JEDANAESTO VANREDNO, ZASEDANjE, 26.08.2004.

3. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

JEDANAESTO VANREDNO, ZASEDANjE

3. dan rada

26.08.2004

Sednicu je otvorio: Predrag Marković

Sednica je trajala od 10:45 do 20:35

OBRAĆANJA

...
Srpska radikalna stranka

Tomislav Nikolić

Srpska radikalna stranka
 Nedovoljno precizno, 23. strana, 12. red. Jeste, ja sam kao narodni poslanik kolegi koji mi je opsovao majku vratio kako je i zaslužio, ali taj čovek iz mase nije bio predsednik druge države, to je bio građanin Srbije, koga je udario predsednik države. U tom je razlika. U tome je ogromna razlika.
Ovde sam bio poslanik opozicije, a taj je bio poslanik vlasti i ništa mi slađe nije bilo nego kad mi je opsovao majku, da ga udarim pesnicom.
Vi ste me posle isključili sa sednice Narodne skupštine na neodređeno vreme. Da vas obavestim da je Ustavni sud proglasio neustavnom odredbu pod kojom ste mogli da me držite van sale dokle god hoćete. Da vas obavestim da sam taj spor sa Narodnom skupštinom već bio dobio, da sam dobio poziv da se izjasnim o visini štete i da sam onda odustao od spora. Meni je bilo dovoljno da pokažem kako ste vi, vajne demokrate, demokratski vršili vlast.
Nemojte da me upoređujete sa Borisom Tadićem. Prvo, pobedio sam ga kad smo obojica bili kandidati i kada je bilo više kandidata. Onda ste skupili ceo svet da biste me pobedili. To je 200.000 glasova. Ako mislite da je to poraz, grdno se varate. Na jednu stranu cela prozapadna Srbija, na drugu stranu SRS, za 200.000 glasova bili ste jači, a sad ne možete da se gledate koliko se ne podnosite. Ali, dobro.
Vi ste izgubili predsednika stranke njegovim izborom za predsednika Srbije. I vi dobro znate, jer on bi ovde voleo da bude u sali, da brani interese bivše vlasti i DS, a sad sedi i proširuje kabinet, adaptira ga, kupuje nov nameštaj. Morali smo da kandidujemo zamenika predsednika, jer to je po pravilu funkcija na koju treba da se kandiduje, ali znali smo da tamo nema šta da se radi.
Mi se sad borimo za mesto predsednika Vlade. Kad budemo osvojili na izborima mesto predsednika Vlade, onda ćemo da utvrdimo šta ste radili vi, jer vi ste utvrđivali šta smo radili mi pre vas, pa nijedan od nas ne ode u zatvor.
Ako niste krali, nećete ni vi, ako niste glasali iz inostranstva, nećete ni vi, ako niste lagali sa govornice da imate avionske karte ovih koji su glasali, nećete ići u zatvor, ako niste pljačkali državu, nećete ići u zatvor, ako niste naneli štete Srbiji izvozom šećera, nećete ići u zatvor, ako ne nanosite Srbiji štetu otimanjem još nekih banaka, na šta se spremaju vaši finansijeri, nećete ići u zatvor. Ali, ako ste sve ovo činili, a postoje dokazi da jeste, onda ćete odgovarati za ono šta ste radili.
Samo znam da smo ponosni na vreme u kojem smo bili na vlasti i to je bilo vreme NATO agresije. Slušam kako nas ovde neki optužuju - politika Slobodana Miloševića i SRS. Ne, mi smo izvršavali politiku Vojislava Šešelja. Kada je ta politika bila bliska politici Slobodana Miloševića, bili smo zajedno. Kada je ta politika bila udaljena od Slobodana Miloševića, bili smo razdvojeni.
Ali, sada kada kradete ove potpise po Vojvodini i Novom Sadu, jer ne možete ni da skupite dovoljno, da vas informišem kako ste organizovali ove godine predaju izbornog materijala, poučeni onim što vam je učinio Slobodan Milošević 1993. godine. Podelili ste svojima, neki su čak morali da vas čekaju noćima pred vratima, ali vi unutra delite svojima da prave potpise.
Godine 1993. Slobodan Milošević je podelio SPS-u izborni materijal, oni su popunili i predali. Podelio je DS izborni materijal, popunili su i predali. Podelio je Arkanu izborni materijal, popunili su i predali. Onda je izborna komisija dala ostalim učesnicima na izborima izborni materijal da ga popunjavaju. To je vreme kada ste 1994. godine...
(Predsednik: Gospodine Nikoliću, molim vas, vratite se na temu.)
... i 1995. godine sarađivali sa Miloševićem, prošli u javnosti nekažnjeno zbog toga, a mi smo bili u Vladi koja je primila na sebe teret da celog veka odgovara, jer je bilo i terorističkih napada i agresija, a vi nosite na sebi teret da ste bili protiv odbrane i da je vaš predsednik zagovarao dodatno bombardovanje Srbije, o čemu postoje pisani dokazi, i to nije žuta štampa, to je svetska štampa.
Ako se bavimo politikom, jednu stvar da naučite. Bavimo se samo zbog toga šta će o nama da pričaju kad nas ne bude bilo. Novcem se zaradi da ljudi o vama pričaju lepo dok ste živi, a delima kad više niste živi.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Zahvaljujem. Gospodin Proroković ima reč, izvolite.
Stvarno bih molio poslanike da se drže, barem ovlaš, teme o kojoj govorimo i to se odnosi na sve govornike.
Izvolite, gospodine Prorokoviću.

