Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Radiša Ilić

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama su više predloga zakona, tačnije rečeno konvencija, koje su objedinjene po principu koji ni nama nije jasan pošto su tu smeštena i nuklearna istraživanja, socijalna inkluzija, teški metali i zagađivanje vazduha, evropske banke, saradnja sa Turskom u vezi zaštite pojedinih podataka itd. Mislim da je jedan memorandum koji je uvršten u ovaj dnevni red, odnosno u ovu tačku od "životnog značaja" za građane Srbije.
Vi, građani Srbije, koji ste ostali bez posla i vi koji ćete u penziju tek kad napunite 67 godina, zato što tako hoće EU, dobro razmislite šta će Srbiji doneti memorandum o razumevanju između Republike Srbije i EU o učešću Republike Srbije u akcionom programu za celoživotno učenje. Kao da nas neko ponovo podseća na Lenjinove radove - učiti, učiti i samo učiti.
Iz svih ovih predloga zakona objedinjenih u ovoj tački moram da kažem da vrebaju neke opasnosti, ili vreba NATO ili vrebaju ogromni krediti ili vreba EU ili teški metali i otrovi i ne zna čovek šta je gore i opasnije po Srbiju.
Ako neko zna šta je zajednički imenitelj svim ovim konvencijama i memorandumima koji su objedinjeni u ovoj jednoj tački, verujte da mu treba dati Nobelovu nagradu.
U mojoj diskusiji ću se usredsrediti na dva protokola koji se tiču zaštite životne sredine.
Ova prva konvencija koja se bavi teškim metalima po svojoj prirodi je deklarativnog karaktera i čitajući vidimo da se uglavnom bavi spiskovima kategorije i opisom proizvodnih procesa u kojima se kao nus proizvodi javljaju teški metali.
Dvadeset i trideset godina posle toga, iako su ove konvencije obavezivale da se obezbede proizvodni procesi, skladišta otrovnog otpada, jalovišta ruda, dogodile su se takve katastrofe, takvi akcidenti čiji posledice nisu još sanirane i godinama će se još uvek osećati.
U noći između 30. i 31. januara 2000. godine iz Rumunije je u Tisu ispušteno 120 tona otrovnog cianida i teških metala iz basena rudnika zlata u Rumuniji Baia mare. Tada je bukvalno uništen ceo ekosistem reke Tise, kao i okolnih pritoka, uključujući i dobar deo toka reke Dunav. Ovaj akcident na reci Tisi je po težini bio na drugom mestu, odmah iza one katastrofe u Černobilu 1986. godine. Ko je tada Srbiji nadoknadio štetu? Apsolutno niko.
Možemo reći da tada Rumunija nije bila članica EU, dok je Mađarska oktobra 2010. godine bila članica EU, ali su verovatni prenebregnuti standardi koje je u oblasti ekologije Mađarska trebala da ispuni da bi pristupila EU, pa su ruinirani rezervoari prepuni otrovnog crvenog koncentrata, odnosno mulja iz fabrike aluminijuma, popustili i kontaminirali u vode Dunava.
Takođe, ne zaboravimo da mnoge kompanije značajan deo profita i ilegalnog ostvaruju tako što ne troše sredstva za pravilno skladištenje i tretiranje opasnog otpada, pa samim tim i teških metala. Oni jednostavno taj otpad, ta jalovišta sa otrovnim koncentratima rasipaju po udaljenim predelima, po planinskim rekama ili, što je još gore, spaljuju taj otpad u visokim pećima, a to je, nažalost, njima omogućila država Srbija svojim zakonima, naravno, pod vidom upotrebe alternativnih goriva.
Veliki broj amandmana na ovaj protokol se odnose na procedure koje zemlje potpisnice moraju preduzeti da bi se smanjila koncentracija teških metala u zemljištu.
Kada sam već kod kontaminiranog zemljišta teškim metalima, da li znate za istraživanja EU, o kojoj mislimo sve najgore, o zagađenju poljoprivrednog zemljišta na Kosovu i Metohiji? Kosovo i Metohija je zagađena teškim metalima – hromom, niklom, olovom, živom, arsenom. Ovo govorimo zato što znamo da ćemo se jednog dana vratiti kad-tad na Kosovo.
Dakle, to kažu eksperti EU, koji su i proizveli sav taj haos i bezvlašće na Kosovu i Metohiji, koje je dovelo do zagađenja. Najgore je to što niko ne snosi odgovornost, pošto Euleks, a tamo je opet zahvaljujući zelenom svetlu koje im je dalo Vlada Republike Srbije, niko, taj Euleks ne hapsi te zagađivače i te kriminalce na Kosovu i Metohiji. Taj Euleks upada u srpske kuće, maltretira, ubija, hapsi decu, stavlja im lisice na ruke. Imali smo prilike da vidimo to u medijima.
Najgore je to što svi ti teški metali rečnim tokovima dolaze u centralnu Srbiju i ugrožavaju živote i zdravlje ljudi. Da vas podsetim, povećane koncentracije teških metala izazivaju genetske promene, bolesti nervnog sistema, rak, sterilitet. Da li ima nešto gore od toga?
U članu 11. u odeljku rešavanje sporova protokola o teškim metalima predviđeni su načini rešavanja problema i nadoknade štete. Ovo je posebno zanimljivo. Da li znate ko će da rešava te sporove? Međunarodni sud pravde u Hagu. Dakle, bez Haga ništa ne može. Ako budu sporove rešavali pravedno, pod znacima navoda, i vremenski kao njihove kolege u Haškom tribunalu, onda oni koji očekuju neku presudu što su zaliveni teškim metalima, mogu slobodno da rezervišu mesto na najbližem groblju.
Mi se bavimo ovim protokolima i konvencijama kao da ćemo da spasavamo svet od propasti, a najveći zagađivači na svetu, pre svega SAD, ne pridržavaju se apsolutno nikakvih konvencija, ne samo u oblasti zaštite životne sredine, nego što se tiče svih konvencija koje postoje na ovom svetu. Nisu čak ni potpisnici KJOTO protokola, kojim se reguliše emisija štetnih gasova i štiti se ozonskih omotač.
Pogledajmo današnje novine. Ne moramo da idemo ni u Rumuniju ni u Mađarsku ni u Ameriku, u Srbiji, u Zajači kod Loznice u krvi dete osnovac. Gospodine ministre, prilikom rutinskog sistematskog pregleda otkriveno je prisustvo olova. Šta onda radi država? Šta radi Ministarstvo zdravlja? Šta radi policija? Ko to ima pravo da truje našu decu? Da li ti ljudi imaju svoje ime? Da li imaju neku zaštitu? ko su uopšte oni?
Rekao sam maločas do čega to dovodi, do pojave raka, teških oboljenja, anomalija, steriliteta. Odakle je došlo to? Palo je sa neba. Da li može neko da pohapsi odgovorne, to pitaju srpski radikali? Koliko takvih Zajača uopšte ima u Srbiji? Malo nam je uranijuma koje nam je NATO poslao 1999. godine prilikom NATO bombardovanja i sada nam ostaje da se trujemo i teškim metalima.
Upravo se na olovo odnosi aneks 1. Protokola u kome se navode vrste teških metala i kojim je obuhvaćen član 3. stav 1. Iz ovih proteklih nekoliko godina imali smo prilike da pročitamo naslove na stotinama memoranduma, konvencija, protokola kojima se štiti sve na ovoj planeti. Čak mislimo da su i amebe obuhvaćene zaštitom, ali nikako da pronađem, da vidim konvenciju koja bi trebala da štiti građane Srbije od najcrnjeg genocida na kugli zemaljskoj, konvencije koja je trebala da sankcioniše one koji su nas zasipali uranijumskim bombama i nuklearnim otpadom iz aviona NATO pakta. Toga nema, neće ni biti, a nama ostaje da nemoćno beležimo porast broja obolelih od karcionoma, od kojih je najveći broj dece.
U ovom drugom protokolu o dugotrajnim organskim zagađujućim supstancama u četvrtom odeljku se kao jedno od tehnika kontrole za smanjenje misije navodi spaljivanje otpada, a tu dolaze u obzir opasni otpad, medicinski otpad itd.
Danas se pod vidom alterantivnog goriva, a tako su ukrštene otpadne gume, farmaceutski medicinski otpad, vrši spaljivanje opasnog otpada u visokim pećima, u cementnoj industriji, možda i u nekim topionicama.
Ono što je kod nas normalno i po međunarodnim konvencijama, u razvijenim zemljama EU, recimo u Švedskoj nije. Evo jednog primera. Prilikom posete Švedskom parlamentu 2009. godine pitali smo kolege članove odbora šta oni u Švedskoj rade sa otpadnim gumama, pošto su nam ovde u Srbiji predstavnici izvršne vlasti rekli da se gume spaljuju u celoj zapadnoj Evropi kao alternativno gorivo. Kolege iz Švedskog parlamenta su nam odgovorile da se to kod njih ne radi i prikazali nam fotografije na kojima se vidi kako od otpadnih guma prave veštačke brežuljke, rekultivisane, gde se tokom zime sankaju deca, a nama kažu naši stručnjaci – nije to štetno, tako je u EU, to je obmana. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 26. ovog predloga zakona, u kome se kaže da se posle reči "ispravnost" stavlja zapeta i dodaju se reči: "kada subjekat u poslovanju predmetima opšte upotrebe posumnja u zdravstvenu ispravnost predmeta".

