ČETVRTO VANREDNO ZASEDANjE, 20.07.2010.

5. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ČETVRTO VANREDNO ZASEDANjE

5. dan rada

20.07.2010

Sednicu je otvorila: Gordana Čomić

Sednica je trajala od 10:05 do 20:50

OBRAĆANJA

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Iskorišćeno je četrnaest i po minuta. Ostalo je još 21 minut za gospodina Vladana Jeremića. Izvolite.

Vladan Jeremić

Srpska radikalna stranka
Kada je 23. marta na takoreći uobičajenoj konferenciji za novinare guverner NBS Radovan Jelašić saopštio da je dao ostavku na svoj položaj, da je zatražio raskid radnog odnosa sa NBS iz ličnih razloga, a ne zbog političkih pritisaka, šta god da mislili o politici guvernera i NBS, ono što je evidentno jeste da je trenutak za tako nešto bio najmanje poželjan, jer moramo imati u vidu činjenice da je državna kasa poprilično prazna, da je devizni kurs nesiguran, nelikvidnost sve prisutnija i raširenija, a čuveni sporazumi sa MMF gotovo pod kontinuiranom revizijom.
Pri tom, ono što je posebno interesantno, gospodin Jelašić se nije izjasnio u tom trenutku sa premijerom Vlade Srbije Mirkom Cvetkovićem da li to ima veze sa povremenim razlikama u pogledima u saradnji između Vlade i centralne banke. Verovatno će pokazati vreme koje je pred nama.
Želeo bih na samom početku da se malo dotaknem i one teorije da verovatno svaka ostavka ima i neki neposredni povod, čak i kad za nju postoje dugoročniji i ozbiljniji uzroci.
Kada je reč o doskorašnjem guverneru NBS, otprilike bi se hronološki moglo povezati neka tri povoda ili tri informacije. Podsećam javnost da je najpre u Narodnoj skupštini usvojeno pet finansijskih propisa koji delimično menjaju propozicije za popunjavanje tekućeg budžetskog deficita, što ne bi smelo da znači da se on može popunjavati štampanjem para. Naravno, to bi bilo i protivustavno.
Zatim smo imali izjavu potpredsednika Vlade, gospodina Dinkića, da će Vlada tih dana odobriti subvencionisane potrošačke kredite u dinarima, sa grejs periodom od godinu dana, rokom otplate tri godine i sa ratama bez valutne klauzule, te da će volumen tih kredita iznositi 30 milijardi dinara. Valjda je to tako dogovoreno sa poslovnim bankama.
Na kraju, a možda i na samom početku, čak je javnost bila obaveštena da će se penzije deliti u četvrtak i petak, što bi trebalo da znači da je i taj pad budžetskih prihoda sa kojim se suočavamo, koji je na početku ove godine bio 18,5%, nekako premošćen.
Međutim, ovog trenutka je potpuno nejasno da li je povodom mogućnosti da se ova tri dešavanja dovedu u vezu ili zbog nečeg drugog, dakle, između Vlade Republike Srbije i NBS došlo je, podsećam i na to, do nekakve prepiske, ali bi se o njoj moglo zaključiti po jednom od odgovora premijera Mirka Cvetković u intervjuu koji je objavila beogradska "Politika" 21. marta, ja ću parafrazirati to što je Mirko Cvetković tamo rekao – zaista ne mogu da razumem primedbe koje monetarna vlast upućuje Vladi.
Bilo kakva kritika tipa mnogo se troši za mene je potpuno bespredmetna, jer se javna potrošnja nalazi u okvirima predviđenim budžetom. To je razlog zašto ne mogu da razumem kritiku fiskalne politike.
Premijer je, potom, napomenuo da od nove godine ima kontakte sa guvernerom i da sa njim razgovara o merama koje bi uvela monetarna vlast, te da je skidanje obavezne rezerve utanačeno sa Vladom. Na direktno pitanje da li Srbiji preti grčki scenario, premijer je odgovorio apsolutno odrično, jer se naš javni dug isključivo odnosi na zaduživanje za infrastrukturne projekte i da je deo javnog duga preusmeren u rezerve budžeta, tj. nije potrošen.
Čak i ove naizgled odmerene premijerove reči mogu da deluju kao prilična kritika rada guvernera NBS, a podsetiću samo i na ono što je takođe premijer izjavio, da NBS prebacuje svoju sopstvenu odgovornost na Ministarstvo finansija u kontekstu pada vrednosti dinara prema evru.
Dakle, moguće je, ako se malo dublje proanalizira, da je Radovan Jelašić procenio da se priprema jedan takav model ekonomske politike koju on neće da prihvati i da za njega ponese odgovornost, ili je možda procenio da taj model nije prihvatljiv, pre svega za MMF, čija reakcija takođe na njegovu ostavku može biti veoma bitna u kontekstu cele priče koja se vodi oko kreditnog aranžmana sa ovom međunarodnom finansijskom institucijom.
Ako se ovo ima u vidu, dame i gospodo narodni poslanici, a kada je i kandidat za novog guvernera Dejan Šoškić saopštio da neće biti nikakvih promena u vođenju dosadašnje politike NBS ukoliko on bude izabran na ovu značajnu funkciju, s jedne strane to može da bude razumljivo, ako se ima u vidu da on praktično na ovu novu funkciju treba da dođe sa mesta predsednika Saveta NBS, tako da je praktično suodgovoran za dosadašnje rezultate ove finansijske izuzetno značajne institucije.
S druge strane, pak, ukoliko budući guverner zaista misli da nastavi sa politikom koja je vođena u proteklom periodu, to znači da se kao građani Republike Srbije ne možemo nadati nikakvim suštinskim promenama, jer i svi dosadašnji guverneri isticali su kao jedno od najvažnijih dostignuća NBS to što je obezbeđen tzv. stabilan kurs dinara i tzv. zdrav bankarski sistem.
Skoro je svima jasno da upravo ti navodni rezultati NBS imaju i te kakve posledice po srpsku privredu i njene građane.
Iskoristio bih ovo vreme, odnosno učešće u današnjoj raspravi, da pokušam da ukažem na jedan od najvećih problema koji je još uvek prilično obavijen velom tajne, a iz domena je rada NBS, odnosno budućeg guvernera, a tiče se te politike koja se vodi, politike deviznih rezervi NBS, gde očigledno o nemalim novčanim sredstvima, njihovom raspoređivanju, odluku donosi praktično samo jedan čovek.
Mogli smo da se tokom prethodnih meseci, pa i godina, za sve vreme dok se na čelu NBS nalazio Radovan Jelašić, povremeno informišemo o tome kako su devizne rezerve NBS dostigle rekordno visok nivo, a kao što je poznato, devizne rezerve se ne drže u Trezoru NBS, nego se plasiraju u državne obveznice drugih, po pravilu, bogatih država i time se pokrivaju deficiti njihovih državnih budžeta ili se polažu u vidu depozita u banke najrazvijenijih zemalja.
Devizne rezerve ekonomski manje razvijenih zemalja, u čiju kategoriju spada i Srbija, koriste se očigledno samo za plasman u one bogatije države, jer se tamo i nalaze, naravno, najmoćnije, najprofesionalnije banke i državne obveznice.
