Šesto vanredno zasedanje, 15.07.2014.

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Mirjana Dragaš

Socijalistička partija Srbije
Poštovana predsednice parlamenta, poštovani ministri, gospodo poslanici, kada danas govorimo o promeni Zakona o radu, ja bih kratko počela od slike gde se to Srbija danas nalazi.
Broj zaposlenih – 1.715.164, a od toga oko 900.000 radi u javnom sektoru, a oko 700.000 kod privatnog poslodavca.
Broj nezaposlenih – 792.888, kažu, nikada veća nezaposlenost u Srbiji, koja skoro izlazi na jednu trećinu mladih.
Broj penzionera – 1.700.000.
Kada se tome doda da smo zaduženi za preko 60 do 70% BDP i da je deficit budžeta po nekim pokazateljima minus 2,5 milijardi evra, prosto moram da pozovem sve nas, odnosno obraćajući se i ukupnoj javnosti da kažemo da je ovde u pitanju život, u pitanju je održivost Srbije.
Kada bih velikom problemu nezaposlenosti dodala i veliki problem demografskog stanja, rekla bih da je i u jednom i u drugom slučaju veliki deficit i da se pred svima nama, bez obzira kojoj partiji pripadamo, da li pripadamo poslodavcima ili sindikatima, pred svima nama, nalazi jedan veliki izazov, odgovoriti na ove uslove tako da Srbija bude održiva, da bude razvojna, perspektivna i dobro mesto za život, posebno dobro mesto za život mladih.
U takvim uslovima, kada se u Srbiji sve menja, kada je sve manje preduzeća koja rade, razmatramo i usvajamo nove predloge promena Zakona o radu.
To je sistemski zakon koji se tiče svih i uređuje jednu veoma složenu oblast. Ovaj zakon se menjao posle 2000. godine nekoliko puta. Pominjano je to do sada ovde u raspravi i 2001, 2005, 2009. i 2013. godine.
Ovo danas su, međutim, baš značajne promene koje se odnose i na poslodavca i na zaposlenog. Nije do sada bilo u poslednjih nekoliko godina da se sa ovako nekim reformskim kursom krene u promene zakona, a nama su uslovi sve teži danas.
Današnje promene zakona o kojima govorimo treba da omoguće, samo da omoguće, lakše zapošljavanje, posebno mladih, ali i onih starijih kojima treba svega nekoliko godina do penzije.
Mi smo kao država zakoračili u velike promene koje traže od nas, pre svega, ovi ekonomski uslovi u kojima se danas nalazimo. Zatim, to je evropski okvir pravnih zakona kojima treba da prilagodimo ukupni naš privredni i društveni i politički sistem. To su prihvaćene i potpisane mnoge konvencije, međunarodne organizacije rada, za koje smo svi glasali, koje kada o njima pojedinačno diskutujemo su apsolutno neupitne, ali danas kada ih treba sprovesti i primeniti direktno kroz zakon, izgleda to se malo teže događa.
Mi danas možemo govoriti, kada je reč o ukupnoj strukturi zaposlenih o nekoliko grupacija.
Jedni su oni koji su zaposleni u javnom sektoru i nalaze se pod jednom posebnom kapom gde postoje i redovne plate, zaštićenost, jedan javni sektor koji je uređen.
Sa druge strane, postoji jedan broj zaposlenih koji radi kod privatnog sektora i u poslednjih deset godina nepoštovanjem zakona i ne reagovanjem adekvatno države na nepoštovanje zakona, dogodilo se da se masom, rešenja iz Zakona o radu kod privatnog sektora i privatnog poslodavca, ne poštuje.
Ti radnici rade, ali na osnovna prava iz radnog odnosa ne reaguje država, poslodavac je neodgovoran, a radnik je višestruko ugrožen.
Najzad, treća kategorija su oni koji su nezaposleni.
Ko štiti njihova prava? Da li sindikati ovakvi kakvi danas jesu štite i na koji način sindikalna prava, odnosno ukupna ljudska prava nezaposlenih i da li, ja sada sebi postavljam pitanje, ali i vama, da li nezaposleni treba da formiraju svoj udruženi sindikat, da bi imao ko organizovano da govori u njihovo ime.
Dakle, promenama zakona o kojima danas raspravljamo, privreda treba da se oslobodi određenih nameta, nekih finansijskih obaveza, nepotrebnog administriranja, što treba da omogući značajnu vitalnost.
Velike promene, kao što sam rekla, događaju se za sve učesnike u ovom procesu.
Ja ću, recimo, pomenuti samo one koje su se meni učinile, značajnim. Promene za poslodavca, mora dati ugovor o radu, u pisanoj formi, mora taj ugovor o radu da stoji u mestu rada, mora da isplaćuje zaradu i doprinose redovno, mora da obračuna zarade i da izda, papir koji zovemo izvršna isprava.
Nema rada na crno, uvedena je i data su veća prava i ingerencije inspekciji rada, a uvedena je razgranatija, šarolikija, kaznena politika.
Prosto ću samo napomenuti da oko 40 kaznenih mera različite gradacije ili svog stepena su predviđene za poslodavce, a preko 20 mera, kaznenih, su predviđene za nepoštovanje rada od strane radnika.
Kada je reč o samim zaposlenima, dobija se ugovor o radu u pisanoj formi kojim se definiše njegovo radno mesto, njegovo radno vreme, pauze, mogućnost na prekovremeni rad i sve ostale, rad za vreme praznika itd.
Definiše se njegova zarada. Isto tako, taj radnik je, propisano, pardon, ja sada upotrebljavam reč koja je prevaziđena i koja se u ovom zakonu nigde ne pominje, a to je radnik, nema toga više, već – zaposleni.
