kom drugom osnovu, pre drugih imati informaciju.
Zakon reguliše postupak ukoliko pri tome budu povređena prava drugih, kako ta stvar treba da se reguliše. Ovo je, pre svega, karakteristično za žutu štampu i za neka glasila koja ne drže do ugleda, do privatnosti, do istine i do svega drugog što u novinarstvu čini novinarstvo. U odeljku dva stoji – isključenje i ograničenje slobodnog pristupa informacijama od javnog značaja – život, zdravlje, sigurnost, pravosuđe, odbrana zemlje, nacionalna i javna bezbednost, ekonomska dobrobit zemlje i tajna, u članu 9.
Ovih dana smo prisustvovali klasičnoj zloupotrebi u saopštavanju jedne delikatne informacije. Gospodin Boris Stajkovac, na način koji je ispod nivoa ljudskog dostojanstva, obavestio je javnost o imenu bebe koja je bila žrtva neljudskog i nehumanog postupka. Da je ne povređujem posebno i dalje, želim samo da kažem da to ne sme niko sebi da dozvoli. Osim toga što ne znam ko je Boris Stajkovac, ne znam koga predstavlja i u čije ime govori. Članom 9. ovog zakona reguliše se kako ta stvar ne sme da se dešava ubuduće.
U stavu 3. ovog člana se kaže - "ako je ozbiljno ugrozio odbranu zemlje, nacionalnu i javnu bezbednost". Ponoviću stav koji sam izrekao na Odboru za kulturu i informisanje. Posredstvom interneta svaki građanin u Srbiji može da skine dokument koji se zove "Strategija odbrane državne zajednice Srbija i Crna Gora". Koji je dokument važniji od tog čijim bi se objavljivanjem mogla ugroziti bezbednost naše zemlje?
Želim da kažem da to ovde piše, ali naša država, kako to neki vole da kažu, danas nema bezbednosni kapacitet koji je u stanju da obezbedi zaštitu onih informacija koje štiti svaka normalna zemlja u ovoj oblasti. Da se ne bavim time, nije to tema ovog zakona, osim na ovaj način kao što sam sada rekao.
Mi smo imali u našoj skorašnjoj praksi postupak bivšeg predsednika Saveta za nacionalnu bezbednost, bivšeg generala, gospodina Momčila Perišića, da je na nedopustiv način trgovao informacijama koje ugrožavaju nacionalnu bezbednost. Važno je da se u ovoj oblasti propiše sve ono što je neophodno da zaštiti takve informacije i da sankcioniše ponašanje takvih ljudi.
Što se tiče samog poverenika, o kome je ovde reč, kao instituciji i personi, postoje različita mišljenja. Takođe, ne mogu da se složim sa ovim što je napisano u obrazloženju. Šta to znači da je neko lice potvrđenog ugleda? Kako se definiše i kako se meri šta je potvrđen ugled? Kako se i po kom kriterijumu eliminišu druga lica koja su konkurisala za poverenika, da li imaju ili nemaju potvrđen ugled? Ne treba u zakonu da stoji ništa što ne može da se sprovede na jasan način. Potvrđen ugled može da bude naše lično osećanje prema nekoj osobi koja svojim postupcima, ponašanjem, stručnim, ljudskim, i na sve druge načine, ostavlja takav utisak, ali to ne može da stoji u zakonu, jer se ne može izmeriti. Ono što se ne može izmeriti, ne može se ni vrednovati na ovaj način kao što je ovde napisano.
U ovoj budžetskoj godini nisu predviđena sredstva za rad poverenika i povereništva. Za narednu se, kao što ovde kaže, predviđa pet miliona dinara. Dakle, toliko treba da košta formiranje poverenika i službe koja treba da obezbedi sprovođenje ovog zakona i funkcionisanje poverenika. To nije i jeste mnogo para, u zavisnosti od toga kako se zakon bude sprovodio, ko će biti poverenik, kako će sprovoditi zakon i da li će od toga građani imati koristi.
U obrazloženju se kaže, između ostalog, da novinari imaju specifičnu kontrolu rada državnih organa. To ne može da stoji. Uz sve poštovanje novinara, ponoviću tezu sa Odbora za kulturu i informisanje – novinari, po prirodi svog posla, kritikuju društvenu stvarnost i to je njihova uloga. To čine i političari koji su u opoziciji. Političari koji su na vlasti imaju zadatak da afirmišu društvenu stvarnost, da učinke te vlasti učine prepoznatljivim građanima i da na taj način probaju da obezbede poverenje u sledećem izbornom ciklusu.