Dušan Proroković

Demokratska stranka Srbije
Poštovani narodni poslanici, ne bih više o pravno-formalnim razlozima i o temi da li je ova skupština nadležna ili nije nadležna za donošenje jedne ovakve rezolucije. Mislim da su prethodni govornici i DSS-a to obrazložili.
Svakako raspravu o jednoj ovakvoj temi, makar ne bilo nikakvog zaključka, vidim kao jedan novi kvalitet, isti onakav kao što su rasprave u nekim drugim parlamentima, gde se govori i o onome što opterećuje društvo i o onome što je aktuelna politička situacija.
Sama rasprava svakako da će doneti izricanje političkih stavova pojedinih stranaka i javne reči određenih političara. Valjda izrečen javni stav i izrečena javna reč na nešto obavezuje. Naš stav i naša reč jeste da nema bezuslovnog i jednostranog povlačenja tužbe protiv država članica NATO pakta.
Zašto bezuslovnog i jednostranog? Iz prostog razloga što će se možda steći uslovi da se ona povuče u onom trenutku kada se steknu uslovi i kada bude doneta odluka suda da se povuku tužbe Republike Hrvatske i Bošnjačko - Hrvatske Federacije protiv SRJ. Namerno kažem Bošnjačko-Hrvatske Federacije, jer odgovorno tvrdim da tužba BiH protiv SRJ ne postoji. Ustavno, BiH je konstituisana kao država dva entiteta. Niti poslanici niti ministri iz jednog entiteta, iz Republike Srpske, nikada nisu pitani da li treba tu tužbu podneti, niti kakva će njena buduća sudbina biti.
Naša država, kao gest dobre volje, povukla je tužbu protiv BiH, odnosno kontratužbu protiv BiH, odnosno jednog njenog entiteta. Žao mi je što ovde nije gospodin Svilanović, nisam mogao da repliciram njegovom uvodnom izlaganju. U medijima sam saznao da je tužba povučena isključivo iz pravnih razloga, prosto mi osporavamo legitimitet Suda da može doneti odluku po tužbi Bošnjačko-Hrvatske Federacije, pa smo zbog toga povukli i našu tužbu.
Prvi put sam, pre neki dan, čuo od njega da je tužba, između ostalog, povučena i zbog toga što bosanski tenkovi nisu prelazili u Srbiju. Bosanski tenkovi nisu, ali oružanih napada sa teritorije Bošnjačko-Hrvatske federacije na teritoriju Republike Srbije je bilo.
Bilo je mnogo incidenata lakim pešadijskim naoružanjem, sa većim brojem žrtava, bilo je i granatiranja pojedinih gradova.
Podsetiću na Bajram 1995. godine, kada je iz regiona sela Sapna, opština Tuzla, granatiran Mali Zvornik, gađana je škola zbog nečije monstruozne zamisli da tog dana u školi nema muslimanske dece, granata je pala nedaleko od škole, poginuo je gospodin Dragan Radić. Prema nekim operativnim saznanjima, gađano je iz oružja kalibra 120 mm, verovatno haubicom.
Dakle, intervencija tzv. Zelenih beretki i nečega što se zvalo armija BiH – u stvari je predstavljala vojsku jednog entiteta BiH – na teritoriju Republike Srbije tokom rata je bilo. Postavlja se pitanje - šta bismo mi dobili povlačenjem tužbe u ovom trenutku. Neki kažu da bi tako olakšali naš međunarodni položaj, drugi kažu da je ova tužba relikt Miloševićeve politike. Ne bih se složio ni sa jednima ni sa drugima. Naš međunarodni položaj, sve dok su navedene dve tužbe na snazi, bitno olakšati nećemo. Štaviše, moguće je da dopadnemo u mnogo gori položaj povlačenjem tužbe nego što smo sada.
Naravno, postoji tvrdnja koju nisam spomenuo, a to je da ne možemo da dobijemo spor. Otkud toliki diplomatski pritisci da se tužba povuče ako spor ne možemo da dobijemo. Onda tih pritisaka ne bi ni bilo, da su tuženi uvereni da ne možemo tužbu da dobijemo.
Što se tiče tvrdnje da je ova tužba relikt Miloševićeve politike, DSS od svog osnivanja je rekla šta misli i o Miloševiću i o SPS-u u pojedinim fazama njenog delovanja, ali svakako da se ne može pripisati samo vladajućoj garnituri, koja je u tom trenutku bila na vlasti u Srbiji, sve ono što se dešavalo 1999. godine, pa i bombardovanje NATO pakta.
Pročitajte knjigu Ričarda Holbruka "Zadatak mir" iz 1996. godine, u izdanju Random hausa, šta se dešavalo u BiH, pa ćete videti da nije, bogami, ni samo odgovornost ni Srba, ni muslimana, ni Hrvata za dešavanje u Bosni. Ima tu i odgovornosti određenih međunarodnih faktora. U toj knjizi, npr, lično on kaže da je predložio Tuđmanu da hrvatska vojska u koaliciji sa muslimanskom vojskom uđe u region Banjaluke, a da se zauzvrat Miloševiću ponudi region Tuzle. Zamislite te konstrukcije.
Naravno, teško je očekivati da će se za ovo ikada suditi ili da će ikada biti pozvan na odgovornost gospodin Ričard Holbruk, ali nas svakako ne amnestira da se stalno zalažemo za istinu i da stalno ovo ponavljamo. Ne smemo dozvoliti da se sprovedu namere nekih država, nekih pojedinaca, političara, nekih veoma moćnih i uticajnih nevladinih organizacija, a to je da su Srbi krivi za sva dešavanja na Balkanu od 1992. godine do danas.
Srbi nisu krivi za sve. Istina je malo drugačija. Istina nas obavezuje, a, između ostalog, i zbog toga što su neki nacionalni parlamenti država članica NATO pakta, kada se govorilo o bombardovanju, donosili odluke da je to bombardovanje bilo u suprotnosti sa njihovim domicilnim zakonodavstvom, kao što je na primer uradio spoljnopolitički odbor kanadskog senata početkom 2000. godine.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Nemanja Šarović, a neka se pripremi narodni poslanik Snežana Stojanović-Plavšić.

