Druga sednica Prvog redovnog zasedanja, 21.04.2017.

OBRAĆANJA

Branka Stamenković

Poslanička grupa Dosta je bilo
Hvala.

Poslanička grupa „Dosta je bilo“ pozdravlja nameru i želju da se unaprede rešenja u ove dve oblasti u odnosu na zakone koji su trenutno važeći. Prepoznajemo činjenicu da nije bilo lako pisati ove zakone i uređivati ove oblasti, a naročito oblast biomedicinski potpomognute oplodnje, jer kao što sam i na odboru rekla, tu nema nekontroverznih rešenja, samo možemo da ih gradiramo od manje kontroverznih do najkontroverznijih.

Pozdravljam činjenicu da u odnosu na prethodni zakon u oblasti biomedicinske oplodnje su neke stvari liberalizovane. Međutim, moram da izrazim veliku brigu zbog načina na koji je to urađeno. Mislim da postoji prostor da se pooštri kontrola da bismo bili sigurni da neće doći do nekih zloupotreba. Mislim da i sam predlagač zakona kaže u analizi efekata zakona da je ova oblasti vrlo osetljiva, sa progresivnim razvojem i sa velikim mogućnostima zloupotrebe. To je onaj deo koji mene brine. Znači, mene ne brine želja da nešto liberalizujemo, nego kako ćemo i da li ćemo dovoljno dobro to uspeti da iskontrolišemo.

Ono što me najviše brine jeste da je do sad u prethodnom zakonu jednim jedinim članom zakona uvoz i izvoz bio zabranjen. Sada uvoz i izvoz dozvoljavamo i to je kao ideja sasvim u redu. Međutim, brine me činjenica da se on dozvoljava u jednom jedinom članu zakona. U tom članu se kaže – uvoz i izvoz se dozvoljavaju, a ostalo će da propiše ministar kroz podzakonske akte i rešenja. Takođe se propisuje da se uvoz i izvoz moraju obavljati pod uslovom da budu obezbeđeni kvalitet i bezbednost. Mislim da nije dovoljno propisati samo kvalitet i bezbednost kao neophodne uslove u zakonu, a sve ostalo ostaviti za podzakonski akt, zato što mogu da zamislim razne situacije, a već smo imali kroz diskusiju i primere nekih od njih, koje mogu da iskrsnu i koje su vrlo problematične, koje nisu neophodno vezane za kvalitet i bezbednost, ali mogu da predstavljaju problem. Mislim da to ne treba propisivati kroz podzakonski akt, nego da bi trebalo malo detaljnije to učiniti u zakonu.

Da dam primer, da otprilike znate o čemu pričam. Na primer, kada je u pitanju uvoz reproduktivnih ćelija, naš zakon propisuje da se mogu koristiti samo reproduktivne ćelije davaoca koji je živ. Ako mi uvezemo ćelije, kako ćemo znati, znači, uvezemo ćelije, one su bezbedne, one su kvalitetne, ali mi ne znamo da li je davalac tih reproduktivnih ćelija i dalje živ i nemamo načina da to proverimo. Možda je on svoje reproduktivne ćelije dao u državi u kojoj zakonodavstvo dozvoljava da i nakon njegove smrti ćelije budu dalje donirane. Znači, i tu imamo sad nego nesaglasje.

S druge strane, u slučaju izvoza ćelija, naše zakonodavstvo kaže da se od jednog donora ili davaoca reproduktivnih ćelija može oploditi samo jedan par supružnika, ali ukoliko mi uvozimo ćelije, da li mi znamo da li je već u inostranstvu davalac tih ćelija već donirao nekome, što je potpuno u skladu sa njihovim zakonodavstvom, znači, nije u suprotnosti sa zakonodavstvom te zemlje. Opet imamo kvalitetne i bezbedne reproduktivne ćelije za upotrebu, ali ih upotrebljavamo suprotno od onoga što je našim zakonom propisano. U tom smislu, volela bih da vidim u ovom predlogu zakona mnogo više detalja za tako neke kontroverzne situacije. Mislim da jedan član nije dovoljan da sve to pokrije.

