Trinaesto vanredno zasedanje , 09.07.2019.

2. dan rada

OBRAĆANJA

...
Socijaldemokratska partija Srbije

Vladimir Marinković

Poslanička grupa Socijaldemokratska partija Srbije | Predsedava
Hvala, koleginice Kovačević.
Reč ima Jelena Žarić Kovačević. (Nije tu.)
Reč ima dr Vladimir Orlić. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Vladimir Orlić

Poslanička grupa Srpska napredna stranka
Hvala, gospodine predsedavajući.

Dame i gospodo narodni poslanici, kada god dođemo do teme sudija i tužilaca, odnosa sa Narodnom skupštinom, narodnim poslanicima, odnosa između različitih institucija ili nivoa vlasti u našem društvu u celini, kako god želite, uvek se suočavamo sa važnim temama i uvek se suočavamo sa pitanjem šta je ono što je prihvatljiv standard, ono što jeste ispravno, ono što mi želimo kao dobru praksu u uređenom sistemu. Na pravi način postavljeno je državi kako valjda svi treba izgradimo u našoj zajedničkoj kući, što je valjda neki zajednički interes i cilj.

A šta su one pojave koje su sve samo ne to, dakle, one pojave zbog kojih mi imamo dužnost da reagujemo i ako hoćete kao narodni poslanici ili ljudi koji se bave politikom ili javnim poslom u bilo kom smislu? Kao građani ove zemlje mi smo i prišli put kada smo se u ovoj sali istim ili sličnim povodom okupili, govorili o tome šta je sve neprihvatljivo, kakve se sve pojave sreću na dnevnoj bazi u našem društvu, a ne bi smele da budu dobra praksa u državi koja vodi računa o sebi, o svom interesu i ne bi smele da budu prihvatljive ni za koga ako hoćemo da vodimo računa o tome da budemo organizovani na pravi način, da uvažavamo različite nivoe vlasti, da se međusobno poštujemo i da, pre svega neki elementarni red postoji.

I tada smo govorili da ovo što su pomenule kolege tokom naše rasprave i juče i danas, mi konstatujemo kao neko hronično ponašanje, neprihvatljivo, a opet ponašanje koje se ne menja, sa kojim se suočavamo redovno i nešto što bi trebalo da je normalno, na primer, da se sudije ne bave politikom, da se sudije ne bave otvorenim pritiscima na Narodnu skupštinu i na narodne poslanike, da se, dakle, podrazumeva, a mi opet imamo potrebu da na takve stvari zbog toga što se ipak dešavaju, reagujemo, da na njih ukazujemo otvoreno i da budemo spremni da budemo baš zbog toga izloženi ponovo hajkama, ponovo pritiscima, ponovo različitim kampanjama, blaćenju od stranih onih koji za svoj interes, politički interes smatraju da je ispravno takvo ponašanje i prema Narodnoj skupštini i prema nama kao parlamentarnoj većini ili predstavnicima SNS.

Dok se mi sa tim borimo, videćemo sa kakvim ishodom, neke stvari su izgleda u ovom društvu konstanta. Pa recimo i to, mi smo pre samo nekoliko nedelja u ovoj Narodnoj skupštini govorili da je, primera radi, apsolutno ne prihvatljivo, da se sudija, i to pazite sudija koji ima ozbiljnu, odgovornu funkciju u društvu, dakle Apelacioni sud je u pitanju, bavi otvoreno pritiskom, ogoljenim pritiskom, na narodne poslanike i govori im da ne smeju da glasaju na određeni način, da je šteta za državu ako glasaju na određeni način, da će snositi posledice ako glasaju na određeni način. Sa druge strane, upire se prstom u Narodnu skupštinu i govori - ne, vi ne smete da kažete „s“, a kamoli sudija, ne, vi ne smete da kažete „p“, a kamoli presuda.

Ako mi sada prihvatamo da je to uredu, šta doživljavamo sa druge strane i postoji li bilo kakav pravilan odnos u svemu tome, postoji li bilo kakav balans ili postoji samo nešto što je puka samovolja? Puka samovolja onih koji smatraju da su zbog toga što su rešili da se kao bave politikom, on je reper za sve na ovom svetu.

Ako oni kažu - da, može na primer jedan, poput sudije Majić, da vrši pritisak na Narodnu skupštinu, to je sve potpuno uredu, ispravno, ali ne, mi ne smemo da kažemo da to nije ispravno i da ukažemo da je, na primer, potpuno nenormalno da čovek bude, recimo, visoki funkcioner nevladine organizacije koja okuplja i sudije i tužioce i advokate, koji su prijatelji, saradnici i kolege u okviru te nevladine organizacije, a treba da imaju vrlo jasno izdefinisane, izdiferencirane uloge u našem državnom sistemu, koje ne podrazumevaju da su oni najbolji prijatelji i saradnici, već da svako od njih ima neku ulogu koju mu je zakon propisao i da je sve samo ne normalna pojava da se sutra u sudnici sretnu jedan sudija i jedan advokat, koji je recimo tu u funkciji advokata odbrane, a sudija mu je prijatelj i najbliži mogući saradnik iz njihove zajedničke nevladine organizacije.

Imali takvih primera u svetu? Mi nismo mogli da ih nađemo, ali kada kažemo to je sve samo ne ispravno, naravno, mi ćemo da završimo na naslovnim stranama zbog toga, u sve moguće i nemoguće optužbe, klevete, uvrede i znate već sve to napamet.

Dok mi na te stvari ukazujemo, nešto se izgleda ipak dešava. Prošli put smo govorili o toj organizaciji CEPRIS, kojoj pripada pomenuti sudija, i koji je bio na, kako su oni tada prikazivali u tom periodu, visoko rangiranom trećem mestu, trećoj poziciji po hijerarhiji u toj organizaciji. Prvi je bio Slobodan Beljanski, kao predsednik te nevladine organizacije, drugi je bio Miodrag Jovanović, a treći je bio pomenuti Majić.

Ovako je izgledala njihova naslovna veb stranica.

U međuvremenu su izgleda razumeli koliko štete i za njih i za bilo šta što bi trebalo da predstavlja neki zajednički ili javni interes, a oni pokušavaju da ga predstave kao neki interes svoje organizacije, kolika je šteta da ih ovakvi ljudi predstavljaju, izgleda, pa je došlo do izvesnih promena, tako da sada više Beljanski, o kom smo govorili između ostalog i zbog toga što je sud utvrdio da je njegov doktorat sporan, više nije predsednik. Dakle, on je sada drugorangirani u toj organizaciji. Majić se više ne nalazi na prvoj strani, on je sada jedan od valjda običnih članova upravnog odbora, šta li već, rešili su da tu stvar malo dodatno maskiraju.

Imaju novu predsednicu, reč je o Vidi Petrović Škero, nekadašnjoj predsednici Vrhovnog suda Srbije, ali ta vrsta kadrovske kombinatorike ne rešava probleme. Oni i dalje okupljaju, kada vi pogledate njihov današnji sastav, i sudije i tužioce i različite advokate. Oni i dan danas predstavljaju najbliže moguće saradnike i kolege koji će ponovo da komentarišu i šta radi Narodna skupština i na koji način poslanici treba da glasaju i kako da se odnosimo prema kom zakonu, imamo li mi prava ili nemamo prava da učestvujemo u postupku izmene Ustava i sve ono što, još jednom, znate već sve napamet, oni će raditi i dalje.

Možda je samo razlika u tome što sadašnja predsednica se uveliko promoviše kao članica jedne neformalne grupe, "Samoodbrana" su sami sebe nazvali, koja treba da promoviše određene vrednosti u društvu.

Kada govorimo o nosiocima tako važnih funkcija kao što su sudije i tužioci, moramo da govorimo i o vrednostima. Kolege su ispravno primetile. Neki ljudi bi trebali da imaju tu vrstu obaveze da se, primera radi, ako su sudije, u javnosti na teme od javnog interesa, od bilo kog društvenog interesa, obraćaju ukoliko imaju za to datu saglasnost nadležnog starešine.

Da li je moguće da postoji bilo kakva saglasnost ili je reč uvek o prostoj samovolji, jer ne znam ko bi mogao da ima bilo kakvu podršku sistema na bilo koji način za promociju onih, nazovite to vrednostima, koji su direktno protiv svakog reda, svakog sistema i svakog dobrog javnog interesa? Primera radi, kada je neko član te neformalne grupe, kako su ovi sami sebe krstili "Samoodbrana" i sedi za istim stolom sa Jovom Bakićem koji poziva na upad na RTS sa dugim cevima, sa onim karikaturistom Petričićem, koji kaže - ne treba da imamo nikakve izbore u ovoj državi, stvar treba zaoštriti do kraja, a svi znaju šta to znači. To je, dakle, vlast bez izbora, to je linč, to je zakon rulje i zakon ulice. Da li to promovišete kao vrednosti? Da li pri tome treba da predstavljate neke sudije u ovoj zemlji, neke tužioce u ovoj zemlji?

Ja mislim da je to sve samo ne ispravno i zbog toga kažem da govorim o stvarima koje bi trebalo da se ne dešavaju, da se podrazumeva da se ne dešavaju, ali mi ih imamo i dalje. Naravno, reč je isključivo o političkim aktivnostima, o strogo političkim aktivnostima. Ti ljudi ne kriju svoj politički ukus, svoju stranu. Ti ljudi ne kriju da je njihovo javno delovanje, ja ću da kažem, protiv svakog interesa, svakog interesa društva i države, jer nasilje nije dobar interes društva i države.

