PRVA POSEBNA SEDNICA, 07.03.2011.

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PRVA POSEBNA SEDNICA

07.03.2011

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:05 do 00:00

OBRAĆANJA

...
Srpska napredna stranka

Tomislav Nikolić

Napred Srbijo
Dame i gospodo narodni poslanici, u raspravi, a i u obrazloženju Predloga zakona o sportu čulo se mnogo toga – i kako će ovo da pomogne da se deca bave sportom i kako će konačno zakon da se primeni i na sport.
Nekoliko pitanja zaista mora da se postavi onome ko predlaže ovaj zakon zato što, prvo, grupacija koja predlaže ovaj zakon ni u jednoj privatizaciji do sada nije pokazala da želi da to u Srbiji bude po zakonu, pravično i bez pljačke, bez otimačine, bez privilegija. Postavlja se pitanje da li možemo da verujemo da će baš u sportu biti tako? Tim pre što ono što je najzanimljivije u imovini koja se tiče ovog zakona, a odnosi se na nekoliko klubova, dva pre svega, sigurno predstavlja problem o kome treba da se ozbiljno razgovara, ne samo sa nivoa jedne političke stranke, jedne vladajuće većine, već sa nivoa interesa svih građana Srbije.
Naime, ovde se postavlja pitanje – zašto je za samo godinu i po dana predložena izmena Zakona o udruženjima, koja se odnosi isključivo na sport, tako da za sva ostala udruženja u Republici Srbiji važe jedna pravila za privatizaciju, a za sportska udruženja i saveze potpuno drugi režim? Ovde ne postavljam pitanje koji je model bolji, već samo da li se time krši ustavni princip jednakosti pred zakonom za iste vrste pravnih lica?
U obrazloženju nije pruženo objašnjenje za takvo odstupanje, iako bi to bilo logično imajući u vidu da u praksi nije bilo suštinskih primedaba ni problema sa primenom modela privatizacije udruženja iz Zakona o udruženjima. Da nema odredaba ovih članova od 169. do 182. zakona, i na sportske organizacije bi se, prema članu 2. stav 2. Zakona o udruženjima, primenio režim privatizacije iz Zakona o udruženjima.
Režim privatizacije iz Predloga zakona o sportu je nedorečen, nejasan, nekonzistentan, a u pojedinim delovima je suprotan prirodi sportskog organizovanja. To važi kako za postupak evidentiranja imovine organizacije u oblasti sporta, tako i za sam postupak privatizacije.
Jednostavan primer, u članu 169. stav 1. predloga propisuje se da obavezu evidentiranja imovine imaju i sportski centri. Međutim, ako pokušate da u Predlogu zakona pronađete na šta se pod tim misli, ne možete to da nađete, ni u članu 3. koji definiše pojmove, ni u članu 110. koji reguliše ustanove i privredna društva u vezi sa sportom, ni u članu 146. koji reguliše vrste sportskih objekata.
Organizacije nabrojane u članu 169. stav 1. Predloga nisu sve organizacije u oblasti sporta koje postoje; nisu, na primer, obuhvaćena stručna udruženja u oblasti sporta upisana u registar kod Ministarstva omladine i sporta.
Prema članu 169. stav 1, obavezi evidentiranja, pa samim tim i preispitivanja statusa imovine podležu i organizacije koje su prema svojoj registraciji isključivo u privatnoj svojini. Naime, pojam sportske organizacije u važećem Zakonu o sportu obuhvata i sportske organizacije kao udruženja i sportske organizacije kao privredna društva.
Kako će se, na primer, preispitivati vlasništvo nad klubom koji je registrovan kako akcionarsko društvo i ima svoje vlasnike? Takav pristup dovodi u pitanje ustavnu odredbu o nepovredivosti privatne svojine, koja je garantovana i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.
Odredba člana 169, kada se poveže sa članom 170. stav 2, tera vlasnika kluba da dokazuje da je klub njegov, iako prema Zakonu o privrednim društvima to nije sporno.
Prema odredbi člana 169. stav 1, smisao podnošenja evidencione prijave jeste da Ministarstvo omladine i sporta ustanovi matične evidencije i izvrši registraciju. O kakvim evidencijama je reč i o kakvoj registraciji je reč, nije jasno, posebno zato što je članom 172. propisano da je funkcija Ministarstva da u postupku po evidencionoj prijavi evidentira podatke o subjektu evidentiranja i o sportskim objektima koje koristi. Dakle, tu nema nikakve matične evidencije i registracije.
Predviđeno rešenje postaje nejasno kada se ima u vidu da registraciju organizacija u oblasti sporta ubuduće treba da vrši APR, a da matične evidencije, koje obuhvataju evidenciju sportskih objekata, vodi Zavod za sport i medicinu sporta Republike Srbije. To vam je član 63. i čl. 107. stav 2. tačka 4) predloga.