Interesantno da uporedo sa ovom pojavom imamo i činjenicu da i spoljni dug Srbije stalno raste i da takođe dostiže rekordno visok nivo, i očigledno da je Srbija zemlja u kojoj ima mnogo nelogičnosti. Krediti se uzimaju od drugih država, međunarodnih finansijskih institucija, velikih zapadnih banaka i to uz relativno visoke kamatne stope.
Srbija plaća i visoke kamate na trezorske zapise koje emituje da bi prikupila sredstva za pokriće deficita državnog budžeta.
Zvanični podaci o tome gde i pod kojim uslovima se plasiraju devizne rezerve NBS nisu dostupni široj javnosti, ali se zna da su kamatne stope na ova sredstva simbolične, od 1 do 3%, tako da naša zemlja ne može da računa na neki značajniji prinos od plasiranja deviznih rezervi.
U svakom slučaju, višestruko je manje od prinosa koje ostvaruju zemlje ili finansijske institucije kod kojih se Srbija zadužuje, pokrivajući deficit državnog budžeta.
Akumuliranje velikih iznosa deviznih rezervi, njihovo plasiranje u državne obveznice ili depozite banaka bogatih ili, bolje rečeno, zapadnih zemalja, te u isto vreme zaduživanje kod istih onih gde su plasirane devizne rezerve, apsolutno je po mišljenju nas u SRS pogubno i za privredu i za društvo u celini, kakvo je u državi Srbiji. Pri tom, posebnu posledicu može izazvati za državu gde se vodi politika tzv. stabilnog kursa domaćeg novca, kao što je slučaj u Srbiji.
Iz svega ovoga se nameće jedno logično pitanje – gde onda tu postoji nekakva opravdanost ili ekonomska logika da mi finansiramo, uz simboličnu kamatnu stopu, budžetske deficite bogatih zemalja, a da nam istovremeno te iste zemlje, direktno ili preko raznih finansijskih institucija, odobravaju krediti, uz visoke kamatne stope, kojima finansiramo deficit srpskog budžeta.
Odnosno, pravo pitanje je možda – gde je logika da devizne rezerve plasiramo u depozite zapadnih banaka, uz simboličnu kamatu, a one da tim istim novcem kupuju trezorske zapise našeg Ministarstva finansija ili zapise NBS, koje nose visoku, po pravilu dvocifrenu kamatnu stopu ili odobravaju kredite građanima Srbije uz lihvarske kamatne stope?
One su na kratkoročnoj pozajmici stanovništvu krajem prošle 2009. godine iznosile čak 36% i tako ostvaruju ogromne profite koristeći naša finansijska sredstva.
Ako već imamo tako visoke devizne rezerve, smatramo da bi znatno racionalnije bilo da se jedan deo njih iskoristi za vraćanje inostranih kredita, barem onih koje je država uzela pod najnepovoljnijim uslovima i tako se delom bar umanji ogroman spoljni dug, ili da se barem blagovremeno isplate sve one dospele obaveze po spoljnom dugu, a one su, prema podacima s kraja prethodne kalendarske godine iznosile 2,87 milijardi dolara, od kojih jedna četvrtina otpada na redovne i zatezne kamate. Na taj način se izbegne plaćanje barem tih zateznih kamata.
Koleginice i kolege, zaista smatramo da umesto što uzimamo skupe inostrane kredite, kojima se pokriva deficit budžeta, za to bi se mogao iskoristiti deo trenutno još uvek visokih deviznih rezervi NBS, umesto da ih plasiramo uz simboličnu kamatu, u obveznice zapadnih zemalja, pokrivajući time njihove deficite budžeta.
Iz svega ovoga do sada rečenog, ne nazire se nikakva ekonomska racionalnost i zdrava logika u tome da se Srbija, koja je već prezadužena sve više i pod sve nepovoljnijim ili bolje rečeno skupim uslovima zadužuje u inostranstvu, a istovremeno da sve više povećava svoje devizne rezerve koje se, ponavljam, plasiraju u banke bogatih zemalja, uz simboličnu naknadu.
Devizne rezerve su neefikasan način investiranja viška kapitala, izuzetno neefikasan i za zemlje i građane koji njima raspolažu, ali izuzetno unosan posao finansijskih posrednika iz zemalja o kojima sam već govorio. Očigledno da je to prevashodni razlog zašto se to tako radi.
Svi naši pokušaji koje smo tokom prethodnih meseci u smislu kritike ovakve neracionalne politike deviznih rezervi iznosili izazivaju određene reakcije, pogotovo onog dela vlasti, odnosno ekonomista, koji smatraju da država treba da bude u stanju spoljne zaduženosti i da istovremeno povećava devizne rezerve, a da je razuman odgovor trebalo da bude smanjenje velike spoljne zaduženosti zemlje i istovremeno smanjenje prekomernih deviznih rezervi.
Kada je poznato da je spoljnotrgovinski deficit u Srbiji do 2000. godine bio manji od dve milijarde dolara godišnje, a neposredno pred ovu aktuelnu svetsku ekonomsku krizu iznosio je milijardu dolara mesečno, a industrijska proizvodnja 5,37% manje nego u 1998. godini, godini kada je privreda poslovala već šest godina u uslovima međunarodnih ekonomskih sankcija, jasno je zašto smo prilično kritički raspoloženi prema sferi vođenja monetarne politike.
Pogotovo ako se ima u vidu ono što sam rekao na samom početku izlaganja, a to je izjava kandidata za novog guvernera, Dejana Šoškića, da neće biti nikakvih promena u vođenju dosadašnje politike NBS.
Dakle, mnogo je pitanja, a videćemo da li će biti i odgovora. Kao skupštinska većina ćete svakako izglasati ono za šta ste postigli saglasnost, ali ono što bi svakako trebalo da dobijemo odgovore na pitanje, a to je – šta se dešava, zašto je dinar počeo naglo da slabi, šta je uzrok takvog kretanja kursa, da li su na kurs uticali ponuda i tražnja na finansijskom tržištu, kako će se NBS odnositi prema privrednicima koji insistiraju na tome da se dinar stabilizuje i da li je to uopšte moguće i šta bi se u tom slučaju desilo kada bi im država izašla u susret?
Dakle, pitanja ima dosta, a da li će biti i odgovora, videćemo kada budete izabrali novog guvernera NBS.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala, gospodine Jeremiću. Vi ste bili poslednji prijavljeni za reč na listama poslaničkih grupa.
Ako se niko drugi ne javlja za reč ko nije iskoristio svoje pravo iz člana 93. Poslovnika, zaključujem zajednički jedinstveni pretres o Predlogu odluke o prestanku funkcije guvernera NBS i Predlogu za izbor guvernera NBS.
Na osnovu člana 85. Poslovnika, određujem pauzu od jedan sat. Počećemo rad u 14.55 pretresom Predloga kandidata za izbor člana Visokog saveta sudstva iz reda profesora pravnih fakulteta. Prijatan ručak i hvala na saradnji.
