Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Bojan Đurić

Bojan Đurić

Liberalno demokratska partija

Govori

Poštovani predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, za početak ću vam pročitati nešto: „Dovoljno je baciti jedan kritički pogled, pa da se vidi da Beograd ni po čemu ne liči na prestonicu. On predstavlja zbir našeg nemara i nehata, obrazac nesređenosti i murdarluka. Mi smo se razvijali i napredovali, a Beograd je i dalje ostao rogobatan, kriv, ružan, prljav, neuređen.“ Zamenite reč: „Beograd“ bilo kojim naseljenim mestom, bilo kojim gradom u Srbiji i dobićete isti rezultat. Ovo nije citat iz nekih današnjih novina, ovo je citat iz lista „Odjek“, objavljen 1911. godine. Dakle, pre 102 godine.
Sve što je ovde rečeno važi u Srbiji danas, izuzev činjenice da je ovakav Beograd i tada glavni grad činilo nekoliko hiljada nelegalnih objekata, a da danas u Srbiji imate gotovo milion i 300 hiljada takvih objekata.
Vi ste gospodine Iliću, juče govorili prilično slobodno, na neki način i fer, da zanemarimo na trenutak činjenicu da je u jučerašnjoj raspravi, na ovaj ili onaj način, bilo priznanja, pa nekoliko desetina kršenja zakona, da ne kažem, krivičnih dela i da je to u ovoj sali nailazilo, manje više na smeh, na uobičajen komentar – pa eto kakvi smo. To zapravo opisuje današnju Srbiju kao zemlju koja je i u ovoj oblasti počiva na burazerskim principima, kao gotovo i u svakoj drugoj oblasti društvenih odnosa.
Pitanje urbanizacije, modernizacije, uređivanja načina života, uređivanja gradnje, funkcionisanje pravnog poretka, funkcionisanja države kao servisa koji ljudima koji žele nešto da grade može u primerenom, razumnom, normalnom roku da obezbedi dozvole ukoliko ispunjavaju sve uslove, nije pitanje poslednje decenije i poslednjih nekoliko decenija, to je pitanje koje se konstantno izbegava u ovoj zemlji gotovo 150 godina. Krajem 19. veka je bilo potrebno 40 godina da se usvoji Zakon o Beogradu i gradnji u Beogradu, pa kad je napravljen gradski rejon i uslovi za gradnju u njemu, onda su ljudi, pošto je država odredila tako nemoguće uslove za dobijanje dozvola tadašnjih, počeli da beže van tog reona i da grade bez dozvole i da grade divlje. Kad se rejon proširio, onda se krenulo dalje.
Onda su dalje uticali mnogi privredni, ekonomski faktori, pa su se desile 90-te godine, pa kada danas najveća vladajuća stranka, Srpska napredna stranka, sa toliko žara, pokušavajući da objasni kako će rešiti ovaj tako dug i veliki problem, svu ili gotovo svu odgovornost pokušava da prebaci na one koji su bili na vlasti proteklih 10 godina, morali bi i da se sete kako je izgledala gradnja početkom 90-ih, recimo, na području tadašnje opštine Zemun.
Dakle, niko nije nevin u ovoj priči i to je jedan od glavnih razloga zbog koga LDP smatra da ni ovaj predlog zakona neće rešiti taj ključni problem. Ovo je ad hok rešenje. Vi ste, gospodine Iliću, juče rekli da će ono obezbediti trajno rešavanje, oslanjajući se, doduše, više na novonajavljeni zakon o planiranju i izgradnji nego na odredbe i rešenja koja će proisteći iz ovog zakona.
Pretpostavljam da ste, a niste to tako rekli, kao i mnogi ministri pre vas, želeli da kažete da će sada, kada se usvoji novi, revolucionarni zakon o planiranju i izgradnji, konačno biti podvučena ta crta i kako ćemo krenuti u svetlu, graditeljsku, dunđersku budućnost u kojoj će svi moći da dobiju dozvolu za najduže 30 dana, nestaće nelegalna gradnja, itd, itd.
