DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 04.04.2006.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

2. dan rada

04.04.2006

Sednicu je otvorio: Zoran Anđelković

Sednica je trajala od 10:05 do 19:50

OBRAĆANJA

Zoran Stojković

Samo da dam odgovor. Već sam rekao da je armija – naša armija za celu teritoriju Srbije i Crne Gore. Crna Gora je donela Zakon o amnestiji i jedan broj regruta je ravnopravniji od ovih regruta u Srbiji. Dajte da se bar u tom delu izjednačimo.
Drugo, nije tačno da se zakon donosi zbog poznatih ličnosti. Odmah da kažem – on se ne odnosi na Vladu Divca, on neće ići u vojsku i na njega se ne odnosi ta amnestija. Nekoliko hiljada, što podnetih krivičnih prijava, što krivičnih postupaka kod istražnih sudija stoje i prema tome nisu to samo poznata lica, nego naši mladi ljudi koji su došli u tu situaciju. Treba im možda pružiti priliku kako sam i ranije rekao. Ne radi se o poznatima. Kamo sreće da imamo nekoliko hiljada tako poznatih lica.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Izvolite. Po poslaničkim listama tri poslaničke grupe su prijavile poslanike – DSS, SPS, SRS. Prvo ima reč narodni poslanik Velimir Simonović, potom narodni poslanik Toma Bušetić, pa narodni poslanik Petar Jojić.