O čemu se tu u stvari radi? Zakon o sportu reguliše veoma ozbiljnu materiju, ne tiče se samo imovine. Da ne pomislite da bismo mogli da nasednemo na priču o tome da se rešava čiji će biti stadion i površine oko stadiona, iako je razlog za donošenje zakona u stvari isključivo to. Radi se o tome da čitava jedna društvena grana života, od momenta kada dete prohoda do duboke starosti, treba da potpadne pod nečiji uticaj.
Možete vi ovde da hvalite svoja nastojanja u oblasti sporta, možete da govorite kako ste sve učinili, a onda da nas, dok izlažete Predlog zakona, zamolite da se ubuduće založimo za veći budžet za Ministarstvo za omladinu i sport. Šta je onda vaš posao? Vi na sednici Vlade klimajte glavom jedni drugima, slažite se, dogovarajte se, a ovamo molite poslanike da za vaše ministarstvo obezbede veća sredstva. Ministar omladine i sporta koji nije zadovoljan budžetom podnosi ostavku zato što nije poštovano, prvo, njegovo pravo da raspolaže budžetom dostojnim da zastupa omladinu i sport, a drugo, ni pravo omladine i sporta da ima nekoga ko o njima brine i ko ne brine o finansijskim sredstvima da bi brinuo o njima.
Deca ne mogu da štrajkuju, sportisti ne mogu da štrajkuju. Ne znam da li uopšte znate koliko njih ne prima ni hranarine, ni obaveze iz ugovora, koliko njih je izloženo menadžerima koji nemaju ni dušu, ni srce, imaju samo novac; koliko njih dobija avionsku kartu i ode na put u nepoznato, pa se vrlo brzo vrate potpuno razočarani; koliko njih ne dobije sporove u Srbiji, a dobija sporove u Evropi, zato što su u Evropi pravila rigorozna i niko ne sme da ih krši, ni onaj ko je po volji vlasti, ni onaj ko po volji vlasti nije.
Jednu osnovnu stvar niste rešili, a to je ponašanje na sportskim priredbama. Koliko god se vi trudili da noću dočekujete sportiste koji osvoje medalje, to vaš ugled u očima građana Srbije ne može da podigne, pošto ih dočekuju oni kojima do sporta uopšte nije stalo. Niste se izborili za to da čovek može sa svojom decom da ode na sportsku priredbu, da to bude sportska priredba, da u njoj učestvuju na tribinama i oni koji imaju od sedam do 77 godina. Te tribine su pretvorene u poligon za ispoljavanje najnižih strasti, za isprobavanje novih hemijskih sredstava.
Naravno, kada dođe do neke pobede i kada neko od naših sportista ili klubova zasluži uspeh, osvoji medalju, osvoji neko mesto, eto vas tu među prvima, bezmalo kao da ste i vi trčali, kao da ste i vi skakali, kao i da ste vi šutirali loptu, kao i da ste vi skakali u bazen.
Kada se ispostavi da to nije dobro organizovano i da mnoge sportove više uopšte nemamo i da nam deca uopšte ne rastu kao što smo mi rasli, uz društvo za telesno vaspitanje, uz razne amaterske klubove u kojima vas ništa nije koštalo to što trenirate nego su vam još davali i po jedan sendvič, a u porodici je to bio bar jedan obrok više; kad vas podsetimo na to da više ni na fakultetima nemate fizičko vaspitanje, da to više nikoga ne interesuje; kad vas podsetimo na to da onaj ko želi vrhunski sport u taj sport treba da ulaže, iz tog sporta da ima koristi... A država ne treba da ima primetnu korist od onoga što ulaže u svoju decu da bi se bavila sportom, državi je velika korist ako su ta deca zdrava.
Naravno, više nema služenja vojnog roka, pa nećemo ni imati podatke o tome koliko je dece sposobno za vojsku, a koliko nije, ali i sami vrlo dobro znate kako su padali kriterijumi na regrutaciji za odlazak dece u vojsku samo zato što su deca i tu bila nespremna. Baš kao što padaju kriterijumi od osnovne škole do fakulteta za znanje koje deca pokažu, da bi bar neko završio, ili da nastavnici ne bi bili pretučeni, čak i od strane učenika, zato što su dali lošu ocenu.
U ovom društvu se mnogo toga promenilo nagore. Čak i oni koji imaju dobre namere u tome učestvuju, svesno ili nesvesno. Čak i oni koji vode decu, omladinu, sport, kulturu svesno ili nesvesno učestvuju u tome, pomažu u tome da se u našem društvu stvore neki novi modeli, obrasci ponašanja, neki novi uzori, nešto čemu svi težimo, a što više nema veze ni sa našim poreklom, ni sa našim osobinama, ni sa našim kodeksima, uvodimo potpuno nove kodekse. Kao što će fakultet ostati sanjano mesto za siromašnu decu, tako će uskoro i sport postati samo sanjano mesto za decu koja nemaju novac.
Gde je tu uloga države i društva? Očigledno, negde je stala na pola puta, čim vi nama ovde kažete da nemate dovoljno sredstava za svoje ministarstvo. Nema za poljoprivredu, nema za omladinu i sport... Gde li to ima tog novca, gde je taj novac iz budžeta ako za ono što je vitalno nema novca, za šta su se drugi izborili? Ko je to bio tako uticajan da obezbedi sebi novac iz budžeta, a niste dobili vi koji ste glavni? Da li ste vi zadovoljni time kako ste uspeli da se izborite za budžet za ovu godinu? Ili će možda ovaj zakon o sportu da donese novac? Neće. Ovaj zakon bi trebalo da pravilnije raspodeli novac koji izdvojimo za sport.