Međutim, problem ni do sada, gospodine Iliću, a u to smo probali da uverimo i prethodne ministre, nisu nas slušali, nikada nije bio u samom zakonu. Problem je u haosu koji se stalno generiše u Srbiji, a taj haos pre svega generiše država. Dakle, ljudi su imali hiljadu problema da izgrade objekte. Ljudi nisu idioti, niko ne želi da gradi udžerice bez kanalizacije, bez vode, bez infrastrukture, nego im to država ne omogućava. Oni plaćaju poreze, država ne ume da im napravi put. Oni se jedva nekako snađu da razumeju onaj čuveni račun za struju za električnu energiju, i plate mučenici tu struju, a onda imaju pakao od šalterskog radnika do ćate srednjeg nivoa u tom javnom preduzeću oko priključka na struju. Desetinama godina je u ovoj zemlji činjenicu da li ćete imati običan telefonski priključak ili ga nećete imati, određivao odgovor nekog majstora na terenu, ima parice ili nema parice. Od toga je zavisilo da li će ljudi imati telefon.
Kada su neke prošle Vlade rekle – u redu, neki datum postoji iz 2010. godine, samo podnesite bilo kakav zahtev, ljudima su svi govorili podnesite makar i prazan papir sa potpisom i adresom i ušli ste u proceduru. Kada hoćete sa tako 700 hiljada zahteva da uđete u proceduru, u zemlji i kojoj svaka nova politička garnitura, i sami ste juče o tome govorili, dovede u sve opštinske, državne, republičke službe i javna preduzeća svoje kadrove, naravno da neće ti zahtevi biti rešeni.
Kada se političke partije koje su danas vlast, neke od njih su to bile i u prošlom mandatu, neke su bile žestoka opozicija, na demagoški i populistički način ponašaju u kampanji, pa kažu ljudima da će moći gotovo besplatno da legalizuju objekte. Znate šta je normalna reakcija ljudi i u vašem Čačku, i kako tako uređenom Zrenjaninu i u bilo kom drugom mestu u Srbiji. Oni kažu, hajde da malo zastanemo sa ovim postupkom pošto kada dođu ovi novi biće jeftinije ili daj da izgradim i posle 2010. godine nikada nije država povukla crtu, pa neće povući ni sada. Nekom je kompenzacija za glas merenje pritiska, nekom okvir za naočare, a nekome obećanje da će uspeti da legalizuje objekat. U međuvremenu obično od 100 kvadrata nastane 300 kvadrata.
Ali, kako da se ljudi drugačije ponašaju kad im je država takav primer. Vi gospodine Iliću kažete – a šta ja da radim, kako da ja podnosim krivične prijave protiv mojih kolega ministara? To što su radili ili rade vaše kolege ministri, a sami kažete, je ništa u odnosu na ono što se dešava na nekim drugim nižim, srednjim nivoima ove države. Toliko arbitrarnosti, samovolje, te odvratne osobine koje je ponovo generisala država u srpskom činovništvu, da za ručak, jagnjetinu, ili neki oblik koverte može sve, a zapravo ne može ništa. To je ključni problem.
Vi ni ovim zakonom ljudima ne obezbeđujete pravnu sigurnost. Ljudi ne znaju da li će, čak i ako ispune sve ove nemoguće uslove ili u velikoj većini slučajeva nemoguće uslove iz ovog zakona, da li će biti mirni, sigurni. Ne možete, gospodine Iliću, da pravite pravni poredak na činjenici ili na vašoj tvrdnji, uverenju, pa kada će komšija nekom svom komšiji da dozvoli da nešto gradi.
Oni samo u situaciji kada država ne obezbeđuje pravni okvir pokušavaju da se na neki način snađu. To je, ako već hoćete, ključni generator korupcije u ovoj zemlji na svakodnevnom nivou, pred milion šaltera.
Šta mislite, kakava je sudbina čoveka koji ode pred šalter, ako ministarka energetike čeka pola sata? Ok, Organizovaće se sledeći put, naučiće da prepoznaju ministarkinu boju glasa kad zove preko telefona pa će se ponašati ljubaznije i pristojnije, ali šta će se desiti kada neki obični čovek ode pred šalter? Vi nemate ni sve lokalne samouprave koje uopšte mogu, ili koje su mogle da prime zahteve po prošlom zakonu, neće moći ni po ovom zakonu.
Naravno da je i ovaj zakon na nekoliko mesta neustavan, zato što je situacija koju on treba da reguliše toliko nenormalna i iščašena, da gledajući u klasičnim kategorija ravnopravnosti i jednakosti građana pred zakonom ona uopšte nije razrešiva, zato što bespravna gradnja u Srbiji nije incident, nije posledica ambicije nekolicine ljudi da izbegnu zakon, ona je masovna pojava.
