PRVA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 11.03.2009.

4. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PRVA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

4. dan rada

11.03.2009

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:05 do 18:01

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem, gospodine Batiću.
Reč ima gospodin Riza Halimi.

Riza Halimi

Grupa manjina
Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, samo ću dopuniti gospodina Pastora o temi zastupljenosti manjina u okviru novog sastava Nacionalnog prosvetnog saveta.
Verovatno je, u ovoj situaciji kada nemamo rešenje u okviru odredaba Zakona o prosveti, da preko nacionalnih saveta budu zastupljene manjine u ovoj veoma važnoj instituciji, trenutno moguće i praktično to rešenje s predlogom koji je dat sa gospođom Editom Šoš, ali, u principu, mislim da bi, ipak, ubuduće ova problematika morala sistemskije da se rešava, u duhu ovoga što je započeto odgovarajućim zakonom iz ove oblasti, iz prosvete, a i u duhu odredaba novog zakona o nacionalnim savetima i o ostvarivanju kolektivnih prava manjina u oblasti prosvete.
Jer, ni pitanje nastavnih programa, udžbenika i niz drugih osetljivih pitanja iz ove oblasti trenutno još uvek, u većini slučajeva, nisu valjano rešeni i u praksi nije adekvatna procedura i ono što smo imali pre više od 20 godina.
Mogu slobodno reći da, kada je u pitanju nastava na albanskom jeziku, trenutni nivo je niži nego što smo ga imali pre više od 20 godina. Tada smo imali daleko bolja rešenja u oblasti nastave na jezicima manjina, konkretno, na albanskom jeziku, u opštinama Preševo, Bujanovac, Medveđa, a unazad 20 godina dosta toga se degradiralo; postojeće institucije iz ove oblasti dugi niz godina nemaju jasnu predstavu šta se uopšte odvija, na primer, u opštinama Preševo, Bujanovac i Medveđa, u nastavnom procesu, i kada su u pitanju nastavni programi i specifičnosti koje po zakonu moraju da ostvaruju nacionalne manjine preko nastavnog procesa, a i kada su u pitanju udžbenici i priručnici.
Ovo je zapuštena oblast, kojom se trenutno niko ne bavi, ni nadležno ministarstvo, a ni Prosveti savet. Ovaj savet je do sada, možda, imao nekoga, imenom i prezimenom, koji bi trebalo da je pripadnik manjine, ali koji, svojim delokrugom, svojim aktivnostima, nije uopšte dokazao da zna tu problematiku ili da hoće da je radi.
Zato je neminovno i urgentno da se omogući da u okviru Prosvetnog saveta bude konkretno lice koje zna tu oblast, da se bavi njome i da ima apsolutni pristup i saradnju, uopšte, komunikaciju s nastavnim osobljem ili s predstavnicima koji obavljaju tu delatnost na jezicima manjina.
Mislim da je to, apsolutno, nerešena stvar. Neka je ovo trenutno rešenje, koje može da ublaži ovu situaciju, ali mislim da je situacija tako dramatična, tako ozbiljna, s veoma urgentnim problemima na terenu, da i te kako iziskuje ozbiljniji pristup i Ministarstva prosvete.
Pošto govorim o ovoj instituciji, koja, takođe, ima velike kompetencije u ovim oblastima, moralo bi što pre da se to sistemski valjano reši, u duhu zakona koje smo već ovde usvojili, ili onih koje se pripremamo da usvojimo, ili, na kraju krajeva, na osnovu međunarodnih konvencija koje to garantuju jasno i glasno nacionalnim manjinama. Hvala vam.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem, gospodine Halimi.
Reč ima magistar Aleksandar Martinović.
...
Srpska napredna stranka

Aleksandar Martinović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, mislim da je današnjoj raspravi o ovoj tački dnevnog reda trebalo da prisustvuje i ministar prosvete, zato što stanje u našem obrazovnom sistemu, u velikoj meri, prevazilazi kadrovske promene u Nacionalnom prosvetnom savetu.
Mogu da se složim s onim što je rekao poštovani kolega Šami, da je Nacionalni prosvetni savet značajna institucija. Na papiru je to zaista tako, međutim, ako posmatramo rezultate rada Nacionalnog prosvetnog saveta u poslednjih nekoliko godina, zaključak je, nažalost, sasvim suprotan, kao da taj Nacionalni prosvetni savet nije ni postojao.
