JEDANAESTO VANREDNO ZASEDANjE, 23.07.2009.

7. dan rada

OBRAĆANJA

...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Narodni poslaniče, nema povrede člana 104. Vi imate pravo na svoj stav i svoje mišljenje o pojedinim ministrima, ali tok sednice se odvija u skladu sa Poslovnikom.
Vlada svojom odlukom na sednicu Skupštine šalje predstavnika, predlagača i ni na koji način tom odlukom Vlade ne može biti naneta šteta toku rasprave, bez obzira da li je u načelu ili u pojedinostima, niti to može biti predmet povrede Poslovnika.
Želite ponovo da govorite o povredi Poslovnika? Izvolite.
...
Nova Srbija

Srđan Spasojević

Nova Srbija
Povredu Poslovnika opet, ako mogu.
Gospođo Čomić, ne radi se ovde uopšte o bilo kakvom suprotstavljanju što je gospodin Milosavljević lično ovde, ali na sednici kada smo postavljali pitanja premijeru direktno sam još tada, dakle unapred, pre mesec dana, zamolio premijera da na sednici Skupštine prisustvuju kompetentni ministri i gospodin premijer je obećao da će ubuduće biti tako.
Prema tome, to nije ispoštovano u ovoj situaciji. Dakle, pre mesec dana sam upozorio na ovakve stvari i premijer je obećao da se ovakve stvari više neće dešavati.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Narodni poslaniče, dužni ste da navedete koji je član Poslovnika u pitanju i dužni ste da obrazložite u čemu se sastoji povreda člana Poslovnika na koji ukazujete.
Trenutno je pravo na reč, koju ste dobili, zloupotreba Poslovnika i molila bih vas da nikako oštrica kritike koju upućujete prema ministrima bude tupa ili blaga, ali da se uzdržimo od toga da unapred nekog okarakterišemo kao nekompetentnog.
Onog trenutka da prisutni ministar, kao predlagač i odlukom Vlade prisutan na ovoj sednici, pokaže nekompetenciju, naravno da ćete biti slobodni da to kažete.
Smatram neprimerenim da unapred izričete takve sudove o ministru ili o bilo kome drugom, a bez argumentacije.
Na član 2. amandman je podneo poslanik Božidar Delić.
Da li neko želi reč? Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Božidar Delić