Ako imate milion i 300 hiljada objekata u ovoj zemlji koji su izgrađeni bez svih potrebnih papira, ako biste odlučili da te objekte rušite, naravno da ih nećete rušiti. To bi bilo veće razaranje ove zemlje nego sva razaranja u proteklim ratovima koja su se desila, recimo u prethodnih 200 godina.
Zašto je još problem za nas? Mi smo već rekli, koleginica Popović je juče, mislim na brilijantan način secirala sve probleme ovog zakona. Mi nismo slučajno podneli 32 amandmana na predlog vašeg zakona, gospodine Iliću. Ni jedan od tih amandmana nije običan amandman, „briše se“, ni jedan amandmana nije podnet u ambiciji da opstruiramo usvajanje ovog zakona.
Naravno da ne očekujemo da ćete usvojiti, očekujemo da najveći deo tih amandmana nećete usvojiti, zbog toga što bi on potpuno srušio tu vašu ambiciju, kad kažem vašu, ne mislim samo vas, nego čitave Vlade koju predstavljate, da nekako donesete pravni akt kojim ćete preskočiti prepreku koju je postavio Ustavni sud, da se zapravo u međuvremenu ništa ne reši, a da rasprava o ovo zakonu, gospodine Iliću, manjim delom vama, a najviše najvećoj vladajućoj stranci u ovom trenutku, posluži kao još jedno od oružja u postizanju nekih njihovih dnevno političkih ciljeva. Juče je u ovoj raspravi bilo toliko tog potpuno nepotrebnog anti - gradskog, anti - urbanog stava, posebno u odnosu na Beograd, i opet vam kažem, to nije prvi put.
Rušeni su u ovoj zgradi, doduše ne u ovoj, pošto pre nešto više od 100 godina ova zemlja nije imala ni zgradu parlamenta jer nije mogla da je izgradi između ostalog i zbog toga što je bila urbanistički neuređena, poslanici iz unutrašnjosti Srbije su tvrdili da ne treba da važi poreska olakšica u Beogradu za one koji izgrade dvospratni objekat, jer se tako narušava jednakost građana, pa zato delimično centar Beograda i danas izgleda ovako kako izgleda, a velika većina centara u gradovima po Srbiji je gotovo potpuno neuređena, uz pojedinačne palate koje su bile iskaz lične ambicije ili mogućnosti da se u nekom načelstvu ili opštini, kako mi danas govorimo, pronađe neka veza.
Ja verujem da su stotine hiljada ljudi koliko god imali nepoverenja prema ovome što mi radimo i parlamentu juče, onako pokušavali da se približe televizoru da bi konačno iz ove rasprave, ili televizijskih vesti koje su pratile ovu raspravu, razaznali kako će moći da legalizuju objekat, koliko će ih koštati legalizacija objekta i to je ključno pitanje.
Vi gospodine Iliću, ovim zakonom ne umete ili ne možete da odgovorite na ključno pitanje pod kojim uslovima, kojim rokovima i po kojoj ceni će ljudi moći da legalizuju objekte. Pošto smo mi političari, pa smo navikli da nešto kažemo a da se nešto podrazumeva, pa kada vi u pola glasa zapravo kažete da se neće rušiti ni oni objekti koji ne ispune uslove po ovom zakonu, ljudi u to baš ne veruju do kraja zato što su imali negativna iskustva, a ona druga polovina građana koja je uspela da dobije neke dozvole ili je sticajem okolnosti imala tu sreću da živi, ima tu sreću da živi u legalnim objektima. Oni se osećaju kao idioti, gospodine Iliću, kada se 15. put usvaja zakon o legalizaciji i kada se u obrazloženju efekata zakona kaže da će se konačno izjednačiti stanje i pravni tretman onih koji su legalno gradili i onih koji su nelegalno gradili. Znaju da neće biti srušen objekat i naravno da je nemoguće rušiti toliko objekata.
Imate još jedan problem, gospodine Iliću, to je klasičan problem u ekonomiji koji se zove problem besplatnog jahanja. Dakle, nisu svi objekti o kojima govori ovaj zakon, objekti u kojima živi jedan čovek ili jedna porodica, to su i objekti koji su izdeljeni na neke jedinice. Ljudi u takvim objektima su u različitim pravnim situacijama pošto nije moguće srušiti stan na trećem i petom spratu, a ostale sačuvati jer je za njih sproveden postupak legalizacije. Ni na jedno od tih pitanja ne odgovara ovaj zakon.