Novinari su važni, ali nisu kontrolori državnih organa. Nemoguće je da to piše u obrazloženju, iako tu stoji da oni to čine na specifičan način. Znači, ne mogu da se složim s tim, zato što to nije istina. Veoma je važno da novinari rade svoj posao korektno i onda od toga svi imaju koristi.
(Predsednik: Koristićete i drugih 10 minuta?)
Ne. Dakle, SPS će podržati zakon. Preispitaćemo amandman gospođe Stojačić, koji se odnosi na Vladu, parlament itd. Naknadno sam pogledao da je u Predlogu zakona o Vladi drugačije rešenje i u vezi sa tim amandmanom ćemo se dogovoriti kada se budemo izjašnjavali o amandmanima.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Reč ima ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe G17 plus Aleksandar Lazarević.

Aleksandar Lazarević

G17 Plus
Poštovani predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, danas imamo pred ovim parlamentom jedan ozbiljan zakon koji će, nadam se, na osnovu ovih diskusija koje sam čuo, biti usvojen. S obzirom da se neke poslaničke grupe premišljaju, ali nisu izričito protiv ovog zakona, nadam se da će ih moja diskusija u narednih 20 minuta ubediti da ovaj zakon ima smisla i puno dobrih strana i da će biti usvojen jednoglasno od Narodne skupštine.
Dozvolite da ukratko, bar u dve-tri rečenice, na početku samo razjasnim nešto što možda nije dovoljno precizno i jasno objašnjeno. Dakle, potpuno je nebitno u ovom trenutku za građane Srbije, čini mi se i za narodne poslanike, da li je neka vlada u prethodnom sazivu bila ona koja je imala ovaj zakon u svom posedu. Mnogo je bitnije, ako ćemo već o tome, zašto ga ta prethodna vlada nije usvojila ili zašto ga prethodni parlament nije usvojio.
Ako ćemo pošteno da pričamo, ovaj zakon se umnogome zasniva na preporuci Saveta Evrope iz februara 2002. godine. Kada pročitate tu preporuku, videćete da je potpuno jasno da se ovaj zakon uopšte ne razlikuje od onoga što su ljudi preporučili, predložili da ustanovimo ili da usvojimo.
Na kraju krajeva, u ovom predlogu zakona prilično su učestvovale nevladine organizacije. Znam da u Srbiji postoji strah od, čini mi se, dve stvari: promaje i nevladinih organizacija. Nevladine organizacije su dale pun angažman u pripremi ovog zakona i nadam se da će ga dati i u njegovoj realizaciji. Ostavimo na stranu ko je, kada, šta i zašto. Ovaj zakon je danas pred vama, pred skupštinskom većinom, pred svim parlamentarcima i nadam se da ćemo ga usvojiti i dati mogućnost građanima da imaju dostupnost informacijama od javnog značaja.
Elem, potpuno je jasno da je pre nekoliko nedelja, kada je bila rasprava o tome kojim putem i na koji način treba da idemo u Evropsku uniju, jedan od poslanika rekao da je nebitno to što mi svi želimo načelno da budemo deo Evrope, već je bitno šta mi to radimo. Potpuno se slažem sa tim da je bitno šta mi to radimo, kakve zakone usvajamo.
Dakle, hajde da vidimo šta je pozitivna praksa negde u Evropi, tamo gde smo mi izgubili određeno vreme zbog dobro poznatih događaja u protekloj deceniji. Hajde da vidimo koji su to zakoni koji su se pokazali kao nešto što je efikasno, kao nešto što je potrebno građanima Srbije, kao nešto što čini društvo mnogo demokratičnijim nego što jeste i hajde da ih usvajamo, ali i da ih sprovodimo.
Čini mi se da je mnogo bitnije za ovaj zakon ne samo da se usvoji, nego njegovo sprovođenje. Ne zbog toga što govori Evropska unija, OEBS ili bilo koji drugi od stranih partnera ili ljudi koji hoće da nam pomognu na putu ka Evropskoj uniji, šta oni govore o nekim zakonima. Mnogo je bitnije da ako oni kažu - treba vam ovaj zakon, mi imamo odgovor, da znamo da nam je potreban. Dakle, da mi sami tražimo neke zakone koji će nam omogućiti da naše društvo bude otvorenije i demokratičnije; da naši građani koji plaćaju porez i tako pune budžet ove države zaista imaju mogućnost i da kontrolišu kako se raspolaže njihovim budžetom.