Ja nisam od onih koji će da napadnu ako počnete oko sportskih stadiona da gradite neke objekte, mislim da su ogromne površine i da ih treba iskoristiti, samo me interesuje ko će da gradi. Po kojoj ceni će to da dobije? Da li će onih tridesetak akcionara, koji su i sada upisani, dobiti na raspolaganje i te površine?
Ovde su se neki koji sebe predstavljaju velikim liberalima u oblasti ekonomije zapitali da država to nije podržavila. Zašto država nije prvo podržavila? Možda zato što bi i sport prošao kao i mnoga preduzeća koja je država preuzela u svoje ruke, o čemu ćemo uskoro da razgovaramo, opet nešto preko ministarstava koja su u vašoj stranci. Sve što država uzme u svoje ruke, to je predviđeno da propadne u ovoj državi. Običan svet pomisli – evo spasa, poništava država privatizaciju, evo konačno spasa, sad će država da brine o tome. Onda se posle mesec dana ispostavi da država o tome nije razmišljala, nego je samo htela da smiri štrajk, da se ministar pojavi i kaže kako sada ima posla, kako nema kriminala, kako je ta privatizacija bila sumnjiva, a takvih je preko 90%.
Hoće li naša deca brže da trče posle donošenja ovog zakona o sportu? Neće, neuhranjena su. Ne mogu roditelji dovoljno da vode računa o njima, čak ni o njihovom fizičkom izgledu i o njihovom zdravlju. Država se sklonila. Slušamo predsednika Vlade koji kaže – sve je to privatni posao. Zemlje koje su izmislile liberalni kapitalizam danas se ne ponašaju tako surovo kao mi, ili se bar ne zaklanjaju iza štita koji se zove liberalni kapitalizam. Sve je to privatno. Šta me briga što je 200.000 ljudi ostalo bez posla, to su privatnici otpustili. Pošto dolaze na teret državi, što država nije brinula o tome, to valjda nikoga ne interesuje.
Ja vam želim da ovaj zakon ne doživljava izmene i da nije donet samo da bi bio donet. Ako je bilo prečih zakona zbog dobijanja statusa kandidata za članstvo u EU, možda ovaj zakon nije bio ni potreban, a ako nekome hitno trebaju objekti koje koriste sportski klubovi, onda ste pronašli vreme kada će ovaj zakon da bude donet. Sada će da im se otvori. Oni su učestvovali u pisanju ovog zakona, vrlo dobro znaju kako će da postupe. To je sudbina možda i preko 90% zakona donetih u ovoj skupštini od 2001. godine naovamo, da ih pišu oni koji žele da ih iskoriste dok ne budu promenjeni, „dok se Vlasi ne dosete“.
Znači, od momenta kada ovaj zakon bude stupio na snagu videćete kako se lešinari skupljaju oko plena i gledaju da plen odnesu. Zato su nam stadioni prazni, zato više nikoga na otvorenom prostoru, gde je nekada bilo 60.000 ili 70.000 gledalaca, izuzev jednom godišnje, ne interesuje sportska priredba. Zato ne vodite svoju decu, garantujem da ni vi ne vodite svoju decu na sportske priredbe, mada sedite u toj loži, ali mi se čini da lože sada nisu najbezbednije mesto na sportskim priredbama. Verujte, nije bezbedno ni tamo gde ide običan svet, mi tamo ne vodimo ni decu ni unučiće, jer vi to niste obezbedili. To je vaš najveći neuspeh.
Da li će neki bogataš da kupi klub, da li će neki Rus da kupi klub, da li će neki Amerikanac, to je manje bitno, a to je svrha ovog zakona. Za zakon o sportu meni je mnogo više bitno kada će deca početi da idu na sportske priredbe i kada će roditelji početi da idu na priredbe gde učestvuju njihova deca. Sve drugo je naš poraz. Sve drugo nije interes građana Srbije, posebno onih koji plaćaju porez.
Dakle, naravno da mi za ovaj zakon ne možemo da glasamo, mada ste se vi i neki drugi mnogo trudili da dokažete kako, tobože, nešto sarađujemo. Ali, mi smo jedini koji mogu da vas pobede, da vas pobede boljim idejama i boljim ponašanjem i zato ne želimo da ličimo na vas. Inače, da ličimo na vas, vi ne biste imali ni sekundu mira, koliko je narod nezadovoljan vašom vladavinom.
Želim vam da taj zakon čak ne doživi ni osudu EU, pošto u poslednje vreme svi zakoni ne prolaze filter Evropske unije, koja sada mnogo pažljivije gleda šta radimo zato što se priprema da Srbiji obezbedi status kandidata, možda čak i otpočinjanje pregovora o pridruživanju. Ako vam taj zakon prođe njihov filter, verujte mi da je to mnogo lakše nego da prođe filter naših građana. Od sada će da brinu o svakom dinaru koji ulože u Vladu Srbije da bi ga ona budžetom rasporedila, da građanima Srbije bude bolje.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je sedamnaest minuta i pedeset pet sekundi od vremena poslaničke grupe. Reč ima ministar Snežana Samardžić Marković.

