PRVO VANREDNO ZASEDANjE, 08.02.2005.

11. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PRVO VANREDNO ZASEDANjE

11. dan rada

08.02.2005

Sednicu je otvorio: Predrag Marković

Sednica je trajala od 10:30 do 18:02

OBRAĆANJA

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala vam, gospođo Radeta.
(Dušan Proroković traži reč.)
Molim vas, pa nemojte, evo meni je stvarno jasno. Meni je stvarno čudno da je 14 govornika pokušavalo da pojasni to što je svima jasno. Nema razloga, svima je jasno, hvala vam.
Na član 158. amandman je podneo narodni poslanik Dušan Mrvoš.
Vlada nije prihvatila amandman. Odbor za rad, boračka i socijalna pitanja je prihvatio amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je ovaj amandman pravno moguć.
Da li neko želi reč? Izvolite, reč ima narodni poslanik Dušan Mrvoš. Gospodine Prorokoviću, da li se slažete? Hvala.

Dušan Mrvoš

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9
Poštovani predsedniče, dame i gospodo poslanici ukratko - član 158. kaže da je poslodavac dužan da pre otkaza ugovora o radu zaposlenom isplati otpremninu, i to je ovde citirano, "ako radi do deset godina kod tog poslodavca trećinu primanja za svaku godinu provedenu kod poslodavca; ako radi preko deset godina četvrtinu primanja za svaku godina provedenu kod poslodavca".
Amandman sam podneo u ime poslaničkog kluba Nova Srbija-SPO. Amandman traži da se isplaćuje trećina zarade za svaku godinu provedenu u radnom odnosu.
U obrazloženju zašto je amandman odbijen kaže se: "Amandman se ne prihvata iz razloga što se ovim članom predviđa minimum prava na otpremninu. Poslodavac koji ima mogućnosti može isplatiti veću otpremninu koju utvrđuje opštim aktom ili ugovorom o radu". I, to je sjajno.
Stoji u tom članu najmanje jedna trećina i najmanje jedna četvrtina, ali suština nije ni u trećini ni u četvrtini, ni u petini, ni polovini, ni devetini, nego je suština u tome da se isplaćuje za svaku godinu provedenu u radnom odnosu. Da li kod poslodavca kod koga je zaposlen i proglašen za tehnološki višak ili kod nekog drugog?
Hipotetički može da bude i ovakva stvar. Čovek radi 20 godina u jednom preduzeću, promeni se poslodavac i posle šest meseci ili godinu dana on postaje tehnološki višak i dobije otpremninu za tih šest meseci ili godinu dana, iako je malo više radio u tom istom preduzeću.
Neću da dužim, nećemo da obrazlažemo, neću da elaboriram dalje, elem, diskreciono je pravo i ministra i ministarstva, i Vlade u krajnjem slučaju, da prihvate ili ne prihvate neke od amandmana, ali nije potrebno da se daje ovakvo licemerno obrazloženje za neprihvatanje određenog amandmana. Hvala.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Da li još neko želi reč o amandmanu? Izvolite, gospodin Jovan Palalić.
...
Srpska narodna partija