Nemanja Šarović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, kada je poslanička grupa SRS predložila donošenje rezolucije o zabrani povlačenja ili odustajanja od tužbe koju je SRJ podnela pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu protiv država članica NATO pakta po hitnom postupku, nadali smo se da će sve poslaničke grupe shvatiti svu ozbiljnost i važnost donošenja ovakve rezolucije, i da će to biti prilika da se o još jednom pitanju, koje na ovaj ili onaj način utiče na živote svih naših građana. u Narodnoj skupštini Republike Srbije postigne konsenzus i da će međunarodna zajednica shvatiti da po ovom pitanju nema podela u Srbiji.
Nažalost, do toga nije došlo, ali je svakako dobro da se u Narodnoj skupštini raspravlja o ovako važnom pitanju. Dobro je da građani imaju priliku da nas sve pogledaju u oči i da sve poslaničke grupe izađu na čistinu i jasno i glasno kažu svoj stav o ovako važnom pitanju.
Ako se skoro sve poslaničke grupe slažu oko suštine, odnosno oko zabrane jednostranog bezuslovnog povlačenja tužbe, a sva je prilika da je tako, pozivamo vas da pokažete političku ozbiljnost i odgovornost i, ako je to potrebno, odnosno ako je to neophodno, da se dotera sam tekst rezolucije, kako bi ona bila usvojena. Ne bi to bio prvi put, učinjeno je to i kada je u ovom parlamentu usvojena rezolucija o Kosovu i Metohiji, i ne vidim razlog zašto sada ne bismo mogli da učinimo nešto slično.
Mišljenje Vlade Republike Srbije – da Narodna skupština nije nadležna za donošenje predložene rezolucije, jer je usvajanjem Ustavne povelje državne zajednice Srbija i Crna Gora Republika Srbija prenela nadležnosti koje se tiču međunarodnog subjektiviteta na državnu zajednicu i da je Ustavnom poveljom propisano da Skupština Srbije i Crne Gore donosi zakone i druge akte u primeni međunarodnih konvencija i odnosima sa međunarodnim sudovima, te da bi donošenjem predložene rezolucije Narodna skupština Republike Srbije donela političku odluku – jednostavno ne stoji.
Ne zato što ova rezolucija nije politička, jer ona upravo to jeste, jer suština ove rezolucije je da je to politička odluka srpskog parlamenta, koja treba da obaveže sve predstavnike Republike Srbije, odnosno one države na svim nivoima vlasti.
Prisetite se, dame i gospodo narodni poslanici, ko sedi u skupštinskim klupama državne zajednice Srbija i Crna Gora. Zar to nisu delegirani predstavnici Republike Crne Gore i Republike Srbije. Jesu li oni zaboravili koga tamo predstavljaju i čije interese treba da zastupaju? Predstavnici Crne Gore to nisu, to nisu sigurno učinili ni srpski radikali, ali je pitanje šta je sa ostalima.
Neverovatno je da upravo oni koji negiraju faktičko postojanje državne zajednice Srbije i Crne Gore, i koji nas ovih dana pozivaju na razdruživanje Srbije i Crne Gore, tvrde da bi donošenjem ove rezolucije bile negirane nadležnosti državne zajednice, te da bi samim tim bilo i negirano njeno postojanje. Da li oni time žele da kažu da je jedini i osnovni razlog postojanja državne zajednice Srbija i Crna Gora povlačenje tužbe protiv zemalja NATO pakta.