Snežana Samardžić Marković

Uvaženi gospodine poslaniče Nikoliću, veoma mi je drago što ste saslušali moj apel za budžet i što je on našao put do vašeg uha i što ste o njemu razmislili. Moj je apel bio upućen načelno, a nadala sam se da ste o tome podrobnije informisani. Jer, ova skupština je usvojila Zakon o budžetu, i ove godine Ministarstvo omladine i sporta uspelo je da budžet za sport podigne za 40%. Prema tome, ja sam svoj posao u ovom kontekstu obavila. Nisam se žalila na taj aspekt, nego sam u načelu apelovala za to i nadam se da takvo razumevanje očigledno nalazi put do vašeg srca.
Što se tiče pitanja sportskih priredbi, stvari koje u okviru nasilja u sportu nisu urađene kako treba zaista nisu u ingerenciji Ministarstva omladine i sporta, u dobrom delu ni u ingerenciji Vlade, već možda najviše u ingerenciji treće grane, a to je pravosudna vlast.
Još jednu stvar sam htela da iskažem, neku vrstu nerazumevanja na šta se odnosi pitanje najnižih strasti. Ne znam na šta ste mislili kada ste to rekli. Ukoliko ste implicirali one koji dolaze na sportske stadione, u najvećem broju slučajeva to su ljudi koji navijaju. Za mene to nisu niske strasti, za mene su ljudi koji navijaju za svoj klub oni koji svoj klub vole. Lojalnost svakako treba, kao vid vrednosti, podržati, a treba razlikovati one koji su huligani i destruktivci. Pretpostavljam da se na njih ovaj vaš komentar odnosio, a ne na iskrene navijače, kojih ipak ima u sportu.
Poslednje, zaista bih bila jako zadovoljna ukoliko bi se ovaj parlament opredelio da li su naša deca neuhranjena ili su debela.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Filip Stojanović, a posle njega narodna poslanica Milica Vojić Marković.
...
Srpska radikalna stranka