Jovan Palalić

Demokratska stranka Srbije
Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, u uvodnom izlaganju gospodin ministar je rekao da je predloženim zakonom o radu došlo do određene ravnoteže između prava i obaveza koje su na strani poslodavca i prava i obaveza koje su na strani zaposlenih.
Nema sumnje da se u nizu odredaba koje su u predloženom zakonu predviđene uočava zaista pomak u odnosu na rešenja koja su bila u Zakonu o radu. Međutim, član 158. predstavlja jedan član koji, kada su u pitanju prava zaposlenih, predstavlja korak unazad u odnosu na rešenja koja smo imali i u Zakonu o radu, a i u odnosu na zakonodavstvo iz 1996. godine, odnosno Zakona o radnim odnosima.
Lično mogu da kažem da nisam čuo obrazloženje ili bar nisam razumeo zašto je potrebno da se prilikom utvrđivanja isplata otpremnine od strane poslodavca u predloženom zakonu predvidi da se to odnosi samo na godine rada provedene kod tog poslodavca, a da se ignoriše ceo radni vek, ceo radni odnos koji je postojao u prethodnom periodu.
Nema sumnje da smo mi još država u kojoj proces privatizacije nije završen, gde će se događati nesumnjivo u mnogim slučajevima utvrđivanje viška zaposlenih od strane kupaca pojedinih preduzeća koja su bila u društvenoj svojini, ali nema sumnje da se tržište radne snage dinamičnije razvija i da zaposleni menjaju radne odnose i zasnivaju nove radne odnose kod drugih poslodavaca. Nema sumnje da je država u teškoj socijalnoj situaciji i da veliki broj zaposlenih prima minimalnu zaradu i da bi upravo ova otpremnina značila mnogo kada bi se dobila. Nije jasno zašto se ceo jedan radni vek koji je jedan zaposleni proveo ignoriše.
Mogu da razumem motiv. Ovim zakonom se promoviše, i to je dobro, ugovorni odnos koji se uspostavlja i podstiče se ugovaranje, kako individualno između poslodavca i zaposlenog, tako i kolektivno. Verovatno taj neki racio bi bio da novog poslodavca, kod koga je zaposleni zasnovao radni odnos, ne zanima šta je bilo u prethodnom periodu, ne zanima ga radni odnos koji je postojao na osnovu ranijeg ugovora o radu.
Međutim, veliki broj poslodavaca u Srbiji nije zasnivao radni odnose samo na osnovu ugovora o radu, već na osnovu nekih drugih pravnih akata. Mislim da je ova odredba, koja je sada uneta, razumevajući taj racio koji se odnosi na ugovore i podsticanje ugovaranja, preuranjena u srpskom zakonodavstvu i da bi ministar i Ministarstvo mogli još jednom da preispitaju koncepciju koja je predložena u članu 158, gde se govori samo o isplati otpremnine na osnovu godina provedenih kod jednog poslodavca.
Jer, trenutak u kojem se Srbija nalazi, nedovršen proces privatizacije, teška socijalna situacija, možda nalaže da se zadrže ova rešenja koja su bila u Zakonu o radu, a koji je generalno lošiji nego predloženi zakon.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Da li još neko želi reč o ovom amandmanu? (Ne.) Za reč se javio ministar Lalović.       