E, pa, upravo ovaj zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja omogućuje građanima da na pravi način kontrolišu kako oni koje su izabrali ili oni koji u njihovo ime vrše vlast, to i rade. Dakle, ovaj zakon nije samo za novinare. Čini mi se da je mnogo manje za novinare, a mnogo više za građane ove države. On ima prilično antikorupcijsko utemeljenje.
Dakle, ako vi znate da neko može slobodno da dobije informaciju o tome kako i na koji način radi bilo koji državni organ, vi ćete se pitati da li ćete raditi mimo znanja javnosti, da li ćete raditi neke, možda, "mutne" radnje i da li ćete izbegavati sud javnosti. Pa naravno da je to potrebno ovom društvu. Jer, podsetiću vas, ako je možda nekada bila intencija vlasti da što više krije, da narod drži u neznanju i da tako što duže ostanu na vlasti, cilj moderne države je da radi transparentno, da javnost ima uvid u to što ona radi, da javnost može da je kontroliše i da da svoj sud na izborima.
Naravno da je ova javnost i ključni parametar zbog čega i postoji vlast. Pa, vlast ne postoji radi sebe, već upravo zbog građana Srbije. Dakle, ti građani Srbije su oni koji konačno presuđuju na koji način jedna vlast radi. Presuđivaće na pravi način, ako budu imali prave informacije.
Znači, ovo što mi danas treba da usvojimo, a zove se zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, na korist je građanima Srbije. E, to pokazuje demokratičnost jedne vlasti. To pokazuje koliko vi zaista želite da budete deo Evropske unije i koliko brinete o građanima Srbije.
Čini mi se da je jako bitno da jedna vlast ne vidi opasnost po sebe u tome što će demokratski otvoriti mogućnost građanima da je kontrolišu. A, potrebna je i promena svesti.
Promena svesti podrazumeva da činovnici moraju da shvate da su u službi građana pre svega, da obavljaju posao za koji ih građani konačno i plaćaju, da su građani deoničari države i da ti deoničari države imaju pravo da znaju na koji način se raspolaže njihovim sredstvima.
Što građani više budu znali, što više budu dostupne informacije kojima raspolažu državni organi, naravno da će ta vlast sebi obezbediti demokratski legitimitet, i naravno da će takva vlast imati potpunu potporu u tome da radi u ime naroda.
Postoje četiri razloga zbog kojih se donosi ovaj zakon. Nije prvi i osnovni razlog to što ćemo, ako ga ne usvojimo, biti među tri poslednje države u Evropi koje usvajaju ovaj zakon. Podsetiću vas samo da Makedonija, Srbija i Crna Gora nemaju na zakonski način propisana pravila o dostupnosti informacijama od javnog značaja. To samo po sebi može da znači nekome ko hoće da bude deo Evrope, ali ne mora da znači.
Ali, ako vam kažem da u 57 zemalja postoji ovaj zakon, da je u 33 zemlje od ovih 57 zemalja ustavom garantovano pravo na slobodan pristup informacijama od javnog značaja, i ako vam kažem da je Bugarska 2000. godine usvojila ovaj zakon, Rumunija 2001, Slovačka 2000, pa sve te nove demokratije koje su već ušle u Evropsku uniju ili su na pragu Evropske unije, ili su na pragu demokratičnosti i izlaska iz tranzicije, to može da govori o tome da smo na pravom putu da jedan od zakona koji se tiče građana Srbije na pravi način ovde bude prezentovan i usvojen.
Dakle, možemo da se koristimo i onim što su ljudi u međuvremenu u nekim drugim zemljama radili, a da ne govorim o zapadnoj Evropi koja, naravno, takav zakon poodavno primenjuje.
Dakle, rekoh, postoje četiri razloga. Savremena demokratska društva počivaju na ideji da je dostupnost informacijama od javnog značaja jedan od temelja demokratije, da građani mogu efikasno da kontrolišu vlast tako što znaju informacije koje ta vlast poseduje.
