PETA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANJA, 15.12.2011.

1. dan rada

OBRAĆANJA

Marko Milenković

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, teško je danas govoriti o opštem interesu i načinu njegovog ostvarivanja u oblasti kinematografije u državi u kojoj interese imaju svi, i Amerika i EU i Hrvatska i Albanija i Turska i strane banke i domaći tajkuni i novorođeni vlastodršci, jedino ih građani Srbije nemaju.
Ono što odmah privuče pažnju kod ovog predloga zakona je vaše sveopšte zalaganje da uredite oblast kinematografije i ta ideja provejava kroz ceo tekst zakona. Navodno je važeći Zakon o kinematografije iz 1991. godine prevaziđen usled društveno ekonomskih promena i tehnološkog razvoja koji je uticao na promenu tih odnosa, kako nekoliko puta tvrdite u Predlogu zakona, i toliko ste zabrinuti zbog toga da donosite ovaj predlog zakona koji će se primenjivati tek od jula naredne godine. Dok je prethodnim DOS-ovim ministrima kulture ovaj predlog zakona o kinematografiji odgovarao, vi ste se setili da uvažite nastale društveno ekonomske odnose, samo ne kažete koje. Bedu, siromaštvo, nezaposlenost, razaranje privrede i poljoprivrede, pad kupovne moći naših građana, koji prosto ne mogu da veruju šta ih je snašlo na ovom jedanaestogodišnjem putu u Evropu, kojim ih vode sve DOS-ove vlade od 2000. godine?
Da biste vi kao jedan dobar i brižan ministar kulture sve to ispravili, donosite zakon sa početkom njegove primene tek od jula naredne godine, a jula naredne godine biće formirana nova vlada i šta tada? Da li vi kao nadležni ministar kada donosite ovaj zakon, da ga ne biste primenjivali, da li bar možete da garantujete njegovu primenu kasnije? Naravno da ne. Predlog zakona je loš i za novog ministra kulture, ko želi odgovorno da radi svoj posao, biće neupotrebljiv.
Dalje, u članu 10. koji definiše opšti interes u oblasti kinematografije, u stavu 5. govorite o podsticanju obnove, održavanja i standardizacije bioskopske mreže, kao da vas je prethodni zakon ili bilo šta drugo sprečavalo u tome, a vrlo dobro znate da bioskopska mreža od svog osnovanja nikada nije bila u jadnijem stanju nego što je danas. Uprkos tome, u stavu 7. uvodite besmislicu koja košta, citiram – objedinjeni informatički centar za prodaju bioskopskih ulaznica. Sada, zamisliste situaciju, u Prokuplju se proda ulaznica za bioskop i to se evidentira u centru u Beogradu. Ali, postoji jedan problem, u Prokuplju bioskop ne radi. Zato se proda ulaznica za bioskop u Kuršumliji, i to bi se evidentiralo u centru, kad ono ni bioskop u Kuršumliji ne radi. U Žitorađi i Blacu očekujemo iznenađenje, ali ni tamo bioskopi ne rade. U Topličkom okrugu, gospodine ministre, bioskopa nema.
Na sreću, tu je Niš, centar kulture južne Srbije, ili bi makar to trebalo da bude, u Nišu od bioskopa, kojih je bilo šest, radi samo jedan, i to Dom vojske, a ostali su zbog vašeg ekonomsko-tehničkog napretka prerasli u diskoteke i folkoteke. Pre par dana deca iz osnovnih škola u Nišu uplatila su po dvesta dinara za 3d animaciju, ali ih je u Domu vojske dočekao 1d običan animirani film, zato što ne postoji adekvatna sala za 3d animaciju. Možete da zamislite to razočarenje dece koja su shvatila da su prevarena, no, uostalom cela Srbija je razočarana i prevarena.
Osim toga, ista deca iz niških osnovnih škola organizovano su preko škole gledala film "Montevideo", te je nemoguće da se ne zapitate svi vi odgovorni za stanje kulture danas u Srbiji – ko je kompetentan da sudi o vaspitno obrazovnoj komponenti filma za decu tog uzrasta i da za to još odabere "Montevideo"? Neke mehanizme kontrole predviđate u ovom predlogu zakona, ali to nije dovoljno.
Paradoks svoje vrste postignut je na drugoj strani obrazloženja ovog predloga zakona, gde kažete da se naša država prema kinematografiji odnosi kao prema prioritetnoj delatnosti, a da ćete donošenjem ovog zakona, pored razvoja nacionalne kinematografije, pomagati i razvoju svetske kinematografije. Sada mora biti genije onaj koji je napisao ovaj predlog zakona kojim će se pomoći svetskoj kinematografiji. To je u najmanju skandalozno, a onda u razgovoru sa kolegama, neki od njih kažu – ma, šali se ministar, ne zamerite mu, ne misli on to ozbiljno. Država koju vodite se jedino prema uvozu i čuvanju privrednog monopola pojedinih tajkuna i stranih banaka, koje oguliše kožu naših građana, odnosi kao prema prioritetnim delatnostima.
Vaš zakon osnivanjem filmskog centra Srbije neće doneti promene u vezi sa produkcijom, koja je apsolutno zaključana u Beogradu, jer se film snimi van Beograda samo kada neko iz Beograda ima interes da ga snimi.
U Nišu postoji filmski festival, a ne postoji ni jedna producentska kuća koja može da snimi igranu strukturu, jer nema kapitala. Kako nema kapitala? Zato što je u Beogradu svaki iole poznatiji glumac otvorio producentsku kuću i kada se javi na konkurs Ministarstva, on dobija reference, jer mu preporuku pišu kolege glumci koji, takođe, imaju producentske kuće, dobija novac i sad on vraća kolegama, oni glume kod njega. Zatim, on piše preporuku za kolegu koji je ranije njemu napisao, glumi kod njega u filmu i sve tako u krug.