Dakle, zaposleni, predviđeno je da ima i jasno su definisane sve one mogućnosti i uslovi u kojima kada ne poštuje svoju radnu obavezu, izriču mu se oštre kazne. Ima ih oko 16 do 20, ukoliko sam ih dobro prebrojala, s tim što bih ja napomenula da sada govorim samo o onima gde radnik kao posledicu nepoštovanja svojih radnih obaveza može da dobije otkaz o radu.
Otkaz o radu i omča oko vrata, vrlo radikalna mera koja jeste neophodna, ali postoji.
Ja ću samo radi paralele da kažem da za one oblike kada poslodavac ne poštuje svoje obaveze iz zakona, su uvedene samo one kaznene mere koje su prekršajnog karaktera. Da li je adekvatno izmereno?
Ovim novim merama koje novi zakon predviđa, uvedeni su razni oblici fleksibilnog zapošljavanja, rad na daljinu, rad kod kuće i njihovi uslovi su tada jasno definisani. U celoj lepezi, ono što se menja i što daje određenu dinamiku radnim odnosima, jeste da postoje razni oblici, forme i mogućnosti da mlad čovek se lakše i jednostavnije zaposli. Istina je da kada se jednom zaposli, to mu ne obezbeđuje rad za ceo radni vek, ali vi danas nemate nigde ni stečeno znanje za ceo radni vek.
Čitav život moramo da učimo, da stičemo nova znanja, da se prilagođavamo promenama, jer u vreme informatike, dinamične su promene u životu, da od svih nas zahtevaju adekvatne životne odgovore.
Rešenja koja su data doprinose širenju tržišta kapitala, radne snage, dolasku novih investicija uz uslov naravno i nekih drugih reformskih zakona i eventualno promena, dakle, pre svega da se smanji administriranje, da se lakše dođe do dozvola itd, što tek onda sve zajedno u paketu donosi ili otvara mogućnosti novog zapošljavanja. Otvorena je jedna nova mogućnost koja se zove - pripravnost na rad koja ima i određenu predviđenu finansijsku nadoknadu.
U ovom zakonu ono što smatram da je dobro jeste da je jasno definisana minimalna zarada i šta je čini, gde je rečeno da je čini minimalna cena rada, vreme provedeno na radu, porezi i doprinosi, naravno uz mogućnost uvećane zarade po određenim elementima.
Isto tako, definisana je minimalna cena rada koja se sastoji od egzistencijalne i socijalne potrebe porodice i samog zaposlenog, što bi mi rekli to je potrošačka korpa, od kretanja stope zaposlenosti, od stope rasta BDP, od kretanja potrošačkih cena, kretanja produktivnosti rada, kretanja prosečne zarade.
Dakle, jedan kompleks i zato ih namerno ovde i navodim, kompleks elemenata koji čini definisanu minimalnu cenu rada, koja po mojoj oceni znači da je Vlada odgovorno prišla oceni i mogućnosti da ta cena rada bude naravno usvojena u okviru socijalnog dijaloga ili naknadno da to uradi sama Vlada. Elementi koji se iz ovoga vremenom budu povećavali i menjali na bolje, menjaće i tu minimalnu cenu rada.
Ono što bih možda pomenula u skladu sa elektronskim sistemima, ukida se radna knjižica na koju smo mi navikli ovoliko godina. Dokumentacija se vodi i čuva elektronskim putem. Osniva se centralni registar. Mislim da su to u ovom sistemu veoma značajni pomaci koje obezbeđuju brzinu i efikasnost.
Sindikati. Sindikati smatram lično da jesu jedan veoma značajan i odgovoran segment u okviru uređivanja ovih ukupnih odnosa. No, u ovom trenutku oni imaju pred sobom takođe, kao i svi mi, jedan veliki zadatak, a to je da nalazeći se u novom fokusu sa obavezom da reaguju na sve promene koje se u procesu rada događaju moraju i sami sebe da modernizuju i da se transformišu i samim tim i da ispoljavaju, odnosno zastupaju interese svih učesnika u radnom procesu, i onih koji rade u javnom sektoru, i kod privatnog poslodavca, a i onih nezaposlenih, stvarajući mogućnost da je taj broj nezaposlenih u suštini u Srbiji sve manji. Dakle, sindikati apsolutno moraju da utvrde i svoju reprezentativnost.
Kada je reč o svim promenama koje ovaj zakon nosi sa sobom, naglasila bih ovde značaj inspekcija rada koji dobijaju više ovlašćenja, veću i bolju organizovanost i veće nadležnosti. Moglo bi sa većim brojem inspektora to u narednom periodu da bude sigurno bolje, brže i organizovanije.
Kada je reč o kaznenim merama, više stepena i kategorija postoje. Kao što sam rekla, možda bih u skladu sa onim što sam prethodno napomenula kada je reč o stepenima odgovornosti za poslodavca, pošto postoje predviđene samo prekršajne kazne, a s obzirom da je kod nas veoma do sada zastupljeno ne poštovanje zakona i u odnosu i ponašanju prema državi jer se ne poštuju i ne isplaćuju doprinosi i porezi ali s druge strane što je još gore ne isplaćuje se ni sam rad, a rad je roba. Rad je vlasništvo zaposlenog koji radi kod poslodavca i ne može se, kao što se ne može iz prodavnice izaći, a da se roba ne plati, tako smatram da se ne može uzeti nečiji rad koji stvara novi kapital ili novu vrednost, a da se on ne plati.
