PRVO VANREDNO ZASEDANjE, 27.01.2003.

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PRVO VANREDNO ZASEDANjE

27.01.2003

Sednicu je otvorila: Nataša Mićić

Sednica je trajala od 11:30 do 20:45

OBRAĆANJA

Šandor Pal

Poštovane koleginice i kolege, samo nekoliko napomena uz ovu današnju raspravu, ako dozvolite. Nešto nisam posebno zabrinut zbog tona rasprave, jer mislim da je sasvim civilizovana i da se kreće u okvirima parlamentarne debate. Ponegde je bila emotivna, ako se mislilo na gospodina premijera, a mislim da je održao jedan od najboljih govora u Skupštini, i kada je bio poslanik i kada je bio ovako. Ako to nekome smeta kao ton neprimerene rasprave, onda mogu svašta da mislim, ali recimo to ne.
Inače, mislim da je situacija dosta delikatna i da svi osećamo breme odgovornosti, da se srpski narod zaista nalazi pred krucijalnim pitanjem - kako dalje, i da ova ustavna povelja, naravno, pruža jedan od mogućih odgovora sa kojima neki jesu zadovoljni, a neki nisu.
Manjine, po mom mišljenju, po pravilu ne bi trebalo da se mešaju u ono što je većinska politička volja. Ja to naravno neću činiti. Glasaću i za Povelju i za zakon o njenom sprovođenju. Ali, hteo bih da kažem samo nekoliko napomena.
Mislim da je ovo, generalno gledano, odgoda celog problema i rešavanja situacije na tri godine, odnosno niko ne želi da preuzme rizik i da kaže narodu da zajedničke države nema. Videćemo šta će se posle te tri godine dogoditi. Ja bih bio zadovoljan kada moja prognoza ne bi bila dobra i ispravna.
O samoj povelji mislim da je defanzivan politički potez koji se nastavlja na čitavu seriju defanzivnih političkih poteza koje je Srbija sprovodila još od početka raspada SFRJ, od ideje za konfederacijom, za
asimetričnom federacijom, za razne druge mogućnosti i prigode, kada smo mi ponešto mogli bolje da odigramo i uspešniji da budemo.
Setimo se i sećam se i sam onog momenta kada je bilo saopšteno da su Ksanter i Delor samo za jedan dan odložili svoju posetu tadašnjoj SFRJ, koja je bila na pragu prijema u evropske integracije i oni nikada više nisu došli, odnosno njihovi naslednici. Voleo bih da čujem uskoro tu vest da će za koji dan predstavnici Evropske zajednice doći i da će ta situacija ući u neke mirnije vode.
Inače, osvrnuo bih se na članove 8. i 9. Nije mi potpuno jasno kako Ustavna povelja može da ima svoju povelju. To je možda tehničko pitanje i pitanje za pravnike, ali ona bi trebalo da ima povelju o manjinskim pravima koja je predviđena članom 8. koji je sastavni deo ove ustavne povelje. Naravno, mislim da je to prilično diskutabilno da Povelja može da ima svoju povelju. Mislim da bi trebalo ta dva akta doneti istovremeno, odnosno da smo danas pored Zakona o sprovođenju Ustavne povelje razgovarali i o povelji o pravima nacionalnih manjina, odnosno o građanskim pravima.
Inače, u članu 9. mislim da je prilično loša formulacija i da ne znači bog zna šta. Stav 2. kaže: "Dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava, individualnih i kolektivnih, i građanskih sloboda ne može se smanjivati". Šta to znači, molim vas, u situaciji kada su ta prava i ovako prilično niska, kada država prema vama nije lojalna. Pokazaću jedan jedini primer: račune EPS-a svi vi ili većina vas ni na srpskom, ćirilicom, ne može da razume, a kako će ih razumeti Mađari, Rumuni, Rusini ili Slovaci kada ih ne dobiju na svom maternjem jeziku. Prema tome, ako država od mene zahteva da budem lojalan i da platim struju, onda mora bar da mi objasni kako se to obračunava. A, ako budemo ovaj nivo štitili, onda je to loše.
Gospodin Hanđa, odbornik DZVM u Zrenjaninu, pitao je zašto naziv MUP-a Srbije u Zrenjaninu nije ispisan i na mađarskom. Dobio je čudnovat odgovor, da je sedište MUP-a u Beogradu, u opštini Vračar, i da u opštini Vračar mađarski jezik nije u službenoj upotrebi, stoga onda u Zrenjaninu ne može, recimo, naziv da bude na njemu ispisan. Ta formulacija da se štiti dostignuti nivo, u situaciji kada je on prilično diskutabilan ili ga nema, za mene nije baš preterano ohrabrujuća.
Imam i jednu primedbu načelne prirode na ovaj stav 3. gde se kaže: "Srbija i Crna Gora prati ostvarivanje ljudskih i manjinskih prava i građanskih sloboda i obezbeđuje njihovu zaštitu, u slučaju kada ta zaštita nije obezbeđena u državama članicama". Naravno, mislim da treba da prate i da je obezbeđena zaštita, nivo i stepen dostignutih prava i u državi zajednici. Jer, ko će da podnosi međunarodnim institucijama i drugim forumima te izveštaje, te vrste i te prirode.
Prema tome, ima stvari o kojima bismo mogli da razgovaramo i detaljnije da ih obrazlažemo, ali generalno ako je zaista politička volja većine da usvoji ovu povelju kao prelazni oblik ka stvaranju neke državne zajednice koja vodi narode Srbije i Crne Gore u svetliju budućnost, ja naravno nisam tome protivan i glasaću za tu ustavnu povelju i za taj zakon.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

| Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Ljubiša Maravić. Sledeća prijavljena za reč je narodni poslanik Bojana Aleksić.

Ljubiša Maravić

Poštovane kolege poslanici, danas je Savindan, danas je najveći praznik svekolikog srpstva. Baš danas neko hoće da se odreknemo Svetog Save, cara Lazara, cara Dušana, Miloša Obilića, vožda Karađorđa i knjaza Miloša. Baš danas neko hoće da zauvek zaboravimo bezbrojne žrtve našeg naroda u odbrani slobode za sopstvenu teritoriju, da zaboravimo kosovske junake, solunce, milion Srba zverski ubijenih u Jasenovcu, našeg Sinđelića i Tepića.

Naša borba za očuvanje jedinstvene srpske države traje već osam vekova, još od njenog nastanka. Za ovih osam vekova nijedan neprijatelj nije uspeo trajno da nam preotme kolevku svekolikog srpstva. Ali, izgleda, danas će pokušati to da urade ljudi iz svetskih centara moći, prevarivši nas, i baš na dan Svetog Save.

Naime, sadašnja država SR Jugoslavija zvanično je kao takva primljena u Ujedinjene nacije, što znači da je međunarodna zajednica nedvosmisleno priznala i sadašnji Ustav Republike Srbije kao punovažni međunarodni pravni akt. Sadašnjim ustavom SR Jugoslavije i Republike Srbije nedvosmisleno je utvrđeno da su Metohija i Kosovo sastavni deo Republike Srbije. Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija je ovo činjenično stanje vezala za državu SR Jugoslaviju.

Pošto je sveopšte prihvaćen stav međunarodne zajednice da nema promene državnih granica u Evropi, šiptarski separatisti svoje ciljeve mogu da postignu jedino ukoliko mi sami njima damo pravni osnov za

to. Naime, predložena Ustavna povelja, kojom se Kosovo i Metohija definišu kao sastavni deo Republike Srbije pravno obavezuje i ne obavezuje međunarodnu zajednicu, a još manje šiptarske separatiste na Kosmetu. Zar međunarodna zajednica nije garantovala sprovođenje Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti? Jeste, a šta mi danas imamo na prostoru Kosova i Metohije? Naš narod pati, kako na Kosovu i Metohiji, tako i širom Srbije kao prognana lica. Naš narod se ne vraća na svoja vekovna ognjišta. Dakle, prevaren je od te iste međunarodne zajednice.