Osim toga, ne navodite administraciju koja prati osnivanje filmskog centra, ne navodite ni postojanje direktora, upravnog odbora, nadzornog odbora, a sve to treba da stoji u tekstu Predloga zakona. Ovako, ono što nudite poslanicima, to je mačka u džaku, jer u Ministarstvu kulture nema sposobnih ljudi koji bi obavljali sve te poslove.
Dalje, u članu 17. predviđate da na konkurs za finansiranje projekata proizvodnje domaćih filmova, predloge odluka donosi komisija od pet članovi iz reda istaknutih umetnika u oblasti kinematografije, ne predviđajući da ti članovi ne smeju biti ni na koji način povezani sa učesnicima konkursa, što je najbitnije u celom tom procesu konkursa.
Međutim, u iste te umetnike vi nemate poverenje, već na osnovu njihovog predloga tek Upravni odbor Filmskog centra Srbije donosi odluku o izboru projekata za finansiranje, a pri tom ne znamo ni kako se bira upravni odbor, ni koliko članova ima. Kao vrhunac principa donosimo zakon da se ništa ne bi promenilo, da sve ostane isto. Još se pored svega toga ostavlja mogućnost ministru da bliže uređuje kriterijume, merila za izbor projekata za finansiranje.
U članu 38. Predloga zakona dajete isuviše preveliki rok od 12 meseci Filmskom centru Srbije za usklađivanje organizacije akata i poslovanja sa odredbama ovog zakona. Nema tu efikasnosti, nema tu energije. Čini mi se da ste se umorili ovih 11 godina, odnarodili ste se od onih koji su vas sve ovo vreme birali i vreme je da odete.
Na kraju vašeg predloga zakona, kao šamar posle batina, čitaoca čeka interesantna izjava usklađenosti propisa sa propisima EU, koju ste očigledno popunili na osnovu neke tabele, formulara, obrasca, upitnika. Najpre potvrđujete usklađenost ovog predloga zakona sa odredbama Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU. Setićete se, to je onaj sporazum posle čijeg usvajanja, pre tri godine, građani Srbije ne žive ni za jednu nijansu bolje, za koju se zajedno sa DS zdušno zalagao Tomislav Nikolić i koji mu je bio spoljni navodni razlog sukoba sa SRS.
Zatim, u stavu 4. ove izjave potvrđujete da je Predlog zakona potpuno usklađen sa propisima EU, a ona pred raspadom. U srednjem veku crkva je održavala vlast lepim pričama o zagrobnom životu pa su ljudi, koji su se mučili kao danas građani Srbije, mislili da će nagrada uslediti posle smrti. U Srbiji se, pak, danas servira priča da ova nemaština i nezaposlenost traju samo dok se ne uđe u EU, a onda med i mleko, posao evropski standard, evropske plate. Dobro bi bilo da nas danas prime u EU, da vide građani koji to ne znaju, da vidi srpski seljak, radnik, intelektualac, da ga čeka još teži život, jer posla nema ni u EU. Tada bi 90% građana Srbije glasalo za SRS i Vojislava Šešelja, da se konačno zaustavi pljačka i propast Srbije, uposli selo, grad, pojača privreda i građevinska operativa. Hvala.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Zahvaljujem i ja vama. Reč ima narodni poslanik, gospođica potpredsednica Nataša Jovanović.
...
Srpska napredna stranka

Nataša Jovanović

Dame i gospodo narodni poslanici, nadam se gospodine Novakoviću da ćete mene nešto pažljivije da slušate nego kolegu Milenkovića. Njega skoro uopšte niste pratili. Konkretno ću i jasno da nastavim u ovom pravcu u kome su govorili kolega Marić i Milenković, kada je u pitanju sveukupno stanje srpske kinematografije danas i nemogućnosti da se kroz ovaj zakon bilo šta promeni.
Naravno, radi podsećanja vas, gospodina Odalovića, koji je sa vama na mestu za stolom predsedavajućeg, ako me budete pratili, ali ja to najpre da govorim zbog javnosti i svih onih koji se bave umetnošću, filmom i, pre svega, građana koji očekuju da čuju kakvo je naše mišljenje o ovom segmentu našeg društvenog života. Napraviću jednu retrospektivu i, nažalost, moram da konstatujem da u vreme komunističke diktature Josipa Broza pojedini filmski, kako su ih tada nazivali, radnici, umetnici, bez obzira na to što su bili pojedini od njih disidenti tog doba, diskriminisani i na svakakve načine onemogućavani da deluju u to vreme. Bili su dosledniji nekim svojim umetničkim idejama, nego što je to danas slučaj, zato što je hiperprodukcija Holivuda prisutna i kod nas. Vi sada, kada vidite neke nove mlade autore sa navodno novim osvrtom i idejama koje su apsolutno unificirane i pod jednom kapom evropeizacije, evroatlantskih integracija, kako oni kažu suočavanja sa prošlošću, nagrđivanja Srba, nametanja kolektivne krivice srpskom narodu za nešto što nismo uradili, onda vidite da je u stvari to propast srpskog filma i domaće kinematografije.