Dalje, druga velika stvar koja me brine jeste što ovaj zakon u odnosu na prethodno važeći dozvoljava da se ovom delatnošću bavi i privatna praksa. U prošlom zakonu, u zakonu koji još uvek važi, u stvari, ovom delatnošću su mogli da se bave zdravstvene ustanove u državnoj svojini i privatne ustanove koje su društva sa ograničenom odgovornošću, znači, koje su klinike. Pričam o ekonomskim pojmovima, a privatnoj praksi, što su narodski rečeno paušalci, tj. preduzetnici, nisu imali mogućnost da se bave ovom delatnošću, sada se njima to dozvoljava. To ne mora neophodno biti loše, ne kažem ni da je to neophodno loša ideja, ali me nešto brine. Brine me činjenica da privatna praksa, to su privatne ginekološke ordinacije.

Mi smo već imali problem sa privatnim ginekološkim ordinacijama koje su preduzetnici, u stvari, mislim da ga imamo i dalje, kada je reč o prijavljivanju abortusa koje obavljaju. Vi znate vrlo dobro da se naša zvanična statistika apsolutno ne slaže sa ciframa koje stručni ljudi iz te oblasti iznose kada je reč o broju abortusa koji se kod nas obavi. U obrazloženjima se uvek kaže da je razlog u tome što privatne ginekološke ordinacije ne prijavljuju slučajeve abortusa najverovatnije iz ekonomskih razloga, zato što paušalci ako probiju neki limit gube statut paušalca i onda se to radi tako na sivo, na crno. Ne mogu ni njih da krivim jer naše su poreske stope stvarno nenormalne, ali samo konstatujem da to imamo kao problem.

Ako znamo da je to problem sa privatnom praksom, a sada imamo jedan zakon koji propisuje i jedinstveni informacioni sistem, propisuje vrlo pipave, osetljive podatke koji obavezno moraju da se vode, da li smo mi sigurni i koliko smo mi sigurni da te i takve ginekološke ordinacije će da ispoštuju tu odluku. Naravno, tu je stvar kontrole. Zato imamo inspekciju. Međutim, trenutno važeći zakon je za dozvolu za obavljanje delatnosti propisivao da mora da se obnavlja na pet godina. Ovaj zakon kaže – dozvola je trajna.

Razumem argument da time žele da se uštede troškovi izdavanja dozvole tim zdravstvenim ustanovama pre svega u državnoj svojini, ali s druge strane se plašim, s obzirom da je ovo vrlo pipava oblast koja ima, i sami kažete, progresivan razvoj i sa vrlo velikom mogućnošću zloupotreba, ako mi svima damo dozvole na neograničeni vremenski period, a pri tome nam inspekcijski nadzor nije pooštren, da je bar pooštren na godinu dana, nego je i dalje ostao na dve godine, ja prosto izražavam strah i zebnju da tu može doći do pojava neželjenih koje smo mogli preduprediti, znači, da smo malo striktnije tu kontrolu propisali.

Ako trenutno nismo u stanju to da uradimo, možda smo mogli da odložimo davanje dozvole privatnoj praksi još neko vreme jer u ovom predlogu zakona ni jednog ni drugog, recimo, nije propisan rok kada će inspekcija početi sa radom. U Zakonu o transfuzijskoj medicini propisani su rokovi da jedinstveni informacioni sistem treba da proradi za dve godine, ja sam vrlo zadovoljna što je to tako, što je propisan rok. Propisan je i još jedan rok, ali ne i rok za to kada treba inspekcija da počne sa radom. Tako da, ako bi moglo da se, sada je kasno, ili kroz neki amandman ili kroz naknadni predlog izmene ili dopune zakona o ove dve stvari o striktnijoj kontroli povede računa, ja bih onda bila vrlo zadovoljna.

To su dve najkrupnije primedbe. Ovo ostalo su neke stvari koje su mnogo lakše ispravljive, kao na primer količina podzakonskih akata koja se očekuje da je ministar propiše nakon što se donese ovaj zakon je za mene neverovatno velika i neprihvatljivo velika. Mi imamo Predlog zakona od 73 člana. U 20 od ta 73 člana se spominje da će ministar propisati bliže uslove za ovo, bliže uslove za ono itd. To je preveliki broj podzakonskih akata. Smatram da su neki od njih mogli da budu sastavni deo ovog zakona, iz više razloga.

Jedan od meni strašno bitnih razloga je činjenica da se podzakonski akti donose daleko od očiju javnosti, znači, unutar nekih stručnih krugova izvan laičke javnosti, ne kažem unutar unutarstručnih krugova, ali mi nemamo kao laici lak pristup tim zakonima. Na veb-sajt prezentaciji Ministarstva zdravlja i ostalih ministarstava uredno ćemo naći sve zakone iz oblasti zdravlja, ali podzakonske akte vrlo retko. Znači, kada se donese taj akt vrlo je teško kasnije do njega doći. Moguće je, nije nemoguće, ali je komplikovanije.