SRS je podnošenjem predloga za donošenje ove rezolucije želela da spreči da nam se ponovi 9. april 2001. godine, kada je povučena protivtužba SRJ protiv Federacije BiH, a da nijedan državni organ, niti Vlada, niti Skupština, nije doneo odluku o tome. Odluke o najvažnijim državnim pitanjima svakako se moraju donositi u parlamentu.
Vi kažete da osuđujete agresiju, ali da treba da povučemo tužbu, jer se nalazimo u specifičnoj situaciji i da zemlje agresori neće biti zadovoljni zbog toga što ih mi tužimo. Postavlja se pitanje, da li smo mi bili zadovoljni što smo bili bombardovani. Naravno da nismo. Zašto bi mi onda brinuli o tome da li će oni koji su nas bombardovali biti zadovoljni zbog tužbe, ukoliko oni nisu brinuli o tome da li ćemo mi biti zadovoljni zato što smo bombardovani.
Kažete da je bombardovanje moglo biti izbegnuto, jer su u Rambujeu nuđene garancije. Vi ste te garancije naknadno, garancije NATO pakta, prihvatili kroz sporazum Černomirdin-Ahtisari i kroz Kumanovski sporazum, ali je realnost poražavajuća.
Nakon dolaska NATO pakta na Kosovo preko 300.000 ljudi je proterano, više od 50.000 kuća je zapaljeno, više hiljada ljudi je ubijeno ili kidnapovano, više od 150 crkava je zapaljeno. Postavlja se pitanje, gde su tada bile te garancije. Gde su garancije bile kada su ubijana deca u Goraždevcu? Gde su bile garancije kada su 17, 18. i 19. marta albanski ekstremisti proterivali ono malo preostalih Srba sa Kosova?
Kažete da će u oktobru biti odbačena naša tužba. Zašto onda toliko želite, zašto se toliko upinjete da je povučete, zašto kažete da je onda to glavni uslov za evroatlantske integracije. Hoćemo li mi ući u Evropu pre oktobra, ukoliko sada povučemo tužbu? Naravno da nećemo.
Zašto je zemljama koje su tužene toliko stalo da ova tužba bude rešena van Međunarodnog suda pravde u Hagu, ukoliko ona nema već nikakvo pravno utemeljenje? Odgovor na to je jasan.
Upravo zato što je isto tako jasno da su NATO zemlje, koje su učestvovale u bombardovanju Jugoslavije, prekršile Povelju UN, prekršile su osnovne principe međunarodnog pravnog poretka, da su prekršene ženevske i haške konvencije.
Povlačenje tužbe mora se posmatrati i u sklopu sa zahtevom za izručenje generala, za izručenje onih koji su se drznuli da izvrše svoju dužnost i brane svoju državu. Ukoliko povučete tužbu i isporučite generale, hoće li iko u budućnosti poželeti i smoći hrabrosti da ovu državu brani ako, ne daj bože, ponovo dođe u takvu situaciju.
Povlačenje tužbe praktično bi značilo da unapred dajete dozvolu svakome da može da dođe da nas bombarduje, da nas maltretira, uz obećanje da kasnije nećemo čak podneti ni tužbu.