Zato možda kao opominjuću meru ili meru opreza većeg stepena bi, kao što sam juče govorila na Odboru za rad, mogao da se predvidi i veći stepen odgovornosti. Neko je danas i moj kolega iz poslaničke grupe pomenuo čak i krivičnu odgovornost. Rad mora da se plati. Rad mora da se poštuje i nemoguće je takva održivost dalje da ne postoji.
Dakle, kada bih o ovome dalje govorila rekla bih da kod nas nisu toliko problematični ovi uslovi, jer svi ovi ovakvi uslovi postoje na zapadu. Postoje upravo u zapadnoevropskim demokratijama i državama u kojima ogroman broj naših ljudi što pre izlazi tražeći mesto i mogućnost da se zaposli u Evropi. Ako takve uslove dovedemo ovde, bitna je kolika nam je cena rada, a tom cenom rada pokrićemo sve ostale potrebe.
Ja ću malo da skratim moju diskusiju zato što prosto, imam potrebu da kažem još jednu stvar koja se odnosi na promene Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
U članu 60. predloženo da se ženi osiguraniku uračunava u posebni staž po pola godine kada rodi jedno, dvoje ili treće dete. Imajući u vidu demografsku situaciju predlažem da za svako dete bude po jedna godina. Mislim da ta mera nije preterana i teška s obzirom na probleme koje imamo, jer sve što radimo je zaludno sa stanovišta neke budućnosti i održivosti stanovništva Srbije. Isto tako, kada je reč o izjednačavanju radnog staža za muškarce i žene, imam prosto jednu poruku – slažem se sa tom merom u novim uslovima u kojima nije težak proizvodni rad prisutan, mislim da je održiva. Država ima svoje razloge da razvija zato socijalne ustanove kao pomoć porodici, da postoji jednaka dostupnost radnih mesta i za muškarce i za žene, da zarada bude jednaka za isti posao, istu kvalifikaciju, naravno za muškarce i za žene.
Posebnu poruku devojčicama, koja je stvar njihovog današnjeg ali i budućeg vremena – obrazovanje, obrazovanje iznad svega. Uostalom, ja ću od mog izrazito, hajde obožavanog, našeg prvog srpskog ministra prosvete, Dositeja Obradovića, reći citat – teško onom narodu čije majke, sestre i supruge žive u mraku.
Dakle, ako tako gledamo, onda je na koncu, dve rečenice još imam za kraj, jednaka dostupnost moguća i na svim stručnim poslovima, na rukovodećim poslovima, na poslovima u političkom životu i u parlamentu, te da možda onda u budućem vremenu i nije neophodna klauzula o postojanju 30% žena u parlamentu, može da bude 50% naspram 50%, odnosno isto toliko zastupljenosti u Vladi ili na nekom drugom mestu.
U svakom slučaju, kada je reč o promeni ovih zakona, moram da naglasim naravno da će poslanička grupa Socijalističke partije glasati za, ne samo ove nego i sve druge reformske zakone koji Srbiji obezbeđuju put i razvoj napretka. Hvala.
...
Srpska napredna stranka

Maja Gojković

Srpska napredna stranka | Predsedava
Hvala.
Reč ima Gordana Čomić. Izvolite.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Demokratska stranka
Zahvaljujem.
Neposredan povod za ideju o izmenama i dopunama Zakona o radu iz 2005. godine je 2012. godine odluka da se nešto mora učiniti sa 57 hiljada radnika koji su od 2008. godine iz preduzeća u restrukturiranju svi sa platama i doprinosima na budžetu RS, a da ne ostvaruju naravno nikakvu drugu zaradu.
Problem sa postojećim zakonom je bio što njima treba da se isplaćuju visoke otpremnine i što je praktično postao blokiran bilo kakav proces da se preduzeća kojima su, a koja na osnovu zakona ne rade nego se iz budžeta njima isplaćuje plata, ne mogu da se likvidiraju, ne mogu u stečaj.
Podrška Svetske banke, podrška Američke komore, podrška USAID i tom zakonu i pratećim zakonima prvi teret sa budžeta treba da skine, tako da više iz budžeta ne bude plaćeno 57 hiljada radnika, to je neposredan povod.
Ono što je sledilo su dodatne odredbe i kao što vidite, o tom neposrednom povodu niko ovde ne pravi kritike i niko se ne bavi populizmom i demagogijom. Umesto da razumemo da je to zato što smo sazreli kao društvo, nažalost, druge izmene i dopune odredbi Zakona o radu su postale tema političkog folklora, uz nedostatak javnih rasprava, uz nedostatak dijaloga i uz vrlo često čisto laganje.
Odredbe Zakona o radu ću najjednostavnije da objasnim tako što postoji jedna Marija Marić u Vranju, koja ima 46 godina i 24. godine radnog staža u tekstilnoj industriji i četiri godine poslednje je kod istog poslodavca. Pre toga je radila u preduzeću sa različitim osnivačima, imala je prekid, pa joj je Skupština plaćala doprinose posle 2001. godine. Marija Marić, koja ima platu 40 hiljada dinara, sledećeg meseca, kada stupi ovaj zakon na snagu, imaće platu 8% manje, 3200 dinara manje.
Njena koleginica Milica Petrović, koja radi u tekstilnoj industriji u Zrenjaninu i spremna je za penziju i otići će u starosnu penziju pre prvog januara 2015. godine, dobiće, stupanjem na snagu ovog zakona, dve otpremnine, a ne tri otpremnine.
Dakle, stupanje na snagu ovog zakona proizvodi posledice odmah i to skoro pa isključivo za radnike zaposlene u privatnom sektoru. To je ključ moje kritike. Pregovaračka pozicija za pojedinačni prošireni kolektivni ugovor u javnim preduzećima je ostala jaka.