Ovaj ste amandman, gospodine ministre, mogli da prihvatite, jer bi zaista doprineo poboljšanju ovog člana. Objasniću zašto. Amandman koji sama podneo na član 26. ima za cilj da bezbednost predmeta opšte upotrebe, ovde mislim na zdravstvenu ispravnost, podigne na veći nivo. Ovaj član 26. navodi se u osmom odeljku, pod nazivom – Inspekcijsko uzorkovanje.

Inspekcijska služba je glavni činilac od kojeg zavisi stepen zdravstvene ispravnosti proizvoda, sa kojim mi kao građani svakodnevno dolazimo u dodir. U članu 26. ste naveli kada je inspektor dužan da izvrši uzorkovanje predmeta opšte upotrebe, pa kažete u stavu 1. – kada posumnja u njihovu zdravstvenu ispravnost ili kada nije u mogućnosti da zdravstvenu ispravnost proveri na drugi način.

Kao prvo, kada se kaže predmet od opšte upotrebe, ovde se ne misli na dva, tri ili deset artikala. U pitanju je na hiljade artikala. Samim tim, mogućnost opserviranja svih proizvoda, uvoznika, distributera, proizvođača sa ovakvim zakonskim rešenjem je na neki način ograničeno.

Zašto uvek čekati na intervenciju inspekcije koja prvo treba doći u situaciju da posumnja u zdravstvenu ispravnost predmeta opšte upotrebe da bi odreagovali?

Kada smo vam amandmanom predložili da se izmenom ovog člana 1. omogući inspekcijsko uzrokovanje predmeta opšte upotrebe i onda kada subjekat u poslovanju predmetima opšte upotrebe posumnja u njihovu zdravstvenu ispravnost, mi smo imali na umu da inspekciji olakšamo delovanje i pojednostavimo proceduru koju su neki drugi zakoni već regulisali. Znači, u procesu koji počinje od proizvođača do momenta kada proizvod dođe do potrošača, javlja se nekoliko subjekata koji mogu da kod određenih proizvoda, na osnovu izgleda ili možda mirisa, sami da pretpostave da sa proizvodom nešto nije u redu i da potom obaveste inspekciju, da bi ona izvršila kontrolu.

Subjekti u ovom procesu imaju interes da inspekcija reaguje, iz prostog razloga što oni za te proizvode daju novac, plaćaju transport, skladištenje itd. Oni će sutradan biti na gubitku zbog neblagovremene intervencije inspekcije kao državnog organa. Zato smo mi predložili amandman, da omogućimo i subjektima koji su deo procesa u prometu predmeta opšte upotrebe, da se uključe u ideju samog ovog zakona, a to je zdravstvena ispravnost predmeta opšte upotrebe. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na ovaj zakon o hemikalijama koji glasi: "U članu 1. stav 1. tačka 5b) menja se i glasi: povlačenje jeste svaka aktivnost ili mera kojim se sprečava dalji promet hemikalija". Kao što se iz samog amandmana vidi, namera nam je bila da definiciju povlačenja svedemo na što jednostavniju formulaciju, tako što je iz prvobitnog predloga izbačeno jedno šire tumačenje šta sve proističe usled povlačenja hemikalija.

Kada se nešto ili neka roba povuče iz prometa to automatski znači da se prekida i snabdevanje i mogućnost dostupnosti proizvoda koji je štetan po zdravlja ljudi i životinja. Apsolutno nije bilo nikakve potreba da pojašnjavate ono što je svakom ko pročita ovaj član jasno. Kada smo već kod povlačenja proizvoda koji sadrže štetne hemikalije, opasne po život i zdravlje ljudi, da li Agencija za hemikalije preduzima neke korake da se eventualno preduprede događaji koji su se dogodili u Engleskoj, a o kojima je već govorila moja koleginica Dušanka Plećević, gde je samo u roku od dve nedelje zabeleženo dva teška slučajeva kod žena koje su koristile farbu za kosu? Ovo je pre svega zakon o hemikalijama i ovo se baš tiče upravo onoga što bi mogli da dobijemo od vas, da nam odgovorite da li Srbija preduzima neke korake po tom pitanju?

Objasniću zašto tražimo odgovor. Ovo kažem iz razloga što se u Srbiju uvoze farbe za kosu koje u sebi sadrže parafenil enedijamin, označen kao PPD. Ono što je značajno za predstavnike Vlade i agencije koja bi trebalo nešto da radi, upotreba hemijskog sastojka PPD zabranjena je u Francuskoj, Nemačkoj i Švedskoj. U Velikoj Britaniji može predstavljati samo 6% od ukupne količine boje za kosu, ali to je dovoljno da izazove teške posledice. U Srbiji, naglašavam, PPD je dozvoljen da se koristi. Ukoliko se nekom licu nešto dogodi, kao ovim ženama u Engleskoj, verovatno ćete vi, odnosno predstavnici vlasti snositi odgovornost, jer ste dozvolili da se ta hemikalija nađe u proizvodima koji su u širokoj upotrebi u Srbiji, a štetni su. Ovo vam je primer preko koga možete upravo da demonstrirate ovaj pojam povlačenja hemikalija iz prometa. Proglasite PPD štetnim, kao što su to uradile vodeće zemlje EU, a vi se kunete u njih, i zaštitite stanovništvo u Srbiji od mogućih rizičnih dešavanja, kada već slepo sledite sve što rade zemlje EU budite dosledni i u ovome.

Koristim priliku da gospodinu ministru zdravlja predložim da se malo pozabavi istraživanjima i biohemijskim analizima krvi do kojih su došli lekari u Kosovskoj Mitrovici lečeći Srbe koji su bili izloženi, kako sami kažu, nekim novim hemikalijama braneći barikade i braneći svoje domove i porodice od NATO snaga. Poznato je da je NATO pakt iskoristio agresiju, nažalost to još uvek radi, za testiranje raznih vrsta oružja nad civilnim stanovništvom, pogotovo biološkog i hemijskog. Od dejstva radiološkog oružja već se nažalost vide rezultati, tragični po srpski narod. Zahvaljujem.
Podneo sam amandman na član 2. Predloga zakona o hemikalijama, u kome se kaže: "U članu 2. stav 3. reč "agenciji" zamenjuje se rečima "ministarstvo nadležno za zaštitu životne sredine"." S obzirom da je članom 82. predviđeno da nadzor nad primenom ovog zakona vrši ministarstvo nadležno za zaštitu životne sredine, logično je da i pomenuto ministarstvo dobije informaciju o rezultatima i nalazima izvršenih inspekcija. Postavlja se pitanje kako će ovo pomenuto ministarstvo vršiti nadzor ako bude uskraćeno za potrebne informacije o preduzetim merama i aktivnostima?

Agencija za hemikalije se ovde pojavljuje kao nepotrebna transmisija između inspekcijskih službi i ministarstva. Ako pogledamo član 6, ali osnovnog Zakona o hemikalijama, u kojem su pobrojane nadležnosti Agencije za hemikalije, onda možemo da se zapitamo šta u stvari ostaje Ministarstvu za zaštitu životne sredine da radi? To posebno brine ako dodamo još jednu agenciju za zaštitu životne sredine, sa svojim ovlašćenjima.