(Posle pauze – 14.55)
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Nastavljamo rad u popodnevnom delu sednice. Pre nego što pređemo na 14. tačku dnevnog reda, podsećam na obaveštenje dato Narodnoj skupštini pre otvaranja zajedničkog jedinstvenog pretresa tačaka 12. i 13, o kojima je upravo okončan rad u prepodnevnom delu, da ćemo danas raditi i posle 18.00 časova, a raspravom o tački dnevnog reda koja u tom trenutku bude bila predmet naše rasprave.
Na osnovu člana 85. stav 5, s obzirom na način na koji radimo, to znači da ćemo, ukoliko završimo raspravu o 14. tački dnevnog reda danas, preći na pretres u pojedinostima o drugoj tački dnevnog reda – Predlogu zakona o trgovini.
Prelazimo na 14. tačku dnevnog reda: – PREDLOG KANDIDATA ZA IZBORNOG ČLANA VISOKOG SAVETA SUDSTVA IZ REDA PROFESORA PRAVNOG FAKULTETA
Za ovu tačku dnevnog reda primili ste Predlog kandidata za izbornog člana Visokog saveta sudstva iz reda profesora pravnog fakulteta, koji je utvrdila Zajednička sednica dekana pravnih fakulteta u Republici Srbiji (broj 119-1851/10 od 7. jula 2010. godine). Takođe ste primili i izveštaj Odbora za pravosuđe i upravu povodom razmatranja ovog predloga.
Pre otvaranja pretresa, podsećam vas da prema članu 163. stav 3, a shodno članu 94. Poslovnika Narodne skupštine, ukupno vreme rasprave za poslaničke grupe iznosi pet časova, kao i da se ovo vreme raspoređuje na poslaničke grupe srazmerno broju narodnih poslanika članova poslaničke grupe.
Pošto ukupno vreme za poslaničke grupe iznosi pet časova, konstatujem da je vreme rasprave po poslaničkim grupama sledeće: poslanička grupa Za evropsku Srbiju - jedan sat, 33 minuta i 36 sekundi; poslanička grupa SRS - jedan sat, sedam minuta i 12 sekundi; poslanička grupa G17 plus - 28 minuta i 48 sekundi; poslanička grupa "Napred Srbijo" - 25 minuta i 12 sekundi; poslanička grupa DSS - Vojislav Koštunica - 24 minuta; poslanička grupa SPS - JS - 18 minuta; poslanička grupa LDP - 14 minuta i 24 sekundi; poslanička grupa Nova Srbija - 10 minuta i 48 sekundi; Poslanička grupa manjina - osam minuta i 24 sekunde i poslanička grupa PUPS - šest minuta.
Saglasno članu 93. stav 3. Poslovnika Narodne skupštine, narodni poslanici koji nisu članovi nijedne poslaničke grupe imaju pravo da govore svako po jednom do pet minuta.
Molim poslaničke grupe, ukoliko to već nisu učinile, da odmah podnesu prijave za reč, sa redosledom narodnih poslanika.
Obaveštavam vas da su poslaničke grupe ovlastile da ih po ovim tačkama dnevnog reda predstavljaju: narodni poslanik Aleksandar Martinović, poslaničku grupu SRS.
Otvaram pretres o Predlogu kandidata za izbornog člana Visokog saveta sudstva iz reda profesora pravnog fakulteta.
Da li izvestilac Odbora za pravosuđe i upravu, narodni poslanik Boško Ristić, želi reč? Ne, nije prisutan.
Da li predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa žele reč? (Da.) Reč ima narodni poslanik Aleksandar Martinović.
...
Srpska radikalna stranka

Aleksandar Martinović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, rasprava o ovoj tački dnevnog reda otprilike može da ima dve dimenzije.
Što se tiče samog predloženog kandidata, gospodina Predraga Dimitrijevića, nesporno je da je reč o jednom istaknutom pravnom stručnjaku. Nesporno je da je njegova profesionalna i stručna karijera impresivna i ja se u ime poslaničke grupe SRS iskreno nadam da će uvaženi profesor i dekan Pravnog fakulteta u Nišu i kandidat za člana Visokog saveta sudstva da se snađe, naravno ako bude izabran, u radu ovog visokog pravosudnog tela u Republici Srbiji i da će dati svoj naučni i stručni doprinos da Visoki savet sudstva radi bolje nego što je radio do sada. O predloženom kandidatu mislim da može da se kaže sve najlepše.
Ono o čemu, međutim, treba da se govori kada je reč o ovoj tački dnevnog reda jeste stanje o pravosuđu Republike Srbije, imajući u vidu da je reforma pravosudnog sistema u našoj državi u velikoj meri izvršena po modelu koji su predložili pojedini aktuelni članovi Visokog saveta sudstva. Ta reforma je počela krajem 2008. godine donošenjem seta pravosudnih zakona i ona je konačno završena izborom nosilaca najviših pravosudnih zvanja u Republici Srbiji krajem prošle godine.
Šta može da se kaže o reformi pravosuđa u Republici Srbiji od 2008. godine do danas? Može da se kaže da je to takva reforma ili promena za koju bi oni koji poznaju procesno pravo rekli da je "reformatio in peius", da je promena nagore u odnosu na stanje koje je postojalo pre ove reforme.
Naravno, za 20 minuta teško je istaći sve nedostatke našeg pravosudnog sistema, ali ono što je evidentno, između ostalog, jeste činjenica da se povećao pritisak izvršne vlasti na pravosuđe, i to ne samo ministara, nego čak i pojedinih državnih sekretara u pojedinim ministarstvima. Sada je postala uobičajena pojava da nosioci izvršne vlasti u Republici Srbiji komentarišu sudske presude koje čak nisu postale ni pravnosnažne.
Najnoviji slučaj jeste pritisak na jednu gospođu sudiju, držaću se one Ciceronove maksime – nomina sunt odiosa, pa sada neću spominjati konkretna imena da neko ne bi imao problema zbog ove diskusije, ali mislim da znate svi o čemu se radi, a vezano je za proces pojedinim navijačima u vezi sa pretnjama koje su upućene novinarki B92.
Ako se ne donese presuda, kao što se nije donela, doduše presuda još uvek nije pravnosnažna, i ako se dakle ne donese presuda kakvu očekuju predstavnici izvršne vlasti, kreće medijska kampanja, kreće medijska haranga na sudiju koja je navodno imala hrabrosti da donese takvu presudu, pri čemu se uopšte ne postavlja pitanje – a kakva je bila optužnica, da li je možda javni tužilac pogrešio u tom postupku? Da li možda on nije izveo ili predložio sve relevantne dokaze da bi presuda bila drugačija?
Takvih slučajeva ima dosta u pravosudnom sistemu Republike Srbije, što praktično znači da je načelo sudske nezavisnosti u Republici Srbiji ostalo samo zapisano u normama zakona, u udžbenicima krivičnog procesnog prava ili građanskog procesnog prava ili ustavnog prava, ali se u praksi to načelo nije realizovalo u pravnom smislu te reči.
Šta još može da se kaže o reformi pravosuđa u Republici Srbiji? Može da se kaže to da su sudije, da su tužioci, da su zamenici javnih tužilaca postali maltene trgovački putnici. Danas je redovna pojava da na ulicama srpskih gradova vidite sudije, vidite tužioce, koji sa punim rukama, sa torbama punih predmeta, putuju od jednog do drugog mesta.