Mi se nalazimo u jednoj katastrofalnoj situaciji, jer je paradoks da su tzv. međunarodne snage stavljene u funkciju ne da štite ovaj narod, ne da zavedu red, nego da štite paravojne formacije, da štite šiptarske terorističke bande. Međutim, zaboravili su istorijsko pamćenje, tako da neće dugo vremena proći kada će se isti oni koji su ih do juče štitili okrenuti protiv njih. To što je Havijer Solana potpisao Beogradski sporazum znači isto onoliko koliko sada vrede obećanja Gelbarda, Holbruka i svih drugih, data rukovodstvima naše zemlje. Ko se sada seća obećanja Kušnera, obećanja Hekerupa, a verujem da će teško ko sutra i pamtiti šta je obećao Mihael Štajner.

Dakle, kakve su perspektive - konsolidacija separatizma i njegova dalja eskalacija na prostoru SR Jugoslavije, usporavanje ekonomskog rasta, rast socijalnih i ekonomskih problema. Drugim rečima, obećanja su obećanja, a pisani pravni akt Saveta bezbednosti je neka realnost, jer je jako naivno da bi bilo ko mogao da tumači odluku o Kosmetu onako kako to nama odgovara i onako kako je to zapisano u predlogu ove ustavne povelje. Dosadašnja iskustva daju samo suprotne argumente. Nije li Karla del Ponte rekla da nju uopšte ne interesuje naš ustav, ni naše zakonodavstvo, ni bilo kakve garancije naše Republičke i Savezne vlade.

Jednostavno rečeno, ne treba menjati gotovo za veresiju i da sami stvaramo nekakav pravni okvir za legalno otcepljenje Metohije i Kosova. Tu mislim na situaciju koja može nastati, kao onda kada je prihvaćen Badinterov plan i kada su samo konstatovali da ne postoji više SFRJ. Konkretno, suština prevare je da mi sami ukinemo sopstvenu državu, a da istog momenta šiptarski separatisti jednostavno proglase svoju državu, pozivajući se na međunarodno pravo, slično onome kako su to uradile Slovenija i Hrvatska.

Uostalom, danas smo sa ove govornice čuli da se na prostoru Kosova i Metohije već stvara neko nezavisno Kosovo. Jednom su nas obmanuli, pa zar je moguće da ćemo dozvoliti da nam to urade još jednom. Mislim da ne treba tako da radimo. Ovo pitanje je i suviše krupno da bi bilo ko od nas pojedinačno, bez obzira na trenutnu političku poziciju preuzeo, bilo kakvu odgovornost na sebe.

Bilo bi ipak najpoštenije da se o svemu pita naš narod na referendumu, tj. da li mu treba uopšte ova ustavna povelja. To su uradile mnoge evropske zemlje pitajući svoje građane da li su za ulazak u Evropsku uniju ili nisu, kada mogu oni, zašto ne bismo mogli i mi. Dotle, SRJ bi legitimno i legalno postojala. Hvala.

 
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Reč ima narodna poslanica Bojana Aleksić, a sledeći prijavljeni za reč je narodni poslanik Dragan Todorović, poslanička grupa SPS. Izvolite.

