Član 9. predloženog zakona kaže – u okviru projekta biće podignut odgovarajući memorijal, spomen-obeležje koje bi na delotvorniji način obezbedilo očuvanje kulturnog nasleđa, pre svega se misli na memorijal koji se odnosi na upravo na NATO agresiju i žrtve. Odluku o podizanju, to je 2. stav, odluku o podizanju memorijala, spomen-obeležja iz stava 1. ovog člana donosi Vlada na predlog Ministarstva nadležnog za poslove zaštite spomen-obeležja.
Tako da mi i te kako predviđamo da se na odgovarajući način obeleži ono što nije obeleženo evo 26 godina, kao što se ni na koji način nije obeležavala NATO agresija i stradanje u NATO agresiji do Aleksandra Vučića i organizacije koju je on pokrenuo, dakle, obeležavanja 24. marta i početka bombardovanja. Prema tome, jasno je da i te kako vodimo računa o tome i prosto primedbe tog tipa ne stoje.
Nije tačno da se baš opozicija ujedinila u odbrani zemlje sa vlašću tih godina, a nije se bogami proslavila ni godinu dana kasnije oko nekih stvari.
Međutim, ono što jeste činjenica to je da je ta zgrada bila bombardovana kao još mnoge zgrade u ovoj zemlji i mnoge zgrade u ovom gradu. Šta je simbol, a šta nije simbol? To je jako veliko pitanje. Da li je simbol onda zgrada u kojoj je bio smešten tadašnji vrhovni komandant i koji je živeo u toj zgradi, pa je srušena u bombardovanju, u pokušaju da se taj čovek ubije? Jel to onda simbol? Jel to veći simbol od ovog simbola ili je kao što sam već pominjao Toranj na Avali veći i važniji simbol od ovog simbola ili su mostovi u Novom Sadu veći i važniji simbol od ovog simbola? Zgrada CK-a, da li je simbol ili nije simbol, eto neka ostane kao tema za razgovor?
Sve ono što je moglo da bude simbol kasnije je ili renovirano ili prodato, pa je popravljeno, a samo se za ovo pitanje otvara tema da li ovo može ili ne može, hoće ili neće da bude predmet popravke. Zašto? Zato što je došlo vreme, i to sad po treći, četvrti put ponavljam, da bukvalno sve što vlast predloži treba da bude najbrutalnije osporeno. Ista priča je bila u „Beogradu na vodi“, jer su bile važnije udžerice i ono stecište narkomana i boga pitaj čega sve, nego da se izgradi „Beograd na vodi“. Bilo je važnije da ostane nacistički most na Savi, nego da se omogući izgradnja novog mosta i sve tako.
Setimo se laži koje su dolazile, recimo, kada je bio u pitanju „Beograd na vodi“, da će upravo u centru „Beograda na vodi“ biti izgrađena najveća džamija u ovom delu sveta. A jel se sećate laži da je Stefan Nemanja u svojim rukama morao da ima krst, a onda su zvali iz „Beograda na vodi“, pošto su oni muslimani, da ne može da bude krst u „Beogradu na vodi“? Koje su sve laži plasirane kada je bilo koji projekat, koji je trebao da bude realizovan, samo spomenut u javnosti? Sve je moguće.
Da li će neko da protestuje ili neće da protestuje, ukoliko protesti nisu nasilni, svako ima pravo da protestuje, i to je to. Da li će da razapinju šatore? Razapinjali su ih i na onom nacističkom mostu na Savi, pa su posle otišli, pa je most demontiran onako kako je planirano. Prema tome, ništa tu nije nerešivo i ništa nije problematično toliko da bi se predstavljalo kataklizmično, ali ono što jeste problem to je da mi imamo jedan dobar deo političke elite u ovoj zemlji, kada kažem političke elite mislim na ljude koji su u političkom smislu došli do određenog nivoa, dakle, da li su poslanici, lideri stranaka ili su nekih pokreta ili kako god, bave se politikom, koji bukvalno svaki projekat koji se desi u ovoj zemlji traže da se ospori, šta god bilo.
Vi sada imate napade na brzu prugu Beograd – Subotica iz pozicije šta će nama pruga koja ide tako brzo kada niko nema tako brze pruge u regionu. Smešno, ne smešno, to je tako, to je ugao iz kog oni napadaju brzu prugu. Isto i sa ovim.