Na radnike državne uprave i na administraciju se skoro ni jedna od ovih odredbi ne odnosi. Sve to što su odredbe koje će menjati položaj radnika u iznosima plaćanja u pravima odnosi se na to da poslodavac može da štedi i to, kako čitam zakon, samo poslodavci koji imaju više od 1.500-2.000 zaposlenih. To je dovoljan razlog da se povede ozbiljan dijalog i ja mu se nadam tokom amandmana. Hvala.
...
Srpska napredna stranka

Maja Gojković

Srpska napredna stranka | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Đorđe Milićević. Izvolite.
...
Socijalistička partija Srbije

Đorđe Milićević

Socijalistička partija Srbije
Zahvaljujem.
Uvažena gospođo predsednice, poštovani ministri, dame i gospodo narodni poslanici, ono što želim najpre na samom početku da kažem jeste da smo zaista tokom današnjeg dana imali jednu kvalitetnu i sadržajnu raspravu i ono što mogu kao nekakav zaključak možda u ovom trenutku da izvučem i što mi se čini da je neosporno iz svih onih sugestija, iz svih onih predloga, pa i kritika koje su se mogle čuti na račun predloga izmene i dopune Zakona o radu, dakle, jedno je definitivno, neophodno je usvojiti izmene i dopune Zakona o radu.
Srbiji je neophodan Zakon o radu koji će, kako je, između ostalog, danas rečeno, povećati investicije, povećati zapošljavanje, ali koji će na drugoj strani zaštiti ona elementarna prava radnika. To je veoma važno.
Srbiji je potreban Zakon o radu, rekao bih, koji neće okarakterisati, definisati radnika koji je navikao da živi pošteno, poštenog srpskog radnika kao najodgovornijeg za sve ono što je loše danas u sistemu, za katastrofalno pljačkašku privatizaciju i za ono što ste i vi, gospodine ministre, danas rekli, što je Srbija ostala bez 358 hiljada radnih mesta. Dakle, Srbiji je neophodan Zakon o radu i čini mi se da se u tome svi slažemo.
Naravno da je važno postići što širi društveni konsenzus oko onoga što jesu sistemski zakoni. Naravno da je važno postići konsenzus kada je reč o socijalnom dijalogu, ali, s druge strane, Vlada je samo jedan od učesnika u socijalnom dijalogu, pored poslodavaca i pored sindikata.
Ono što želim da kažem i što je naše mišljenje jeste da je Vlada pokazala jednu odlučnost i odgovornost, da je Vlada u ovu priču ušla sa idejom da se zadrži atmosfera dogovora, da se zadrži atmosfera razgovora i da se postigne konsenzus i kompromis oko ovog izuzetno važnog i značajnog pitanja i da je Vlada pokazala i posvećenost i strpljenje kada je reč i prema ostalim učesnicima u dijalogu, naravno, mislim i na poslodavce, mislim i na sindikate.
Ako imate činjenicu, kako ste vi, između ostalog, gospodine ministre, rekli, da je usaglašeno preko 75% veoma važnog sadržaja zakonskog predloga i ako na drugoj strani imate činjenicu da uzlazite u razgovor sa 100% želja i sa intencijom da se svih 100% želja apsolutno ispuni, onda možete zaključiti da je nemoguće doći u takvoj situaciji do kompromisa i do konsenzusa. Do kompromisa se dolazi ako sva tri od učesnika u socijalnom dijalogu, i Vlada, i poslodavci i sindikati naprave po jedan korak unazad i odstupe od onoga što je željeno, da bi se postigao kompromis, da bi se postigao konsenzus u opštem interesu građana.
Naravno da mi poštujemo radnike. Poštujemo one koji su u Srbiji navikli pošteno da žive od svog rada, ali isto tako moramo da vodimo računa i onima koji danas nemaju posao. Dakle, mi moramo da vodimo računa o onima koji su zaposleni, ali moramo da vodimo računa i o onima koji nisu zaposleni. Moramo da vodimo računa i o mladim ljudima koji su završili fakultete, koji su završili škole i očekuju zaposlenje i žele dostojanstven život, život od svog poštenog rada. Upravo iz tog razloga ovo danas radimo.
Socijalni ambijent, složićemo se u potpunosti, jeste veoma težak. Promene i reforme jesu neophodne, jesu neminovne i niko se time, čini mi se, osim prethodne Vlade i ove Vlade u kontinuitetu nije dovoljno bavio ovim pitanjem, jer se vodilo računa o rejtingu, a nije se vodilo računa o onome što jeste suština, a suština je budućnost Srbije.
Ova Vlada, kao i prethodna Vlada, rekao bih, vodi jednu realističnu politiku. Dakle, ova Vlada se hvata u koštac sa teškim ekonomskim problemima, ide u susret tim problemima, pokušava da ponudi konkretna rešenja koja jesu u interesu građana, ali ova Vlada ne priča građanima ono što bi građani želeli da čuju, ne priča bajke, već ono što jeste realnost.
Važno je čuti mišljenje svakog od učesnika u socijalnom dijalogu. Važno je čuti i mišljenje sindikata. Važno je postići konsenzus oko ovog važnog pitanja, ali je isto tako važno poštovati volju većine građana Srbije. Ogromna većina građana Srbije na vanrednim parlamentarnim izborima koji su održani u ovoj godini jasno je rekla – želimo modernu Srbiju, želimo ekonomsku i finansijsku konsolidaciju, želimo reforme bez kojih nema pozitivnog pomaka.