Čitav dan smo juče potrošili na raspravu ko je kome šta rekao, ko je kakav dil napravio, uz međusobnu raspravu da li ova zemlja ima u budžetu predviđena sredstva da učestvuje u nekim međunarodnim kreditima koje dobija za infrastrukturu. Nema, gospodine Iliću, neće ih imati i to nije pitanje da li je neko napisao neku cifru u Zakonu o budžetu ili nije. I da je napisao cifru, para ne bi bilo. Deficit je 260 miliona evra u avgustu, deficit do kraja godine će biti gotovo dve milijarde. Imate pad u investicijama, posebno u kapitalnim investicijama koji je gotovo 20% i neće se onda javiti ni armirači ni tesari i nećete imati ni nove generacije njih, pošto ova zemlja nije u stanju čak ni da sprovede malu maturu i upis u srednju školu na normalan način.
Dok nešto od toga ne reši ova zemlja, dok ne prestane ovde svaki put rasprava o tome ko je više nelegalnih objekata dozvolio ili tolerisao, ništa se neće promeniti. Imaćete milion i 500 hiljada nelegalnih objekata sledeći put. Ovde državni organi i državne službe mrze jedni druge, podmeću jedni drugima, u jednom deluj slučajeva zbog toga što su iz različitih partija, a u drugima prosto zbog toga što ne znaju šta bi od sebe. Svaka birokratija na svetu sama sebi neprestano izmišlja poslove, to će raditi i ova i videćemo kome ćete narediti iz javnih preduzeća da bilo kome uključi struju, vodu ili bilo šta drugo, ako postoji uredan zahtev za legalizaciju, ništa se od toga neće desiti, gospodine Iliću. Hvala vam na ovom vremenu.
Poštovani predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, uz puno poštovanje za ova konkretna pitanja o kojima su uglavnom govorile koleginice i kolege, ja ću probati da postavim dva načelna pitanja predsedniku Vlade, a u odnosu na, rekao bih, dva zaista ključna problema koja u ovom trenutku opterećuju čitavu zemlju i naše građane, mislim da je važno da o tome govorimo na početku ovog našeg redovnog jesenjeg zasedanja.            
Prvo je, naravno, pitanje novca, ekonomske i socijalne situacije, drugo je pitanje bezbednosti u našoj zemlji i mislim da su protekle nedelje, posebno protekli dani, pokazali da je situacija i u jednoj i u drugoj oblasti zapravo katastrofalna.
Dakle, prvo pitanje za predsednika Vlade i Vladu Republike Srbije je da li će uskoro predložiti, odnosno, da li će uopšte biti rebalansa budžeta za 2013. godinu i kako je moguće da je Vlada, a onda i vladajuća većina koja je u ovom parlamentu početkom jula glasala za Predlog zakona o izmenama zakona, odnosno rebalansu budžeta, prvom rebalansu za 2013. godinu, uspela da napravi toliko pogrešnu procenu, da će deficit do kraja godine, gotovo izvesno, biti za oko 300 miliona evra veći nego što ste vi i vaša Vlada, pre samo dva i po meseca procenili, rebalansom, prvim rebalansom budžeta za 2013. godinu?
Zašto tvrdim da će deficit biti makar 300 miliona evra veći nego što je to predviđeno rebalansom? Zbog toga što je, recimo, deficit samo u avgustu mesecu bio zapanjujućih 260 miliona evra. Verujem da će jedno od opravdanja Vlade biti da je s jedne strane avgust specifičan mesec, a sa druge strane da su neradni dani, odnosno vikendi padali tako da neki prihodi nisu iskazani u avgustu, nego će biti iskazani u septembru, ali svejedno, i dalje ostaje činjenica da su prihodi mnogo manji, da su rashodi nešto veći i da Srbija nema nikakve šanse da do kraja godine svede deficit na oko 178 milijardi dinara, koliko je predviđeno rebalansom budžeta.
Druga grupa pitanja odnosi se na to, ako u ovoj zemlji donosi zapravo ključne ekonomske odluke i da li Vlada planira da uštedama i reformama koje najavljuje razgovara sa ovim parlamentom i javnošću ili će i dalje, kao i neke vlade pre nje, MMF i Međunarodnu zajednicu koristiti kao strašilo u tom poslu?
