ČETVRTA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 20.10.2010.

1. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ČETVRTA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

1. dan rada

20.10.2010

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:15 do 19:05

OBRAĆANJA

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Zahvaljujem. Razumeo sam, ali, vrlo jednostavno, moramo se složiti da pravo na repliku ne može biti predmet povrede Poslovnika, to je jedno.
Član 103, koji je moja koleginica gospođa Čomić citirala u celosti, očigledno je da se nešto dogodilo, pa smo prestali da se slušamo, počinje stavom 1, koji kaže: „Narodni poslanik ima pravo da usmeno ukaže na povredu u postupanju predsednika Narodne skupštine ako smatra da nije u skladu sa odredbama ovog poslovnika, a učinjena je na sednici Narodne skupštine koja je u toku, i to neposredno po učinjenoj povredi.“
Dakle, povrede nema jer smo već utvrdili da ne postoji povreda koja se odnosi na uskraćivanje davanja reči kada se traži na osnovu člana 104. Ali, zato postoji stav 7, koji kaže – predsednik Narodne skupštine je dužan da narodnom poslaniku koji se ne pridržava odredaba iz stava 1, ili na drugi očigledan način, izrekne meru predviđenu čl. 108 - 111.
Posle više upozorenja i pokušaja da na svaki način izbegnem neizbežno, očigledno, time smo i završili raspravu i objašnjavanje, više nemam nameru da se vraćam na konstantu i na definiciju koja glasi – član 104. ne može biti predmet povrede Poslovnika. To smo do sada utvrdili kao potpuno pravilo.
Po Poslovniku se javljate ponovo? Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Nataša Jovanović

Gospodine Novakoviću, još ste bili dužni, pošto ste sve to objasnili na zaista pogrešan način, da me pitate da li sam zadovoljna odgovorom na osnovu reklamiranja Poslovnika, člana 109, na šta sam vam vrlo jasno ukazala malopre. Vi to niste uradili. Tražim da se... Jer, vi ste sada upravo rekli, opet kršeći Poslovnik, da ste vi utvrdili da Poslovnik nije povređen. Ne možete vi to da utvrdite, može samo Narodna skupština. Zato tražim da se u danu za glasanje Skupština izjasni o tome da li ste povredili Poslovnik. Hvala.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Naravno, Skupština će u danu za glasanje da se izjasni da li sam povredio Poslovnik. Ja nisam utvrdio, ja sam tvrdio, to je razlika.
Gospodin Šarović ima reč.
...
Srpska radikalna stranka