Navešću vam samo nekoliko nadležnosti Agencije za hemikalije, upravo iz ovog zakona, koji sada menjate ovim izmenama i dopunama. Kaže se - Agencija za hemikalije ima nadležnosti u vidu, znači da donosi podzakonske propise, da objavljuje listu supstanci, da sprovodi postupak obaveštavanja, da izdaje dozvole, da izdaje odobrenja za korišćenje, da objavljuje liste, donosi rešenja, priprema godišnje deklaracije, vrši stručne poslove, pruža informacije, stručna uputstva, itd. Pored svih ovih nadležnosti, Agenciji je pripala mogućnost da određuje i visinu naknade koje su utvrđene Zakonom o hemikalijama.

Kada smo kod Agencije za hemikalije, čije brisanje predviđa ovaj naš amandman, samo bih citirao tačku 18, nadležnosti Agencije za hemikalije, koja kaže: "sprovodi aktivnosti kojima informiše javnost o uticaju hemikalija po zdravlje ljudi i životnu sredinu merama za smanjenje rizika i bezbednom korišćenju hemikalija". Dakle, Agencija za hemikalije treba da informiše javnost o svim rizicima i opasnostima koje mogu da nastanu korišćenjem određenih hemikalija.

Kako radi Agencije za hemikalije? I u načelnoj raspravi sam vam uputio pitanja, nekoliko pitanja koja su iziskivala odgovor, recimo, konkretno neka pitanja koja su i te kako uznemirila javnost u Srbiji, a reč je opasnost hemikaliji, koju je pominjao danas i moj kolega Popović, nonilfenol etoksilat, koji je pronađen u odeći svetski poznatih brendova. Pominjali smo "Lakostu", "Adidas", "Pumu" itd. Ta hemikalija je veoma otrovna. Predstavnici Agencije za hemikalije su davali izjave da je u Srbiji pre donošenja ovog zakona, pre dve godine, bilo zabranjeno 19 opasnih hemikalija, a za protekle dve godine ta cifra popela se na hiljadu.

Pitao bih sada predstavnike Vlade da li oni sada mogu da kažu građanima u Srbiji da li je ova hemikalija nonilfenol etoksilat, koja je izuzetno opasna i koja se našla u odeći svetski poznatih brendova, da li je zabranjena u Srbiji? Znamo, čuli smo da ova hemikalija imitira ženske polne hormone, što veoma negativno utiče na reproduktivni sistem kod ljudi. Ovo može još da potvrdi i izjava predstavnika Nacionalne organizacije za zaštitu potrošača, Gorana Papovića, koji sve ovo dovodi u vezu sa Agencijom za hemikalije, koji kaže da Agencija za hemikalije treba da vrši hemijske analize i da otkrije prisustvo opasnih hemikalija, umesto što se samo ispituje jedan komad odeće i to da li postoje organoleptička svojstva odeće.

Da ste vršili sve ono što ste zakonom dobili u nadležnost, vi biste trebali da javnost u Srbiji obaveštavate o svemu ovome, a ne "Greenpeace" i neki drugi mediji.

Na kraju, nisam prošlog puta, kada smo o ovome raspravljali u načelnoj raspravi dobio odgovor od predstavnika Vlade, odnosno gospodina ministra, a nadam se da će danas javnost u Srbiji saznati šta je Agencija za hemikalije, šta je nadležno ministarstvo uopšte preduzelo po pitanju opasnih hemikalija, među kojima je i kalijum cijanid, koje su pronađene u suterenu Doma samoupravljača, u centru Kragujevca, to sam vas i prošli put pitao, iznad koga se nalazi pozorište za decu, sindikat, čak i gradski ombudsman koji treba da brine o pravima građana.

Posle napisa u medijima, a te hemikalije tamo stoje već pet godina. U pitanju je firma koja je u stečaju "Jugomedik". Izašli su inspektori za zaštitu životne sredine, popisali stanje i konstatovali da je potrebno 20.000 evra za izmeštanje tih otrova. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, koleginica Vjerica Radeta je podnela amandman na Predlog zakona o izmena i dopunama zakona o hemikalijama gde predlaže da u članu 4. stav 2. da se briše, a taj stav glasi, radi građana – u radu zajedničkog tela učestvuje agencija. Znači, ono što SRS kaže i predlaže i što je uvek dosledna tome, da nikakve agencije nisu potrebne za ovakve ozbiljne poslove, niti u opšte da postoje.

Kad smo već kod ove agencije za hemikalije koja se pominje u ovom članu 4. pre svega treba da predstavimo građanima šta je ta agencija. Znači, agencija za hemikalije je agencija koja ima direktora, a da bi sve to delovalo ozbiljnije pored direktora ima još dva izvršna direktora. Izvršni direktor za hemikalije i izvršni direktor za biocidne proizvode. Sada da bi ova agencija za hemikalije malo sebe uzdigla i na međunarodnom planu, tu je služba za međunarodnu saradnju i evropske integracije. Ne znam samo sa čime ćete da se integrisati za koji mesec, tako da bi trebalo ovu odrednicu evropske integracije preimenovati u evropske dezintegracije.

Znači, idemo dalje. U organizacionoj šemi agencije za hemikalije dolazimo do sektora za pravne, ekonomske i opšte poslove. Valjda da malo deluju ozbiljno. Sada agencija ima četiri sektora koji su na prvi pogled, kada čovek pogleda identični ali pošto nije na odmet da se malo poveća zaposlenost stranačkog kadra stvorene su četiri službe u okviru ove agencije.

Sada građani mogu da čuju po čemu se samo razlikuju ta četiri sektora koji imaju svoje zaposlene i sve ono što uz to ide. Prvi sektor, sektora za upravljanje hemikalijama i biocidnim proizvodima. Drugi sektor, se izmislio ako bi koji slučajem nešto promaklo prvom sektoru pa se zato drugi sektor zove, sektor za upravljanje rizikom od biocidnih proizvoda. Negde su verovatno zaboravili ove hemikalije. Treći sektor je izmišljen da bi uradio nešto što je mogao da uradi drugi sektor, a nije, a to je sektor za procenu rizika od hemikalija i biocidnih proizvoda. I ovaj četvrti sektor je za one za koje nisu znali gde da ih smeste pa su izmislili sektor za integralni registar hemiklaje. Eto poštovani građani, čuli ste kako izgleda organizaciona šema agencija za hemikalije, agencije koja je ne potrebna kao i sve ostale jer troše ogromna budžetska sredstva koja su i te kako potrebna ovom narodu.

Sedamsto hiljada građana Srbije je apsolutno ugroženo siromaštvo, 150 hiljade dece ostaje gladno, tokom dana u zemlji Srbiji. Država baca pare na agencije. I sve ove poslove ste mogli da završite pri Ministarstvu za zaštitu životne sredine. Zato smo mi i amandmanom predvideli brisanje ove agencije iz ovog člana.

Što se tiče druge agencije za zaštitu životne sredine, samo bih pomenuo, ona je takođe u domenu zaštite životne sredine i oni su i te kako prevazišli Agenciju za hemikalije, jer oni imaju jedan sektor, imaju pet odeljenja i čak sedam odseka i tri grupe i to za ekonomske, opšte i pravne poslove, za kalibracionu laboratoriju, za monitoring i stanje alergenog polena.