Malo ko u Srbiji zna ko su članovi Nacionalnog prosvetnog saveta, kakva mu je funkcija. Jedini ko se pojavljivao kada je reč o sistemu obrazovanja i vaspitanja jesu razni ministri prosvete, koji su, svaki na svoji način, vršili razne obrazovne eksperimente. Praktično, Srbija je od 2002. godine jedna velika stanica, u kojoj promoteri ''novog svetskog poretka'' u Srbiji isprobavaju nove eksperimente na živim ljudima i, da stvar bude gora, na deci i omladini.
Gospodin Šami je izrazio sumnju da će članovi Nacionalnog prosvetnog saveta biti birani po stranačkom ključu. Mogu da vam kažem, gospodine Šami, da uopšte ne morate da sumnjate u to, to je gotovo izvesno. Vladajuća većina u ovoj skupštini izabraće za članove Nacionalnog prosvetnog saveta ljude koji su po volji režima Borisa Tadića. Zadatak će im biti da potpuno upropaste osnovno i srednje obrazovanje u Srbiji, da ga degradiraju i da srpsko školstvo potpuno izgubi one svetle tradicije koje je baštinilo decenijama i vekovima.
Evo, 2008. godina bila je godina u kojoj smo obeležavali 200 godina od obrazovanja Dositejeve Velike škole u Beogradu. Prošlo je više od 150 godina od formiranja Velike škole, koja je preteča današnjeg Beogradskog univerziteta.
Kakvo je stanje u našem obrazovnom sistemu? Stanje je takvo da se u mnogim osnovnim i srednjim školama u Srbiji dešavaju nemile scene. Učenici kidišu na profesore, pojedini profesori na učenike, ima povređenih, deca iz osnovnih i srednjih škola izlaze sa sve manjim stepenom znanja.
Kakvo je stanje na našem univerzitetu? Od 2002. godine, srpski državni univerziteti su na putu potpunog uništenja. Godine 2002, na Pravnom fakultetu u Novom Sadu održana je jedna javna rasprava povodom nacrta tadašnjeg zakona o univerzitetu. Pitao sam tadašnjeg zamenika ministra prosveta, koji je tada bio Gašo Knežević, mislim da se gospođa zvala Srbijanka Turajlić, šta to ne valja?
Tako je, više gospodin, a ona se predstavljala kao gospođa.
Dakle, šta to ne valja u našem visokom obrazovanju, pa ga treba potpuno uništiti? Naši inženjeri, matematičari, naši lekari, fizičari, hemičari, godinama su, kada su odlazili u inostranstvo, u SAD, Veliku Britaniju, Australiju, Kanadu, Novi Zeland itd., bili najbolji stručnjaci. To znači da je naše školstvo bilo dobro, i osnovno, i srednje, i visoko...
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Gospodine Martinoviću, upozoravam vas, rekli ste za gospođu Turajlić nešto što zaista šteti njenom ugledu. Molim vas da vodite računa o daljim formulacijama koje bi mogle povrediti ličnost po bilo kojoj osnovi.
...
Srpska napredna stranka

Aleksandar Martinović

Srpska radikalna stranka
Izvinjavam se, gospođo Đukić-Dejanović, što ste moje reči protumačili kao uvredu za gospođu Srbijanku Turajlić. Samo sam rekao da sam joj postavio pitanje – šta je to što ne valja u našem univerzitetskom obrazovanju, pa ga treba promeniti za 180 stepeni?
Na to pitanje, ni tada, a ni do dana današnjeg, niko u Srbiji nije dobio odgovor. Od 2003. godine, gospođo Đukić-Dejanović, a nadam se da ta problematika i vas tangira kao profesora na Medicinskom fakultetu, u Republici Srbiji se tzv. Bolonjska deklaracija promoviše kao neko čudo neviđeno, koje treba da u potpunosti reformiše univerzitet u Srbiji. Naši studenti i, uopšte, naša javnost, godinama se zapljuskuju dezinformacijama o tome da je ''Bolonjsku'' prihvatio čitav zapadni svet, i da Srbija, ako hoće da se uključi u taj evropski akademski prostor, takođe, mora da reformiše svoje obrazovanje, a posebno visoko, po principima Bolonjske deklaracije.
Vi znate, gospođo Đukić-Dejanović, kao što ja znam, da, recimo, Velika Britanija i Belgija nisu prihvatile nijedan princip iz te Bolonjske deklaracije i da za tu Bolonjsku deklaraciju neće ni da čuju. Francuzi su Bolonjsku deklaraciju maksimalno prilagodili svojim potrebama i svom shvatanju visokog obrazovanja. Samo se u Republici Srbiji bukvalno sprovodi ono što raznim ludačkim umovima na Zapadu padne na pamet.
Danas državni fakulteti, gospođo Đukić-Dejanović, nadam se da se slažete sa mnom, sve teže mogu da izdrže konkurenciju raznih privatnih fakulteta.
