ČETVRTA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 08.11.2004.

5. dan rada

OBRAĆANJA

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Da li još neko želi reč? Narodni poslanik Paja Momčilov.

Paja Momčilov

Srpska radikalna stranka
Poštovani narodni poslanici, mi smo došli do samog kraja. Poslanici SRS-a su imali i drugih primedaba i drugih amandmana, no nismo hteli da intervenišemo. Smatramo da je to nepotrebno, a sa druge strane neće ni da dovede do nekog bitnog efekta, jer imamo prilično autistično ponašanje zakonodavca, koji nam ne odgovara na naše primedbe i koji to neće uzeti u obzir. Sa tim smo se pomirili.
Suština svih ovih naših istupanja je bila da vam kažemo da imamo jedan staromodan zakon, jer ne poštuje definicije Evropske unije o epidemiološkom nadzoru. O tome smo vam govorili i nismo dobili nijedan odgovor. Rečeno nam je da su to naše definicije. To nisu naše definicije. Medicina ne poznaje granice, medicina je internacionalna disciplina, lekari su kosmopoliti po suštini svog opredeljenja, svog poziva i o tome ne treba diskutovati. A onim što pričate da hoćete da usvojite postulate, direktive EU, vi ovde demonstrirate i kada vam mi pokažemo dokument sa tačnom definicijom, sa naslovom, sa godinom, vi ostajete nemi ili kažete – naša je situacija nešto drugo.
Nije naša epidemiološka situacija ništa drugo od one kakva je u zemljama Evrope i okruženja. To treba kazati odavde.
Smatramo da ovim, sada se vraćam na sam amandman, to je još jedan primer kako se jednim galamatijasom dovodi do nepotrebnog administriranja, gde se stavljaju lekaru praktičaru gomila dužnosti, zadataka koje će i te kako biti teško ostvariti.
Ja sam ovde sa ove govornice rekao, neće niko da to opovrgne, mi ni danas nemamo prijavljivanje sto posto svih zaraznih bolesti u ovoj zemlji Srbiji. Nagomilajte mu na vrat sve ovo što ste rešili sa ovim zakonom, pa ćete videti šta će se dobiti. Ono ostaje da smo mi vama kazali i to će biti zapisano, a neko će i čuti, neko će imati sluha za to.
Ne poštujete ljudska prava ovim zakonom, kada se govori o slobodi kretanja. Vaša karantinska rešenja su nakaradna, vi govorite o karantinu kao o zatvoru, svet to tako ne dozvoljava, pročitajte novi pravilnik koji će stupiti na snagu iduće godine, pa ćete se i sami uveriti.
No, srpski radikali smatraju da je sve ovo imalo smisla. Makar će poslužiti građanima da mogu da vide kako se u jednom važnom sektoru radi. Posle dužeg niza godina dobili smo dva ovakva zakona, sistemski čekamo, javna rasprava će biti i onda ćemo moći da malo krenemo bolje u reformu zdravstva.
Zaboravio sam da kažem, bez nabavke instrumenata i aparata od reforme nema nijednog slova. Ovde se ništa reformisalo nije, ovde se priča o reformama, a bogami, događaju se krupni skandali.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala vam na diskusiji o ovom amandmanu.
Da li još neko želi reč o ovom amandmanu? (Ne.)
Pošto smo završili pretres Predloga zakona u pojedinostima, da li predstavnik predlagača dr Tomica Milosavljević, ministar zdravlja, želi završnu reč?
Reč ima dr Tomica Milosavljević.

Tomica Milosavljević

Poštovani gospodine predsedniče, dame i gospodo uvaženi poslanici, meni je zaista drago što ponovo imam priliku i zapravo mi čini čast da mogu ponovo da vam zahvalim na kraju ova dva dana rasprave, pre svega na tome što svi zajedno posvećujemo značajno vreme zdravstvenim zakonima.
Ministru zdravlja i Ministarstvu zdravlja može samo da imponuje posvećenost poslanika ovim problemima. To je danas bilo vidno, isto kao prvog dana rasprave. To se vidi u mnogim primerima iz života koji su danas navođeni. Tu, doduše, ima i puno nerazumevanja.
Kada se radi o konkretnim primerima, mogli bismo posle svih ovih godina klizanja naniže našeg društva, iz razloga koji su narodnim poslanicima sigurno mnogo jasniji nego građanima Srbije, ali sam uveren da je i građanima Srbije dovoljno jasno zašto smo ovde gde jesmo, zašto nismo na nekom drugom mestu, na lestvici koja meri kvalitet našeg svakodnevnog života.