I sada koliko samo zaposlenih u upravi, u sektorima, u ova pet odeljenja u odsecima u tri grupe, treba da ima ova agencija i koliko se sve to plaća. Pa, onda osnovna sredstva za rad prostorije, vozila, usluge i da ne nabrajam dalje. Pa sve to pomnožite koliko uopšte ima agencije u Srbiji, videćete koliko Srbija baca nepotrebno novca, a kažemo sve ovo je moglo da se radi pri ministarstvima sa ljudskim resursima koji već rade u struci pri ministarstvu. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 17. Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o vanrednim situacijama, sa predlogom da se član 17. briše.
Član 50. koji je ovim izmenama i dopunama predviđen za brisanje, znači ovim članom 17, a SRS smatra da treba da ostane kakav jeste, predviđa regulisanje radnji usled nastanka štete, zatim pomoć i naknade zbog elementarnih nepogoda.
Ne vidimo šta je loše u tome da jedinica lokalne samouprave utvrđuje štete nastale od posledica elementarnih nepogoda, zatim da Republika učestvuje u pružanju pomoći jedinicama lokalne samouprave za otklanjanje većih šteta, da sada ne nabrajam sve ono što je stajalo u ovom članu 50, a vi želite da brišete taj član.
Kada već pominjem lokalnu samoupravu i štete, znate li gospodo iz Ministarstva, da još uvek nisu izmirene celokupne štete nekim preduzećima i pravnim licima u Paraćinu i Ćupriji od eksplozije skladište municije, koja se dogodila pre pet godina, tačnije 19. oktobra 2006. godine? Znam da je čak i lokalna samouprava u Paraćinu sama pokušavala da građanima nadoknadi štetu, pošto je Vlada već posle par nedelja zaboravila na obaveze koje je javno preuzela na sebe kroz izjave zvaničnika, pa je na kašičicu isplaćivala naknadu štete i to sa velikim zakašnjenjem.
U obrazloženju Vlade za odbijanje ovog amandmana navodi se da se amandman ne prihvata zato što je navedena oblast već regulisana Zakonom o korišćenju sredstava za sanaciju i zaštitu od elementarnih nepogoda, citiram broj Službenog glasnika 50/92. Nameće se pitanje – zašto to niste imali na umu kada ste usvajali prvobitni zakon, da još tada u zakonu ne bude ovog člana 50? To je verovatno iznuđeno situacijama na terenu koje su izgleda počele da poprimaju razmere koje ministarstva i Vlada ne mogu da prate.
Takođe, pitao bih predstavnike Ministarstva – kako Ministarstvo da reguliše štetu, pomoć i naknade zbog elementarnih nepogoda preko jedinica lokalnih samouprava, recimo, na KiM, mada od vojnika NATO pakta teško da ima gore elementarne nepogode?
Šta da se, recimo, dogodi poplava ili neki veliki šumski požar ili, ne daj bože zemljotres u Zvečanu, Kosovskoj Mitrovici, Leposaviću, kako biste pomogli Srbima? Ko bi im nadoknadio štetu, ko bi utvrdio štetu? Predstavnici MUP bi trebalo malo više da se potrude da se sanira ogromna šteta, koju gore od svake nepogode nanosi KFOR na KiM, pre svega Srbima i srpskoj imovini. Nemački i austrijski vojnici, nosioci kulturnog i civilizovanog nasleđa EU su juče otpočeli sa generalnom probom streljanja Srba, kao što su njihovi dedovi radili 1941. godine, a Srbija ćuti i Narodna skupština ćuti. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, uglavnom ću govoriti o Sporazumu između Vlade Republike Srbije i Vlade Republike Azerbejdžan o saradnji u oblasti zaštite životne sredine.
Kada bi sada nekog pitali u Srbiji kakve će koristi imati Srbija od ovog zakona, a to je Sporazum između Vlade Republike Srbije i Vlade Republike Azerbejdžana o saradnji u oblasti zaštite životne sredine, verovatno niko ne bi znao šta da vam odgovori. Kakve veze, pre svega teritorijalne, ima Srbija sa Azerbejdžanom, a pogotovo u oblasti zaštite životne sredine? Kakva to iskustva u ovoj oblasti imamo mi da razmenimo sa Vladom Republike Azerbejdžan ili oni sa nama? Jedino što možemo njima da prenesemo, neka naša iskustva rada našeg Ministarstva za zaštitu životne sredine je uvećanje broja divljih deponija, paljenje deponija, građenje postrojenja za preradu opasnog otpada u blizini škola, bolnica, naseljenih mesta, vodotokova ili, recimo, nenamenskog trošenja budžetskih sredstava za oblačenje radnika Dulićevog ministarstva. Znate već onu priču iz medija o kupovini kožnih cipela, kožnih jakni, mantila itd.
Pošto je ova vlada rešila da spasava planetu zemlju od globalne katastrofe ovim sporazumom u oblasti zaštite životne sredine sa Azerbejdžanom, a ne da spašava Srbe na KiM, da vidimo kako je to zamišljeno i napisano u ovih 11 članova sporazuma.
U članu 2. se kaže da će ugovorne strane razvijati, proširivati zajedničku saradnju u oblasti sprečavanja zagađenja životne sredine i zaštite životne sredine u interesu obe države, kao i promovisati dalji razvoj ekonomskih, naučnih i tehničkih kontakata.
Imam jedno pitanje za ovlašćenog predstavnika Vlade. Kako Srbija može da utiče na rešavanje nekog globalnog ekološkog problema u saradnji ne samo sa Azerbejdžanom, već sa bilo kojom drugom zemljom i sa ove i sa one strane zemljine kugle, pošto Azerbejdžan nije baš u blizini Srbije? Da li Srbija ima razvijenu naftnu sopstvenu industriju? Nema. Da li Srbija ima razvijenu industriju metalurgije? Nema. Da li ima neku ozbiljnu hemijsku industriju? Nema. Da li ima nuklearne elektrane? Nema i ne treba da ih ima. Tamo gde nešto i može u promilima Srbija da doprinese, neće moći jer kako da, recimo, američkoj železari "U.S. Steel", velikom zagađivaču, naloži da smanji emisiju štetnih gasova kada će to, recimo, da ugrozi sjajne odnose ove vlade i SAD? Ko će smeti uopšte američkim kompanijama u Srbiji da nameće bilo kakve zakonske obaveze i ograničenja, jer Amerikanci mogu u ovoj zemlji da rade šta hoće, mogu da kupuju preduzeća, kao železari za 25 miliona dolara, mogu da ubijaju Srbe na KiM, to se i danas dešava i niko ne može da im stane na put?
Kada već govorim o Azerbejdžanu, zaista im treba odati priznanje nedoslednosti što nisu priznali Kosovo kao nezavisnu državu.
U članu 3. pod prvom tačkom se kaže da će Srbija sa Azerbejdžanom sarađivati u zaštiti biodiverziteta. Prosto pitanje za one koji slušaju – kako mogu međusobno uticati na biodiverzitet zemlje koje su na hiljadu kilometara udaljene jedna od druge? Naše autohtone biljne i životinjske vrste su vezane za naša područja, za naš biodiverzitet. Teško mogu da imaju bilo kakav zajednički imenitelj sa biodiverzitetom Azerbejdžana. Šta će i njima i nama iskustvo za nešto što ne postoji ni kod njih ni kod nas?
Prokomentarisao bih zaštitu ozonskog omotača koji se spominje u tački obeleženoj pod slovom G) u članu 3. Šta Srbija i Azerbejdžan mogu da učine po ovom pitanju, kako Srbija i Azerbejdžan da zaštite ozonski omotač? Lako će ga zaštiti Srbija pošto Srbija skoro i nema industriju, pa samim tim ne može i da napravi neku globalnu štetu ili neko veliko zagađenje. Pravi zagađivači i uništivači ozonskog omotača su SAD. Koliko su samo zagađenja ostavili u Srbiji posle bombardovanja 1999. godine.
Azerbejdžan, za razliku od nas, ima razvijenu naftnu industriju, pa bi i imao veće obaveze da svoju industrijsku proizvodnju uskladi sa odredbama, pre svega, Kjoto protokola.
Što se tiče globalnog zagađenja i oštećenja ozonskog omotača, najveći svetski zagađivač, SAD, nisu potpisnici tog Protokola i oko ukupnog zagađenja planete učestvuju sa 25%, dakle jedna četvrtina. Sada Srbija i Azerbejdžan treba da spašavaju planetu dok je Amerikanci uništavaju.