Bojana Aleksić

U leto 2000. godine neposredno pred sam kraj Miloševićeve vladavine zajednička država koja se tada zvala i još uvek se zove Jugoslavija praktično nije postojala. U Crnoj Gori se već tada govorilo o samom referendumu i o tome kako će iz te države pobeći. Upravo zbog toga, jedno od najvažnijih predizbornih obećanja DOS-a i  DSS-a  bilo je, naravno,  da će ukoliko dođe na vlast učiniti sve da zajednička država Srbije i Crne Gore opstane. Tako je i došlo, u krajnjoj liniji, posle nekog vremena do potpisivanja Beogradskog sporazuma, koji jesu potpisali svi najvažniji politički činioci i u Srbiji i u Crnoj Gori i blagoslov je dala i sama Evropska unija.
Međutim, mesecima iza toga, teške su bile muke oko pisanja same Ustavne povelje, koja je trebalo u stvari da bude logičan nastavak tog beogradskog sporazuma, a da bismo sada imali pred nama jedan tekst Ustavne povelje koji je potpuno šupalj, potpuno prazan, koji nijedno važno pitanje faktički nije definisao. Sva važna i sporna pitanja ostavljena su da budu definisana u zakonu o sprovođenju ustavne povelje. To su pitanje imovine, pitanje finansija, pitanje vojske, pitanje funkcionisanja saveznih institucija itd. Pri tom, kada je reč o imovini, došlo je do stvaranja vremenskog vakuuma od šest meseci, kada se ne zna uopšte na koji će način te savezne institucije, a pre svega vojska, funkcionisati.
Ono što bih posebno želela da istaknem, to je jedno pitanje koje su na samim sednicama ustavne komisije često pokretali predstavnici DSS-a. Naime, možda su mnogi zaboravili da je Crna Gora 3. novembra 1999. godine izašla iz monetarnog sistema zemlje i da su u tom momentu državne rezerve iznosile oko 40 miliona dolara. Sada te rezerve iznose oko dve milijarde dolara otprilike. Predstavnici DSS-a tražili su da se ta činjenica pomene i u povelji i u zakonu kako građani Srbije, čiji je to novac i koji su svakako za njega najviše zainteresovani, jednog dana ne bi bili izigrani.
Međutim, tužno je što za razliku od crnogorske delegacije koja je u takvim situacija uvek bila jedinstvena u srpskoj delegaciji to nije bio slučaj, tako da se deo srpske delegacije, na čelu sa gospodinom Boškom Ristićem, jednostavno oglušio o taj zahtev Demokratske stranke Srbije, o čemu će verovatno jednog dana morati da podnese račun građanima Srbije čiji novac je to bio i jeste.
Već je opštepoznato da DSS neće glasati za zakon o sprovođenju Ustavne povelje. Neće za njega glasati upravo zbog toga što se zalaže za zajedničku državu, za evropske integracije, za istorijsku, kulturnu i svaku drugu saradnju između Srbije i Crne Gore, za stvaranje ozbiljnih državnih institucija, a za razliku od onih koji samo deklarativno veruju tim institucijama i čine sve da takve institucije potpuno obesmisle i da svaka priča o zajedničkoj državi postane izlišna onog momenta kada formalno ta država počne da postoji.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Hvala. Narodni poslanik Dragan Todorović je odustao od prijave za reč. Reč ima narodni poslanik Đura Lazić, izvolite. Sledeći prijavljeni za reč je narodni poslanik Đorđe Mamula, poslanička grupa DSS.