Ružna scena da recimo neko ko sudi u nekim krivičnim predmetima, u predmetima koji uopšte nisu naivni, gde može da se izrekne višegodišnja kazna zatvora, sa tim predmetima u rukama ulaze u autobus i putuju do mesta gde se obavlja suđenje. To je praksa koja, mi u SRS verujemo, ne postoji apsolutno ni u jednoj dobro uređenoj i civilizovanoj državi.
Doduše, mi smo vam na to skretali pažnju još krajem 2008. godine, kada ste donosili pravosudne zakone. Niste nam verovali da će to tako da bude. Evo, sad se u 2010. godini pokazuje koliko je reforma pravosudnog sistema u Republici Srbiji pogrešna, koliko je koncipirana na pogrešnim osnovama.
Danas sudija, danas tužilac, umesto da razmišlja o predmetu, da razmišlja o tome kako će doneti zakonitu odluku, mora da razmišlja o tome kako će da prevali 50, 100 ili 200 kilometara do mesta gde se obavlja suđenje.
Imao sam priliku da vidim sudije koje stopiraju po srpskim putevima sa podignutim palcem i mole Boga da im neko stane. U pitanju je bila inače jedna gospođa, da im neko stane i preveze do mesta u kome žena živi, pošto se suđenje obavljalo na nekih 50-ak kilometara od mesta gde ona ima svoje prebivalište.
Evo, otprilike to je stanje sudstva, to je stanje tužilaštva danas u Republici Srbiji posle izvršenih reformi.
Ne samo da vam je SRS ukazivala na to da su reforme pravosudnog sistema u Republici Srbiji loše, na to su vam ukazivali čak i vaši partneri iz EU. Oni su vam rekli, Društvo evropskih sudija, da ono što nameravate da učinite sa srpski sudstvom nije u skladu sa evropskim standardima. Vi ste tvrdili da jeste. Izglasali ste te zakone, izabrali sudije i sada, sedam meseci otkako su sudije i tužioci izabrani, u praksi možemo da vidimo kako funkcioniše pravosudni sistem Srbije.
Ono o čemu takođe treba reći nešto više kada je reč o ovoj tački dnevnog reda jeste jedan slučaj koji je zaintrigirao u velikoj meri javnost Srbije. Reč je o pokušaju ili insceniranom pokušaju atentata na predsednika SNS, gospodina Tomislava Nikolića. Oko toga se u srpskoj javnosti, u srpskim medijima podigla velika prašina.
Sećate se onih srceparajućih scena sa konferencije za štampu te partije, gde su lideri te stranke tvrdili kako su navodno od Borisa Tadića, predsednika Republike, dobili SMS poruku da je ugrožen život Tomislavu Nikoliću, pa je onda gospodin Aleksandar Vučić na konferenciji za štampu rekao da su samo on i Tomislav Nikolić znali da su svi šahtovi u Kruševcu zatvoreni da neko slučajno ne bi pucao na Tomislava Nikolića, a da su po okolnim zgradama raspoređeni, citiram gospodina Vučića, snajperisti naši.
Onda je Tomislav Nikolić dobio obezbeđenje od gospodina Ivice Dačića, pa se onda odrekao obezbeđenja i na kraju ga je ponovo prihvatio.
Ono što SRS smatra o celom ovom slučaju, mi smo naše stavove izneli u krivičnim prijavama protiv novinarke lista "Blic", koja je prva objavila tu netačnu informaciju da je Vojislav Šešelj iz Haškog tribunala naredio ubistvo Tomislava Nikolića.
Naravno, podneli smo krivične prijave i protiv Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića zato što je SRS došla do nepobitnih saznanja da se gospodin Aleksandar Vučić dogovorio sa advokatima Miloša Simovića da navodno Miloš Simović prenese poruku, još uvek ne znamo kome, da li nekome iz Bije, ili nekome iz MUP-a, kako je on navodno trebalo da bude izvršilac atentata na Tomislava Nikolića.
Naravno, danas je svim građanima u Srbiji jasno, prvo, da Vojislav Šešelj nema fizičke mogućnosti da u Haškom tribunalu naredi ubistvo bilo koga, pa ni ubistvo Tomislava Nikolića; da gospodin Vojislav Šešelj nikada nije naredio bilo čije ubistvo niti je podržavao bilo čija ubistva.
Vojislav Šešelj se nadzire putem kamera u Haškom tribunala 24 sata dnevno. Do Vojislava Šešelja u Ševeningenu ne možete da dođete, a da ne prođete dva kontrolna punkta, gde vas maltene skidaju do gole kože. S Vojislavom Šešeljem ne možete da razgovarate telefonom, a da Haški tribunal to ne snima. S Vojislavom Šešeljem ne možete da razgovarate u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala u Ševeningenu, a da tom susretu sa njim ne prisustvuju bar dvojica ili trojica naoružanih stražara te pritvorske jedinice.
Ono što, međutim, baca potpuno novo svetlo na ceo ovaj slučaj, a i na jedan prethodni slučaj koji je takođe uzburkao srpsku javnost jeste novo svetlo na pozadinu ubistva srpskog premijera Zorana Đinđića.
Prvo, SRS koristi ovu priliku da postavi pitanje i ministru unutrašnjih poslova i direktoru Bije, ali i predsedniku Republike Srbije: kako je moguće da se dva istaknuta člana zemunskog klana Sretko Kalinić i Miloš Simović od 2003. godine sakrivaju u glavnom gradu Hrvatske, a da navodno hrvatska policija, i javna i tajna, da hrvatsko pravosuđe, da najviši hrvatski zvaničnici ne znaju za tu činjenicu? Drugim rečima, SRS postavlja pitanje kakva je uloga Hrvatske u ubistvu Zorana Đinđića?
Nemoguće je da se od 2003. godine ta dvojica sakrivaju u Zagrebu, a da niko živi za to ne zna, tim pre što je Sretko Kalinić rodom iz okoline Zadra, tim pre što je učestvovao u ratnim dejstvima na područjima Republike Srpske Krajine. Inače, bio je na obuci u tzv. "Alfa centru" kod kapetana Dragana i danas postoji mogućnost da Sretko Kalinić, pod pritiskom Hrvatske, svedoči u postupku protiv kapetana Dragana.
Kako je moguće, ko je odgovoran i da li je iko u Srbiji znao da je hrvatska policija bukvalno predala iz ruke u ruku kod Morovića srpskoj policiji Miloša Simovića? Kako je moguće da neko učestvuje, navodno prema presudama koje su izrečene u Republici Srbiji Miloradu Ulemeku-Legiji i Zvezdanu Jovanoviću, u ubistvu Zorana Đinđića, a da susedna država Hrvatska za to ne zna?
Ono što nas zanima jeste da li je predsednik Republike, Boris Tadić, iskoristio priliku da pita novog hrvatskog predsednika, gospodina Josipovića, da li on nešto zna kao profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu o tome kako je moguće da se dva čoveka koja su osumnjičena za učestvovanje u atentatu na srpskog premijera nalaze, gle čuda, baš u Zagrebu?
