Sedmo vanredno zasedanje, 29.08.2012.

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

Sedmo vanredno zasedanje

29.08.2012

Sednicu je otvorio: Nebojša Stefanović

Sednica je trajala od 10:15 do 17:10

OBRAĆANJA

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala. Reč ima narodna poslanica Olgica Batić. Izvolite.
...
Demohrišćanska stranka

Olgica Batić

SPO-DHSS
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, narodne poslanice, poslanička grupa SPO i DHSS uopšte, ne sumnjam možda u dobru nameru koja je postojala prilikom donošenja ovakvih zakona, s tim što je pravna tehnika malo diskutabilna.
Naime, smatramo da treba ovako ove predloge zakona menjati, pre svega u onim delovima koji pogoduju nekim kriminalnim strukturama, isto tako i emigrantima. Slikovito rečeno, prema ovom predloženom zakonskom predlogu govorimo o zakonu o dopunama Zakona o vanparničnom postupku. Ukoliko bi recimo, neko lice iz Avganistana ušlo u gepeku na teritoriju Republike Srbije, onda bi u roku od 90. dana mogao da postane državljanin, isto tako naše zemlje. Svako ko bi želeo, da se tako izrazim, da dobije nov identitet, pa makar to bio i kriminalac, on bi korišćenjem ovakvog zakonskog rešenja isto tako mogao da dobije novo ime, novo prezime, novi matični broj i naravno novo, odnosno srpsko državljanstvo. Najpre, potrebno je da neko uđe na teritoriju Republike Srbije, potom da uništi ili da sakrije svoja lična dokumenta. Onda lepo, na primer, otputuje u neki mali grad na jugu Srbije, tamo nađe dvojicu građana Republike Srbije, plati im novčani iznos, recimo po hiljadu, dve-tri hiljade ili koliko god hoćete hiljada eura i tako pokrene vanparnični postupak za dokazivanje svog rođenja u Republici Srbiji, jer predlog upravo ovog zakona navodi da je potrebno da dva svedoka posvedoče o tome da je određeno lice rođeno na teritoriji Republike Srbije i da sud takvu odluku može da donese.
Prema ovakvom predloženom rešenju, sud bi u tom slučaju morao da postupi na sledeći način - prvo bi morao da se utvrdi jezik na kome će se voditi postupak. Primera radi, ukoliko bi se radilo o državljaninu Albanije, čiji je jezik u službenoj upotrebi, recimo, u pojedinim opštinama na jugu naše zemlje, ili se može raditi, recimo, o Rumunskom državljaninu čiji je službeni jezik takođe u upotrebi u pojedinim opštinama u Republici Srbiji, može se raditi o pripadnicima Romske zajednice, recimo iz bivše Jugoslovenske republike Makedonije koji žele da dobijaju državljanstvo naše republike.
U svim tim slučajevima bi kao službeni jezik postupka, mogao se proglasiti Albanski jezik u sudskoj jedinici u Preševu. Rođak, recimo, takvog nekog lica bi mogao u Preševu da pronađe jedno dvadesetak ljudi koji bi o tome posvedočili, da to lice umesto u Albaniji zapravo rođeno u Republici Srbiji.
Prema predloženom zakonskom rešenju, za ovakav postupak ne plaća se ni taksa, a troškovi veštačenja, veštačenje prema predloženom zakonskom rešenju se isključivo odnosi na godine rođena tog lica, padaju na teret budžeta. Tako da osim eventualnog troška koji je ovde potreban i koji se može koristiti, jer je ovakvo zakonsko rešenje problematično, tiče se korumpiranja svedoka. Lice koje može da bude upisano u matičnu knjigu rođenih u Republici Srbiji, faktički ne bi imalo apsolutno nikakvih troškova.
Pri tom, Zakon propisuje da je za dokazivanje rođenja nadležan bilo koji sud u Republici Srbiji. Onda bi se takođe dogodilo da državljani nekih drugih država koji žele da budu upisani u matičnu knjigu u našoj zemlji, može da, recimo, državljanin Albanije mogao da pokrene takav postupak u Bujanovcu ili recimo u Preševu. Lice iz Rumunije takav isti postupak moglo bi da pokrene u Negotinu, a državljanin Bugarske isti postupak mogao bi da pokrene u Bosilegradu. Ukoliko znamo situaciju na terenu, onda znamo gde vođenje ovakvog postupka vodi.
U predlogu zakona nalazi se odredba člana 71 stav 2, po kome organ koji je nadležan da sprovede postupak za sticanje državljanstva Republike Srbije, nije vezan pravosnažnim rešenjem o mestu i vremenu rođenja. Međutim, prema stanju srpskog pravnog sistema, ukoliko MUP odbije da u knjigu državljana upiše lice koje po predloženom postupku bi dobilo rešenje suda o vremenu i mestu rođenja, onda bi Upravni sud Srbije o tužbi toga lica morao da poništi odbijajuća rešenja MUP, i da ministarstvu naloži upis tog lica u knjigu državljana Republike Srbije. Ovo zbog toga što je Zakonom o državljanstvu propisano da će se u državljanstvo Republike Srbije primiti lice koje je rođeno na teritoriji Republike Srbije, na osnovu rešenja suda, ovim zakonom predloženog postupka, to bi se lice najpre moralo upisati u matičnu knjigu rođenih, a potom bi se od MUP-a zatražilo državljanstvo. Ukoliko bi MUP to odbio, onda to lice ima pravo da podigne tužbu pred Upravnim sudom Srbije, a taj sud bi morao da naloži MUP takav upis, jer prema izvodu iz matičnih knjiga to lice jeste rođeno na teritoriji Republike Srbije i to je dovoljno da bude državljanin Republike Srbije, i sud bi poštujući Zakon jedino to morao i da učini.
Potpuno je ista situacija i kada govorimo o emigrantima kao i sa licima koja su osuđena ili licima koja se nalaze na poternici. Tako recimo, određeno lice bi nezavisno od toga čiji državljanin koje on zemlje, da li je on državljanin Republike Srbije, BiH ili je možda državljanin Zimbabvea mogao da pokrene ovakav postupak u bilo kojoj sudskoj jedinici, recimo, na primer, u opštini Tutin da korumpira tri svedoka, da navede da nikad nije upisan u istu matičnu knjigu rođenih, navede novo ime i prezime, novi dan i novo mesto rođena a sprovede postupak ili dobije novi identitet samim tim i dobije srpsko državljanstvo.