Nemanja Šarović

Srpska radikalna stranka
Javljam se još jedanput po Poslovniku. Gospodine Novakoviću, moram da vam ukažem na jednu stvar, a to možete proveriti iz samog stenograma. Nisam se javio po Poslovniku, u skladu sa članom 104, da tražim povredu prava na repliku, iako je po mom mišljenju i to dozvoljeno. To što Poslovnik kaže da predsedavajući o tome odlučuje, odlučuje o mnogim drugim stvarima, ali ne znači da ne može pogrešiti. Vi odlučujete u skladu sa članom 109. da li ja mogu da priđem govornici, ali to ne znači da ako vi odlučite potvrdno to neće biti greška ili ako mi ne dozvolite da to neće biti greška. Mogu ukazati na to.
Gospodine Novakoviću, ja sam se javio zbog toga što niste reagovali kada sam se javio. Prešli ste preko toga, dali ste reč gospođi Kolundžiji jedanput. Mirno sam čekao ovde, pa ste joj dali reč i drugi put. U međuvremenu, gospodine Novakoviću – moliću gospođu Slavicu Đukić-Dejanović da proveri stenogram i da presudi u ovoj stvari – sami ste konstatovali kako je gospođa Kolundžija pogrešno interpretirala moju diskusiju i zbog toga što ste rekli da je pogrešno interpretirala uskratili ste joj pravo da dalje govori. Dakle, vi ne možete jednog trenutka reći – gospođo Kolundžija, pogrešno ste interpretirali, a onda meni ne dati pravo na repliku. To jedno sa drugim ne ide.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Dajem reč narodnoj poslanici Gordani Čomić. Izvolite.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju
Zahvaljujem. Dame i gospodo, želim u nekoliko minuta da dam svoj doprinos argumentacijom i podrškom amandmanima, bez obzira na podnosioce koji detaljnije formulišu predlog izmena i dopuna Zakona, sa željom da ukoliko nije moguće da postignemo većinu koja bi usvojila predložene amandmane, onda to učini nadležni odbor.
Zašto želim da podržim ideju da se jasnije i preciznije definiše da se radi o delu sa elementima nasilja? Zato što živimo u društvu koje se sa velikim teškoćama razdužuje od nasilja i mržnje; zato što živimo u društvu koje sa velikim teškoćama uspostavlja dijalog bez licemerja i dijalog o onome što jeste problem naše svakodnevice, od naših svakodnevnih života do svega onoga što se dešava u sektorskim politikama države u čijoj izgradnji učestvujemo, od Vlade, ministarstava, institucija, do lokalnog, pokrajinskog, odnosno vojvođanskog, republičkog nivoa, preko sudstva, zdravstva, školstva, dakle, na svakom mestu u našem društvu gde imamo problem sa mržnjom i nasiljem.
Problem sa mržnjom i sa nasiljem nema samo društvo u Srbiji i nema ga samo društvo u Evropi i nije ni po čemu posebno definisati da živimo u društvu koje ima problem sa mržnjom i nasiljem. Po čemu hoću da definišem Srbiju? Po tome što ću kroz primer nasilja koje nam je svima bilo očigledno da pokažem kako od političkog nastaje lično i kako na političko koje je postalo lično ne sme da se reaguje lično, nego takođe politički.
Kakav je primer? Išarani čovek koji je na stadionu u Đenovi ukrao meni mogućnost da uživam u utakmici, oteo mi moje pravo da ne navijam ili navijam, da grdim ili ne grdim igrače fudbalske reprezentacije Srbije, nasilnik, siledžija, huligan koji je sve to uradio na stadionu u Đenovi, meni je ukrao moje pravo da uživam u fudbalskoj utakmici. Tako političko postaje lično. Nijedno lično koje je nastalo političkim uzrocima ne sme da bude uzvraćeno ličnim, nego političkim i zato je ovakav predlog zakona.
Nasilje koje viđamo kao izraz mržnje (jer nasilje jeste opredmećena mržnja), nasilje koje viđamo na sportskim terenima ili kao prateći oblik, politički instruisan prateći oblik, na protestima koji bi trebalo da budu mirni, nije takvo da na njega treba da uzvratimo ličnim stavom ili da uzvratimo takođe nasiljem i mržnjom. To nasilje treba da dobije odgovor od nas u vidu jasnog zakonskog predloga.
Tetovirani, siledžije, koje meni kradu prenos utakmice, treba da budu u pritvoru. Moramo da pošaljemo poruku da policija, tužilaštvo, sudovi imaju u rukama mehanizme kojima će siledžije, nasilnike, sve one koji smatraju da se kroz opredmećeni oblik mržnje, odnosno nasilje bilo koje vrste mogu postizati bilo koji ciljevi... da će biti neprihvatljivi, nepoželjni, od zakona u našem društvu i od pravila kojima se u našem društvu smatra šta je prihvatljivo, a šta nije prihvatljivo.
Šta je problem sa političkim koje postane lično i šta je problem da odolite i da nikad na političko koje je postalo lično ne odgovorite lično, nego političkim stavom i političkim postupkom? Problem je u tome što nemamo dijalog o tome šta je sve nasilje.