Filip Stojanović

Poštovani narodni poslanici, dame i gospodo, poštovani ministre, stručnjaci su nedavno s pravom upozorili da je Predlog zakona o sportu rađen veoma loše i da je napravljen da bi se rasprodalo i ovo malo sportskih klubova, kao što je urađeno sa našom privredom. Bolje bi bilo da je predloženi zakon, ovako kako je urađen, nazvan zakonom o prodaji imovine sportskih klubova.
U „Crvenoj zvezdi“ ističu da sve ovo rade ministarstvo nadležno za poslove privatizacije i Agencija za privatizaciju. Čak je i registar sportskih organizacija kao povereni posao dat Agenciji za privredne registre. Naši najveći fudbalski klubovi se tretiraju kao fabrike, hoteli, prodavnice i bircuzi. Oduzima se autonomija klubovima kao udruženjima građana, a Vlada na ovaj način pokušava da poništi društveni i sveopšti značaj koji imaju sportska društva.
Ovaj predlog zakona predviđa mogućnost nacionalizacije „Crvene zvezde“, „Partizana“ i „Vojvodine“. Po predlogu zakona, moguće je da Vlada mesec dana po njegovom usvajanju donese odluku o proglašenju „Crvene zvezde“ i „Partizana“ za sportske organizacije od nacionalnog značaja. Tog časa Vlada imenuje zastupnika društvenog i državnog kapitala u „Zvezdi“ i „Partizanu“, a bez njene saglasnosti nije moguće doneti statut. Više ne bi bilo moguće sklopiti bilo kakav ugovor, uzeti kredit, dati hipoteku, ništa u klubovima ne bi moglo da se uradi bez saglasnosti Vlade.
Ovo praktično znači da Vlada može da preuzme naša dva najveća fudbalska kluba, odnosno da ih nacionalizuje, na šta je odavno u „Politici“ upozoravao Zoran Ivošević, predsednik pravne komisije „Crvene zvezde“ i bivši sudija Vrhovnog suda Srbije. Kao zastupnik kapitala, nadležni ministar bi praktično imenovao upravu, a potom bi se sve prodalo.
Stručnjaci s pravom upozoravaju da postoji ozbiljna opasnost da klubove od nacionalnog interesa, kao što su „Crvena zvezda“ i „Partizan“, preuzme država. U tom slučaju, Vlada Srbije bi mogla da postavlja članove upravnih odbora, što je sasvim suprotno pravilima Evropske fudbalske unije i Svetske fudbalske federacije. Evropska fudbalska unija bi mogla da nas kazni zbog zakona o sportu i da zabrani našim klubovima da se takmiče na evropskoj sceni, jer ne dozvoljava nikakvo mešanje politike u sport.
Ali, zbog čega bismo mi krili prave razloge zbog kojih ovaj antisrpski režim donosi jedan ovakav zakon? Vašim gazdama u Vašingtonu i Briselu smetaju uspesi naših sportista i srpskih klubova, koji na najbolji način promovišu Republiku Srbiju. Nekima to ne odgovara jer se kosi sa njihovim konceptom po kojem Srbi moraju da budu predstavljeni kao loš narod. To je jedini razlog zbog kojeg želite da predate sportska društva u ruke tajkunima. Onda će ti tajkuni dati deo para funkcionerima u Vladi, Demokratskoj stranci, G 17 plus i drugim partijama. Zato ja iz Srpske radikalne stranke poručujem – ostavite sport na miru, neka sami sportisti vode sportsku politiku.
Pošto sam dugo godina sportista i sportski radnik, a imam i veliki broj prijatelja u sportu, naročito u fudbalu, situacija mi je do detalja poznata. A kakva je prava slika sporta u Srbiji u poslednjih petnaest godina i kako su to preneli i objavili naša štampa i mediji? Od 1999. godine do 2006. godine izvršeno je na desetine ubistava sportskih radnika i nekoliko predsednika klubova. Ubijena su trojica predsednika Fudbalskog kluba „Bežanija“, i to: 1999. godine Petar Milošević, 2000. godine Radoslav Trlajić i 2006. godine Goran Mijatović Mita. Onda su ubijena dva predsednika Fudbalskog kluba „Zvezdara“: 1995. godine Miodrag Miša Nikšić i 2000. godine Branislav Trojanović Trojke. Godine 1998. ubijen je čelnik Fudbalskog kluba „Železnik“ Jusuf Jusa Bulić. Godine 2000. ubijen je vođa Fudbalskog kluba „Obilić“ Željko Ražnatović Arkan. Opet 2000. godine ubijen je predsednik Fudbalskog kluba „Slavija“ iz Novog Sada Branislav Lainović Dugi. Godine 2004. ubijen je generalni sekretar Fudbalskog saveza Srbije i Crne Gore Branko Bulatović.