Srpska radikalna stranka
Govoriću i 15 minuta koje ima poslanička grupa.
Uvažena predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, ukoliko Narodna skupština Republike Srbije usvoji ovaj prvi zakon koji je na redu, o saradnji sa Međunarodnim krivičnim sudom, onda će to praktično biti četvrti međunarodni sud kome se Republika Srbija obavezala na saradnju.
Da vas podsetim na ove druge sudove. Na prvom mestu je svakako Međunarodni sud pravde u Hagu, čije je osnivanje i ingerencija svakako nesporno, i sa čijim smo se odlukama već susretali, a od koga uskoro očekujemo da donese i svoj stav o proglašenju nezavisnosti Kosova i Metohije i legitimitetu priznavanja takve nezavisnosti od strane pojedinih država.
Sledeći je Sud za ljudska prava u Strazburu, kome se obraćaju građani raznih država, pa i građani Srbije, kada ne mogu da ostvare zaštitu svojih prava pred domaćim sudovima. Samo da napomenem da se pred ovim sudom nalazi i više stotina predmeta naših građana, što svakako ne služi na čast našem pravosuđu.
Svakako najspornija institucija je Međunarodni tribunal u Hagu, kao ad hok institucija koja je osnovana da istraži i kazni zločine u bivšoj SFRJ i Ruandi. Sve vezano za ovu instituciju je sporno, i način njenog osnivanja, i način njenog funkcionisanja i finansiranja, i njen statut i druga pravila, koja inače sam sud donosi za sebe, menja shodno svojim potrebama, pa čak i menja odredbe zavisno od toga ko su pojedina okrivljena lica.
Rad ove nakaze od suda dobro su osetili svi građani Srbije, a posebno veliki broj okrivljenih i osuđenih lica sa teritorije Srbije, kao i Srba iz drugih srpskih država sa teritorije bivše SFRJ.
Svakome danas u Srbiji je jasno da to nije nikakav sud pravde, već politički sud koji procesuira prvenstveno Srbe, menja istorijske činjenice, zamagljuje suštinu sukoba na našim prostorima i štiti svetske moćnike, prvenstveno SAD i Nemačku, koje su razbile bivšu SFRJ i učinile najteži mogući zločin, zločin protiv mira.
Čak i vi, kojima su usta puna Evrope, koji nekritički prihvatate sve uslove i ucene koje vam stoje na tom putu, prihvatate činjenicu o političkoj pozadini tog suda.
Danas je dalje približavanje Evropi uslovljeno ocenama saradnje Srbije sa istim, a vaše hrljenje i ponizno dvorenje čak i običnih sudskih činovnika tog nakaznog suda izaziva gađenje većine građana Srbije.
Kao vladajuća struktura ove države gotovo potpuno ste zgazili dostojanstvo ove države i ponos njezinih građana. Vaša servilnost prema tom sudu i utrkivanje u tome da umilostivite tu aždaju novim srpskim glavama nezapamćeno je u svekolikoj srpskoj istoriji. Vaše obaveze dopiru samo dotle, samo do isporuke srpskih glava.
Šta se dalje dešava i šta se radi u tom sudu, to više nije vaša briga. To što suđenja predstavljaju običnu lakrdiju, posebno kada su u pitanju drugi ili pripadnici drugih naroda, evo da napomenem ono što svi znate, Fatmira Limaja, Ramuša Haradinaja, Sefera Halilovića ili Nasera Orića, to izaziva samo trenutno blagu reakciju srpskih zvaničnika koja je prvenstveno usmerena ka unutrašnjim političkim potrebama i sopstvenim biračima.
Nikoga od srpskih zvaničnika ne brine 12 srpskih haških kovčega, niko ne razmišlja o tri kompletne garniture srpskih rukovodilaca u Hagu.
Sa druge strane, optuženi iz drugih naroda su obični kriminalci ili eventualno vojni komandanti koji su u ratu postali generali, a koji su pre toga bili obične lopuže, plaćenici ili kriminalci.
Nikoga u Srbiji ne brine što su svi optuženi i osuđeni u Hagu bolesni, što ili im se ne pruža adekvatna lekarska pomoć, a često nema ni reakcije na očigledno pogrešno lečenje pojedinih optuženih. To nikoga ne brine u Srbiji.
Da ipak iz te cele grupe srpskih zvaničnika izdvojim jednog čoveka, gospodina ministra Ljajića, koji ispoljava koliko-toliko brigu prema ovim nevoljnicima i njihovim porodicama.
Naši zvaničnici se utrkuju u obećanjima da će dostaviti i tu još jednu srpsku glavu i ispuniti tu dželatima datu obavezu.
Iako razmišljam kao čovek, kao građanin, kao svedok koji je stotinu dana proveo u toj nakazi od suda, onda svakako smatram da Srbija treba da ima ovaj zakon, zakon o saradnji sa Međunarodnim sudom, jer bi formiranjem tog suda prestao da postoji taj nakazni Haški ad hok tribunal.
Nije sporan statut, takozvani Rimski Statut Međunarodnog krivičnog suda, koji je usvojen u Rimu 17. jula 1998. godine, koji je inače naša zemlja ratifikovala Zakonom o potvrđivanju rimskog Statuta Međunarodnog krivičnog suda još 2001. godine.
Sporno je ovo što imamo pred sobom i što se zove zakon o saradnji sa Međunarodnim krivičnim sudom. Zar je stvarno bilo potrebno osam godina otkad smo ratifikovali ovaj statut da bismo napravili jedan ovakav predlog.