Đura Lazić

Poštovano predsedništvo, uvažene kolege i koleginice narodni poslanici, poštovani ministre, pred nama je zaista vrlo važan dokument, ako može tako da se nazove ovaj predlog ustavne povelje. Ovo kažem zato što u poređenju sa jednim ozbiljanim dokumentom, sa Ustavom, ova ustavna povelja ima mnogo manje vrednosti; manje vrednosti iz tog razloga što se mnogo o njoj govorilo, sa mnogo elana je najavljivana. Šta smo dobili? Dobili smo  akt sa nedovoljnim utemeljenjem svega onoga što treba da sadrži jedan ustavni dokument kao stožer jedne zajednice.
Govorilo se i pre 5. oktobra 2000. godine da će lako biti rešeni problemi sa namerama Mila Đukanovića oko redefinisanja odnosa u saveznoj državi, ukoliko dođe do smene tadašnje vlasti. Šta se dogodilo? Dogodilo se dugo natezanje i nametanje rešenja od strane crnogorske delegacije, a na štetu Srbije.
Premijer Đinđić danas u svom izlaganju reče da je Vlada Srbije protiv dezintegracionih procesa na Balkanu. U potpunosti je u pravu ako se tako i radi. Ovaj dokument, ovaj papir koji je pred nama nimalo ne ide na ruku integraciji, nego je upravo akt dezintegracije SRJ kao zajedničke države Srbije i Crne Gore. Ako malo pažljivije pogledamo sve ove članove ove ustavne povelje, uverićemo se u to. Uostalom, mnoge kolege su danas o tome pojedinačno govorile i ne bih se osvrtao na to.
Takođe, jedan od kolega danas reče da su svi oni koji napadaju ustavnu povelju protiv zajedničke države Srbije i Crne Gore. Nije tačno. Lično sam za zajedničku državu Srbije i Crne Gore, sa definisanim odnosom između Republike Srbije i Crne Gore. Ne slažem se sa ovakvim rešenjima koja su data u ovoj ustavnoj povelji. Uostalom, svako ima pravo na svoje razmišljanje, a niko nema prava da zamenjuje teze. Što je najgore, na današnji dan, većina će verovatno doneti odluku za usvajanje ove ustavne povelje, a poveljom se razgrađuje dosadašnja SRJ i određuje njeno definitivno umiranje za tri godine, a možda i ranije.
Na žalost i srpskog naroda i građana Srbije i crnogorskog naroda i građana Crne Gore, nije ovo kraj agonije i parčanja naše države. Sledi sigurno dalje razbijanje i parčanje Republike Srbije, što je posebno pogubno. Mnogi su se danas, a i ranijih dana pozivali na međunarodnu zajednicu. Pitanje je samo zašto međunarodna zajednica, posebno Evropska unija, ubrzava i postavlja kao uslov prijema u Savet bezbednosti donošenje ustavne povelje.
Da li se uopšte pitamo zašto nas toliko požuruju? Mi mnogo verujemo nekima iz međunarodne zajednice, a pokazalo se u nedavnoj prošlosti, čak i proteklih 10-12 godina, kada je na delu bilo razbijanje SFRJ, mnogi izaslanici međunarodne zajednice su deklarativno, javno govorili da se zalažu za očuvanje SFRJ, a na delu i faktički su podržavali svim sredstvima secesionističke republike koje su težile otcepljenju od SFRJ. Nemojmo i sada da nas prevare, nemojmo i sada da nas deklarativno podržavaju i guraju da donesemo ustavnu povelju, a šta sledi iza toga, koje garancije imamo da će međunarodna zajednica podržati ovu ustavnu povelju, kakva će danas biti usvojena.
Moram da priznam, pošto sam sa Kosova i Metohije, da mi je vrlo drago što je u preambuli ovog dokumenta uneta odredba da Srbija ulazi u državnu zajednicu sa autonomnim pokrajinama Kosovo i Metohija i Vojvodina. Po meni, jedino ova preambula vredi.
Takođe, moram da se osvrnem na inicijativu premijera Đinđića. On je pre nekoliko dana rekao da treba naša država i mi da pokrenemo pitanje rešavanja statusa Kosova i Metohije. U obrazloženju te njegove inicijative, mislim da je dao jednu pravu ocenu o nekorektnom ponašanju međunarodne zajednice na Kosovu i Metohiji, u kontekstu nesprovođenja Rezolucije 1244 od strane onih koji su upravo doneli tu rezoluciju.
Ako ta međunarodna zajednica krši Rezoluciju Saveta bezbednosti koju je donela, odnosno ako je njeni predstavnici krše i ne sprovode je, ako mimo te Rezolucije, mimo važećeg Ustava SRJ, mimo važećeg Ustava Republike Srbije Hans Hekerup donosi ustavne okvire za Kosovo, a pojedinci iz Vlade Srbije i SRJ, pa i predsednik Koštunica i drugi, aminuju te ustavne okvire u kojima nema ni "S" od Srbije, ni "J" od Jugoslavije, kako onda da verujemo tim predstavnicima međunarodne zajednice.
Kako da verujemo da će oni da priznaju ovu ustavnu povelju, koja je realno govoreći mnogo manje važan, utemeljen akt nego što je Ustav SRJ, koliko god ga mi voleli ili ne voleli, ili Ustav Republike Srbije, koji je na snazi. Treba da budemo realni u tim razmišljanjima.
Na kraju, samo još jednu rečenicu. Mislim da je kolega Moma Trajković bio apsolutno u pravu kada je potencirao tešku situaciju srpskog i crnogorskog naroda na Kosovu i Metohiji i da su zaista zabrinuti za svoju sudbinu, kada je u pitanju ovaj odlučan trenutak donošenja jednog ovako važnog akta.
Šta će se dalje dešavati, šta će posle toga uslediti u Srbiji, a najavljuje se novi ustav sa mnogim regionima. Ne znači li to odricanje od Kosova i Metohije i dalje cepanje Srbije? Kamo sreće, ja bih bio srećan ako bi međunarodna zajednica ispoštovala ovaj dokument, prihvatila da se sačuva ova država i ova državna zajednica. Imajući u vidu iskustva i prevare od strane pojedinaca, predstavnika međunarodne zajednice u ranijim godinama, ne verujem njihovim obećanjima.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Đorđe Mamula.