Druga stvar, već smo to ovde čuli, bilo je o tome reči, ovaj zakon će pomoći novinarima i medijima, koji jesu na neki način kontrola rada državnih organa, da brže dolaze do informacija, da ako im ne date informaciju oni mogu da kažu - u redu, ali mi imamo pravnog zastupnika koji će nam omogućiti da nam to pravo koje imamo i ostvarite.
I, samo ću navesti jedan primer koji će vam možda biti zanimljiv - 1776. godine švedski zakon o slobodnom informisanju je imao (znači 1776. godine, ponavljam još jednom, zato što je godina prilično daleka) deo koji je govorio o tome da novinari, kada dođu kod državnog organa, mogu besplatno i odmah da dobiju informaciju koja ih se tiče.
Dakle, informacija će novinarima pomoći da na pravi način kontrolišu kako rade državni organi, a ta informacija će zaista biti od presudnog značaja i za objektivnost rada novinara.
To znači - novinari će se baviti istraživačkim novinarstvom, a pri tome, što je jako bitno, te informacije koje dobijaju će biti slobodne, blagovremene i tačne.
Ono što smo negde na početku pomenuli – zaista, preporuka ministara Saveta Evrope je preporuka, nije obavezujuća, ali ona još od 2002. godine ustanovljava mogućnost i osnivanja poverenika, ustanovljava mogućnost na koji način možete građanima da obezbedite slobodan pristup informacijama od javnog značaja. Ako želimo da budemo faktički deo Evrope, a ne samo na rečima, naravno da ćemo svoje zakonodavstvo usklađivati sa onim zakonima koji su već svoju primenu doživeli u nekim zemljama koje imaju mnogo moderniju demokratiju, ili u nekim zemljama koje, poput nas, prolaze kroz tranziciju.
Dozvolite mi da se malo više pozabavim ovim zakonom. Dakle, sam zakon je zanimljiv i, dozvolio bih sebi da kažem, vrlo precizan u mnogim svojim stavkama. Osnovne odredbe zakona jasno definišu predmet zakona. U samom predmetu zakona se utvrđuje pravo na slobodan pristup informacijama od javnog značaja i ustanovljava se poverenik. O povereniku ću nešto kasnije.
Šta su to informacije od javnog značaja? To su informacije... i ovo ne govorim samo zbog poslanika nego zbog javnosti, zbog toga što mi se čini da će primena ovog zakona biti u punoj meri efikasna u zavisnosti od toga na koji način poverenik sprovodi zakon i na koji način mi, preko medija, potrebu sprovođenja ovog zakona predstavimo građanima Srbije.
(Predsednik: Da li koristite i sledećih deset minuta?)
Da. Džabe mi donosimo ove zakone koje niko neće sprovoditi ili zakone za koje građani Srbije neće znati, odnosno neće znati na koji način mogu da ostvare svoja prava.
Malopre sam spomenuo Bugarsku; reći ću vam još i to da je prve godine kada je ona usvojila ovaj zakon bilo 23.000 potraživanja za informacijama od javnog značaja, a tri godine kasnije taj broj je bio tri puta veći, znači 66.000. To znači da su građani kroz funkcionisanje ovog zakona, kroz informacije koje su davane građanima, omogućili sebi da koriste to pravo.
Informacije od javnog značaja su one informacije kojima raspolaže državni organ, ili ih ima u posedu državni organ, a nastale su u radu ili u vezi sa radom državnog organa. Šta su to državni organi? To nije samo vlada, kako je neko ovde želeo da predstavi, ili se koncentrisao samo na rad vlade. To su svi državni organi. To su organi autonomne vlasti, organi lokalne samouprave, to su i organizacije kojima je povereno da rade u ime državnih organa. To su i pravna lica koja u većinskom delu finansira i formira državni organ.
Dakle, širok je spektar državnih organa koji obavljaju vlast u ime građana i naravno da građani Srbije imaju interesa da znaju informacije kako iz onih najviših organa, tako i iz najmanje opštine u Srbiji - na koji način se troše budžetska sredstva.
Koje su zakonske pretpostavke za sprovođenje ovog zakona? Uvek kada se radi o ugrožavanju i zaštiti zdravlja stanovništva i životne sredine građani imaju pravo, a državni organi imaju obavezu da im daju informacije. Tako, ako se dogodi, ne daj bože, neka havarija, ako se prolije sumporna kiselina, državni organi imaju obavezu da građanima daju tu informaciju. I, državni organi imaju obavezu da im daju sve druge informacije koje ovim zakonom nisu ograničene.