Kada se imaju u vidu sve ove činjenice, onda se plašim da se predloženim dopunama Zakona o vanparničnom postupka, ostavlja jedan ogroman prostor, pre svega nepregledan prostor za zloupotrebu i korupciju.
Pre svega imajući u vidu da na predlog zakona o dopunama Zakona o vanparničnom postupku, čak ne stvara obavezu sudovima ni da vodi evidencije koje bi dostavljali zainteresovanim državnim organima, onda je jasno da država pokušava i odnosno da gubi kontrolu nad našom emigracionom politikom i na emigrantima uopšte, kao i na licima koji pokušavaju da uteknu od krivičnog zakona, jer imajući u vidu stanje i ažurnost ili još bolje rečeno, neažurnost sudskih evidencija, onda niko u državi neće znati koliko je na ovaj način u toku jedne godine bilo novih upisa u matične knjige rođenih, što posledično, bez izuzetka uvek i samo vodi sticanju državljanstva.
Smatram da ovakvi zakonski predlozi mogu dovesti do prekomernog i do nekontrolisanog naseljavanja teritorije Republike Srbije i do nekontrolisanog upisa u državljanstva svih onih lica koja zapravo na tako nešto nemaju pravo.
Stanje u ovom trenutku i uopšte stepen korupcije u zemlji Srbiji, jasno govori da će do toga doći i to je neminovno, jer za razliku od svih drugih državnih sistema prema ovom predloženom zakonskom rešenju nije potrebno korumpirati čak ni sudije, potrebno je, je li tako korumpirati dva svedoka, ne morate dva, može i više od dva, ali to izgleda nema veze. Svedoci u svemu tome, mogu biti rođaci, poznanici, prijatelji koji se ne moraju korumpirati koji to mogu vama učiniti iz neke dobre namere, ali svakako bi morali da lažno posvedoče tvrdeći da recimo njegov rođak iz neke države pre 30 godina, zapravo rođen na teritoriji Republike Srbije.
Jasna je dobra želja i dobra namera zakonodavca da se omogući upis u knjigu matične knjige rođenih onim licima koje do sada u nju nisu upisana i na njih naravno ima. Zaista su rođena na teritoriji Republike Srbije i prema proceni predlagača to je okvirno oko tih 6,5 pravno nevidljivih lica i potvrda za tako nešto uopšte nije sporna, ni naravno potreba da se tako nešto i učini, ali da bi se to nešto učinilo onda u postupku upisa u matičnu knjigu rođenih što posledično vodi sticanju državljanstva Republike Srbije moraju se uključiti i drugi državni organi osim suda.
Prema zakonskom predlogu jedinu obavezu u pogledu drugih državnih organa sud ima prema MUP i to samo obavezu da od MUP zatraži obaveštenje da li možda oni imaju bilo kakvu evidenciju o licu koje se u sudu predstavlja na određen način, a to lice budući da tvrdi da nije upisano u matičnu knjigu rođenih, može se predstavljati bilo kako.
U slučaju zloupotreba to vodi posledici da će MUP odgovoriti da nema podatke o tom licu i da shodno predlogu zakona, sud će dalje postupak nastaviti bez učešća MUP.
Na ovaj način sud će kroz posledicu sticanja državljanstva indirektno da se umeša u najvažniju evidenciju koju MUP vodi, a to je evidencija upisa u državljanstvo, a MUP u pogledu toga neće imati apsolutno nikakva ovlašćenja, niti će svojim informacijama moći da doprinese ispravnosti postupka, jer lice koje pokreće takav postupak neće imati nikakvu obavezu da se javi MUP radi operativne kontrole.
Na kraju krajeva, što se tiče rešenja, smatramo da nije moguće amandmanima ispraviti ovakav predlog zakona, moguće ga je donekle samo ublažiti. Ovo sve zbog toga što je radi ispravnog cilja i sužavanja i mogućnosti zloupotreba o kojima sam govorila, potrebno izmeniti niz drugih propisa i to, Zakon o državljanstvu Republike Srbije, Zakon o matičnim knjigama, Zakon o policiji, Zakon o Javnom pravobranilaštvu, Zakon o parničnom postupku, sudski Poslovnik koji propisuje Ministarstvo pravosuđa, kao i pravilnici koji se odnose na unutrašnju organizaciju svih organa. Ovo pre svega iz sledećih razloga, Zakonom o policiji se radi sprečavanja ovako široke mogućnosti zloupotreba moraju predvideti obaveze MUP u situaciji kada sud zatraži podatke, u pogledu lica koje je pokrenula postupak za utvrđivanje rođenja i koje tvrdi da ima određeno ime i da je rođen na određenom mestu, radi onemogućavanja zloupotreba, MUP, potrebno je da na jedan krajnje operativan način raditi na terenu i utvrditi da li je takvo lice ikada postojalo na određenoj teritoriji.
Dalje, imamo Zakon o javnom pravobranilaštvu, mora se predvideti obaveza Republičkog javnog pravobranioca, jer lošije je rešenje da bude gradski, umesto Republički, da kao protivnik predlagača obavezno učestvuje u predloženom postupku za utvrđivanje rođenja, jer prema predloženom rešenju, osim sudije i predlagača, niko i ne učestvuje u tom postupku, što znači da nema nikakve kontrole.
Republički pravobranilac mora da učestvuje jer je pitanje sticanja državljanstva, pitanje koje predstavlja interese Republike Srbije i pravobranilac, odnosno njegov zamenik, kroz učešće u postupku, treba da zastupa interese, pre svega naše zemlje, kako bi mogao da stavi odgovarajuće predloge i kako bi mogao da obaveštava i druge izvršne organe, da im daje inicijativu.
Ovo je potrebno još iz razloga, zato što prema predloženom zakonskom rešenju, ukoliko sudija pozitivno reši po zahtevu nekog lica, onda nema nikoga ko bi mogao da izjavi žalbu na takvu odluku sudije, osim predlagača, a prema predloženom zakonskom rešenju, jer ne postoji ni jedan drugi učesnik u tom postupku. Ovde se postavlja vrlo važno pitanje, a to je, koliko je potrebno novca da bi se određeni pogranični sudija korumpirao, ukoliko nema suprotne strane u predmetu u kome on odlučuje.