Ako ste bili u prilici, drage kolege, da pročitate zakon o saradnji sa Haškim tribunalom i uporedite ga sa ovim predlogom zakona, onda možete zaključiti da je Resavska škola i dalje u modi u Srbiji i da naše gorko iskustvo sa ad hok tribunalom gotovo da nije imalo nikakvog uticaja na one koji su pisali ovaj zakon.
U njemu je mnogo spornih momenata, nedorečenosti koje se mogu videti već kod prvog čitanja, kao i, slobodno mogu da kažem jednu ocenu, da su ga pisali više političari nego pravnici. Iako je potpuno nesporna potreba za ovim sudom, ustavni osnov za njegovo donošenje koji je pronađen u članu 97. tačka 2. i 16. Ustava RS je u najmanju ruku diskutabilan.
U više članova ovog predloga zakona ima nejasnoća i nedorečenosti. Uzmite, na primer, stav 7. u članu 2. I kroz ovaj zakon nastavlja se praksa da naša Vlada uzima na sebe ingerencije koje joj uopšte ne pripadaju, a to je vidljivo i u članu 5. stav 1, iz čega bi se moglo zaključiti da predlagač ne shvata značaj ovog suda.
Postavlja se pitanje gde je tu ova skupština? Skupštine ima kada treba izabrati nekog lokalnog tužioca ili sudiju, ali kada treba izabrati nekoga ko će predstavljati i reprezentovati državu u tom međunarodnom sudu, e tu onda nema Skupštine, nema njene ingerencije, tu ulogu preuzima Vlada.
To se dalje nastavlja i kroz čl. 36. i 37. i to, po mom mišljenju, diskredituje Vladu kao predlagača ovog zakona i govori najviše o resornom ministru, u ovom slučaju o ministru pravde, a iz svega se može izvući ružan zaključak koliko Vlada i ministri poštuju i cene ovaj parlament i nas narodne poslanike, bez obzira da li smo iz vladajućeg dela ili iz opozicije. Da pravna struka nije dominirala u izradi ovog zakona, već politika, može se videti u članu 6, gde se potpuno nepotrebno, u stavu 3, u opštenju državnih organa sam Međunarodnim krivičnim sudom uključuje Interpol. To je potpuno nepotrebno i predstavlja poniženje za naše državne organe.
To samo govori o tome da su kompetentni pravnici bili u drugom planu. O Interpolu se u poslednje vreme mnogo govorilo, posebno kada su u pitanju naše poternice za dokazanim ubicama sa prostora bivše SFRJ, pa čudi zaljubljenost nekih ili nekog od ministara u ovu instituciju.
Kada čitate čl. 8. i 9. svakako dolazite u nedoumicu, jer stavovi iz jednog člana kada se uporede sa stavovima iz drugog zahtevaju duboko razmišljanje. I u ostalim članovima ovog zakona ima nepotrebne nedorečenosti i nepreciznosti.
Čudi činjenica da, pored toliko negativnih iskustava koje smo imali sa Haškim tribunalom, u članu 26. Predloga ovog zakona nije se našla nijedna odredba o tome da zdravstveno stanje okrivljenog može biti smetnja za njegovu predaju Međunarodnom krivičnom sudu, odnosno da se tim obezbeđuje procesuiranje pred domaćim sudom.
Svakako da je jasnije trebalo definisati nivoe odlučivanja u 1. i 2. stepenu, o predaji okrivljenog Međunarodnom krivičnom sudu. Ako je jasno, a to se vidi iz člana 22. stav 3, da je za prvostepeni postupak nadležan Okružni sud u Beogradu, a za drugostepeni postupak, tu može da se različito tumači, po mom mišljenju bi mogao da bude samo Vrhovni kasacioni sud, odnosno trenutno Vrhovni sud Srbije, onda je sve ovo moglo da se konciznije i bolje reguliše.
Član 27, koji govori o žalbi protiv rešenja o predaji okrivljenog Međunarodnom krivičnom sudu, takođe je nepotrebno komplikovan i stiče se utisak da je predlagač još pod uticajem i pritiscima koji su se desili kod predaje poslednjeg optuženog Haškom tribunalu, bivšeg predsednika Republike Srpske, gospodina Radovana Karadžića. Stiče se utisak da bi osrednji pravni ili neki bolji student prava bolje napisao ovaj član.
Srpska napredna stranka je dostavila veći broj amandmana. Koliko sam uspeo da pročitam, ukupno 37 amandmana su dostavili narodni poslanici, ali od toga je samo sedam amandmana usvojila Vlada, moguće je da je devet, nabrojao sam sedam, od toga su neki čisto tehničke prirode, a samo dva do tri amandmana su suštinske prirode.
Potpuno je opravdano ovo što su neke od mojih kolega tražile, da ipak u sali treba da sedi kompetentniji ministar, kome bi mogli, na kraju krajeva, da objasnimo šta znače naši pojedini amandmani i u kojoj meri mogu da poprave jedan ovakav zakon koji je iz napred navedenih razloga potreban Srbiji.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Od vremena poslaničke grupe iskorišćeno je 11 minuta. Narodni poslanik Božidar Delić je predlagač amandmana, tako da je sa dva amandmana, 14 minuta i 12 sekundi.
Da li još neko želi reč? Narodni poslanik Vladan Batić.