U proteklih godinu dana, sa Pravnog fakulteta u Novom Sadu na kome i ja radim, 350 studenata se ispisalo. Zašto? Zato što se ta deca, ta omladina, rukovodi, pre svega, principom svog ličnog interesa. Idu tamo gde će najlakše da završe taj fakultet. Upisuju se na razne privatne fakultete, a na tim fakultetima se uči iz nekih svezaka, iz nekih beležaka, nekih skripti. Na nekim privatnim fakultetima imate slučaj da student u toku jednog dana položi po pet-šest ispita, što je fizički nemoguće, ali na ovim fakultetima je moguće.
Sa tih fakulteta, nažalost, izlaze, formalno, visokoobrazovani mladi ljudi, u suštini, ljudi bez mnogo znanja, ljudi koji su stekli neke diplome, ali s tim diplomama će teško moći da rade. Teško će moći da na osnovu tih diploma obezbede svoju životnu egzistenciju.
Time se u Srbiji niko ne bavi. Nameće nam se reforma po svaku cenu. Državni fakulteti, u potrebi da izdrže konkurenciju s ogromnim brojem privatnih fakulteta, spuštaju svoje kriterijume. Sve se manji broj dece upisuje na državne fakultete, a sve veći broj na privatne fakultete. Na većini privatnih fakulteta, princip je da završi svako ko plati odgovarajući iznos školarine. Ne znam da li se negde desilo da je na nekom privatnom fakultetu student izgubio godinu, ili da nije uspeo da završi taj fakultet. Ako su roditelji dovoljno bogati, ako imaju dovoljno para, dete će da završi fakultet. Šta će posle biti s tim detetom, budućim čovekom, građaninom Srbije, koji će ovde u Srbiji morati da bude pravnik, ekonomista, lekar, inženjer itd.? O tome niko ne vodi računa.
Gospodin Dejan Mirović je ovde pokrenuo jedno vrlo ozbiljno pitanje. Mislim da je ministar prosvete ili neko iz Vlade Srbije, ipak, morao da objasni kako je moguće da jedna takva intelektualna veličina, jedan tako cenjeni profesor, kao što je Mihajlo Đurić, podnese ostavku na članstvo u Nacionalnom prosvetnom savetu.
Mihajlo Đurić je čovek koji je imao hrabrosti, početkom sedamdesetih godina, kada su mnogi ćutali, podržavali Brozove, Kardeljeve i Bakarićeve ideje o preuređenju jugoslovenske federacije, da digne glas protiv jednog naopakog koncepta državnog uređenja, koji je, na kraju krajeva, doveo do razbijanja bivše Jugoslavije i do svih onih užasa koji su se desili tokom devedesetih godina. U vreme kada je Mihajlo Đurić ustajao protiv amandmana na Ustav SFRJ iz 1963. godine, pa onda kada je ustajao protiv ustavnih rešenja po Ustavu iz 1974. godine, mnogi ugledni pravnici, profesori pravnih fakulteta, ćutali su, podržavali su svaki nalog Broza i Kardelja. Neki od njih su i danas aktivni, recimo, Aleksandar Fira, koji je jedan od tvoraca Ustava iz 1974. godine, a danas je rektor jednog privatnog fakulteta u Novom Sadu i jedan od pisaca Statuta Vojvodine.
Tragična je činjenica da su danas na istom poslu razbijanja Srbije oni koji su 1988. godine jogurtom isterivali Boška Krunića i autonomašku kamarilu iz IV Vojvodine i oni koji su ih branili. Danas su i jedni i drugi na istom poslu i obmanjuju građane Srbije da je Statut Vojvodine akt koji treba brže da uvede Srbiju u EU, a, u stvari, radi se o čistom separatističkom i protivustavnom aktu, koji treba da razbije i ovu i ovakvu Republiku Srbiju, zato što je raznim antisrpskim umovima i ovakva Republika Srbija, u avnojevskim, Titovim granicama, suviše velika.
Postavlja se pitanje, to je pitanje postavio jedan aforističar pre mnogo godina, pitanje na izgled duhovito, ali je vrlo ozbiljno, koliko Srbija treba da bude mala, da ne bi bila velika?
Dame i gospodo narodni poslanici, ovih dana se vodi prava kampanja u medijima, u Parlamentu, na Internetu, protiv SPC.
Ta kampanja je počela pre nekoliko dana u Skupštini Srbije, kada su pojedini poslanici rekli da iza povlačenja Predloga zakona o diskriminaciji stoje pojedini velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve.