Preuzimanje vlasti bez izbora nije dobar interes društva i države. Oni ne kriju da to rade zato što politički nisu zadovoljni, smatraju sebe ljutim protivnicima Aleksandra Vučića, SNS, parlamentarne većine. Da li je to onda nešto što treba promovisati? Da li to treba da rade ljudi koji su sudije i tužioci? Apsolutno ne.

Na stranu što je to u isto vreme pored toga što je opasno i za društvo štetno i parada teškog neukusa svega onoga najgoreg kada je reč o karakteru ljudskom, vi promovišete sa tim ljudima u društvu ovakve stvari, predstavljanje Srbije za koncentracioni logor, Aleksandra Vučića za Pinočea. Ovo je jedan od čuvenih radova upravo tog Petričića kome se svi dive i koji je, podsetio bih i na to, predstavio Aleksandra Vučića na jednoj od svojih karikatura tih velikih umetničkih dela u krevetu sa državom Srbijom, uz neki komentar, parafraziraću - Kako sam te obeščastio poslednjih par godina, a ti ništa ne radiš sa svoje strane. Vidite kako je život čudan i kako nekada ume ironijom da isprede događaje.

Da se na taj način neko odnosio prema državi Srbiji i prema našim građanima, mi smo u stvari dobili potvrdu da se to dešavalo, ali nije reč o Aleksandru Vučiću i nije reč o tome da ga je neko u propagandnom pamfletu nacrtao ili negde opanjkao, ne, takav odnos je svojim rečima, iz svojih usta, priznao Vuk Jeremić, da je obeščastio Srbiju i Crnu Goru, zajedno sa svojim prijateljem, savetnikom crnogorskog predsednika u ono vreme.

Smejali su se onako sladostrasno, oduševljeni što su tako dobro, lepo radili, sve družeći se, obezbeđivali sebi raznorazne komocije, apartmane na luksuznim letovalištima, ko zna šta sve. Pri tome, obeščastili Srbiju i Crnu Goru, znate kako se to kaže, onako baš do kraja prostački. E tako su oni to izgovorili, izrekli i tome se onako sa uživanjem smejali.

Vidite, za te stvari koje pokušavate da imputirate drugima, da kao najprljaviju moguću etiketu bacite na onoga koga politički ne podnosite, na kraju dođu na vaša vrata, na kraju se kao značka ukače na vaš rever i to iz vaših usta i to čuje cela Srbija i od toga, naravno, odbrane nema. Od toga odbrane nema, zbog toga oni o kojima sam govorio malo pre ovih dana ne mogu da se pronađu kako javno komentarišu i taj slučaj i svoje ponašanje i svog dobrog i dragog Jeremića. Pobegli su u mišije rupe, svesni šta to znači i pokušavaju, naravno, da se operu i od te neprijatnosti, jedne od najvećih do sada, kao i od svih drugih izmišljanjem afera, pokušajem da se naprave na silu Boga optužbe na račun nekoga iz SNS, a samo da se promeni tema, ako može ikako. Teško da će moći ikako.

Da li je reč o njihovom internom obračunu što se snimak razgovora Vuka Jeremića sa ovim čovekom iz Crne Gore pojavio? Čuo sam i takve teorije. Čuo sam komentare da je verovatno možda Đilas rešio, pošto ima pristup izvorima koji su mogli da naprave taj snimak, da se interno obračuna sa Jeremićem. Ne znam. To me stvarno ne zanima. Zanima me šta su radili ovoj državi i ovom narodu. Ali, ne bi me čudilo da je to tako. Ima to smisla, ima to svog opravdanja.

Sam Dragan Đilas će se, ako već nije, obratiti, kako kaže, nadležnim organima u Srbiji i tražiće zaštitu, tražiće zaštitu, jer smatra da je nepravedno optužen, da je ugrožena pretpostavka nevinosti u njegovom slučaju. Znače li zbog čega? Zbog toga što je pre nekoliko dana ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović rekao da se nadležne službe bave istraživanjem, pa blago je reći sumnjivih poslova, koje je Dragan Đilas preko svojih firmi imao sa RTS-om.

Ali, šta je rekao Nebojša Stefanović? Nadležni organi se bave svojim poslom. Istraga će pokazati da li tu ima ili nema nešto sporno. Šta misle građani Srbije o svemu tome, to je potpuno jasno, ali Nebojša Stefanović je korektno i profesionalno rekao – videćemo, ako rezultata bude, to će biti velika afera, ali ako ih bude. Ništa se ne krši unapred. Prema državi kada se ozbiljno i odgovorno odnosite, to tako jedino može i mora.

Dakle, neka nadležni organi rade svoj posao. A, šta se desilo potom? Zavapio je vidim danas u svojim medijima Dragan Đilas da kaže – ne, moraju sada i sud i tužilaštvo i svi živi da me zaštite, jer time neko priča da sam ja nešto kriv, a kada bi ih sada pitali ko je uopšte bio izvor te priče, te teme, ko je bio izvor te informacije, nije reč o tome da li je nešto istina ili nije istina, nego u kom se obimu dešavalo i kakve su pojedinačne uloge različitih ljudi u tome, pa i Dragana Đilasa, ali ko je izvor te informacije, ako mu informacija smeta?

Ja vam držim izveštaj koji je izvor. Izveštaj nije od pre tri dana. Izveštaj je iz 2011. godine. Izveštaj je sačinio Savet za borbu protiv korupcije 19. septembra 2011. godine. Izveštaj o pritiscima i kontroli medija u Srbiji. Izveštaj potpisala i predstavila javno Verica Barać. I nema nikoga sa te strane političkog spektra da se nije njoj divio, čestitao na hrabrosti itd. Ali, to su reči. To su reči, a reči su za te ljude bar jeftine, ako nam već nisu dokazali da su bezvredne. A, kakav je odnos prema sadržaju? Evo, vidite kakav.

Kažu - nije tačno, laž je. Od 2011. godine do danas niko od njih nije pokazao da nešto tu nije tačno. A, tu piše i nije to niko smislio pre dan, dva ili tri. Tu piše, u izveštaju Verice Barać piše da su firme Dragana Đilasa radile u vrlo povlašćenom režimu sa RTS, da su drugi koji su radili sa RTS mogli da naplate svoje usluge i angažman kroz sekunde, a te sekunde bili prinuđeni da prodaju firmama Dragana Đilasa. I to znate kako? Ne po zvaničnom cenovniku, nego deset puta manje, po deset puta manjoj ceni da bi posle te komercijalne cene važile tek kada firme Dragana Đilasa počnu da raspolažu tim sekundama, pri tom, te njegove firme, iako su same bile duboku u biznisu sa RTS, direktno, nisu ništa naplaćivale sekundama ni više ni manje skupim ili jeftinim, nego novcem, gotovim novcem i to znate kakvim, rekordno dobrim novcem.

Dobijali su po jednoj epizodi svojih serija ili rijalitija koje su radili po, čini mi se, 13 hiljada evra. Taj se podatak nalazi ovde kao i sve ostalo. Dakle, sve su to navodi Verice Barać. To niko ne izmišlja. Pa, ko je mogao da se pohvali da je tako dobro i lepo poslovao? I kada to znate, onda vam je sve jasno, onda vam je jasno i kako se pravi novac, pa od čoveka koji javno prijavljuje da je imao neke firme po Evropi, ali pri tom tvrdi da se od tih firmi obogatio, iako im je profit bio u par hiljada evra, par hiljada evra, odjednom postaje stranački, visoki oficir, odjednom postaje državni funkcioner ili direktor kancelarije predsednika Republike ili tamo nekakav savetnik, pa malo ministar MIP kod Koštunice, pa gradonačelnik Beograda i završava, o tome je govorio i kolega Marković i kolega Rističević i kolega Atlagić, završava sa zvaničnim prijavama imovine vrednim desetine miliona evra, zvanično prijavljeno. Nije stvar u tome da neko sumnja da neko ima, ne, sam prijavio, priznao.

Kada se taj nivo bogatstva postigne na javnoj funkciji tokom bavljenja politikom, i to baš od bavljenja politikom, biće i zbog bavljenja politikom biće, to su ozbiljne stvari. I kada se kaže, kao što je rekao Nebojša Stefanović - to treba da utvrde nadležni organi, i tek toliko pošteno, pa da vidimo šta to ko ima, ili nema. Kakva reakcija bude? Naravno, nove salve optužbi, nove salve gnusnih laži i kampanja blaćenja. I nije nikakva nova stvar, nije nikakvo iznenađenje što je ulogu da tu bude glavni pendrek Dragana Đilasa dobio baš ovaj veseli Boško Obradović. Svi znaju da je njegova upotrebna vrednost otprilike danas taman toliko da bude u toj ulozi koju ima na povocu Dragana Đilasa, da se bavi i realizacijom prljavih poslova, poput ovoga poslednjeg što čini prethodnih dana na temu ministra unutrašnjih poslova gospodina Stefanovića.

Šta je to što oni rade? Pa, opet skretanje teme ili pokušaj da se tema skrene, ali toliko besmisleno, toliko providno i toliko bez ikakvog mogućeg za njih korisnog ishoda da je to sad već postalo zabrinjavajuće.

Pokušali su da, ja ću sad pokušati da se setim svega što se dešava poslednjih dva dana, da optuže Nebojšu Stefanovića rečima – on je ukrao svoju diplomu sa osnovnih studija, on je falsifikovao diplomu sa osnovnih studija, on je učestvovao u kriminalu tom prilikom, i sve drugo na tu temu. Pri tome, govore o proceduri koja se realizovala na univerzitetu koji je 2004-2005. godine pohađao Nebojša Stefanović i u toj proceduri ni po čemu nije bio drugačiji, ni bolji ni gori od svih drugih koji su studirali tada na istom studijskom programu. To kaže sam taj univerzitet, ali to ne mora da kaže niko danas, to se u ovoj zemlji zna.