Dakle, mi danima u javnosti slušamo, očigledno organizovane pokušaje da se pitanje nekih reformi, recimo, reforme penzionog fonda, reforme čitavog budžeta, delimično i poreskih reformi i privrednih reformi, prebaci na MMF, kako bi postojeća Vlada, a predsednik Vlade kao vajni levičar i socijalista u njoj, u tome prednjači, potpuno oslobodila svake odgovornosti. Hoćemo li u ovom parlamentu da razgovaramo o tome kolika treba da bude starosna granica za odlazak u penziju ili ćemo o tome razgovarati sa naslovnih strana novina?
Da li će, manje-više, tehnička misija MMF ovde predlagati reformske mere ili ćemo o tome razgovarati prvo mi koji predstavljamo sve one ljude koje će te mere pogoditi? Reforma radnog zakonodavstva i reforma penzionog fonda pogađa apsolutno svakog u ovoj zemlji, milion i 700 hiljada zaposlenih, milion i 700 hiljada penzionera i gotovo milion nezaposlenih u ovoj zemlji. Dakle, nije to pitanje budžaka međupartijskih pregovora u vladajućoj koaliciji, to je pitanje za svakog građanina ove zemlje. Hoće li se zaokruživati na kraju granica za penziju na 100 godina starosti, a da se istovremeno ne pomakne ni jedna druga reforma koja je neophodna? Dakle, to je druga grupa pitanja, zašto je deficit toliko veliki, da li će biti rebalansa i kako će se u to uklopiti najavljene mere, odnosno najavljene reforme od kojih do sada nismo čuli gotovo ništa?
Na samom kraju, poslednje pitanje za predsednika Vlade, koji je istovremeno i ministar unutrašnjih poslova, kako je moguće i šta preduzima da bi se to ispravilo, da se u našem društvu desila potpuna eksplozija nasilja poslednjih nedelja? Sramotno otkazivanje „Prajda“, mimo svih ustavnih garancija ljudskih prava i sloboda, okupljanje je samo poslednji događaj. Nedeljama pre toga eksplozija nasilja na našim ulicama postoji, u našim školama, među najmlađom decom u našim školama.
Liberalno demokratska partija je tražila sednicu resornog odbora, ništa se nije desilo, predsednik Vlade dodatno huška javnost. Moje poslednje pitanje je kada će sa tim prestati i zbog čega to radi?
Drago mi je da to kažete, gospodine Stefanoviću, ali to prosto nije tačno. Juče sam video predsednika Vlade koji je govorio o tome da je on odlučio, član 27, da ova sednica traje nekoliko dana, da se ne bi glasalo u ponoć. Samo se dogovorite ko je doneo tu odluku.
Član 27, član 107. Poslovnika. Prvo prethodni govornik, odnosno gospodin Cvijan, je izvređao čitavu opoziciju ovde. Tvrdio je da se mi prepucavamo ovde već treći dan i zato tražim da nadležne službe dostave ovom parlamentu da vidimo ko je više govorio u ova tri dana. Ja sam siguran da će se pokazati da su predstavnici vladajuće koalicije…
(Predsedavajući: Gospodine Đuriću, po čemu sam ja povredio Poslovnik?)
Po tome što niste opomenuli gospodina Cvijana, recimo da ne može da traži nemoguće od Vlade. Dakle, traži od Vlade, odnosno od opozicije da propituje kandidate za ministra o njihovom programu. Kandidati za ministre nemaju program. Program ima gospodin Dačić, to se zove ekspoze. Liberalno-demokratska partija je tražila pre početka ove…
(Predsedavajući: Ne, to nije povreda Poslovnika.)
Kako vi to možete da ocenite?
(Predsedavajući: Odgovoriću vam.)
Samo sačekajte da ja završim. Prvo morate da sačekate da ja završim, da obrazložim šta ja mislim, u čemu se sastoji povreda.
(Predsedavajući: Znam, ali vi vodite repliku gospodine Đidiću.)
Sa kim?
(Predsedavajući: Praktično na izlaganje Cvijanovo. Izvinite, molim vas.)
Ne po Poslovniku nije moguće da raspravljamo o programima pojedinačno ministara, kandidata za ministre. Morate to da znate gospodine Arseniviću.
Da li je moguće? Mi smo probali da obezbedimo raspravu odnosno razgovor sa kandidatima za ministre o njihovim programima, o tome se ovde govorilo u petak, gospodin Cvijan je bio protiv toga. Zato danas kažem da traži od nas, od poslanika u Narodnoj skupštini da vode raspravu i da postavljaju pitanja kandidatima koji ne mogu da govore. To je uvredljivo. Ja mislim da je to uvredljivo.