Dakle, što se tiče primera iz našeg života, možemo biti konkretni. Ovde je pominjana Mačva i Loznica i iskoristiću priliku samo da kažem da u Loznici prvi put u istoriji Mačve postoji hitna pomoć koja ima svoj broj koji građanin pozove telefonom, postoji dispečerska mreža i vozila, i ekipe su u međusobnoj koordinaciji.
Takođe je pomenuto u jednoj diskusiji da izuzev krečenja, farbanja i opreme nije urađeno mnogo. To možda izgleda malo, ali svaki građanin Srbije vrlo dobro zna kako izgleda kada ode kod svog lekara u dom zdravlja ili bolnicu, pa vidi da otpada malter sa plafona i da prostorije nisu krečene godinama; ili da, recimo, sredinom osamdesetih godina u najvećoj ustanovi koja se bavi porođajima trudnica u toaletima nema prozora, pa se voda zamrzne u januaru i februaru.
Svakako da je izazov i težak zadatak okrečiti, ofarbati i kupiti nedostajuću opremu, upravo zato što je u onim vremenima koja su u izlaganjima nekih od poslanika nazivana idiličnim i uspešnim privilegovano opreman mali broj ustanova, bez ikakvog plana. Nije bilo nacionalne strategije u edukaciji mladih ljudi u oblasti zdravstva.
Zbog toga je danas posao ministra zdravlja u ovoj vladi i verovatno će još dugo vremena biti veliki deo posla da se bavi infrastrukturom. Međutim, svi vi ovde kao narodni poslanici i mi u izvršnoj vlasti u ovoj zemlji možemo biti zadovoljni jer šaljemo vrlo jasnu poruku - za razliku od marta, danas je novembar i u toku je angažovanje velike količine sredstava, i videćete ih u predloženom budžetu.
Sredstva koja će ove godine biti uložena u farbanje, krečenje i opremu pet puta su veća nego 2001. godine. Od toga se mora krenuti. Možemo mi reformisati sistem najidealnije moguće, po svim mogućim direktivama i preporukama, ukoliko u međuvremenu padne plafon, sruši se krov i opreme više uopšte nema, zapitaćemo se gde smo bili i šta smo radili.
Bojim se da bismo tada bili suočeni, ukoliko bismo tako postupali, sa potpunim krahom onoga za šta se ovde, i danas i u petak, pokazalo da je svima na duši. To je da zdravstveni sistem treba da bude organizovan i uređen tako da bude podjednako dostupan svakom građaninu, bez obzira da li živeo na jugu, severu, istoku ili zapadu naše republike, bez obzira koliko para ima u budžetu, bez obzira koji posao radi u ovom sistemu, da ima podjednaku i pravičnu dostupnost i da ono što dobija u zdravstvenom sistemu ima vrlo visok kvalitet.
Navođeni su i neki primeri koji zaslužuju da budu pomenuti, jer prosto "zveče" u svojoj praznini. Ako se govori o frakcionisanju plazme, sa malo većom odgovornošću treba da koristimo termine, reči i rečenice koje se tiču transfuzije krvi u Republici Srbiji.
Krv koju daju dobrovoljni davaoci krvi je nacionalno bogatstvo. Nama treba savremeno opremljen, dobro organizovan nacionalni sistem transfuzije.
Što se tiče Centra za frakcionisanje plazme, on će biti, kao što i sada jeste i kao što pedeset godina postoji, nacionalni centar transfuzije i u njemu će se obrađivati sva plazma. Ali, takođe treba reći da široki stručni krugovi do kraja 2004. godine donose jasan dokument koji se zove strategija transfuzije krvi u Republici Srbiji i koji je jedan od dokumenata koji izlaze iz strategije reforme zdravstvenog sistema i akcionog plana do 2010. godine.
Budimo malo ljudi od kontinuiteta u ovoj oblasti i kada strategiju struka stavi svima na raspolaganje, onda možemo dokumentovano govoriti o nekim tvrđenjima. Inače, tvrdnje koje se ponove sa ovakve govornice zvuče prazno i nepotrebno uznemiravaju građane. To je jedini razlog zbog koga sam to sada pomenuo.