Niti sindikati imaju tapiju na apsolutna prava radnika, niti poslodavci imaju tapiju na apsolutna prava pokretanja proizvodnje i privređivanja, a opet Vlada Republike Srbije i država kao treći, prvi ili drugi učesnik u socijalnom dijalogu mora da vodi računa i o jednima i o drugima i ima najveću odgovornost. Vlada danas pokazuje da preuzima odgovornost za budućnost Srbije.
Jedan od ključnih ciljeva Vlade Republike Srbije jeste ekonomska i jeste finansijska konsolidacija. Ovakvim predlogom Vlada pokazuje da one ključne ekonomske i budžetske parametre želi da drži čvrsto u svojim rukama i da neće dozvolite da upravlja situacijom, a neće dozvoliti da situacija upravlja Vladom, a samim tim da situacija upravlja čitavom Srbijom. Dakle, Vlada danas pokazuje jednu posvećenost i opredeljenost ka reformskim procesima. Mi danas pravimo prvi važan korak. Mi danas započinjemo suštinske reforme i pravimo korak ka, rekao bih, ozdravljenju ekonomskog sistema i ka većem zapošljavanju u Srbiji.
Srbija mora da se reformiše i zato moraju da se preduzimaju i hrabri i teški i bolni i ekonomski i politički potezi, ali takvu politiku su upravo prepoznali građani Srbije i takvu politiku su građani vrednovali na izborima. Dakle, građani su rekli da želimo reforme. Ovo je nužnost, neophodnost i realnost i moramo da nastavimo reformski put i reformski pravac.
Reforme u određenim segmentima jesu bolne, ali one ne smeju da stanu, jer ako nema reformskog procesa, ako nema sistemskih zakona, ako ne usvojimo sistemske zakone, neće biti pozitivnog pomaka, a to je valjda zajednički interes svih nas.
Dakle, mora da se poboljša investiciona klima u Srbiji. Mora od Srbije da se nastavi atraktivna investiciona destinacija, a to ne može bez reformi i ne može bez usvajanja seta sistemskih zakona.
Dakle, kada govorimo o tome koliko su reforme bolne i koliko su teške u određenim segmentima, uvek treba postaviti pitanje koliko košta odlaganje reformi, koliko košta svakog građanina Srbije. Vi ste naveli samo jedan podatak – 358.000 ljudi je bez posla, odnosno Srbija je ostala bez 358.000 radnih mesta. To je katastrofalan podatak i katastrofalna činjenica.
Mi danas imamo dve alternative, dva pravca. Jedan je reforma, a drugi je, nažalost, bankrot ili grčki scenario.
Dakle, kada je reč o Zakon o radu, želim da kažem da ovaj Zakon o radu svakako jeste bolji od postojećeg zakonskog rešenja. Želim da podsetim, mi smo jedan od retkih poslaničkih klubova koji je glasao protiv aktuelnog Zakona o radu. Ne mislim time danas da se hvalim. Nažalost, ono što se desilo u prošlosti, mi danas teško da možemo da promenimo i da želimo, teško da možemo da promenimo ono što je činjeno i rađeno u prošlosti, ali možemo da utičemo na sadašnjost i možemo da gradimo temelje neke nove budućnosti i zato danas ovo činimo. Iz prošlosti mi izvlačimo pouke, ali moramo da idemo napred. Za Srbiju je izgubljeno dragoceno vreme, možda za neke političke partije ima vremena, možda za neke organizacije ima vremena, ali za Srbiju svakako nema vremena.
Ovaj zakonski predlog je bolji od postojećeg. On jeste u interesu radnika, on jeste u interesu poslodavaca. Verujemo da će sprečiti zloupotrebe i kada je reč o nesavesnim poslodavcima, ali i kada je reč i o nesavesnim radnicima. Sa druge strane, on jeste po meri, verujemo, tržišta i on jeste po meri novog zapošljavanja.
Potpuno otvoreno, pa nema ovde niko interes da otpušta. Interes je da se zapošljava. Prava radnika, to je legitimno pravo, ali teško da će moći da se ostvare na ulici, teško da će se tu definisati kvalitetniji amandmani. Za jedan kvalitetan zakon potreban je dijalog. Vlada je pokazala i volju i odlučnost i za dijalogom i za kompromisom i za konsenzusom.
Ono što je veoma važno pitanje, a mislim da je i ministar to rekao tokom današnje rasprave, šta to u ovom zakonskom predlogu krši radnička prava? Šta to konkretno u ovom zakonskom predlogu onemogućava poslodavca da privređuje i da pokrene proizvodnju?
Ono što želim na samom kraju da kažem, između onoga što jeste realnost, realističan zakon, između onoga što se može definisati kao spisak lepih želja, kao stranka koja ima odgovornost pre svega prema građanima, mi prihvatamo realističan zakon. Zahvaljujem.
...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem.
Reč ima narodna poslanica Aleksandra Tomić.
...
Srpska napredna stranka

Aleksandra Tomić

Srpska napredna stranka
Uvaženi predsedavajući, poštovani ministri, kolege narodni poslanici, danas imamo jedan jako važan predlog izmena i dopuna zakona, koji je prethodio, ako se sećate, prošle nedelje jedan set zakona koji su definisani u ekspozeu premijera kao četiri stuba reformi. To je bio početak suštinskih reformi koje danas, sa ovim zakonom o izmenama i dopunama Zakona o radu i Zakonom o PIO praktično dovodimo do rešenja kojima treba Srbiju da dovedemo u poziciju da ona bude konkurentna, tržišno orjentisana, a socijalno obezbeđena i krajnje odgovorna.