Malo sam surfovao po Internetu i došao do vrlo zanimljivih podataka. Hrvatska je država koja broji danas nešto više od četiri miliona stanovnika. Više od milion stanovnika Hrvatske radi što u organima lokalne samouprave, što u državnim organima.
Nije postojala fizička mogućnost da se Miloš Simović i Sretko Kalinić skrivaju u Zagrebu sedam godina, a da Hrvatska za to nije znala. Hrvatska je za to znala i pravo je pitanje kakva je uloga Hrvatske, kakva je uloga hrvatske obaveštajne službe u onome što se desilo u Beogradu 12. marta 2003. godine?
Ovih dana protiv Vojislava Šešelja i protiv SRS vodi se neviđena medijska hajka. Svima je jasno da je Vojislav Šešelj uspeo da pobedi Haški tribunal, da su maltene svi svedoci Tužilaštva postali svedoci odbrane, da niko nije rekao ružnu reč o Vojislavu Šešelju, i sada je postalo izvesno da će Vojislav Šešelj vrlo brzo, za nekoliko meseci, da se nađe u Srbiji. Neko se očigledno toga plaši. Taj neko jeste onaj ko je lansirao lažnu vest o tome da Vojislav Šešelj namerava da ga ubije.
Naravno, to nije prva lažna informacija. Moram da vas podsetim da je ovo navodni peti ili šesti put da neko radi o glavi Tomislavu Nikoliću. U jesen 2008. godine, neposredno nakon što se odvojio od SRS, gospodin Tomislav Nikolić je lansirao lažnu vest da hoće da ga ubije izvesni Niko Gajić iz Hrtkovaca. A inače Vojislav Šešelj je optužen, između ostalog, zbog mitinga u Hrtkovcima 6. maja 1992. godine od strane Haškog tribunala.
Policijskom proverom se utvrdilo da takav čovek uopšte ne živi na teritoriji mesne zajednice Hrtkovci, niti bilo gde u Srbiji. Onda je bila puštena lažna informacija da Tomislava Nikolića hoće da ubije vojvoda Vasilije, vojvoda Vaske. Svako ko poznaje tog čoveka zna da se čovek jako teško kreće i bez tuđe pomoći teško da može da ode do toaleta, a kamoli bilo koga da ubije.
I evo sada, kada je postalo izvesno da će Vojislav Šešelj da se vrati u otadžbinu kao slobodan čovek, pokrenuta je medijska kampanja da on s jedne strane naređuje ubistvo Tomislava Nikolića, a da s druge strane predstavlja deo klana koji je navodno učestvovao u pripremama atentata na Zorana Đinđića.
Srpska radikalna stranka je i 2003. i evo i 2010. godine tražila jedno te isto, da se utvrdi prava politička pozadina ubistva pokojnog Zorana Đinđića, da se osvetli, ponavljamo još jedanput, koja je uloga susedne države Hrvatske i njene obaveštajne službe u ubistvu srpskog premijera.
Kako je moguće da niko ne zna da se u Zagrebu kriju Sretko Kalinić i Miloš Simović, iako je javna tajna da je hrvatska obaveštajna služba produžena ruka Cije? Kako je moguće da se u Zagrebu krije čovek koji bi vrlo lako mogao da padne pod udar hrvatskog zakonodavstva i da bude optužen za ratne zločine na području Hrvatske, mislim na Sretka Kalinića, zato što je bio pripadnik formacije kapetana Dragana. I baš takav čovek nema gde da se sakrije na kugli zemaljskoj, zamislite, nego se krije u Zagrebu?
To je jedna važna tema i nas zanima - da li je predsednik Republike Srbije, gospodine Boris Tadić, koji je navodno poslao SMS Tomislavu Nikoliću, pitao Ivu Josipovića o tome kakva je uloga Republike Hrvatske, njenih obaveštajnih i policijskih struktura, u ubistvu čoveka koga je Boris Tadić nasledio na mestu predsednika DS?
Inače, SRS koristi ovu priliku, budući da je reč o jednoj jako važnoj temi, da postavi pitanje predsedniku Republike Srbije, Vladi Republike Srbije, ministarki pravde gospođi Snežani Malović - kakvu će sudbinu da dožive proterani Srbi iz Republike Srpske Krajine ako odu u hrvatsku ambasadu ovde u Beogradu i pitaju da li se nalaze na nekoj tajnoj optužnici?
Kakvu će sudbinu da dožive Srbi koji su proterani iz Republike Srpske Krajine, a koji odu u Zagreb da se raspitaju da li su možda na nekoj tajnoj optužnici? Da li će možda tim ljudima biti stavljene lisice na ruke i rečeno – da, gospodine, vi se nalazite na optužnici tog i tog tužilaštva iz Hrvatske, mi vas sada privodimo i sada ćemo da vam sudimo za ratne zločine.
Nisam primetio da su posetu Ive Josipovića ni predsednik Republike, a ni ministarka pravde otvorili na pravi način. Skandalozno je da vi prijateljem Republike Srbije, svojim evropskim partnerom smatrate državu koja danas tajno goni nekoliko stotina Srba, koji apsolutno nisu odgovorni za bilo šta, sem što su se borili protiv Tuđmanovog režima koji je najavljivao novi genocid kakav su Srbi preživeli u toku Drugog svetskog rata.
Takođe ne znam, gospodo iz vladajuće koalicije, da li vam je promakla izjava predsednika Republike Hrvatske Ive Josipovića u Subotici da se on u Subotici ne oseća kao gost, nego kao domaćin. Sada zamislite da Boris Tadić ode u Knin, vrte glavom kolege iz DS, tvrdim vam da je on to rekao i vi to znate da je rekao, ali sada vas pitam – kako bi se proveo Boris Tadić ili bilo koji srpski zvaničnik, uključujući i nekog od vas, narodnih poslanika, da ode, recimo, u Knin, da ode u Benkovac i da kaže – ja se u Kninu ne osećam kao gost, nego se osećam kao domaćin.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Obaveštavam Narodnu skupštinu da je ovlašćena predstavnica poslaničke grupe LDP za tačku 14. narodna poslanica Judita Popović.
Da li još neko od predsednika ili ovlašćenih predstavnika želi reč? (Da.) Reč ima narodna poslanica Judita Popović.
...
Liberalno demokratska partija

Judita Popović

Liberalno demokratska partija
Poštovana predsedavajuća, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, zaista je bilo vreme već da se odlučuje i o tome ko će pravne fakultete Srbije da predstavlja u Visokom savetu sudstva.
Liberalno-demokratska partija zaista nema ništa posebno da istakne, da ospori ili na bilo koji način stavi primedbu u pogledu ličnosti koja je predložena za člana Visokog saveta sudstva. Smatramo da treba da se to telo u potpunosti konstituiše i organizuje kako bi funkcionisalo u punom sastavu.