Velimir Simonović

Demokratska stranka Srbije
Dame i gospodo, kada se pojavi neki nov problem prirodnim naukama onda mogu da budu različiti pristupi za njegovo rešavanje.
Jedan od njih je da potražimo analogiju sa nekim problemom koji je već rešen. Ta metoda analogije se pokazala vrlo moćna, jer se disparatni fizički procesi mogu opisati istim matematičkim modelima. To se kao metoda pokazalo vrlo efikasno. Pokušaću da tu metodu analogije sada upotrebim na procesima druge vrste u društvenim naukama u politici.
Vidite, kada je pre nekoliko godina ovde donošen zakon, mislim da je to bilo u sklopu zakona o planiranju i izgradnji, da se legalizuju objekti koji su sagrađeni bez građevinskih dozvola, tada su ovde istupali vrlo poznati pravnici, ne mislim samo na gospodina Mikovića iz Pančeva, čije sam pravno mišljenje veoma uvažavao i još neki ljudi koji su govorili da se iz neprava ne može steći pravo.
Tada sam se javio, ne kao pravnik i rekao – dobro gospodo, razumem to da se iz neprava ne može steći pravo, a da li to znači da sve zgrade koje su sagrađene bez dozvole porušimo. Hoćemo li da porušimo celu Kaluđericu, gde živi nekoliko desetina hiljada ljudi, a svaki grad u Srbiji ima po jednu svoju Kaluđericu.
Pošto je to nemoguće, onda ćemo doneti zakon da se to ipak legalizuje, da ljudi plate komunalne troškove, itd. i da legalizuju te svoje objekte, ako nisu napravljeni baš tako da se ne mogu legalizovati, kao što sam video slučaj u Krnjači da je neko izdao zgradu na velikoj vodovodnoj cevi.
Ako cevi ispod njegove kuće puknu, onda mora da mu se sruši kuća, to je jasno. Kao što tada nismo mogli da srušimo sve zgrade sazidane bez dozvole, tako tu pravim analogiju sa Predlogom zakona o amnestiji.
Ne odnosi se ovo samo na naše mladiće koji su u inostranstvu. Ovaj zakon se odnosi na mladiće koji su u Srbiji, a nisu se odazvali pozivu. Šta da radimo sa 2.500 mladića? Meni je žao što nije došao danas ministar za dijasporu. Učestvovao sam više puta u toj raspravi na odboru oko ovog zakona i baš bi dobro bilo da je on danas ovde.
Imamo 2.500 mladića u inostranstvu i verovatno znatno manji broj i ovde u Srbiji, koji se nisu odazvali pozivu, pa se vode sudski procesi itd. Mislim da ima nešto malo i u zatvoru zbog toga. Šta može da se dogodi, ako ovakav zakon ne donesemo? To je ta analogija sa onim zakonom koji sam malo pre spomenuo o gradnji bez dozvole.
Ti mladići koji su u inostranstvu neće moći da dolaze, plašiće se zatvora, suđenja itd, a neki će se možda zbog toga čak odreći našeg državljanstva. Mislim da je mnogo bolje da usvojimo novi zakon, jer da naglasimo to, ovaj zakon njih ne oslobađa služenje vojske. On ih samo oslobađa krivične odgovornosti što se nisu pojavili onda kada su bili pozvani.
I tada sam govorio, a i danas ponavljam ovde, nikada više ne bih glasao za još jedan zakon o amnestiji u vezi sa neodazivanjem na vojni poziv. Ovo bi trebalo da bude poslednji put da to pitanje rešimo, kao što smo ga rešili legalizacijom nezakonito izgrađenih zgrada, da tim mladićima omogućimo da mogu da dođu.
Taman posla da su svih 2.500 bogati ljudi, ne znam kako poznati po inostranstvu, taman posla da je to tako. To su mladi ljudi, nisu hteli da se obogate. Oni su možda dobili neki posao u inostranstvu, nešto radili ili se tamo školuju, ali nisu stigli da se tako mladi obogate, kao da je lako obogatiti se u zapadnim zemljama ili Americi. To tamo nije tako jednostavno. Kod nas se najlakše ljudi mogu obogatiti.
Možemo da postupimo na dva načina, da odbijemo ovaj zakon i da 2.500 mladića otpišemo da ne mogu da dođu ovde da posete svoje, ako imaju roditelje ili rodbinu, da im onemogućimo da dođu da odsluže vojsku i da ih nateramo da se odreknu našeg državljanstva. Tako bismo rešili problem na taj način. Ako bi odbili zakon naneli bismo mnogo veću štetu ovoj državi i o tome zaista treba da razgovaramo.
Rekao sam da bi ovo trebalo da bude poslednji zakon te vrste i ponavljam, ne bih nikada glasao ponovo za neki zakon o amnestiji, koji bi se doneo kroz godinu dve, za nove mladiće koji se ne bi odazvali da služe vojsku.
Odmah da vam kažem i to, imao sam prilike da vidim kako neki mladići služe vojsku na taj tzv. civilni način. Slušajte, civilno služenje vojnog roka mora da bude izuzetak, ako iz nekih verskih razloga ili drugih ubeđenja ne želi da uzme oružje u ruke, ali oni mladići koji nemaju takve probleme, a da se nalaze po bolnicama, bibliotekama i šta znam gde, to apsolutno nije dopustivo i mislim da je u tom smislu i naša vojska imala primedbe da će se to izmeniti.
Dame i gospodo, budimo svesni jedne činjenice, ceo radni vek sam provodio sa mladim ljudima. Verujte mi, nema više mnogo ponosa i časti da se ide u vojsku. U Srbiji je nažalost to tako, mnogi mladići jedva čekaju da se u Srbiji formira profesionalna vojska, pa ko hoće neka ide da služi vojsku i da zarađuje novac, jer to mu je životno opredeljenje.
Mnogi jednostavno to ne žele. To je možda neprijatna činjenica koju želimo kao Srbi da kažemo, pa ko nije služio vojsku, ne može da se oženi itd, to nije tačno, pa gospodin Nikolić zna da su se mnogi mladići oženili kada su služili vojsku. Kako na selima, ožene se mladi ljudi, pa posle idu u vojsku, pa i u gradovima je toga bilo. Znam neke moje studente koji su bili oženjeni ili su se oženili u toku studija, pa su posle išli u vojsku. To nije razlog.
Mislim da sam naveo glavne razloge zašto ovaj zakon treba prihvatiti i zašto to treba da bude poslednji zakon ove vrste u ovoj zemlji Srbiji. Dakle, do profesionalne vojske, a kada vojska postane profesionalna, razume se da ovakve probleme nećemo uopšte imati. Hvala vam.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Toma Bušetić, potom narodni poslanik Petar Jojić, Božidar Koprivica, Branislav Rankić.