Ono što je važno reći, to je da ovaj trenutak donošenja ovakvih zakonskih rešenja je trebalo da bude još pre mnogo, mnogo godina. Ali, ono što je još važno reći, to je da često zatvaramo oči pred pokazateljima koji nas guraju na određena zakonska rešenja. Pokazatelji koji se odnose na period od 2007. do 2013. godine govore o tome da je 72% došlo do povećanja penzija i to je ono što je u današnjoj diskusiji više puta rečeno. Ali, ono što treba reći, to je da su 54% budžeta u stvari davanja za penzije i plate. To je jako veliki procenat, odnosno 61% od ukupnih prihoda koje Srbija praktično sliva u svoj budžet.
Ako bi na to još dodali određene kreditne obaveze, onda shvatate da kao kada biste projektovali svoj kućni budžet, ovaj budžet ne odgovara uopšte privredi i građanima Srbije i nije u mogućnosti da iservisira i bude održiv. Kao takvi, mi kao država ne možemo da se nosimo sa bilo kakvim privrednim aktivnostima. Normalno je da onda dolazimo u situaciju da privrednici koji su u privatnom sektoru nemaju želju da zapošljavaju ljude, nemaju želju da imaju određene privredne aktivnosti i investitori, pogotovo oni koji se odnose na saradnju sa stranim državama, nemaju želju da ulažu u takvu državu, odnosno u takve privredne aktivnosti.
To se desilo. Prvo smo imali svetsku ekonomsku krizu 2007. godine, pa je 2008. godine jedna ozbiljna grupa pojedinaca, koji su bili krajnje neodgovorni na određenim političkim mestima, donela odluku da projektuje budžet koji će biti 20% veći od prethodnog, a samim tim privredne aktivnosti, usled ekonomske krize, su bile 20% manje. Šta to znači? To znači da je promašena projekcija budžeta za čitavih 40%.
U tom trenutku je sasvim prirodno bilo da dolazi do velikih otpuštanja, ali od 2001. godine kada je donesen prvi Zakon o radu, koji je u to vreme predstavljao osnovu za određene vrste puta ka Evropi, kojim je u tom trenutku Srbija krenula, pa do trenutka kada je 2010. do 2012. godine doživela da 165 malih i srednjih preduzeća ugasi, da oko 200.000 ljudi samim tim ostanu bez posla, znači, govorim o privatnom sektoru, država je postala najveći poslodavac.
Danas je moderno imati posao u državnim organima. Niko ne želi da radi u privatnom sektoru. Došli smo do toga da je prosečna plata u evrima 530 evra u državnim institucijama, a 400 evra u privatnim.
Iz ličnog iskustva mogu da vam kažem da u mnogim ovim diskusijama, s obzirom da sam pola radnog veka provela u državnim, a pola u privatnom sektoru, i to poslednjih sedam godina u privatnom, i dan danas sam u privatnom sektoru kod poslodavca, jednostavno, nemam nikakav problem sa ugovorima o radu.
Privatni preduzetnici i, na kraju krajeva, kompanije nemaju organizovane sindikate. Zašto? Zato što imate ugovor o radu, u kojem su tačno definisane obaveze poslodavaca i zaposlenih. Ako imate neki problem, odlazite na pregovore sa poslodavcem. I do sada ste imali otpuštanja, bez ikakvog definisanja procedure. I do sada su sudovi radili određena rešenja i predmete koji su stajali u fioci, koji nikada nisu zaživeli i nikada nisu radnici naplaćivali, a nepravedno su bili otpuštani. Da ne pričamo o delu kada je bilo pitanje privatizacije određenih fabrika, kada je ostao jako veliki broj ljudi bez posla. Nikada oni nisu doživeli ni pravo, ni pravdu.
Donošenjem izmena i dopuna Zakona o radu dolazite u situaciju da na osnovu tačno definisanih i propisanih normi dolazite do toga da imate mogućnost kao zaposleni da naplatite sve ono gde ste oštećeni, ali samim tim i poslodavac je definisao vaše obaveze po kojima ste vi dužni da radite.
Zašto je uopšte ovaj zakon izazvao određena različita mišljenja? Mislim da je tu u pitanju manjina sindikata, jer ako bi uzeli ceo broj sindikata koji su podržali ove izmene zakona, videćete da je manji broj sindikata koji se nazivaju reprezentativnim, sa većim brojem zaposlenih suštinski protiv i da oni uglavnom sarađuju sa sindikatima koji su reprezentovani ispred državnih preduzeća i državnih firmi.
Kada uporedite privatni sektor i državni, videćete da se suštinski najviše bune oni koji primaju otprilike 50% veće plate nego što su ljudi u privatnom sektoru.
Ono što je još važno reći je da je ove izmene i dopune Zakona o radu podržao Fiskalni savet, na koji često opozicija voli da se poziva, ali i on sam kaže da je ovaj zakon trebalo doneti mnogo ranije. Podržale su mnoge međunarodne finansijske institucije, ali ono što je važno, Međunarodna organizacija rada. To je jedna od organizacija koja je merodavna kada je u pitanju poslovno zakonodavstvo.
Šta dobijamo ovim zakonom? Objasnili smo da dobijamo bolju tržišnu ekonomiju, da dobijamo otprilike mogućnost da otvorimo veći broj investicija, a samim tim i veći broj radnih mesta.
Na kraju, ono što je ovaj zakon definisao, a to je vrlo bitno i to treba jako pohvaliti, to je da se ispituje reprezentativnost sindikata u određenom vremenskom periodu. Zašto je važna reprezentativnost? Ako svi kao političari imamo određene periode kada izlazimo na izbore, svake četiri godine ili ranije, možda svake dve, ako svaki direktor izlazi na određenu vrstu konkursa svake četiri godine, svake dve, ili svake godine, onda je sasvim logično da i predstavnici sindikata izlaze pred svoje članove na određenu vrstu izbora kako bi utvrdili i potvrdili svoju reprezentativnost pred državom sa kojom želi da pregovara.