Druga stvar, ja sam za to da, kada je reč o donošenju propisa, što veći broj propisanih odredbi bude donet u Skupštini, koja je najviše zakonodavno telo, a da se za podzakonske akte koje će propisivati ministar ostave obrasci visine troškova nekih taksi i tako te neke manje stvari. Ali, na primer, uslovi i način po kojima će se obavljati uvoz i izvoz, to bi stvarno trebalo da bude sastavni deo ovog zakona, a ne podzakonski akt. Isto važi i za uslove pod kojima će se testirati, distribuirati, očuvati itd. reproduktivne ćelije. Nacionalni standardi kvaliteta takođe bi trebalo da su deo ovog zakona, po meni, a ne deo podzakonskog akta, a time bi rasteretili i ministra da ne mora da preradi, što bi rekli.

Još jedna primedba odnosi se na član 3. u Zakonu o biomedicinski potpomognutoj oplodnji, gde su nabrojani značenje izraza koji se koriste u zakonu – tako glasi naslov tog člana. Tu, na primer, imate određeni broj izraza koji su definisani, a koji se apsolutno nigde ne koriste u zakonu: laboratorija za krio postupke, embriološka laboratorija, validacija, kvalifikacija, krtično. U onom drugom zakonu o transfuzijskoj medicini postoji: hemovigilanca, koja se isto nigde u zakonu ne spominje. Pretpostavljam šta se tu moglo desiti, ima dve verzije; jedna je da se jednostavno prevodilo nešto što neka direktiva EU zahteva, pa da je tako promaklo, a drugo je da su možda ovo izrazi koji su u nekom prvom nacrtu zakona stvarno bili korišteni, a posle je rešeno da se to prebaci u podzakonski akt.

Poslednja stvar odnosi se na oba zakona, moram i ovde da zamerim, zamerila sam i na Odboru, da materijal koji smo dobili u vezi sa ova dva zakona, znači, kako sami zakoni, predlozi zakona, tako i analize razloga za donošenje zakona su imali neprihvatljivo veliki broj gramatičkih, pravopisnih i slovnih grešaka. Mi smo i ranije dobijali zakone, pronađe se tu i tamo neka greška, ali to je normalno, ko radi taj i greši. Međutim, ovde je toga bilo strašno, strašno mnogo i samo sam htela da sugerišem i da dam predlog da pre nego što se u Skupštinu upute zakoni, taj materijal pogleda neki lektor, ako imate zaposlene lektore u Ministarstvu ili u Vladi, ako ne, ne bi bilo zgoreg da se zaposle. Izuzetno je teško čitati materijal sa ovolikim brojem slovnih grešaka.

Što se tiče Zakona o transfuzijskoj medicini, pozdravljamo bolje uređenje rada transfuzioloških službi. Mislimo da je ovo dobro rešenje, ali i dalje stoje primedbe, ove opšte primedbe koje su iste za oba zakona, a to je da opet imamo neverovatno veliki broj podzakonskih akata za koje se očekuje da ministar propiše, a ne Narodna skupština. Od 55 članova zakona u 17 članova zakona se spominje da ministar treba nešto da propiše.

I, kao što sam rekla, rok za uspostavljanje i početak rada inspekcije nije propisan, dok je recimo propisan za vođenje jedinstvenog registra i za uspostavljanje jedinstvenog informacionog sistema dat je rok. To želim da pohvalim. Vrlo sam zadovoljna što imamo neke rokove, e sad još samo da ih ispoštujemo i onda će sve biti u savršenom redu. Toliko od mene ovom prilikom. Hvala.
...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Poslanička grupa Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem.
Ministre, želite li reč? Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Zlatibor Lončar