Dakle, te studije takve postoje od devedesetih godina i završile su ih, pa neću da kažem hiljade ljudi, neka je konkretan program u pitanju, hiljadu i nešto ljudi, a ukupno na različitim programima sigurno hiljade, a ukupno na tom univerzitetu do danas pa mora biti preko 20.000 ljudi. I danas su oni zaključili da tu ima nešto sporno.

Ali, ne može biti ništa specijalno u slučaju Nebojše Stefanovića, kao što nije, jer prvo, nema nikakvog razloga da bude. Hoće da igraju na kartu bilo kakvog političkog uticaja. Šta je bio 2004, 2005. godine Nebojša Stefanović? Student kao i svi drugi. Nije bio ni na kakvoj državnoj funkciji i sigurno je bio godinama daleko od bilo čega. I, te procedure koje je sprovodio njegov fakultet, sprovodio je potpuno jednako kao i kod svih drugih. Jel tada bilo nešto sporno bilo kome? Nije. Greše li nešto kada kažu da je sve bilo po zakonu? Pa, ne greše, jer jeste, po zakonu i devedesetih godina i dvehiljaditih godina, vezano za taj fakultet koji je punu afirmaciju doživeo upravo tih dvehiljaditih godina. I bilo je po zakonu i nikome nije, naravno, bilo ništa sporno.

Da li se, ako mu je bilo tada nešto sporno, Dragan Đilas ili bilo ko od njih bavio tim fakultetom kada su došli na vlast dvehiljaditih godina, da nešto ospori? Pa, nije, naravno. Bilo je po zakonu, znaju i oni da je bilo. Jesu li uskratili neku dozvolu tom fakultetu? Nisu. Da li je 2005. godine, ako baš o toj godini pričamo, krenuo proces akreditacija po ovom savremenom sistemu koji mi poznajemo danas? Jeste. Jel taj fakultet bio akreditovan? Jeste. Da li im je bilo ko od raznih dosovskih i ministarstava prosvete bilo šta osporio na tu temu? Nije. Ni oni, ni nacionalni saveti, ni akreditaciona tela koja su funkcionisala pri tim nacionalnim savetima. Zašto? Zato što je svakome bilo potpuno jasno da je to sve po zakonu.

Danas kad se neko pravi da je nešto fantastično otkrio, a pri tom, otkrio, zamislite, ne u vezi ovog ili onog političara, nego u vezi funkcionisanja jednog univerziteta, pa taj priča gluposti. Taj priča gluposti, notorne besmislice priča, jer nikada nije ništa sporno našao, a mogao je, milion puta da je hteo dok je bio i na vlasti i kad se pitao i za dozvole i kad se pitao za akreditacije. I ne da nije našao ništa sporno, nego je otvoreno pokazivao da tu nema ništa sporno.

Jel beše 2008. godine taj fakultet imao jednu fantastičnu promociju baš od strane Borisa Tadića? Otišao čovek da tamo održi predavanje. Jel 2010. godine baš taj fakultet imao takođe fantastičnu promociju od strane Vuka Jeremića? Otišao čovek tamo da održi predavanje, kaže – čast mu je bila da se obrati pred tako znamenitom institucijom.

Zna sve ovo Dragan Đilas, nemojte uopšte misliti da ne zna. Možda baš zbog toga i šalje svoju batinu Boška Obradovića da se ovom temom danas bavi. Zna on da je tema šuplja i glupa, ali zna i da ćemo mi da pomenemo Borisa Tadića i Vuka Jeremića u ovoj temi. Pa, povežite sada da li to ima neke veze sa onim snimkom koji se pojavio o Vuku Jeremiću, da vam ja ne pričam mnogo dalje.

Ali, da je to sve bilo tako, 2013. godine podsetio je Dragana Đilasa sam taj univerzitet, Univerzitet Singidunum i da njegovo beščašće i njegovo licemerje onako do kraja bude ogoljeno.

Podsetili su ga ko su sve, i Đilasovi, a i njegovih kompanjona, najbližih saradnika, ljudi koji pohađaju taj Univerzitet, završavali na njemu što osnovne što postdiplomske studije. Toliko o njihovom istančanom ukusu i stavu da tamo nešto nije u redu.

Evo, da se podsetite, tada je taj Univerzitet rekao Đilasu - školovanje tamo, dakle na tom istom Megatrendu, realizovali su, dakle studirali ili su završili studije, i pomoćnik ministra odbrane, kadra DS, i narodni poslanik DS iz tog saziva i šef protokola u kabinetu Borisa Tadića i šef kabineta nekadašnjeg ministra Dušana Petrovića. Ništa njima nije smetalo, pa ni to kada im taj fakultet daje školarinu, pa ih još šalje u inostranstvo da ih dodatno usavršava, ali da bude baš do kraja jasno o kakvom je licemerju reč, podsetili su tada i samog Dragana Đilasa, gradski sekretar za obrazovanje i dečju zaštitu, za obrazovanje gradski sekretar, u gradu Beogradu na čijem je čelu Dragan Đilas, pri tom i potpredsednica gradskog odbora DS, pomoćnik Đilasov, njegov neposredni saradnik u DS u gradskom odboru, a Dragan Đilas tada žari i pali, ne samo gradom Beogradom, nego i DS, a ponajviše njenim gradskim odborom koji mu je bio baza za širenje svojih pipaka i ona je bila, baš u tom trenutku, na doktorskim studijama na Univerzitetu Megatrend.

Onda vam je potpuno jasno da je sve to prazno, šuplje i da ničemu ne služi, nego da se mi setimo uloge Vuka Jeremića, da se još malo podgreje ova priča koja će svakako da plamti, ne danas, ne ove nedelje, nego od danas pa nadalje, vezano za to šta su radili majci Srbiji, majci Crnoj Gori, Vuk Jeremić i ostali, ali to neće da amnestira Dragana Đilasa. Kada se on obrati sudu, tužilaštvu, ne bi bilo loše da ga neko podseti da u ozbiljnoj državi budalaštine od spinova, da se tako izrazim, nikada ne mogu da utiču na rad institucija ako one vode računa o svom dignitetu, o tome šta im je posao, o slovu zakona koji bi trebalo da bude početak i kraj svake priče, pa i ove raznorazne samoobmane, kako se već zovu.

Ako će sutra da pričaju ponovo nešto na temu Ustava kada budemo raspravljali o tome da se Ustav promeni ili o tome da li neko od nas Ustav poznaje ili ne poznaje, poštuje, ne poštuje, pošto gospoda ovih dana ćute, a kada pričaju, vole da pričaju o tome da su oni zajedno sa Đilasom, Jeremićem, ovim i ovakvim Boškom Obradovićem neka velika elita, a mi svi građani drugog reda. Znate već ono, krezubi sendvičari koji ništa ne valjaju, ništa ne vrede i ne mogu da se čudom načude zašto naš glas na izborima vredi koliko i njihov. Ne bi bilo loše da se i ta vajna gospoda podsete, recimo, člana 21. tog Ustava i, recimo, člana 49. I jedan i drugi govore da je diskriminacija na bilo koji način u našem društvu neprihvatljiva i, više toga, apsolutno zabranjena, a nema gore diskriminacije od toga da pokazuješ da ti vrediš više od drugih ljudi. Toliko više da sa prezirom gledaš na njihovo pravo da imaju svoj stav, da nekoga vole, da nekoga poštuju, za nešto glasaju i da vole svoju zemlju, da misliš da je tvoja želja da ti džep bude puniji važnija od bilo koga drugog i da si zbog toga nešto drugo, nešto više ili nešto važnije.

Oni koji u politici nisu shvatili da to nije samo suprotno Ustavu, nego je suprotno ljudskom odnosu, takvi su danas na jednocifrenom procentu podrške i kada se obrate, poput Dragana Đilasa, sa bilo kakvim apelom da se zaštite njihova ugrožena prava, treba ih samo podsetiti na to da oni ne predstavljaju nikakvu višu klasu, višu kastu, pa je zbog toga i normalno da se postavi pitanje – odakle vam 500 miliona dok je država gubila 500.000 radnih mesta, gospodo draga? Hvala lepo.
...
Socijaldemokratska partija Srbije

Vladimir Marinković

Poslanička grupa Socijaldemokratska partija Srbije | Predsedava
Hvala.
Reč ima dr Aleksandar Martinović. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Aleksandar Martinović

Poslanička grupa Srpska napredna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predstavnici Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca, osvrnuću se na nekoliko tema koje su veoma važne za građane Srbije, a važni su i za vas koji dolazite iz ovih najviših pravosudnih institucija.

Pre neki dan sam vodio jednu debatu sa gospodinom Vukadinovićem o tome kako on stvara paradigmu o tome ko su birači SNS, da su to ljudi koji su uglavnom slabo obrazovani, da su Cigani, da žive po koje kakvim mahalama, bolesni, za jednu ženu je rekao da ne ume da izgovori reč Vučić zato što je šlogirana u glavu itd. To na prvi pogled može da izgleda smešno, a zapravo je veoma opasno zato što se time izvrgavaju poruzi građani Republike Srbije i time se ponovo deli i cepa Srbija na navodno elitnu Srbiju, koju treba da predstavljaju Dragan Đilas, Vuk Jeremić, Boško Obradović, Đorđe Vukadinović i njima slični, i na nas koji smo upravo onakvi kakve je opisao Đorđe Vukadinović. Dakle, mi smo slabo obrazovani, krezubi smo, polupismeni smo, bolesni smo, ne umemo da izgovorimo reč Vučić zato što imamo određene psihičke, odnosno fizičke probleme.