Takođe, u jednom izlaganju je pomenuta Nacionalna kontrolna laboratorija Agencije za lekove. Jeste, Nacionalna kontrolna laboratorija je utvrdila da vakcine koje su proizvedene nisu dobre i nijedna nije otišla na tržište. Do 15. oktobra, do sledećeg ponedeljka svi centri će dobiti dovoljan broj vakcina da vakcinišu sve ugrožene grupe. To je činjenica.
Izgovoriti bez pokrića neku tvrdnju, koja je zasnovana na nečemu što nije činjenica, ostaje na odgovornosti onoga koji je izgovorio. Naravno, kada ministar zdravlja ima priliku da se obrati sa skupštinske govornice poslanicima, a istovremeno i građanima, on ima vrlo dobro svest o tome da je pravo na iznošenje drugačijeg mišljenja vrhunska kategorija demokratije i uvek ću se zalagati u svom životu, ne samo u politici nego i u struci, kao što uvek i jesam, za pravo onoga ko drukčije misli i da to mišljenje iznese.
Međutim, kada se radi o ovako ozbiljnim problemima i kada se iznose mišljenja koja su zasnovana povremeno na netačnim stavovima, nekada i na neistinama, bez pravih argumenata, postavlja se pitanje šta je zapravo cilj.
Cilj nije zalaganje za uređivanje jedne važne oblasti sa dva zakona koja su stalno ovde u nekoliko navrata pežorativno pominjana kao tehnički zakoni. To su zakoni koji regulišu jednu oblast života građana u Republici Srbiji. Važno je da u zdravstvenom sistemu i uopšte u našoj Republici propisi regulišu postupanja i procedure da bi se mogućnost voluntarizma i slobodne volje pri odlučivanju svela na najmanju moguću meru. Tako treba doživeti donošenje ovih zakona.
Bilo je pomena i o uticaju buke i očuvanju životne sredine. U jednom trenutku je pomenuto da se Ministarstvo zdravlja odreklo ovih oblasti. Daleko bilo da se iko u vlasti i u Ministarstvu zdravlja odrekao ovih oblasti.
Podsetiću vas, postoje 23 institucije, instituta i zavoda za zaštitu zdravlja u zemlji, koji su u poslednje tri godine finansirani iz budžeta na jedan jasan i prepoznatljiv način, novcem koji odvajamo za programe od opšteg interesa. Ali, to više nije birokratska stavka na papiru. Ovi instituti i zavodi, posle dugo vremena, počinju da planiraju projekte, da ih usklađuju sa zdravstvenom politikom i strategijom razvoja i reformisanja sistema i plaćeni su na osnovu realizacije tih programa.
Ne treba ignorisati život i očigledne činjenice, ignorisati pravnu realnost koja zahteva od nas u ovom trenutku da sa ova dva propisa vrlo jasno pošaljemo poruku građanima da je svih 250 poslanika u Skupštini Republike Srbije svesno da je, naravno, krečenje, farbanje i oprema nešto što nije sve, ali će se složiti sa mnom svaki građanin koji sada sluša ovo što pričamo - ako ne okrečimo taj prostor, ako ga ne učinimo dostojanstvenim za onoga koji dolazi da se leči, kao i za onoga ko radi u toj zdravstvenoj ustanovi, ako mu ne damo alatku u ruke kojom će moći na savremen način da postavi dijagnozu bolesti, da odgovorno čoveka leči i da stoji iza toga što uradi, ali i onoga što kaže, dakle ako to ne uradimo, zakoni će biti prazna slova na papiru.
Međutim, u ovom trenutku zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti i zakon o sanitarnom nadzoru zapravo predstavljaju najbolji mogući primer da zakoni koje budete izglasali u ovoj skupštini kao poslanici imaju priliku da implementacijom i primenom ovih članova zažive, a mnoge od ovih oblasti koje se pominju u zakonima zavise, ne zaboravite, i od lokalne samouprave, i to u nekim vrlo ključnim stvarima. Pozivam vas da svi imate političku svest o tome da donoseći ova dva propisa zapravo činite nešto što je neophodno u poslednji čas.
Na kraju, želim ponovo da zahvalim na toliko puta pominjanoj obavezi Ministarstva zdravlja da se pred vama pojavi sa zakonom o komorama u zdravstvu, sa zakonom o zdravstvenoj zaštiti i sa regulisanjem zdravstvenog osiguranja. Tu vas držim za reč, a i vi mene naravno.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala vam najlepše.