Vladan Batić

Dame i gospodo narodni poslanici, u ime DHSS podržaću Predlog ovog zakona, jer se njegovim usvajanjem izlazi iz začaranog lavirinta ad hok međunarodnih krivičnih sudova ili tribunala i sve one primedbe na koje je s pravom ukazivano kada je Haški tribunal u pitanju na ovaj način se faktički otklanjaju.
Moram da podsetim na genezu međunarodnih krivičnih sudova i na činjenicu da do sada nije postojao stalni međunarodni krivični sud. Najpre, za suđenje nacističkim ratnim zločincima je bio formiran ad hok sud ili Tribunal u Nirnbergu, pa za japanske ratne zločince u Tokiju, pa za Vijetnam je bio formiran Raselov komitet, pa za ratne zločine na prostorima bivše Jugoslavije i Ruande u Hagu, a u toku je i formiranje ad hok komiteta za zločine u Somaliji.
Međunarodni krivični sud smo praktično prihvatili Zakonom o potvrđivanju Rimskog statuta 2001. godine. On je stekao pravo građanstva u ovoj zemlji. Sada se reguliše samo procedura. Prednost je stalnog Međunarodnog krivičnog suda ili Rimskog suda, kako se često naziva, što će ne samo materijalni deo, koji je uglavnom regulisanom ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava rata, nego i procesni deo sada biti regulisan definitivno.
Svi tribunali koje sam pomenuo imali su različitu proceduru. Donošena su posebna pravila i onda je tu bilo puno haosa. Nije bilo standardnog procesnog regulisanja regulative postupanja pred ovim tribunalima. Sada će to biti slučaj.
Sve one opravdane rezerve koje su mnogi narodni poslanici, mnoge javne ličnosti i političke stranke iskazivale prema Haškom tribunalu, koji je često imao političku aromu, političku obojenost i često prisutnu selektivnost, demonstrirajući selektivnu pravdu, sada će biti otklonjene.
U pogledu procedure koja se rešava ovim zakonom postoje određeni standardi koje su prihvatile zemlje koje su pristupile ovom sudu, ratifikujući Rimski statut.
Postoje određeni standardi u postupanju i verujem da se predlagač držao tih standarda kada je predložio rešenja koja figuriraju u ovom zakonu. Mogu da kažem da je možda celishodnije da predstavnika Republike Srbije u skupštini država članica na predlog Vlade imenuje parlament, a ne da to čini Vlada, jer znamo kako Vlada funkcioniše po onom principu povuci-potegni iščupaše repu.
Pitanje je gde je tu Mlađan Dinkić, pa da u datom trenutku on ne uceni Vladu, da on imenuje našeg predstavnika u skupštinama država članica Međunarodnog krivičnog suda, verovatno podsvesno plašeći se i tog suda. Šalu na stranu, mislim da to treba da odluči parlament.
Inače sam povodom buduće rasprave pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu krajnje dobronamerno predložio da možda predsednik Republike Srbije bude medijator jedne zajedničke sednice parlamenta i Vlade, na kojoj bi bili i predstavnici univerziteta, verskih zajednica, Akademije nauka, srpske zajednice sa KiM i naši eksperti koji će nas zastupati pred Međunarodnim sudom pravde, da se jednostavno čujemo, ne ulazeći u pravničke finese koje će stručnjaci zagovarati pred Međunarodnim sudom pravde, ali zbog nečega što će sutra biti adut za neke političke stranke da prigovaraju dobrim namerama naših predstavnika u Međunarodnom sudu pravde.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Da li još neko želi reč? (Ne.)
Na član 4. amandman je podneo narodni poslanik Aleksandar Martinović. Da li neko želi reč? (Da.)
...
Srpska radikalna stranka