Dakle, nisam govorio ni o kakvim činjenicama i nisam ocenjivao da li je nešto istina ili nije istina. U tome se sa vama slažem, da na to ne možete da reagujete, ali samo tražim da reagujete na situaciju kada narodni poslanik traži od nas da radimo nešto što nije moguće po Poslovniku, a onda nas smatra neodgovornima zbog toga što to ne radimo. Ja mislim da nije pristojno da ispitujem nekoga ko ne može da mi odgovori.
Reklamiram član 107. Poslovnika. Meni ne smeta kada se premijer direktno obraća poslanicima mislim da je to sjajno za diskusiju, ali elementarno dostojanstvo moramo poštovati. Apsolutna je neistina da je ostalo milion ljudi bez posla posle 2000. godine, jer bi to značilo 2000. godine u Srbiji radilo dva miliona i 800 hiljada ljudi.
Samo kažem da nije bilo toliko ljudi u Srbiji…
Evo sada jedne povrede koja se odnosi na rad, to ću smeti da govorim, jel tako. Dakle, član 128, ako je milion ljudi ostalo bez posla možda bi troje ili četvoro njih uspelo da nađe posao u Skupštini Srbije, umesto ovih poslanika koji drže kartice u poslaničkim jedinicama, a nisu tu na dan kada se bira Vlada.
Reklamiram član 128. Stoje kartice u prvom redu SNS, u četvrtom redu, iza gospodina Drecuna, sada je kartica izvađena, u poslaničkim klupama Nove Srbije.
Molim vas da u skladu sa članom 128. nadležne službe uklone kartice.
Da bi se to desilo, onda mora u narednih godinu, godinu i po dana da se dogodi bum u privatnom sektoru. Vi ste pominjali delove ekonomije ili delove privrede, pre svega mala i srednja preduzeća, a to je isključivo privatni sektor. Zbog toga je za nas problem što i u ovim predlozima ili merama Vlade zapravo ne vidimo novo rasterećenje tog sektora. Malo čas kada sam govorio pomenuo sam 179 društvenih preduzeća u restrukturiranju, ali mi imamo i preko 700 javnih i državnih preduzeća. Svi u ovoj zemlji znaju da u njima postoji ozbiljan višak radnika, ili ako hoćete drugim i lepšim rečima – manjak produktivnosti. Manjak produktivnosti zapravo razara ovu zemlju i zbog toga budžet izgleda tako kako izgleda, zato što iz te skupljene privrede, koja tako malo radi, proizvodi ili odbacuje profita u onom delu gde profit uopšte postoji, ne može da se izvuče tih skoro 10 milijardi evra, koliko nam je godišnje potrebno za ovako nizak nivo javne potrošnje ili rashodne strane budžeta.
Kada govorimo o periodu posle 2000. godine, već sam rekao, a i vi znate da je tako visoka zaposlenost u Srbiji nege do kraja 2000. godine, odnosno do septembra ili oktobra 2000. godine bila više fiktivna nego stvarna. I tada se govorilo o tome da treba po svaku cenu sačuvati radna mesta i za to smo plaćali ceh i posle 2000. i posle 2008. godine. Mada, ja nemam problem sa tim. Mi smo sa ovih pozicija kritikovali i Vladu od 2008. godine i onu Vladu koja je vladala 2007. godine, a pre toga LDP, makar u ovom obliku, nije bila parlamentarna stranka. Zato mi je zasmetalo kada ste imali potrebu da posebno citirate za 600 i nešto posto, za koliko je poskupela električna energija od 2000. godine. Tu je ministarka energetike i siguran sam da će se složiti da je jedan od razloga teškog stanja u elektroprivredi još i danas, a pogotovo katastrofalnog stanja koje je postojalo 2000, 2001. i 2002. godine, i ta činjenica da je cena bila nerealno niska i da je zapravo to u potpunosti ili gotovo u potpunosti uništilo sistem, pa se zbog toga makar u prvih nekoliko godina posle 2000. godine prilično oštrijim, ali ja bih rekao socijalno-odgovornim rezovima ta situacija kako tako nivelisala, nikada do kraja, a onda su došle neke druge vlade i, čini mi se, bile vrlo neuspešne.
Član 27. Mislim da kada se sve završi niko neće biti naročito ponosan na ovo što se dešavalo, ali neću ulaziti u političke ocene.