Dakle, sve je dostupno javnosti, sve je javno, osim nekih izuzetaka, a zakon na jasan način precizira te izuzetke. Šta ne može da bude predmet interesovanja građana? Postoji nekoliko stvari. Postoje neka ograničenja.
Potpuno je prirodno da javnost zna, a znaće kroz priručnike i informatore, kroz ono što će raditi poverenik na informisanju javnosti, koja su to ograničenja. Život, zdravlje i sigurnost nekog lica; na kraju krajeva, možete da kažete da ćete ugroziti život jednog lica ako otkrijete podatke, recimo, da je on saradnik nekog organa, da je izvršio plastičnu operaciju, a vi želite da znate gde se nalazi zaštićeni svedok. Naravno da ćete ugroziti njegov život.
Ne možete da otkrijete informacije koje se tiču postupka u pravosuđu, presude, da utičete na bilo koji način. Ne možete da znate informacije koje će uticati na odbranu zemlje, na nacionalnu, javnu bezbednost. To zakon precizira.
Ne možete da znate informacije koje se tiču mogućnosti da se podriva ekonomski sistem zemlje i ne možete da znate informacije koje se podvode kao poslovna, državna ili neka druga tajna, koje su, u skladu sa zakonom, određene kao tajne.
Takođe, organ državne vlasti može da vam uskrati pravo na informaciju koja je već dostupna kako građanima u Srbiji, tako i na internetu. Može ali i ne mora da vam dostavi tu informaciju. Ono što treba državni organ da uradi jeste da vas uputi gde se nalazi nosač te informacije, da vam kaže – u toj i toj publikaciji, u tom "Službenom glasniku", tu možete da nađete tu informaciju.
Ono što organ državne vlasti može da uradi kada je u pitanju neizdavanje informacija jeste da proceni, a to će uraditi organ predviđen zakonom, službeno lice, da li neko zloupotrebljava pravo na dostupnost informacijama tako što traži da se fotokopira 3.000 stranica nekog dokumenta, da li nekoliko puta traži isti dokument na uvid, što je sve na izvestan način zloupotreba prava koje mu se daje.
Ono što je ovde bilo pomenuto, to je privatnost. Privatnost štiti građane i državne organe od toga da se daju informacije o njima, ali naravno da je privatnost manja što je funkcioner države veći. Ako vam je predsednik države bolestan, javnost ima opravdani interes da zna na koji način se on leči, koliko je bolestan. Ako javnost treba da bude i glasačko telo, mora da zna ako se neko od predstavnika političkih stranaka predstavlja za nekog tradicionalistu, a kući bije ženu i dete; naravno da mora da zna i na to ima pravo, jer funkcija koju političar ima ga onemogućava da bude zaštićen kao običan građanin, i to je potpuno jasno.
Kakav je postupak pred organom javne vlasti? Ja kao građanin pišem zahtev koji prosleđujem organu državne vlasti; u tom zahtevu trebalo bi da bude jasno šta želim tim zahtevom da dobijem, koje informacije su mi potrebne, napišem svoje ime i prezime, adresu na koju će mi kasnije organ vlasti dostaviti tu informaciju. Organ vlasti može da vam dostavi informaciju tako što će vam dozvoliti da imate uvid; ako ste nepismeni, hendikepirani možete da tražite od organa vlasti da vam da uvid usmeno, i to će vam biti dozvoljeno, ili pismeno tražite od organa vlasti da vam dostavi informaciju i ta informacija će vam biti dostavljena, biće tačno određen način i koliko će to koštati.
Dakle, organ vlasti propisuje, a pre svega vlada, minimalne troškove koje će državni organ imati prilikom fotokopije dokumenta, prilikom izdavanja tog dokumenta i vama će biti dostavljeno, kao građaninu koji traži, kolika su ta sredstva.