Toma Bušetić

Socijalistička partija Srbije
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi predsedniče, ovaj zakon je neprihvatljiv za SPS, on znači dalje urušavanje vojske koja je inače dosta urušena. Niko ne želi da ide u rat i tu ne sme da bude nikakva zamena teze, ali vojska je takva, potrebna je kao faktor odvraćanja od svake vrste neprijatelja.
Ne možemo danas da kažemo da je Srbija sve probleme rešila, da nema više nikakvih neprijatelja, naprotiv, istorija nas uči, a i današnja situacija, da nam je takvo okruženje, da mnoge zemlje oko nas na jedan ili drugi način izražavaju teritorijalne pretenzije. Nama je, znači, potrebna jaka i snažna vojska, a jaka i snažna vojska ne može da bude bez vojnika.
Znači, nije to vojska od 20.000 ili 25.000 vojnika, koliko nam preporučuju strani faktori, domaći vojni analitičari i domaći političari. Vojni analitičari su uglavnom u službi stranog faktora, znači, strani plaćenici sa velikim i značajnim apanažama. Stalno nam govore o tome, a bogami i mnogi domaći političari, kako je nama rešenje profesionalna vojska od desetak hiljada vojnika.
Prvo, to je nedovoljan broj, a sa druge strane, profesionalna vojska od 10.000 vojnika košta više nego 100.000 vojnika u redovnoj službi. Zato kažemo da donošenje ovakvog zakona predstavlja dalje bitno urušavanje vojske. Ko će da ide u vojsku, ako usvojimo ovakav zakon i šta će biti sa njom, da li će to biti definitivni raspad, jer ponavljam, nema vojske bez vojnika.
Moramo da stanemo na put tom procesu degradacije vojske koji je započet odmah posle 5. oktobra, a sve pod firmom raznih vrsta reformi. U nekoliko navrata, za nepunih šest godina, iz vojske su najureni gotovo svi najsposobniji oficiri, kao što su general Adeni Delić, Ljubiša Stojmirović i mnogi drugi.
To je rađeno i tokom 2001. i 2002. godine, pa i tokom 2003. godine, a radilo se i 2004, 2005. godine, pa i ove godine. Šta očekivati od Vrhovnog saveta odbrane, gde sede Marović, Tadić, Filip Vujanović, ministar Stanković, koji se utrkuju koji će da bude servilniji prema stranom faktoru.
Naravno, tu je i Vuk Drašković, on je slučaj nad svim slučajevima, ali svi oni kao puki izvršioci međunarodnog faktora učiniće sve što se od njih traži. Zato su penzionisani najsposobniji oficiri, najureni, i to treba reći, oni koji su branili zemlju i to veoma uspešno.
Ti oficiri su branili Kosovo i Metohiju, dakle, gotovo tri meseca i sačuvali vojsku. Nisu bili ni poraženi, jer su političari, pre svega predsednik Slobodan Milošević, izdejstvovali Rezoluciju 1244. Ona jeste kompromis i svi koji su govorili da je rezolucija kapitulacija, nije kapitulacija, nije ni Kumanovski sporazum kapitulacija, naprotiv, u Kumanovskom sporazumu se na pet ili šest mesta pominje da su Kosovo i Metohija u sastavu Srbije, što je danas slamka spasa u razgovorima koji se vode, iako su fingirani, ne vode se, ali se vode ovih meseci.
Setimo se uništavanja oružja, raketa u prisustvu američkog ambasadora. Sve je to strani faktor nalagao, a naši političari, ovi domaći, posle 5. oktobra revnosno izvršavali.
Sasvim je jasno, bar meni, da je ovo što se danas dešava u Skupštini, kada je reč o ovom zakonu, preporuka međunarodnog faktora. Čini mi se da je ovde dobrano umešan i predsednik Republike Boris Tadić, koji je dao inicijativu za donošenje ovakvog zakona i jednostavno, sve te preporuke niko ovde u Srbiji ne sme da odbije.
Šta je sve međunarodni faktor tražio od srpskih političara posle 5. oktobra, od tzv. demokratskih vlada? Setimo se, tražili su amnestiju šiptarskih terorista, na čelu sa Brovinom, to je učinjeno odmah, tražili su da se u Hag izruče svi srpski državnici, generali koji su branili zemlju i danas smo svedoci da su u Hagu samo Srbi, srpski državnici, srpski generali. Ovo je zamajavanje sa Gotovinom.