Motivi ovih ubistava, iz izvora policije, jesu prevlast u unosnim poslovima u fudbalu, ali i na tržištu narkotika. Ubistva i otmice u sportu su posledica velikih finansijskih interesa; to su milijarde evra od transfera, sponzora, reklama, prodaje televizijskih prava i ostalih sportskih delatnosti. Niko čak ne može ni da proceni koliki je novac u obrtu i koliko pojedinci raznim malverzacijama zarađuju.
Svi veći fudbalski klubovi kao po pravilu u svojim upravnim odborima imaju najmoćnije ljude iz sveta politike, policije, biznisa, poreske policije i pravosuđa, pa su samim tim i zaštićeni od ozbiljnih istraga i kontrola. Fudbalska, odnosno sportska mafija predstavlja spregu sporta sa kriminalom i politikom. U tom lancu najvažniji je novac koji se dobija od transfera nekog igrača.
Prema svim zakonima, od novca od prodaje fudbalera, koji se meri milionima evra, trebalo bi jedan deo da ide u klub, a drugi državi kroz plaćanje poreza. Međutim, u nedostatku bilo kakve kontrole, ali i pravljenjem dvojnih ili trojnih ugovora, a uz sve to i zakonskim olakšicama, novac, po svemu sudeći, završava u džepovima pojedinaca.
U poslednjih petnaest godina srpski klubovi prodali su stotine igrača, odnosno čak nekoliko fudbalskih timova, i to bez ikakve kontrole. UEFA i FIFA svojim propisima dozvoljavaju klubovima da sami regulišu ugovore, pa tako Fudbalski savez i Zajednica prvoligaša imaju opravdanje da jednostavno nemaju pravo da kontrolišu ugovore o transferima. To je način da svako radi šta hoće i da zbog kršenja zakona ili neplaćanja poreza ne snosi nikakve zakonske posledice.
Cena jednog transfera kreće se od nekoliko stotina hiljada do više desetina miliona evra. Da bi se postigla bolja cena pri prodaji, važno je da igrač uđe u reprezentaciju. U tom slučaju postoje razni pritisci i svako pokušava da ubaci svog igrača, tako da selektori uglavnom i ne odlučuju o tome koji igrači će biti u reprezentaciji.
Paralelno sa tim, sve više je kriminalaca koji postaju menadžeri, koji u vlasništvu imaju po nekoliko svojih igrača, i to naših najvećih klubova. Velike zarade od prodaje igrača odlaze u džepove funkcionera i sumnjivih osoba koje se predstavljaju kao menadžeri, kroz sport peru novac stečen prodajom droge ili drugim nelegalnim poslovima. Utakmice se nameštaju, a kroz kontrolu kladionica novac se vrti u krugu povlašćenih. Sportska takmičenja i savezi često su paravan koji služi da se novac iz budžeta prelije u džepove privatnih lica.
Sportska mafija jedina je od retkih čiji poslovi do danas nisu ni taknuti. Zbog čega državni nadležni organi nisu istražili navode o kojima sam upravo govorio, iako je njihov deo već odavno poznat javnosti? Kako je moguće da su sva ova pitanja još uvek otvorena? Srpska radikalna stranka smatra da ovaj predlog zakona o sportu treba da se povuče iz procedure kako bi se još doradio. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Devet minuta i petnaest sekundi iskorišćeno od vremena poslaničke grupe. Reč ima ministarka Snežana Samardžić Marković.

