Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zlatan Jovanović

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, dobro je što je veliki broj narodnih poslanika uključen u ovu raspravu, ali nije dobro što se ministar Dinkić ovde pojavljuje sporadično i zadržava vrlo kratko u ovoj sali.
Naime, mislim da je vrlo bitno da ovaj predlog zakona razjasnimo do kraja, da bi i nama poslanicima bio jasniji, odnosno potpuno jasan, ali da bi i građanima koji su za ovo zainteresovani stvarno bio do kraja jasan.
Stiče se utisak da predloženi zakon nije jasan velikom broju poslanika koji su prisutni u sali, a mislim da i predlagaču nije dovoljno jasan i da ga predlagač nije dovoljno dobro obrazložio i napisao, tako da će verovatno biti velikih problema u primeni ovog zakona.
Želim da kažem ono što sam već jednom rekao pre nekoliko dana ovde, da ovo što se sada nudi građanima Srbije u vidu besplatnih akcija od prodaje nekih javnih preduzeća, u stvari samo su mrvice za sirotinju.
Posle jedne bogate trpeze, za kojom su sedeli samo probrani i privilegovani, i kada su oni završili svoj posao i napunili svoje stomake, sada su ove mrvice ostale sirotinji, da se sirotinji oči zamažu.
Ovo je samo bacanje prašine u oči narodu i neko obećanje da će nešto od ove privatizacije u Srbiji, koja je, uzgred budi rečeno, i najveći zločin prema građanima Srbije koji je izvršen u ovih nekoliko godina, da će i oni nešto dobiti po osnovu privatizacije u Srbiji.
Naime, sama privatizacija je jedna velika nepravda prema građanima Srbije.
Ovim zakonom se ta nepravda još produbljuje, još uvećava. Ovaj zakon, koji je pred nama i o kome raspravljamo i danas i prethodnih dana, u koliziji je i sa samim Zakonom o privatizaciji.
Voleo bih da me ministar sasluša i da mi pokuša odgovoriti, možda nisam u pravu, ali Zakon o privatizaciji, koji je usvojen 2001. godine i po kome privatizacija u Srbiji traje punih 6 godina, predviđa da se od onih preduzeća koja se prodaju tenderom, jedan deo kapitala - 15%, ako se dobro sećam, izdvoji i deponuje u tzv. privatizacioni registar i da se taj kapital, kroz akcije, po isteku procesa privatizacije podeli građanima Srbije koji nisu od privatizacije dobili ništa. Čak je Zakonom o privatizaciji definisano da se to uradi u roku od dve godine po završetku procesa privatizacije.
Ministar ode ponovo, tako da ćemo ostati bez odgovora. Nije mi jasno zašto se u sve ovo ulazi ako se upravo juče završenom raspravom o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o privatizaciji rok za privatizaciju produžava za još godinu dana, a već krećemo sa besplatnom odelom akcija.
Očigledna je ovde namera, to moramo da podvučemo, iako je rečeno više puta, namera predlagača da u ovom momentu izađe pred građane Srbije sa ovim predlogom, da bi dobio neki glas na ovim predstojećim izborima, znači da bi kandidat vladajuće koalicije dobio neki glas i po osnovu jednog ovakvog zakona.
Naime, nije se moglo ući u ovo dok se proces privatizacije ne završi i dok ne budemo znali čime raspolažemo u privatizacionom registru.
Voleo bih da nam ministar Dinkić, mada on izađe, kaže koliko je preduzeća privatizovano putem tendera i koliko je to kapitala do sada deponovano, odnosno registrovano u ovom registru, čime to sada raspolažemo i koliko će svaki građanin Srbije dobiti iz ovog registra?
Ono što je meni jasno i što želim da prenesem građanima Srbije, to je da je ovim zakonom predloženo da se građanima Srbije udeli, ovo namerno kažem - udeli jedan deo sredstava u novčanom obliku, znači u novcu, od prodaje akcija koje su već deponovane u ovom registru, a da se od onih javnih, državnih preduzeća, koja tek treba da prodamo, da će se od njih deliti akcije.
Znači, građani će dobijati na dva načina. Prvi oblik je novčani, gde će se deliti novac od prodaje akcija koje su u privatizacionom registru, a drugi deo je onaj u papirima, u akcijama od preduzeća koja još uvek nisu prodata.
Mene interesuje i voleo bih da čujem to ovde, čime to raspolažemo u ovom registru, koja je to nominalna vrednost, ako preračunamo po vrednosti po kojoj su plaćene akcije prilikom prodaje ovih preduzeća, i koliko bi to, pod uslovom da imamo četiri miliona građana u Srbiji koji nisu ostvarili ovo pravo, u ovom trenutku svaki građanin Srbije dobio u novčanom delu?
Ako je verovati gospodinu Branku Pavloviću, koji je u vreme prethodne Vlade, kada je ministar Dinkić bio ministar finansija, bio direktor Agencije za privatizaciju. Šta se među njima desilo u međuvremenu, ne znam. Zašto su odnosi poremećeni, to me ne interesuje, ali verujući njegovom izveštaju i njegovim izjavama, u ovom momentu, od onih akcija koje su deponovane u privatizacionom registru, svaki građanin Srbije bi dobio po 40 evra. Molim vas, to je ponižavajuće za svakog građanina Srbije - 40 evra, a naspram toga su tajkuni iz ove vlasti i iz svih vlada od 2000. godine, koji su uzeli milione i milijarde evra od kapitala kojim je Srbija raspolagala.
Sledeće pitanje, koje je ovde takođe bitno i na koje želim da ukažem, kaže u članu 12. ovog predloga: "Akcijski fond, koji ima obavezu da prodaje ove akcije iz registra, može da ovu prodaju poveri domaćim i stranim specijalizovanim finansijskim organizacijama ili brokerskim društvima".
Onda kaže u članu 16. da će se sredstva ostvarena prodajom deliti građanima po odbitku troškova prodaje, a troškove prodaje će propisati nadležni ministar. Uz svo ovo poniženje prema građanima Srbije, sada će dobar deo sredstava od ovoga da se utroši, odnosno da neko dobije po osnovu prodaje ovih akcija. Znači, ne može država sama da to proda, nego će taj posao ustupiti nekom drugom, nekom ko je blizak vlasti, nekom vašem tajkunu koji će i po tom osnovu da se dodatno obogati.
Takođe, pitanje koje ostaje ovde otvoreno jeste - po kojoj ceni će se prodati akcije iz ovog registra.
Naime, u članu 12. kaže - cena po akciji po kojoj akcijski fond prodaje akcije ne može biti manja od cene po akciji koju je platio kupac kapitala po osnovu privatizacija. Ko to može garantovati tu cenu? Nije mi jasno kako može zakon to propisati. Ako se već ide na tržište, onda se ne može unapred propisati cena po kojoj će se prodavati. To će tržište regulisati.
Šta ćemo ako ne dobijemo tu cenu? To je opet zakon u članu 17. propisao, ako se ta cena ne ostvari na tržištu, takvo društvo, preduzeće o kome se radi, ima obavezu da u roku od 180 dana, u skladu sa zakonom kojim se uređuje tržište hartija od vrednosti, obezbedi da deo kapitala tog društva koji je registrovan u registru bude podeljen na broj akcija sa pravom glasa itd.
Znači, onda ćemo ove akcije prepraviti i podeliti svim građanima koji imaju pravo. Zašto to ne uradimo odmah? Zašto pravimo dupli posao ako ne moramo i ako već delimo jedne akcije od javnih preduzeća, zašto i ovo što je registrovano u registru ne podelimo u formi akcija, već ponižavamo građane, da im delimo neke novčane iznose od po 40-ak evra, koliko će to da vredi u momentu prodaje.
Takođe, ono što ostaje kao otvoreno pitanje - šta je sa preduzećima koja su već bila na aukciji prodata, zaposleni su već tamo upisani i evidentirani kao vlasnici nekih akcija, nikada nisu ostvarili dividendu po osnovu tih akcija, u međuvremenu su ugovori raskinuti zbog raznoraznih problema. Oni su formalno vlasnici tih akcija. Te akcije faktički ne postoje, niti oni imaju ikakvu korist od toga. Šta će biti sa njima? Zašto i da li oni imaju prava?