Zašto intervenišem? Gospodin Babić je u svom prethodnom obraćanju rekao jednu vrlo opasnu stvar za koju ja mislim da bi morali da ga opomenete, ne mislim u formalnom smislu, ali da se to više ne bi dešavalo.
Rekao je da o otpuštenju gospodina Kneževića i gospodina Dragina, govori to gde je danas gospodin Knežević, a gde je danas gospodin Dragin.
Moram da podsetim i gospodina Babića i čitav ovaj parlament da lica koja su bila u pritvoru, nalaze se u pritvoru, nisu osuđena lica, a činjenica je da su gospodin Knežević ili gospodin Dragin bili u pritvoru ili pod nekim drugim merama, ne prejudicira njihovu krivicu, te vas molim da ne govorite da to govori o njihovom poštenju.
Tačno ste tako rekli, gospodine Babiću i to je bila jedina moja ambicija u ovom trenutku, da tu intervenišem jer mislim da tako dodatno trujemo atmosferu bez ikakve potrebe.
Uvaženi predsedniče, član 106. Poslovnika. Dopustili ste gospodinu Krkobabiću da, obavijen izmaglicom ne znam čega, ovde 20 minuta vređa čitavu Narodnu skupštinu. Prvo je deset puta izvređao postojeće članove Vlade i buduće članove Vlade, da bi ih na kraju pohvalio, a onda je počeo da optužuje opoziciju da se sprema da uđe u nekakve lukrativne poslove. Pošto se gospodin Krkobabić hvali da je ostvario profit od 400% u Poštama Srbije, onda verujem da mu je samo ta lukrativnost na pameti, ali mislim da ova rasprava mora da bude ozbiljnija. Ne mislim, gospodine Vučiću, da je mislio na DS kada je govorio o nečemu što u svojoj glavi doživljava kao konstruktivnu opoziciju, mislim da je mislio na LDP i da se uplašio da više neće moći onako kako je moglo do sada.
Niste vi, gospodin Krkobabiću, predstavnik milion i sedamsto hiljada penzionera. Možda ste predstavnik sto hiljada penzionera, ali u ovoj zemlji ima još milion i šesto hiljada penzionera. Možete da pričate 240 minuta, ali postoji jedno jednostavno pitanje. Dana 30. juna 2012. godine je istekao rok za raspisivanje konkursa za direktora Javnog preduzeća PTT Pošta Srbije. Da li je taj konkurs raspisan i da li nije raspisan zbog toga što vi imate 12 poslanika u Narodnoj skupštini i, između ostalog, izbor nove vlade zavisi od vas? To je jedino važno pitanje u ovom momentu.
Ovde ipak postoji neki zakon u ovoj zemlji, koji ne zavisi od tumačenja gospodina Krkobabića.
Dakle, ne može baš svako ko smatra da je bolji, a ima mnogo boljih od gospodina Krkobabića i u samim Poštama Srbije, da postanu direktori, zbog toga što nije raspisan konkurs. Razumem da ljudi nisu divljaci, ne mogu baš da upadaju i da obijaju kancelariju gospodina Krkobabića, nego pretpostavljam da žele da se jave na konkurs. Konkursa nema. Nije bilo moguće raspisivanje nikakvog konkursa po starom zakonu, pošto je Zakon o javnim preduzećima tako precizno napisan, i uz pomoć amandmana LDP, da je bilo obavezno raspisati do 30. juna 2013. godine, konkurs apsolutno u svim javnim preduzećima na koje se primenjuje taj zakon.
Ali, da ostavimo po strani tu jednu vrstu forme, gospodine Krkobabiću. Imam problem s tim što vi tvrdite da ćete raditi nešto što je direktno suprotno ekspozeu i programu Vlade za koju ćete glasati.
Kaže premijer Dačić, „socijalnu politiku treba izbaciti iz javnih preduzeća jer je jedini cilj privrednog društva profit“. Vi kažete – nema viška radnika, ima manjka posla. Meni to ne deluje kao politika koja je ostvariva u isto vreme. I nemojte se brinuti zbog tog engleskog, da malo čitate taj besmisleni list koji se zove „Glas osiguranika fonda PIO“, videli bi da tamo ima i dobrih stvari.
Tamo recimo, naše penzionere uče korišćenje kompjuterskih programa. Smatram da je to vrlo dobro. I kad već građani ove zemlje troše novac na izdavanje takvog lista bilo bi dobro da i vi ponekad nešto pročitate iz tih novina.