Danas nijedan ozbiljniji muslimanski političar iz tog vremena ili ozbiljniji političar ili državnik Hrvatske nije u Hagu, nije optužen, ni Mesić, ni Ganić, znamo i za Dobrovoljačku ulicu, znamo za sve te njihove zločine, ali to više niko ne pominje, a da ne govorimo o Šiptarima.
Dakle, da ne govorimo o tome kako su amnestirani i bez obzira na neke optužnice danas se sasvim slobodno kreću Kosovom i bave politikom.
Zato su strašne te reči kada dobar deo političara govori o tome da moramo da se suočimo sa prošlošću, a da nas baš briga šta će da rade Hrvati, muslimani i svi oni koji su izazvali ratove koji su se desili '90-tih godina.
Ono što je važno, što nam međunarodna zajednica nameće, postavlja se opravdano pitanje – šta je sa obavezama međunarodne zajednice? Zašto se ne izvršavaju obaveze međunarodne zajednice, zašto se ne izvršava Rezolucija 1244?
Niko ozbiljnije, od našeg predsednika Vlade, države, od 5. oktobra, nije pomenuo pitanje izvršavanja Rezolucije 1244, znači, razoružavanje OVK, obezbeđenje sigurnosti i bezbednosti za stanovništvo na Kosovu, povratak izbeglih Srba sa Kosova i Metohije.
Niko ne sme to da pomene, jer je veliki strah od međunarodnog faktora. Kako to da se sada osvedočeni zločinci, poput Čekua i Haradinaja, ne samo nalaze na slobodi, već su preuzeli i premijerske dužnosti, prvo Haradinaj, a sada Čeku.
Zar neko od ozbiljnih političara u Srbiji, pa i ceo srpski narod ne zna da su Čekua ovih dana imenovali međunarodni posrednici. Ahtisari je boravio jednog dana na Kosovu i Metohiji, a istog dana Kosumi je smenjen i tako reći za nekoliko dana je postavljen Agim Čeku.
Zašto nam to rade? Rade nam isto ono što su radili u Rambujeu, da nas ponize, da u procesu pregovaranja učestvuju zločinci, tako je Tači učestvovao u Rambujeu, tako i sada imamo na čelu kosovske Vlade Agima Čekua.
Znači, međunarodna zajednica nas stalno ponižava. Ponižava nas zato što se niko ozbiljnije ne suprotstavlja onome što od nas zahtevaju. Šta su nam to pomogli od 5. oktobra, osim tih donacija od nekoliko milijardi. Danas u Srbiji s pravom pitamo – gde su te pare, nikakav boljitak, nikakav napredak ne postoji od tih silnih donacija i od tih silnih para.
Od nas stalno zahtevaju razne reforme i kada danas govorimo o vojsci, o ovom zakonu, znači, insistiraju – izvršite reformu vojske. U čemu se sastoji reforma vojske? I ovaj zakon, Zakon o amnestiji jeste deo te strategije o reformi vojske.
Znači, da smanjimo vojsku, smenimo najbolje oficire, generale, postavimo one poslušne, da uništimo naoružanje. Šta nam oni zauzvrat nude? Kakva je to pomoć međunarodnog faktora ili međunarodne zajednice, kada govorimo o najaktuelnijim političkim dešavanjima?
Kažu da su nam izdejstvovali visoki prag za predstojeći referendum u Crnoj Gori. Kažu – 55%, to je dobro rešenje. Ne mislim da čvrsto stoje iza toga. Uostalom, predstavnici međunarodne zajednice, daleko pre referenduma, već pozivaju srpske političare, zajedno sa Svetozarom Marovićem, da se povedu razgovori o budućim odnosima između Srbije i Crne Gore.
Znači, na neki način oni već prejudiciraju mogući ishod u Crnoj Gori. Šta to znači? To znači da je moguće rešenje da u Crnoj Gori na referendumu bude i 51% za samostalnu Crnu Goru i da se to, na neki način, prihvati kao realnost. Tim zahtevom relaksiraju poziciju Mila Đukanovića.
Imamo sličnu situaciju, kao svojevremeno kada je bio referendum u Makedoniji. Znate kako je glasilo pitanje na referendumu u Makedoniji: "Da li želite da Makedonija bude međunarodno priznata i da sarađuje sa svim jugoslovenskim republikama?". Pitanje je bilo tako formulisano da je i poslednji Makedonac imao laku poziciju da se opredeli za to pitanje na referendumu.
Još plastičniji slučaj, kada je reč o Kosovu i Metohiji. Pregovori još nisu ni počeli, a Marti Ahtisari, već poznat pregovarač u onim pregovorima iz juna 1999. godine, kaže da će Kosovo biti svakako nezavisno, jer će odlučiti narod Kosova.