Iz ovog predloga sam zaključio da oni nemaju pravo da se pojave kao nosioci ovog prava na besplatne akcije i šta će i na koji način oni neko pravo u procesu privatizacije u Srbiji ostvariti, gde je pravda za njih? Gde je prava za zaposlene u preduzećima koja se restrukturiraju, koja odu u stečaj, koja se likvidiraju?
U Zakonu o privatizaciji stoji da će oni dobiti deo naknade u novcu po prodaji preduzeća posle likvidacije i stečaja. Molim vas, oni dobijaju nekakav novac, ako uopšte dobije, tek po namirenju svih drugih troškova procesa likvidacije, odnosno stečaja, što hoće da kaže da neće dobiti ništa, jer posle svih tih troškova, odnosno namirenja tih troškova, neće ostati ništa. To je još jedna nova nepravda.
Pre nekoliko dana sam govorio o Raketi iz Užica. Imate primer Rakete i štamparije Rujno i drugih preduzeća, gde je privatizacija izvršena u jednom momentu, ugovor raskinut, preduzeća propala i sada zaposleni imaju papire, imaju neko nominalno pravo, nikada nikakvu dividendu nisu ostvarili po tom osnovu i sada ne mogu da budu nosioci ovog prava, ovaj zakon im to uskraćuje. Šta će biti sa njima? Da li će ikada išta dobiti od privatizacije u Srbiji?
Dame i gospodo, mnogo je pitanja koja je ovaj predlog otvorio, na koja nema odgovora. Očigledno je, sve se radi u izborne svrhe, da se neki glas dobije za svog kandidata, ali definitivno ostaje velika nepravda prema građanima Srbije koji su decenijama sticali imovinu kojom se sada ovako olako raspolaže.
Na kraju, poručio bih građanima Srbije da se previše ne raduju ovome što im se navodno nudi ovim zakonom, jer su od 2000. godine sve ovo višestruko platili kroz cene energenata i struje, ali i komunalne troškove i druge troškove života. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine potpredsedniče, ne znam zašto smo napustili onaj dobri običaj da o amandmanima raspravljamo samo u prisustvu ministra. Mi imamo ovde tri ovlašćena predstavnika Vlade po ovoj tački dnevnog reda, trenutno nema nijednog ovde, a mi pričamo o amandmanima.
Vratiću se malo na ono što sam sinoć pričao ovde, na primer privatizacije Kompanije "Novi dom". U međuvremenu sam dobio još materijala, pa imam obavezu prema ljudima koji su tamo bili zaposleni da iznesem i to.
Naime, rekao sam sinoć da se jedan od objekata, ustvari jedini proizvodni projekat, fabrika na Voždovcu, prodaje za osam miliona evra, što je polovina od ukupne cene koja je plaćena za Kompaniju Novi dom u procesu privatizacije. Ali, ono što je još ovde teže jeste činjenica da su vlasnici Kompanije, novi vlasnici, potpuno napustili osnovnu delatnost ove kompanije.
Naime, pored toga što ukidaju proizvodnju, oni su faktički ukinuli i maloprodaju, koja je bila osnovna delatnost, jer je najveći broj objekata upravo izdat u zakup. To su objekti, rekao sam sinoć, u centralnim delovima i Beograda i ostalih gradova Srbije gde su oni postojali, ovde je i spisak svih tih objekata, ne bih sada čitao da ne oduzimam vreme. Evo, znači, kako uz blagoslov Agencije i gde naravno sedi neko ko je iz iste partije i koće dati blagoslov na sve to, možete znači u prvoj godini, protivnoj ugovoru o kupoprodaji, da napustite i osnovnu delatnost, da otuđite i veliki deo imovine i tako se postaje naravno tajkun, kapitalista u državi Srbiji danas.
Sada, opet uz izvinjenje što ću malo odstupiti od konkretnog amandmana, ali bitno je jer se radi takođe o privatizaciji, vezano je za ovu tačku dnevnog reda, a imam obavezu prema zaposlenima i bivšim zaposlenima jednog preduzeća iz Užica, da iznesem njihov slučaj. Naime, radi se o saobraćajnoj preduzeću "Raketa" iz Užica, koje je nekada bilo među tri ili četiri najveća saobraćajna preduzeća u Srbiji. Evo, vidite kako je u procesu DOS-ovske privatizacije po tom modelu ovo preduzeće propalo definitivno i načisto.
Preduzeće "Raketa" je prodato javnom aukcijom 27. decembra 2002. godine. Prodato je fizičkom licu za 58 miliona dinara ili nešto više od 900.000 evra po tadašnjem kursu. Neto vrednost preduzeća, koja je procenjena od strane jednog stručnog tima, objektivno iznosi oko 20 miliona evra, i evo tog prvog problema koji imamo u svim privatizacijama. Već sam rekao da su sve privatizacije posebni slučajevi i da se o svakoj može knjiga napisati, o svakoj privatizaciji, to je znači preko 2.000 posebnih slučajeva kriminala u Srbiji u ovih sedam godina.
Za nekoliko godina, koliko je ovaj kupac raspolagao imovinom "Raketa", uspeo je da zaduži ovo preduzeće višestruko, znači u odnosu na onu cenu koju je platio, tako da su svi objekti, sva nepokretnost je pod hipotekom, izuzev perona na Autobuskoj stanici u Užicu, a čak su i pokretne stvari, odnosno autobusi uglavnom založeni, odnosno na njima je upisano založno pravo zbog mnogih zaduživanja koje je ovaj vlasnik napravio u ovih nekoliko godina.
Završni računi u svim ovim godinama su tako pravljeni da je saldo uvek bio pozitivna nula, tako da oni radnici koji su imali akcije po ovom zakonu nisu ostvarili ništa po osnovu dividende. Sad je tu jedan novi problem, novi momenat i novo pitanje koje treba postaviti, a koje je vezano za ovaj sledeći zakon koji imamo na dnevnom redu, ovu podelu besplatnih akcija u Srbiji - da li će ovi radnici, ne samo "Rakete", već i drugih preduzeća u Srbiji koji su formalno upisali akcije i negde su registrovani kao akcionari, a nikada ništa nisu ostvarili, niti će, da li će oni imati pravo, po ovom novom zakonu o podeli akcija građana Srbije, da ostvare bar to pravo, ako već ovo prvo nisu uspeli da ostvare?
Krajem avgusta 2005. godine uspostavljena je hipoteka nad poslovnim objektom Autobuska stanica Požega u korist poverioca Poreska uprava, filijala Užice, radi obezbeđivanja privremene naplate poreza u iznosu od 88 miliona dinara. Ovo je opet jedno zanimljivo pitanje. Kako je moguće da se napravi ovako veliki dug po osnovu poreza državi u jednom preduzeću koje je privatizovano, a da država na to ne reaguje godinama? Znači, dug se stvara mesecima i godinama se to gomila i kada dođe do neke cifre koja premašuje iznos koji je on platio za preduzeće, onda se tek država pojavi i stavlja pod hipoteku objekte da bi taj dug naplatila.
Zašto država ne reaguje blagovremeno i kod ovih preduzeća, kako revnosno reaguje kod onih malih sitnih preduzetnika kojima se naplaćuju kazne u astronomskoj visini vrlo brzo i ekspeditivno?
U junu 2007. godine "Raketa" je izdala u zakup perone i pripadajuću infrastrukturu u Užicu jednom privatnom preduzeću iz Užica, iako je pre toga postojao dogovor između rukovodstva "Rakete" i lokalnih vlasti da se to uradi licitacijom i utvrđena je početna cena od milion dinara mesečno. Preko noći je od lokalnih vlasti stiglo naređenje da se ne ide na licitaciju, već da se to bukvalno ustupi ili pokloni, čitajte, jednom privatniku iz Užica.