Ova ista skupština je raspravljala pre pet, odnosno pre osam godina o porodičnom nasilju. Slušali smo, jednako kao što danas slušamo da to sirota deca razbijaju izloge i žardinjere i ako hoćemo zakon kojim će siroto punoletno dete biti u pritvoru do 30 dana, da mu onda branimo pravo da govori, da protestuje, da se izražava. Ne, branim mu da mi razbija Beograd, Novi Sad, Niš, Kragujevac, izlog, žardinjeru. Ne može da razbija. Da protestuje – koliko god hoće.
Problem sa političkim koje postane lično, jer imate lični doživljaj i morate da odolite da odgovoriti lično, ne morate da odgovorite politički, jeste i naša sklonost, donedavno, da je porodično nasilje privatna stvar. Slušali smo u istoj ovoj sali kako država nema pravo da se meša u porodicu i da određuje ko koga mlati do smrti, muž ženu, žena muža, otac majku, svejedno, brat sestru, oca, koliko god hoćete nasilja ima.
Borili smo se u vrlo sličnom dijalogu, koji nije uspostavljen, sa namerom da pokažemo da porodično nasilje ne može biti privatna stvar. Tek kada smo uspostavili pravilo, političko, ne lično, da je onaj ko mlati u okviru svoje porodice nepoželjan i da ima da bude pritvoren, suđen i kažnjen, tek tada smo dobili spisak sveg onog što se zna da je nasilje u našim porodicama. Zašto to nije išlo lakše? Zato što nemamo dijalog. Zato što ne odolimo da kad nam političko postane lično ne upotrebimo lično, nego političko.
Mogu s vama da podelim svoj doživljaj koji je pomogao i da vam tako možda pojasnim zašto političko, koje uzrok ima u mržnji i nasilju, kad postane lično predstavlja ogroman problem za svakog od nas ko je samo građanin koji traži odgovornu državu, ili aktivista, ili političar.
Kada su svima nama zajedničkim pucnjem u leđa ubili predsednika, videla sam osmeh, radost na licima mnogih koji su danas aktivni u politici. Čula sam izraze zadovoljstva i pitala sam se koliko moraš da mrziš da bi se radovao nečijoj smrti. Razumela sam da ne mrze samo njega, nego mrze ideju koju je nosio sa sobom, ideju da se može bez mržnje ukloniti mržnja i nasilje iz našeg društva, ideju da se dobrom voljom, radom, energijom, strpljivošću, odgovorom bez ličnog na svaki politički postupak koji doživimo može ukloniti sve to što mržnja svojim truležom proizvodi u našem društvu.
Znam šta se mrzelo. Mrzela se ideja kojom se bori protiv mržnje i protiv nasilja. To je ideja kojoj sam ostala privržena i koju, naravno, želim da podelim sa svima vama, kroz dijalog o mržnji, kroz dijalog bez licemerja.
Svaka rečenica, svačija rečenica – siroti mladi ljudi ne znaju šta će, pa razbiju Beograd, jeste podstrekavanje i opravdavanje nasilja. Svako opravdavanje nasilja je jedan iskaz mržnje prema nečemu što je drugačije, što ne razumemo, što je nepoznato, što smo doživeli kao lično, ne znajući da je političko i uzvraćamo lično, a ne politički. Potpuno sam sigurna, bez obzira na sve nas koji ne umemo da odolimo a da ne pokažemo koliko smo kukavice, jer znam da je u srcu svakog ko pokazuje agresiju strah.
Još jednu ideju, osim one kojom se borimo protiv mržnje i nasilja, želim da podelim sa vama. Kad god se obraćam nekom ko pokazuje agresiju i nasilje, obraćam se strahu u njemu, a ne agresiji koju pokazuje, jer je to način da se ukupan nivo nasilja i mržnje smanji. Mrzeti je lako, to može svako. Opravdavati sebe da ne mrzimo, u stvari, nego samo smatramo da to i nije tako strašno jeste podstrekavanje na mržnju, podstrekavanje na nasilje i odbijanje da se prihvati koliku zajedničku štetu svima nama čini opravdavanje nasilja.
Nije nikakva veličina, ni politička ni poslanička, u tome da se na bilo koji način bilo koji problem gura pod tepih i ponaša, u kobajagi stavu o kobajagi politici i kobajagi društvu, kao da problem prevelike mržnje, prevelikog nedostatka dijaloga i nasilja, kao opredmećene mržnje, ne postoji u društvu. Postoji, i jedini način da ga uklonimo je dijalog u kojem ćemo se slušati, bez mržnje, strpljivo i sa željom da dođemo do problema. Mehanizam koji za taj dijalog imamo kao početak jeste zakon koji je pred nama.
Ne sumnjajući da će svi oni koji su zaduženi da vode računa da uklone preveliki nivo nasilja iz društva, da obezbede sigurnost, da se ukloni i porodično nasilje i vršnjačko nasilje i anonimno nasilje, kojeg su mnogi od nas žrtve, dakle, ne sumnjajući da će se svi potruditi da na tome porade, želim na kraju ponovo da pozovem da prihvatimo bilo koju verziju amandmana kojim će jasno biti definisano da krivično delo sa elementima nasilja traži do trideset dana pritvora. Hvala vam.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem potpredsednici Čomić. Dajem reč potpredsednici Nataši Jovanović.
...
Srpska napredna stranka