Ako pokušamo da, bar na trenutak, zanemarimo pravo, pravdu, sve nevine žrtve sedamdesetosmodnevnog bestijalnog bombardovanja, što su oni, koji zastupaju bezuslovno povlačenje tužbe već odavno učinili, postavlja se pitanje šta je interes ove zemlje, šta je to što Srbija dobija ili gubi povlačenjem ili nepovlačenjem ove tužbe. Ako pokušamo da trezvene glave izvagamo sve aspekte povlačenja ili nepovlačenja tužbe, a ti aspekti su i moralni, pravni i ekonomski, teško da možemo predvideti bilo koji pozitivan efekat povlačenja ove tužbe.
Kao prvo, od priče o povlačenju tužbi Federacije Bosne i Hercegovine i Hrvatske jasno je da nema ništa, jer su nam to predstavnici Federacije jasno stavili do znanja. To je učinio, naravno u ime NATO pakta, gospodin Jap Šefer, dok su predstavnici Hrvatske tu ideju o povlačenju tužbe toliko neozbiljno shvatili da nisu čak hteli da je prokomentarišu kako valja, već su je unapred ismejali.
Ukoliko se ova tužba povuče, NATO agresori biće oslobođeni odgovornosti za sve zločine počinjene tokom bombardovanja, za ničim izazvanu agresiju, za ubijanje i ranjavanje hiljada ljudi, za upotrebu kasetnih bombi i bombi sa osiromašenim uranijumom. NATO zemlje biće oslobođene i obaveze naknade štete, koja iznosi više od 100 milijardi dolara. Odustajanje od tužbe značilo bi prihvatanje teze da je agresija NATO pakta izazvana humanitarnom katastrofom i etničkim čišćenjem Albanaca na Kosovu i Metohiji.
Kako je moguće, gospodo, da vama toliko smeta i sama mogućnost da Međunarodni sud pravde u Hagu donese presudu da su Kanada, Engleska, Francuska, Španija i druge tužene zemlje odgovorne za zločin genocida, za upotrebu zabranjenog oružja, za ugrožavanje osnovnih ljudskih prava i sloboda građana Srbije, za vođenje agresivnog rata, a unapred, bez presude, proglašavate Srbiju za genocidnu zemlju i srpski narod za genocidan narod. Taj pečat zločinačkog naroda moraće da nose sve buduće generacije, koje se budu rađale i živele u Srbiji.
Ako povučete tužbu, unapred osuđujete Srbiju i srpski narod za etničko čišćenje, ali vam zato izuzetno para uši kada mi tražimo da Međunarodni sud pravde utvrdi da je izvršeno etničko čišćenje nealbanskog življa sa teritorije Kosova i Metohije.
Postavlja se pitanje kakva je, u slučaju povlačenja tužbe, sudbina pojedinačnih tužbi naših građana pred stranim sudovima. Hoće li oni imati bilo kakvih izgleda na uspeh? Zašto biste vi brinuli o interesu pojedinaca, kada, kao država, ne brinete o kolektivitetu.
Postavlja se pitanje kakva je sudbina naših građana, koji se nalaze u haškom kazamatu? Šta je ova država učinila da poboljša njihov položaj, da im pomogne da se odbrane od optužbi? Naravno, niste učinili ništa. Osnovna ljudska prava uskraćuju se dr Vojislavu Šešelju u haškom kazamatu već mesecima. Niko od zvaničnika države nije podigao glas protiv toga, nije uložio ni jedan protest pred međunarodnim organizacijama.
Za kraj, rekao bih da je zaista dobro što ova rasprava traje, jer neki od vas polako počinju da pokazuju nervozu, polako pokazuju svoje pravo lice i odustaju od onog početnog stava - da su protiv bezuslovnog povlačenja tužbe, što uostalom nije ništa novo, jer su čelnici Demokratske stranke već ranije u svetu zastupali tezu o bezuslovnom povlačenju tužbe. Hvala.