Ako otvorite "Fejsbuk" ovih dana, videćete da je svakim danom sve veći broj potpisnika nekakve peticije protiv klerikalizacije srpskog društva. Traži se izbacivanje veronauke iz naših osnovnih i srednjih škola. Tvrdi se da je u Srbiji na delu klerofašizam, najgore moguće neistine iznose se ne samo protiv sadašnjih velikodostojnika SPC, nego i protiv vladike Nikolaja Velimirovića. On se definiše kao neki pristalica Adolfa Hitlera, kao čovek najmračnijih pogleda na svet.
Tvrdi se da je veronauka neka kovanica i da ne predstavlja nikakvu nauku u pravom smislu te reči, nego fabriku za proizvodnju novih vernika. Potpisnici te inicijative traže da se veronauka izbaci iz osnovnih i srednjih škola, zato što ona, navodno, služi fabrikovanju vernika koji će biti protiv svih onih evropskih standarda koje prihvata ceo demokratski i civilizovani svet.
Ovih dana se u Srbiji isplati biti homoseksualac i ateista i mrzeti Srbiju. Ako kažete da ste Srbin, da poštujete teritorijalni integritet Srbije, da poštujete SPC, onda ste u opasnosti da vas neko upiše u neke mračne organizacije koje, navodno, ne shvataju svu suštinu blagodeti koje nam donosi civilizacija EU.
Mislim da je krajnje vreme da se ozbiljno povede rasprava o stanju u našem obrazovnom sistemu, i osnovnom, i srednjem, i visokom. Krajnje je vreme da nam ministar prosvete odgovori na pitanje – kako je moguće da najznamenitija ličnost u tom nacionalno-prosvetnom savetu, bez želje da nipodaštavam druge članove, Mihajlo Đurić, tek tako podnese ostavku i da se niko na to ne osvrne?
Mihajla Đurića su u vreme 70-ih godina, to je dobro primetio Dejan Mirović, branili pojedini evropski intelektualci, ali stvarni evropski intelektualci, ne ovi nabeđeni, ne ovi ''bolonjci'', nego intelektualci s renomeom, intelektualci s ugledom, čija su se imena izgovarala sa poštovanjem.
U vreme kada su mnogi domaći intelektualci ćutali i ljubili skute Josipu Brozu i Edvardu Kardelju, a danas su tvorci i Statuta Vojvodine i ko zna kakvih sve zakonskih predloga, u odbranu Mihajla Đurića, to je dobro primetio Dejan Mirović, ustao je čuveni nemački filozof Ernst Bloh, čovek koji se zamerio hrvatskoj inteligenciji, koji se zamerio Univerzitetu u Zagrebu i Matici hrvatskoj, koji se zamerio Franji Tuđmanu, koji je izdao knjigu "Bespuća povijesne zbiljnosti", 1989. godine, a za tu knjigu su neki rekli da predstavlja programski akt Hrvatske demokratske zajednice.
Taj Ernst Bloh je rekao tih 70-ih godina, izgovorio je čuvenu rečenicu, nadam se, gospođo Đukić-Dejanović, da me nećete kazniti, samo citiram ovog velikog nemačkog filozofa – da su svi Hrvati koji žive u Nemačkoj fašisti i da su članovi raznih ustaških organizacija koje rade na razbijanju Jugoslavije. Takav čovek ustao je u odbranu Mihajla Đurića, koji je već početkom 70-ih godina video ono što će se desiti 1991. godine i kasnije, a to je da su ustavna rešenja iz Ustava iz 1974. godine, u stvari, bila tempirana mina celoj državi Jugoslaviji i da je sve to dovelo do onoga što se desilo početkom 90-ih godina.
Sada je scenario isti. Oni koji su pisali Ustav iz 1974. godine, sada pišu i napisali su ovakav statut Vojvodine, isti oni koji su tvrdili da ustavna reforma iz 1974. godine, navodno, treba da ojača Jugoslaviju, u vreme kada je Vladimir Bakarić rekao da je jugoslovenska federacija – federacija koja federira, a to znači – koja odumire; danas ti isti tvrde da će, preko Statuta Vojvodine, Srbija lakše da uđe u EU.
Neće s ovakvim statutom Vojvodine, gospođo Đukić-Dejanović, Srbija ne da neće da uđe u EU, Srbije neće biti, ili će je možda biti, ali u nekim granicama koje su potpuno drugačije od ovih postojećih.
Pre nekoliko dana, šef vaše partije je tvrdio da će vaša partija glasati protiv Statuta Vojvodine, ukoliko čuje mišljenje jednog profesora Pravnog fakulteta da je Statut Vojvodine neustavan.