Dobili smo određene informacije u pogledu biografskih podataka ovog kandidata. Smatramo da su biografski podaci veoma impresivni. Radi se o čoveku sa višegodišnjim iskustvom u naučnom radu, pedagoškom radu, profesoru Pravnog fakulteta u Nišu, koji je pri tom predavao i na fakultetima u Nišu, na Palama, čoveku koji je radio doktorsku disertaciju u pogledu odgovornosti uprave za nečinjenje, što je takođe veoma bitno, s obzirom da se radi o ličnosti, o čoveku koji će i te kako znati da proceni šta to znači ukoliko uprava ćuti, odnosno ukoliko sud ne radi ono što bi trebalo da radi, a to je pre svega da sudi, a ne da se pasivizuje i da u nedogled odugovlači sudske postupke. Ćutanje uprave ili pasivnost suda imaju veoma štetne posledice po građane Srbije.
Prema tome, što se ove ličnosti tiče za člana Visokog saveta sudstva, LDP podržava ovu kandidaturu i mi smo spremni da glasamo za gospodina koji je predložen ispred pravnih fakulteta Srbije.
Liberalno-demokratska partija je od same najave reforme pravosuđa isticala da je ta reforma potrebna, da je potrebno da se reformišu i sudovi i tužilaštva, da je to kičma reforme u Srbiji, da bez temeljite, prave i ozbiljne reforme pravosuđa ne možemo da govorimo o bilo kakvoj reformi društva. Ukoliko se reforma pravosuđa dobro sprovede, u tom slučaju imaćemo i tržišnu privredu, imaćemo i privredu koja će moći da nosi sve ono što vreme tranzicije očekuje od privrede.
Kada smo donosili set pravosudnih zakona bilo je mnogo reči o tome da li su ti zakoni oni pravi koji će zaista dovesti do reforme pravosuđa ili se radi samo o zakonima koji će uneti još veću pometnju u rad sudova odnosno tužilaštava. Normalno da je svaki početak težak i normalno je da se reforma nikada ne može posmatrati kao jedan trenutak, nego jedan proces u onom segmentu u kojem se zaista želi nešto reformisati.
Prema tome, ovaj protekli period od nešto više od godinu dana sigurno ne znači da mi danas možemo već da napravimo jedan ozbiljan presek efekata te reforme, s obzirom da ta reforma očigledno nailazi na jako puno prepreka koje su jednim delom subjektivne prirode, a dobrim delom i objektivne prirode.
Reforma pravosuđa je pre svega pala na teret Ministarstva pravde, a bogami i dobrim delom reformu pravosuđa moraju da iznesu i sudovi i tužilaštva. Zašto bih podelila tu odgovornost na ova dva činioca reformi? Zato što je Ministarstvo ono koje predlaže zakone, Ministarstvo je ono koje stvara uslove da bi se ta reforma sprovodila, a sudovi i tužilaštva su one institucije koje sprovode tu reformu i ukoliko u jednom od tih segmenata nešto zapne, u tom slučaju ceo taj postupak je u krizi.
Čini mi se da postoje mnoge nedoumice oko te reforme. Pre svega iz tog razloga jer je jednim delom ta reforma krenula i nastavila netransparentno. Bitno je pre svega da se oni postupci, ono što može da se prikaže javnosti prikaže što jasnije, što sveobuhvatnije i što objektivnije, a da se ne dozvole nagađanja svakojaka, da se ne dozvoli da se mašta i suviše razigra ovom ozbiljnom temom.
Pre svega bi možda trebalo da se pojasni javnosti šta to znači opšti izbor i šta to znači reizbor sudija, šta je u postupku, da li je u Srbiji rađen opšti izbor sudija ili samo reizbor. Htela bih da vas podsetim da je u Srbiji urađen i reizbor sudija i opšti izbor sudija u ranijem periodu. Recimo, zaboravlja se da je opšti izbor sudija rađen i nakon donošenja onog Ustava iz 1990. godine, kada je u dobroj meri promenjen sastav sudova i tužilaca, s obzirom da je donet novi Ustav.
Dakle, kada je donet Ustav 2006. godine, iz odredaba tog ustava je proizilazilo da je potrebno takođe da se radi opšti izbor, dakle ne reizbor, ne reizbor postojećih sudija. To znači da se ne ide na izbor tih sudija prema tome da li te sudije ispunjavaju ili ne ispunjavaju uslove, nego se radilo o tome da se u velikoj meri smanjio broj sudija i da se kreće od nule da se biraju sudije kao na opštem izbornom postupku.
To znači da svako ko je završio pravni fakultet, koji odgovara po uslovima da bi mogao da se kandiduje i da podnese tu svoju kandidaturu i zahtev za izbor sudije, mogao je to da uradi bez obzira da li je bio sudija ili nije bio sudija.
To je velika razlika između reizbora i opšteg izbora i čini mi se da tu postoje jako velike nedoumice u javnosti zašto neke sudije nisu izabrane, zašto su neke izabrane i smatram da bi bilo dobro da Ministarstvo pravde u dobroj meri javnosti objasni i pojasni ceo taj postupak koji je išao prilikom opšteg izbora sudija.
Što se sudova i tužilaštava tiče mislim da je jasno kada su sudije i tužioci izabrani, da na taj način oni nisu stekli jedan kredit za ceo svoj budući rad, u tom smislu da ih više niko neće pozvati na odgovornost, da niko neće postaviti pitanje šta je sa rezultatima rada, šta je sa kvalitetom, šta je sa kvantitetom rada, da niko neće obraćati pažnju na to da li sudovi i tužilaštva zaista rade ono zbog čega i postoje te institucije.
Prema tome, veliki je teret na današnjim sudijama i tužiocima, s obzirom na ozbiljnu situaciju u pogledu organizovanog kriminala, korupcije, a bogami i zbog toga što se donose nažalost i neprimenjivi zakoni ili zakoni koji u dobroj meri mogu postati budući generatori korupcije.
Zašto to govorim? Iz tog razloga, jer sudija, pored toga što ima jedno znanje koje je potrebno za to da obavlja sudijsku funkciju, a to se odnosi i na tužioce, pre svega, mora biti ličnost koja će moći da pravilno, čvrsto i odgovorno odgovori tom izazovu da sudi u postupcima za organizovani kriminal, u slučajevima korupcije ili u slučajevima kad je zakon prilično nejasan, konfuzan i daje raznorazne mogućnosti.
Prema tome, sudija mora biti kompletna ličnost koja može da preuzme tu funkciju i ulogu jednog merača u društvu, koji će meriti u kojoj meri će pravda, pravičnost i dostupnost pravde biti omogućena, prezentirana i data jednom prosečnom građaninu Srbije.
Nažalost, mi smo danas svedoci toga da nekako ta reforma pravosuđa i ne ide tom brzinom i ne ide takvim kvalitetom koji se očekuju i kojima smo se mi nadali. Nažalost, neke greške se čine u hodu. Neke greške se ne ispravljaju.
Nekako je kontrola od strane nadležnih popustila, pa imamo situacije da su sudovi u velikoj meri ograničeni u tom svom radu, da su pretrpani predmetima, da neke stvari koje mogu da se pojednostave, koje mogu da se ubrzaju na raznorazne načine, to se jednostavno ne čini.
Ne čini se da li zbog opstrukcije, ne čini se da li zbog neznanja ili možda zbog toga što se neko ne usuđuje da jasno i glasno kaže, jeste, napravljene su određene greške i te greške sad dovode do situacija da izazivaju veliko nezadovoljstvo građana.