Đorđe Mamula

Beogradski sporazum nije imao toliko konfederalnih elemenata koliko ima zakon za sprovođenje ustavne povelje, pa i sama povelja. Umesto da državna zajednica garantuje jednakost ljudi, građana, sada se predlaže jednakost dve republike, odnosno njihovih vlasti.
Zakon o sprovođenju povelje u 21. članu kaže da će se imovina zajednice utvrditi u roku od šest meseci. Šta ako taj zakon ne bude bio donet? Ako državna zajednica nema svoju imovinu, onda nije pravno lice, pa neće dobijati kredite, obzirom na iznose na koje može da računa i da ne može da garantuje njihovo vraćanje, što je bila preporuka Venecijanske komisije. Na stranu da podela imovine može dovesti do podele vojske, što može imati dalekosežne posledice. Veće građana je 24. januara usvojilo Zakon o zaduživanju kod Evropske zajednice. Međutim, ako nova država ne bude imala imovinu, neće moći da se zadužuje po ovom Zakonu o zaduživanju.
Prilikom podele imovine može biti reči samo o kreditu koji je dobijen od MMF-a i taj pripadajući kredit može biti predmet podele, kao i deo zlata koje je SRJ dobila kao naslednik bivše SFRJ iz Banke za međunarodna poravnanja u Bazelu. Ali, ta suma nije dovoljna za ozbiljna zaduživanja. Pored toga, ostao je dug prema svetu, a poverioce ne zanimaju unutrašnji odnosi. To samo pokazuje koliko je datost u kojoj živimo teška i kakvi su plodovi decenija destrukcije, haosa i nasleđa koje nam je tako velikodušno pripalo.
Nije jasno ni zašto zakonom o sprovođenju ustavne povelje nestaje komisija za istinu i pomirenje. Prestanak rada ove komisije mogao bi da ima negativan utucaj na buduće odnose u celom regionu. Problem istine i pomirenja na prostoru prethodne Jugoslavije višestruko je važan i presudan za stabilizaciju političkih neprilika i tragedije u novonastalim državama, kao i za razvoj i odnose na celom Balkanu.
Teški zločini protiv čovečnosti i izostanak suštinskog sagledavanja i pomirenja posle Drugog svetskog rata, kao i nerešeno nacionalno pitanje, doveli su ovde do stvaranja plodnog tla za izbijanje ratova na etničkoj osnovi i bujanje nacionalne, verske i socijalne demagogije neviđenih razmera i stvaranje neviđenog masovnog političkog inženjeringa koji je pretvorio ovaj region u poslednju socijalnu deponiju u Evropi, razorenu razobručenim nasiljem tokom 90-tih godina.
Komisija, sa ciljem da ispita uzroke ukidanja prava na život, slobodu i imovinu, sa mandatom od tri godine, po ovom zakonu nestaje, a ona ima mešoviti sastav - sastavljena je od ljudi različitih političkih uverenja, verskih i nacionalnih opredeljenja, ali savesnih i od integriteta, sa zadatkom da prikupe činjenice koje bi dovele do istine o ratovima i zločinima.
To je prva komisija sa navedenim zadatkom u Evropi. Zašto se komisija ukida? Njoj mandat ističe 22. februara 2005. godine, a trebalo je da obelodani uzroke ratova i spiskove svih žrtava. Kao da je neko poručio - doviđenja u sledećem ratu.
Potrebno je takođe reći da za kontrolu vojske nije uopšte jasno zašto se u povelji govori o tome da će kontrola biti demokratska i civilna. Ako je demokratska, nema potrebe da bude civilna. Ako je civilna, ne znači da će biti i demokratska.
Pored toga, kad je reč o strategiji odbrane, u članu 55. govori se o tome da će zajednica dve države utvrđivati samo strategiju odbrane, a ne i strategiju bezbednosti. Ovo je nešto što je trebalo dopuniti i zbog toga što smo se obavezali po ovoj povelji da ćemo primenjivati i međunarodne konvencije o ljudskim pravima. Toliko.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Dragan Jočić.