Zaključujem pretres Predloga zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, u pojedinostima.
Pošto smo obavili pretres Predloga zakona u načelu i u pojedinostima, Narodna skupština će u danu za glasanje odlučivati o Predlogu zakona u načelu, pojedinostima i u celini.
Da mi se ne bi zamerilo od strane poslanika da štedim izvršnu vlast, zadržavam pravo da vas podsetim da su Jadar i Mačva dve oblasti, a Loznica nije u Mačvi.
Zahvaljujem. Dajem pauzu do 15,30 časova.
(Posle pauze - 16,20)

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Dame i gospodo narodni poslanici, nastavljamo popodnevni rad.
Prema službenom izveštaju nastavku sednice prisustvuje 136 narodnih poslanika.
Radi utvrđivanja kvoruma molim narodne poslanike da ubace svoje kartice u poslaničke jedinice.
Konstatujem da Narodna skupština ima kvorum za rad.
Saglasno odluci Narodne skupštine da se obavi zajednički načelni pretres o predlozima zakona za koje je to predložio narodni poslanik Miloljub Albijanić, a pre otvaranja zajedničkog načelnog pretresa, podsećam vas da, shodno članu 90. Poslovnika Narodne skupštine, ukupno vreme rasprave u načelu za poslaničke grupe iznosi pet časova, kao i da se ovo vreme raspoređuje na poslaničke grupe srazmerno broju narodnih poslanika članova poslaničke grupe.
Pošto ukupno vreme rasprave u zajedničkom načelnom pretresu za poslaničke grupe iznosi pet časova, konstatujem da je vreme rasprave po poslaničkim grupama sledeće: Srpska radikalna stranka jedan sat, 38 minuta i 24 sekunde; Demokratska stranka Srbije jedan sat tri minuta i 36 sekundi; Demokratska stranka – Boris Tadić 44 minuta i 24 sekunde; G17 plus 37 minuta i 12 sekundi; Srpski pokret obnove – Nova Srbija 26 minuta i 24 sekunde; Socijalistička partija Srbije 26 minuta i 24 sekunde i poslanici koji ne pripadaju nijednoj poslaničkoj grupi, a to su tri poslanika Socijaldemokratske partije, po pet minuta, saglasno članu 89. stav 3. Poslovnika Narodne skupštine.
O ovoj tački ovlašćeni predstavnici su: za Demokratsku stranku Srbije Miroslav Petković, za Demokratsku stranku - Boris Tadić Snežana Lakićević - Stojačić i za Socijalističku partiju Srbije Toma Bušetić.
Molim poslaničke grupe, ukoliko to već nisu učinile, da odmah podnesu prijave za reč sa redosledom narodnih poslanika.
Prelazimo na 5. tačku dnevnog reda: – PREDLOZI ZAKONA O SOCIJALNO-EKONOMSKOM SAVETU I MIRNOM REŠAVANjU RADNIH SPOROVA (zajednički načelni pretres)
Da li predstavnik predlagača Slobodan Lalović, ministar rada, zapošljavanja i socijalne politike, želi reč?

Slobodan Lalović

Samostalni poslanik
Poštovano predsedništvo, poštovani narodni poslanici, pred vama se nalaze predlozi dva zakona, Zakona o socijalno-ekonomskom savetu i Zakona o mirnom rešavanju radnih sporova. Oba zakona treba posmatrati u celini kao deo jednog napora ove vlade da izvrši usklađivanje našeg radnog i socijalnog zakonodavstva sa propisima i standardima Evropske unije.
Jednostavno, radi se o jednom kontinuiranom naporu da blagovremeno utvrdimo u našem sistemu određene standarde koji inače funkcionišu i postoje u okviru Evropske unije.
Da podsetim ovom prilikom da smo mi, postavši član Saveta Evrope, pored ostalog preuzeli obavezu da usvojimo i to treba da bude usvojeno u Parlamentu državne zajednice Srbija i Crna Gora, revidiranu ekonomsko-socijalnu povelju Evropske unije koja predviđa 16 prava kao 16 standarda. Svaka zemlja koja želi da uđe u evropske integracije treba da predvidi svojim zakonodavstvom minimum 9 od tih 16 prava. Dakle, to je jedan cilj, to je jedan posao koji treba svi zajedno da uradimo.