Apsolutno smo uvereni da pošto nema nikakvih naznaka da će se negovati kulturni, nacionalni i istorijski identitet kroz predlog ovog zakona, niti da će to Filmski centar Srbije da radi, da će takva produkcija da bude poželjna i da će takvi ljudi da dobijaju sredstva koja su predviđena ovim zakonom i koja se budu izdvajala iz budžeta. Naravno, sredstva za razbijanje iluzija o nekom boljem životu koji zapad nudi, a koji nam uništava zemlju, otima KiM i koji je počinio jedno od najvećih zlodela u prošlom veku, a to je razbijanje one bivše države. NATO pakt je to uradio bombama i ratom koji je produkovao na prostoru bivše Jugoslavije. Takvi filmovi neće da se finansiraju, niti će takva produkcija, sve dok ne dođe patriotska vlast sa srpskim radikalima na čelu i našim predsednikom, da bude poželjna u Srbiji.
Da sam u pravu, govori i činjenica da je nedavno, sada već proslavljen u Srbiji, mladi reditelj Boris Malagurski, koji je živeo jedno vreme u Kanadi, napravio zaista impozantan poduhvat snimanjem dokumentarnog filma "Težina lanaca". On je ogromnu građu novije istorije sam prikupio, uz pomoć nekih, kako je rekao prijatelja, entuzijasta, takođe i stranaca prijatelja Srbije i svojih prijatelja koji žive u inostranstvu i napravio apsolutno u pravom smislu reči za današnje vreme, kada je dokumentarac u pitanju, spektakularno filmsko delo, gde je na jedan sažet, dokumentovan način pokazao kako se zapad svirepo odnosio prema Srbima i srpskom narodu, kako su mediji na zapadu ubedili ljude koji žive u tim državama da su Srbiji zli i loši momci i kako je čitava mašinerija i propaganda decenijama na zapadu radila protiv Srbije i srpskog naroda.
Naravno, takav film nije zaslužio da se pojavi na državnoj televiziji Srbije, iako jeste na državnoj televiziji Republike Srpske i na još jednoj drugoj velikoj privatnoj televiziji u Republici Srpskoj. Obrazloženje, koje je gospodin Malagurski dobio je očigledno je da je nepoželjna ta tema i suočavanje sa tom pravom istinom da nas NATO, Amerika i EU uništavaju svih ovih godina. Onda je on dobio obrazloženje da to sada više nema takav ekskluzivitet da se pojavi na državnoj televiziji film "težina lanaca", da se emituje, zapravo, jer je već pre toga emitovan na jednoj drugoj televiziji, sa takođe nacionalnom frekvencijom.
Eto, to je odnos države prema ljudima koji šire istinu o onome što je prava istina o Srbiji i srpskom narodu. Jugoslovenski film je bio mnogo bogatiji, kao što rekoh na početku, od srpskog filma.Sutra dolazi ovde jedan predstavnik Saveta Evrope da govori o poštovanju demokratije i ljudskih prava. Danas, svim onima koji žele slobodno da misle u Srbiji koja je pod prikrivenom okupacijom, u onom ostalom delu, a koja je okupirana na KiM, svi su sprečeni da na takav način misle, jer se uskraćuju, kao i nama poslanicima ovde, što i vi kao danas demonstrirate osnovne slobode i prava i demokratska prava da izrazimo svoj stav.
I ti filmovi, kao što su i oni koji su dobili prve nagrade u Kanu, kao što je film Saše Petrovića "Skupljači perja", zatim kasnije filmovi Emira Kusturice i svi ostali koji su remek dela naše kinematografije, zapravo pokazuju da ti ljudi nisu želeli da menjaju svoj, pre svega kulturni, umetnički, identitet i da su ostali pri tome. Sam Emir Kusturica je pokazao da želi i dalje da deluje u tom pravcu i da se zalaže za nešto što naravno vlast u Srbiji nikada neće da prihvati, u to sam ubeđena, da se ovde organizuju isključivo antiholivudski festivali jer je i kolega Jeremić, naš ovlašćeni predstavnik, rekao da mi u pravom smislu reči nemamo srpski festival filma, a imali smo, kao što je i ministar napomenuo i sa čime je i naša javnost upoznata, Dane srpskog filma u Rusiji. Jednostavno, to nekome odgovara, da se kulturni i nacionalni identitet ekranizuje i da ti filmovi ne budu nešto na šta će da se gleda kao na robu, potrošnu robu, kao što je to na Zapadu, što će lako da se odbaci.
Opet moram da pomenem u tom kontekstu našeg slavnog reditelja, gospodina Kusturicu, koji je rekao – Ne možemo mi kao Amerikanci, srpski film i sve što je umetnost i što treba da štiti kulturni identitet srpskog naroda, da svedemo na nivo hamburgera. Ali, mi se zato suočavamo sa time da i mi ovde u Narodnoj skupštini Republike Srbije doživljavamo od predstavnika vlasti da ozbiljne teme, ozbiljne rasprave koje srpski radikali pokreću, oni jednostavno banalizuju zato što nemaju kontraargumente, a čitava srpska javnost sada vidi, pa i ova, koja se bavi ovim umetničkim segmentom društvenog života u Srbiji, da mi imamo mnogo bolja rešenja i da ovaj zakon i te kako ima velike manjkavosti.
Da bi se uopšte filmska produkcija i kinematografija uzdigla na jedan viši nivo, o tome je govorio kolega Milenković kad ga niste pratili, mi moramo da se suočimo sa činjenicom da mi nemamo mrežu gradskih bioskopa u Srbiji, niti mesta gde ljudi mogu ono što žele da pogledaju. Sve se danas svodi na to da ljudi odlazeći u ove velike tržne centre, šoping molove, uz put svrate u nekoj pauzi ili čekaju do neke akcije i nekog sniženja ili da se dečica negde igraju na drugom mestu, da pogledaju neki film. U neko vreme koje i mi pamtimo i stariji ljudi od nas, tačno se znalo i jasno je bilo organizovano kada ljudi idu da prate određene bioskopske predstave.