Reklamiram povredu člana 116, u vezi sa članom 106. Poslovnika.
Član 106. kaže da govornik može da govori samo o tački dnevnog reda. Sada je, gospodine Stefanoviću, na dnevnom redu izbor članova Vlade, u skladu sa ekspozeom koji je juče izneo premijer. Međutim, premijer je danas došao u Skupštinu sa potpuno novim ekspozeom. Dakle, ono što on danas govori ovde, ima vrlo malo veze, a vrlo često i suprotno u odnosu na ono o čemu je juče govorio.
Danas je gospodin Dačić ponovo stari Ivica Dačić, koji drži besmislena predavanja o razlici između klasičnih liberala, neoliberala, šta god to značilo, Obame i socijaldemokrata. To, gospodine Dačiću, nema nikakvog smisla, ništa nam neće doneti takva rasprava. Znate kakav je posao pred nama, pred vama pre svega, ali ja mislim pred celim društvom, kada je u pitanju reforma PIO fonda. U Sloveniji se sve raspalo kada su krenuli u promenu PIO fonda, a onda došli pred Ustavni sud koji je uveo pravilo stečajnih prava i sve se srušilo. Vlada, orijentacija zemlje, nakon toga delimično i privreda.
Šta mislite, šta čeka nas? Umesto da se time bavite, da počnemo ozbiljno da razgovaramo, kako ste juče predložili, o reformi PIO fonda, vi i dalje koristite skupštinsku govornicu, poziciju premijera, predsednika Vlade za ta sitna podmetanja – ko je kriv, ko je pljačkao?
Evo, ne znam, možda prigovarate DS da je sada za ponovno podržavljenje. Mi nismo. Mi smo za nastavak privatizacije, dovršetak privatizacije i mi to ne krijemo. Ono što je upropastilo privatizaciju do sada je što je taj privatni sektor koji je nastojao zatrovala država. Toliko je ima u svakom poslu, toliko pravila ona određuje, toliko guši sve da onda ovi koji se bave privatnim poslom ili gužvaju kapu i ćute ili su pokušavali da nađu neku, veliki deo njih, vezu sa državom i tako nastaje taj lanac korupcije ili kriminala. Umesto da o toj vrsti modernizacije govorite, vi pričate o tome ko je komunista, ko nije komunista. Koliko ja znam, u ovoj vašoj novoj Vladi samo jedan član je deklarisani komunista.
Član 107. Cenim ovo što je rekao gospodin Dačić da se više neće javljati, ali mislim da je važno da u ovom danu razjasnimo jednu stvar. Mislim da je povređeno dostojanstvo Narodne skupštine, a preko nje i svih građana Srbije.
Dakle, nemojte gospodine Dačiću nikada više da kažete ili da pitate nekog od svojih saradnika – a koliko je to država dala Sartidu? Zato što nikad ne daje država, uvek daju poreski obveznici, građani Srbije. To je jedino važno pitanje. Kada brinete, ja mislim da treba brinuti o nekoliko hiljada ljudi u Smederevu, ali onda brinite i o ostalih šest miliona 990 hiljada.
Mnogo je citiranja ovde bilo u prethodna dva dana. Neću sada direktno citirati, ali, na kraju, uvek imate jedno važno merilo. To je odličan reper kako treba da vodite politiku. Proizvođači uvek traže neku subvenciju, sindikati uvek traže nešto, ali na kraju su svi oni potrošači i poreski obveznici…
Javljam se po čl. 106. i 116. Poslovnika. Ozbiljno je uvredio dostojanstvo Narodne skupštine gospodin Dačić. Prvo je rekao da je premijer, a onda je pitao narodne poslanike ili gospodina Stefanovića, kao političkog direktora Ministarstva spoljnih poslova, ne znam da li to gospodin Stefanović jeste, da li ovakve stavove koje iznosi ovde iznosi i u kontaktima sa strancima ili preko ministarstva? Vi ste premijer, gospodine Dačiću. Ili to znate ili ne znate. Meni nije normalno, ako je vama normalno, da šef poslaničke grupe opozicione stranke bude direktor Ministarstva spoljnih poslova, ali vi ste odgovorni za to.
Kada govorite o gospodinu Đinđiću, on…
Nisam završio. Imam dve povrede Poslovnika.

Whoops, looks like something went wrong.