Kada se radi o Zakonu o ekonomsko-socijalnom savetu treba imati u vidu dve stvari. Prvo, ono što želimo njime da postignemo jeste jedna dosta jednostavna stvar. Naime, politička demokratija ili demokratija ne iscrpljuje se samo u višestranačju i u glasanju na izborima povremeno kada se raspišu. Pitanje demokratije je mnogo složenije pitanje i razvijene evropske zemlje, polazeći od toga, odavno su u svoje sisteme ugradile nešto što možemo najopštije definisati kao socijalnu demokratiju.
Zapravo, ekonomsko-socijalni savet jeste jedna forma ili institucija kroz koju se vrši određeni nivo socijalne demokratije. Radi se o tome da socijalni partneri, sindikati, udruženja poslodavaca i Vlada kao tri partnera kroz ekonomsko-socijalni savet treba da se dogovaraju i ako je moguće sporazumeju o svim bitnim pitanjima koja su od značaja za ekonomski i socijalni položaj zaposlenih, ali koji su isto tako od značaja za osnovne privredne i ekonomske tokove u jednoj zemlji.
U našoj situaciji kada ulazimo i već smo ušli, ali nastavljamo sa procesom tranzicije srpske privrede, od posebnog značaja biće i jeste to koliko će i ko platiti zapravo cenu tranzicije. Mislim da je to jedno od ključnih pitanja. Od odgovora na to pitanje ko će i koliko platiti cenu neizbežne tranzicije, od odgovora na to pitanje u velikoj meri zavisi i to koliko brzo će se zapravo Srbija približiti evropskim integracijama.
Iskoristio bih priliku da ovde ponovim da se, nažalost, kada su u pitanju reformski i tranzicioni procesi, Srbija nalazi na začelju Evrope. Ispred nas su otišle Bugarska i Rumunija. Mislim da to stanje nije održivo i stvaranje socijalnog miljea u kome je moguće ubrzati reforme u Srbiji, produbiti ih i radikalizovati ih je neophodno. To je jedno od ključnih pitanja budućnosti ove države. U okviru toga posebno značajno je pitanje na koji način ćemo kao socijalni partneri postići dogovor o tome kako ćemo proći kroz taj nimalo lak put.
Zapravo ekonomsko-socijalni savet jeste mesto gde treba da se dogovaramo i da kroz socijalne dogovore postignemo neophodan minimum jednog socijalnog dogovora i socijalnog mira kako bismo mogli proći kroz jedan vrlo neveseo period koji se nalazi pred nama.
Polazeći od tih ciljeva i potreba Predlogom zakona o ekonomsko-socijalnom savetu definisano je da ekonomsko-socijalni savet na nivou Republike jeste tripartitno telo koje se sastoji od predstavnika reprezentativnih sindikata, reprezentativnih udruženja poslodavaca i predstavnika Vlade Republike Srbije. Istovremeno ovim predlogom zakona su precizno definisani sadržaji i teme o kojima će raspravljati ekonomsko-socijalni savet.
Jako je bitno da ekonomsko-socijalni savet donosi svoje odluke i stavove konsenzusom. Znači, nema nadglasavanja, nema većine i mislim da je to jedna jako dobra stvar. Samo one odluke i stavovi koje usaglasimo sa našim socijalnim partnerima mogu imati pravu težinu.
Dakle, princip konsenzusa je zapravo princip koji treba da omogući da kada se dogovorimo, a nećemo se lako dogovarati, da onda ono što se dogovorimo zaista bude realizovano. Ako imamo u vidu teme o kojima će raspravljati ekonomsko-socijalni savet onda to dobija na značaju. Problem sa prethodnim periodom jeste bio u tome što je ekonomsko-socijalni savet bio jedna ljuštura bez pravog sadržaja.
Ekonomsko-socijalni savet, pored ostalog, treba da razmatra pitanje budućeg socijalnog sporazuma za Srbiju. To je jedan od ključnih dokumenata. Zatim, pitanje nacionalne strategije zapošljavanja, kao drugi ključni dokument. Isti taj ekonomsko-socijalni savet treba da razmatra i sve bitne zakone koji su od značaja za ovu državu.
Ono što je ovde još bitno, ekonomsko-socijalni savet ima pravo i ovlašćenje da se obrati sa svojim stavovima nadležnom ministarstvu. Ako ono to ne prihvati ili ne usvoji ima pravo da se obrati Vladi Republike Srbije sa svojim stavovima. Dakle, radi se o jednom dvostranom odnosu gde socijalni partneri preko jednog tela utiču na Vladu, a sa druge strane Vlada utiče na svoje socijalne partnere.