Dalje, imamo Zakon o državljanstvu Republike Srbije kojim se mora predvideti da li lice koje je upisano u matičnu knjigu rođenih na osnovu odluke suda koja je doneta u ovakvom postupku ne može steći državljanstvo Republike Srbije dok ne prođe određen broj godina njegovog realnog i stvarnog boravka na teritoriji Republike Srbije. U suprotnom, sticanje državljanstva Republike Srbije na ovaj način bi bilo lakše mnogo, nego venčanje sa državljaninom ili državljankom naše zemlje, jer bi za taj drugi način, stranac ili strankinja trebalo da budu najmanje tri godine u braku sa državljaninom ili državljankom Republike Srbije i to je član 17. Zakona o državljanstvu Republike Srbije.
Prema predloženom zakonskom rešenju, sticalac treba samo da uništi, odnosno sve što treba da uradi jeste da uništi svoja lična dokumenta da korumpira dva svedoka, kako bi dobio državljanstvo Republike Srbije.
Dalje, imamo Zakon o matičnim knjigama. Zakonom o matičnim knjigama je potrebno propisati poseban način poništenja upisa u matične knjige rođenih i to ukoliko pred sudom nadležni organ pokrene postupak za poništaj rešenja o dokazivanju rođenja.
Zatim, Zakonom o parničnom postupku, potrebno je predvideti poseban parnični postupak za dokazivanje činjenice rođenja, a ovo zbog toga što, najpre, a to je i predmet amandmana, potrebno je u vanparnični postupak uključiti i MUP i javnog pravobranioca, te ukoliko postoji saglasnost MUP i upravo javnog pravobranioca, onda bi sud u vanparničnom postupku mogao da donese pozitivno rešenje.
Ukoliko takve saglasnosti ne bi bilo, ukoliko bi ona izostala, onda bi predmet morao da bude ustupljen parničnom sudu.
Ovo je od izuzetne važnosti, jer u vanparničnom postupku sud nije ovlašćen, on ne može i nema pravne instrumente da utvrđuje sporne činjenice i to je osnovna razlika između parničnog i vanparničnog postupka. U vanparničnom postupku, sud sudi samo činjenice koje nisu sporne, a ako su sporne, upućuju se stranke na parnični postupak.
Da bi se dala šansa da on što stranka bude iznosila, kao bilo šta sporno, onda se u postupak mora uvesti i druga stranka, to bi jedino mogao biti Republički javni pravobranilac, odnosno njegov zamenik. Čim se onda utvrdi da među strankama postoji sporna činjenica, vanparnični sud bi shodno zakonu i shodno srpskom pravnom sistemu morao da predmet ustupi parničnom sudu koji će utvrditi šta su činjenice i šta to jeste zapravo činjenica, a šta nisu činjenice i parnični sud jedini za to ima pravne instrumente, a ne vanparnični, kroz ona ovlašćenja koja su data upravo Zakonom o parničnom postupku. Zato Ministarstvo unutrašnjih poslova i Republički javni pravobranilac, za koje smatramo da bi apsolutno morao da zauzme učešće u ovakvom vanparničnom postupku i to kao suprotna strana, moraju da imaju uvid prvenstveno pred svim onim što se pred sudom iznosi i mogu da se izjasne da li su činjenice, na primer izjave svedoka, sporne ili nesporne. Ako su nesporne, sud će naravno doneti pozitivno rešenje, ako su sporne, na primer, ukoliko Ministarstvo unutrašnjih poslova smatra da se radi o emigrantu, onda će sud predlagaču uputiti na parnični postupak, u kome će se tužbom dokazivati da on nije emigrant, a MUP i pravobranilac će odgovornom na tužbu dokazivati da je emigrant i parnični postupak je jedini postupak koji to omogućava, jer jedini on daje takva ovlašćenja, kako strankama, tako i sudu.
Na ovaj način će se istovremeno omogućiti i učešće centralnih organa izvršne vlasti, jer jedino takvi organi mogu imati ispravne podatke u pogledu činjenica koje stvaraju ili ne stvaraju sumnju u pogledu toga ko je i gde rođen. Istovremeno, to je i dovoljna vrsta kontrole, da bi se odvratila lica koje nameravaju da zloupotrebe ovaj postupak, jer zbog učešća MUP, odnosno kroz njihov operativni rad i pravobranioca smanjila bi se šansa za zloupotrebe koje su ovom momentu izuzetno velike.
Sudski poslovnik, takođe, posle svih zakona, došao je na red i sudski poslovnik, mora se promeniti u delu koji se tiče evidencije koju sud vodi i tako njime mora biti propisana posebna evidencija o broju i načinu rešenja ovih zahteva. Naročito mora biti propisana obaveza da se ista periodično dostavlja i drugim državnim organima, a naročito MUP, kako bi se na bazi nje mogla dalje graditi jedna ozbiljna emigraciona politika i kako bi se stekao uvid u broj zahteva i mesta u kojima je taj broj nesrazmerno velik.
Dalje imamo pravilnike koji propisuju unutrašnju organizaciju i sistematizaciju unutar MUP i Republičkoj javnog tužioca koji moraju biti tako izmenjeni da službena lica u tim organima mogu da odgovore zadacima koji se pred njih stavljaju u pogledu ovakve vrste postupka.
Postavlja se jedno izuzetno važno pitanje – zašto se uopšte žuri u uspostavljanju jednog potpuno novog sudskog postupka, jer uopšte, imajući u vidu ovakvo stanje stvari, naročito ključnu potrebu za uvođenjem ovakvog novog sudskog postupka kroz izmenu zakona, odnosno dopune vanparničnog postupka koja prati izmenu niza zakonskih rešenja, onda se u poslednjem amandmanu i predlaže da se usvojeni zakon primeni od početka sledeće godine. Nekoliko novih meseci je potrebno da se dobije uvid u mogućnost, pre svega da se predoče opasnosti koje sa sobom nosi ovakav novi postupak i da se predlože najbolja rešenja koja odgovaraju državnim interesima, pritom da se ne nanosi šteta građanima koji još uvek nisu upisani u matične knjige.
Kao što sam već pretpostavila i rekla na samom početku, ne sumnjamo u nameru osnovanosti i neophodnost donošenja ovakvih zakona, pre svega zakona o dopunama vanparničnog postupka, pošto sam njega obrazlagala, ali mislim da pravnu tehniku treba izmeniti, a da je kroz podnete amandmane to apsolutno nemoguće. Hvala.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala. Pre nego što nastavimo dalje, samo da vas obavestim da je u međuvremenu stigao dopis iz Vlade kojim nas obaveštavaju da sutra sednici Narodne skupštine neće prisustvovati članovi vlade: Suzana Grubješić, Jovan Krkobabić i Ivan Mrkić.
Izvolite gospodine Cvijan.