Vi ste dosta toga rekli, ali onda ste išli sa teme na temu i onda niste samo uvezali stvari.
Prvo, rekli ste privatne klinike kod vas budi sumnju da li će uspeti, da li će inspekcija dovoljno puta izaći. Morate samo da se vratite na početak. Znači, da bi privatna klinika sad po ovom zakonu mogla da učestvuje u ovome, da li je privatna, da li je državna ili bilo šta, ona mora da ispuni sve uslove. Znači, to je osnov svega. Ona kad ispuni sve uslove, ona ne može da radi to što ste vi malopre rekli – da nešto ne prijavljuje, da ne radi ili bilo šta. Znači, isključuje jedno drugo. Kad vi ispunite sve te uslove, inspekcija minimum jednom u dve godine izlazi. U slučaju prijave, izlazi odmah. Znači, krajnje je jednostavno. Kad neko uloži toliko u opremu, u kadar, u sve, to mnogo košta, teško će se igrati sa tim da nešto posle toga ne ispuni. Mi iz tog razloga sad ovo i radimo, jer ovo mi sad nismo mogli da kontrolišemo uopšte. I zato mislimo da će biti mnogo bolji rezultati.
Što se tiče inspekcije, iz tog razloga sad inspekcija ide iz biomedicine da bi mogla da utvrdi ono sve na šta mi sumnjamo da može da se zloupotrebi. Niste pogledali, 18 meseci od momenta, piše, 18 meseci od momenta stupanja na snagu, odnosno kad ispunite sve uslove, da se obuči inspekcija, da se obuče svi. Znači, piše.
Podzakonski akti, siguran sam da ste svesni da ne može sve da se reguliše zakonom, posebno ove stvari koje su kao jedan živ organizam. Podzakonski akti regulisaće se, ide se na to da se srodni, spoje tih 17, što bude biće pet. Sve što je srodno da se spoje, ali ne možete sve zakone jer bi stalno menjali zakon jer se tu stvari menjaju na godišnjem, dvogodišnjem nivou i referentne laboratorije i uzroci koji se rade, sve analize koje se rade. Znači, to sada toliko napreduje, sada imate uslov, ne znam kamerom kojom se gleda embrion. Stavićete ga u zakon i on će dogodine da promene tu kameru, da stave nešto drugo.
Nikome se ne isplati da uloži toliko, a posle da ne prati i da ne ispunjava uslove. Znači, to je krajnje jednostavna logika. Što bi neko rizikovao kad možete svaki dan da uđete i da proveravate, a naravno, kada dajemo toliki novac nećemo sigurno više pustiti da taj novac ide, a da mi nemamo i da nam uspeva uvek poslednji pokušaj. Pa, nismo ni mi toliko naivni. Eto, o tome se radi. Hvala vam.
...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Poslanička grupa Srpska napredna stranka | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Danica Bukvić. Izvolite.
...
Socijalistička partija Srbije

Danica Bukvić

Poslanička grupa Socijalistička partija Srbije
Poštovani predsedavajući, uvaženi ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama su dva veoma značajna predloga zakona iz oblasti zdravstvene zaštite, Predlog zakona o biomedicinski potpomognutoj oplodnji i Predlog zakona o transfuzijskoj medicini.

Prvo bih se osvrnula na zakona o biomedicinski potpomognutoj oplodnji. Podsetila bih da poteškoće pri ostvarivanju potomstva predstavljaju problem sa kojim se suočavaju ljudi širom sveta. Iz tog razloga ne čudi činjenica da potreba za lečenjem neplodnosti postupcima asistira i raste u svim zemljama. Biomedicinski potpomognuta oplodnja ili kako najčešće je nazivamo veštačka oplodnja u humanu reproduktivnu medicinu zvanično je ušla 1978. godine i od tada do danas beleži se ogroman naučni i tehnološki napredak u ovoj oblasti. Danas postupci asistirane reprodukcije predstavljaju sredstvo kojim će 70 do 80% parova doći do potomstva i koji je odgovoran za rađanje pet miliona beba širom sveta. Ovom metodom leči se neplodnost u slučajevima kada se uzroci neplodnosti ne mogu otkloniti, nego se moraju zaobići.

U Srbiji gotovo 200 hiljada parova, odnosno svaki sedmi ima problem da spontano dobije potomstvo. Od tog broja čak njih 60 hiljada su kandidati za vantelesnu oplodnju. U toku 2016. godine o trošku države omogućeno je 4.616 pokušaja lečenja neplodnosti vantelesnom oplodnjom. U 2.074 slučaja bebe su ili rođene ili su na putu. Za ovu godinu Fond za zdravstveno osiguranje, potpisao je ugovore i sa deset privatnih ustanova u kojima parovi mogu to da urade o trošku države, a vantelesna oplodnja obavlja se i u pet državnih klinika.