Inače, u modernoj ekonomiji, u razvijenim evropskim državama, sindikati i poslodavci pregovaraju sami. Nema države kao posrednika. Država je tu da projektuje određeni strateški okvir i politiku poslovnih aktivnosti, ali u poslovnom zakonodavstvu poslodavci i zaposleni, odnosno sindikati i poslodavci pregovaraju sami. U tim pregovorima jednostavno oni dolaze do određenih zajedničkih rešenja, koje država mora da prihvati.
Ono što je u javnosti vrlo interesantno poslednjih dana, a to je da upravo oni koji predstavljaju sindikalne vođe tih najvećih sindikata, pokazalo se da, na kraju krajeva, najveća primanja imaju od države. Zašto? Saznali smo iz medija kolika su primanja od strane samog sindikata, iako mnogi predsednici… Na primer, gospodin Orbović se ljuti što je uopšte upitan od strane novinarke koliko je mesečno primanje, jer je to sramota. Ja stvarno nemam problem sa tim, ali imamo problem sa onim drugim delom davanja koja su zaista iz budžeta, a to je članstvo u upravnom odboru PIO fonda, koje naravno ide od svih građana Srbije i onaj deo koji se odnosi na davanje naknada Odbora za socijalnu politiku Vlade Republike Srbije i evropske integracije. Prema tome, taj deo ide iz budžeta Republike Srbije i tu ima odgovornost praktično prema Vladi, pa i neposredno prema parlamentu.
Drugi deo je vrlo interesantan, vezano je za izmenu i dopunu Zakona o PIO, a to je da je gospodin Orbović bio i predsednik Upravnog odbora PIO fonda. To znači da je on poslednje četiri godine bukvalno upravljao socijalnom politikom ove države. Samim tim načinom upravljanja, svi oni koji napadaju socijalnu politiku PIO fonda treba da se obrate sindikatima, jer su sindikati upravljali državnom imovinom. Time mi dolazimo do određenih pitanja koja postavljamo i ministru da, na kraju krajeva, informiše javnost uopšte na koji način i kako se upravljalo imovinom do sada? Kolika su primanja bila, ne samo gospodina Orbovića, nego tu postoji i najbrojniji sindikat gospodina Čanka, kolika su ta primanja bila? Na osnovu tih primanja mi možemo da zaključimo i da donesemo određene zaključke po pitanju toga koga zastupamo. Da li zastupamo deo koji se odnosi na socijalu, odnosno na deo penzionera ili zastupamo zaposlene kojima on predsedava.
To je nešto što danas moramo da, na neki način, potpuno otvorimo kao pitanje, jer nije samo gospodin Orbović tu. Mi imamo preko 500 sindikata u Srbiji i danas-sutra, na kraju krajeva doći će do toga da će zaposleni hteti da znaju ko rukovodi organizacijama koja su udruženja građana a treba da zastupaju pitanje radnika.
Kada razgovaramo o zakonu, koje su nastupile u smislu penzijskog osiguranja, možemo da vidimo da ćemo od 2015. godine imati na svakih šest meseci povećanje te starosne granice po kojoj ćete moći da odete u penziju, ukoliko imate pune godine radnog staža, ali ne morate da imate godine života. Na kraju krajeva, vi možete da odete i pre tih 65 godina u penziju, ali imaćete određene kaznene poene sa kojima jednostavno nije isplativo biti u penziji. To je ono što je veoma važno reći. Danas Srbija sa svojih sedam miliona građana ima 1,7 miliona penzionera. Sa tolikim brojem penzionera i sa privredom koja je u ovakvoj situaciji i kada imamo povećanje plata u javnom sektoru, koje je mnogo veće, koje od 6.700 došlo do 26.000 dinara, a kod poljoprivrednika sa 2.600 dinara na 10.000 dinara, onda vidite da je potpuno neodrživ bio dosadašnji sistem penzionog osiguranja.
Zašto je dobro što vršimo ovakve promene? Zato što onda idemo u susret evropskim vrednostima sa kojima otvaramo mnoge druge investicione mogućnosti, a to su mogućnost podizanja procenta učešća za dopunsko osiguranje, koje će želeti svako ko ima određenu platu da dopuni da ne bi imao malu penziju, primera radi, koja bi bila projektovana oko 15.000 u sadašnjoj situaciji, nego želimo da uplaćujemo to dopunsko osiguranje ili ćemo povećati kroz određene polise životnog osiguranja, jer Srbija nije na onom evropskom nivou koji zahteva Evropa. Sada se nalazimo između četiri i pet posto po tom dopunskom osiguranju. Neki procenat u EU je između 30 i 40% i mi smo daleko od toga.
Šta mi ovde dobijamo? Dobijamo mogućnost formiranja investicionih fondova. Uz pomoć investicionih fondova vi možete mnogo toga da uradite, ne samo u tom delu penzionog osiguranja, već i u investicijama koje idu kroz zdravstveno osiguranje. Kao što vidite, sve su to spojeni sudovi. Znači, ove izmene i dopune Zakona o radu i Zakona o PIO su jedan reformski put u koji je Srbija krenula i više ništa ne može da se promeni. Srbija je krenula u reforme. U tim reformama, kako bi naši prethodnici rekli, mnogo toga menjamo i stavljamo u određene forme, a za te forme su se građani Srbije izjasnili da su evropske forme, da su određeni evropski standardi.
