Hvala. Član 10. stav 2. Predloga zakona o pravnoj zaštiti industrijskog dizajna. Amandmanom, koji je poslanička grupa SRS podnela, predloženo je da se promeni i da glasi - da strana fizička i pravna lica uživaju prava koja proizilaze iz međunarodnih ugovora, jer smo smatrali da su u međunarodnim ugovorima predviđena prava stranaca tako da ih nema potrebe zakonom izjednačavati sa domaćim autorima.
Međutim, amandman nije prihvaćen, uz obrazloženje da je odredba člana 10. Predloga zakona odredba kojom se uređuje formalni i materijalni reciprocitet između narodnog privatnog prava i da je ta odredba sadržana u zakonima svih zemalja članica Pariske konvencije.
Šta je bila namera? Pre svega, ako imamo u vidu to da je odluka o tome kako i gde da se zaštiti industrijski dizajn, da može da ima izuzetan uticaj i na druge aspekte korišćenja dizajna i da je ključno praktično da sva pitanja o zaštiti dizajna budu obuhvaćena jednom globalnom poslovnom strategijom, odnosno vrstom zaštite, cenom, delotvornošću zaštite, pitanja o vlasništvu nad dizajnom mogu praktično biti značajna prilikom odlučivanja o tome da li razvijati dizajn u okviru preduzeća, da li za to angažovati nekog spolja, o planiranju vremena za korišćenje novog dizajna u reklamama, oglašavanju ili javnom predstavljanju na izložbama, koja inostrana tržišta treba izabrati, da li, kada i na koji način davati licencu ili preneti prava za tu komercijalnu eksploataciju dizajna drugim preduzećima, u zamenu za novčanu naknadu.
Jedan od ovih razloga, odnosno najbolji primer je i na čuvenoj kompaniji "Durasel", koja je sve do 1980. godine, proizvodeći čuvene alkalne baterije, praktično bilo preduzeće samo sa jednim proizvodom, da bi 1981. godine "Durasel" zaposlio dizajnere konsultante, sa zadatkom da proizvedu džepnu svetiljku, odnosno lampu, koja je ubrzo zatim, 1982. godine izbačena na tržište, a dve godine kasnije, upravo je taj dizajn osvojio nagradu Veća za dizajn Velika Britanije. Sledeće godine "Durasel" je predstavio više varijanti tih svetiljki sa različitim dizajnom, za različita tržišta, a džepna svetiljka sa modernim bojama je i kreirana za mlađe potrošače.
Sve te inovativne funkcionalne karakteristike su zaštićene patentom, a dizajn je zaštićen u svim važnijim zemljama u kojima trenutno ova kompanija i posluje.
Inače u cilju tog lakšeg približavanja, industrijski dizajn je klasifikovan, odnosno grupiran prema klasama. U prijavi za registraciju od podnosilaca se može zahtevati da navedu klasu proizvoda za koju nameru ima koristiti dizajn. Ono što je bitno da mnoge zemlje upravo koriste klasifikaciju iz tzv. lokalskog sporazuma o uspostavljanju međunarodnih klasifikacija za industrijski dizajn.
Pošto je već donekle ovo tema koja se tiče i tih nastupa, odnosno usmerenja ka inotržištu, jako je bitno da se industrijski dizajn zaštiti u inostranstvu, jer ukoliko firma ili bilo koji poslovni subjekt ima nameru da izvozi proizvode originalnog dizajna, ili nameru da daje dozvolu za proizvodnju, prodaju ili izvoz takvih proizvoda drugim privrednim subjektima u inostranstvu, naravno da se tu mora dosta pažnje posvetiti zaštiti svojih dizajna u tim zemljama, kako bi firma imala određene privilegije, odnosno zaštite u inostranstvu, kakve ima i na domaćem tržištu.
Ovakvim predlogom zakona zaštita industrijskog dizajna je praktično, može se tako reći, teritorijalno, odnosno zaštita industrijskog dizajna ograničena na zemlju ili regiju u kojoj je i registrovan dizajn. Ukoliko postoji ta želja da se industrijski dizajn zaštiti i na izvoznim tržištima, mora se pre svega voditi računa o tome da bude podnesena odgovarajuća prijava za zaštitu u svim tim zemljama gde poslovni subjekti imaju nameru da izvoze. Jako je važno ispoštovati rokove koji su predviđeni u tim međunarodnim ugovorima. Postoje nekakva tri načina kako može da se zaštiti industrijski dizajn u inostranstvu, to su pre svega, ta nacionalna, regionalna i međunarodna ruta.
Problemi su možda i troškovi zaštite, jer primera radi, trošak zaštite za recimo pet dizajna u 11 zemalja, korišćenjem upravo međunarodne rute koju sam pominjao, a koju nudi tzv. Haški sistem, iznosi približno 900 švajcarskih franaka, a imajući u vidu tu jednu makroekonomsku nestabilnost u kojoj se nalazimo i u koju egzistira privreda u Srbiji, jasno je da to može da predstavlja potencijalni problem za ovakav vid zaštite naših proizvoda.