Slobodan Lalović

Samostalni poslanik
Nekoliko stvari je bitno ovde da se kažu. Pomenuto je i to je zaista ono što mislim da je bitno ovde reći kada je u pitanju Fond solidarnosti koji smo predvideli ovim zakonom, opet je bila zamerka ove ili one vrste. Prosto hoću da kažem o jednom pristupu za koji mislim da treba, kada se kritikuje nešto, da se onda ukaže na eventualna racionalna rešenja.
Mislim da ovaj Fond solidarnosti koji smo uveli u sistem, nismo ga do juče imali, ali sada je problem koliki je to broj zarada, kolika je to veličina itd. Prosto govorim o pristupu koji će tražiti i uvek traži, ma koliko vi imali novo i dobro rešenje, on će kao nešto naći da ima neku primedbu. Prosto govorim o jednom principijelnom pogrešnom pristupu.
Zašto ova veličina u Fondu solidarnosti? Zašto ovi iznosi? Zato što mi hoćemo, za razliku od ranijih perioda, da ono što predvidimo kao pravo da možemo to i da platimo. Znači, nećemo da predviđamo golo pravo, što smo često imali u sistemu u ovoj zemlji. Jako lepo zvuči, samo nigde nema. Dakle, za razliku od tog pristupa, ne mora tako lepo da zvuči, ali je bitno da ima. Znači, ovaj nivo prava koji smo predvideli kod Fonda solidarnosti jeste ono što može da izdrži ova zemlja u ovom trenutku.
Ono što je ovde takođe rečeno i mislim da je bitno, i to govori na neki način o koncepciji, pokušaću to da sažmem. Kada je govoreno oko toga da se zadržavaju prava, kada se promeni poslodavac mi predviđamo godinu dana, a ovde je bilo dve godine s jedne strane, a sa druge strane 60 dana je bio amandman. Znači, ono što hoću da kažem jeste da se mi trudimo da nađemo ravnotežu, što sam od početka rekao, bez potrebe da se jeftino dopadnemo nekome, bilo kome, bilo kojoj strani ovde.
Znači, tražimo ravnotežu i naša je procena da je u ovom trenutku godinu dana ravnoteža, a sve preko toga dovelo bi u pitanje da li će uopšte doći do promene poslodavca, da li će iko kupiti preduzeće ako treba da zadrži iste odnose dve, tri, pet godina. Za koga onda to radimo? Da li radimo za radnike u Srbiji tada? Naravno da radimo direktno protiv njih. Eto kako izgleda kada kao lepo zvuči. Ajmo dve ili dvadeset dve godine da se primenjuje isto, pa se to tako završi.
Imamo drugu stranu, kada se kaže 60 ili 30 dana da važi. Opet jedan potpuno ekstreman pristup. Znači, ova vlada nije ekstremistička, a ovde jednostavno postoje ekstremni stavovi. Ekstremni stavovi znate uvek na čiju su štetu. Najslabijih u jednom društvu, znači radnika koji su sada u najtežem položaju.
Ista ta logika kada je u pitanju ovo obrazloženje o kojem sam govorio važi i za ovu otpremninu, o čemu je kolega Mrvoš govorio. O čemu se ovde zapravo radi? Radi se o potrebi da se nađe mera koja neće destimulisati poslodavce.
Zašto smo mi predvideli ovo rešenje? Zato što prema predloženom rešenju koje smo mi dali daleko veći iznos dobija radnik, daleko veći iznos nego po sadašnjem rešenju. Ali, naravno, napravili smo ovu finu razliku da je to kod poslodavca kod koga radi i to je jednostavno bila mera stvari.
Jer sve vreme dok smo radili na ovom zakonu morali smo imati u vidu potrebu da, sa jedne strane, ostane interes kod poslodavaca i kod vlasnika kapitala da investiraju, da otvaraju radna mesta i da rade, to je jedan tas, i drugi tas je mera da zaštitimo u odgovarajućoj, mogućoj i dovoljnoj meri zaposlene koji treba da rade kod tih poslodavaca.
Da u bilo kojoj od te dve stvari preteramo, bilo da suviše damo poslodavcima, bilo suviše prava da damo radnicima, oba puta pravimo štetu jednima i drugima, ali u suštini najpre pravimo štetu svima nama, pravimo štetu Srbiji i njenim građanima.
Na ovim primerima produženja roka i visine otpremnine vidi se pristup koji mi sve vreme imamo i logično ga držimo kroz ceo zakon. To je pitanje mere kada se uređuju međusobni odnosi između poslodavaca i radnika.
Na isti način imamo pristup oko ovoga što može izgledati ili delovati privlačno, a to je zabrana otpuštanja kao viška invalida i boraca od 1990. godine. To lepo zvuči. Jedini problem sa tim što lepo zvuči jeste da će to po pravilu biti na štetu tih koje kao hoćemo da zaštitimo i to je zapravo stalni problem kada tako pristupamo stvarima.
Mi smo sada završili i ova skupština će imati jako brzo, očekujem već u martu, zakon o zapošljavanju i rehabilitaciji invalida, koji na jedan potpuno nov i drugačiji način reguliše poziciju invalida u Srbiji. Koji je to nov način? Osnovna ideja novog zakona, koji ćete ovde imati, jeste kada su u pitanju invalidi da uradimo sve što je moguće da ih osposobimo da rade, a ne da ceo sistem tako pravimo da nekako što pre odu u neku socijalu, u penziju, da ne rade, da ih sklonimo. Znači, potpuno obrnuta logika, da osposobimo invalide dokle god mogu da rade određene poslove prema preostaloj radnoj sposobnosti.
Mi smatramo da je to daleko humanije nego gurati što pre invalida negde van posla, van društva. To je pitanje samopoštovanja. Dakle, taj jedan potpuno novi koncept pozicije invalida, o čemu ćete ovde pričati, jednostavno je apsolutno nesaglasan sa ovim pristupom koji imamo, a koji je u suštini pristup iz prošlosti.
Kada su u pitanju borci i borci invalidi, poseban, novi zakon o boračkoj i invalidskoj zaštiti, koji ćete takođe imati prilike ovog proleća da usvajate, ako bog da zdravlja, na poseban i dobar način, videćete, reguliše poziciju boraca, boraca invalida, porodice poginulih boraca.
U tom zakonu, pored ostalog, mi ćemo kroz taj zakon rešiti stambene probleme boraca invalida i njihovih porodica, odnosno porodica poginulih boraca. Prosto ukazujem na činjenicu da kod ove dve stvari o kojima je govoreno, borci i invalidi i nisu u tom smislu predmet ovog zakona više, već dva posebna zakona koje će ovde Skupština usvojiti i na mnogo bolji način nego do sada regulisati ovu materiju.
Samo još jednu rečenicu da kažem, izvinjavam se, jutros sam zakasnio, a prosto da poslanici imaju informaciju zašto sam zakasnio. Zato što smo imali opet sastanak oko JAT-a. Nadam se da ćemo sutra završiti razgovore oko JAT-a i da ćemo taj problem rešiti. Toliko i hvala.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
 Hvala vama. Dajem pauzu do 15,00 časova.
(Posle pauze – 15,30)