Snežana Samardžić Marković

Hvala, predsedavajuća. Pošto se u više navrata član 190. navodio kao neka vrsta intervencionizma i vrlo često se tumačio kao član koji bi eventualno uveo nekakve, kako ste se vi i vaše kolege poslanici izrazili, komesare države u vođenju klubova, koristim priliku da kažem, ja sam uverena da vi to znate, pošto je u Narodnoj skupštini danas demonstrirano veliko znanje o sportu, da važeći Zakon o sportu (molim vas još jednom, pogledajte član 78) podrazumeva mogućnost države da imenuje svoje predstavnike u sportskim klubovima i u savezu, gde god postoje elementi državnog novca, kapitala ili vlasništva.
Ako to postoji još od 1996. do danas, a Predlog zakona to samo podrazumeva, zašto do sada niste inicirali izmene postojećeg Zakona o sportu i člana 78. postojećeg Zakona, tražili da se izbaci, ako to toliko smeta? To je zakonodavni okvir koji postoji, a u praksi nije korišćen. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodna poslanica Milica Vojić Marković. Posle nje narodna poslanica Jorgovanka Tabaković.

Milica Vojić-Marković

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Hvala, gospođo predsedavajuća. Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo ministar, drago mi je da vas vidim danas u ovoj sali, pre svega zato što je ovaj zakon pred nama, a dugo se čekao i dugo je najavljivan. Drago mi je da vas vidim, jer vas tri godine praktično nismo videli da branite zakone iz oblasti sporta, mada je i ovaj vaš prvenac koji se danas nalazi na dnevnom redu izgleda bio dovoljan da ostanete u Vladi Republike Srbije, u toj rekonstruisanoj vladi, što je možda, s jedne strane, vaš uspeh; s druge strane, čini mi se da kada bi se gledalo koliko je koji ministar u Vladi, ovoj dosadašnjoj, uradio i koliko je uspeha postigao, Vlada bi brojala 17 novih, nepoznatih lica.
Ovaj zakon je sistemski zakon, koji bi trebalo da uredi oblast sporta u svim njegovim segmentima i potpuno, u jednoj vertikali, ali kada dobro pročitate ovaj zakon, a ja spadam u one koji zakon pročitaju bez obzira na to koliki je broj članova koji se nalaze pred nama, dakle, kada dobro pročitate ovaj zakon vidite da on ima samo jedan jedini cilj, a to je da postane instrument kojim će stranka G17 plus, odnosno ovaj „kameleon“ koji se predstavlja kao URS, vladati i potpuno staviti pod kontrolu srpski sport, a naročito se to odnosi na stadione, bazene i druge sportske objekte koji se, gle čuda, nalaze na vrlo atraktivnom gradskom građevinskom zemljištu. To je vidljivo iz više činjenica. Navešću samo neke.
Ovaj zakon tretira sport kao ekonomsku i privrednu delatnost i, drugo, ovaj zakon ministru sporta daje izuzetno velika ovlašćenja, u pojedinim delovima i diskreciona ovlašćenja. Demantovali ste i rekli da to ne stoji u zakonu, ja ću vam reći članove zakona u kojima to stoji.
Hajde da popričamo o tome šta su to diskreciona ovlašćenja. To su zapravo situacije u kojima ministar donosi odluke od slučaja do slučaja, ne držeći se utvrđene procedure, jer ona i ne postoji u tim slučajevima, i nemajući potpuno jasne i precizne, definisane kriterijume.
Svi mi ovde znamo da to diskreciono pravo jeste zapravo jedan jako dobro utaban put koji vodi u korupciju. Ova vlada, koja inače stalno govori o tome da se ona i te kako bori protiv korupcije, malo-malo u zakonima koji se ovde nalaze pred nama daje velika diskreciona ovlašćenja direktorima, ministrima. Samim tim, doprinosi borbi protiv korupcije na jedan potpuno negativan način, zapravo pospešuje korupciju, tako da uopšte nije slučajno što Srbija za mandata ove vlade i te kako ide nizbrdo na listi onih zemalja u kojima je korupcija i te kako prisutna.
Navodite u obrazloženju ovog zakona da ste poštovali evropski Kodeks sportske etike i Evropsku sportsku povelju, a oni kažu da sport mora biti zaštićen od političke zloupotrebe. Moj utisak je da ovaj zakon upravo radi suprotno, da on taj upliv politike i države dovodi do savršenstva.
Vrlo je zanimljivo da na sajtu vašeg ministarstva, da li zbog neažurnosti ili zbog nečeg drugog, ne postoji Predlog zakona kao što je ovaj koji je pred nama danas ovde, nego je različit. Prosto mi nije jasno da li je potrebno da se nešto sakrije i šta je to što se sakriva.
Rekla sam već, i to ponavljaju poslanici opozicije tvrdeći da je zakon preobiman, a poslanici vladajuće koalicije kažu da to nema nikakve veze, samo treba da ga pročitamo, nije problem u tome, nego je zaista zakon obiman. Ako ga uporedimo sa sličnim zakonima u okruženju koji uređuju istu oblast, vidi se da je on dvostruko obimniji; ako ga poredite sa sličnim zakonima u Evropi, takođe vidite da je on jako, jako veliki. Ali, nije problem, ponovo podvlačim, ta obimnost, odnosno preobimnost u ovom slučaju, ako bi ona donosila neka dobra rešenja. U ovom slučaju ta obimnost ne doprinosi tim boljim rešenjima, nego, naprotiv, komplikuje vrlo jednostavne stvari. Pravnici kažu, prenormiran je.
Koncept zakona je loš, takav nigde u svetu ne postoji. To je istina, to komentarišu ljudi koji su zaista u sportu, oni koji se bave time i to kažu i mnogi drugi ljudi koji su zainteresovani za ovu oblast. Iako je on toliko veliki, on mnoge stvari objašnjava, čak nema potrebe da ih objašnjava na taj način, ali je zato mnoge stvari samo ovlaš dodirnuo, neke nije ni pipnuo. To ne znači, gospođo ministre, da se zalažem da on treba da bude još veći, nego hoću da kažem da je trebalo da napravite neku selekciju šta je bitno, šta je manje bitno, a šta je najvažnije.