Od kada su Albanci narod Kosova? Oni su nacionalna manjina u okviru države Srbije. Znači, već imamo prejudiciranje rešenja za Kosovo i Metohiju. Naravno, žele da taj slučaj zatvore.
To će biti rešenje za KiM, ali niko nema pravo da se meša kada su u pitanju prava Iraca, Katalonaca, Baskijaca, Korzike, Sicilije i mnogih drugih država.
Znači, ta Pandorina kutija ne sme da se otvori. Treba da se zatvori sa Kosovom, da KiM dobije nezavisnost. To je ta uloga međunarodnog faktora koju svaka vlada i svi državnici u Srbiji, posle 5. oktobra zdušno podržavaju i faktički sve njihove odluke izvršavaju.
Tako i ovaj zamenik Martija Ahtisarija pre nekoliko dana, ili juče, Albe Roan, reče – evo, pregovori su počeli, u pregovorima učestvuje Čeku i nema još rezultata oko decentralizacije. Neće ni biti. Da li će se te delegacije sastati, da li će biti bilo kakvih rezultata? Sumnjam da će biti. Jednostavno, pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice znamo šta se sve dešavalo na KiM posle 5. oktobra ili od 1999. godine, desili su se brojni zločini, paljenje kuća, crkava. Šta je uradila međunarodna zajednica? Ništa.
Prema tome, to bespogovorno slušanje međunarodnog faktora ničemu ne vodi i ne daje nikakve rezultate. To što imamo Studiju izvodljivosti, što je proces pregovaranja Sporazum o stabilnosti o pridruživanju, to pozdravljamo, ali ne verujem da će tu biti bitnijih rezultata, da će narod Srbije živeti mnogo bolje posle svega toga.
Uostalom, o ulozi međunarodnog faktora najčešće i najbolje je govorio naš predsednik Slobodan Milošević. Govorio je to u Hagu, govorio je to i '90-ih godina. Međunarodni faktor je bio presudan u razbijanju prve Jugoslavije, otvoreno je pomagao separatističkim snagama i u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni, i na Kosovu i Metohiji, svuda.
Međunarodni faktor je inicirao krizu na KiM. Te krize ne bi ni bilo. Milošević je napravio dogovor sa Fatosom Nanom, da je to unutrašnje pitanje Srbije, ali su onda došli Amerikanci, Nemci, počele su terorističke akcije, obučavanje separatista.
Znači, međunarodni faktor je izazvao krizu na KiM. Uostalom, oni su nas i bombardovali pod firmom – humanitarne katastrofe i ugroženih ljudskih prava.
Da li danas u Srbiji još neko veruje da je na KiM bila humanitarna katastrofa, gde su bila ugrožena ljudska prava Šiptara? Bila je humanitarna katastrofa kada je otpočelo bombardovanje, ljudska prava nikada nisu bila ugrožena, jedino su u vreme Slobodana Miloševića prava srpskog naroda bila zaštićena.
Znači, samo u to vreme, od vremena njegove vlasti, još u Savezu komunista, od 1987. godine do dolaska NATO pakta, 1999. godine. Samo su u to vreme Srbi živeli kao ljudi na Kosovu i Metohiji. Nikada pre i nikada posle. I u vreme kralja su bili progonjeni, u vreme Tita, a da ne govorimo sada, u vreme DOS-a.
I danas kažu – NATO se zalaže za nezavisno Kosovo, jer ako Kosovo i Metohija ne bude nezavisna država, onda je džabe NATO učestvovao u agresiji. Znači, jasno je i treba da bude jasno i poslednjem Srbinu zbog čega je NATO pakt izvršio agresiju, zbog čega su nas bombardovali – da bi nam oteli teritorije, okupirali, opljačkali.
Milošević se odlučno suprotstavio svemu tome. Suprotstavio se razbijanju Jugoslavije. On se istinski zalagao za Jugoslaviju, jer se na taj način najbolje rešavalo srpsko pitanje. Svi Srbi su živeli u jednoj državi i imali su pravo da nastave da žive u istoj državi. Imali su pravo na samoopredeljenje, da ostanu u istoj državi, kao što su Hrvati i Slovenci imali pravo na samoopredeljenje, ali ne kao republike, nego kao narodi.
Naravno, ta država – jugoslovenska, srpska, kako hoćete, bila bi mnogo veća nego što je sada Srbija. To je istina. To su fakti.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Izvinjavam se, gospodine Bušetiću, pošto mi skreću pažnju poslanici, da li biste makar pomenuli zakon.