Kako se odlučuje po zahtevu? Odmah ili najkasnije za 15 dana. Dakle, ovaj zakon se primenjuje odmah i o vašem zahtevu se odmah odlučuje. Nećete morati da čekate 15 dana, nego će vam odmah biti odgovoreno; ako je organ vlasti u mogućnosti, dostaviće vam informaciju koju tražite ili najkasnije u roku od 15 dana. Organ vlasti će vas obavestiti o tome da li poseduje informaciju i omogućiti vam uvid, fotokopirati i poslati informaciju koju vi tražite, najkasnije u roku od 48 sati ako su informacije značajne za zaštitu slobode i života nekog lica, ili informacije koje se tiču ugrožavanja ili zaštite zdravlja stanovništva i životne sredine. Dakle, tada je organ vlasti dužan da u roku od 48 sati svoje obaveze ispuni, a ako ne može, iz opravdanih razloga, u roku od 40 dana. To je onaj konačan, maksimalan rok.
Rekao sam da naknadu određuje vlada. To su oni nužni troškovi, ali od naknade će biti izuzeti novinari kada obavljaju svoj posao, udruženja građana koja se bave zaštitom ljudskih prava i sva lica kada se informacije tiču ugrožavanja i zaštite zdravlja i životne sredine.
Poverenik, ono telo koje štiti građanina Srbije, u roku od 15 dana treba da odgovori na eventualnu žalbu i u roku od 30 dana saznaje od organa državne vlasti da li je ispoštovao sve ono što piše u zakonu ili nije; ako nije, naloži državnom organu da ispuni svoje obaveze koje ovaj zakon predviđa.
Slažem se, Odbor za kulturu i informisanje je bio jednoglasan u tome da član 22. stav 2. ovog zakona isključuje najviše vršioce vlasti, a naravno da su građani zainteresovani i za najviše državne organe i zato apelujem na Vladu da prihvati ovaj amandman i da oni, kao i svi drugi državni organi, imaju svoja lica koja će ovlastiti da daju informacije koje građane interesuju, one treba da budu dostupne, a sve u skladu sa zakonom.
Izbor poverenika – poverenika bira ova Skupština, najviši zakonodavni organ, na predlog Odbora za kulturu i informisanje. Taj poverenik treba da ima završen pravni fakultet, da bude ugledan, što znači da se bavio zaštitom ljudskih prava, jer ovo je jedno od osnovnih ljudskih prava, pravo na informisanje. Njegov mandat može prestati tako što će jedna trećina poslanika Skupštine reći da on ne radi u skladu sa zakonom, da nesavesno i nestručno obavlja svoj posao. Na taj način može da bude smenjen, ali ne može da bude smenjen zato što će se skupštinska većina promeniti, pa će biti možda sutra neka druga politička stranka na vlasti, pa će promeniti poverenika.
Poverenik je državni organ kome se daje ovlašćenje da radi, da bude nezavisan u svom radu i da štiti interese i prava građana. Zbog toga taj državni organ treba da bude nezavisan od politike i zbog toga u jednoj od preporuka jasno piše da ne može da obavlja državnu funkciju i da ne može da bude funkcioner političke stranke.
(Predsednik: Vreme.)
Završavam za jedan minut. Izvinjavam se zbog prekoračenja.
Ono što je za mene najbitnije kada je ovaj zakon u pitanju, to je na koji način će se on sprovoditi. Sprovodiće se tako što će poverenik imati obavezu da izda priručnik kojim se objašnjavaju prava građana; da ne pominjem, zbog isteka vremena, koliko je zemalja i na koji način uradilo te priručnike, koliko su oni praktični i koliko omogućavaju građanima da znaju koja su njihova prava pred organom vlasti.
Svaki organ vlasti u roku od 30 dana po usvajanju ovog zakona ovlastiće jedno ili više lica koja će se baviti samo prikupljanjem ovih podataka, obaveštavati javnost, izdavati informator na godišnjem nivou koji će obaveštavati građane čime se bavi taj državni organ, šta radi, kako mogu građani da ostvare svoja prava.
Na kraju krajeva, sve će to biti u formi jednog izveštaja koji će taj poverenik davati Skupštini jednom godišnje, kada se završi fiskalni obračun. Imaće obavezu da građane Srbije izvesti o tome kako organi državne vlasti rade, kako on radi i koje je pare potrošio.
Zahvaljujem na pažnji. Samo da kažem da će poslanička grupa G17 plus podržati ovaj zakon, jer kao što smo do sada podržavali sve reformske zakone, ne samo na rečima, nego i na delu, tako ćemo raditi i nadalje.