Mislio sam da je tome kraj, da smo na to stavili tačku pre nekoliko dana kada smo imali diskusiju sa gospodinom Đorđem Vukadinovićem. Međutim, danas vidim da se ta kampanja nastavlja. Balkanski institut za društvena istraživanja, onaj famozni BIRODI, ne znam kako je došao do podataka da su glasači SNS, po njihovim rečima, uglavnom najstariji građani Srbije i da su slabo obrazovani. Zašto ovo kažem? Zato što je u Srbiji pravo glasa tajno. Ako je pravo glasa tajno, kako neko, pa i BIRODI, može da zna ko glasa za SNS i ko može da kaže da za SNS glasaju ljudi koji su po pravilu stariji od 65 godina života i koji su, kako oni kažu, slabo obrazovani. Time se ponovo nastavlja diskreditacija građana Srbije, a sve sa ciljem da se predstavi da je u stvari Aleksandar Vučić vođa neke nepismene, slabo obrazovane, stare Srbije, a da su Boško Obradović, Dragan Đilas, Vuk Jeremić, Đorđe Vukadinović, Boris Tadić i njima slični predstavnici neke nove, perspektivne, elitne Srbije.

Ovo govorim, između ostalog, i zbog vas iz Državnog veća tužilaca zato što mislim da je krajnje vreme da tužilaštvo reaguje na ove opasne pojave. Mislim da u ovome što je danas objavio BIRODI ima dosta elemenata različitih krivičnih dela, kao što mislim da je vreme da tužilaštvo reaguje i na ono što smo ovih dana svedoci svi koji živimo u Republici Srbiji, a to sada više nisu ni tajni razgovori između tadašnjeg savetnika Borisa Tadića, Vuka Jeremića, koji se danas predstavlja kao nacionalista, kao neko ko bi da brani Kosovo i Metohiju, koji bi da brani Srbe u Crnoj Gori, i tadašnjeg ministra spoljnih poslova Srbije i Crne Gore u Moskvi Milana Roćena.

Takođe, želim da kažem da postoje najmanje dva razloga zašto se juče i danas, a verovatno će se to nastaviti u narednim danima, vodi besomučna kampanja protiv ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića. Prvi razlog je taj što je Nebojša Stefanović, kao ministar unutrašnjih poslova, javno saopštio da je MUP počeo sa prikupljanjem dokaza o nezakonitom bogaćenju Dragana Đilasa, a podsetiću vas da je Dragan Đilas počeo svoje nezakonito bogaćenje još kada je postao direktor protivustavne narodne kancelarije predsednika Republike Borisa Tadića i u vreme kada je bio gradonačelnik grada Beograda, a kada je uspeo za tih nekoliko godina da se obogati za najmanje 500 miliona evra.

Dakle, čim je ministar unutrašnjih poslova saopštio da policija počinje sa intenzivnim prikupljanjem dokaza o bogaćenju Dragana Đilasa, krenula je kampanja protiv Nebojše Stefanovića.

Drugi razlog je taj što sad konačno svi građani Srbije mogu da vide, mogu da pročitaju, mogu i da čuju šta je govorio Vuk Jeremić 2005. godine, dok je navodno služio vojni rok, kao savetnik predsednika, tadašnjeg predsednika Republike Borisa Tadića, u njegovim razgovorima sa tadašnjim ministrom spoljnih poslova Srbije i Crne Gore u Moskvi Roćenom. Inače, da vas podsetim uvažene kolege, to je isti onaj Roćen koji je održavao vezu između Olega Devipaske i Mila Đukanovića.

Inače, Oleg Devipaska, to vam je onaj biznismen i tajkun koji se pojavljuje na jednom snimku, koga možete da vidite na „jutjubu“, kada je Vladimir Putin, u svojstvu predsednika Ruske Federacije došao u jedan okrug u Rusiji, okupio sve biznismene iz tog okruga i rekao im - morate danas da isplatite sve plate radnicima u firmama koje ste privatizovali u vreme Borisa Jeljcina.

Poslednji koji je došao da potpiše tu obavezu bio je upravo Oleg Devipaska, to možete da vidite na onim snimcima. Putin mu daje ugovor koji treba da potpiše sa radnicima, on ga navodno malo čita, nisu mu tu jasne neke stvari. Hteo je da uzme olovku da potpiše ugovor, nije imao hemijsku olovku, Vladimir Putin vadi hemijsku olovku, daje mu da potpiše taj sporazum i na kraju mu kaže - vrati mi hemijsku olovku. E, to je taj Oleg Devipaska, koji je bio jedan od sponzora aktuelne crnogorske vlasti, a veza između Olega Devipaske i režima u Crnoj Gori bio je upravo Milan Roćen, koji je jedan od glavni protagonista razgovora sa tadašnjim savetnikom Borisa Tadića, Vukom Jermićem.

Pre nego što kažem nešto o ovim razgovorima, na koje bi Tužilaštvo apsolutno moralo da reaguje zato što oni u sebi sadrže čitav niz krivičnih dela i to krivičnih dela protiv države i protiv državnog uređenja, želim da podsetim građane Srbije na jedan intervju koji Vuk Jeremić krije kao zmija noge. Međutim, zahvaljujući internet izdanju čuvenog nemačkog lista „Špigl“ mi možemo da pročitamo da je Vuk Jeremić, tada u svojstvu ministra spoljnih poslova Republike Srbije, 14. januara 2008. godine dao intervju nemačkom „Špiglu“ u kome između ostalog kaže, to je dakle, isti onaj Vuk Jeremić koji danas roni krokodilske suze nad Srbima na KiM, nad Srbima u Crnoj Gori, koji se hvali kako formira svoje opštinske odbore na KiM, koji broje jednog čoveka. Na pitanje novinara „Špigla“ o tome kakve su posledice NATO bombardovanja Srbije i Crne Gore 1999. godine, Vuk Jeremić, ministar spoljnih poslova u to vreme Republike Srbije, objašnjava nemačkom novinaru da to nije bio rat protiv Srbije i da to nije bio rat protiv Srba, nego protiv diktatorskog režima, NATO je pobedio, a Milošević je, kaže, svoje snage morao da povuče sa Kosova.

Dakle, on tadašnju vojsku Savezne Republike Jugoslavije, Vojsku Jugoslavije i snage MUP-a Republike Srbije, ne doživljava kao legalne oružane snage svoje države, nego kaže – Milošević je morao da povuče svoj trupe, kao da su to privatne trupe Slobodana Miloševića sa Kosova. Pobednik je izdiktirao uslove primirja i oni su sadržani u Rezoluciji 1244. Da vam ne čitam dalje, možete da uđete na sajt „Špigla“, tu možete da vidite kakve sve najgore moguće stvari tadašnji ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić iznosi o sopstvenoj državi, o tome kako su snage Slobodana Miloševića ubijale Albance na KiM, kako su ih proterivale i da je zbog svega toga bila opravdana NATO agresija na Srbiju i Crnu Goru 1999. godine. To je dakle bilo u januaru 2008. godine. E sad, želim da se vratim na 2005. godinu.

Ta 2005. godina je bila jedna od prelomnih godina za sudbinu zajedničke države Srbije i Crne Gore. U Srbiji su postojale snage, jake snage, koje su bile za očuvanje zajedničke države Srbije i Crne Gore, i snažna podrška očuvanju zajedničke države Srbije i Crne Gore. Postojala je i u samoj Crnoj Gori, to je pre svega bila Socijalistička Narodna partija koju je tada predvodio, nedavno pokojni Momir Bulatović.

Te 2005. godine, dakle, kada se lomila sudbina Srbije i Crne Gore, Vuk Jeremić vodi razgovor o tome kako da se obezbedi smeštaj za 29 njegovih prijatelja u hotelu na Svetom Stefanu. Razgovor se vodi između Vuka Jeremića i tog gospodina Roćena i u tom razgovoru između ostalog Vuk Jeremić kaže sledeće. Pročitaću dakle, u autentičnoj verziji kako izgleda transkript ovog razgovora.

Roćen – Alo, alo. Pošto ga Vuk Jeremić zove.

Halo, Milan, Vuk ovde, izvini.

Kaže Roćen – Nema veze druže.

Roćen – Sve jasno. Meni je samo bilo da znaš tu informaciju. Znači, ja sam se čuo i sa direktorom, zvao ga ministar. Direktorom Budvanske rivijere. On je na vezi sa Perom Rađenovićem, već im je obezbijeđeno 29 soba. Ako im treba još, dobiće još. Njega će zvati ili ga je već zvao Pero Rađenović.

Jeremić – Pero Rađenović? Koji je na funkciji čega? Ko je on?

On je tamo direktor.

Kaže Jeremić – direktor Svetog Stefana.

E neka on potraži Pera Rađenovića, ovaj ga je već zvao, ja mislim.

Kaže Jeremić – Dobro. Sad ću da zovem, da proverim. Ako ga nije zvao, da on zove tog Pera Rađenovića.

Kaže Roćen – Jeste, to je sve završeno, rekao mi je. Ovaj kaže – za tebe sve druže, meni veli direktor.

Kaže Jeremić, izvinjavam se damama, ovo su autentične reči tog uglađenog velikog evropejca Vuka Jeremića. Kaže Jeremić - Pa, dobro. Svi znaju ko je, jebi ga, glavni čovek.