Aleksandar Martinović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, SRS smatra da u članu 4. stav 4. Predloga zakona o saradnji sa Međunarodnim krivičnim sudom posle reči "hitnošću" treba dodati reči "poštujući pravni poredak Republike Srbije".
Vlada Srbije je u svom mišljenju, koje je dostavila narodnim poslanicima, rekla da amandman ne treba prihvatiti iz razloga što se podrazumeva da su svi državni organi dužni da poštuju pravni poredak Republike Srbije.
Ova Vladina konstatacija je formalno-pravno tačna. Zaista su svi državni organi Republike Srbije obavezni da poštuju njen pravni poredak, ali problem je u tome što se to u praksi ne dešava. Kolega iz NS je na početku ove rasprave po amandmani reklamirao povredu Poslovnika, ukazujući na činjenicu da po njemu ovoj raspravi prisustvuje ministar koji nije nadležan. Ne smatram tako. I te kako smatram da je trgovina najbolji termin za obrazlaganje ovoga što piše u ovom zakonu i da je ministar trgovine apsolutno nadležan.
Država Srbija od 2001. godine trguje živim ljudima, počevši od one sramne isporuke Slobodana Miloševića na Vidovdan Haškom tribunalu, pre nego što je donet Zakon o saradnji sa Haškim tribunalom 2002. godine i u vreme kada je važio Ustav Republike Srbije iz 1990. godine, koji je jasno propisivao da državljanin Republike Srbije ne može biti bilo kome izručen, bilo kakvoj stranoj državi, međunarodnoj organizaciji, ad hok, stalnom sudu itd.
Od 2001. godine u Republici Srbiji je na delu neviđena trgovina živim ljudima, ljudima za koje je neko u SAD i u EU procenio da su odgovorni za stvarne ili izmišljene zločine koji su se desili ili se uopšte nisu desili na prostorima bivše SFRJ.
Dakle, zaista uvažavam kolegu iz NS, on je jedan sjajan pravnik i uvek ima dobru pravničku argumentaciju. Mislim da je ovog puta pogrešio i da ako jedan ministar treba da prisustvuje raspravi po ovom predlogu zakona, onda je to apsolutno ministar za trgovinu. Jer, i ovaj zakon, ukoliko se usvoji, on će samo da legalizuje trgovinu živim srpskim mesom koja na nelegalan, polulegalan način traje od 2001. godine.
Dakle, SRS smatra kada je u pitanju saradnja sa stranim državama i međunarodnim organizacija ta saradnja, ako se i ostvaruje, može da se ostvaruje samo tako što državni organi Republike Srbije tu saradnju ostvaruju u skaldu sa pravnim poretkom Republike Srbije. To je norma koja postoji u svim zakonima koji se odnose na međunarodne veze Republike Srbije i zaista je nejasno zašto je Vladi Srbije ova konstatacija zasmetala.
Jedan od najsvežijih dokaza da za državne organe pravni poredak Republike Srbije i nije baš tolika svetinja, kao što Vlada kaže, jeste slučaj od juče, odnosno od sinoć, kada je Vlada Srbije uručila biometrijski pasoš dokazanom srbomrscu Oliju Renu, koji praktično ne priznaje suverenitet države čiji je pasoš dobio.
To je smejanje u lice građanima Srbije. To je smejanje u lice svim onim Srbima koji su ostali da žive na KiM, manje-više u režimu koncentracionog logora. To je smejanje u lice svim onim Srbima i drugim pripadnicima nealbanskih etničkih zajednica sa KiM koji su proterani od 1999. godine.
To je, konačno, smejanje u lice svim žrtvama NATO agresije iz 1999. godine, zato što je Oli Ren, inače veliki ljubitelj ljudskih prava i sloboda svesrdno podržao NATO agresiju na SRJ, koja je odnela oko tri hiljade ljudskih života.
Ako je ijedan amandman imalo smisla da se predloži na ovaj predlog zakona, onda je to amandman da su državni organi u saradnji sa Međunarodnim krivičnim sudom apsolutno obavezni da poštuju pravni poredak Republike Srbije.
Samo želim da podsetim predstavnike Vlade, kojima se izvinjavam ako ih uznemiravam u njihovom čavrljanju, da je 2006. godine u Haškom tribunalu bukvalno ubijen Slobodan Milošević, zato što mu Haški tribunal nije obezbedio adekvatno lečenje.
Godine 2006. praktično pred gubitkom života nalazio se verovatno najpoznatiji haški optuženik Vojislav Šešelj, koji je morao da štrajkuje glađu da bi naterao Haški tribunal da poštuje osnovna ljudska i procesna prava, koje moderno krivično pravo priznaje svakom čoveku koji se nađe u krivičnom postupku, bez obzira na njegovu naciju, veru, rasu, političku pripadnost, bez obzira na težinu dela koja mu se stavljaju na teret.
O ostalim nerazjašnjenim i razjašnjenim ubistvima i gubicima ljudskih života u Haškom tribunalu pričaćemo nešto kasnije. Inače, Vojislavu Šešelju je pretila smrt i u jesen prošle godine kada je postojala realna opasnost da mu se nametne branilac koga on ne želi. Vojislav Šešelj je tada jasno rekao da je spreman ponovo da štrajkuje glađu ukoliko mu se nametne branilac suprotno njegovoj volji imajući u vidu da je Vojislav Šešelj već sedam godina u Haškom tribunalu, imajući u vidu godine njegovog života i imajući u vidu narušeno zdravstveno stanje u Haškom tribunalu. Dakle, isti scenario kao kod Slobodana Miloševića. Drugi štrajk glađu za Vojislava Šešelja bi verovatno bio fatalan i završio bi se smrtnim ishodom.
Dakle, pozivam vas, gospodo iz Vlade, mada ovde ne vidim nijednog ministra, ni onog koji trguje ljudima, ni onog koji će to tek da čini ako ovaj zakon usvojite. Usvojite ovaj amandman, zato što su svi državni organi dužni da poštuju pravni poredak Republike Srbije, kako u unutrašnjim odnosima, tako i u odnosima sa stranim državama i međunarodnim organizacijama.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskoristili ste pet minuta i 15 sekundi od vremena koje imate na raspolaganju kao ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe, odnosno od 15 minuta.
Da li još neko želi reč? (Ne.)
Na član 5. amandman je podneo poslanik Božidar Delić.
Da li neko želi reč? (Da.) Narodni poslanik Božidar Delić.
...
Srpska napredna stranka