Sve to što je trebalo na licitaciji da ostvari i veću vrednost od milion dinara mesečno predato je jednom privatniku iz Užica, uz obavezu da uposli 60 radnika koji su već radili na tim poslovima, da im isplaćuje minimalne zarade, minimalne zakonske zarade, da im isplaćuje topli obrok u iznosu od 1.500 dinara mesečno i da preko toga zakupodavcu "Raketi" isplaćuje 20.000 dinara mesečno. Pitam, da li je moguće u Srbiji u ovom momentu zaraditi više od minimalne zarade koja je zakonom propisana?
Dalje, u julu ove godine konačno, posle višegodišnje agonije, raskinut je ugovor o kupoprodaji "Rakete". Trgovinski sud u Kraljevu, a zatim i Viši trgovinski sud su to učinili, ugovor je raskinut i po zakonu Agencija je prenela kapital Akcijskom fondu. Verovatno će ići ona zakonska procedura dok se ponovo ovo preduzeće ne pojavi na novoj aukciji za privatizaciju.
Postavlja se pitanje šta sa obavezama ovog preduzeća, šta sa tim kapitalom, odnosno kolika je sada ta nova vrednost užičke "Rakete". Posle raskida ugovora, pre nekoliko dana, HVB banka je aktivirala hipoteku na deo stanične zgrade u Užicu.
Na licitaciji koja je održana pre nekoliko dana, a posle raskida ugovora, kao kupac pojavljuje se opština Užice i kupuje deo stanične zgrade za 23 miliona dinara.
Možda to ne bi bilo čudno da u opštini Užice postoje legalni organi vlasti, da je tamo situacija redovna. Međutim, u opštini Užice situacija je neregularna, neredovna ili vanredna, i to traje više od godinu dana, odnosno zvanično više od godinu dana u opštini Užice su privremene mere. Zvanično već godinu i po dana ne postoji SO Užice, što je protivno zdravom razumu i svim zakonskim propisima, ali niko u državi Srbiji na to ne reaguje.
U takvoj situaciji privremeni organ donosi odluku da osnuje novo javno preduzeće za javni prevoz i donosi odluku da kupi deo stanične zgrade, kako bi se, verovatno, počelo sa stvaranjem tog novog javnog preduzeća.
Naravno, ništa nije slučajno, jer je pre izvesnog vremena u Užicu Opštinski odbor DS počeo da deli jedan ovakav pamflet, na kome se građani pozivaju da se bukvalno izjasne, ovo ima oblik ankete, da li su za formiranje novog javnog preduzeća za gradski prevoz, jer život ne može da čeka, kako to ovde stoji.
Verovatno je cilj DS u Užicu da iskoristi ovu neregularnu situaciju tamo, da formira još jedno javno preduzeće i da smesti svoje nezaposleno članstvo u to javno preduzeće, jer je, naravno, ono što imaju od javnih preduzeća pod kontrolom do sada malo da bi se svi smestili tamo.
Vidite, ovde je jedna slika na kojoj je prikazan autobus iz kultnog filma "Ko to tamo peva" i jedan savremeni, pa stoji - ovako je sada, a ovako treba da bude. Tačno, ovako je sada u vlasti DOS-a, u privatizaciji DOS-a, a ovako je bilo pre te privatizacije u užičkoj "Raketi". Ovako je bilo i ovako bi trebalo da bude da nije bilo ovakve privatizacije u užičkoj "Raketi".
Prema tome, postavljam pitanje, ne znam kome, pošto ministar nije tu, ali ovo se prvo odnosi na ministra Markovića - da li je moguće da privremeni organ u Užicu traje duže od godinu dana? Da li je moguće da privremeni organ, bez obzira na njegovo trajanje, može da donese takvu odluku da formira javno preduzeće? Da li je moguće da privremeni organ može da izdvoji tolika sredstva u budžetu za takve namene da to sve plate građani Užica?
Dame i gospodo, ovo je samo jedan od primera privatizacije u Srbiji, privatizacije koja je jednom malom broju ljudi, koji su u režimu od 2000. godine, donela bogatstvo, enormno bogatstvo, a na drugoj strani je ostavila veliki broj ljudi, građana ove zemlje, da žive na ivici egzistencije.
Kada sam pre neko veče gledao emisiju "Upitnik" na Prvom kanalu RTS-a, u kojoj su gostovali ministri koji bi trebalo da budu danas ovde i kako voditeljka reče ova podela besplatnih akcija građanima Srbije može se nazvati i bakšiš za narod. U prvom momentu sam pomislio da je to i adekvatan naziv.
Međutim, čini mi se da su ovo samo mrvice koje su ostale sa jedne bogate trpeze koja se zvala privatizacija u Srbiji pod vlašću DOS-a.
Dame i gospodo narodni poslanici, očigledno da je rasprava o ovom predlogu izuzetno zanimljiva, pa se veliki broj poslanika javlja za diskusiju, a stiže nam i veliki broj poziva građana koji se, ojađeni ovom vašom privatizacijom u proteklih sedam godina, javljaju da kažemo neku reč i o njihovim problemima.
S obzirom na to da nisam imao vremena da se javim povodom amandmana gospodina Martinovića i gospodina Buhe na član 3. ovog predloga, sada ću, uz izvinjenje vama, da se vratim na član 3. Predloga zakona, koji se odnosi na član 12. osnovnog zakona.
U tom članu 12. govori se o pravu koje može imati potencijalni kupac, ili ko može biti potencijalni kupac kapitala i imovine, a ko ne može biti kupac kapitala i imovine u procesu privatizacije.
U stavu 3. stoji da kupac kapitala ili imovine ne može biti: 1. domaće pravno lice koje posluje većinskim društvenim kapitalom, što je logično; 2. fizičko lice, pravno lice i osnivač pravnog lica koji prema subjektu privatizacije ima dospele neizmirene obaveze, što je, takođe, logično; 3. fizičko lice, pravno lice i osnivač pravnog lica sa kojim je raskinut ugovor o privatizaciji, što je logično; 4, i to je ta novina koja je pompezno najavljivana ovih dana u medijima, da to ne može biti fizičko lice koje je osuđivano ili protiv koga se vodi postupak za sledeća krivična dela, pa su taksativno navedena krivična dela koja se ovde smatraju teškim za slučaj kupovine kapitala ili imovine u procesu privatizacije.
Odmah da kažem da je ovo moglo da se reši mnogo jednostavnije, pa da se kaže – sva lica koja su osuđena na određenu vremensku kaznu ne mogu biti kupci, ali to sada nije predmet mog izlaska ovde.
Naime, čitajući prvi put ovaj predlog, i pre završetka člana 3. sam postavio pitanje – šta je s osnivačima pravnih lica, da li ona pravna lica čiji su osnivači osuđivani ili se protiv njih vodi krivični postupak mogu biti kupci imovine ili kapitala?
Onda sam odgovor našao u poslednjem stavu 3. člana, gde stoji da kupac kapitala ili imovine ne može biti ni privredno društvo u kojem se lice iz stava 3. tačke 2. 3. i 4. ovog člana smatra kontrolnim članom ili kontrolnim akcionarom, u smislu zakona kojim se uređuju privredna društva.
Ako se pogleda Zakon o privrednim društvima, tamo ne piše da je kontrolni član ili kontrolni akcionar ono lice koje raspolaže sa 50%, odnosno više od 50% akcija ili glasačkih prava u društvu.
Sada postavljam jedno logično pitanje i voleo bih da dobijem odgovor odmah, ako je moguće. Da li to znači da, po ovim izmenama Zakona, kupac imovine i kapitala može biti pravno lice u kome je jedan od osnivača, recimo, suvlasnik, sa manje od 50%, osuđivan za krivična dela ili se protiv njega vodi postupak? Po ovom zakonu, to može.
Lično, mislim, Poslanička grupa SRS-a, takođe, da to nije dobro, da ćemo imati u praksi mnogo takvih slučajeva, da će doći do dogovora između suvlasnika u akcionarskom društvu ili nije bitno kakvom privrednom društvu, od kojih je jedan onaj koji ne ispunjava uslove ovog zakona, drugi ih ispunjava i taj je, navodno, većinski vlasnik, a oni će da se dogovore, pa će da učestvuju u privatizaciji, da kupe privredno društvo. Na taj način će i neko ko je osuđivan i za teška krivična dela, suvlasnik je nekog pravnog lica sa manje od 50%, što može biti i 49%, doći u poziciju da bude kupac u procesu privatizacije.