Kaže Roćen – Ko je glavni savjetnik.

Kaže Jeremić – Pa tačno, tačno.

I Roćen pada u smeh.

Jeremić – Pa mi imamo ovaj savetnički lobi naš, savetnički sindikat, jedni drugima.

Roćen (smeh) – jebi ga, jebasmo majku Srbiji i Crnoj Gori.

I obojica dobijaju napad ludačkog smeha.

Jeremić kaže – Ti Srbiji, ja Crnoj Gori, u pičku materinu.

Onda se opet smeju.

Smeh se nastavlja i dalje i jako je inače smešno to što su nam rasturili zajedničku državu.

Onda Jeremić kaže – Joj, majstore moj, hvala ti mnogo, hvala ti Milane, hvala ti mnogo druže.

Na čemu hvala? Na tome što je bitangi Vuku Jeremiću i njegovim kompanjonima koji su uništili zajedničku državu Srbije i Crne Gore, za koju su stotine hiljada i više od milion ljudi položili život i u Prvom i u Drugom svetskom ratu.

Kaže Roćen – Ajde važi, ako ti bude ono trebalo, javi mi.

Važi, javljam ti to. Sada sam samo prvo oko ovoga bio, uf, totalno isekao.

Znači, čovek se totalno isekao da li će mu ovaj obezbediti 29 soba u Svetom Stefanu, kada mu je ovaj rekao da je obezbeđeno, odmah mu je laknulo. Šta će biti sa Srbijom i Crnom Gorom, šta ih briga.

To je prvi razvog. Dakle to je razgovor iz 2005. godine. Tužilaštvo na ovo mora da reaguje. Mora da reaguje Tužilaštvo protiv ljudi koji su radili aktivno na razbijanju zajedničke države Srbije i Crne Gore. To nije bila njihova privatna prćija.

Dakle, Odluka o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji doneta je na Podgoričkoj skupštini 1918. godine. Od 1918. godine pa do pojave ovakvih zlikovaca koji su uništili tu državu, Vuka Jeremića, Roćena i njemu sličnih, Srbija i Crna Gora su u kontinuitetu bile u zajedničkoj državi, bez obzira da li se ona zvala Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, FNRJ, SFRJ, Savezna Republika Jugoslavija, Državna zajednica Srbija i Crna Gora, ali su bile u zajedničkoj državi.

Time je Vuk Jeremić, sad govorim o Vuku Jeremiću, ovaj Roćen me mnogo ne zanima, on je sad jedan od glavnih saradnika Mila Đukanovića u Crnoj Gori, ali Vuk Jeremić je ovim naneo nenadoknadivu štetu prvo državi Srbiji, srpskom narodu u Crnoj Gori, ali ono što takođe želim da istaknem, našim komšijama i našim prijateljima muslimanima, odnosno Bošnjacima koji žive na granici između Srbije i Crne Gore, on je podelio Bošnjake, odnosno nametnuo Bošnjacima da jedni žive u jednoj državi, a da drugi žive u drugoj državi i time tim ljudima napravio ogromnu, nenadoknadivu štetu. To je, dakle, prvi razgovor na koji tužilaštvo mora da reaguje. Jer, ako tužilaštvo ne reaguje na razbijanje države, koje je to krivično delo na koje će onda tužilaštvo da reaguje?

Dakle, ovo govorim zato što je ovo jedan od razloga zašto se danas, juče i zašto će narednih dana da se vodi besomučna kampanja protiv Nebojše Stefanovića, jer treba sakriti bruku i sramotu Vuka Jeremića, treba sakriti da je Vuk Jeremić, u stvari, bio jedan od glavnih razbijača Srbije i Crne Gore. Da bi se to sakrilo, sad treba da se bavimo diplomom Nebojše Stefanovića koju je stekao 2004. ili 2005. godine, u vreme kada je bio u apsolutnoj opoziciji u odnosu na režim Borisa Tadića. Režim Borisa Tadića i sve njegove institucije mogle su da je preispitaju uzduž i popreko, diplomu Nebojše Stefanovića. Oni to tad nisu uradili, zato što nisu mogli da nađu ništa sporno, nego su se setili u 2019. godini, kada su objavljeni razgovori između Vuka Jeremića i Milana Roćena, kada su objavljeni razgovori između Milana Roćena i Olega Deripaske, a ja vas molim poslušajte taj razgovor, on govori mnogo o tome kakav je uticaj tajkunskih krugova iz Rusije na aktuelnu vlast u Crnoj Gori.

Kada su se pojavili ti razgovori krenula je besomučna kampanja protiv Nebojše Stefanovića. Tu besomučnu kampanju predvodi, ko drugi, nego glavni potrčko Dragana Đilasa – Boško Obradović, koji stalno proziva Nebojšu Stefanovića da pokaže nekog svog školskog druga, da pokaže svoju diplomu itd, a Boško Obradović je diplomirao, i to građani Srbije treba da znaju, kod prof. Mila Lompara, koji je član političkog saveta Dveri. To je istina. Dakle, Boško Obradović je diplomirao kod maltene svog stranačkog kolege, kome je šef, jer je Boško Obradović predsednik Dveri, a taj prof. Milo Lompar je član političkog saveta i čovek je diplomirao kod čoveka koji je njemu podređen u stranci koja se zove Dveri.

Dakle, to je prvi razgovor koji se odnosi na obezbeđivanje 29 soba u Svetom Stefanu 2005. godine.

Imamo drugi razgovor iz 2005. godine koji je vođen između Vuka Jeremića i Borisa Tadića, uoči posete Borisa Tadića Moskvi. Neću da čitam sve, ima toga dosta, ali samo hoću da vam skrenem pažnju na nekoliko stvari.

Koliko mi je vremena ostalo, gospodine Milićeviću, da znam da se orijentišem?
...
Socijaldemokratska partija Srbije

Vladimir Marinković

Poslanička grupa Socijaldemokratska partija Srbije | Predsedava
Imate dovoljno.
...
Srpska napredna stranka