Toma Bušetić

Socijalistička partija Srbije
Sve vreme pričam o zakonu, gospodine Markoviću. Reći ću vam zbog čega smatram da je ovaj predlog zakona dat od strane međunarodnog faktora.
Znači, to je predložio međunarodni faktor, stranci su predložili Borisu Tadiću i svima onima koji su u dobrim odnosima sa njima da se zakon donese, da se napravi amnestija, da više u Srbiji nema vojske, da se prestane sa služenjem vojnog roka, da nemamo vojsku kako bi nas lakše okupirali, opljačkali, da bi završili svoj posao do kraja.
Zbog toga kažem da je ovaj zakon za nas neprihvatljiv, jer ima dalekosežne posledice. Sve je u toj funkciji. Vojska je ostala još jedina institucija koja nešto znači, iako je debelo urušena. Najsposobniji generali su smenjeni, otpušteni, penzionisani, došli su oni koji su poslušni, koji kažu – ne treba nam vojska, nemamo od čega da se branimo, NATO će nas braniti. Gde će nas braniti NATO? Od koga će nas braniti?
Završili smo sve procese. Šiptari su mirotvorci, neće nas dirati, pobuna može da bude svakog časa na jugu Srbije. Svašta može da se desi. Znate da niko nije odustao od teritorijalnih pretenzija – Bugari i mnogi drugi, koji su i istorijski stalno imali neke teritorijalne pretenzije. Mi Srbi nikada nismo imali, ali to je naš usud.
Znači, međunarodni faktor nema dobre namere, oni hoće da nas razbiju, okupiraju, opljačkaju, to sam rekao nekoliko puta, i kroz ovu formu i ovaj zakon žele to isto da urade. Država mora da ima dostojanstvo, to nije puki formalizam, to nije nacionalna sujeta, to je odgovorna politika svakog državnog rukovodstva.
Znači, ta vojska ministre, čuo sam vas kad ste govorili – vojska će nestati 2010. godine, imaćemo profesionalnu vojsku, nije to dobar odgovor.
To je velika hipokrizija svih onih koji se naoružavaju, koji šire svoju vojsku, a mi nemamo ništa, ne možemo da se branimo, i stvarno je situacija u Srbiji danas takva. Kada bi došlo do neke pobune na jugu Srbije, ko će da ide?
Hag preti kao Damaklov mač, ako se bilo šta napravi odmah idete u Hag, svako kaže – pa nema potrebe, ako su amnestirani tamo Divac i ovo društvo ili dve hiljade drugih ljudi, zašto i Divac ne bi služio vojsku? I Kežman i svi drugi.
I drugo, šta je sada vojska. Vojska je šest meseci, ljudi moji. Pa to nije, znate, u Izraelu se vojska služi tri godine, čak i žene služe dve godine, a nama je mnogo i šest meseci. Dajte da amnestiramo sve, dajte da niko ne ide u vojsku i da propadnemo do kraja. Mislim da je ovaj zakon apsolutno neprihvatljiv za nas i nećemo glasati za njega.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
 Hvala vam, gospodine Bušetiću. Izvolite, narodni poslanik Sulejman Spaho, po Poslovniku. Izvolite, gospodine Spaho.

Sulejman Spaho

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo, povreda Poslovnika, na osnovu člana 100, a u vezi sa 104, uvaženi kolega Tomo je rekao u svojoj diskusiji da su muslimani krivi za rat. Neki jesu, ja sam musliman i nisam kriv za rat. Borio sam se na strani braće Srba. I nemojte više, kada nešto govorite, kažete – Izetbegović, Sulejman Ugljanin i ovi su krivi za rat. Spaho Sulejman jeste musliman, ali nije kriv za rat. I uvek ću biti na strani moje braće Srba i nemojte više to spominjati.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala vam, gospodine Spaho. Izvinjavam se, ali ako ste mislili da treba da reagujem, predsednik ne reaguje u tim situacijama, kao što nisam reagovao na netačno navođenje zakona da vojska služi za rešavanje bezbednosnih pitanja unutar zemlje. Ne daj bože, naravno, ona služi za odbranu zemlje.
Izvolite, narodni poslanik Petar Jojić, potom narodni poslanik Božidar Koprivica, pa narodni poslanik Branislav Rankić. Izvolite, gospodine Jojiću.