Mislimo da ovo nije dobro. Nažalost, nismo amandman na ovo podneli, ali bi trebalo da se ovde interveniše dok to predlagač može da uradi. Evo, na jednom primeru, da to plastično i obrazložim.
Recimo da je izvesni gospodin Aleksandar Vlahović jedan od osnivača pravnog lica koje se zove „Eki investment“ i da je vlasnik 51% kapitala, a da je drugi ortak vlasnik 49% kapitala, da je taj drugi osuđivan za krivična dela ili se protiv njega vodi postupak. To pravno lice, po ovom zakonu, može da učestvuje u privatizaciji i da kupuje preduzeća, odnosno kapital i imovinu u procesu privatizacije. Tako je po ovom zakonu.
Kako to izgleda i da ova sličnost nije slučajna, već namerna, evo, na primeru „Novog doma“. Preduzeće „Novi dom“ je privatizovano pre godinu dana. Kupio ga je konzorcijum tri pravna lica, od kojih je jedno „Eki investment'' d.o.o. „Novi dom“ je prodat za 17 miliona evra pre nepunih godinu dana. Šta je sve bilo u vlasništvu „Novog doma“, ne bih sada pričao pojedinačno, to postoji u ugovoru.
Šta se dešava? Posle nepunih godinu dana, ovaj konzorcijum traži od Agencije za privatizaciju saglasnost da otuđi deo imovine, iako to po zakonu ne bi mogao da učini. Naravno, pošto je direktor Agencije partijska drugarica, mislim da je gospođa Vesna Džinić sada direktor Agencije, ona daje saglasnost i sada se prodaje jedan objekat, i to fabrika, jedini proizvodni objekat „Novog doma“, fabrika na Voždovcu, po ceni od 8,5 miliona evra.
Znači, sav ostali kapital, svi ostali objekti, kojih ima više u Beogradu i u skoro svim gradovima Srbije, i to na najboljim lokacijama, ostaju za onih 8,5 miliona evra, koliko ostaje kada se ovo proda.
Po ugovoru, ovaj konzorcijum, odnosno vlasnici, trebalo je da investiraju oko 3 miliona evra u „Novi dom“, i to za izgradnju proizvodnog pogona i adaptaciju prodajnog prostora.
Sada se postavlja logično pitanje – ako su imali obavezu, po ugovoru, da investiraju u izgradnju proizvodnog pogona, zašto prodaju postojeći proizvodni pogon?
Drugo pitanje. Po njihovom elaboratu, postojeći proizvodni pogon, bivša fabrika „20. oktobar“ na Voždovcu, bila je najlošiji deo preduzeća, poslovala je s gubicima i odjednom se za nju dobija polovina ukupne sume za koju je kupljeno celo preduzeće.
Kako tako loša fabrika može da postavi tako dobru cenu na tržištu, ili kako ukupan kapital koji je prodat vredi tako malo, samo 17 miliona evra? Takođe se nameće pitanje – šta je sa radnicima zaposlenim u Fabrici "21. oktobar"? Gde su oni u svemu ovome?
Ovo je samo jedan od primera, kojih ima koliko i privatizacija u Srbiji, preko 2000 ovakvih primera u Srbiji, da je neko namerno potcenio vrednost imovine koja se prodaje, da bi, opet, neko drugi to uzeo za male pare, na štetu ove države, na štetu onih koji su decenijama sticali, a oni su danas ostali bez posla, bez ikakvih prihoda.
Deplasirana je priča o statistici, gospodine Vujadinoviću, kako je, statistički, plata mnogo veća nego što je bila pre sedam godina, jer znate onu Vibovu – statistika - naša dika, što poželi, to naslika.
Hvala, gospodine Albijaniću, na sugestijama. Još par rečenica i završiću.
Gospodine Vujadinoviću, ako uzmemo da direktor NIS-a prima platu 7000 evra, da bismo došli do proseka od 300 evra, na drugoj strani treba da imamo 30 radnika sa 100 evra zarade, a takvih je u Srbiji na stotine hiljada, koji imaju 100, ili manje od 100 evra zarade. Pre nekoliko dana pročitao sam u dnevnoj štampi da u Srbiji skoro 400.000 penzionera prima manje od 8.600 dinara.
Da li neko razmišlja o tome? Lepo je kad vam je prijatelj ili partijski kolega na čelu ministarstva, ili na čelu Agencije za privatizaciju, ili na čelu neke kuće za procenu kapitala, pa se sve to uveže, spoji i za male pare kupe preduzeća, kupi kapital i onda ste gospodin. Šta ćemo sa ljudima koji nemaju od čega da žive u ovoj državi? Takvih je najviše.
Hvala na pažnji.
Dame i gospodo narodni poslanici, mnogo je otvorenih pitanja u ovom predlogu zakona i molim ministra da pokuša da nam odgovori na neka od tih pitanja.
Nažalost, ministar nije našao za shodno da nam bilo šta detaljnije kaže o ovom predlogu, pa ostaje nejasno da li je upoznat s ovim i koliko sve ovo poznaje i razume. Utisak je da ovo nije pisalo Ministarstvo, već da je to došlo sa strane.
Želim da postavim još nekoliko pitanja i molio bih ako mogu da dobijem odgovore, jer sam zainteresovan da neke stvari ovde razjasnimo. Mi smo pokušali našim amandmanima da ovo popravimo koliko je moguće. Uz izvinjenje, ja ću se vratiti malo unazad, neću pričati konkretno o članu 14, jer imamo još nekoliko dilema koje nisu razjašnjene.
U članu 5. stoji da rezervni sastav Vojske čini aktivna i pasivna rezerva.
Postavljam pitanje, šta je aktivna rezerva, jer se u istom članu, dalje, govori da se aktivna rezerva popunjava na osnovu ugovora? Da li to znači da ćemo praviti, verovatno, po ugledu na američku vojsku, ugovore sa ljudima koji su ranije odslužili vojni rok i da će oni po tim ugovorima biti obavezni da se uključe u neke vojne operacije, kada to zatreba?
Ne znam da li će ministar odgovoriti na ovo. Ako hoćete, da prekinem i da sačekam odgovor, a ako nećete, da na osnovu svojih pretpostavki nastavim dalje. Da nastavim? Dobro.
S obzirom na to da u Srbiji postoje četiri pešadijske brigade, po mojim informacijama je tako, cela zapadna Srbija je ostala bez ijednog vojnika, od Drine do Kraljeva nema vojnika, objasnite kako sada rezervista iz Bajine Bašte, odakle ja dolazim, koji ima želju i nameru da bude rezerva, da potpiše taj vaš ugovor? Kako ćete njega uključiti u sastav neke jedinice? Gde će biti njegov raspored, u Kraljevu? U Kraljevu ima dovoljno rezerve da popuni planirani rezervni sastav brigade koja je tamo smeštena.
Gospodo, ovo nije dobro, Vojska se totalno uništava.
Drugo pitanje koje otvaram ovde jeste da nam objasnite kolika je zona odgovornosti jedne pešadijske brigade u odbrani, koju to dužinu fronta u odbrani može da pokrije jedna pešadijska brigada?
Po informacijama koje imam, jedan odred može da pokrije maksimalno kilometar i po fronta u odbrani, odnosno jedna brigada može da pokrije četiri i po do pet kilometara. Sa četiri brigade ne možemo da pokrijemo granicu prema Kosovu, od Preševa do Raške, i da nijednog vojnika više u Srbiji nemamo na raspolaganju. Ako je to pametno, onda da svi glasamo za to i da prihvatimo da imamo takvu vojsku Srbije.