Mi uopšte nemamo definisan status bioskopa kod nas. Ovaj zakon je bio odlična prilika da se to uradi. Koliko je to veliki problem i koliko je prisutan javašluk sa nekada društvenom imovinom koja je sada podržavljena i koja je u nekim gradovima u dogovoru sa republičkom Agencijom za imovinu, kao što je to slučaj u Kragujevcu, pripala gradu Kragujevcu, evo, pokazuje i slučaj Niša i južne Srbije, o čemu je govorio kolega Milenković, ali apsolutno je svuda takvo stanje u Srbiji.
Ako vi hoćete, a intencija vam je očigledno ovim zakonom, da film bude nešto što će da zadovolji široko tržište, onda ste vi promašili temu. Jer, ovo nije Vol Strit i ovo nije nešto gde će da se barata akcijama i deonicama i da u jednom trenutku to doživi krah i slom, kao što se to i desilo od strane Amerikanaca i ta navodno svetska ekonomska kriza se prenosi i ovde kod nas, što nije tačno. Mi smo opljačkani od strane tajkuna i vlastodržaca unazad 11 godina i njihovih saveznika. Vi sada hoćete da nivo kulture svedete na taj, najgori mogući nivo i da po sistemu kako ste pljačkali preduzeća, tako sada vršite pljačku u oblasti umetnosti.
Ljudi koji drže do svog digniteta, ljudi koji nikada i ni za šta ne bi promenili svoje ubeđenje i nikada ništa ružno ne bi rekli protiv Srbije i srpskog naroda, tu nemaju šta da traže. Jer, to nije tržište za njih. Gde vi to treba da plasirate, odnosno ovi koji će da finansiraju takve projekte? Na zapadno tržište. Sigurno nećete da tražite pomoć od prijatelja naših u svetu, kao što je Ruska Federacija i kao što su druge zemlje koje imaju fantastične reditelje i razvijenu kinematografiju.
Gospodine Novakoviću, vama je možda malo poznato da je brazilski film i njihova kinematografija, pored slavne ruske, jedan od najpriznatijih u svetu. Ali, malo ljudi u Srbiji zna, ja to znam spletom okolnosti jer sam već mesecima unazad pozivana od strane brazilske ambasade da posećujem dane u nedelji kada oni organizuju projekciju nekih svojih filmova, da su to takođe filmovi iz produkcije antiglobalističkih filmova. Jedino ako se okrenem tome i ako se suprotstavimo toj medijskoj najgnusnijoj politici Zapada i njihovoj slici koju stvaraju o Srbima, mi imamo pravo da kažemo da smo mi podigli nivo domaće kinematografije na neki nivo i da ostavimo tu budućim generacijama.
Ne radi se ovde samo o nemogućnosti da se Srbi profilišu u svetu, jer to oni ne žele, jer nas smatraju groznim i sve najgore misle o nama i samo im je cilj da nas porobe i da nam otmu naše resurse i da unište našu zemlju, a da ne govorimo da su u pitanju samo ozbiljne teme. Šta je bilo 90-ih godina, odnosno 80-ih godina, krajem 80-ih, sa našim čuvenim rediteljem Slobodanom Šijanom? Njegov film "Maratonci trče počasni krug" je proslavljen na prostorima one bivše zemlje, znači u pitanju je jedna komedija, on je takve filmove snimao i kada je trebao da potpiše ugovor sa jednom producenskom kućom, baš u Americi i na zapadu on je postao persona non grata. Ni komedija im se ne dopada jer on je Srbin, a Srbi su ovakvi i onakvi. Ta njihova slika o nama se nije promenila i lažete i obmanjujete građane Srbije i vi iz G 17 +, i vaš Dinkić, i Boris Tadić, i svi vi koji govorite građanima Srbije da nam oni žele nešto dobro. To uopšte nije tačno. Samo stvaranjem velikih kroz produkcije koje naravno država Srbija neće da finansira filmove o našim velikanima, o našoj istoriji, mi možemo da se predstavimo u najboljem smislu i da tražimo put i pravac, a to ova vlast ne želi da slika onakva kakva treba da bude, dostojanstvenom i hrabrom srpskom narodu dopre do nekog drugog u svetu.
Mnogi su ovde pominjali, pa vidim da ministar nije odgovorio, u godini obeležavanja našeg nobelovca Ive Andrića, o tome da do dana današnjeg nije snimljen film po njegovom romanu " Na Drini ćuprija", taj film će početi verovatno, zapravo sigurna sam sledeće godine da se snima. Ali ne sredstvima Vlade Republike Srbije nego Vlade Republike Srpske jer Vlada Republike Srbije nije imala sluha kao nešto su obećali da ako iz ove siće koja postoji u ovom zakonu budu mogli da izdvoje neka sredstva, ne verujem da će im to pasti na pamet, da pomognu to veliko i grandiozno delo Andrićevo koje treba na filmsko platno da postavi Emir Kusturica. Ali je zato Vlada Republike Srpske odlučila to da uradi. To sve zbog toga što se od Srba prave ratni zločinci, pa tobože da se neko tamo ne bi uvredio kada bi to video i da nekome ne zasmeta da se pravi film o Andrićevom delu koje je dobilo Nobelovu nagradu.
Što se tiče dokumentarnog programa koji se plasira našoj omladini i koja bi trebala i po našem obrazovnom programu da ima za cilj da svest o tome ko smo mi i kakav smo narod, i koji su naši potencijali, da smo mi u stvari jedna zdrava nacija i da treba da se osvrnemo na sebe i na svoje prijatelje, mi takve dokumentarne programe gotovo da nemamo jer jednostavno sve se preduzima od BBS i nekih stranih produkcija.