Skrećem vam pažnju, 1. decembra 2008. godine, na Pravnom fakultetu u Beogradu, održana je naučna rasprava povodom Statuta Vojvodine i mnogi ugledni pravnici i profesori pravnih fakulteta iz Beograda i Novog Sada rekli su da je Statut Vojvodine separatistički, protivustavni akt, da je gotovo 90% odredaba iz tog statuta direktno suprotno Ustavu Republike Srbije, i ne samo Ustavu Republike Srbije, nego da rešenja koja su sadržana u tom statutu ne postoje nigde u Evropi.
Gospođo Đukić-Dejanović, bilo bi dobro kada bi Nacionalni prosvetni savet radio svoje poslove. Nažalost, vladajuća koalicija izabraće partijske poslušnike koji će da slušaju Borisa Tadića i njegove zapadne mentore, a krajnji cilj biće da se potpuno uništi srpsko školstvo i da se mladi ljudi u Srbiji, deca i omladina, pretvore u najamnu radnu snagu zapadnog kapitala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Gospodin Mileta Poskurica ima reč.
...
Srpska napredna stranka

Mileta Poskurica

Napred Srbijo
Zahvaljujem. Dame i gospodo narodni poslanici...
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Upozoravam poslanike SRS-a da ne ometaju poslanika dok se obraća i dok govori. Izvolite, gospodine Poskurica.  
...
Srpska napredna stranka

Mileta Poskurica

Napred Srbijo
...Naučio sam ja na nestašluke studenata, đaka, srednjoškolaca, ništa to nije meni neobično, samo je pitanje nivoa primerenosti nestašluka, gde se koji sprovodi.
Hteo sam da kažem da je ovo možda jedinstvena prilika, kada govorim o ovoj tački dnevnog reda i o Nacionalnom prosvetnom savetu, da se podsetimo na stav o tome da smo, kada se donosio ovakav koncept zakona, u kome su članovi Nacionalnog prosvetnog saveta, odnosno brojno telo od 42 člana, dobili ozbiljne nadležnosti, postavljali pitanje racionalnosti tolikog broja, ne ulazeći uvek i detaljno u to kakav je sastav i koliko je on racionalan i efikasan.
Tek se kroz ovaj izveštaj koji je došao Odboru za prosvetu videlo da on, iako namenjen kao prethodnica zakonski obaveznog godišnjeg izveštaja, koji treba da dođe u Narodnu skupštinu, otkriva stvari koje u "bekgraundu" nismo uvek ni sagledavali.
Naime, prošlo je dosta vremena dok se Savet formirao, pa je onda izostajalo da svake godine Skupština razmatra izveštaj Nacionalnog prosvetnog saveta. Prvi put kada se našao pred poslanicima mini sastava skupštinske projekcije, mini sastava strukture ovog parlamenta, mi smo zajednički, svi jednodušno, videli da to nije radilo kako je trebalo, nije funkcionisalo kako je trebalo i da se nisu baš mnogo ni trudili članovi Saveta, na čelu s predsednikom, da, podnoseći takav izveštaj, pre svega, Odboru, prikriju neke segmente koji za njih ne bi bili optužujući.
Počeo sam rečenicom – da je prilika, hteo sam i mislio da kažem da možda, na neki način, uzmemo u odbranu Nacionalni prosvetni savet, koji je radeći, ili bar pišući o tome da je radio na problemu donošenja strategije, ključnog smisla svog postojanja, ključne odrednice po kome bi bio vrednovan, nailazio na probleme, jer nije bio preterano okružen pažnjom i mogućnošću da sarađuje s važnim državnim institucijama.
Za donošenje nacionalne strategije, kaže predsednik Saveta, potrebno je da imamo saglasnost i koordinaciju sa dve institucije koje reguliše zakon. To su Zavod za unapređenje vaspitanja i obrazovanja i Savet za visoko obrazovanje, zatim Zavod za procenu kvaliteta, ali i Konferencija univerziteta Srbije, Ministarstvo finansija, Nacionalna služba za zapošljavanje, zapravo, svi relevantni činioci.
Zašto ovo iznosim? Članovi Saveta kažu – mi nemamo dobre plate, one jesu redovne, ostale naknade ne dobijamo, nemamo prostor u kome možemo da radimo, nego u svom izveštaju pišu da su morali da idu u Palatu federacije, u neke druge institucije. Nije tako loše raditi u Palati federacije, ima tamo prostora. Morali su, čak, neke odbore i komisije da šalju u unutrašnjost Srbije, gde su ih, paradoksalno za jedan ovakav izveštaj koji ide Odboru, imenom i prezimenom, piše, sačekivali revnosni direktori, koji su pokazali veliku volju i želju da prime rad te komisije.