Vladimir Cvijan

Dame i gospodo narodni poslanici, nesumnjivo je i to smo već u uvodnom izlaganju rekli da ovim zakonom zvanično gledano 6750 lica, to je procena UNHCR, ali na osnovu jedne starije analize, verovatno je u čitanju 15, 20 hiljada stanovnika ove države kojima će ovaj zakon doneti mnogo dobroga, moći će da izvade lične karte, moći će da počnu da koriste svoja prava iz zdravstvenog osiguranja, školstva itd. i nesumnjivo je da mi uglavnom govorimo zaista o siromašnim ljudima koji žive verovatno  u nekim  udaljenim krajevima Srbije i ranije nisu imali prilike da odrade ovu priču, koja je potrebna da prijave decu.
Zanimljivo je da ja već dva puta čujem u dosadašnjem toku rasprave jednu vrstu zamerke – što smo stavili predlog zakona, kao poslanička grupa SNS, da je postupak besplatan? Baš zato što se ovaj postupak odnosi na siromašne ljude u većini slučajeva. Sudovi imaju sredstva iz budžeta namenjena od ranije, sudovi imaju sredstva koja dobijaju, na osnovu kojih rade, i siguran sam da se u okviru tih sredstava može naći dovoljno za jedan broj postupaka ovoga tipa. Dakle, sto posto ostajemo pri našem predlogu da postupak bude besplatan, to je, u krajnjoj liniji, bio i predlog svih međunarodnih organizacija, to je bio predlog i zaštitnika građana, a sredstava će biti, ako ništa drugo, iz redovnih sredstava rada sudova.
Naravno, kada sam čitao zakon prvi put, meni je negde bila interesantna ta tema, mogu li ljudi doći i lažno svedočiti, pa da kažu – platite nekom 1000, 2000, 5000 evra da bi svedočio u korist toga da neki avganistanac npr. dobije naše državljanstvo i upis u matične knjige. Hajde da se dogovorimo. Lažno svedočenje je teško krivično delo za koje se može dobiti do pet godina zatvora, pa ako će neko da se igra, postoje i nadležni organi koji tim povodom treba da se brinu.
Sa druge strane, nismo pristalice i zato ne želimo da komplikujemo ovakav zakon, teorija zavere, gde bi smo sad rekli – biće avganistanci, kinezi i slično. Mislim da je za nekog Kineza jasno da pre trideset godina teško da je rođen u Srbiji.
Dakle, postoje mehanizmi, postoje procedure predviđene zakonom koje omogućavaju da se i u drugom stepenu i po službenoj dužnosti eliminišu ljudi koji mimo zakona budu upisani u matične knjige, koji zloupotrebe prava data ovim zakonom i samim tim svi oni budu stavljeni u zatvor.
Potpuno se slažemo da čitav niz drugih zakona treba da bude menjan, ali isto tako, čućemo iz kasnijih izlaganja, posebno uvaženog kolege Šajina, da se već uveliko radi na tim zakonima koji treba dodatno da se menjaju i iz tih razloga smo ih zamolili da ovaj zakon počne da se primenjuje krajem ove, odnosno početkom sledeće godine. Ne možemo reći da bilo šta žurimo. Radimo postupno, radimo transparentno, zakoni su tu, o amandmanima ćemo razgovarati, svesni smo svih zakona koji treba da se promene, samo molim da više niko, ako nije problem, me ne pita i ne bih voleo više da odgovaram – zašto smo uveli da bude besplatno. Želimo da pomognemo, govorimo verovatno o 20 hiljada ljudi koji su siromašni, koji možda baš zato što su siromašni nisu mogli da blagovremeno decu prijave. Hvala.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Reč ima Dubravka Filipovski. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Dubravka Filipovski