Uopšte, takvi filmovi koji su u poslednje vreme snimaju, a naročito oni koji dolaze sa prostora bivše Jugoslavije, pogotovu iz BiH, to je čitava hiperprodukcija gde se govori o navodnim zločinima Srba, o navodnom genocidu Srebrenice, i te kako su poželjni za razne organizatore festivala ovde u Srbiji.
Završiću time, a to je nešto što celokupna srpska javnost možda malo zna, znaju ljudi u mom gradu, u Kragujevcu, ali ne verujem da su i kolege poslanici za to čuli, postojala je jedna zaista prava iskrena ideja Emira Kusturice da se u Kragujevcu u centralnom delu Srbije napravi kulturni trg, odnosno centar u prostoru bivše Fabrike "Zastava", koji bi se, kako je on tada rekao kada je to najavio i kada je došao na poziv Veroljuba Stevanovića, gradonačelnika Kragujevca, trebao da se bori protiv imperijalističkog zla. Znači, da bude kulturni centar gde će da postoji jedan veliki bioskop, gde će da postoji manjih pet bioskopa i gde će da se prikazuju isključivo antiglobalistički filmovi. Naravno, zbog slikanja i zbog kampanje u tom periodu, vaš kompanjon Veroljub Stevanović je prihvatio i pozvao je Kusturicu da dođe u Kragujevac, međutim, kasnije, kako ste se zajedno sa ovom njegovom strankom "Zajedno za Šumadiju", potpuno okrenuli NATO paktu i kako je on na kongresu svoje stranke u Kragujevcu raširio zastavu NATO pakta i EU, neko ko je antiglobalista i ko bi prikazivao takve filmove postao je nepoželjan za Stevanovića i za vaše kompanjone iz G17 u Kragujevcu.
Ta ideja nije realizovana, ali verujem da će i ta njegova i sve ono što radi sada već poznati Boris Malagurski i mnogi drugi mladi ljudi koji žele da šire istinu o Srbiji i koji žele da se bore protiv tog imperijalističkog kiča i zla, naći svoj put i prostor, naravno, ne pod vašom vlašću, ali mi ćemo učiniti sve da im to u budućnosti omogućimo, jer upravo ovakve teme i sve ono što je činjenica i što ne možete da pobijete ni jednim protivnim argumentom je ono što podstiče te ljude koji su apsolutno sada i nepoznati javnosti, da se bore jer, kako i slogan naše stranke kaže , Srbija je večna samo dok su joj deca verna.
Ti ljudi i ti umetnici biće verni svojoj ideji jer kako su oni koji su provodili u gulazima u Sibiru po više godina, posle izlaska iz tih zatvora ostali verni tim svojim idejama i nastavili da snimaju filmove i da se bave umetnošću, iako su bili proganjani, kako su to radili oni koji su bili u zatvorima pod komunističkom diktaturom, verujem da će i pod ovom poluprikrivenom okupacijom u Srbiji ti ljudi jednoga dana, zajedno sa nama na vlasti, ugledati svetlost dana i učiniti nešto dobro za srpsku kinematografiju. Hvala.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Reč ima narodni poslanik dr Nikola Žutić.

Nikola Žutić

Srpska radikalna stranka
Poštovani poslanici, gospodine predsedavajući, opet se ponavlja stara priča. Vlada jednostavno ne poštuje Skupštinu, ne poštuje narodne poslanike.
Treba da istaknem da je Predlog zakona u Skupštinu stigao tek pre dan, dva i sada mi, poslanici, zbog kratkoće vremena za pripremu, moramo improvizovati na ovu temu.
Inače, slab je odziv poslanika iz drugih parlamentarnih grupa. Samo nas četvoro iz SRS smo se prijavili da govorimo na ovu temu. Jednostavno rečeno, treba da danas zbrzimo jedan vrlo važan zakon koji reguliše oblast koja bi trebala da bude od izuzetnog značaja za državu, ako ona uopšte hoće da se brine o očuvanju državnih i narodnih interesa, narodnog morala i očuvanja duhovno zrele populacije.
Kroz istoriju 20. veka kinematografija je bila limitirana ideološkom i političkom cenzurom. Razvoj kinematografije usmeravale su ideološke i političke promene na prostoru srpskih zemalja i Jugoslavije.
Ključni događaj koji je usmerio srpsku kinematografiju ka zemljama zapadne liberalne demokratije bio je majski prevrat 1903. godine, kada je sklonjena austrofilska dinastija Obrenovića i dovedena na presto frankofilska dinastija Karađorđević, što je označavalo politički oslonac Srbije prvenstveno na Francusku, ali i na Britaniju.
Već od 1903. godine ključan je francuski uticaj. Francuske filmadžije dolaze u Srbiju i kroje ideološki smer srpske kinematografije. Tako već od 1903. godine na području Srbije i srpskih zemalja filmske reportaže snima Stanislav Novirita za Francusku firmu "Pate", koji je takođe u periodu 1927-1930. godina radio filmove po Zagrebu i širom Jugoslavije.
Slavljenje nove liberalne dinastije Karađorđević ovekovečio je engleski snimatelj kratkim filmom "Krunisanje kralja Petra" koji se čuva u beogradskoj kinoteci.
Milton Manaki snimao je već od 1905. godine razne događaje u južnoj Srbiji na području Bitolja i okoline.
U vreme balkanskih ratova snimane su ratne reportaže za Francusku, tj. za francuske filmske firme. Jedan od snimatelja bio je Josip Hala.
Epopeja Prvog svetskog rata ovekovečena je i od strane francuskih snimatelja, ali i od srpskog snimatelja Mihajla Mihajlovića, koji je bio snimatelj kinematografske sekcije vrhovnog štaba srpske vojske.