Deluje da je taj savet prilično radio ad hok. Oni zaista kažu – imali smo 25 sastanaka Saveta, ili 100 sastanaka različitih komisija, nešto se radilo. Optužujuća je činjenica za rad mnogih komisija da nisu imale dovoljnu komunikaciju s različitim državnim institucijama, Zavodom za statistiku, Ministarstvom finansija, čak se ni međusobno komisije za vrednovanje obrazovanje, za unapređenje kvaliteta obrazovanja, nisu mogle naći. Komisija za udžbenike nije našla zajednički jezik sa ministarstvom.
Zašto govorim ove detalje? Bilo je bitno da ministar prosvete bude prisutan, da bi možda mogao da odgovori na niz zavisnih pitanja o tome kako funkcionišu druga tela, slična tela, Nacionalni savet za visoko obrazovanje.
U naučno-istraživačkoj delatnosti, opet imate jedan savet koji, takođe, ne stiže da napravi svoju strategiju. Iako je imao veliki broj prilika da to iskaže, predsednik Saveta je izneo razloge zbog kojih nisu otišli dalje; verovatno i oni to gledaju – čovek ne treba da preteruje u tome.
Ono što su sigurno izneli i uradili, to je promena programa u sferi osnovnog obrazovanja i donet je konačni program za 7. i za 6. razred. Ostao im je za naredni period program za osmi razred.
U komentaru rada, ili predlogu mera za buduću aktivnost, kako su mislili posle one rekonstrukcije u 2009. godini, predviđaju istovremeno i izmene nastavnih planova i programa za sedmi i osmi razred. Nešto što je tek doneto, već treba da se menja, a to opet govori, na određen način, da ili nisu bili saglasni, koherentni u mišljenju, stavovima, ili da nisu imali razumevanje onoga kome izveštaj podnose.
Naravno, Narodnoj skupštini podnose izveštaj o svom radu, ali svoje organizacione zaključke, ozbiljne predloge daju Ministarstvu. Svi do jednog bili su revnosni da im netom doneti zakon, po kome su i osnovani, nije valjao, te da su imali nameru da predlože zakon o promeni Zakona o vaspitanju i obrazovanju, predlog odluke o promeni.
Dosta su radili na tome da Zakon i sami promene. To ide u prilog onima koji su, kada je Zakon donošen, govorili da Zakon nije dobar i da neće rešiti sve aktuelne probleme. Ostali smo, na samom odboru, pod upitom – hoćemo li zaista sistem osnovnog obrazovanja menjati u tri plus tri plus tri, ili ćemo ići – predškolsko i osam razreda, kao što imamo. Uvereni smo, a o tome ne govorimo, jer ministra nema, da se pitanje efekata često potezalo s ove govornice, uglavnom od opozicionih partija, kako nam funkcioniše visoko obrazovanje po Bolonji, do finih pikanterija koje su nužna i ozbiljna posledica za školovanje dece, za njihove roditelje, za postavljenje rukovodećeg kadra u visokim institucijama.
Država finansira, država se ne pita ko će biti dekan, ko će biti rektor itd. Postavlja se i niz drugih pitanja – zašto Nacionalni prosvetni savet, gde tražimo smenu nekih ključnih ljudi, neki su ostavke podneli, nije mogao da funkcioniše? Zato što, osim što nije imao saradnju, nije izašao ni s nekim predlozima koji su autentični sastav Zakona.
Čini mi se da u Zakonu piše da Nacionalni prosvetni savet utvrđuje standarde, i to standarde za uvođenje u posao nastavnika, vaspitača itd.
Pazite, neko završi školu i to stavljaju pod upit – ko ima licencu za vaspitača. Kako medicinska sestra, kad uđe u vaspitni proces u predškolskom obrazovanju, da dobije licencu, koliko joj licenci treba, da li ona jedna, zdravstvena, ili druga licenca, za vaspitače, duple licence. To imamo i u ovim komorama zdravstvenih radnika i farmaceuta, ljudi koji imaju dve specijalizacije, fakultete, imaju isti problem, duple licence. Ali, iz nadležnosti je da Savet utvrđuje standarde, recimo, znanja, veštine i sposobnosti za direktora.
Znate da, po zakonu, direktora postavlja lokalna samouprava. Članovi komisije koja se ovim bavi predlažu da to ne ide tako, a mi smo se na Odboru, čini mi se, većinom složili da je nepotrebno posebno školovati kadar za direktore. Kakva bi to bila škola? Ko bi uzeo pare da te ljude pripremi, kada znamo da će, po volji lokalne vlasti, promenom odnosa u parlamentima lokalnih samouprava, jedan direktor biti pola godine, godinu ili dve?