Nova Srbija
 Uvaženi narodni poslanici, poštovani građani Srbije, ja kao ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe Nove Srbije smatram da je veoma važno podsetiti građane Srbije i javnost da su Zakoni o javnom beležništvu predstavnici prethodne vlade, a pre svega Ministarstva pravde, najavljivali kao deo akcionog plana i kao još jedan korak ka usaglašavanju propisa Srbije sa evropskim pravom, u funkciji približavanja Srbije EU i kao stvaranje uslova za pravnu sigurnost.
Načelno, ne može se naći zamerka za ovakav stav, osim za pitanje- da li je maj 2011. godine bio zakasneli rok za zakon koji je bio deo akcionog plana za usaglašavanje našeg zakonodavstva sa evropskim, a da se istovremeno očekivala odluka Evropske komisije za dobijanje datuma za početak pregovora Srbije sa EU. Ali prihvatiću tezu da je manje zlo što je zakon donet i tada, nego da se sa njegovim donošenjem čekalo i dalje, i ako su postojali uslovi, ali očigledno ne i dobra volja za njegovo donošenje ranije. Nikako ne mogu da prihvatim činjenicu da paralelno sa njegovim donošenjem nisu stvoreni uslovi za njegovu primenu i implementaciju i mi danas podržavamo predstavnike SNS koji traže dodatni rok od šest meseci, kako bi bili pripremljeni uslovi i odrađeni niz aktivnosti podzakonskih akata za njegovu primenu.
Dakle nedopustivo je i neodgovorno prema građanima Srbije i neiskreno prema predstavnicima EU, da se paralelno sa aktivnostima radne grupe za donošenje ovog zakona nije radilo na stvaranju uslova za njegovu primenu i da je ovaj zakon, kao i niz drugih, ostao mrtvo slovo na papiru i dokaz neiskrenog odnosa prethodne vladajuće koalicije prema tako važnom pitanju, kao što je pridruživanje Srbije EU.
Dakle, primena ovog zakona, donošenje podzakonskih akata, osnivanje Komore i niz drugih aktivnosti koje su bile zakonska obaveza nadležnih, koja nije ispunjena, ali smatram da su istovremeno trebali da budu i motiv za zapošljavanje 300 ljudi koji bi rešili svoj status, koji bi hranili svoje porodice i ne bi bili na birou rada. Drugi motivi – rasterećenje suda, transparentnost u radu, smanjenje zloupotreba i pravna sigurnost su trebali da budu dodatni podsticaj za primenu ovog zakona. Ali, imamo i činjenicu da posle uspostavljanja nove mreže sudova ljudi putuju i po 50 i više kilometara da bi overili neki ugovor.
Dolazeći danas na sednicu parlamenta, zaustavio me je jedan građanin koji je na osnovu svog negativnog iskustva i izjave koju je overio na šalteru suda, a sada se kao nužni naslednik bori da ostvari svoje pravo na imovinu svojih roditelja, pružio je punu podršku za primenu ovog zakona, jer će buduće generacije biti zaštićene od ovakvih prevara.
Srbija je jedina zemlja u regionu koja nema notare i koja do sada nije bila spremna da se suoči sa implementacijom zakona, iako su organizovani i forumi i rasprave i ispitni procesi za notare. Redovni izbori koji su održani u maju ove godine ne mogu biti izgovor za posao koji nije završen do kraja, iako je to bi period od godinu dana.
Koji se još nedostaci moraju definisati podzakonskim aktima? Ovaj zakon vrlo jasno definiše da će notari overavati ugovore, sačinjavati i čuvati testamentne i predbračne ugovore, izdavati im potvrde o imenu, životu, izjavama volje, primaće u depozit dragocenosti, od suda će preuzeti nesporne ostavinske postupke i ugovore o prometu nepokretnosti, preuzeće na sebe i niz radnji koje prethode naplati poreza, ali, ne postoje podzakonski akti kojima se definiše koliko će koja usluga notara koštati.
Očekujem da će stvaranjem uslova za primenu ovog zakona ostvariti i ušteda zbog smanjenja sudskih troškova, smanjenja broja sporova i parnica u sudovima, dakle, očekujem da javno beležništvo ostvari stvarnu kontrolu tokova novca i doprinese suzbijanju korupcije i pranju novca u Srbiji. Vrlo je važno da vremenom jača poverenje u javne beležnike i da će njihova ovlašćenja, posebno u odnosu na javne re-gistre i privredna društva, dodatno unaprediti pravnu sigurnost i vladavinu prava.
Za Novu Srbiju je vrlo važno da javni beležnici od početka moraju da budu neutralna instanca pravne države i zbog toga je od ključnog značaja transparentnost prilikom kontrole njihovog rada. Uslovi prilikom zapošljavanja notara moraju da budu besprekorni i ne može se dovoljno naglasiti koliko je važno da građani u tu instituciju treba da imaju poverenja.
Ako su se do sada za sudije birali partijski poslušnici i ako smo u protekle tri godine pretrpeli kritike i građana Srbije i evropskih institucija zbog toga, onda je vrlo važno da budući notari budu stručni i moralni ljudi. Dakle, država mora da pazi kome poverava javna ovlašćenja i da pri zdravoj konkurenciji nepristrasno odabere najbolje.
Vrlo je važno da na početku implementacije ovog zakona ne napravimo grešku, već da usaglasimo pravni sistem sa notarskom službom, kako bi izvršna notarska isprava imala svoju funkciju i kako bi ciljevi i efekti notarske službe bili potpuni. Etika i odgovornost moraju biti obeležje profesije javnog beležnika. Glavni zadatak notara je da savetodavno radi u korist građana, zbog čega je takođe vrlo važno da se stvori jedna kvalitetna mreža javnih beležnika u kojoj će pravo postati dostupno svim građanima Srbije. Smatram da na početku rada za implementaciju ovog
zakona treba uzeti u obzir i iskustva drugih zemalja, upravo sada kada smo u prilici da posle sedamdeset godina od ukidanja ove institucije vratimo instituciju javnih beležnika.
Uzeću primer Nemačke u kojoj je sistem javnog beležništva na snazi već petsto godina i u kojoj javni beležnik snosi isključivu odgovornost za komunikaciju između kancelarije javnih beležnika i javnih registara. Javni beležnici u Nemačkoj snose disciplinsku odgovornost ukoliko su namerno počinili neku grešku, a zatim postoji obavezno osiguranje koje zaključuju svi javni beležnici, ali ako je greška napravljena voljno i namerno od strane notara onda osiguranje ne pokriva štetu nastalu tim putem već posledice dele i snose zajedno svi notari na taj način što uplaćuju doprinos u jedan fond iz koga se pokriva šteta.
Očekivanja građana su i da se stvore uslovi za bolju komunikaciju sa katastrima, što bi moglo dovesti do smanjenja broja sporova u oblasti uvođenja prava svojine nad nepokretnostima. Smatram da će ovi predlozi koje sam iznela u ime poslaničke grupe NS omogućiti da se za ovih šest meseci zaista stvore uslovi da ova institucija u Srbiji za živi, da dobije podršku i poverenje svih građana i ono što ovom prilikom mogu da kažem, poslanici NS će podržati oba ova zakona.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodna poslanica Milica Radović. Izvolite.