U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslaviji, kinematografija je bila u službi slavljenja ideologije liberalizma evropskih modernizacijskih procesa, liberalnog jugoslovenstva i sve je bilo potčinjeno tom cilju. Dakle, kopirani su zapadni uzori.
U takozvanim ludim tridesetim godinama slavljen je holivudski uzor, nasuprot soc realističkom sovjetskom slavljenju dostignuća komunističke revolucije i socijalističke izgradnje pod tobožnom vlašću radničke klase komunista.
Do 1932. godine u Beogradu je snimljeno sedam dugometražnih filmova. U tim filmovima slavljena je srpska nacionalna tradicija. Prvi dugometražni film snimljen 1910. godine bio je "Karađorđe" u režiji pozorišnog glumca Čiča Ilije Stanojevića.
Prvi igrani film u Kraljevini SHS snimljen je tek krajem 1924. godine i to burleska "Kačaci u Topčideru". U Zagrebu se snimaju filmovi koji veličaju hrvatsku nacionalnu posebnost, nacionalnu mitologiju. Zato se i osniva filmsko društvo "Kroacija film" koje je 1919. godine snima prvi dugometražni film "Matija Gubec". Zapravo, Zagreb prisvaja slovenačkog kmeta Matiju Gubca za veliko hrvatske nacionalne interese.
Zbog širenja separatističkih ideja likvidiran je "Kroacija film" i zbog potreba širenja jugoslovenstva osniva se filmsko društvo "Jugoslavija film".
Dolaskom komunista na vlast 1945. godine počinje sovjetizacija srpskog jugoslovenskog filma. Za te potrebe osniva se 1945. godine državno filmsko preduzeće demokratske federalne Jugoslavije koje je strogom cenzurom odobravalo proizvodnju filmova.
Filmska industrija prati i dalje ideološke i političke smerove jugoslovenske države. Sa federalizacijom i decentralizacijom države dolazi i do decentralizacije filmske proizvodnje.
Uvođenjem takozvanog samoupravljanja 1950. godine filmska preduzeća su 1951. godine postale samostalne proizvodne jedinice sa radničkim samoupravljanjem i umetničkim savetima.
Osnovnim zakonom o filmu iz 1956. godine definirana je filmska proizvodnja kao privredna delatnost od osobite važnosti za kulturu i prosvetu. Podeljena su preduzeća za proizvodnju od preduzeća za tehničku obradu filma. Zakonski su utvrđeni filmski saveti kao organi društvene kontrole. Regulisan je problem finansiranja proizvodnje, što je u današnjim vremenima veliki problem za filmadžije, zatim zaštite domaćeg filma i uslova pod kojima je dopušteno stupiti u kooprodukciji sa strani filmskim producentima.
Filmskim stvaraocima i saradnicima potvrđen je status slobodnog umetnika. To su odredbe iz 1956. godine.
Brozov komunistički režim veliku pažnju i brigu posvetio je razvoju filmske industrije zbog provođenja klasne propagande crvenih pobednika sa jakom cenzurom pa su se mogli snimati filmovi koji su slavili komunističke pobede radničke klase bez imalo kritičkog pogleda na realnost.
Prve decenije posle Drugog svetskog rata osnivane su brojne filmske institucije. Godine 1946. na Košutnjaku počinje izgradnja Filmskog grada. Godine 1947. osnovana je u Beogradu Visoka škola za filmsku glumu i režiju i filmski tehnikum za filmske snimatelje i tehničare. Visoka filmska škola pripojena je 1950. godine Akademiji za pozorišnu umetnost u Beogradu. Godine 1958. osnovano je Udruženje reproduktivne kinematografije u koje su učlanjena preduzeća za promet filmova, odnosno distributeri, i preduzeća za prikazivanje filmova - bioskopi.
Proizvodna preduzeća učlanjena su bila u Udruženju filmskih proizvođača u koje je bilo učlanjeno čak 10 preduzeća za snimanje filmova, a to su već pomenuti "Avala film", "UFUS" i "Slavija film" iz Beograda, "Jadran film" i "Zagreb film" iz Zagreba, "Triglav film" i "Viba film" iz Ljubljane, "Bosna film" iz Sarajeva, "Vardar film" iz Skoplja i "Lovćen film" iz Budve. To su, moglo bi se danas reći, nekakva srećna vremena za filmadžije.
Dakle, preduzeća su osnivana prema kriterijumu nacionalnog ključa, jednake zastupljenosti svih novoosnovanih republika i novih socijalističkih nacija. Filmovi su tematski bili strogo usmereni u pravcu glorifikacije partije NOB-a, sa isticanjem samo jedne strane antifašističke borbe partizanske, dok su pripadnici jugoslovenske vojske u otadžbini, iako antifašisti, predstavljani kao saradnici okupatora i fašisti.
Najporaznije je što se i dan danas od javnog servisa Srbije, TV Vojvodine, pa preko Pinka i B92 vrše brojne reprize takvih antisrpskih subjektivnih filmova kojima se truju i današnje mlade generacije. Pitam se da li će ijedna srpska vlast ikada finansirati film o jugoslovenskog vojsci o otadžbini? Sigurno neće, iako su ravnogorska borba i Draža Mihajlović rehabilitovani od Skupštine Republike Srbije. Takva rehabilitacija je izgleda samo obično mrtvo slovo na papiru.
Brozovu antisrpsku komunističku ideologiju zamenili su pokušaji srpske obnove od 1990-ih godina, pa se kinematografija počela usklađivati sa tematikom rehabilitacije srpstva i srpskih nacionalnih vrednosti. Prekretnicu u tom pravcu predstavlja film "Kosovska bitka", koji je specijalno sniman povodom proslave 600. godišnjice od Kosovske bitke 1989. godine.