Članom 4. ovog sporazuma definiše se način saradnje u oblasti životne sredine, pa se kaže u tački pod G) – razmena najbolje dostupnih ekoloških tehnologija. Na čiju se ovde ekološku tehnologiju misli, da li na našu ili na onu koja se koristi u Srbiji a stranog je porekla? Sumnjam da država sme da razmenjuje bilo kakve tehnologije, pa i ekološke koje nisu u njenom vlasništvu sa drugom državom, pa i sa Azerbejdžanom. Naše tehnologije, što se tiče ove ekologije, možda su neki najnoviji modeli kontejnera.
Ono što je za armiju ekoloških eksperata, pod znacima navoda, iz Vlade Republike Srbije bitno i ono što je predviđeno tačkom označenom pod slovom Đ) organizacija obuke, konferencije i simpozijumi. To je prava suština svega ovoga, trošenje para za simpozijume, delegacije, za eksperte radne grupe, a u stvari neće se dogoditi ništa značajno.
Gospodin Nebojša Pokimica, koji je ovde naveden kao neko ko predstavlja Ministarstvo za zaštitu životne sredine, trebao je da nam kaže makar jednu korisnu stvar koju će imati Srbija od ovog sporazuma ili Azerbejdžan. Šta će to Srbija da dobije? Gde će to primeniti? Gde će to iskoristiti? Koja je to zajednička tačka koja spaja Srbiju i Azerbejdžan u ovoj oblasti?
Srbija je, nažalost, zemlja apsurda. Ovde se usvajaju i rezolucije i konvencije i sporazumi o nečemu što Srbija čak i nema, a Srbija nema snage, recimo, da usvoji rezoluciju o KiM i stradanju srpskog naroda pod nadzorom SAD i EU. Jednostavno, ono što pita javnost u Srbiji narodne poslanike to je kada će sednica o KiM.
Posle ovog predloga zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Republike Azerbejdžan o saradnji u oblasti zaštite životne sredine, očekujemo da Vlada Republike Srbije i resorno ministarstvo pothitno potpišu i sporazum i sa državama koje se nalaze u Okeaniji, da što pre uzmemo učešće u spasavanju koralnih ostrva od uništenja od prekomernog zagađenja vode okeana pošto smo sve poslove u Srbiji pozavršavali, iskorenili smo kriminal, povećali zaposlenost, zaštitili Srbe na KiM i iskorenili bedu i siromaštvo.
Na kraju, ovaj sporazum je u stvari deo uobičajenog međunarodnog scenarija. Poput većine sporazuma, ostaće mrtvo slovo na papiru. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, u svom izlaganju ću nešto više reći o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o hemikalijama.
Na početku bih odmah konstatovao da su se uloge za samo dve godine promenile. Prošli put je ovaj zakon i Zakon o biocidnim proizvodima ovde zastupao ministar za zaštitu životne sredine, gospodin Oliver Dulić, sada je tu ministar zdravlja, gospodin dr Zoran Stanković, a sledeće godine možda nam zapadne i ministar kulture, ali o tom potom.
Ono što je iskazano u obrazloženju za donošenje ovih izmena i dopuna upravo je pojasnilo manjkavost osnovnog zakona i na to su poslanici SRS pre dve godine ukazivali, a to je nedefinisana nadležnost određenog ministarstva, ograničena efikasnost inspekcijskog nadzora i, dodao bih, postojanje jednog nepotrebnog subjekta u ovom lancu pravnih lica koje sprovode odredbe ovog zakona. Naravno, reč je o Agenciji za hemikalije. To smo i amandmanima pokušali da ispravimo, konkretno, u članu 2. i 4. ovih izmena i dopuna.
Ovaj predlog zakona na najbolji način pokazuje kako se širi nepotrebna birokratija. Naravno, to košta građane Srbije. Članom 2. ste ministarstvo nadležno za zaštitu životne sredine označili kao ministarstvo koje je odgovorno za vršenje nadzora nad primenom Zakona o hemikalijama. Znači, i za koordinaciju inspekcijskog nadzora iz čak tri ministarstva. Sada, pošto te inspekcije međusobno sarađuju, razmenjuju informacije, pomažu se u zajedničkim aktivnostima, treba sva ta saznanja i informacije od preduzetim merama i aktivnostima da prosleđuju ne Ministarstvu za zaštitu životne sredine već agenciji koja će valjda te informacije i preduzete mere, nekako prepakovane sa nekom mašnicom i sa prigodnom čestitkom, da ih samo proslede Ministarstvu za zaštitu životne sredine. Koja je onda korist od takve nepotrebne transmisije ovlašćenja koja liči na gubljenje poštara?
Nedavno smo mogli da saznamo, i to od Agencije za hemikalije, mada je čitav taj posao moglo da završi i resorno ministarstvo, da će svi proizvodi industrijske i kućne hemije koji se nađu na tržištu Srbije morati da imaju vidljiva obeležja na pakovanjima kako bi potrošači mogli da znaju sa kakvim hemikalijama dolaze u dodir. Te upozoravajuće slike odnosno tzv. piktogrami su postali nešto što će nas pratiti od sada pa sve dok postoji EU. Naravno, niko nema ništa protiv tih oznaka. To je dobro iz razloga bezbednosti, ali u oči upada jedno poređenje koje je dala direktorka Agencije, Jelena Cvetković, koja kaže da je Srbija prva zemlja u regiona koja je prenela sistem globalnog obeležavanja u svoje zakonodavstvo što su do sada, pored zemalja EU, uradili samo Japan, Novi Zeland, Australija, Južna Koreja i SAD. Prosto je jasno da smo u samom vrhu, pa makar i po ovom pitanju.
Kada se kaže – prvi u regionu, nije mi jasna konstatacija direktorke ove agencije da smo prvi u regionu, kada su to pre nas morale da urade zemlje članice EU upravo iz našeg regiona. To su Grčka, Mađarska, Bugarska, Rumunija i Slovenija.
Što se tiče samog obeležavanja proizvoda, to je najmanji tehnološki problem. Hemijska industrija Srbije je i onako u rukama stranih kompanija koje u stvari to već odavno rade u svojim zemljama, tako da će to uspešno zaživeti i kod nas u Srbiji. Onaj deo hemijske industrije koji nije bio zanimljiv stranim kompanijama uglavnom je danas u korovu, u stečaju ili je neko za sitne pare kupio neku hemijsku fabriku, zatim je razmontirao te skupocene mašine i sve to prodao u staro gvožđe i verovatno ostvario neki profit.
Pedantnost koju direktive EU proklamuju oko postupanja sa hemikalijama i opasnim supstancama i obeležavanja proizvoda sa konkretnim piktogramima dobro je poznato građanima Srbije. Svi oni Srbi koji su imali tu sreću da im u dvorište padne neispravna avio-bomba u NATO bombardovanju 1999. godine, u kome su učestvovale zemlje EU, mogli su na ne eksplodiranim projektilima da vide piktograme sa mrtvačkom glavom. Eto kako su evropejci pažljivi i uviđajni, još tada su vodili računa i brinuli o srpskom narodu.
To da mi imamo Zakon o hemikalijama poznato je svima. Da se ovaj zakon bavi hemikalijama u prometu, to je takođe jasno. Šta konkretno država sa ovim zakonom može da uradi, kada su u pitanju zaostale, veoma opasne hemikalije, kao npr. cijanid u nekim preduzećima, ustanovama, koje su zahvaljujući kriminalnim privatizacijama propale, a iza kojih je stajala Agencija za privatizaciju, a iza Agencije za privatizaciju je stajala država, a u ime te države su bili ljudi koji sada hoće da nas uvedu u EU, koja je na izdisaju i pred bankrotom?
Izneću vam jedan najbolji primer, koliko smo svi mi kao država nemoćni i pored ovoliko proevropskih zakona da rešimo prost problem, problem izmeštanja opasnih hemikalija i tu izdvajam kalijum cijanid i kalijum fericijanid, iz samog centra Kragujevca, tačnije suterena Doma samoupravljača. Znači, 2005. godine je uspešna kragujevačka firma "Jugomedik", koja je proizvodila medicinske i hemijske reagense, konačno propala jer je njenu sudbinu u svoje ruke uzela Agencija za privatizaciju, a čega se oni dohvate, znamo šta iza njih ostaje, otpušteni radnici, katanci i privatno obezbeđenje.