Milica Radović

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Dame i gospodo narodni poslanici, odmah na početku moram na početku da postavim jedno pitanje, a to je zašto, ovlašćeno ministarstvo za ova dva predloga zakona nije i njihov formalni predlagač? Ovo pitanje sam postavila i na Odboru za pravosuđe, ali sam dobila obrazloženje da je to svejedno. Sa tim se ne slažem. Nije svejedno da li je ovlašćeni predlagač ovih zakona Vlada, ili je ovlašćeni predlagač grupa od 61 poslanika SNS. Ako smo Vladu izabrali, ako Vlada funkcioniše, onda je bilo za očekivati da ona bude formalni predlagač ova dva zakona. Ako se ne varam, jedan od ova dva zakona već bio u skupštinskoj proceduri. Vlada ga je povukla, a sada ga na dnevni red stavlja grupa poslanika jedne stranke vladajuće koalicije. Lično izražavam svoju sumnju zašto je to tako.
Mislim da nemam i ne mogu da imam razumevanje za tako nešto, posebno u situaciji kada Vlada funkcioniše. Da smo mi u situaciji da Vlada tek treba da bude izabrana, onda je to potpuno jasna situacija i potpuno je jasna situacija zašto su poslanici SNS branili Zakon o ministarstvima ili Predlog zakona o Vladi. To je potpuno druga priča. Ali, ovako, plaši se, uzimajući ono što je gospođa Batić govorila, sa kojom se apsolutno slažem, da ovaj zakon može da bude paravan za nešto što nije objašnjeno od strane predlagača na današnjoj sednici.
Kada je u pitanju sadržina Zakona o vanparničnom postupku, mi naravno nemamo ništa protiv toga. Onaj ko je bio u ovom parlamentu mogao je da zna i uvidom u stenogram, a i naravno neposrednog iskustva, da smo mi kao poslanička grupa u nekoliko navrata insistirali da se upravo ovo pitanje, pitanje pravno nevidljivih lica reši. Tražili smo kada je Zakon o matičnim knjigama bio na dnevnom redu da se ovo pitanje reši, jer smo smatrali da je to najprirodnija njegova adresa. Smatrali smo takođe da svaki građanin Republike Srbije mora da ima mogućnost da pod jednakim uslovima ostvari svoja ljudska prava i slobode.
Takođe, smo smatrali, prilikom rasprave o Zakonu o prebivalištu i boravištu da je neophodno da ovo pitanje bude rešeno i smatrali smo da je pravno logični sled poteza taj da se prvo licu koje nije upisano u matične knjige omogući naknadan upis u matične knjige, pa tek onda da mu se utvrdi državljanstvo, a tek onda da mu se omogući da prijavi svoje prebivalište i boravište, čime se i bavio tadašnji Zakon o prebivalištu i boravištu.
Ako je ovo zahtev EU, dakle Evropske komisije, meni zaista nije jasno zašto gospodin Marković, čija je ovo bila nadležnost u trenutku kada smo raspravljali o matičnim knjigama, nije rešio ovo pitanje. Znači, s obzirom da poznajem gospodina Markovića, s obzirom da je to možda jedan od retkih ministara koje izuzetno cenim u onoj Vladi, čudi me zašto on ovo pitanje nije rešio iako je, takođe, znao, jer ovaj zahtev postoji od ranije, šta je njegova pozadina, i na to tražim odgovor.
Naravno, bilo bi mnogo bolje da ispred nas stoji predstavnik Ministarstva pravde i da nam on da odgovor na ovo pitanje. Verujem da, možda, formalni predlagač, poslanik SNS, možda i nije upućen u kompletnu situaciju, vezano za ovaj zakon.
Takođe, na tekst Predloga zakona, kao što sam rekla, mi nemamo suštinske zamerke. Mi smo podneli četiri amandmana koja, naravno, poboljšavaju tekst zakona i olakšavaju proceduru po predlogu za dokazivanje rođenja. U tom smislu, mislim da će predlagač imati razumevanja za njih.
Kada je u pitanju ovaj drugi zakon, odnosno Predlog zakona o javnom beležništvu, situacija jeste zaista drugačija, upravo zbog toga što je i Vlada dovedena u situaciju da preko 61 poslanika SNS traži odlaganje primene Zakona o javnom beležništvu. Naravno, jasno je da uslovi nisu obezbeđeni, da javno beležnička Komora nije oformljena, jasno je da prvih 100 javnih beležnika nije izabrano i sve su to razlozi koje mi i možemo da razumemo i za nas ovo odlaganje primene nije ni sporno.
Takođe, mislim da možemo da imamo i razumevanje za prethodno Ministarstvo pravde zašto je došlo do odlaganja ovog roka, posebno ako znamo sa kakvim problemima je Ministarstvo pravde bilo suočeno nakon reizbora sudija i tužilaca i, naravno, nakon izvršene celokupne reforme pravosuđa. Uzimajući u obzir sve ono što je tada bilo urađeno i uzimajući u obzir sve greške i propuste koji su tada načinjeni, mi možemo da imamo opravdanje za to, ali moglo se i očekivati da će doći do probijanja rokova za obezbeđivanje uslova za osposobljavanje javno-beležničke službe.
Međutim, možda zvuči paradoksalno, ali lično smatram da ako uzmemo u obzir svu netransparentnost koja je pratila reizbor sudija i tužilaca, a posebno odsustvo svih merila i kriterijuma pri oceni njihovog rada, onda je po mom mišljenju i dobro što javni beležnici nisu imenovani od strane prethodne Vlade. Moje lično mišljenje da je mnogo lakše odložiti primenu jednog zakona, nego otklanjati greške koje su već načinjene, koje su već proizvele neke svoje određene pravne posledice i u tom slučaju mislim da je situacija koja nas je zatekla, koja je takva kakva jeste, realno mnogo bolja.
Zašto sve ovo govorim? Govorim zbog toga zato što sam lično bila zainteresovana da pratim sve ono što se dešavalo oko imenovanja javnog beležnika, tačnije oko organizovanja javno-beležničkog ispita, jer sam verovatno bila prvi polaznik, odnosno polaznik prve generacije lica koja su pohađala specijalističke studije na Pravnom fakultetu iz oblasti javnog beležništva.
Imala sam priliku iz svog neposrednog iskustva, a i naravno iz posrednih saznanja, da se uverim u svu netransparentnost organizovanja javno-beležničkog ispita. Na ispit je izašlo 270 kandidata, među njima je bilo oko 40 sudija i veliki broj kolega advokata koji imaju dugogodišnje iskustvo i profesionalni ugled. Od svih njih samo 41 lice je položilo pismeni deo javno-beležničkog ispita. To, naravno, samo po sebi ne izaziva sumnju, koliko izaziva sumnju činjenica da su oni kandidati koji su položili pismeni deo ispita pokazali neverovatno nizak nivo znanja na usmenom delu koji je bio javan i kojem smo svako od nas imali priliku da prisustvujemo ako smo to želeli i mogli. Tada smo mogli da čujemo da lice koje, primera radi, briljiralo na pismenom ispitu ima problem sa osnovnim pravnim institucijama, recimo da ne zna šta je tazbinsko srodstvo, ili primera radi koja se to pokretna imovina deli, odnosno ne deli prilikom razvoda braka. Takvih situacija je bilo pregršt i sve to baca određenu sumnju na sve ono što je do sada urađeno u postupku organizovanja javno-beležničkog ispita.