Nije ovo ništa novo, jer su 2001. godine oficiri kontraobaveštajne službe došli do ovih informacija, već tada je Amerika pripremila i to je došlo do naše vojske kao informacija šta nam se sprema, a tadašnji državni i vojni vrh, prvenstveno, državni, to je prihvatio. Tada su penzionisani najsposobniji srpski oficiri, penzionisani su pukovnici u 40. godini života, ljudi koji su imali ogromno iskustvo, koji su prošli ratove, ljudi koji su bili u najboljim godinama da vrate otadžbini ono što je u njih uloženo kroz školovanje.
Pukovnik sa 40 godina, generali sa 47, ili 48, to vam je to.
Dalje, u čl. 6. i 7. date su definicije pripadnika Vojske, pa zatim vojnih lica, pa profesionalnih vojnih lica. Toliko je to loše definisano da je, prosto, smešno.
Ako već pravite nešto, zadržite neku formu, bar da to formalno bude korektno.
U članu 6. stav 4, prvi put se u ovom zakonu pominju multinacionalne operacije. Šta je to?
Gde je to ranije pomenuto u zakonu, kakve su to operacije? Očigledno, sve što se ovde čini jeste da Srbija obezbedi dvadesetak hiljada vojnika koji će biti dovoljni da se, u nekoliko smena, šalju na razna žarišta, da zastupaju američke interese. Ovo je sve kreirano tamo, u Americi, u NATO-u, i vi samo sprovodite njihove naloge.
Ja vas molim da nam odgovorite na ova pitanja, ako znate. Ako ne znate, kažite – ne znamo, to nam je naloženo, to izvršavamo, i svi znamo onda na čemu smo.
Dame i gospodo narodni poslanici, već sam rekao da predlog koji je pred nama nije pisao ni ministar, niti bilo ko u Ministarstvu, ovo je napisano na drugom mestu, ali ono što je tužno ovde jeste da ni ministar ni bilo ko iz Ministarstva, od njegovih saradnika, nije ovo pročitao. To je najveći problem. To ću i dokazati na primeru člana 19.
Malopre smo imali jedan amandman gospodina Bakovića, čini mi se na član 19, kojim je trebalo izbrisati stav 3. ovog člana. E, sada, stav 3. ovog člana glasi – načelnik Generalštaba može ovlastiti neposredno počinjene starešine u Vojsci Srbije za obavljanje poslova iz stava 1. tačke 4) ovog člana. Stav 1. glasi – načelnik Generalštaba i starešine Vojske Srbije komanduju i rukovode Vojskom Srbije u skladu sa zakonom i aktima komandovanja pretpostavljenih. Nigde ne postoji u stavu 1. ni prva, ni četvrta, ni bilo koja druga tačka.
Znači, niste imali toliko odgovornosti da bar ovo pročitate i da to formalno uredite, nego je ostalo ovako kako jeste i kako ćete, naravno, i izglasati, velika većina, ne vi. Velika većina poslanika koja podržava ovu vladu uopšte i ne gleda ovo i ne čita, njih to i ne interesuje, oni samo glasaju, kada dođe dan za to.
Što se tiče člana 20, imamo dva amandmana dve poslaničke grupe, koji su istovetni – da se stavovi 4. i 5. brišu. Zamolio bih sada, ako neko od poslanika zna šta je podoficirski kor, da izađe i da nam objasni. Ministar to ne zna, ali ako neko od poslanika slučajno zna, neka izađe i neka kaže, da svi koji smo u sali prisutni znamo. Da li je to neko pevačko društvo u Vojsci ili nešto drugo i, ako postoji podoficirski, gde je oficirski? Zašto nema njega?
Molim vas, ja sam razgovarao s visokim oficirima i oni koji su proveli u Vojsci 20 i više godina u aktivnoj službi ne znaju za ovo. Nemojte prepisivati nešto za šta ne znate ni šta je, ni kakva mu je uloga i funkcija, ni kako će se organizovati.
Ako je to neka družina, udruženje, ili već šta, to se ne uređuje ovim zakonom. Postoje drugi propisi na osnovu kojih se to može urediti, ali, ministre, vi uporno ćutite, mudro ćutite, verovatno po onoj, nije narodna, ali je dobra – bolje je ćutati itd.
Dame i gospodo, na član 39. podneta su dva amandmana u istovetnom obliku, s jednom malom razlikom, što smo mi taj naš predlog stavili na drugo mesto u ovoj listi uslova. Poslanička grupa SPS-a je to ostavila kao poslednju tačku na listi ovih opštih uslova za prijem u profesionalnu vojnu službu. O čemu se ovde radi?
Članom 39. propisuju se opšti uslovi za prijem u profesionalnu vojnu službu. Evo, da pročitam ceo član, da vidimo šta se tu predlaže od strane predlagača: „Za profesionalno vojno lice može biti primljen državljanin Republike Srbije koji ispunjava sledeće opšte uslove: 1) da je punoletan; 2) da je zdravstveno sposoban za službu u Vojsci Srbije; 3) da ima propisano obrazovanje; 4) da mu ranije nije prestajao radni odnos u državnom organu zbog teže povrede dužnosti iz radnog odnosa; 5) da nije osuđivan na kaznu zatvora od najmanje šest meseci.“
Drugi stav kaže: „Profesionalna vojna lica primaju se u službu prema potrebi službe, na radna mesta propisana formacijom“.
Ovde se postavlja, prvo, pitanje na koja se lica odnosi ovaj član? Da li se to odnosi na ona lica koja idu u vojne škole, srednju vojnu školu i Vojnu akademiju, ili na lica iz građanstva koja se naknadno primaju po završenom školovanju i primaju se prema potrebama Vojske u profesionalnu vojnu službu?
Članom 8. Predloga zakona propisano je ko su to profesionalna vojna lica, a to su oficir, podoficir i profesionalni vojnik. Takođe, članom 9, u poslednjem stavu, kaže se – profesionalni vojnik je lice koje ima najmanje osnovno obrazovanje, koje je odslužilo vojni rok pod oružjem ili je na drugi način vojno obučeno i koje je u radnom odnosu na određeno vreme radi obavljanja vojnih dužnosti.
Ovde je već precizirano da profesionalni vojnik mora biti lice koje ima završenu vojnu obuku pod oružjem. Prema tome, član 39. odnosi se na oficire i podoficire koji se iz građanstva primaju u profesionalnu vojnu službu. Nama je neshvatljivo da se za oficira primi lice iz građanstva koje nije odslužilo vojni rok pod oružjem.
Bez obzira na obrazloženje koje ste dali kada ste odbili ovaj amandman, da se ovim regulišu i prava žena koje, takođe, mogu konkurisati na ova mesta, to se moglo urediti i posebnim uslovima ili malo drugačije definisati u ovom članu, da ovde u zakonu, u opštim uslovima, imamo obavezu za pripadnike muškog pola, da moraju biti s odsluženom vojnom obavezom pod oružjem, ukoliko konkurišu za mesta podoficira, odnosno oficira.
Šta još nije ovde jasno? Nigde se ne pominje konkurs. Da li se ova lica primaju putem konkursa, ili će na neki drugi način, nekim drugim kanalima da se ova lica primaju u profesionalnu vojnu službu?
Član 40. govori o studentima Vojne akademije i tu stoji, u drugom stavu, da se student Vojne akademije, danom završetka školovanja, prima u profesionalnu vojnu službu bez konkursa i unapređuje u čin potporučnika i od tog dana postaje oficir. Znači, tu je precizno rečeno da studenti Vojne akademije idu bez konkursa, ali se u 39. članu ne pominje konkurs za lica iz građanstva, a mislim da ta lica moraju da se primaju samo i isključivo putem konkursa, javnog, koji se objavljuje u sredstvima javnog informisanja.
Takođe, u članu 40. se ne pominju učenici srednje vojne škole, ili ta škola više ne postoji?
Ne postoji više. Znači, i to ste ugasili.
(Iz sale: Ukinuta je 1993. godine)
Odlično, ugasili ste i srednju vojnu školu, više je nema. Od 1993? Nisam informisan. Mada mi je to nepojmljivo, neshvatljivo, ali ako je to tako, onda nemam više ništa da dodam na ovo.
Mislim da je bilo mesta da se ovaj amandman prihvati, da se ovo precizira u ovom članu 39, da ne bismo imali neke nedoumice sutra u primeni ovog zakona. Hvala.