Da se vratimo hemikalijama i "Jugomediku". Znači, pošto je kasnije došlo do stečaja, firma je ugašena i niko za tih šest godina nije tamo ulazio, a tamo su ostale ogromne količine opasnih hemikalija. Znači, niko nije reagovao, uključujući i Ministarstvo za zaštitu životne sredine, makar u praksi. Ostaje da se čeka da neko radoznao, bukvalno rečeno, nabasa na to skladište u tom suterenu i da napravi katastrofu. Ponavljam, tamo se nalazi kalcijum cijanid. Sve se to dešava u centru grada sa 150.000 stanovnika, gospodine ministre.
Gospodine ministre i ostala gospodo iz Ministarstva, treba da se pokrenete, da uradite nešto konkretno po ovom pitanju. Uklanjajte ove hemikalije i nemojte samo da brinete da li se na šamponu za kosu nalazi neki trougao ili četvorougao ili kvadrat da bismo znali kakvog je kvaliteta i našta miriše.
Narod nas plaća da ga čuvate, zato i preduzmite nešto. Najlakše je da kažete da nije u vašoj nadležnosti. Verujem da ni jedna direktiva EU, a vidimo da se pozivate na nekoliko desetina direktiva u ovom predlogu zakona, ne bi vam dala, ali bi, recimo za ovu bruku u Kragujevcu, sa kalijum cijanidom, koji je inače smrtonosni krvni otrov.
Ovim zakonom i Zakonom o hemikalijama iz 2009. godine predvideli ste savetnika za hemikalije. Mogli ste da nam u par rečenica u ovom obrazloženju Predloga zakona date neke informacije o delotvornosti njihove uloge u dosadašnjem postupanju sa hemikalijama u procesu proizvodnje, prometa, skladištenja i transporta hemikalija. Znači, mislimo da ste i tu mogli da izvršite neke korekcije, kao što ste i ovim zakonom pojasnili status i ulogu određenog ministarstva i utvrdili dodatna ovlašćenja inspektora u postupku vršenja nadzora nad primenom ovog zakona.
Pošto su se u jednom medijskom promotivnom izveštaju predstavnici Atgencije za hemikalije pohvalili kako je pre 2010. godine bilo zabranjeno samo 19 supstanci, a sada je taj broj preko hiljadu hemikalija, čiji je promet, odnosno korišćenje, ograničeno ili zabranjeno, pitao bih predstavnike Vlade – da li je u Srbiji zabranjena upotreba proizvoda koji sadrže hemikaliju nonil fenol? Zašto ovo pitam? Verovatno ste čuli za organizaciju Green peace. Ta organizacija je došla do podataka da se u odeći 14 svetskih proizvođača nalaze tragovi toksičnih hemikalija, izuzetno štetnih za ljudsko zdravlje i životnu sredinu, znači između kojih s enalazi taj nonil fenol.
U čak dve trećine testiranja uzoraka odeće, konkretno "La Kosta", "Adidas", "Konvers" i da ih ne nabrajam, pronađeni su tragovi ove hemikalije. Međutim, ono što je najtragičnije u ovoj priči, nonil fenol, pored toga što je toksičan, malo je smešno, ima svojstvo imitiranja ženskih hormona, što može da utiče na reproduktivni sistem ljudi. Zato bi ova agencija za hemikalije, kada su je već izmislili, mogla da upozori predstavnike izvršne vlasti da paze koja odela oblače, da se ne bi u javnom životu malo čudno ponašali. Što se tiče običnih ljudi, verovatno nisu toliko dubokog džepa da bi mogli da se oblače sa ovim renomiranim proizvođačima. Ovo je rekla nauka, nisu rekli radikali.
Vratio bih se opet na agencija čija direktorka tvrdi da je, recimo, azbest apsolutno zabranjen za proizvodnju i promet, jer je dokazano da je kancerogen. To se znalo, ali sad smo dobili zvaničnu potvrdu.
Sada, gospodine ministre i vi gospodo iz izvršne vlasti, da li vam je poznato koliko kilometara azbestnih vodovoda, odnosno vodovodnih cevi, još uvek je u funkciji u državi Srbiji? Da li ste napravili neku bazu podataka o tom problemu? Ministarstvo za zaštitu životne sredine pothitno treba zajedno sa Vladom Srbije da napravi finansijski plan za zamenu pomenutih azbestnih vodovodnih cevi u čitavoj Srbiji, ako misle dobro ovom narodu. Opštine same to da urade nemaju para.
U obrazloženju koje ste nam dostavili videli smo izjave o usklađenosti propisa sa propisima EU. Navedeno je na desetine direktiva, na velikom broju strana, iz EU, koje regulišu ovu oblast i sve ste to, rekao bih, nakalemili srpskim uslovima koji su daleko od onog koji postoji u EU. Ali, za vas su to uslovi koji moraju da se ispune po svaku cenu i sve to zbog navodno pristupanja EU, tamo neke 2389. godine.
Gospodine ministre i ostali iz izvršne vlasti, vi nas gurate u naručje Unije čije članice se već nalaze na kladioničarskim listama na zapadu sa mogućnošću klađenja koja će sledeća zemlja EU bankrotirati.
Na kraju, u Pirotu, za vašu informaciju, što se tiče EU, dolazi u poslednje vreme dosta bugarskih državljana, državljana EU, koji na tezgama prodaju stare stvari donete iz Bugarske, ne bi li preživeli. Toliko im je lepo u EU. Kada su videli štand SRS i saznali da radikali prikupljaju potpise protiv ulaska Srbije u EU, potpisivali su se i levom i desnom rukom. To vam je jedno iskustvo o tome kako se živi u EU. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 6. ovog predloga zakona, sa predlogom da se član 6. briše. Član 6. u Predlogu zakona za izmenu i dopunu ovog zakona glasi – u članu 10. stav 1. reči: "njene osobine koje su bile predmet ispitivanja različitosti" zamenjuju se rečima: "njene relevantne osobine".
Srpska radikalna stranka smatra da predloženo rešenje sadržano u osnovnom zakonu na bolji način daje mogućnost da se zakon usredsredi upravo na osobine biljne vrste koje su bile predmet ispitivanja različitosti. Umesto toga predlagač je našao rešenje koje se odnosi samo na relevantne osobine biljne vrste, što u nekim slučajevima može da da negativne efekte i da ostavi po strani neke sporedne osobine biljne sorte, ali upravo i te sporedne osobine biljne sorte nekada mogu biti bitne za dalji razvoj i upotrebu te biljne sorte.
Znači, naravno, i ovde je razlog za izmenu ovog člana Međunarodna konvencija o zaštiti novih biljnih sorti, kako ste naveli u obrazloženju, koje je poslednje izmene pretrpela 1991. godine u Ženevi i to ste naveli u obrazloženju za odbijanje amandmana.
Samo pitam, zašto onda Vlada Srbije, odnosno vaš prethodnik, odnosno predlagač, nisu ove izmene uvrstili u osnovni zakon donet pre dve godine, jer kako vidimo i tada je na snazi bila ova pomenuta konvencija? Verovatno je nekom zasmetalo prvobitno rešenje, a znamo i razlog za izmenu ovog zakona. Znači, nije možda uzrokovan samo neslaganjem oko ove konvencije.
Naravno, obrazloženje za ove izmene zakona, pa i ovog plana je ulazak Srbije u Svetsku trgovinsku organizaciju. Maločas ste pomenuli jesu tamo i Rusija i Ukrajina, ali to su zemlje koje su u situaciji, možda, da diktiraju neke uslove, da štite svoje interese jer su, moram da kažemo jače i moćnije od Srbije. Naravno, za razliku od, recimo Rusije, koja možda ima više mehanizama da brani svoje interese, za razliku od Srbije. Naravno, i u Organizaciji UN i Rusija i Srbija su članovi te organizacije, ali znamo sa kojom snagom tamo Rusija deluje, sa kojom Srbija.
Na kraju, očekujemo da ministar ostane dosledan svojim obećanjima da će se svim silama boriti protiv upotrebe genetski modifikovanih organizama u Srbiji, bez obzira odakle dolazili ti pritisci, da se to promeni, pa makar oni dolazili i iz Vašingtona. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 30. Predloga zakona. Inače, član 30. se nalazi u šestom odeljku – odobrenje za primenjena geološka istraživanja.