Ovaj Zakon o lečenju neplodnosti biomedicinski potpomognutog oplođenja donet je 2009. godine i tada je delimično bio usklađen sa evropskom regulativom iz ove oblasti, međutim nakon šest godina primene javlja se potreba daljeg poboljšanja i preciziranja uslova i organizacije biomedicinski potpomognute oplodnje kao i nadzor nad obavljanjem ove delatnosti.

U postojećem zakonskom okviru koji se odnosi na lečenje neplodnosti, u postupcima biomedicinske potpomognute oplodnje nisu dovoljno precizirani uslovi pod kojima se ova delatnost može obavljati, a u koje spadaju i testiranje, obrada, zamrzavanje, odmrzavanje, očuvanje, skladištenje i distribucija reproduktivnih ćelija i embriona, kao i uvoz i izvoz reproduktivnih ćelija.

Ovo je dovelo do loše prakse jer se u različitim zdravstvenim ustanovama koje sprovode postupke biomedicinski potpomognute oplodnje ovi uslovi definišu na različite načine, usled čega izostaje kvalitet primene ovog zakona, polazeći od činjenice da je osnovni cilj uređivanja oblasti biomedicinski potpomognute oplodnje da stvori uslove da se ovaj postupak obavlja na uniforman način, a sve u skladu sa savremenim standardima medicinske prakse i nauke.

Jedan od razloga izrade novog Zakona o biomedicinski potpomognutoj oplodnji jeste proširenje definicije postupka biomedicinski potpomognute oplodnje koji se važećim zakonom odnosio samo u slučaju neplodnosti, dok predlog novog zakona proširuje ovaj postupak i na slučajeve postojanja medicinskih indikacija za očuvanje plodnosti.

Na ovaj način predloženi zakon omogućava većem broju lica da učestvuje u postupku biomedicinski potpomognute oplodnje, jer se utvrđuje i pravo na postupak zamrzavanja reproduktivnih ćelija zbog postojanja mogućnosti smanjenja ili gubitka reproduktivne funkcije iz medicinskih razloga, što do sada nije bio slučaj.

Takođe, donošenjem ovog zakona utiče se na podizanje svesti građana o značaju donatorstva, čime će se povećati broj uspešnog lečenja postupkom biomedicinski potpomognute oplodnje i unaprediti kvalitet pružene zdravstvene zaštite u skladu sa savremenim standardima medicinske prakse. Ovaj postupak regulisan je preciznim propisivanjem uslova pod kojima se sprovodi ko može da ga sprovodi, tj. koje ustanove i jasan inspekcijski nadzor za sprovođenje ove procedure.

Zbog povećane učestalosti neplodnosti u našoj zemlji poslednjih godina i objektivne potrebe da se što više parova sa ovim problemom uključi u postupak biomedicinski potpomognute oplodnje predlagač zakona je prepoznao značaj dostupnosti zdravstvene delatnosti biomedicinski potpomognute oplodnje na način što se novim zakonskim okvirom omogućava da i privatna praksa učestvuje u pružanju zdravstvene usluge ove vrste. Dosadašnja praksa je bila takva da se samo na nivou tercijalne zdravstvene delatnosti sprovodila procedura biomedicinski potpomognute oplodnje, međutim, u skladu sa praksom i zakonima EU, prihvaćen je stav da se pod jednakim uslovima i privatna praksa uključi u sprovođenje ove delatnosti. Ovo je opravdano i sa ekonomskog stanovišta, jer se stimuliše pojava novih privrednih subjekata na tržištu i tržišna konkurencija.

Zbog osetljivosti ove oblasti i realnih mogućnosti zloupotrebe posebno je značajno što se preciziraju postupci kontinuiranog inspekcijskog nadzora koji deluje u okviru Uprave za biomedicinu i jasno definiše sastav inspekcijskog nadzora. Predviđeno je da to budu edukovani inspektori iz oblasti biomedicine koji će svojim delovanjem osigurati visok nivo kvaliteta u oblasti biomedicinski potpomognute oplodnje. Do sada je ovaj postupak bio nedovoljno precizno definisan, uz dosta nedorečenosti, što je stvaralo nejasnoće u pogledu ko treba da sprovodi inspekcijski nadzor, odnosno gde treba formirati ovaj nadzor. Pored ovoga, utvrđena je i potreba terminološkog usklađivanja i preciziranja u cilju harmonizacije domaćeg prava u ovoj oblasti sa pravom EU.