Zašto ne može da se ispravi ta situacija, da ljudi satima čekaju da bi overili najobičnije potpise kod sudova? Zašto je za overu potpisa određen samo jedan sud, ukoliko u velikom gradu, kao što je Beograd, postoji mogućnost da više sudova radi te overe? Zašto je situacija takva u pogledu uvođenja predmeta u sudske registre? Zašto je potrebna tako komplikovana procedura? Zašto smo mi čak i taj kompjuter sveli samo na jednu pisaću mašinu, umesto da ga koristimo kao jedno sredstvo koje može da ubrza i daje kvalitetnije rezultate u pogledu registracije i vođenja suđenja u Srbiji.
Mislim da su to greške koje i te kako opterećuju celokupan rad i dovodi se do velikog zagušenja. Pri tom se gubi iz vida da se u velikoj meri i statistika zloupotrebljava, pa smatram da niko nema pravo iz Ministarstva pravde, a pri tom mislim da na to nemaju pravo ni sudije ni tužioci, da celu reformu pravosuđa i rezultate te reforme svode na statistiku, nego su dužni da tu reformu do kraja sprovedu.
Dužni su zaista da se angažuju maksimalno, da se svakodnevno kontroliše rad sudova u smislu grešaka koje se pojavljuju. Da se statistika i te kako obrađuje i da se ne svodi isključivo na neke kvantitativne rezultate, nego da se vidi da li je zaista u funkciji dostupnosti pravde građanima Srbije.
Prema tome, još jednom podvlačim, LDP podržava reformu pravosuđa bez obzira ko je sprovodi, ali mi nikako ne možemo da podržimo loše korake, loše postupke i greške koje se čine odnosno koje će se činiti i ubuduće.
To je jedan dug proces, jedan dugačak hod po mukama, ali to ne znači da možemo bilo kome da progledamo kroz prste i da kažemo – pa, dobro, to je teško, pa dobro, to je tegobno. Iza nas postoji jedan dugačak period kada su pravda, pravičnost i dostupnost pravde i te kako bili ugroženi, i te kako bili marginalizovani. To nije opravdanje da se sa tom praksom nastavi.
Dakle, pravosuđe mora da se razvija. Mora da se razvija uz učešće, uz podršku celokupnog društva, a pre svega kroz one institucije koje su i te kako nadležne. Visoki savet sudstva je jedna od tih institucija koja je u obavezi da čini sve, kako bi zaista reforma pravosuđa dala dobre rezultate.
Nažalost, svedoci smo da nije dovoljno do sada urađeno, da se nije dovoljno potrudilo, ali mi očekujemo da će se raditi na tome i da će se javnost blagovremeno obaveštavati o svemu onome, o svim potezima koji će se povlačiti upravo u korist te reforme, a ne da se ta reforma izjalovi u nešto što je suprotnost od nje i da se jednostavno dignu ruke od reforme, kao što se mnogo puta činilo u nekim drugim segmentima društva.
Prema tome, bez reforme pravosuđa apsolutno nema nikakve reforme društva, a pre svega nema napretka u razvoju privrede. Čini mi se da je privreda najbolesnija tačka ovog društva i njoj je i te kako potrebno da dobije strane investicije.
Strane investicije beže od država u kojima nema reforme pravosuđa, u kojima pravosuđe ne funkcioniše zato što tamo gde sudovi i tužilaštva ne rade svoj posao, kapital nije siguran, tu investicije nisu sigurne i normalno da niko ko iole razmišlja o tome da ozbiljno radi i ozbiljno ulaže investira u Srbiju, ne želi da gubi svoj kapital i ne želi da njegov kapital bude ugrožen i sa velikim stepenom rizika.
Prema tome, ukoliko se omane u reformi pravosuđa, mislim da mi ne možemo očekivati bilo kakav napredak društva. Podržavamo izbor još jednog člana Visokog saveta sudstva i smatram da je zaista bilo vreme da se napokon dogovori koalicija na vlasti ko je od profesora pravnih fakulteta dostojan i dovoljno stručan da bude član Visokog saveta sudstva.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je 16 minuta i 45 sekundi vremena ovlašćene predstavnice.
Obaveštavam vas da su, saglasno članu 93. stav 4. Poslovnika Narodne skupštine, do otvaranja pretresa prijave za reč u pisanom obliku, a sa redosledom narodnih poslanika, podnele poslaničke grupe: Nova Srbija, DSS – Vojislav Koštunica i Srpske radikalne stranke.
Prvi prijavljeni govornik je narodni poslanik Srđan Spasojević, posle njega narodna poslanica Milica Radović.
...
Nova Srbija

Srđan Spasojević

Nova Srbija
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, poštovani građani Srbije, pred nama je danas izbor i praktično popuna Visokog saveta sudstva iz redova profesora. Naravno, kao i moji prethodnici, ne možemo ništa loše reći o ovom predlogu samog kandidata.
Ono na šta Nova Srbija želi da ukaže jeste – zašto nije od početka Visoki savet sudstva bio u punom sastavu? Zašto, ako svi ovako ističu kvalitete ovog profesora, nije i on uticao na izbor velikog broja sudova, jer je praktično izbor sudija i tužilaca završen i mora da se kaže da je praktično ovo rešenje kada su možda i bolja rešenja mogla da se nađu u izborima zakasnelo, jer će sada samo u pojedinačnim slučajevima praktično uticati na rad.
Naravno, ovo je trenutak da se ukaže na još neke stvari kada je u pitanju rad Visokog saveta sudstva. Vi znate da je bilo jako puno problema, da je Visoki savet sudstva po primedbama Društva sudija, nekim međunarodnim institucijama, imao dosta propusta u svom radu i, naravno, posledice toga se sigurno osećaju. Pre svega, posledice su u tome što, evo, konkretno, zbog tih velikih primedbi i zbog nekih protivurečnosti koje su se desile, imamo situaciju da će neizabrane sudije najverovatnije primati još šest meseci punu platu.
Dakle, Nova Srbija nema ništa protiv toga, ali da li građani Srbije u ovoj velikoj krizi mogu da plaćaju praktično propuste Visokog saveta sudstva? Još šest meseci će ovi ljudi primati platu.
Mi znamo da postoji zakon za postavljena i izabrana lica, da je taj rok šest meseci. Jedino ukoliko se poklapa sa nekim rokom odlaska u penziju, onda može taj rok da se produži na godinu dana. Dakle, interesuje nas po kojem osnovu se to produženje dozvoljava? Naravno, treba istaći činjenicu zašto se neizabrane sudije za prekršaje u ovoj zemlji izuzimaju iz te situacije mogućnosti primanja plata još šest meseci?
Naravno, posledice po našim saznanjima jesu i to da je Visoki savet u svim tim stvarima bio dosta zauzet. Vi znate koliko je tu bilo problema i razgovora, čak i nemilih scena, kada je Društvo sudija dalo svoje primedbe i međunarodne institucije, tako da sada imamo jednu potpuno neprirodnu situaciju – da imamo rok koji je prošao za v.d. predsednike sudova u Srbiji. Praktično, oni su probili sve rokove i jednostavno ne znamo po kojem osnovu se oni više vode kao v.d. predsednici sudova. Dakle, izbor predsednika sudova je trebalo davno da se završi. Naravno, zbog svih ovih propusta se jako kasni.