Ovim amandmanom tražimo da se u članu 30. brišu stavovi 3, 4. i 6. Geološka istraživanja su sama po sebi veoma bitna za privredu jedne države. Zato smo predvideli da se primenjena geološka istraživanja izvode samo na osnovu rešenja po odobrenju koje izdaje ministarstvo, znači, za celu teritoriju Republike Srbije. To ste naveli u prvom stavu člana 30. i to je dobro, ali ono što ste napisali u stavovima 3, 4. i 6. devalvira ingerencije samog ministarstva. Na teritoriji AP rešenje za primenjena geološka istraživanja izdaje nadležni organ AP, što logički postavlja dilemu gde je tu država Srbija. Znamo dobro da je Statutom Vojvodine država malte ne sebe razvlastila oko mnogo javnih, finansijskih i privrednih delatnosti na teritoriji Vojvodine. Geološka istraživanja su u stvari širi pojam i obuhvataju i druge delatnosti osim, recimo, istraživanja, nalazišta ruda i mineralnih sirovina. Znači, postoje geološka istraživanja u građevinarstvu, za potrebe prostornog planiranja, urbanizma, u procesu zaštite životne sredine, zatim u vojne svrhe itd.
Smatramo da kada su u pitanju strateška geološka istraživanja glavnu reč u svemu tome treba da ima upravo Republika Srbija, odnosno resorno ministarstvo. Ovako, stvorena je država u državi, delom zbog pritisaka EU koja ubrzano propada, a delom zbog ucenjivačkih zahteva malih koalicijskih partnera u aktuelnoj vladajućoj koaliciji.
Mislimo da država treba da povede više računa oko olakog omogućavanja pojedinim kompanijama, uglavnom stranim, koje vrše geološko istraživanje u Srbiji sa ciljem pronalaska deficitarnih sirovina koje će verovatno kasnije eksploatisati.
Samo da naglasim, vreme ćete odbijati od vremena ovlašćenog predstavnika, dok god ga bude bilo.
Podneo sam amandman na sam naziv zakona, s tim da se u nazivu zakona reč "toksičnog" zamenjuje rečju "otrovnog".
Što se tiče obrazloženja Vlade o neprihvatanju amandmana, mogu reći da sam retko kada imao priliku da u svojoj poslaničkoj praksi vidim toliko identičnih obrazloženja u jednoj rečenici, koja u stvari ima jedan zajednički imenitelj. U ovom slučaju to je tekst same konvencije.
Predlagač zakona je komotno mogao da uzme ovu konvenciju, na koju se neprestalno pozivaju, i da je bukvalno proglase zakonom, da sada nemamo ovakvu situaciju da se ništa ne može izmeniti, čak ni reči koje su strane našem jeziku i za koje u srpskom jeziku postoje odgovarajuće razumljive reči, na primer uzmimo ovu reč "toksin" koju želimo da zamenimo rečju "otrov".
Šta mislite koliko bi građana Srbije znalo, da izvršite neku anketu, šta znači reč – toksin? Verujem da makar 80% ljudi ne bi znalo o čemu se radi. Koja je svrha usvajati zakone, a nije u pitanju samo ovaj zakon, ima ih mnogo gde se postavlja ovakva dilema, gde ljudi neće znati o čemu se radi? Mislim da nikom od svetskih zvaničnika, pod znacima navoda, ne bi smetalo da se u domaćem zakonodavstvu usvoje zakoni koji će biti imenovani onako kako ih narod razume. Ovako narod ima da razbija glavu kada čuje: readmisija, diskriminacija, eksproprijacija, restitucija, tranzicija. Mada ovo – tranzicija komotno ste mogli da prevedete kao – oguljen do kole kože.
Da se vratim na obrazloženje Vlade. Video sam da je ovo obrazloženje namenjeno samo ovom amandmanu. Međutim, ispostavilo se da od 30 i nešto amandmana 11 je, pod znacima navoda, propalo, zato što smo se usudili da menjamo određene pojmove ili izraze Konvencije napisane pre skoro četiri decenije. Međutim, onaj ostatak amandmana imao je opet drugo unikatno obrazloženje koje je glasilo, citiram: "amandman se ne prihvata iz razloga što je rešenje u Predlogu zakona preciznije" itd. itd.
Što se tiče ovog amandmana, kojim tražimo da se u Zakonu mesto reči – toksin, odnosno toksičkog, unesu reči – otrov, odnosno otrovnog, smatramo da je to ipak ispravno, bez obzira što je, rekao bih, zaraza upotrebe stranih nerazumljivih reči, kao vid nekog nakaradnog pomodarstva, izgleda zahvatila i ministarstva koja pišu ove predloge zakona. Mada, mogli smo ovim da dobijemo i Predlog zakona i na engleskom. Obrazloženje bi verovatno bilo identično. Tekst Konvencije se ne menja. Tako su i Bugari radili pred ulazak u EU 2007. godine. Usvajali su neprevedene zakone na engleskom jeziku.
Evo danas u EU lepo žive, pod znacima navoda, a iz Bugarske je već isparilo milion i 800 hiljada njenih građana, otišlo u svet, što bi rekao Ljubivoje Ršumović, tako da je jedna četvrtina Bugarske opustela.
Samo da podsetim, mi danas raspravljamo o amandmanima na Predlog zakona o zabrani upotrebe biološkog oružja, a ne o tekstu Konvencije. Pošto je ovaj Predlog zakona, u neku reku, delić puta u EU, ka vašoj EU, a pošto SRS smatra da Srbija ne sme ni po koju cenu da uđe u EU, a i patrijarh Irinej vam je dao takođe jasnu poruku po pitanju KiM i EU, predlažem vam da, kao predstavnik Vlade i vaše kolege, da požurite sa pristupanjem. U suprotnom, Božidar Đelić će stići tek da položi venac na grob EU koja polako ali sigurno puca po svim šavovima, Grčka je samo početak.
Pitanje za predstavnike Vlade, to vas je pitao i kolega Marić, a i mnogi drugi – kako ćete ih sprovesti na KiM? Upravo je tamo ova vrsta oružja ostavila užasne posledice na okruženje gde se ovim oružjem dejstvovalo. Najbolji primer koliko je teritorija KiM kontaminirana, a ništa bolje nije ni u pojedinim delovima Srbije koji su intenzivno bombardovani projektilima sa različitim punjenjima, a pre svega sa osiromašenim uranijom, govori činjenica da američki vojnici donose iz Amerike vodu za piće, jer znaju koliko je sve oko njih zatrovano i uništeno. To nam je čestitka od EU i NATO-pakta.
Dame i gospodo narodni poslanici, poslanik SRS Vitomir Plužarević podneo je amandman na član 2. ovog predloga zakona o zabrani usavršavanja, proizvodnje i stvaranja zaliha bakteriološkog i toksičkog oružja i njihovo uništavanje.  
Gospodin Vita Plužarević predlaže da se u članu 2. reči: "pojedini pojmovi" zamene rečju: "pojmovi". Čitajući amandman koji je predložio poslanik Vitomir Plužarević i čitajući obrazloženje Vlade: "Amandman se ne prihvata iz razloga što konvencija sadrži samo pojmove koji se uobičajeno koriste u međunarodnim dokumentima", stekao sam utisak da je Vlada, nemajući nikakav ozbiljan argument da opravda neprihvatanje amandmana SRS, pribegla jednom ovakvom rešenju, a to je klasično ponavljanje, kao papagaj, opet se pozivajući na konvenciju, a ponavljam, mi usvajamo zakon koji će trebati Srbiji, da bi se Srbija zaštitila od biološkog oružja, a ne konvenciju koja je opšta i, rekao bih, šuplja za neke pojedinosti koje su karakteristične za određene zemlje potpisnice i koje upravo mi iz SRS želimo da usadimo u naš zakon. Nažalost, koliko vidim, vi ste stavili zabranu za naše amandmane, kao da je ova konvencija sveta krava.
Ubeđen sam da čak i u toj konvenciji nema nikakve prepreke za ovakvo rešenje kako je predložio poslanik Vitomir Plužarević. Kad smo već kod konvencije, gospođo Malović, sigurno znate da li su SAD potpisnice ove konvencije i kakva je korist od toga i da jesu. Amerikanci su stvorili virus side, Amerikanci su usavršili genetski virus ebole, ojačali ga, proizveli su u vojnim laboratorijama virus svinjskog gripa, a da ne govorim o mnogim drugim međunarodnim konvencijama, sporazumima koje su SAD svesno gazile proteklih nekoliko decenija. Zahvaljujem.
U ime poslaničke grupe podneo sam amandman na član 2. Predloga zakona, koji glasi: U članu 2. tačka 1. podtačka a) posle reči: "zaštitne" dodaje se zapeta i reči: "naučne, medicinske".
Ovaj amandman je najbolji primer da se Vlada nije rukovodila najboljim interesima da se poboljša Predlog zakona, možda i zbog shvatanja da to i nisu pitanja koja će značajno uticati na svakodnevni život građana Srbije. Na ovakvu pomisao navodi obrazloženje Vlade: "Amandman se ne prihvata zato što je rešenje u Predlogu zakona preciznije".