Ovim predlogom Zakona o biomedicinski potpomognutoj oplodnji postiže se i načelo ekonomičnosti jer se uvodi novina koja propisuje da se dozvola za rad ustanovama koje obavljaju ovu delatnost izdaje na neodređeno vreme uz mogućnost oduzimanja, u skladu sa zakonom, a do sada je ova dozvola morala da se obnavlja na svakih pet godina uz određenu novčanu nadoknadu, a koja nije bila mala.

Ono što bih posebno želela da pohvalim jeste novi pravilnik o sadržaju i obimu prava na zdravstvenu zaštitu iz obaveznog zdravstvenog osiguranja za 2017. godinu, kojim se povećava starosna granica za veštačku oplodnju sa dosadašnjih 40 na 42 godine. Ovo smatram veoma značajnim jer se starosna granica za rađanje zbog socijalnih uslova života, sve većih zdravstvenih poteškoća kada je začeće u pitanju, ekonomskih i drugih razloga značajno pomerila, pa će se ovim pružiti šansa i ženama koje su starije od 40 godina da se ostvare u ulozi majke.

O ozbiljnom i odgovornom pristupu Vlade Republike Srbije o ovoj temi govori i činjenica da je u samoj izradi Nacrta zakona učestvovao veliki broj stručnjaka iz ove oblasti i šira javnost, koja je imala mogućnost da šalje svoje predloge i sugestije, kao i da je javna rasprava sprovedena u periodu od 22. januara do 11. februara 2016. godine.

Dakle, Predlog zakona o biomedicinski potpomognutoj oplodnji ima za cilj povećanje broja obavljenih postupaka biomedicinski potpomognute oplodnje i povećanje ukupnog broja uspešnih postupaka biomedicinski potpomognute oplodnje kroz uređen organizacioni sistem u ovoj oblasti i stvaranje jedinstvenih uslova za obavljanje postupaka biomedicinski potpomognute oplodnje, uspostavljanje sistema kvaliteta i jasan inspekcijski nadzor i uvođenje jedinstvenog informativnog sistema u ovoj oblasti. Sve navedeno će, po mom dubokom uverenju, značajno uticati na smanjenje tzv. bele kuge i povećanje nataliteta u Srbiji, što je od velikog značaja i iz tog razloga će poslanička grupa SPS u danu za glasanje podržati predlog ovog zakona.

Drugi predlog zakona o kome danas raspravljamo i o kome bih rekla nekoliko reči jeste Zakon o transfuzijskoj medicini. Ova multidisciplinarna grana medicine do sada je funkcionisala sa dosta problema zbog neprecizno regulisane podele rada između zdravstvenih ustanova, često neadekvatnog prostora, opreme i kadrova u pojedinim ustanovama. Novim zakonom se precizno uređuje način, postupak, uslovi, organizacija i delatnost transfuzijske medicine i nadzor nad sprovođenjem ovog zakona i nad obavljanjem transfuzijske medicine na teritoriji Republike Srbije, kao i druga pitanja od značaja za sprovođenje ove delatnosti.

Potreba za donošenjem novog zakona proizilazi iz činjenice da je neophodno da se oblast transfuzijske medicine uredi na sveobuhvatan način i preciznije definiše podela uloga svih zdravstvenih ustanova koje u svom delokrugu rada koriste krv i komponente krvi.

Važećim zakonskim okvirom mreža zdravstvenih ustanova iz oblasti transfuzijske medicine obavlja se na tri nivoa. Prvi je Institut za transfuziju krvi Srbije, Zavod za transfuziju krvi Vojvodine i Zavod za transfuziju krvi Niš. Drugi nivo čine službe za transfuziju krvi koje su funkcionisale pri bolnicama, zdravstvenim centrima i kliničko-bolničkim centrima. Treći nivo čine bolničke banke krvi pri bolnicama, institutima i klinikama. Ovakav sistem uređenja mreže zdravstvenih ustanova iz oblasti transfuzijske medicine nije funkcionisao na zadovoljavajućem nivou pre svega zbog nejasne podele rada između ovih nivoa, kao i neadekvatne opreme i kadrova. Pored toga, na ovaj način je uređen samo jedan deo transfuzijske medicine koji se odnosi na pripremu krvi, dok oblast kliničke transfuziologije koja podrazumeva delatnost čuvanja i izdavanja krvi i komponenata krvi, ispitivanja, brigu za optimalnu primenu krvi i praćenje efekata lečenja nije uopšte bilo predmet važećeg zakona.