Gordana Pop-Lazić

Srpska radikalna stranka | Predsedava
Hvala gospodinu Šaroviću.
Reč ima narodni poslanik Snežana Stojanović-Plavšić.
Neka se pripremi narodni poslanik Milorad Radovanović.

Snežana Stojanović-Plavšić

G17 Plus
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, želim, pre svega, da vam kažem da sam jako dugo i intenzivno ovih dana razmišljala o tome da li o ovom pitanju treba ili ne treba da govorim, i da je većina poslanika G17 plus razmišljala o tome, iz razloga što je tema, o kojoj govorimo, za nas, još uvek, više emotivno i lično pitanje, nego političko pitanje, i zato što te emocije, koje još uvek nosimo, pre svega bola, besa, razočarenja, gorčine, mogu obojiti ton naših diskusija tonovima koje ne želimo, mogu oduzeti ton političke tolerancije, za koju se uvek zalažemo i mogu, na neki način, za izvestan stepen, sniziti kulturu političke komunikacije, za koju se G17 plus oduvek zalagao.

S druge strane, dame i gospodo, reći ću vam zašto je to za nas tako bolno i emotivno pitanje. Pre svega, što mi jesmo te 1999. godine, i godinu pre toga, bili, tako da kažem, samo građani Srbije, odnosno nismo se bavili politikom. Danas sam čula da nas neki zbog toga optužuju i kažu da mi ne znamo šta se tada dešavalo, jer se nismo bavili politikom.

Da li je to direktna optužba građana Srbije da oni ne znaju šta se u ovoj zemlji dešava? Ako mi tada nismo znali šta se dešava u Srbiji, onda mora biti da su izvesni ministri informisanja za to tada mogli biti krivi.

Međutim, mi smatramo da dobro znamo šta se dešavalo, jer smo kao građani Srbije, na svojim leđima, tada osetili svo teško breme nerazumne politike koja je vođena i, nažalost, koja je završena jednim katastrofalnim sukobom, užasnim bombardovanjem od strane najveće do sada viđene svetske vojne sile. To je ono što se nama, kao građanima, dogodilo te 1999. godine. To je ono što niko od nas nikada neće zaboraviti.

Sa druge strane, dame i gospodo, znala sam da moram o ovome da govorim, jer se za mene, na neki način, na ovoj temi zatvorio krug. Naime, te 1999. godine, pod bombardovanjem, odlučila sam da počnem da se bavim politikom. Većina ljudi iz G17 plus donela je tu istu odluku upravo tada.

(Tomislav Nikolić: Nije vam lako.)

Znam da je vama teško zbog toga što smo mi tu odluku doneli, ali mi smo je doneli, jer nismo želeli da prepustimo neodgovornim ljudima da dalje odlučuju o našim životima. Smatrali smo da je mnogo sigurnije i bolje da mi sami počnemo da se time bavimo.

(Tomislav Nikolić: Kada ste vi postali stranka?)

Bez obzira na to, dame i gospodo, što smo svi imali svoje poslove, što smo se svi svojim poslovima bavili veoma uspešno, sada čujem ovde da mnogi vrlo olako pričaju o temama koje zaista ne poznaju. To se nama neće dogoditi, jer mi imamo teme koje poznajemo. Ja sam se, recimo, dvadesetak godina bavila psihodijagnostikom i psihoterapijom, a još uvek nisam smogla hrabrosti da nekom u ovoj sali kažem da je ludak, niti za bilo kog političkog lidera, ili da, ne daj bože, iz nečijeg hoda zaključujem o tome kakve su njegove psihološke karakteristike.