Niko se nije dotakao u Izveštaju ni ozbiljnih problema koji su u gimnazijama, drugim srednjim školama, koji su se postavili oko đačkih ekskurzija, oko tzv. školskog dinara. Nešto se radi s besplatnim udžbenicima. Jako je veliki broj osetljivih problema koji nisu pomenuti u Izveštaju Saveta.
Da li Savetu nisu bili dostupni? To mogu da slutim, jer kada predsednik Saveta piše izveštaj, on kaže – stavove su crpili iz saznanja članova Nacionalnog prosvetnog saveta i komisija.
Nemoguće je da samo sticanjem nekih saznanja, odgovorni ljudi, a tu ih ima sigurno 200, preko 200 ljudi, nešto saznaju opštim načinom informisanja. Moraju biti na terenu. Moraju biti neposredno uključeni u aktivnost obrazovnog i vaspitnog procesa, idemo na taj nulti novo, da bi znali više od pukih saznanja. Tada bi se, verovatno, i mnogi problemi otvorili za njih.
Kada, recimo, gledate izveštaj jedne od komisija, a to je Komisija za opremu, standarde opreme, idu po svim školama, po strukturi, profilu, tehničke škole, gimnazije, drugi obrazovni profili, ali naiđu na problem 57 eksperimentalnih škola.
Tih 57 eksperimentalnih škola, modela obrazovanja za nešto što će je, inače, bilo rađeno kao projekti pod pokroviteljstvom stranih firmi, skraćenice su strane, meni potpuno nepoznate, neko je upleo ruke u sistem obrazovanja, predložio nove obrazovne profile. Takvih 57 eksperimentalnih škola, s tim profilima, postoji, a ne znamo, niti nam daju izveštaj o tome da li je to toliko potrebno. Istini za volju, u jednom segmentu kažu – mislimo da ih je preterano mnogo, mislimo da se neki obrazovni profili dupliraju, recimo, železnički kadar itd., kadar za železnicu, koliko se sećam.
Dakle, postoji čitav niz nejasnoća i problema na koje su i članovi komisija nailazili u svom radu, ali, šta su radili? Oni su se žalili ministru, žalili su se Nacionalnom prosvetnom savetu, kao nekakvom organu iz kog su nastali. Kažu – nismo imali komunikaciju, ali konačno rešenje za sve – menjamo Zakon o osnovama obrazovanja i vaspitanja.
Kako da ga menjamo, ako nemamo strategiju, ako ne znamo šta to hoćemo, u kom pravcu da ga menjamo?
Hajde da ukinemo licencu za zvanje direktora. Što da direktor uči školu za direktora? Ko će biti probran, a ako ga probereš unapred da utiče na tu školu, onda si ga anticipirao kao budućeg direktora?! Imaš problema u koaliciji na lokalu, ima da ti padne vlast u nekoj opštini. Ako si poslao njih 10, onda će se sada razviti surevnjivost i to neko mora da plati.
Para je, po pravilu, i za usavršavanje nastavnika, i za njihov odlazak na seminare na kojima će se obučiti, u sferi obaveznog obučavanja, kako je Zakon predvideo, sve manje. Bojimo se da bi, možda, neki fondovi bili prikraćeni, ili bi, na određen način, to palo na džep roditelja, pa da onda neko drugi finansira takve zahteve i takve potrebe.
Dakle, priličan broj pitanja se otvorio i za nove članove Saveta će biti dovoljan zadatak da samo odgovore na ona pitanja koja su postavili odlazeći članovi Saveta, ili, poštenije rečeno, koji su morali da odu, jer su mandati istekli; neki su pod nizom drugih okolnosti otišli, ili moraju da odu, ili to žele. Dovoljno je da ovi novodošli, zajedno s ostalima, koliko u mandatu još imaju godina, donesu odgovore na dileme i nejasnoće koje su im kolege ostavile.
U našem odboru smo, iako su Zakonom regulisani predlozi nacionalnih manjina – da neko bude član iz tog sastava, tražili da se dodatno pojača sastav ljudi iz oblasti vaspitanja i obrazovanja iz dela članova koji pripadaju nacionalnim manjinama.
Na sledećim, zajedničkim odborima, govorićemo o upotrebi srpskog jezika u istraživanju, obuci, naučno-istraživačkom radu, videćemo koliko i na čemu se stalo.