Aleksandar Martinović

Poslanička grupa Srpska napredna stranka
Dobro. Zahvaljujem se.
Vi se sećate, drage kolege, kada je Milenko Jovanov rekao da je supruga Vuka Jeremića glavni narko-diler u Srbiji. Žena se rasplakala, otrčala kod ovih svojih koleginica na RTS, na koji su upadali pre nekoliko meseci sa testerama, kao navodno to je Vučićeva televizija, otrčala žena na RTS da se tamo isplače, teško joj je, pa, kako je to neko mogao da kaže, pa, oni su sjajan bračni par, pa to je primer ljubavi, pa ona je jedna čestita i poštena žena, pa ko je mogao, kakav monstrum je mogao da dođe na ideju da ona ima bilo kakve veze sa narko-dilerima.
I onda dolazimo do ovog razgovora iz 2005. godine, koji zapravo otkriva kakav je Vuk Jeremić. I ja sad kada pročitam ovo, mada se Milenko Jovanov izvinio zbog onih svojih reči, ali sad kad pročitam ovo iz 2005. godine, ne znam, pravo da vam kažem, da li je imao razloga da se izvinjava. Ovo je razgovor između Vuka Jeremića, tadašnjeg savetnika Borisa Tadića, i jednog od glavnih srpskih tajkuna koji je poslovao u Moskvi, gospodina Grujića.
Grujić kaže, pošto ga Vuk Jeremić zove na telefon: „Halo?“ Kaže Jeremić: „Da ne šetam po hotelu, a?“. Grujić: „Pa, nemoj te fore, je*ote!“ Jeremić: „Pazi, pazi, evo imao sam dilemu da li da se prošetam“. Grujić: „Znao sam, tačno sam znao, video sam te kako si došao, ipak nije tako kasno, popio si malo, klasična varijanta, videćeš neku ovu“, misleći na Ruskinju koja tu, jel, obavlja određene radnje po hotelu u Moskvi, „slomiće ti se karakter, kao i meni svaki put tako“. Onda kaže Grujić: „Da, da.“ i obojica se smeju.
Onda kaže dalje ovako. Vuk Jeremić pita Grujića da li poznaje Borisa Njemcova. Grujić kaže: „Pa, znam ga onako površno, on je dobar partner sa mojim prijateljem Arkadijem, to je neka jevrejska veza“. Onda Jeremić kaže: „E, super. To mi mnogo znači, zbog toga što ću sada konačno da zatvorim taj kanal informisanja i da kažem“, ja se izvinjavam damama, to govori veliki evropejac, uglađeni čovek koji nikad u životu nije opsovao, za razlika od nas koji smo krezubi, koji psujemo, koji smo hendikepirani itd, „pušite ku*ac, nije tačno, pušite ku*ac… Ma, super, ma znao sam. Izvini što sam te uopšte pitao, ali pitali su me da proverim tu, konkretnu tu informaciju. Zato što je, znači, sad je došla informacija da ovaj, pošto oni, znači cela ta ekipa, službovna ekipa, ona tebe ne voli i vodi rat protiv tebe, znaš?“ To kaže Vuk Jeremić tom Grujiću.
Eto, vidite kakvi su ljudi vodili ovu našu državu. Pa dobro je što smo uopšte živi. Dobro je što uopšte imamo državu. Ko nam je bio ministar spoljnih poslova, a pre toga savetnik Borisa Tadića.
Kaže Jeremić, opet u razgovoru sa ovim Grujićem, sad se oni ismevaju Borisu Tadiću. Sad pogledajte koje je to licemerje. Čovek koji je savetnik Borisa Tadića, koji je danas sa njim u Savezu za Srbiju, koji tvrdi da je Boris Tadić bio najbolji predsednik Republike Srbije otkad postoji Srbija i otkad imamo instituciju predsednika Republike, oni se ismevaju tom istom Borisu Tadiću.
Kaže Grujić, vezano za Borisa Tadića, opet se izvinjavam damama, toliko o toj elitnoj Srbiji: „Ma, puši ku*ac, bre, predsednik države dolazi u drugu najveću zemlju na svetu, je*ote, sad ćemo da ga vodimo ko majmunčeta po Moskvi, znaš“. I Vuk Jeremić pada u ludački smeh. Znači, sad će da vode Borisa Tadića ko majmuna po Moskvi, a čovek predsednik države, ma kakav da je, predsednik je države. Vuk Jeremić mu savetnik i Vuk Jeremić se smeje na reči da će da vode Borisa Tadića po Moskvi kao majmuna.
Onda Roćen objašnjava, to je sada novi razgovor, Roćen-Grujić, sada Roćen objašnjava ko su ljudi oko Borisa Tadića. Možemo mnogo toga da saznamo kako je u stvari funkcionisala vlast u Srbiji te 2005/2006. godine kada je intenzivno bio u toku proces rastakanja zajedničke države Srbije i Crne Gore, malo su radili na tome Vuk Jeremić i Boris Tadić, malo u Crnoj Gori Milo Đukanović i njegova ekipa i više ne postoji zajednička država Srbije i Crne Gore.
Ovo je sad razgovor i tužilaštvo mora na to sada da reaguje, ne vidim ove gospođe iz Državnog veća tužilaca, vidim da je jedna od njih bila mnogo zabrinuta zašto smo osporili kandidaturu za zamenika osnovnog javnog tužioca u Šapcu, ali nije je mnogo briga izgleda za ova krivična dela protiv države i državnog uređenja. Ovo je sada razgovor između Milana Roćena, tadašnjeg ministra spoljnih poslova Srbije i Crne Gore i tog Grujića – bio sam ja sa Vukom, znaš, video sam i Borisa na minut. E, pazite, dolazi predsednik Republike u Moskvu, dočekuje ga ministar spoljnih poslova i kaže, video sam Borisa na minut. Vidite koliko je njima Boris Tadić bio važan, video ga je na minut. Kaže o tome ću ti pričati, postoje tri kruga ljudi oko Tadića. Prvi je, kaže, biznis krug.
Smeju nam se i dan danas, kažu da lažemo, da smo ludaci, da izmišljamo, da obmanjujemo, sam Roćen kaže – biznis krug. Možete da zamislite ko je u tom biznis krugu, prvi, Miroslav Mišković. Kaže Grujić – aha. Onda postoji neki racionalni krug. Ko je u racionalnom krugu? Racionalni krug su Jelica Kurjak koja je tada bila savetnik u ambasadi Srbije i Crne Gore u Moskvi, a kasnije bila ambasadorka u Moskvi i Vuk Jeremić koji su prozapadno orijentisani ali koji nisu za približavanje Rusiji. Znači, nisu za približavanje Rusiji, a danas Vuk Jeremić, Sanda Rašković Ivić, Đorđe Vukadinović ubiše se da nam objasne kako treba da uspostavimo što čvršće veze sa Rusijom.
Kaže da postoji i neki treći krug, ekstremni krug. U ekstremnom krugu, znate ko je, Boris Tadić. Boris Tadić je po njima ekstremni srpski nacionalista. Znači, postoji biznis krug tu je prvi Mišković, postoji ovaj racionalni krug, tu je Vuk Jeremić koji je prozapadno orijentisan i koji je protiv približavanja Rusiji i postoji, zamislite neki ekstremni krug koga predvodi tadašnji predsednik Republike Boris Tadić. Kaže, ovaj što je bio na aerodromu.
Pazite, dame i gospodo jednu rečenicu koja vam jasno govori o tome ko je ostavio Srbe u Crnoj Gori na cedilu. Danas vode besomučnu kampanju protiv predsednika Republike Aleksandra Vučića kako ništa ne čini za Srbe u Crnoj Gori, što je laž, jer nema važnijeg događaja koji se dešava u Srbiji a da Aleksandar Vučić ne pozove i Pupovca iz Zagreba i Dodika i predstavnike Srba iz Crne Gore. Dakle, ako iko okuplja sve Srbe iz regiona, okuplja ih i pokušava da im pomogne na svaki mogući način, onda je to Aleksandar Vučić. Sada Milan Roćen prepričava Grujiću razgovor između Borisa Tadića i Putina, kada je Boris Tadić bio u poseti Moskvi. Putin dakle pita Borisa Tadića – a šta je sa Srbima u Crnoj Gori? Boris Tadić kaže – ma, to su politički Srbi oni hoće da stvore srpsku nacionalnu manjinu u Crnoj Gori. Roćen ga odvraća od toga i kaže – ma, to su gluposti, nemoj to da radiš, tako se ne stvara građanska država. Znači, Vladimir Putin pita, ruski predsednik pita srpskog predsednika – šta je sa tvojim narodom u Crnoj Gori? A on kaže – ma, to je politički narod, onda ide jedna psovka - to je politički narod jebote bog, oni pokušavaju od sebe da stvore nacionalnu manjinu, ali ja neću da idem na to tako se ne stvara građanska država.
Na kraju ono o čemu smo mi iz SNS često puta pričali zašto je Vuk Jeremić voleo da putuje, o tome jasno može da se vidi iz razgovora između Grujića i Roćena. Kaže Grujić – u Americi je ovaj mali, misli se na Vuka Jeremića, pa da, nosi cipele broj 36. U Americi je ovaj mali, ovaj isto nešto luduje, tako pravo da ti kažem ni ja nisam nešto za posetu Americi, kaže Grujić – da, da. Pita Roćen – pa šta radi stalno u Americi? Pa jebiga da ti kažem i ti bi išao da ti dupe vidi put, dobre dnevnice, šta hoćeš. Stalno je tamo druge, pa znam šta da mu radim.
To su tri razgovora vođena između Vuka Jeremića i dva razgovora vođena između Milana Roćena i Grujića. Iz tih razgovora možemo da zaključimo da su Boris Tadić i Vuk Jeremić, ovi odavde iz Srbije najodgovorniji za rastakanje državne zajednice Srbije i Crne Gore. Da su Boris Tadić, Vuk Jeremić, Dragan Đilas, jer da vas podsetim dok je Vuk Jeremić bio savetnik Borisu Tadiću, Dragan Đilas je bio direktor Narodne kancelarije Borisa Tadića i bio je apsolutno upućen u sve razgovore koji su vođeni. Zbog toga je možda u pravu moj kolega Vladimir Orlić kada kaže da je ovo u stvari borba, možda borba, unutar Saveza za Srbiju, da je ove razgovore u stvari obelodanio Dragan Đilas jer je znao za njih jer je u to vreme bio direktor Narodne kancelarije Borisa Tadića, inače potpuno izmišljene jedne institucije koju nije poznavao tadašnji Ustav. Dakle, Dragan Đilas je bio apsolutno upućen u sve ove razgovore.
Iz ovih razgovora možemo da zaključimo da su za razbijanje Srbije i Crne Gore bili najodgovorniji odavde iz Beograda Boris Tadić, Vuk Jeremić, Dragan Đilas i oni koji su tada bili sa njima na vlasti. Da su Boris Tadić i Vuk Jeremić najodgovorniji za to što je srpski narod u Crnoj Gori ostavljen na cedilu, što mu je njegova matica okrenula leđa i što Boris Tadić u nameri da kako kaže stvori nekakvu građansku državu. Stvorio je tako što je razbio Srbiju i Crnu Goru, nije hteo da pomogne Srbima u Crnoj Gori da se konstituišu makar kao nacionalna manjina zato što je rekao da su to politički Srbi. Ne znam šta su to politički Srbi i šta su ne politički Srbi. Znam da postoje Srbi, da postoje Bošnjaci, Mađari, Slovaci itd, ali da postoje politički i ne politički Srbi to nisam znao dok nam o tome i to pred Putinom nije progovorio tadašnji predsednik Republike Boris Tadić.
Sve ovo sam rekao zato što su ovde prisutni ljudi iz Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca i krajnje je vreme da tužilaštvo pokrene zakonom propisane radnje protiv Vuka Jeremića, protiv Borisa Tadića, protiv Dragana Đilasa i protiv svih drugih koji su aktivno radili na razbijanju Srbije i Crne Gore, koji su aktivno radili na uništavanju nacionalnih, verskih i kulturnih prava srpskog naroda u Crnoj Gori i da tužilaštvo pokrene zakonom propisane radnje protiv Vuka Jeremića koji je kao ministar spoljnih poslova 2008. godine tvrdio da je NATO agresija protiv Srbije i Crne Gore bila opravdana zato što je Milošević sprovodio teror, ubijao i proterivao Albance na KiM i zbog toga je NATO u tom ratu pobedio, a Milošević je svoje trupe, to podvlačim svoje trupe morao da povuče sa Kosova. To su krivična dela protiv državnog uređenja i tužilaštvo na ovo ne sme da ćuti, a građani Srbije treba da znaju da kampanja koja se vodi protiv Nebojše Stefanovića i sada je samo pitanje ko je sledeći, čiju ćemo diplomu sada morati da preispitujemo, zato što je to rekao Boško Obradović i zato što je to rekao Dragan Đilas.
Zato se ovih dana vodi kampanja protiv jednog od najbližih saradnika Aleksandra Vučića, Nebojše Stefanovića. Sad je sporna diploma čoveka koji je diplomirao u vreme kad je bio u apsolutnoj opoziciji, koji je bio u to vreme, ako se ne varam, zamenik generalnog sekretara Srpske radikalne stranke, Aleksandra Vučića. I u to vreme Ministarstvo prosvete je sprovelo sve moguće provere diploma, to znam pouzdano da su radili. Znači, proveravali su sve moguće diplome. I ne samo da su proveravali diplome, evo, tu su kolege iz Srpske radikalne stranke, neki od njih su bili ministri u Vladi Srbije i časno su radili svoj posao, u teško vreme, u vreme kada se vodila borba sa šiptarskim teroristima na KiM i kada se Srbija i Crna Gora branila od NATO agresije, časno su radili svoj posao.
Možemo mi sad politički ovde da se razilazimo oko nekih tema, ali znam da su časno radili svoj posao, i Petar Jojić i Vjerica Radeta i Mirčić i Dragan Todorović i Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić i Maja Gojković itd. i posle 5. oktobra 2000. godine, na postavu su izvrnuli sve te ljude ne bi li pronašli nešto, i pokojnog Zorana Krasića, dakle, na postavu su izvrnuli sve te ljude, čerupali su im privatne živote, šta su radili kad su bili ministri, bavili se njihovim privatnim životima. Ništa nisu mogli da nađu sporno, ni jedno krivično delo, nisu mogli da nađu ni jednu spornu diplomu, pa ni diplomu Nebojše Stefanovića.
I onda su se setili diplome Nebojše Stefanovića 2019. godine, kada čovek na konferenciji za novinare kaže - MUP pokreće radnje radi prikupljanja dokaza protiv Dragana Đilasa, a evo ga, vidite, kako đavo uvek dođe po svoje - objave se, sad već i nisu tajni razgovori, Vuka Jeremića, Roćena i Grujića, iz koga se vidi kako su se obezbeđivale sobe na Svetom Stefanu, kako su se obezbeđivale Ruskinje po hotelu u Moskvi, kako se razbijala Srbija i Crna Gora, kako su se smejali svom predsedniku Republike, Borisu Tadiću i kažu da će ga voditi kao majmuna po Moskvi, itd.
Zbog toga se vodi kampanja protiv Nebojše Stefanovića i zbog toga će da se vodi kampanja protiv svakog od nas. Nije Nebojša Stefanović ni prvi ni poslednji. Vodiće se protiv svakog od nas ko smogne snage i ko se usprotivi da eventualno na vlast ponovo dođu ovi koji su vodili ovakve sramne razgovore koji svedoče o bestijalnosti tih ljudi, koji govore o tome da su oni sami razbili zajedničku državu.
Mi smo često puta zamerali onom nesrećnom Havijaru Solani, ali šta ima da se čudimo Havijaru Solani kad pročitate ove razgovore. Šta ja da očekujem od generalnog sekretara NATO pakta, kad moj ministar spoljnih poslova kaže - Srbija je kriva za NATO agresiju zato što je sprovodila teror na Kosovu. Šta ja da zamerim Havijaru Solani kad Vuk Jeremić kaže u ovim razgovorima - jebasmo majku Srbiji i Crnoj Gori, ti Srbiji, ja Crnoj Gori. Šta da mu zameram? Nemamo šta da mu zamerimo.
Ali, zato tužilaštvo mora ove razgovore detaljno da preispita, i sve druge razgovore, jer ovo nisu jedini razgovori, tih razgovora imate koliko hoćete, znači, neka ispitaju sve te razgovore i da se konačno vidi ko stoji iza tragedije srpskog naroda na početku 21. veka i ko je u stvari glavni razbijač zajedničke države Srbije i Crne Gore. A ja sam juče rekao, takvih razgovora ima, zamislite kakvi su razgovori vođeni kad je u pitanju bio 5. oktobar, preuzimanje vlasti, kada je u pitanju bila pljačkaška privatizacija, kakvi razgovori su vođeni kada je vršena reforma pravosuđa, kakvi razgovori su vođeni kada je uništavana Vojska Srbije, kada nismo imali ni jedan ispravan avion, kada je Šutanovac pretakao tenkove u smederevskoj "Železari" zato što je rekao da oni nisu ubojna sredstva nego meta i kada nam je rekao da mi u stvari više i nemamo neprijatelja i da je samo pitanje dana kada ćemo da uđemo u NATO pakt.
Dakle, svi ti razgovori postoje. Tužilaštvo može da dođe do tih razgovora i ne sme da ostane nemo na ovo o čemu su ovi ljudi razgovarali. Ovo je zločin protiv sopstvenog naroda i protiv sopstvene države.
...
Socijaldemokratska partija Srbije