Novi zakon upravo iz ovih razloga uvodi dva nivoa zdravstvenih ustanova koje će obavljati delatnost transfuziloške medicine i to sa jasno definisanim delokrugom rada. Prvi nivo, a to su transfuzijske ustanove koje će se baviti pripremom krvi i komponenata krvi, delatnošću promocije, planiranja, prikupljanja i testiranja, obrade, čuvanje i distribucije krvi i komponenata krvi. Drugi nivo odnosi se na kliničku transfuziju koja se sprovodi i u bolničkim bankama krvi i koja obuhvata delatnost čuvanja krvi i komponenata krvi, terapijsku primenu krvi, predtransfuzijska ispitivanja, brigu za optimalnu primenu krvi i praćenje efekata lečenja komponentama krvi.

Dakle, dosadašnjom zakonskom regulativom nije bila jasno definisana uloga banaka krvi, odnosno kliničke transfuziologije. Predložena rešenja su u potpunosti usklađena sa evropskim standardima i preporukama SZO, jer će se učestvovanjem specijalista transfuziologa u proces lečenja svakog pacijenta značajno doprineti smanjenju komplikacija i neželjenih reakcija koje mogu nastati kao posledica primena krvi i komponenata krvi.

Dosadašnjom praksom transfuziolog je samo isporučivao krv na osnovu trebovanja lekara specijaliste, gde se završavala njegova odgovornost u procesu lečenja pacijenta. Važećim zakonom je već predviđena neophodnost testiranja krvi prema međunarodnim standardima i protokolima na određene bolesti koje se putem krvi mogu preneti, kao što su hepatitis b, c, sida i sifilis.

Međutim, novo zakonsko rešenje ovaj postupak podiže na veći nivo bezbednosti tako što uvodi jedinstvenu metodu na teritoriji cele Republike Srbije tzv. „nap“ metodu tehnike umnožavanja nukleinskih kiselina, koja je u velikoj meri efikasnija i pouzdanija metoda, a takođe, do rezultata se ovom metodom dolazi značajno brže. Ova metoda će se sprovoditi od strane ovlašćene transfuziološke ustanove koja ima dozvolu za obavljanje postupaka testiranja krvi.

Uprava za biomedicinu izvršila je analizu broja prikupljenih i potrebnih jedinica krvi i komponenata krvi i utvrdila je da je taj broj u stalnom porastu i da u rezervama ima dovoljno krvi, ali zbog lošeg planiranja, neracionalne potrošnje i sezonskih nestašica krvi, nema dovoljno ovih jedinica za potrebe pacijenata kao krajnjih korisnika zdravstvene zaštite. Upravo zbog toga, da bi se kontinuirano obezbedila adekvatna količina krvi i komponenata krvi, ovim zakonom je predviđeno donošenje godišnjeg plana potreba za krvlju u svim bolničkim bankama, a na osnovu dostavljanja analiza potrebe svake banke krvi, ovlašćenim transfuzijskim ustanovama od kojih se snabdevaju, ona donosi celokupni godišnji plan.

Predlog zakona o transfuzijskoj medicini predviđa i uvođenje jedinstvenog informacionog sistema, čime će se postići efikasniji rad i bolja i brža komunikacija između zdravstvenih ustanova u ovoj oblasti. Takođe, otkloniće se sve otežavajuće okolnosti u smislu praćenja traga jedinice krvi i komponenata krvi od davaoca ka pacijentu i obrnuto, kao i praćenje neželjenih događaja i reakcija.

Novim zakonom je na jasan način utvrđen i inspekcijski nadzor u okviru Uprave za biomedicinu nad radom ovlašćenih transfuzijskih ustanova i bolničkih banaka krvi, što nije slučaj u postojećem zakonu, gde inspekcijski nadzor vrši zdravstvena inspekcija. Ovim se utiče na otklanjanje svih nejasnoća i nedorečenosti oko vršenja inspekcijskog nadzora, jer u praksi postoji nedoumica gde treba formirati inspekciju.