Takođe, što je zanimljivo, da su mahom kandidati koji su već položili specijalistički ispit na Pravnom fakultetu, koji je usput govoreći bio izuzetno težak, a potvrdu za to dajem jer je samo 10% od ukupnog broja kandidata uspelo taj javno-beležnički ispit na Pravnom fakultetu da položi. Mahom ti kandidati nisu položili sada javno-beležnički pismeni deo ispita, koji je organizovan pre par meseci. To izaziva veliku sumnju u transparentnost organizovanja ovog ispita.
Takođe, vrlo je zanimljivo, da kažem neverovatno, što oni kandidati koji tako reći uslovno nisu položili pismeni deo, mogli su da izvrše uvid u svoj predmet samo uz prisustvo jednog člana komisije. Da su postojali kriterijumi, ne bi bilo neophodno prisustvo bilo kog člana komisije, već bi rezultati bili javno objavljeni. Znalo bi se koliko i kako se šta boduje. Ovde je dokaz da ili kriterijumi nisu postojali, ili su postojali kriterijumi koji nisu bili jednaki za sve. To je ogroman problem kada je u pitanju opšte imenovanje javnih beležnika, polaganje ovog ispita iz prostog razloga što moramo da znamo da je javno-beležnička služba od javnog poverenja koja treba da bude nezavisna i samostalna i greške u imenovanju javnih beležnika ne smemo da dozvolimo, kao što smo to dozvolili prilikom reizbora sudija.
To je, naravno, kao što sam rekla, još jedan u nizu propusta i moram da uputim svu čestitku Ministarstvu pravde, jer je jedan od prvih poteza koje je učinilo to je da je promenio pravnilnik o polaganju javno-beležničkog ispita i da je uvažio sve one primedbe kandidata koji su izašli na ispit i to je izvršeno kao jedan od prvih poteza, to je nešto čime se greške donekle otklanjaju.
Bila bih mnogo zadovoljnija da je slična situacija urađena i sa Zakonom o javnom beležništvu iz tog razloga što smatramo da zakon u osnovnom svom tekstu, koji je važeći treba da pretrpi određene promene. Zato smatramo da je bilo mnogo bolje da predstavnik Ministarstva pravde danas bude ovlašćeni predlagač, jer verujem da je tada došlo do sveobuhvatnog sagledavanja osnovnog Zakona o javnom beležništvu, da bi neke od naših primedbi koje ćemo mi u našoj današnjoj raspravi da iznesemo, našle svoje mesto u Predlogu zakona.
Danas samo pomeramo rok za primenu ovog zakona. Već sam izrazila svoje mišljenje da je trebao ceo Predlog zakona da bude danas na dnevnom redu. Ne slažem se sa gospodinom Cvijanom, jer je on rekao na sednici Odboram, da se radi o jednom izuzetno kvalitetnom tekstu zakona o javnom beležništvu. Naše razmišljanje u tom pogledu i mišljenje je potpuno drugačije. Mi smo izneli svoj stav i prilikom rasprave o tom zakonu kada je on bio na dnevnom redu. Mislimo ako je osnovna svrha javno-beležničke službe da ona bude nezavisna i da bude samostalna, onda ovaj tekst zakona nije garancija za to. Ne ovaj predlog, nego tekst zakona koji je važeći.
Onako kako je definisana javno-beležnička služba tvrdi se, i na osnovu teksta zakona može da se utvrdi da je ona pod prenaglašenim uticajem izvršne vlasti. Ako pogledate tekst zakona, videćete da predstavnik, odnosno ministar pravde ima ogromna ovlašćenja u regulisanju svih mogućih pitanja vezanih za javnog beležnika. On kao inokosni organ, rešenjem imenuje javne beležnike. Njegov uticaj je najvažniji prilikom imenovanja prvih 100 javnih beležnika.
Kada smo raspravljali o tom zakonu, evo gospođa Malović je tu, mi smo upućivali kao poslanika grupa pitanje zašto se insistira na broju od 100 javnih beležnika koji se prvi put biraju. Uputili smo to pitanje jer nam nije jasno da li je tolika neskrivena ambicija iza tog broja, ako se kaže da se javno beležnička mesta, i to ona prva javna beležnička mesta određuju na osnovu kriterijuma teritorije osnovnih sudova, zašto se insistiralo na broju 100.
Naravno, ne mogu od vas da tražim odgovor na to pitanje i zato kažem da bi bilo mnogo bolje da je predstavnik Ministarstva pravde danas ovde sa nama, jer bi dobili odgovore i na ta pitanja, ali jasno je da u ovaj predlog zakona mi imamo određenu vrstu sumnje.
Ceo postupak imenovanja javnih beležnika je potpuno netransparentan. On nije precizno regulisan. Ostavlja ogroman prostor za proizvoljno odlučivanje i ne otklanja sumnju nepristrasan izgled. Zbog toga smatram da taj postupak imenovanja javnih beležnika u osnovnom zakonu je neophodno da se promeni.
Podsetiću vas da samo pet članova osnovnog zakona se bavi ovom materijom, a da je samo u jednom stavu od tih pet članova rečeno da će se u izboru između dva ili više kandidata uzeti u obzir rezultat na javno-beležničkom ispitu, pravosudnom ispitu i rezultati na radu samog kandidata za javnog beležnika. To je, naravno, nedovoljno zato što se na taj način kao da je napisano da se želi da ministar pravde ima ogroman odlučujući uticaj na imenovanje samih javnih beležnika.
Ovo su u najkraćem naše primedbe. Zaista mi je žao što su predstavnici jednog dela vladajuće koalicije danas i formalni predlagači ovog zakona, jer verujem da bi masa od ovih naših primedbi koje smo danas izneli našla svoje mesto u jednom širem tekstu izmene Predloga zakona o javnom beležništvu. Nadam se da to neće postati praksa u radu ovog parlamenta.
U ovoj oblasti, za koju je bilo nadležno Ministarstvo pravde, nažalost je načinjeno mnogo grešaka. Mislim da je neophodno da ministar pravde bude ovde u sali u nekom najskorijem vremenu kako bi sa njim raspravljali o svemu onome što treba da proizađe kao rešenje za prevazilaženje svih tih grešaka i propusta koji su još uvek pred nama.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Gospodine Cvijan, izvolite.