Božidar Delić

Srpska radikalna stranka
Uvažena predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, da bi ste shvatili suštinu ovog amandmana pročitaću vam član 5. Predloga ovog zakona: "Republiku Srbiju pred Međunarodnim sudom zastupa lice koje raspolaže potrebnim stručnim znanjima i profesionalnim iskustvom, a koje svojom odlukom određuje Vlada".
I moj amandman koji glasi: "Republiku Srbiju pred Međunarodnim krivičnim sudom zastupa lice koje raspolaže potrebnim stručnim znanjima i profesionalnim iskustvom, a koje svojom odlukom imenuje Skupština Srbije, a na osnovu predloga Vlade Republike Srbije".
Ovo je povezano sa onim što sam rekao u svom prvom obraćanju - da Vlada u poslednje vreme često uzima za sebe ingerencije koje joj ne pripadaju.
Svakako da pravosuđe predstavlja jedan od glavnih stubova države i u ovoj skupštini jedini organi ili jedina služba o kojoj mi kao narodni poslanici odlučujemo su upravo sudije i tužioci. Ako već odlučujemo za sudije i tužioce, koji se na lokalnim, okružnim ili drugim nivoima postavljaju u Republici Srbiji, zašto onda ova skupština nema ingerencije kad treba da odredi predstavnika koji treba da je praktično predstavlja pred tim međunarodnim sudom?
Moje mišljenje je da je ovaj amandman svakako trebalo usvojiti, ali na kraju to je odluka Vlade.