Mislim da je to jedna jako dobra stvar koja će biti od koristi za sve nas i za Srbiju u celini. Dakle, na nivou Republike taj savet će se formirati donošenjem zakona i početkom njegove primene.
Na lokalnom nivou ovi saveti će nastajati sporazumima i to onda kada dva socijalna partnera pokrenu inicijativu. Dakle, on na lokalu neće biti po sili zakona obavezan, ali ako dva partnera zatraže njegovo formiranje on mora biti formiran.
Na lokalnom nivou takođe će biti predstavnici reprezentativnih sindikata na lokalu, udruženja poslodavaca i lokalne vlasti.
Dakle, to je jedna struktura ekonomsko-socijalnog saveta koji treba da premreži celu Srbiju posle usvajanja ovog zakona i da, jedan novi kvalitet da socijalnom dijalogu u Srbiji.
Drugi zakon koji danas predlažemo jeste zakon o mirnom rešavanju radnih sporova. Njegove osnovne ideje tiču se, pre svega, želje da pokušamo da stvorimo institucionalni okvir u kome će se sporovi rešavati mirno i dobrovoljno. To su sporovi u vezi kolektivnih ugovora, to su kolektivni radni sporovi, ili kada se radi o individualnim radnim sporovima, da se rešavaju mnogo brže nego do sada. Znači, to su dva bazična cilja zakona o mirnom rešavanju radnih sporova.
Kada se radi o kolektivnim radnim sporovima, to su oni sporovi koji se vode prilikom zaključivanja kolektivnog ugovora, kad još nema norme. Zato se zove interesni kolektivni spor. Druga vrsta tih sporova jesu sporovi koji nastaju u primeni kolektivnih ugovora. Dakle, norma postoji, ali postoji nesporazum o samom smislu i sadržaju te norme.
Kod indvidualnih radnih sporova ideja je, da se u mnogo kraćim rokovima okonča radni spor i da, i poslodavac i radnik mnogo kraće budu u neizvesnosti ko je u pravu. Jednostavno, smatramo da je to u interesu obe strane. Kada se radi o kolektivnim radnim sporovima, mislim da je još jedna stvar vrlo bitna. Pristupanje arbitraži, pristupanje sporazumevanju je dobrovoljno, ali kada se radi o pojedinim delatnostima koje su od posebnog značaja za društvo, kao što je zdravstvo i još neke druge delatnosti, zakonom je predviđeno da postupak mirenja bude obavezan, pa ako ne uspe taj postupak mirenja, onda mogu posegnuti za štrajkom ili za nečim drugim. Mislim da je to jako važno za zemlju, posebno u ovim okolnostima.
U poslednje vreme smo svedoci nekih štrajkova u nekim preduzećima koja su od posebnog značaja za društvo, koji se uopšte ne najavljuju i koji se dogode za sat vremena od najave. Dakle, mislim da ovaj zakon o mirnom rešavanju sporova ima i tu dobru stranu.
Ono što bih još želeo da naglasim je sledeće: oba ova zakona, u stvari, potenciraju mirno rešavanje, potenciraju dobru volju i spremnost svih učesnika socijalnog dijaloga da se reši problem. Zašto ovo govorim? Zato što je često prigovor, kada se radi o tim stvarima, zašto je to dobrovoljno, zašto to može, a ne mora. Zato što, zapravo, čitav sistem radnog zakonodavstva, u skladu sa Evropskom unijom, treba da bude te prirode, da zadovoljava interese socijalnih partnera. Već mogu da vam kažem da je to jedno ohrabrenje.
Zašto ovo govorim?
Mi još uvek imamo svest, ne može ni sud da reši problem, ne može ni policija, pa šta hoćete sa mirnim rešavanjem sporova?
Moram vam reći da već u nekim preduzećima koja su privatizovana, kao što je npr. U.S.Steell i neka druga, pošto dolaze ljudi i učesnici socijalnog dijaloga u prirodno stanje, postoji pravi poslodavac, postoje pravi radnici. Već u tim situacijama i u tim sredinama i te kako funkcioniše kolektivno pregovaranje, i te kako funkcioniše čitav taj sistem odnosa u kojima, zapravo, zbog sopstvenih interesa su obe strane spremne na razgovore i dogovore.