Dame i gospodo, iako je amandman prihvaćen, moram sa par reči da vam se obratim. Naime, ja sam danas na članu 19. dokazao, znači na jednom primeru, da ministar i ekipa Ministarstva nisu ni pročitali ovaj zakon i, evo, ovo je sad drugi dokaz da oni nisu to ni pročitali.
Naime, u članu 42. u prvom i trećem stavu su dva termina koja se isključuju. U prvom stavu se govori o prijemu u profesionalnu vojnu službu lica iz građanstva i stoji da se u ovu službu primaju lica na određeno vreme do tri godine, a u trećem stavu istog ovog člana stoji da se ugovor o radu na određeno vreme zaključuje na tri godine. Znači, isključuju se ova dva stava, ove dve odredbe. Naravno, ja sam tu intervenisao, pa je to prihvaćeno i to je dobro.
Pored ovoga imamo ovde još par primedaba. Ja sam u načelnoj raspravi rekao, nije mi jasan taj ugovor koji se ovde pominje, koji se zaključuje sa licem koje stupa u profesionalnu vojnu službu. Zašto ovim članom, ovim zakonom nije malo bliže uređeno koje su obaveze profesionalnog vojnog lica kada stupi u vojnu službu? Tada sam rekao da imamo primere, i pomenuo sam tačno kada se to desilo, primer trećeg bataljona vojne policije u Nišu 1998. godine, kada su vojnici, odnosno policajci po ugovoru posle naređenja da idu na Kosovo došli u komandu i raskinuli ugovore; 90% jedinice je raskinulo ugovore i ostali smo bez jedinice.
Ako je intencija da se Vojska Srbije profesionalizuje i ako se to bude radilo na ovaj način, nekim ugovorima koji ne obavezuju lica koja dolaze u vojnu službu, onda ćemo imati velike probleme. Znam da će odgovor ministra, ako ga uopšte i bude, biti da će se te obaveze regulisati ugovorom, verovatno. Međutim, mislim da to nije dovoljno, mislim da bi bilo mnogo pametnije da se definišu te obaveze ili neka čvrsta garancija da profesionalni vojnici, podoficiri i oficiri koji dolaze u profesionalnu vojnu službu po ugovoru neće napustiti vojnu službu, odnosno raskinuti ugovore kada dođe do prve opasnosti od neke eventualne vojne akcije koja može imati neželjene posledice.
Takođe, mislim da je malo sporno i to što se ovde u trećem stavu predviđa da profesionalni vojnici mogu ostati na službi u Vojsci Srbije do navršene 40. godine života, a podoficiri do 45. godine. Mislim da je za vojnike ovo malo duži period, da ipak vojnik od 40 godina ne može u fizičkom smislu biti sposoban da odgovori na sve zadatke koji se pred njega postavljaju. Mislim da je trebalo malo spustiti ovu granicu, da to bude možda do 35. Nekada su te tzv. partizanske jedinice bile do 35. godine života i mislim da je to nešto što je optimalno, ipak se sa godinama naše sposobnosti polako ali neumitno umanjuju. Hvala vam.
Dame i gospodo, i dalje govorimo o profesionalnim vojnim licima, odnosno oficirima, podoficirima i profesionalnim vojnicima koji se iz građanstva primaju u profesionalnu vojnu službu radi popune komandnih jedinica i ustanova Vojske Srbije.
Malopre sam rekao da je u članu 42. sporna ova odredba koja govori o godinama života do kojih ova lica mogu biti na službi. Ja bih to potkrepio još jednim argumentom.
Naime, šta se dešava sa tim ljudima kada napune 40 godina kao profesionalni vojnici, ili 45 godina kao oficiri, odnosno podoficiri i ne mogu dalje da ostanu u toj profesionalnoj vojnoj službi? Šta posle toga?
Imamo u Srbiji mnogo takvih lica, ljudi koji su deset ili više godina bili u vojsci Srbije, odnosno Srbije i Crne Gore, odnosno Jugoslavije kao profesionalni vojnici, sada više te uslove ne ispunjavaju, moraju tražiti neki drugi posao, a u ovim godinama, ako govorimo o četrdesetim godinama ili kasnijim, vrlo je teško da pronađu bilo kakvo zanimanje od koga bi mogli živeti. Iz tih razloga mislim da ima smisla da se ova granica malo spusti za profesionalne vojnike na 35 godina života, jer sa 35 imaju neku šansu da se snađu i da pronađu neki drugi posao da bi preživeli.
Članom 45, na koji je Nikola Savić podneo amandman koji je lepo obrazložio, govori se o prijemu u profesionalnu vojnu službu lica iz Ministarstva odbrane. Naime, prvim stavom ovog člana propisano je da za lica iz Ministarstva odbrane ne važe uslovi u pogledu godina života kada treba da pređu u profesionalnu vojnu službu. Ovo je čista diskriminacija.
Zašto se vrši selekcija? Zašto bi neko bio privilegovan samo zbog toga što je zaposlen u Ministarstvu odbrane? Znači, ako lice iz Ministarstva odbrane hoće da pređe u profesionalnu vojnu službu i da postane oficir, podoficir ili profesionalni vojnik, on to može učiniti i posle četrdesete godine ili četrdeset pete godine života. Za njega ta granica ne važi. Kako je sada službenik, nameštenik iz Ministarstva odbrane sposoban da bude profesionalni vojnik i posle četrdesete godine života, a lice iz građanstva to nije sposobno? Čista diskriminacija. Ovo je nedopustivo, ovo je prosto neprihvatljivo i ne znam kako ste uopšte mogli ovo da propišete.
Šta je još zanimljivo, odnosno zanimljivije od samog zakonskog teksta? Obrazloženje koje je Vlada napisala zbog čega ne prihvata amandman gospodina Nikole Savića. Dakle, stoji ovako: "Amandman se ne prihvata, s obzirom da se u članu 45. stav 1. propisuje izuzetak od pravila", a mi smo zato i podneli amandman, jer se propisuje izuzetak i da sprečimo taj izuzetak, "za prijem u službu u Vojsku Srbije u svojstvu profesionalnog lica kada to potrebe službe zahtevaju, a isto se ne može obezbediti redovnim prijemom."
Gde ovo u tekstu zakona stoji? Dakle, da ste vi napisali u tekstu zakona da se ne može obezbediti popuna u redovnom postupku, posle konkursa, i da nema zainteresovanih lica, pa da prihvatimo da je ovo izuzetak, ali to u zakonu ne stoji, a vi se u obrazloženju pozivate na to. To je ono što je loše ovde.
Znači, ne može biti privilegovanih, već se mora raspisati konkurs, a ovo može biti izuzetak samo ako se iz građanstva niko ne prijavi na raspisani konkurs. Tada možemo da kažemo - pošto nemamo lice iz građanstva, onda ćemo prihvatiti i ova lica iz Ministarstva koja ne ispunjavaju ove uslove, ali izbora nemamo i zato to činimo.
Stvarno ne razumem zašto (mada ministra nema trenutno u sali) predlagač, odnosno Vlada nisu prihvatili ove amandmane kada imaju smisao, ali očigledno je da ni Vlada, ni Ministarstvo a ni ministar, ne znam već ko, nisu autori ovoga, već da je ovo nalog koji mora da se izvrši.
Ja ću vrlo kratko. Ja bih da podržim ovaj amandman gospodina Sekulića, jer ima smisla. Naime, članom 179. Predloga zakona, s obzirom na to da se ukidaju neki činovi, ovde je predviđeno da se svi oficiri koji se nalaze u činu kapetana prve klase, u momentu donošenja zakona, prevode u čin majora ako imaju završenu akademiju, odnosno u čin kapetana ako nemaju završenu akademiju.
Mi smo predložili amandmanom da se i oni koji nemaju završenu akademiju, znači nalaze se u činu kapetana prve klase u ovom trenutku, prevedu u čin majora. Po našim informacijama radi se o vrlo malom broju ljudi. Mislim da nije korektno prema njima, iz nekih ljudskih i moralnih razloga, a nije ni pravnički korektno, da se novim propisom, novim zakonom ukidaju prava koja su već stečena nekim ranijim zakonom.