Sjajan lik Kneza Lazara odigrao je moj rođak, pokojni Miloš Žutić, sa božanski glasom koji će tokom devedesetih godina nastaviti s podrškom u borbi prekodrinskih Srba protiv neoustaškog i bošnjačkog Izetbegovićevog režima. Kao glumac, Miloš Žutić je obilazio gradove u Republici Srpskoj Krajini, naročito u Kninskoj Krajini i Lici, iz koje starinom i potiče, zajedno sa pokojnim Petrom Kraljem, Ljubivojem Tadićem, zagrebačkim izbeglim srpskim glumcima i drugima.
Meni lično je svojevremeno ispričao svoje stravične impresije, vezano za ubijanje Srba u Bratuncu. Sa glumačkom ekipom koja je vršila turneju po srpskim zemljama, zadesio se u Bratuncu, u najtežem trenutku posle izvršenog masakra, odnosno ubijanja Srba, u trenutku kada su srpski leševi izloženi pre sahrane. Dok mi je sve to pričao bio je vidno potresen. Dakle, brat, Miloš Žutić vršio je patriotsku dužnost srpskog glumca po srpskim zemljama. To je bila glumačka turneja, kao što je to bila tematika već pomenutog, ovde pomenutog antisrpskog filma, "Turneja", koji je za razliku od objektivne stvarnosti preneo impresije o tadašnjoj Srbiji i bosanskim Srbima kao zlikovcima, ratnohučkačima, kao zagovornicima ideje velike Srbije.
Srbi su kao i u velikoj većini filmova moderne neoliberalne produkcije prikazani kao loši agresivni momci koji terorišu okolne mirotvorne narode. Sve ovo vam pričam kako bi se videlo u kojoj je meri u određenoj istorijskoj epohi film zavisan od ideologije i politike. Pravi reditelji domaćih filmova iz poslednjih 15-ak godina su fondacije iz neoliberalnih zemalja koje sponzorišu takve anacionalne filmove. Dovoljno je samo navesti primer filma koji nosi naslov "Srpski film", koji je čak i ovakva mondijalna vlast morala skinuti sa bioskopskog platna i zabraniti njegovo prikazivanje.
Ovaj zakon koji je pred nama je upravo pisan u anacionalnom duhu, u duhu zaštite postojeće antisrpske produkcije koja je postala normalna pojava u državi Srbiji. Najžalosnije je što država Srbija ne štiti svoj nacionalni opstanak, koji je između ostalog ugrožen i zbog antidržavne produkcije filmova. Dovoljno je samo pomenuti ko je sve od reditelja i glumaca radio na ovom predlogu zakona, dajući svoje sugestije i predloge.
Amandmani po meni ne mogu pomoći popravci jednog ovakvog zakona. Po meni se mora pisati novi zakon. Inače sam podneo nekoliko amandmana, čisto da mi savest bude mirna. Moji amandmani se upravo odnose na kinematografiju koja bi trebala pored ostalog da štiti istorijski nacionalni i kulturni interes srpskog naroda.
Naime, podneo sam amandman i na sam naslov Predloga zakona. Prema ovom naslovu ne zna se čiji je ovo zakon, koje zemlje i kog naroda. Možda je ovo zakon EU, koja ga je ovakvog kakav je anacionalan, antitradicionalan jednostavno i propisala.
Predložio sam da se Predlog zakona nazove jednostavno – predlog zakona o srpskoj kinematografiji, jer se postojećim nazivom ne određuje nacionalna i državna pripadnost ove kinematografije. Dopunom naziva rečju – srpski, precizira se teritorijalna i nacionalna pripadnost kinematografije, pa se određuje da se radi o kinematografiji srpskog naroda u granicama izvan granica Republike Srbije.
U skladu sa nazivom zakona, predložio sam da se u članovima u kojima se pominje reč "kinematografija" doda prisvojni pridev "srpska", kao i da se reč "domaći, domaća" zameni rečju srpska.
Podneo sam više amandmana na član 4. zakona. Isto se preformulacije tiču ovih srpskih odrednica. O tome neću duže da govorim. Podneo sam amandman i na član 10, tako da ću detaljnije o tim amandmanima govoriti prilikom rasprave u pojedinostima. Zahvaljujem.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Pošto na listama poslaničkih grupa više nema prijavljenih za reč, a pre zaključivanja načelnog pretresa pitam da li žele reč predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa ili još neko ko nije iskoristio svoje pravo iz člana 96. Poslovnika? (Ne.)
Reč ima ministar. Izvolite.

Predrag Marković

Hvala.
Želeo bih svima, uvažene dame i gospodo narodni poslanici, da se zahvalim i ova diskusija je prvo po dobronamernosti, svejedno da li postoji slaganje ili neslaganje pokazala do koje mere je svima nama stalo u diskusijama, a važno je da to bude i na delu, da obezbedimo sistemski način da se za oblast koja je od nacionalnog značaja, a u proseku 40% izdvajanja u najvećem broju zemalja sveta, iz izdvajanja budžetskih koja idu prema savremenom stvaralaštvu, u proseku 40% se izdvaja za film. To je tehnološki skup posao. To pre svega o tome govori, ali je rezultat takav, podsetio bih samo na delove diskusije, gde se svi sećamo i filmskih likova i junaka, svako doživljavajući na svoj način. Dakle, u pitanju je proizvodnja dela, čije trajanje je deo dugoročnog procesa, a naša je obaveza da ga na početku obezbedimo, naša, to znači Narodne skupštine, jer država preko svog najvišeg tela Narodne skupštine donosi zakone za teritoriju svoje države.