No, imamo mi geopolitičke stručnjake, imamo čuvene velike psihijatre koji sve to znaju, imamo ljude koji govore o gospodinu Olafu desetak minuta, misleći da je to zaista čovek, a ne Evropska komisija. Ljudi jednostavno sve znaju, dobro je pustiti da nam sve to kažu.

No, dame i gospodo, da se vratimo na temu, a tema jeste rezolucija, o kojoj raspravljamo, tužba za bombardovanje i samo NATO bombardovanje. Želim da vam kažem, moramo na to da se vratim, većina vas zna da dolazim iz Leskovca. Svaki grad ima svoju priču, i Leskovac ima svoju priču vezanu za NATO bombardovanje. Želim da vam kažem da je Leskovac tih 78 dana, čega se njegovi građani jako dobro i danas sećaju, bio grad tame, tuge, straha i užasnutog iščekivanja.

Ne samo za to, dame i gospodo, što je on više puta bezočno bombardovan, ne samo zato što je na njegovoj teritoriji, nažalost, kao užasna tragedija pogođen voz, nego i zato što je iz našeg grada ogroman broj rezervista bio na Kosovu i odazvao se tom pozivu. Skoro svaka kuća u Leskovcu dala je vojnika za Kosovo. Nažalost, svaki deseti nije se odatle vratio.

(Tomislav Nikolić: Da li je to tačno?)

Dame i gospodo, smatram da nemamo prava da govorimo ni o jednom pojedinačnom slučaju, jer to su jako teške stvari. Mi nemamo prava, sa ove govornice, da zloupotrebljavamo nesreću bilo koje porodice u ovoj zemlji. U njihovo ime, mi možemo samo da ćutimo. Ali, hoću u svoje ime da vam kažem da sam te ljude lično poznavala, da sam neke od njih znala iz detinjstva, da nekima od njih poznajem i danas decu, žene, sestre i majke.

Zaista moram da kažem da je Leskovac živeo u teškom strahu svakog novog dana od vesti koju će doneti i dobiti sa ratišta.

Znam da su se građani Leskovca, civili koji su ostali u Leskovcu, molili da se konačno urazume svi oni koji su krivi za ono što se našem gradu događalo. Znamo ko je kriv, naravno. Niko u ovoj skupštini nije sporio da je kriv NATO i da su krive zemlje NATO-a za to bombardovanje, dame i gospodo.

Ali, građani Leskovca se nisu molili NATO-u. Oni su znali da mogu da očekuju samo od svojih vlasti, od onih koje su birali na izborima, od onih kojima su plaćali porez, da se konačno urazume i kažu stop tom ludilu. U tom iščekivanju Leskovac je živeo svakog dana. Nažalost, svakog dana je bilo sve više žrtava. To je ono o čemu takođe, dame i gospodo, moramo da govorimo danas.

(Više poslanika, u isto vreme, iz poslaničkih klupa govori: Molimo, bez emocija.)

Već sam rekla da ne mogu da govorim o ovoj temi bez emocija.

Sada ponovo, dame i gospodo, posle pet godina, mi u ovoj skupštini čujemo slične tonove. Čujemo da ne treba pregovarati. Pokušavamo da zabranimo našim predstavnicima da ikada pregovaraju o nekoj temi.

Odmah ću vam reći, G17 plus po ovom pitanju nema dileme – pregovarati treba uvek. Mi smo uvek bili za to. Zbog toga je G17 plus, ne razmišljajući, ne kalkulišući o ovoj temi, jedini na odborima, čije su sednice održane pre početka ove rasprave, rekao da on za ovu rezoluciju neće glasati ni u kakvom obliku. Mi sa ovom temom nismo kalkulisali.

Dame i gospodo, ovde nema političkih poena. Moraću da vas razočaram, ovde nema političkih poena. Kada počnu od NATO-a da nas brane oni koji su nas branili 1999. godine, zaista počinjem ozbiljno da brinem.