Nataša Jovanović

Gospođo predsedniče, gospođo ministre, dame i gospodo poslanici, iskoristiću priliku da u okviru ovog vremena koje ima na raspolaganju naša poslanička grupa govorim vrlo kratko o drugom zakonu, da ne bi gospođa Kasalica i gospodin Todorović čitavog dana pratili zasedanje, a da niko ne prozbori ništa o produžavanju važenja starih putnih isprava, odnosno pasoša.
Nisam imala prilike, jer je Poslovnik restriktivan i rigorozan, da izdvojim mišljenje na sednici Odbora za odbranu i bezbednost, ali reći ću ono što sam rekla gospođi Kasalici i gospodinu Todoroviću tada, da bi čula čitava javnost.
Naime, moramo da razdvojimo dve stvari kada je u pitanju ovaj događaj. Ove godine, dakle, treći put imamo produžavanje važnosti starog pasoša. Jedan je aspekt ono što radi MUP Srbije ovde u Srbiji, a drugi je ono što treba da radi Ministarstvo inostranih poslova, odnosno Ministarstvo za ekonomiju i ovaj potpredsednik, čuveni već, Božidar Đelić, koji je rekao – hajde, idemo svi u Evropu, krećemo, stigao je beli šengen, sve je procvetalo i svima je sve dobro. Nažalost, ispostavilo se da posle dve godine Vlada Republike Srbije i Božidar Đelić nisu bili u stanju da obezbede diplomatsko-konzularnim predstavništvima, a samim tim i našim građanima koji žive u tzv. dijaspori, odnosno u inostranstvu, da u zemljama gde žive i rade dugi niz godina zamene stari pasoš novim.
Lepo je primetio gospodin Todorović na sednici Odbora za bezbednost da je primećeno, kako je on rekao, po egzaktnim podacima, da je u ovoj godini došlo do zasićenja građana Srbije kada su u pitanju biometrijski pasoši, odnosno zahtevi za njihovo izdavanje. Zbog čega, treba da se zapitamo mi ovde. Zbog katastrofalne, sunovratne ekonomske politike Vlade Republike Srbije. Zato što su građani poverovali, očigledno, u ta lažna i nerealna obećanja koja su davali Tadić, Đelić i ostali ministri iz ove vaše vlade 2008. godine, naročito u decembru mesecu kada se govorilo o tome da je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju uslov za stavljanje Srbije na beli šengen.
Ispostavilo se da ljudi više ne samo da nemaju interesovanja, jer nemaju prebijenu paru u džepu, već (navodila sam te podatke i na Odboru) u Kragujevcu, recimo, 2.200 ljudi nije došlo da preuzme svoje nove pasoše. Vi ćete da se upitate zbog čega. Zbog toga što su ljudi demoralisani i demotivisani. Verovatno su očekivali da će ove godine dobiti 1.000 obećanih evra od besplatnih akcija (naravno, od toga nema ništa), da će dobiti nova radna mesta, da će da im se poboljša životni standard, a mi čujemo saopštenje Udruženja banaka Srbije od juče da je prosečna zaduženost stanovnika Srbije oko 700 evra. Da ne govorim o neplaćenim računima za struju, Infostan i o nezaposlenosti, koja ima trend porasta, pa je tako u 2009. godini, pošto nemamo kompletan podatak za 2010. godinu, ona porasla na 25%.
Sve to ukazuje na to da je vlast nesposobna da izvršava naloge briselske administracije, a da, samim tim, laže građane kako će im biti bolje ulaskom u EU, protiv čega je SRS i verujemo bar 40% građana Srbije, koji su ili izraziti evroskeptici ili imaju, najblaže rečeno, sumnjičav stav prema tome šta nudi ta Evropska unija, koja će, kako stvari stoje, u budućnosti doživeti raspad. Jer, upozorenje jedne od vodećih zemalja, koja najvećim delom i finansira taj birokratski projekat za uništavanje malih, a to je Nemačka, i poslednje izjave Angele Merkel jasno govore da u budućnosti ta veštačka tvorevina, koja služi za ucenjivanje, pre svega za otimanje teritorija malih zemalja, kao što je slučaj u Srbiji, za rušenje teritorijalnog integriteta, nema šanse za opstanak.