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, nastavljamo popodnevni rad današnje sednice.
Prema službenoj evidenciji, ovom nastavku prisustvuju 92 narodna poslanika.
Radi utvrđivanja kvoruma za rad, molim da poslanici ubace svoje kartice u poslaničke jedinice elektronskog sistema za glasanje. Konstatujem da imamo kvorum za rad.
Nastavljamo rad po amandmanima.
Na član 158. amandman su zajedno podneli narodni poslanici Toma Bušetić i Bojan Kekić.
Vlada i Odbor za rad, boračka i socijalna pitanja nisu prihvatili amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je ovaj amandman pravno moguć.
Da li neko želi reč? Narodni poslanik Bojan Kekić.

Bojan Kekić

Socijalistička partija Srbije
Poštovani predsedniče, kolege poslanici, potrudiću se da ovaj amandman objasnim, s obzirom na činjenicu da govori, pre svega, o minimalnim pravima na otpremninu zaposlenih.
Poslanička grupa SPS podnela je ovaj amandman na član 158. predloženog zakona, koji se odnosi, pre svega, na višak zaposlenih, ali je u tesnoj vezi sa članom 179. tačka 9) zakona, u kojoj se govori kada poslodavac može da otkaže ugovor, a to je u slučaju ako, usled tehnoloških, ekonomskih i drugih organizacionih promena, prestane potreba za obavljanjem posla ili dođe do smanjenja obima posla. To je tzv. poznati institut tehnološkog viška.
Vlada nije prihvatila amandman poslaničke grupe SPS uz obrazloženje da se radi o utvrđivanju minimuma prava zaposlenih. Tačno je da ovaj amandman utvrđuje minimum prava, ali je tačno da smo mi, kao poslanici SPS, želeli ovim amandmanom i poboljšanjem zakona da povećamo minimum prava, i to na ovaj i ovakav način.
Predlagač zakona koristi i institut 10 godina, odnosno razdvaja zaposlene koji su kod poslodavca bili 10 godina ili preko 10 godina, da oni mogu, u okviru otpremnine, za svaku godinu provedenu kod tog poslodavca, oni do 10 godina dobiti jednu trećinu, a oni preko 10 godina jednu četvrtinu.
Mi predlažemo da svi zaposleni, u skladu sa članom 179. tačka 9), ako bude prestala potreba za njihovim radom, dobiju jednu polovinu zarade, a najplastičnije ću pokazati na primeru.
Privredno društvo, kako smo to nazvali donošenjem Zakona o privrednim društvima, kada dođe u situaciju da proglašava prestanak potrebe za radom zaposlenih radnika, u 99%, pa i u svih 100% slučajeva isplaćuje minimalnu zaradu.
Šta bi to značilo u današnjim važećim uslovima, a to je da bi poslodavac, po predloženom zakonu, isplaćivao 5.600 dinara, koliko iznosi minimalna zarada. Lice koje je provelo 10 godina dobilo bi 18.000, a lice koje bi imalo 11 godina staža dobilo bi 15.500 dinara. Takva nelogičnost stavlja u neravnopravan položaj za samo jednu godinu onog radnika koji je proveo duže kod poslodavca.
Naš predlog u nominalnom iznosu je da bi za 10 godina staža poslodavac morao da isplati 28.000 dinara ili 50% obračunato od najniže zarade, što znači 5.600 puta 10 podeljeno sa 28.000.
Odmah uporedo može da se kaže da poslodavac, isplaćujući 28.000 radniku za kojim je prestala potreba, daje petomesečni obračun njegove zarade za naredni period.
Pokušao sam ovo na plastičan način da objasnim, baš zbog ove nelogičnosti oko 10 godina, ali isto tako smatram da lice koje je provelo 10 i više godina kod poslodavca, neka određena satisfakcija od polovine zarade za svaku godinu može da predstavlja određenu satisfakciju.
Nadam se da su svi poslanici razumeli, pre svega, ovaj nominalni iznos, da poslodavci neće doći u neki mnogo teži položaj, s obzirom da su se opredelili za to da otpuštaju radnike, da će ovaj amandman biti usvojen i samim tim predstavljati minimum prava radnika na otpremninu.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Još neko o ovom amandmanu? Narodni poslanik Milisav Petronijević.