Ovde se upravo to dešava, oni se faktički degradiraju i sa tog čina kapetana prve klase vraćaju se na čin kapetana koji su nekad imali. Mi smo predložili da se prevedu u čin majora, ali da im se dalje napredovanje ograniči dok ne steknu visoko obrazovanje da bi mogli dalje da napreduju. Naravno, Vlada nije to prihvatila i to će verovatno ostati tako kako ste vi predložili.
Samo bih iskoristio vreme koje još imam da postavim jedno pitanje ministru ili kompletno Vladi Republike Srbije. Naime, nama se obratio veći broj lica, vojnih lica koja su ili penzionisana ili su još uvek u službi i civilnih lica koja su još uvek na službi u Vojsci Jugoslavije, pa Srbije i Crne Gore, sada Srbije, koja su godinama zakidana za deo prinadležnosti koje je po zakonu trebalo da imaju. Po tim informacijama, kako su oni nama preneli, oni su tužili nadležne organe. Ako je to tačno, ima čak 50.000 takvih tužbi.
Postavljam pitanje da li je to tačno i ukoliko je tačno zašto te tužbe nisu procesuirane i kada će biti? Koliko sam shvatio iz njihovih informacija, sudije se bukvalno plaše da to uzmu u proceduru, jer se radi o velikom iznosu koji bi država morala da nadomesti. Interesuje me i voleo bih da dobijem zvaničan odgovor od Vlade Republike Srbije, odnosno nadležnih organa, koliko je to tačno, koliko je ljudi podnelo takve zahteve odnosno tužbe, o kojoj se cifri tu radi i šta će država preduzeti u cilju da se to pitanje razreši. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, pre nego što pređem na konkretan amandman, koji sam podneo na član 105, želim da se vratim na jedno načelno pitanje, koje je više puta postavljano u toku ove rasprave, ali, nažalost, na to pitanje nismo dobili odgovor.
Zamolio bih ministra da pokuša da nam u toku ove rasprave, do kraja rasprave o amandmanima, da odgovor na to pitanje. O čemu se zapravo radi ovde?
Čitajući obrazloženje ovog zakona, u drugom poglavlju, u delu gde se govori o razlozima za donošenje zakona, navedena su dva razloga zbog kojih se ovaj zakon donosi. Prvi i osnovni razlog, kako stoji ovde, za donošenje ovog zakona je potreba uređivanja sistema odbrane kao izvorne nadležnosti Republike Srbije, a to je ono što je sasvim logično, normalno i jasno. Drugi razlog je poseban razlog, kako je ovde navedeno, on je sadržan u tome da se obezbedi pravni okvir za nastavak procesa reformi sistema odbrane, u skladu sa nacionalnom strategijom odbrane.
Pošto u obrazloženju zakona može da se pročita, a to smo videli ranije, u samom tekstu zakona, da su osnovni strateški dokumenti –strategija nacionalne bezbednosti Republike Srbije, strategija odbrane Republike Srbije i doktrina Vojske Srbije, a da u članu 9. stoji da Narodna skupština usvaja strategiju odbrane Republike Srbije, strategiju nacionalne bezbednosti i dugoročni plan sistema odbrane Republike Srbije, postavljam pitanje i molio bih ministra da nam odgovori, ako ne večeras, onda do kraja ove rasprave.
Na osnovu koje strategije je ovaj zakon, odnosno predlog, pravljen, jer ovde se govori, upravo, da se počelo s reformom u sistemu odbrane i u Vojsci Srbije na osnovu nacionalne strategije odbrane. Da li ona postoji negde i, ako postoji, zašto već nije u Skupštini Srbije, ako je i zakonska obaveza da se ona usvoji u Skupštini Srbije? Molio bih da nam odgovorite na to pitanje do kraja ove rasprave.
Što se tiče samog amandmana na član 105, da bi poslanicima koji možda nisu ovo čitali, verovatno ima i takvih, a i građanima Srbije, bilo jasno o čemu se radi, pročitaću član 105. Predloga zakona. Odnosi se na sredstva za finansiranje odbrane, i to sredstva za posebne namene.
''Nepokretnim stvarima za posebne namene smatraju se: zemljište, zgrade, podzemni i nadzemni objekti s pratećom infrastrukturom, koji se u Ministarstvu odbrane i Vojsci Srbije koriste za vojne potrebe, kao i druge nepokretne stvari koje se nalaze u vojnom krugu.''
To je 1. stav. Drugi stav: ''Nepokretnosti iz stava 1. ovog člana su u svojini Republike Srbije''. Treći stav: ''Način korišćenja, upravljanja, održavanja i evidencije nepokretnih stvari iz stava 1. ovog člana propisuje ministar odbrane.''
Intervenisao sam amandmanom, upravo, na ovaj treći stav i predložio da se, posle reči "člana", dodaju reči: "pod uslovima propisanim Zakonom o sredstvima u svojini Republike Srbije".
U slučaju prihvatanja ovog amandmana, ovaj treći stav bi glasio: "Način korišćenja, upravljanja, održavanja i evidencije nepokretnih stvari iz stava 1. ovog člana, pod uslovima propisanim Zakonom o sredstvima u svojini Republike Srbije, propisuje ministar odbrane".
Prosto, ne znam zbog čega Vlada nije prihvatila ovaj amandman, jer se radi o jednom, možda, tehničkom amandmanu, ali mislim da on ima i svoju suštinu, koja je sadržana u Zakonu o sredstvima u svojini Republike Srbije, gde stoji da tim sredstvima raspolaže Republika Srbija i da se za korišćenje tih sredstava koja su u svojini Republike Srbije mora dobiti saglasnost Republičke direkcije za imovinu.
Zahvaljujem i molim ministra da razmisli i da prihvati ovaj amandman.
Dame i gospodo poslanici, gospodin Cvetanović je, upravo, rekao kakav je sadržaj našeg amandmana na ovaj član 2. Mislim da je isti amandman, ili gotovo isti, podnet od strane Poslaničke grupe SPS-a.
To je, u stvari, rešenje koje je postojalo do sada u Zakonu o Vojsci i mislimo da je ono sveobuhvatnije, celovitije i adekvatnije kao definicija Vojske. Predlagač je, bukvalno, samo prepisao ono ustavno rešenje. Mi ovim našim rešenjem nismo ništa redukovali što se tiče Ustava, samo smo detaljnije obrazložili namenu Vojske. Moram da kažem da iz definicije koja stoji u Predlogu zakona može da se izvuče zaključak da Vojska Srbije ne treba da reaguje u slučaju da dođe do povrede celovitosti Srbije i suvereniteta države Srbije iznutra.
Molim ministra odbrane da nam sada kaže kako će Vojska Srbije reagovati u slučaju da dođe do pobune, do pokretanja nekih vojnih akcija na teritoriji Kosova i Metohije, a koje su motivisane, upravo, izdvajanjem dela teritorije, odnosno narušavanjem našeg suvereniteta i celovitosti Republike Srbije.
Definicija, ili rešenje koje smo našim amandmanom ponudili, upravo, daje pravni osnov Vojsci Srbije da reaguje i u tom slučaju. Znači, mi smo rekli da je Vojska Srbije organizovana oružana snaga koja brani suverenitet, nezavisnost, teritorijalnu celovitost, i odatle izvire nadležnost Vojske Srbije da se upotrebi, da se iskoristi u slučaju kada postoji pretnja, ugrožavanje suvereniteta i celovitosti i iznutra, a ne samo spolja.
Molim vas da razmislite o tome, da iskoristite pravo koje imate kao ministar i da prihvatite amandman na samoj sednici Skupštine, u toku rasprave. Ničim ovde Ustav nismo povredili, samo smo precizirali nadležnosti Vojske, njenu namenu, jer postoji osnovana pretpostavka da može doći do ugrožavanja naše teritorijalne celovitosti i iznutra.