Dakle, mi ovde pravimo sistem za sistem koji se u Srbiji upravo stvara i mislim da će proces privatizacije i tranzicije u Srbiji stvoriti milje u kome će ovi propisi biti potpuno prirodni i potpuno normalni. Pošto smatramo da je usvajanje ova dva zakona u interesu svih građana Srbije, očekujem da će i sve poslaničke grupe u Parlamentu podržati ova dva zakona.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Da li izvestioci nadležnih odbora žele reč (Odbora za rad, boračka i socijalna pitanja - Ivana Kovačević, predsednik Zakonodavnog odbora - Miloš Aligrudić)? (Ne.)
Da li predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa žele reč? Narodni poslanik Miloljub Albijanić, pa narodni poslanik Toma Bušetić.
...
Zdrava Srbija

Miloljub Albijanić

G17 Plus
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, G17 plus u svom programu kao važan segment ističe značaj socijalnog dijaloga. Dakle, ovo što vidimo kao glavnu stvar koja proističe iz ova dva predloga zakona, to je dijalog između sindikata, poslodavaca i Vlade. Nije dovoljno, kao što se do sada to rešavalo u pojedinačnim slučajevima, već je potrebno zakonski regulisati ovu oblast.
Znači, ova dva zakona, koji dovode do uspostavljanja socijalno - ekonomskog saveta i mirnog rešavanja radnih sporova, u suštini, dovode do poboljšanja položaja i prava zaposlenih. Dobija se sistem kao u zemljama Evropske unije: kolektivno pregovaranje, regulisanje prava na štrajk i mirno rešavanje konflikata. Ključno je da u ovome učestvuju sindikati, i to svi reprezentativni sindikati: Samostalni sindikat, Asocijacija slobodnih i nezavisnih sindikata i Sindikat Nezavisnost.
Važno je istaći koja pitanja socijalno-ekonomski savet rešava. To su, pre svega, razvoj i unapređenje pregovaranja, ekonomska politika koja utiče na socijalni razvoj i stabilnost, zapošljavanje, politika zarada i cena, zaštita radne i životne sredine. Pored toga, važno je da ovaj socijalno-ekonomski savet daje mišljenja o nacrtima zakona.
Dakle, G17 plus se maksimalno zalaže za ideju da osnovna ekonomska obaveza u oblasti obračuna i isplata plata ponovo bude afirmisana, da zarađene plate radnicima redovno dolaze i da budu isplaćene.
Smatram da ekonomsko-socijalni savet već na početku svog delovanja mora ovo pitanje vrlo temeljno rešiti, jer i sami znate da u praksi često imamo problema oko ovih stvari, a da ne govorimo o radnicima koji, posle napuštanja firme i pri rešavanju svog statusa, imaju probleme, i ti problemi se odugovlače mesecima, a negde i godinama.
Nikome nije u interesu da se tako nešto odugovlači. U interesu je i poslodavca i samog radnika da se te stvari reše i da svi budu namireni.
Što se tiče Predloga zakona o mirnom rešavanju radnih sporova, dve vrste sporova su u pitanju: kolektivni i pojedinačni radni sporovi. Danas u praksi se oni najčešće rešavaju na dva načina: jedan je štrajkom, a drugi sudovima. Dakle, i jedan i drugi način nisu dobri, ako pre toga nema dogovora.
Jasno je da radnici svoja prava traže štrajkom, ali ovo omogućava da se stvori dobra osnova, da se napravi dobar sporazum, koga se svi moraju pridržavati kako bi se izbegle takve vrste aktivnosti.
Što se sudova tiče, znate i sami da imamo sporova koji traju dosta dugo i nijedna strana nije zadovoljna. Ovde imamo mogućnost za kraće rešavanje van suda, mogućnost da radnik ostvari svoja prava dogovorom i mirnim rešavanjem spora.
Naravno, jasno su definisane dužnosti i obaveze miritelja i arbitra. Jednom rečju, stvara se neophodan ambijent da se, po regulisanju ove oblasti zakonom, ovo i primeni u praksi. Inicijativa je, svakako, od Vlade i resornog ministarstva, da sazove činioce koji će činiti ovaj savet i da zajednički naprave program budućeg delovanja i dogovaranja.
G17 plus će podržati predloge ovih zakona, a pozivamo i druge poslaničke grupe da podrže ove zakone.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Toma Bušetić