Obzirom na značaj ovog zakona koji se donosi, radi što boljeg regulisanja odnosa u oblasti transfuziologije, a pre svega u cilju što bezbednije i sigurnije primene krvi i komponenata krvi u lečenju građana, poslanička grupa SNS će se u danu za glasanje izjasniti, odnosno podržati i ovaj zakon, kao i Zakon o biopotpomogunutom oplođenju. Hvala.
...
Srpska napredna stranka

Maja Gojković

Poslanička grupa Srpska napredna stranka | Predsedava
Hvala vama.
Nema više prijavljenih od ovlašćenih predstavnika.
Doboro. Zahvaljujem.
Poslanik Zoran Živković nije tu. Poslanica Marinika Tepić nije tu.
Reč ima narodni poslanik Marijan Rističević. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Marijan Rističević

Poslanička grupa Pokret socijalista - Narodna seljačka stranka - Ujedinjena seljačka stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, tek toliko da podignem ove koji šetaju i smetaju, ja moje vreme ustupam mom kolegi Miletiću. Hvala.
...
Srpska napredna stranka

Maja Gojković

Poslanička grupa Srpska napredna stranka | Predsedava
Poslanik Nenad Konstantinović nije tu. Branimir Jovanović nije tu.
Gordana Čomić ima reč. Izvolite.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Poslanička grupa Demokratska stranka
Zahvaljujem.

Slušajući raspravu i, nažalost, čitanje obrazloženja ministra, u Skupštini se govori, kod kuće se čita, ali dobro, ne zameram to. Ali, slušajući celu raspravu, mislim da duboko grešimo u pristupu. Nije ovo zakon koji je stručan. Ovo je duboko politički zakon, najpolitičkiji kojim se ova Skupština u ovom sazivu bavila. Ovim zakonom vi menjate etiku i društvene odnose u jednoj oblasti, isprovocirani tehnologijom i pravilima koje je tehnologija donela.

Ja sam, naravno, za uređenje ove oblasti, pogotovo zato jer Srbija spada u jednu od retkih zemalja gde je rođena beba druge generacije iz vantelesne oplodnje 2014. ili 2015. godine. Dakle, devojčica koja je začeta 1994. godine, postala je majka prirodnim putem, što je redak slučaj. I razumem tačno koliko je važno da društvo, da institucije, da ministar, da svi mi koji vodimo računa o budžetu kažemo – novac iz budžeta treba koristiti tako da bude kontrolisan kako se koristi, da bi medicinski potpomognutom oplodnjom nekog usrećili, bez obzira da li je u paru ili je samostalan roditelj.

Ali, bi bilo važno da smo ovde više govorili o etici, o posledicama koje će ovaj zakon proizvesti u drugim zakonima. Mi ćemo morati menjati definiciju šta je majka. Mi ćemo morati menjati definicije u Ustavu šta smatramo onim što je novi model u društvenim odnosima. Zbog toga mi se čini, uz puno poštovanje ogromnog napora stručnih ljudi koji su napisali zakon, pazeći da sve ono što treba da bude pokriveno i definisano tako i bude, ali da razumemo da se ovde postavljaju duboko etička, odnosno time i politička pitanja. Koja su prava moja ako sam vantelesno medicinski potpomognutno rođeno dete? Koja su prava moja ako bude izmena i bude dozvoljeno surogat majčinstvo? Koja su prava moja kao donora? Dakle, sva ta vrlo delikatna etička pitanja su u suštini ovog zakona.

Meni je drago što je zakon bio dovoljno u proceduri da ga pročitamo. Volela bih da se usvoje neki amandmani koji su u proceduri i volela bih da mnogo više pričamo, bez čitanja obrazloženja, o tome šta ovim zakonom menjamo za tih 2.000 ljudi kod kojih će uspeti, verovatno, medicinski potpomognuta oplodnja tokom godine i kakvu poruku šaljemo za nekih drugih 4.000 ljudi sledeće godine šta ova država hoće da uradi, na koji način, da bi se njima omogućilo da postanu roditelji.

Zašto ovo govorim? Vi to znate bolje od mene da u Velikoj Britaniji imate dete sa tri roditelja, imate genetski materijal dve majke i jednog oca. To su duboko etička pitanja. Ja sam zahvalna lekarima, istraživačima i vama, što su nam omogućili svojim znanjem, svojim tehnološkim napretkom i svojom hrabrošću u intervenciji da pokrenemo i etička pitanja koja vašim znanjem nastaju, nadamo se, praveći sreću onima koji decu na ovakav način uspeju da dobiju. Hvala.
...
Srpska napredna stranka

Maja Gojković

Poslanička grupa Srpska napredna stranka | Predsedava
Hvala vama.
Ministar ima reč.