Dame i gospodo, nije dobro što ovako bitne zakone radimo, čini mi se, površno.  Nije  dobro  što  je mali broj poslanika ovde kada se raspravlja o amandmanima koji su, čini mi se, dosta bitni i koje treba prihvatiti.
Očigledno da ministar odbrane ima nalog da ne prihvati ništa što dolazi od opozicije, bez obzira na to koliko je to kvalitetno. Očigledno je to, ako se ima u vidu koliko je ovih pitanja postavio, koliko NATO oficira sedi u našem ministarstvu odbrane. Imam informaciju da vas ima 14 tamo i, verovatno, oni vode politiku i kroje sve ovo.
Da to potkrepim, u junu ove godine otvorena je Kancelarija SAD-a za odbrambenu saradnju u Beogradu. To je izjava načelnika Generalštaba, generala Ponoša. Pitam vas da li postoji ruska kancelarija iste namene? Ako ne postoji, zašto ne postoji, ako već hoćemo da budemo prijatelji sa jednima i sa drugima?
Vratimo se malo na onaj prvi amandman koji smo podneli na član 2. Vi znate za bazu Bondstil na Kosovu i Metohiji, američku bazu, NATO bazu, znate koliko dole vojnika ima. Da li će njihova intervencija predstavljati za vas agresiju ili intervenciju spolja, ili ćete i u tom slučaju da sedite skrštenih ruku?
Da vas podsetim, pre dva dana, NATO general, komandant NATO snaga za Evropu je izjavio da oni šalju pojačanje na Kosovo i Metohiju, da je broj koji već imaju dole u sastavu KFOR-a nedovoljan da, navodno, održi red na Kosovu i Metohiji, ali je podvukao da te snage treba da uđu na Kosovo i Metohiju ne samo da bi sprečile nasilje šiptarskih terorista, već i da spreče eventualni odgovor Republike Srbije na to nasilje. To je njihova osnovna funkcija na Kosovu i Metohiji, zato dolaze.
Što se tiče ovog amandmana na član 2. stav 3, ja vas pitam zašto ovde niste prepisali Ustav dosledno, kao i u 1. stavu ovog člana?
Zašto ovde niste napisali da se upotreba Vojske Srbije van granica rešava odlukom Narodne skupštine? Tako piše u Ustavu, a vi u zakonu pišete – rešava se zakonom.
Drugo pitanje. Ja bih prihvatio to što ste rekli kada ste malopre odgovarali, prihvatio bih da to negde piše ovde, da će se o svakoj pojedinačnoj akciji van granica donositi poseban zakon, ali to ne piše ni u tekstu Predloga, niti u obrazloženju. Zašto?
Zato što ćete nas prevariti i tada, kao što uvek to činite, pa ćete ovde doći s jednim zakonom koji će biti generalni, opšti zakon za sve eventualne upotrebe naše vojske van granica zemlje, i onda ćete to izglasati, dati ovlašćenje ministru odbrane, ne znam već kome, i onda ćete naše vojnike slati kako hoćete, po vašem nahođenju, bilo gde gde oni mentori iz NATO-a budu zahtevali i tražili.
Gospodine Šormaz, stvar je sasvim jednostavna. Član 140. Ustava kaže: "Vojska Srbije se može upotrebiti van
granica Republike Srbije samo po odluci Narodne skupštine Republike Srbije".
Stav 3. iz člana 2. zakona kaže: "Upotreba vojske van granica Republike Srbije uređuje se zakonom".
Ja vas pitam, zašto niste prepisali odredbu Ustava i ništa drugo? Znači, prosto je pitanje. Druga stvar, nađite mi pravnika u Srbiji koji će protumačiti ovaj stav 3. vašeg predloga na način kako ga vi tumačite ili kako nama ovde predstavljate i obrazlažete – da će ovo biti pojedinačni zakoni u svakom pojedinačnom slučaju. To nigde ne stoji.
Znači, na osnovu ovoga, sledi jednostavno, logično, da se radi o opštem zakonu, a Ustav govori o pojedinačnim odlukama za svaku pojedinačnu upotrebu Vojske van naših granica.
Hvala, gospodine Albijaniću. Zamolio bih vas samo da pozovete ministra, da ne piše poruke u pozadini, već da dođe na svoje mesto ovde, jer imamo važna pitanja za njega.
Vrlo je neozbiljno i narušava dostojanstvo Narodne skupštine da ministar sedi gore, na mestu obezbeđenja, i da piše poruke.
Što se tiče člana 4, ima nekoliko spornih mesta u ovom članu. Prvo, u trećem stavu, o vidovima Vojske Srbije, govori se o kopnenoj vojsci, vazduhoplovstvu i protivvazduhoplovnoj odbrani i, već je gospodin Kovačević malopre govorio ovde, o mornarici.
Nije nam jasno gde se izgubila ta naša rečna flota. Zašto se nigde u ovom zakonu ne spominje? Trebalo je na neki način obrazložiti i reći ovde šta se s njom dešava u budućnosti.
Takođe, imam jednu dilemu. Nije mi jasno zašto je drugi vid Vojske – vazduhoplovstvo i protivazduhoplovna odbrana. Nekada je to bila protivvazdušna odbrana. Da li je ovo neko jezičko doterivanje ili ima nešto iza toga, nije mi baš potpuno jasno, voleo bih da to neko razjasni. Nije dobro ako postoje neke loše namere, pa se onda, iz tih razloga, ovo ovako definiše.
Što se tiče amandmana poslanika SPS-a, koji je skoro istovetan amandmanu gospođe Vjerice Radete, to je pitanje koje je početno i osnovno. Već smo pričali o tome. Pravimo kuću bez temelja, pravimo neke zakone, planove, pričamo o odbrani, a nemamo strategiju, nemamo te strateške dokumente, ne znamo u kom pravcu se krećemo, šta želimo od naše vojske, od koga se branimo i na koji način se branimo.
Postavio bih ministru pitanje, molio bih da me sasluša. Ko je pravio formaciju Vojske Srbije, da li su to radili naši stručnjaci ili su to radili oni iz NATO pakta? Da podsetim građane Srbije, od armija smo došli na nivo brigada. Znači, izbrisale su se armije, nestali su korpusi i sad imamo brigade. Od nekoliko desetina brigada, došli smo na 11 brigada u ovom trenutku, ako raspolažem preciznim podacima.
Načelnik Generalštaba Ponoš je u jednoj svojoj izjavi rekao da je cilj naših vlasti, vojnog rukovodstva i Ministarstva, da brojčano stanje naše vojske 2010. godine bude 21 hiljada vojnika. Malopre smo čuli od gospođice Jovanović egzaktne podatke o brojčanom stanju u ovom trenutku, ili u prošloj godini, a evo, i projekcija je tu da 2010. godine bude 21 hiljada vojnika. Pitam vas sada, šta ćemo da radimo s tolikim brojem vojnika? Ako jedna Grčka, koja je malo veća od Srbije po broju stanovnika, ima 140 hiljada vojnika, šta mi radimo sa 20 hiljada, da li imamo vojsku za rat, ili spremamo vojsku za gašenje požara, saniranje poplava i nešto slično?
Molim vas, ovo su ozbiljna pitanja i ovo što radite, ove reforme koje vršite, posledica su neke strategije, nekog plana. Neki plan postoji kod nekoga, ali taj plan je morao da dođe ovde, da ga ova skupština razmatra, pokuša ga izmeniti, modifikovati i da to što usvojimo ovde bude neki dugoročni dokument na osnovu koga ćemo u budućnosti voditi i Vojsku i odbranu ove zemlje.
Ovako, pojedinci imaju plan, pojedinci na osnovu tog plana sprovode neku reformu, ali, nažalost, rezultat te reforme je da mi ostajemo bez oružane sile, odnosno svodimo je na nivo vatrogasne brigade.
Tako ćemo onesposobiti ovu državu da se suprotstavi bilo kome. Ili, da budem precizan, očigledno da je cilj ove vlasti da našu vojsku koristi samo van granica naše zemlje. Znači, imaćemo taman toliko vojnika koliko će biti potrebno NATO-u i Americi da ih pošaljemo u Irak, Avganistan ili već gde, kako to bude Americi odgovaralo.