Vladimir Marinković

Poslanička grupa Socijaldemokratska partija Srbije | Predsedava
Zahvaljujem, kolega Martinoviću.

Reč ima narodna poslanica Ljiljana Malušić.

...
Srpska napredna stranka

Ljiljana Malušić

Poslanička grupa Srpska napredna stranka
Zahvaljujem, predsedavajući.

Dame i gospodo iz pravosuđa, danas je pred nama Predlog odluke o izboru zamenika javnog tužioca i Predlog odluke o izboru sudija koji se prvi put biraju na sudijsku funkciju.

Tu su njihove biografije, za sudije 34 kandidata, 37 za javne tužioce, sve je transparentno i ne bih ja o tome, nego bih ja o nečemu što nije transparentno, što je izazvalo veliku polemiku ovih dana, a to je, citiram, "Embargo" internet portal - Kako je Miodrag Majić stigao do mesta sudije Apelacionog suda? Gradio je brzo karijeru u Prvom sudu, pogotovo posle Petooktobarske revolucije, jer je veoma brzo zaboravio na ranije mentore. Ko je ovaj čovek? Zvanično, dr Miodrag Majić je sudija Apelacionog suda, sudija bloger, TV zvezda, kritičar vlasti, Vlade, predsednika, pravosudni gladijator koji u studiju američke N1 reže ko na panju, optužuje kolege, nipodaštava tužilaštvo, baš kao da se raspriča sa zapadnim ambasadama. Po političkom opredeljenju čist hermafrodit, sve po potrebi i uvek na usluzi.

Kažu - izabran je za sudiju Prvog opštinskog suda tako što je preskočio na stotine ondašnjih pripravnika i zaseo u sudijsku fotelju bez i jednog dana staža u tom sudu. Za njega su govorili da je voleo gitaru, da svira, da peva i da putuje, uglavnom o trošku drugih. Izgleda da su ta putovanja u samom startu imala i te kako smisla i potrebe za njegovu kasniju karijeru. Gradio je brzo karijeru u Prvom sudu, pogotovo posle Petooktobarske revolucije, jer je veoma brzo zaboravio na ranije mentore, pa je brzometno postao sudija demokrata, privržen uticaju spolja, posebno u oblasti pravosuđa - tvrdi dobro obavešteni izvor iz pravosuđa za "Embargo".

Tako je brzometno postao i istražni sudija, predsednik Veća, portparol, sve dok 2005. godine nije zaseo u fotelju predsednika Prvog suda. Priča se da je tada na jednu drugu urgenciju jednog advokata, bivšeg sudije iz Palate pravde sa Dedinja, političkog kameleona sa maramicom u džepu sakoa lister odela postao predsednik Prvog opštinskog suda. Naime, taj advokat je zamolio ličnog prijatelja, ondašnjeg ministra Zorana Stojkovića, da ga imenuje, odnosno da smeni Batićevog čoveka. Taj izvor u beogradskoj Palati pravde još uvek je tema, zbog one Makijavelijeve - da cilj opravdava sredstvo.

Pričalo se da je ipak fotelju predsednika suda zaradio tako što je ocinkario ondašnjeg predsednika suda, Vojkana Simića, da predmete usmerava sudijama po svom ćefu. Sramota jedna. Idemo dalje.

Taj sudija Majić sudi Srbiji na američkoj N1 televiziji, a oslobađa zlikovce iz Gnjilana.

"Šapčani izviždali sudiju Majića, njegovu knjigu "U ime naroda" nazvali - U ime Amerike", kaže "Embargo" a ja citiram. Sudija Miodrag Majić nije dobrodošao u Šabac, baš kao što su sugrađanima mrski i njegovi domaćini, gradska vlast. Šapčani ne žele sudiju koji sudi državi Srbiji na američkoj televiziji N1, a oslobađa zlikovce iz Gnjilana, koji više vremena provodi na svom blogu, nego u sudnici. Pa, ljudi, da li je to normalno?

Oni ne znaju šta sudija Majić radi u Američkoj ambasadi, ali shvataju odakle vetrovi duvaju i čime se bavi njegova NVO CEPRIS.

Zbog svega toga su negodovali, ne verujući u njegove iskrene namere i ono što je napisao u svojim knjigama koje je promovisao pred malim brojem sugrađana. Godine 2019. 11. juna, taj sudija Miodrag Majić, kao slučajno odabrao je baš Šabac, tu slobodarsku zonu hohštapleraja i muvačina, Zelenovića i Petrovića, da promoviše svoje dve knjige: „U ime naroda“ i „Deca zla“.

Da li novija srpska pravosudna istorija pamti ovakav jedan slučaj da aktivni sudija Apelacionog suda promoviše čak dve knjige? Koliko ja znam, sudije pišu zaista knjige, ali pišu kada odu u penziju.

Znači, ovo je nedopustivo. Da ne bude zabune, svako ima pravo da kritikuje i svako u Srbiji je podložan kritici, ali da pljujete u bunar iz koga pijete vodu, to nigde nije moguće, pa čak ni u zemlji Srbiji, a kao što vidimo, moguće je.