To naravno ima i za rezultat ovo što smo čuli, a često se čuje, žal zašto se zakonom ne definiše još čitav niz stvari, često vrlo važnih. Ali, ograničeni ste, i vi ste toga, pretpostavljam, svi svesni, ali postoji žar diskusije.
Ovo je način da se na teritoriji naše države Srbije, stvore uslovi iz istog novca, da budu bez novih izdvajanja, bez novih budžetskih izdvajanja, da probamo da stvorimo uslove da se u toj oblasti, sistemski, što pre stvaraocima preko ustanove kulture i u ovoj oblasti, kao što postoji i u drugim oblastima, pa danas možemo da kažemo – svi smo zahvalni što imamo ovakvu mrežu zavoda, pa smo mogli čista srca, već u prvom krugu, prvi put u istoriji da uđemo u Komitet UNESKO, jedina zemlja sa ovog prostora. Zašto? Jer naša mreža zaštite radi sjajno. Čuva nasleđe na ovoj teritoriji i onda naravno možemo da obezbeđujemo sistemski takve uspehe u čuvanju prošlosti, a ovde govorimo o čuvanju nečega za budućnost.
Novca svejedno nema dovoljno, i zbog toga bih, zahvaljujući vam se na diskusiji, podsetio šta tačno kaže član 7, jer naprosto, na brzinu se ponekad pročita amandman, pa se zato što se u definiciji kaže – iz budžeta, neko je pomislio da su to nova sredstva iz budžeta. Ne, ne. Ovo je način da na isti, primenom istog modela, koji postoji u svim zemljama u okruženju koja su se pokazala kao najbolja, da privuče investicije.
Kad kažete da vi 20% kao država na uložena sredstva na teritoriji zemlje, kada snimate bilo strani film, bilo koprodukcioni, svejedno, država će vratiti 20%. Taj stimulans, u stvari, pojednostavljeno znači – oslobodiće od PDV, na način na koji vrši povraćaj dela PDV, inače unutar države, ali se kaže prema raspoloživim sredstvima zašto, jer naravno, postoje prioriteti. Kada neko iz firme preda da mu se povrati deo PDV jer je prethodno plaćen, on ima dokaz o prometu, ne vrati mu se odmah. Država nekada ima druge prioritete, pa nekada čekate mesec dana, nekada dva, nekada tri. Zato je definicija koja je unutra tako detaljna.
Podsetiću još jednom, precizno i jasno, na sredstva koja sada dodatno stižu, zahvaljujući i ovom zakonu, ali i našoj spremnosti, stvaraoca i svih koji učestvuju a imamo ih, hvala Bogu, u svim oblastima, kinematografija je, dovoljno, stvara se mogućnost da stižu, u suštini, sredstva koja će ovde biti potrošena a država to stimuliše tako što će na sve što potrošite vanredno, ovde vratiti 20%, dakle, 2% više nego kada je vraćanje PDV. To je pojednostavljeno i nadam se da ćete svi, kada se upoznamo do kraja sa članom biti zadovoljni.
Skrenuo bih još jednom pažnju na činjenicu, da donošenje ovog zakona o kinematografiji ima simbolički značaj. Koliko god bili emotivni prema onome što se dešavalo pre 20, 30, 50 ili 60 godina, podsetiću vas tada je kompletno ova kinematografija na ovim prostorima bila finansirana novcem građana. Kompletno. Ili, društvene firme koje su bile, pa kažem, piše na špici.
Rezultat toga je, da je bilo više novca u kinematografiji, bilo je i u nekim drugim oblastima. Ali, bilo je više profesionalizma. Pametni ljudi, pametne porodice, pametne države, postupaju na isti način. Ono čega nema, nema, a ono što imamo, hajde da stavimo u funkciju. Imamo još uvek dovoljno profesionalaca u ovoj oblasti. Način da oni lakše, sigurnije kroz sistem, a ne pojedinačno, voluntarističku odluku, porušavajući samog ministra kulture, dolaze do sredstava početnih, jer država samo sufinansira.
U jednom sistemu koji je jasno definisan, uračunavajući i kazne za one koji pokušavaju da nas liše, eventualno, nasleđa tako što ne predaju na vreme adekvatnu kopiju kada rade na ovom tržištu, zato su kazne i visoke, koje su predviđene. Visoke su za nas, za njih nisu, jer se podrazumeva da vi ne ulazite u distribuciju i, izvinjavam se, moramo da upotrebljavamo reči koje su uobičajene. Shvatam zalaganje, ali distributer i distribucija su reči koje se naprosto nalaze i drugim zakonima i u drugim pravnim aktima i omogućavaju lak i brz način komunikacije.
Dakle, oni koji ulaze, oni ulaze da novac zarade. Ako pri tome ne poštuju državu, ni naše potomke koji treba da zateknu ono što smo mi zatekli i sačuvano je u Jugoslovenskoj kinoteci, naravno da moraju da plate visoke kazne. Pretpostavljam da se svi oko toga slažemo.
Još jednom hvala. Opet kažem, simbolički je to što sada kada je 100 godina srpskog filma, svi zajedno, nadam se, uspećemo da pomerimo za jedan značajan korak ovu oblast i da na taj način omogućimo sebi, jer nećemo svi biti poslanici još dugo, da uživate u mnogo većem izboru filmova u narednim godinama. Hvala vam na tome. Prijatno.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala, ministre.
Zaključujem pretres Predloga zakona.
Ovim smo završili današnji rad. Sa radom nastavljamo sutra, u petak, 16. decembra u 10 časova.