Onda zaista deluju smešno današnje izjave premijera Cvetkovića, koje su kontradiktorne sa Đelićevim, recimo. Đelić je prekjuče izjavio da je 2020. godina možda optimalni rok za ulazak Srbije u EU, a Cvetković je rekao između 2014. i 2016. godine. A 5. oktobra su ovi dosovci, dolaskom na vlast, obećali da će to biti 2007. godina.
Narod za to vreme sve teže živi. Zaboravili ste na naše raseljene, koje ste ostavili na nemilost nekoj nesposobnoj konzularnoj administraciji u Francuskoj, Nemačkoj, Kanadi, Australiji. Sada ti ljudi moraju za vreme predstojećih novogodišnjih i božićnih praznika namenski da dođu u Srbiju da bi izvadili novi pasoš, ili da koriste ovo produženje, što im se više smučilo.
U isto vreme, dovodi se u pitanje tzv. bela šengen lista zbog činjenice da je veliki broj naših građana zatražio politički azil u Švedskoj, Belgiji, Nemačkoj i u drugim zemljama. Treba da se zapitate, pošto nisu tačni podaci da su to isključivo Romi i Albanci, odnosno Šiptari, koji imaju naše državljanstvo i pasoš, zbog čega se to dešava. Upravo zbog ovako katastrofalne ekonomske situacije u kojoj se naši građani nalaze.
Da rezimiramo, Ministarstvo inostranih poslova i, pre svega, potpredsednik Vlade zadužen za tzv. evropske integracije Božidar Đelić bili su nesposobni da opreme naša diplomatsko-konzularna predstavništva i da samim tim skrate muke našim građanima, kojih se čak i ne setite kada su izbori i kada se otvaraju biračka mesta u inostranstvu, jer ih niko ne obaveštava o tome. Sam gospodin Todorović je pre nekoliko dana rekao da se oni interesuju ili da ih sporadično konzularna predstavništva pozivaju da im kažu da će putne isprave biti produžene, jer ovi nisu bili u stanju to da obezbede.
Na kraju, kada je Zakonik o krivičnom postupku u pitanju, samo ću da se osvrnem na neka izlaganja pojedinih poslanika koja govore u prilog činjeničnom stanju; čak i nekih koji imaju, čuli smo, i u porodici metod asocijalnog ponašanja – kažu da ne idu na koncerte, ne idu na utakmice, ne idu nigde, zatvoreni su u kućama.
Moram da kažem da, uz svu osudu SRS svakog nasilja na ulici, na naše upozorenje da ne treba da dozvolite, jer je u pitanju skup visokog rizika, ono što ste dozvolili 10. oktobra i da treba da ispitate pozadinu toga jer su i Tadić i čelnici režima rekli da određene kriminalne strukture stoje... Pa, da čujemo koje su to strukture. Čak je i Čedomir Jovanović rekao da on misli da tzv. SNS i Aleksandar Vučić stoje i povlače poteze koji ne idu u prilog miru i stabilnosti situacije u zemlji. Mi tražimo od vas jasan odgovor, gospođo Malović, da nam to kažete.
Kao posetilac manifestacija, naročito kada bodrimo našu reprezentaciju ili klub za koji navijamo, ponosna sam na to što mnogi građani Srbije sa svojom decom i sa srpskom trobojkom, šalovima i kapama dolaze na utakmice i skandiraju Ratku Mladiću, skandiraju „Kosovo je srce Srbije“, „Stop tiraniji u Hagu“ i skandiraju Vojislavu Šešelju. Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Dajem reč narodnom poslaniku Srđanu Mikoviću.