Poznati su nam primeri da sudije iz penzije pišu neke priče iz svoje sudske prakse. Ovaj piše za vreme mandata. Preterao jeste. Šta ćemo sa njim, videćemo. Mada, izbor gostiju na Majićevoj promociji sve govori, da je ovo od promocije knjiga, više od sudske prakse i dobrovoljnog vladanja. Ovo je čista politika i čisto politikanstvo. Ili se možda sudija Majić sprema za novog opozicionog lidera, poput prethodnika, bez narodne podrške ili sa podrškom spolja?

Još par rečenica o ovom interesantnom čoveku, na vrlo negativan način. Majić o Tijaninom zakonu – ostavljanje bez nade se smatra nečovečnim kažnjavanjem, kaže ovaj dotični. Sudija Apelacionog suda Miodrag Majić usprotivio se usvajanju Tijaninog zakona koji predviđa uvođenje doživotne kazne za neke od najtežih krivičnih dela bez mogućnosti uslovnog otpusta, jer smatra da takve odredbe predstavljaju kršenje međunarodnih konvencija i evropskih standarda, ali i Ustava Srbije. Čovek uopšte nije ni pročitao zakon, tako da nije bio upućen sudija.

On je kao sporno označio to što u slučaju zakona nije bilo javne rasprave. Laže, bilo je. Bila je javna rasprava. Nije se izjasnila struka. Bilo je izjašnjavanje struke. Čovek, prosto, nije upućen, ne interesuje ga. Posebno problematičnim vidi to što ne postoji mogućnost uslovnog otpusta.

Prema međunarodnim standardima, ukazao je Majić, nemogućnost uslovnog otpusta ostavlja bez nade i perspektive, smatra se nečovečnim kažnjavanjem. Da ja ne prepričavam, bio je Tijanin zakon pre mesec dana, apsolutna laž. Čovek, prosto, nije upućen. Kako je upozorio, reč je o kršenju međunarodnih obaveza, ali i najvišeg pravnog akta Srbije. Notorna laž.

Prema Majićevom stavu, stroža kaznena politika u ovakvim slučajevima ne rešava problem, već ga čini složenijim. Čovek ili nije iz struke, kao što nije, ili pročitao zakon nije. Izgleda oba.

Nadam se da je ovakvim izborom sudija došao kraj. Danas biramo sudije i tužioce na jedan transparentan i demokratski način. Zahvaljujem.
...
Socijaldemokratska partija Srbije

Vladimir Marinković

Poslanička grupa Socijaldemokratska partija Srbije | Predsedava
Zahvaljujem, koleginice Malušić.
Pošto na listama poslaničkih grupa više nema prijavljenih za reč, pre zaključivanja zajedničkog jedinstvenog pretresa, pitam da li žele reč predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa ili još neko ko nije iskoristio svoje pravo iz člana 96. Poslovnika? (Da.)
Reč ima narodni poslanik Marijan Rističević. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Marijan Rističević

Poslanička grupa Pokret socijalista - Narodna seljačka stranka - Ujedinjena seljačka stranka
Zahvaljujem.

Dame i gospodo narodni poslanici, vidim da je sudija Majić postao ljubimac narodnih poslanika.

Da vas podsetim da sam pre dužeg vremena podneo zahtev za formiranje anketnog odbora, da se ispita pitanje okolnosti pod kojima je došlo do nezavisnosti KiM, pa i Crne Gore, pa sam to u svojim govorima i nazvao veleizdajama. Nadam se da ću posle ovih objavljenih razgovora tu većinu za formiranje anketnog odbora dobiti.

Stabilna država je ona država u kojoj su svi ljudi jednaki pred zakonom. Da li mi tu državu imamo? Sudska vlast je nezavisna. Nezavisna je sigurno od ove vlasti, ali od bivše bojim se da nije. To čak i ponašanje nosilaca najviših pravosudnih funkcija pokazuje da sam u pravu.

Vuk Jeremić, zvani Vuk potomak, je više puta učinio, zajedno sa Tadićem, više krivičnih dela, više puta više krivičnih dela ugrožavanja ustavnog uređenja i bezbednosti.

Da vas podsetim da je Srbija i Crna Gora imale Ustavnu povelju, da je imala svoju teritoriju, da je imala svoje granice, da je Vuk Jeremić aktivno pomagao odvajanju Crne Gore od Srbije. To je sada više nego jasno. Tužilaštvo valjda zna šta im je činiti kada u javnosti izađu takve vrste informacija, da je vršeno jedno od najtežih krivičnih dela. To su nekad zvali dela protiv naroda i države.

Vuk Jeremić je još pre toga gostovao, kao savetnik Borisa Tadića, u SAD i pred NATO generalima na konferenciji koju su oni nazvali „Zapadna sigurnost“, uz aplauze, govorio kako su penzionisali stotine oficira, on i Boris Tadić, sa ratnom prošlošću. Time se pohvalio uz snažan aplauz i ti dokazi postoj, NATO oficira i NATO generala.

Vuk Jeremić je, po ovome svemu, učestvovao u nezavisnosti Crne Gore, ali i u izgradnji divlje države KiM. On je, zajedno sa Borkom Stefanovićem, Tadićem, zamolio Dženifer Braš da se prolongira nezavisnost KiM do posle izbora Borisa Tadića, odnosno da Amerikanci utiču na kosovske Albance da nezavisnost, proglašenje nezavisnosti pomere posle izbora Borisa Tadića.

Boris Tadić je zakletvu dao 14. februara 2008. godine, a 17. februara su Albanci proglasili nezavisnost. U obećanju Amerikancima, ono - daću zemlju za fotelju, oni kažu da će znati da cene crvene linije SAD, što se i desilo.

Vuk Jeremić obrazlaže zašto će podneti traženje mišljenja Međunarodnog suda pravde i kaže Kondolizi Rajs septembra 2008. godine da je to pametan potez srpske Vlade da se prevaziđe pitanje Kosova i da se stremi ka evroatlanskim integracijama, što znači i ulasku u NATO pakt.

To vam je Vuk Jeremić, koga ja zovem Vuk potomak, i to su vam dokazi zašto njemu treba suditi za tzv. dela protiv naroda i države, protiv ustavnog uređenja, po meni, za veleizdaju. Ja ne znam zašto tužilaštvo nešto čeka?

Što se tiče Đilasa i sekundi, ja se slažem da se njemu i Šolaku sudi zbog jeftinih sekundi na RTS, nešto jeftinijih, gde je bila, koliko vidimo, debela zarada.

Takođe, tužilaštvo mora da pokrene istragu protiv Đilasa i Šolaka zbog lažnih prekograničnih kanala koje kontroliše SBB, odnosno „United group“ i „United media“, međusobno povezane firme.

Danas imate 20 lažnih prekograničnih televizija koje program proizvode, emituju u Srbiji, a samo su fiktivno registrovane u Luksemburgu. Svako veče 10.000 sekundi reklama, suprotno Zakonu o oglašavanju, suprotno Zakonu o medijima, suprotno zakonu kojim je potvrđena Konvencija Saveta Evrope o prekograničnim televizijama, se emituje na sport klubovima, N1 televiziji i Nova S. To su neregistrovane televizije u Srbiji. Ja dobijam odgovore od REM, koji nije konstituisan do kraja, odnosno kome fale tri člana, pa se nadam da će, kada se ti članovi dopune, stanje biti drugačije.

Dobijam odgovore da se taj program Nove S i N1 televizije reemituje iz Luksemburga, što znači, po ovim zakonima, to je dozvoljeno, ali mora da se reemituje onaj program koji se emituje u Luksemburgu. Ja sam dobio i odgovore luksemburškog regulatora da se takav program ne emituje u Luksemburgu. Da bi se on reemitovao, mora biti emitovan tamo.

Deset hiljada sekundi svako veče. Ako uzmete samo da sekunda vredi 20 evra, a ne 100, vi to pomnožite i dobićete da svako veče 200 hiljada evra Šolak i Đilas samo od reklama strpaju u džep. I još nešto, te lažne prekogranične televizije, koje nisu registrovane ovde i ne mogu da budu tužene, žale se na medijske uslove u Srbiji, iako su registrovane u Luksemburgu i pišu Evropskoj komisiji da medijske usluge koje se pružaju u Srbiji da vlast tu nešto sprovodi neku cenzuru itd.

Kako se mediji iz Luksemburga žale na medijsku scenu Srbije? Hoće li neko iz Tužilaštva da mi objasni i dokaže da Olja Bećković, Ivan Ivanović, i Ćosić, svoje emisije vode iz Luksemburga? Ja sam bio na Novom Beogradu dva puta u njihovom studiju i nisam znao da je Novi Beograd u Luksemburgu, taj program se ne reemituje iz Luksemburga, on se proizvodi, emituje zajedno sa reklamama ovde. Tim televizijama od pretplatnika SBB se ispumpava novac i prikazuje lažni gubitak u SBB, da se ne bi platio porez na dobit zato što domaćim kanalima taj kablovski operater ne plaća ništa, iako domaći plaćaju naknade REM-u, RATEL-u, SOKOJ-u, itd.

Oni ne dobijaju ništa, ali zato Šolak i Đilas svojim prekograničnim televizijama ispumpavaju novac od pretplate, plaćajući to, navodno, reemitovanje, i po nekoliko evra po korisniku, što znači ako imaju 900 hiljada korisnika, neke od tih televizija dobijaju nekoliko miliona evra lažne prekogranične televizije. Vreme je da Tužilaštvo počne da radi svoj posao, da štiti nevine, a kažnjava krive. Hvala.