Ne znamo šta smo postigli? Dakle, ukoliko smo želeli da smanjimo broj sudija po ko zna kojim instrukcijama, to smo sigurno uspeli, odnosno vladajuća koalicija je u tome uspela.
Što se tiče efikasnosti, dobili smo praktično ništa. Dobili smo to da su se u Kraljevu, na primer, u parnicama, suđenja zakazivala mesec za mesec, a sada se zakazuju za tri ili četiri meseca. Jednostavno, građani Srbije koji pokušavaju da ostvare neko svoje pravo, jako dugo će čekati da ga ostvare, pogotovo na veliki broj izvršnih presuda koje se ne izvršavaju. Dakle, 5.000 izvršnih presuda je trenutno u Kraljevu koje se ne izvršavaju, a broj IV predmeta je čak 20.000.
Mi ćemo praktično donošenjem ovakvih zakonskih rešenja i neverovatno skupim sudskim taksama za građane Srbije i za one koji žele da ostvare neko svoje pravo, sami praktično rešiti sve probleme u ovoj zemlji. Narod jednostavno neće moći da se sudi.
Poslednja stvar koju će u ovim teškim vremenima, u kriznoj situaciji neko želeti da ostvari neko svoje pravo na sudu, da nešto dokazuje, jer zna da kada dođe do pravosnažne presude da ga onaj period koji se dešava u izvršnom postupku jednostavno praktično lišava svake mogućnosti da ostvari neko svoje pravo.
Osim toga, kao što sam naveo, još šest meseci će ove neizabrane sudije primati platu, a mi imamo situaciju da je ogroman broj sudija koji iz grada u grad putuje, iz mesta u mesto. Neki čak imaju pravo na odvojen život, neki na plaćene smeštaje, neki imaju pravo na prevozne troškove. Onda moramo s pravom da se zapitamo šta smo mi to, gospodo draga iz vladajuće koalicije, uštedeli? Nismo ništa. Mi smo poskupeli trenutno sve što može da se poskupi kada je u pitanju održavanje i servisiranje pravosudnog sistema.
Ko zna šta će se desiti za šest meseci? Možda će postojati opet neke instrukcije da neizabrane sudije, zbog nerešenih statusa i lošeg rada Visokog saveta sudstva i lošeg izbora, ne mogu da kažem da su svi loši izbori, ali veliki broj, to je najbolji dokaz, ovo produženje što će primati šest meseci, da je tu bilo puno grešaka. To je praktično priznanje Visokog saveta sudstva da izbor nije bio u redu. Istini mora da se pogleda u oči.
Prema tome, ne sprovode se čak i neka zakonska rešenja. U krivičnom zakonodavstvu smo uveli institut priznanja krivice. Nova Srbija je tu reagovala amandmanom, gde smo praktično u odnosu na prvobitni predlog uspeli da amandmanom to pomerimo na dvanaest godina, visinu zaprećene kazne. Ne znam, a i u konsultacijama i razgovorima sa svojim kolegama, taj institut priznanja krivice uopšte nije zaživeo. Mi donosimo zakonska rešenja koja se uopšte ne izvršavaju.
Kada sve to pogledamo, onda jasno moramo da kažemo da reforma pravosuđa u Srbiji i tužilaštvima, nažalost, nije uspela. Bar za sada nije uspela. Nadam se da bi to zbog građana Srbije bilo jako dobro da se u tome napravi određeni pomak, ali ovako kako ste započeli i kako se radi neće sigurno biti neki bitan boljitak. Siguran sam da će se građani Srbije i same sudije i tužioci naći pred velikim problemima, jer su bukvalno zatrpani predmetima.
Kada vi iz jednog pravosudnog sistema izvučete u trenutku 800 ljudi i kada imate potpunu jednu reformu koja je toliko brza, sećate se da smo mi čak amandmanima pokušali da malo prolongiramo taj rok, zar ne bi bilo bolje da su ovi ljudi, koji sada primaju te zarade još 6 meseci, bili u mogućnosti bar da sude godinu-dve dana, pa da se jednom prirodnom selekcijom, s obzirom da su mnoga zakonska rešenja promenjena, prirodnom selekcijom u smislu ko kakve rezultate postigne u nekom periodu, da se po tim kriterijumima izvrši izbor? Sigurno da bi se mnogi od njih našli u kandidaturi.
Ovako imamo jedan začarani krug. Imamo stalno neko prolongiranje, kao i sa ostalim zakonskim rešenjima. Imamo i situaciju, kao što smo imali pre 15-20 dana da se potpuno nekompetentni ljudi predlažu, da predsednik Republike predlaže takvo rešenje od koga bi se svakom poslaniku vrtelo u glavi za sudiju Ustavnog suda, ali to su neki politički kompromisi koji moraju da se ispoštuju i, nažalost, takve sudije će sutra komentarisati, odnosno davati svoja mišljenja, suditi u nekim vrlo specifičnim situacijama, ceniti Ustav, ceniti neka ustavna rešenja itd.
Videli smo ovih dana da su odluke Ustavnog suda bitno uticale na politički život u Srbiji, da su se odluke retroaktivno primenjivale. I jutros sam o tome govorio, da se pravosnažne presude Okružnog suda u Kraljevu retroaktivno tumače na pogrešan način, da se potpuno menja izborna volja u jednom velikom gradu, kao što je Kraljevo, a to je posledica svih ovih stvari o kojima sam govorio.
Dakle, građani Srbije, neka vam je bog u pomoći kada treba da se obratite neko sudskoj instituciji, jer tamo ne znate šta vas čeka. Znajte sigurno da vas čekaju izuzetno skupe sudske takse, koje su s obzirom na naša primanja toliko velike da je to neverovatno. Pre nekoliko dana sam ovde, kada je bio ministar pravde, predložio da se hitno menja Zakon o izvršnom postupku, da se sudske takse naplaćuju po okončanju svih postupaka, što će naterati državu i te sudije koje sude da brzo završavaju predmete u interesu građana Srbije.
Sudovi postoje da bi se štitilo pravo, i pojedinačno, i kolektivno i drugo pravo. Ako imate non-stop da se nešto sudite, prostim narodnim jezikom rečeno, a ne možete da ostvarite to, onda ništa nismo uradili ni mi koji ovde sedimo, onda nisu ništa građani uradili.
Ali, ono što je poražavajuće, jeste da se odlukama i zaključcima Vlade prekrajaju sudske odluke, tumače sudske odluke, ne samo Ustavnog suda, nego i Upravnog suda. Moram da priznam, Upravni sud je korektno radio svoj posao. Na takav način, zaključcima Vlade, kao što sam rekao, menja se politički život i sigurno da ono što može da se desi, jednog dana će Vlada i neke pravosnažne presude, kada je u pitanju krivični postupak, možda će se dogoditi da zaključkom Vlade, završavam, neko nije kriv. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Narodni poslaniče, vreme koje je na raspolaganju poslaničkoj grupi je iskorišćeno. Reč ima narodna poslanica Milica Radović, posle nje narodni poslani Veroljub Arsić.