Srđan Miković

Za evropsku Srbiju
Dame i gospodo, danas govorimo, između ostalog, o predlogu o izmeni Zakonika o krivičnom postupku, govorimo o predloženim izmenama dva člana, i to člana 142. i člana 436. Ne vidim zbog čega u raspravi koja se danas odigravala ovde u Domu Narodne skupštine postoje tolike rezerve prema Predlogu izmena i dopuna Zakona, jer upravo ono o čemu smo pričali stoji u Ustavu Republike Srbije, koji nam je osnovni putokaz, jer je u članovima od 28. do člana 32. Ustava Republike Srbije definisano postupanje sa licem lišenim slobode, definisane su osnovne odredbe u pogledu pritvora i definisano je pravo na pravično suđenje.
Ne vidim zbog čega opravdan napor Ministarstva pravde, opravdan napor Vlade Republike Srbije i, nadam se, većine svih poslanika u Narodnoj skupštini, usmeren na to da se stvore uslovi da se borimo na adekvatan način protiv nasilja koje je prisutno u društvu... Ovde govorim i kao diplomirani pravnik koji je imao prilike da se pre više od 25 godina susretne sa advokatskim poslovima. Dobrim delom baveći se advokaturom bio sam u dodiru sa primenom onih odredaba koje tretiraju pitanje pritvora i pravilne primene Zakonika o krivičnom postupku.
Činjenica je da kad analiziramo primenu Zakonika o krivičnom postupku možemo da zaključimo da postoji permanentna potreba da stvorimo uslove da se efikasno borimo protiv nasilja i za poštovanje onih osnovnih ljudskih prava koja su takođe u Ustavu Republike Srbije zagarantovana, ali koja su zagarantovana i Evropskom konvencijom, a to su pravo na život, pravo na slobodu i bezbednost i druga ljudska prava.
Mislim da je pred svima nama zadatak da sprečimo uništavanje javne i privatne imovine i da sprečimo stvaranje psihoze nesigurnosti kod građana. Upravo usvajanjem predloženih izmena Zakonika o krivičnom postupku doći ćemo u situaciju da se u onim situacijama kada određeno lice postupa protivno izričitim imperativnim zakonskim normama, kada čini krivično delo za koje je zaprećena kazna od preko pet godina, a kada je to opravdano zbog posebno teških okolnosti krivičnog dela, ukoliko postoji osnovana sumnja da je neko izvršio takvo delo, nesmetano vodi krivični postupak.
Moram da ukažem na odredbu člana 141. važećeg Zakonika o krivičnom postupku, gde je definisano da se pritvor može odrediti samo odlukom suda, pod uslovima propisanim u ovom zakoniku, ako je pritvaranje neophodno radi vođenja krivičnog postupka. To piše u Ustavu. Dodato je: „ako se ista svrha ne može ostvariti drugom merom“.
Usvajanjem predloženih izmena dozvoljava se mogućnost izricanja pritvora i u situaciji, na primer, kakva danas može da postoji, a to je za krivično delo nasilničkog ponašanja na sportskim priredbama, kada je osnovni oblik krivičnog dela izvršen od strane grupe ili kada je nekom licu naneta teška telesna povreda ili je oštećena imovina veće vrednosti, a da je pritvor opravdan zbog posebno teških okolnosti krivičnog dela.
Takođe, stvoriće se mogućnosti da se odredi pritvor u slučajevima kad postoje posebno teške okolnosti krivičnog dela i za slučaj ometanja ovlašćenog službenog lica u obavljanju poslova bezbednosti i održavanja javnog reda i mira.
Ne vidim zbog čega iko može da ima rezervu prema predloženim izmenama Zakonika, jer nigde se ne kaže da pritvor mora da traje toliko i toliko, nego se samo omogućava da se, u pogledu nesmetanog vođenja krivičnog postupka, odredi pritvor, govorim o skraćenom postupku, ne duže od 30 dana; to može da bude i manje od osam. Normalno je da će pravilnom primenom Ustava i Zakonika o krivičnom postupku pritvor u svakom pojedinačnom postupku biti određen za najmanje ili najkraće potrebno vreme.
Moram da kažem da ne treba ove izmene vezivati samo za određene utakmice, za prisutno nasilje pre, za vreme i nakon takvih manifestacija, jer nikako ne smemo da se složimo sa time da su navijači ono što su huligani, kriminalci. Navijači navijaju za klub, a huligani i kriminalci su oni koji postupaju protivno imperativnim propisima, koji krše zakon i nanose zlo društvu. Za navijanje niko nikada neće biti kažnjen, ali za činjenje krivičnih dela normalno je da zahtevamo da se utvrđuje u svakom slučaju pojedinačna odgovornost.
Mislim da u pogledu svega onoga što se dešavalo u proteklom periodu ovde u Beogradu, i ne samo u Beogradu, treba da se oda priznanje policiji i drugim organima. Mislim da smo često zaboravljali da odamo priznanje i službi hitne medicinske pomoći u Urgentnom centru, lekarima i bolničkom osoblju, koji su se susretali sa posledicama učinjenog nasilja. Mislim da upravo usvajanje izmena Zakonika o krivičnom postupku treba da doprinese nastajanju situacije da lekari i bolničko osoblje rade redovne poslove, a ne da moraju da pomažu povređenima zbog nasilničkog ponašanja, kada je kršen zakon.
Dame i gospodo, poštovane kolege i koleginice, pozivam vas da u danu za glasanje podržimo predložene izmene Zakonika o krivičnom postupku, jer time ćemo omogućiti nastavak borbe protiv nasilja. Hvala.