O tome, naravno, u ovom savetu nemamo nikakav izveštaj, nikakav stav o zanemarivanju službene upotrebe srpskog jezika. Na mnogo toga nije odgovoreno, ali to se tiče samo sfere obrazovanja koja ide do gimnazije, po ovom zakonu i ovom savetu. Tek visoko obrazovanje je poseban problem. Bilo je tu pitanja i za samog ministra, čoveka iz Ministarstva, koji je mogao uzgred, da ne postavljamo poslanička pitanja, da odgovori na neke nejasnoće koje nam se javljaju.
Otprilike, to bi bili elementi sugestije, elementi obrazloženja za one ljude koji ili su smenjeni, ili moraju da odu, da razumeju naš sav i da krivicu za nefunkcionisanje Saveta, jasno je bar našoj poslaničkoj grupi, ne snose samo ti članovi. Kada bi Ministarstvo i relevantne institucije, onaj ko radi u Komisiji za prostorno normiranje, videli izveštaj tog odbora, šta predsednica tog odbora traži, onda bi videli da kompletna lokalna infrastruktura, Demografski zavod, Zavod za statistiku, finansije, Arhitektonski fakultet, svi treba da se uključe, a svesni smo da će, kada uključujete mnogo subjekata u realizaciju nekog posla, to biti realizovano loše.
Postoje, naravno, normativi i standardi koji se u medicini uče, o higijeni školovanja, o osnovama koje se moraju znati – i svetlost, indeks površine, visina stolice i ostalog. To treba, možda, izracionalizovati, ne ići toliko daleko, toliko širiti rad tih komisija, da se one neće moći da sastanu, a onda komisija kaže – mi smo imali najbolju nameru. Toliko je, kao nekada, u neko vreme, išla diskusija po širokoj osnovi, ali nismo mogli da se sastanemo, nije došao taj, nije odgovorio taj, nije odgovorio onaj, a onda – normativi se ne dostižu.
Kada sve to nemate, pitanje je kakvu će strategiju moći da naprave, da je predlože Ministarstvu, da oni to pročešljaju, ako uopšte žele i imaju kompetencije, a da to onda dostave Skupštini na usvajanje.
Konačno, mi smo u petoj godini od donošenja Zakona, sa mnogo lepih reči o tome da obrazovanje treba menjati, da deci treba olakšati školovanje. Svedoci smo u praktičnom životu da im školovanje nije ni lakše, ni jeftinije, da stiču mnoga znanja preko Interneta, da nema bazičnog obrazovanja. Pitamo se, zašto se do te mere ide s pričom da deca mogu da dobijaju i koriste udžbenike u obrazovnom procesu kakav ko želi?
Razumem da postoji liberalizacija, ali komisija mora da proceni koji udžbenici odgovaraju nastavnom planu i programu, jer je nemoguće da se u jednom odeljenju koriste različiti udžbenici za jedan nastavni predmet. Kako će taj nastavnik da predaje?
Nije logično da se nastavnik matematike u jednoj školi odluči za ovaj udžbenik, a drugi nastavnik, u istoj školi, da se odluči za matematički udžbenik, recimo, za drugi ili treći razred gimnazije, drugog autora. Gde je ta koherencija?
Zar nema jednostavnog programa i plana koji podrazumeva, a što bi, prevashodno, morale komisije ovog saveta da urade, da kažu – mora se savladati to, to, to, ta i ta materija, a onda, ko piše udžbenik, da vidi da li je to uradio? Kada je sve to identično, onda je moguće birati čiji bi se udžbenik uzeo. Nisu Zavod za izdavanje udžbenika, kao javno preduzeće, i ostali izdavači stavljani u istu ravan.
Dakle, veliki je broj problema koji je nama sada jasan i dostupan, ne na osnovu saznanja, kao što piše predsednik Saveta, nego na osnovu informacija koje su nam oni dali, i on na čelu tog saveta, ali i na osnovu onoga što možemo čuti kao roditelji u školama, što možemo čuti u emisijama tematski posvećenih tom problemu. Vidimo da se za pet godina uradilo manje.
Ako je ova nužna smena nekih ljudi, nekih što to žele, a nekih što moraju, dobar znak da će ova važna institucija, kada je već doneta kako je doneta, u broju u kom jeste, da profunkcioniše i zaživi, onda mi treba da zauzmemo i kritički stav prema toj činjenici, ali i jasnu garanciju da će to s novim ljudima biti bolje. A, kako će ova polovina ljudi, koji ostaju i žele da promene Zakon, sarađivati s drugom polovinom dolazećih, to će biti pitanje, nadam se, i ovoga tela, a sigurno Odbora, kome će u ovoj godini, verovatno, doći neki novi, drugačiji i sadržajniji izveštaji. Hvala.
(Za vreme izlaganja narodnog poslanika Milete Poskurice, poslanici SRS-a su lupali o klupe.)