U meni, kao građaninu Srbije, počinje da zvoni zvono na uzbunu. Počinjem, dame i gospodo, da brinem ne samo o bezbednosti i o budućnosti svoje dece, nego i sve dece Srbije, počinjem da brinem za njihov život. Zato ovde nema političkih poena.

Ovde moramo jasno reći da se pregovarati mora. Dokle god je život ijednog građanina Srbije doveden u pitanje, pregovarati se mora. Mesta za pregovore ima dokle god je ugrožen ijedan život bilo kog građanina. To je stav G17 plus, koji će uvek pri tom stavu ostati. Zato oko ovoga nema nikakvih pogodbi, zato nema nikakvih dogovora. Mi verujemo u ono što govorimo. Smatramo da politika u Srbiji treba da ima drugačije lice. Mi se zalažemo za to da politika u Srbiji ima lice života, a ne lice smrti.

Dame i gospodo, pre nekoliko večeri na ulici sam videla mladog momka koji nosi majicu sa natpisom "Sloboda ili smrt". Divno je verovati u ideale. Veoma je lako takve suprotnosti i takve ideale nametnuti mladim ljudima. Ali, smrt ne može da bude ideal, dame i gospodo. Politika negovanja kulta smrti u ovoj zemlji mora da prestane.

"Hrani sina pa šalji u vojsku" ne može više biti ideologija za majke u Srbiji. G17 plus poručuje majkama, roditeljima u Srbiji, da svoje kćeri i svoje sinove hrane znanjem, da ih hrane tolerancijom, ljubavlju i da ih šalju da na svetskom tržištu, umesto zarđalih kašika, prodaju svoje znanje, ali ne iz Vankuvera i Toronta, nego iz Leskovca ili Subotice. Samo je to nacionalni interes Srbije, dame i gospodo, danas. Za taj nacionalni interes zalaže se G17 plus i uvek će se za njega zalagati. Zahvaljujem. (Aplauz.)

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala vam. Reč ima narodni poslanik Milovan Radovanović, a pre njega pravo na repliku ima gospodin Cvetanović.

Goran Cvetanović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, zaista bih želeo svoju dragu sugrađanku da upozorim da se ne bavi manipulacijama. Za sve vreme rata bio sam na Kosovu i Metohiji. Podatak da je svaka deseta porodica imala preminulog, nekoga ko je stradao u tom ratu, nije tačan.
Jeste veliki broj naših sugrađana bio na Kosovu i Metohiji, a to je naša čast i obaveza prema državi. U jedinici u kojoj sam bio bilo je 1.260 vojnika, četiri vojnika su stradala zbog NATO bombe, u Lebanu pored kola, a desetak vojnika je stradalo od Šiptara, od iredentista, zbog toga što su bili sačekani i mučki ubijeni, a oni nisu bili iz moje jedinice.
Podaci kojima raspolažete, očigledno je, nisu ni tačni ni precizni, čak mislim da su i zlonamerni.
(Tomislav Nikolić: Lažni su.)
Definisali ste malopre da, kao stručna osoba, ne želite da kažete da je neko pod nekim psihičkim elementima iritiran i da možda ima određene dijagnoze. Siguran sam da zbog toga što je vaš otac 30 godina bio član CK Saveza komunista, najveći funkcioner SPS, zbog toga što je bio 30 godina direktor firme, koju je upropastio, verovatno je da su ti iritirajući faktori delovali i u vašoj ćeliji...
(Predsednik: Gospodine Cvetanoviću, to su podaci iz privatnog života, pobogu i zaboga. Upozoravam vas na Poslovnik.)
... Ako neko sve vreme proziva bivši režim, ako neko sve vreme govori da su 1990. godine stradali mnogi građani zbog bivšeg režima, verovatno je da pri tome misli i na svog oca. Hvala. (Aplauz.)

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Molim vas, gospođo Plavšić, sačekajte samo trenutak. Ne možete dobiti pravo na repliku, ali možete dobiti reč po Poslovniku.
Upozorio sam govornika da u tom tonu dalje ne nastavi svoju diskusiju.
Molim sve poslanike da na ovoj sednici ne raspravljamo o tome da li je bilo više ili manje žrtava. Imajte malo poštovanja prema žrtvama.
Kada se tiče podataka iz privatnog života, molim vas da se uzdržavate. To sledeći put neću dozvoliti. Gospođo Plavšić, izvolite, po Poslovniku imate reč.