Upravo smo mi iz SRS amandmanom precizirali šta se može podrazumevati pod biološkim oružjem i tu poimenice navodimo da tu spadaju agensi ili toksini koji nisu namenjeni, između ostalog, za naučne i medicinske svrhe. Vlada je navela samo: "zaštitne ili druge mirnodopske svrhe". Sada vas pitam da li je preciznije ovo što su predložili poslanici SRS, gde se konkretno navodi: "naučne, medicinske svrhe", ili ovo šturo pojašnjenje koje je dala Vlada? Pojam: "zaštitni" i "mirnodopski" može se svakojako tumačiti, kako kome odgovara, mada i ne moramo nešto preterano da se trudimo što se tiče biološkog i toksičkog oružja, verovatno ga i nemamo, kao što smo uništili i pretopili i klasičnu artiljerijsko, oklopno i pešadijsko naoružanje. Od tih toksina jedino su nam ostala sredstva za zaprašivanje komaraca, ali to je prešlo u nadležnost poljoprivredne avijacije.
Pošto je Vlada smatrala da naučne i medicinske svrhe nisu prioritet koji bi trebalo da se naglasi u ovom zakonu, kao poslanici SRS iznosimo jedan, rekao bih tako slikovit primer koji najbolje pokazuje kako medicina i nauka, kada se uhvate ruku pod ruku, mogu da naprave strahovito oružje apokaliptičkih razmera, naravno, zato što neko verovatno namerno nije razgraničio medicinsko i naučno istraživanje u mirnodopske i vojne svrhe. Upravo smo mi to želeli ovim amandmanom.
Da se vratim na nauku i medicinu, koja se navodi u amandmanu i na primer o kome sam malo čas hteo da govorim. Virus H1N1, koji je u stvari uspešno testirano biološko oružje u vidu generalne probe prošle i pretprošle godine, u stvari je kombinacija svinjskog, ptičijeg i sezonskog gripa kreiranog u laboratorijama Američkog vojnog instituta u Merilendu, na kome je radio tim doktora medicine, genetičara i mikrobiologa. Šta se dalje dešava? Ovaj virus se prosleđuje "Novartisu", farmaceutskom gigantu koji je u davnoj prošlosti, pre nekih 70-ak godina, pripadao velikoj nemačkoj kompaniji "IG Farbenu", velikom nacističkom kartelu. "IG Farben" je bila kompanija koja je uveliko upravljala čak i koncentracionim logorom u Aušvicu…
(Predsedavajući: Ne ulazeći u neistinitost svih ovih navoda, upozoravam vas da se vratite i da posle reči: "zaštitne" dodate zapetu i: "naučne, medicinske". Radi se o oružju, a ne o lekovima. Švajcarska je u svim ratovima bila neutralna i manite me Drugog svetskog rata i svega toga. Molim vas da se vratite na temu. Hvala.)
Tako funkcioniše nauka i medicina u službi novog svetskog poretka. Zahvaljujem.
Narodni poslanik Milorad Krstin podneo je amandman na član 2. Predloga zakona gde se traži da u članu 2.  tačka 2) posle reči: "oboljenje" tačka se zamenjuje zapetom i dodaju se reči: "kod ljudi, životinja ili biljaka".
Narodni poslanik Milorad Krstin je ovim amandmanom imao nameru da preciznije formuliše ovaj stav, ali izgleda da Vlada misli da je nešto preciznije ako se ne pojasni. Tako je napisano u obrazloženju.
Kakva je šteta da se u zakonu naznači da biološki agens može da izazove oboljenja kod ljudi, životinja i biljaka? Nikakva, ali nekome to možda ne odgovara. Evo, naveo bih jedan primer zbog čega to nekome može da ne odgovara. Recimo, u slučaju trovanja životinja usled akcedenta sa biološkim agensima koji se mogu tu naći iz ko zna kojih razloga iz koje zemlje, neko može tražiti naknadu štete. Sada, pošto u zakonu koji ste ovde predložili ne piše da tu dolaze u obzir i životinje, svako ko tumači zakon može da se brani na taj način. Zato je amandman SRS i napisan, da bi se izbegla bilo kakva mogućnost ličnog tumačenja zakona i zato tvrdimo da je upravo naš predlog precizniji, a ne ono što je predložila Vlada.
Takođe, moram da kažem da je malo čudan put ovog zakona i usvajanje amandmana. Prvo, Odbor za zaštitu životne sredine je 18. oktobra razmatrao ovaj predlog zakona. bila je prisutna i ambasador Branka Martinović. Na načelnoj raspravi u Skupštini prisustvovala je, kao i danas ovde, ministar pravde Snežana Malović. Pre nekoliko dana Odbor za bezbednost se čak izjašnjavao o ovim amandmanima, a u obrazloženju se pominje i Ministarstvo spoljnih poslova kao neko ko je zadužen na neki vid sprovođenja ovog zakona. Verujte da danas nismo znali ko će doći da ovde predstavlja, ali eto vidimo da je opet ovde prisutna ministarka pravde Snežana Malović. Vas kao predstavnika Vlade pozvao bih da prihvatite amandman Milorada Krstina, s obzirom da ste verovatno zamenili teze pišući ovakvo obrazloženje za odbijanje amandmana. U stvari, mi smo se preciznije odredili, a ne predlagač. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, narodni poslanik Milorad Buha je podneo amandman na član 3. tačka 1) gde se kaže posle reči: "koristiti" dodaje se zapeta i reč "reklamirati". Zabrana reklamiranja bakteriološkog odnosno biološkog i otrovnog oružja je jedan od bitnijih preduslova za ostvarivanje svrhe donošenja ovog zakona i neophodno je da se među zabranama iz člana 1. i člana 3. ovog zakona nalazi i zabrana bilo kakvog reklamiranja navedenog oružja.
Opet je jedan dobar amandman SRS odbijen jer, podvlačim obrazloženje Vlade, konvencija ne sadrži reč "reklamiranje". Tako piše u obrazloženju. Opet postavljamo pitanje da li mi ovde usvajamo Predlog zakona o biološkom oružju ili repliku konvencije.
U ovom članu 3. tačka 1. navedeno je tačno 14. pojmova koji se odnose na zabranu u vezi biološkog oružja. Ja ću samo da ih nabrojim. Na teritoriji Republike Srbije zabranjeno je završavati, proizvoditi, posedovati, koristiti, stvarati zalihe, sticati, zadržavati, izvoziti, uvoziti, obavljati transport, tranzit, pretovar ili direktno ili indirektno na druga lica prenositi bakteriološko odnosno biološko oružje.
Pitam predstavnika Vlade šta je bio problem da se i reklamiranje biološkog oružja zabrani u Srbiji? Sada možete reći, a to ste napisali i u obrazloženju – amandman se ne prihvata iz razloga što Republika Srbija ne raspolaže naoružanjem koje je zabranjeno konvencijom. Iz ovog izvlačimo logički zaključak, da Srbija ima biološko oružje vi biste verovatno i prihvatili amandman, ali ga nemamo i čemu onda ovaj zakon. Ako ga nemamo, čemu onda ovi pojmovi kao "usavršavati"? Šta? Ništa jer nemamo biološko oružje. Posedovati. Šta da posedujemo? Ništa. Sticati, šta? Ništa. Ili, recimo, stvarati zalihe. Čega? Ničega. Da sada ne upoređujemo ono što piše u članu 3.
Eto vidite do kog apsurda ide Srbija u ovom trenutku. Baš u aktuelnom dnevnom redu imamo, recimo, zakone o pomorskoj plovidbi, o prekookeanskim brodovima, a mi ništa od toga nemamo, ali bitno je da imamo zakon. Verovatno ćemo jednog dana imati zakon o letu na mesec iz Srbije, ali videćemo.
Kada smo već kod reklamiranja, državni organi koji se bave visoko-tehnološkim kriminalom bi trebalo malo više da povedu računa o raznim internet sajtovima koji su u stvari škola i preko kojih se veoma prosto i lako izvodljivo zainteresovana lica upućuju kako da naprave i opasne otrove i eksploziv i kako da prenesu bolesti, biljne i životinjske, ali i bolesti koje napadaju čoveka i treba obratiti pažnju ko poseduje te sajtove. Verovatno postoje mehanizmi da se uđe u trag licima koja posećuju određene sajtove. To rade i osnovci, a recimo ne mogu policajci.
Verovatno znate da samo u poljoprivrednim apotekama možete nabaviti skoro sve elemente da bi ste napravili razornu bombu. Imali smo prilike da vidimo i na delu u Norveškoj gde je masovni ubica upravo od jedne tone veštačkog đubriva napravio bombu po uputstvima sa interneta uz pomoć koje je razneo centralni trg u Oslu.