Vladimir Cvijan

Dame i gospodo narodni poslanici, hajde da krenemo od Zakona o vanparničnom postupku. Deset godina mi slušamo kritike međunarodne zajednice, već sam nabrajao, nema međunarodne organizacije, nema svetske organizacije, od Ujedinjenih nacija, preko UNHCR-a, Međunarodnog komiteta, Crvenog krsta, svi kritikuju zašto nemamo rešeno pitanje pravno nevidljivih lica. Zatim imamo situaciju da Zaštitnik građana to isto kaže.
Moramo primetiti da za deset godina ništa nije bilo urađeno. Danas, evo već drugi put slušam tu temu, je problem ko je predložio zakon. Valjda je suština u tome da imamo dobar zakon? Da li ga je predložilo Ministarstvo pravde ili grupa od 61 poslanika Srpske napredne stranke, smatram potpuno nebitnim iz prostog razloga što je zakon dobar, zakon je potreban.
Mi smo odlučili da se uhvatimo u koštac i kao Srpska napredna stranka, i kao vladajuća koalicija, svi zajedno da se uhvatimo u koštac sa rešavanjem problema koji tišti 15 ili možda čak i 20.000 stanovnika ove države. Mislim da tih 15.000-20.000 stanovnika ove države stvarno nije briga ko će konkretno predložiti zakon.
Što se tiče ostalih pitanja o kojima smo danas debatovali, znate, ministar Selaković će sutra biti prisutan i moći ćemo da postavimo pitanja koja se tiču i izmena drugih zakona, kao i samo zakona o notarima.
Moram da demantujem, nisam na sednici Odbora rekao da je zakon o notarima dobar, daleko od toga, ali sam rekao da je dobro da ga imamo. Jeste da je sa 10 godina zakašnjenja došao, ali, hvala bogu, bar imamo početni tekst od koga možemo da krenemo. Siguran sam da će neke izmene i dopune biti kasnije usvojene, ali posle javnih rasprava, posle konsultacija sa stručnom javnošću i svim ostalima.
Razlog zašto danas imamo samo jedan član zakona u proceduri je u tome što moramo da odložimo primenu zakona, jer bez ovih izmena i dopuna ne bi mogao da stupi na snagu i da počne da se primenjuje 1. septembra ove godine.
Sam način dosadašnji, kako su išli ispiti notarski, kako je išlo prijavljivanje ljudi da budu notari zaista podseća na pređašnje Ministarstvo pravde i bivši režim, posebno u oblasti reforme pravosuđa. Imali smo jednu potpuno zatvorenu reformu pravosuđa. Ne postoji međunarodna organizacija koja nije kritikovala, a imamo očigledan problem i sa načinom na koji su notari do sada, odnosno budući notari polagali ispit. Imamo vrlo čudnu situaciju sa tim proverama ko je kako položio, ko je koju ocenu dobio. Već smo dobili obaveštenje o tome i sigurni smo da će jednog dana i to biti tema rasprave na ovoj skupštini.
U svakom slučaju, na neki način moram da se složim da je zaista dobro što nije bivše Ministarstvo pravde do kraja uradilo notarski sistem, jer kao što su, da srpski kažem, zabrljali sve što su mogli, sigurno bi notarski sistem u Srbiji propao da je bivše Ministarstvo pravde imalo priliku, a hvala bogu, glasovima građana nije imalo priliku da dovrši i reformu notarskog sistema.
Na kraju da se nadovežem na pojedine amandmane koje smo dobili od poslaničke grupe DSS, koji se tiču zakona o vanparničnom postupku, to će biti tema rasprave sutra, ali zahvaljujemo se. Smatramo da su neki od tih amandmana izuzetno kvalitetni i da će unaprediti tekst. Imaćemo prilike da o tome posebno razgovaramo. Hvala.