Da vidimo koje su to oblasti koje su samo ovlaš dodirnute, a držim da su one jako važne. To je, pre svega, rekreativni sport. Vi kažete da ste koristili Evropsku sportsku povelju, Kodeks sportske etike i povelju sporta za sve. Oni tamo navode da je uloga javnih vlasti (što uvek implicira da postoje neke druge, tajne vlasti) u Srbiji da preduzimaju mere kako bi se obezbedilo da svi građani imaju prilike da se bave sportom. To je vrlo komplikovano za građane Srbije. Vi, ja i svi ovde znamo koliko je veliki problem, prvo materijalni, da ljudi mogu da se bave, zatim, uslovi gde mogu da se bave.
Mislim da je jako važno, a Srbija bi trebalo da ide tim putem, meni se čini da se u ovom zakonu ništa o tome ne pominje, da javne vlasti ohrabruju pružanje mogućnosti za bavljenje sportom na radnom mestu. Ja nisam pronašla ni reči, iako sam se trudila da pronađem, jer mi se to dopada. To je jedna jako dobra koncepcija, koju neke evropske zemlje i zemlje u svetu koriste i time čine dobro za njihove građane i za radne ljude, koji i te kako dobro rade posle bavljenja sportom.
Kada sam već pomenula taj rekreativni sport, čini mi se da je to preterano promovisanje nevladine organizacije „Sport za sve“ u neku ruku i diskriminacija za sve ostale nevladine organizacije koje bi se time bavile, pa bi bilo dobro da mi kažete koji su kriterijumi, način i razlog za odabir ove nevladine organizacije.
Takođe ste komentarisali, ali neću odstupiti od toga, po cenu da vi i ja polemišemo o tome, moram da priznam da ovu oblast i te kako dobro poznajem, pa mi se čini da moramo da je raspravimo... Nigde ne pominjete, niti na bilo koji način uređujete oblast sporta u vojsci i policiji. Morali ste to da uradite, pa makar zbog činjenice da je u oblasti borilačkih sportova, recimo iz mog sporta, a to je džudo, jako mnogo nosilaca medalja za ovu zemlju došlo iz klubova koji su pod patronatom policije i vojske.
S druge strane, vi kažete da nema potrebe da to radite vi, to će uraditi Ministarstvo odbrane ili ministarstvo policije. Oni to isto kažu, kada smo komentarisali oni su rekli – to će biti regulisano nekim drugim zakonom. Kao što vidite, kada ima mnogo babica, obično su kilava deca. Zapravo, mi smo preskočili jednu oblast očekujući ko će biti nadležan.
Takođe, ulazimo u pitanje nadležnosti kada govorimo o školskom sportu, koji je takođe u ovom zakonu samo ovlaš dodirnut u dva člana, u članu 137, gde govorite šta je to školski sport... Tu ste, moram to da pozdravim, uradili pravu stvar, a to je da ste za učenike i studente koji se bave vannastavnim sportskim aktivnostima i sportskim takmičenjima predvideli da moraju da se urade pregledi i utvrdi zdravstvena sposobnost za bavljenje školskim sportom. To je i te kako važno. Dolazim iz škole i poznato mi je kakve probleme mogu da imaju ljudi koji se bave tim sportskim ekipama ako ovo nemaju.
Dakle, pitanje nadležnosti za školski sport je pitanje koje treba da raspravimo. Mislim da je mnogo važno. Kako ste vi to nadležni za školsku olimpijadu? Kako ste nadležni za strategiju o školskom sportu, ako niste nadležni za školski sport? Bez obzira na to da li treba da sednete sa svojim kolegom Obradovićem, koji vidim ima jako veliki problem sa tim što mu škole i dalje štrajkuju, rade po pola sata, a deca treba da nadoknađuju subotama, nedeljama, ne znam koliko dana i slično... Morali ste da sednete i da se dogovorite šta ćemo sa ovom oblašću, koja je bazični sport i koja je zapravo vrlo važna za zdravlje nacije. Iako vam je rečeno da vi niste ministar zdravlja, mislim da ste pametna žena, koja i te kako zna koliko je sport zapravo baza za to da imamo zdravu decu i zdravu naciju.
Došla sam do rezultata nekih istraživanja i mislim da je važno da se o tome nešto kaže. Najnovija istraživanja što se tiče dece školskog uzrasta kažu da deca nisu dovoljno fizički aktivna, zbog čega imaju deformitete kičme i druge poremećaje. Naravno, radi se o istraživanju Republičkog zavoda za sport koje ste, rekli ste, vi naručili. U redu je, i zaista smatram da su ti podaci i te kako važni, ali onda ostaje otvoreno pitanje – ako već sve te podatke imate, da li smatrate da je potrebno da se zadržite u dva člana na školskom sportu?
Imamo podatke da nam deca školskog uzrasta, to je onaj uzrast kada deca rastu, kada je jako važno da se bave sportom, imaju deformitete kičme, grudnog koša, stopala. I, što je vrlo važno, kaže se – ukoliko Srbija želi da ima zdravu naciju, mora da se bavi preventivom, odnosno propagiranjem fizičkog vežbanja i zdravog života, a ne samo rezultatima vrhunskih sportista. Neko sam ko zagovara tu teoriju i mislim da je jako važno da se ta tema do kraja raspravi.
Usput, vrlo je važno reći da su nam roditelji koji daju decu u razne sportske ekipe dolazili ovde i komentarisali da imaju problema sa raznim trenerima, koji imaju trenerske škole, ali nikakvo znanje iz pedagogije i psihologije, jer ono čemu oni tu decu uče je agresivnost, moraš da pobediš i da ubiješ neprijatelja.
Završiću, pošto mi vreme ističe. Ovaj zakon je, prema Demokratskoj stranci Srbije, loš zakon. On se ne može popraviti amandmanima, mada smo mi to pokušali, napisali mnogo amandmana. Moj utisak je da treba zakon povući i napraviti ga mnogo bolje, a to je već posao za neku buduću vladu. Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Gospođo ministre, izvolite, imate reč.