Ako uporedimo ono što je bilo 2001. godine, ako uradite jednu komparativnu analizu, a ja sam zamolila određene pravnike da urade jednu analizu Zakona o radu iz 2001. godine i ovog sada zakona, onda ćete videti da je zakon iz 2001. godine bio mnogo rigidniji po određenim članovima. Kao što vidite, tada je moglo za tri godine, sa određenim prekidima, da se zaposleni drži na određeno, a predlog našeg zakona je da bude dve godine.
Ono što treba pohvaliti jeste što su uvedeni ovi izuzeci u ovom zakonskom rešenju, a to je da vi možete u određenim slučajevima, kada su u pitanju projekti, kada imate rad sa stranim državljanima ili na projektu, da nadomestite pet godina na određeno vreme, a pogotovo oni ljudi koji stiču određene uslove za penziju.
Važno je reći da kod godišnjih odmora, predlozi koji su dati ovim izmenama i dopunama zakona direktno su primenjene konvencije Međunarodne organizacije rada i zbog toga ovaj zakon pokazuje da ima međunarodnu podršku. Ono što do sada nije bilo u zakonu iz 2001. godine jeste da može da postoji naknada štete za neiskorišćeni godišnji odmor i to samo u slučajevima prestanka radnog odnosa. To nije bilo u predlogu iz 2001. godine. Kao što vidite, zakon iz 2001. godine je bio mnogo rigidniji u određenim članovima zbog toga što je hteo da pokaže, u tom trenutku, da je Srbija nedvosmisleno usmerena ka evropskom putu.
Ono što je važno da se kaže jeste da je zarada, koja je do sada bila prepuštena na milost i nemilost poslodavcu, sada na neki način u potpunosti obezbedila zaposlenog da ima mogućnost da naplati. Do sada su to radili sudovi. Kao što sam rekla, te predmete su držali u fioci i, na kraju krajeva, nikada zaposleni posle 15, 20 godina nisu bili u mogućnosti zbog zastarelosti to da naplate.
Ovo sada više nije slučaj. Nijedan zaposleni nikada vam neće reći da je ovaj zakon loš i da su zaposleni u lošijem položaju nego što su bili. Samo onaj ko je zlonameran, ko jednostavno nije pročitao, ko je licemeran, može tako nešto da vam kaže.
Na kraju krajeva, što se tiče zakona, u aneksu ugovora, kada su u pitanju slučajevi koji donose deo kada poslodavac jednostavno može da ponudi određenu preraspodelu drugog radnog mesta ili želi da da otkaz, su oni delovi zakona koji su vrlo suptilni, kada dolazi do pregovora i suočavanja između samog zaposlenog i poslodavca. To su obično najteži trenuci u tom poslovnom zakonodavstvu, ali i u životu. Tada dolazi do upoređivanja između Zakona iz 2001. i danas. Možete videti da je bila data mogućnost u Zakonu iz 2001. godine da se zaposlenom zaključi ugovor o radu, ali to ne znači da mora i ne znači da sudski sporovi mora da se reše.
Sada mi imamo slučaj da jednostavno vi morate da zaključite određeni ugovor, ali pre toga morate da ponudite, shodno vašoj stručnoj spremi, adekvatno drugo radno mesto. To samo pokazuje veliku odgovornost Vlade Srbije da jednostavno sve zaposlene koji su sada na tržištu rada obezbedi za budućnost.
Ono što još treba reći, kao rezime celog ovog predloga, to je da je povoljnije regulisan i preciziran ovaj proces, da su promene uslova rada, otkazni rokovi i sve ostalo povoljnije definisani nego u Zakonu o radu iz 2001. godine. U Danu za glasanje, SNS će iz sveg srca podržati ovaj zakon. Jer, zajedno sa zakonima o privatizaciji, stečaju, planiranju i izgradnji, mi ćemo praktično pokrenuti tržište koje je do sada spavalo. Zahvaljujem.
...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem.
Reč ima ministar Aleksandar Vulin.
...
Pokret socijalista

Aleksandar Vulin

| Ministar unutrašnjih poslova
Nemam te podatke. Naravno, možemo da ih dobijemo, jer je javna stvar koliko je ko na budžetu zarađivao i ko je u kom upravnom odboru koliko dobio, ali, samo bih skrenuo pažnju upravo na činjenicu da smo mi upravo ovim predlogom zakona o izmenama i dopunama Zakona o PIO promenili upravljačku strukturu PIO. Vi ste imali upravni odbor koji je imao 21 člana i nadzorni odbor koji je imao sedam članova. Ne treba da vam kažem da su, naravno, svi bili plaćeni za to. Od toga, struktura je bila sledeća: sedam članova upravnog odbora su davali predstavnici sindikata, jednog udruženje poljoprivrednika i jedan predstavnik poslodavaca. Drugih sedam davali su pet predstavnika poslodavaca plus dva iz Vlade i trećih sedam su bili predstavnici udruženja penzionera. Država Srbija svakog meseca dotira penzioni fond sa 45%, a imala je apsolutnu manjinu u upravljačkoj strukturi, odnosno u upravnom odboru.
Sada je to promenjeno. Imamo samo upravni odbor, naravno, koji čini ukupno sedam članova. To znači – četiri predstavnika države, jedan predstavnik sindikata, jedan predstavnik poslodavaca i jedan predstavnik penzionera. I to je to. Država preuzima odgovornost za svoj penzioni fond koji, uostalom, najvećim delom i finansira. Mislim da je to dobro i da treba pozdraviti.
...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem.
Reč ima narodni poslanik Neđo Jovanović. Preostalo vreme poslaničke grupe je dva minuta. Izvolite.