Ja bih razumeo da je ova zgrada u upotrebi, da se ona koristi, pa hajde čovek i da kaže, mada u SAD, u Britaniji, u zapadnoj Evropi i te kako se ruše postojeće zgrade i na tom mestu grade nove zgrade, funkcionalnije, ekološki bolje, kako se to kaže – energetski efikasnije i sve ostalo, i te kako se radi to. Ne mislim stare zgrade u smislu gradskog jezgra, već mislim, recimo, na blokove na Novom Beogradu, na primer. U takvim nekim blokovima, u takvim nekim naseljima, te zgrade neko otkupi, ne znam kako to ide, to ruši, pravi nove zgrade, drugačije, modernije, funkcionalnije i sve ostalo. Dakle, to je otprilike nešto što se događa.
Kod nas se držimo neke lažne tradicije koja ne seže dalje od 50 godina. Šta god da se spomene, a ne, to ne dolazi u obzir. Spomene se izgradnja stadiona, izmeštanje stadiona nekog fudbalskog kluba, pa da si majku opsovao ne bi tako prošao, a oni u Engleskoj sruše stadion star dva veka i naprave nov na drugom delu zato što ima bolji prilaz auto-putu, bolji parking itd, a kod nas mora da se poštuje ne znam šta.
Što se tiče ove zgrade, prazna ruševina i sad nama neko kaže da to tako treba da ostane još narednih 100 godina, još 26 godina. Dvadeset i šest godina. Evo, svi su bili na vlasti, nema ko nije, u ovoj ili onoj varijanti i niko ništa nije uradio i sad se pojavio neko ko kaže – ja bih nešto uradio, a mi kažemo – a pa ne može. Zašto? Pa zato, zato što ne može, ne znamo ni sami zašto ne može, ali ne može, to treba tako da ostane i ponovo pitam – recite mi jednu zgradu u Beogradu, 1971. godine, posle Drugog svetskog rata, posle bombardovanja 6. aprila, posle bombardovanja na Vaskrs 1944. godine, posle svih mogućih uličnih borbi partizana i crvenoarmejaca za oslobođenje Beograda oktobra 1944. godine, koja je ostala razrušena? Jednu. Pa nema.
(Stefan Janjić: Ima. Narodna biblioteka.)
Osim Narodne biblioteke. Nisam je spomenuo iz drugog razloga. Ako vi znate za Narodnu biblioteku, znate i zašto je bombardovana i zašto nije obnovljena.
Napravljena je druga, na tom mestu nije, ali ta Narodna biblioteka je bombardovana zato što je bila simbol ovog naroda i zato što je trebalo satrti bilo kakvo sećanje ovog naroda dalje od onoga što trenutno zna. Dakle, i povelje i sve ostalo i najgore od svega što oni koji su znali da će biti bombardovanje nisu javili, pa je to moglo da se izmesti, ali da ne ulazimo sad u to. Nema takve zgrade, ali čak i ta zgrada je rasklonjena, pa je ostao plac, nije ostala u onom stanju ne znam ni ja kakvom i sad kaže neko će da formira tamo šatore i ne znam ni ja i onda će nešto da se desi ne dao Bog da se obruši i onda će opet da bude kriv Vučić, krivi mi, ruke su vam krvave, nerad ubija i ne znam šta će onda da bude tema.
Znači, evo, hajde sad da zamislimo drugu situaciju. Zamislimo situaciju da je pred nama leks specijalis koji kaže – ovaj objekat ne sme da se takne narednih hiljadu godina i posle nekog vremena, ne daj Bože, u prolazu nešto se desi, padne zgrada, pošto je u užasnom stanju, pošto svi znaju daje u užasnom stanju, itd. i ko će biti kriv? Dakle, ulazimo u pozicije da šta god uradili ne valja. Popravi, ne valja, pa nije do nas, do vas, do svih je. Pa, nismo popravili, rušilo se. Dakle, rušeni su delovi, čitao sam vam to po kvadratima koliko je rušeno, više hiljada kvadrata je rušeno valjda da se ne odvali da neko ne pogine i to je jedino što je moglo, nema sanacije, nema popravljanja, nemoguće, ali, ne, neka stoji tako.
U svakom slučaju, dakle, da se ja vratim na ono što je suština. Memorijal NATO bombardovanja će da bude u tom okviru i to će biti obeleženo na dostojanstven način i dostojan način ne tako što ćemo sačuvati ruševinu u centru grada, nego tako što ćemo napraviti nešto što će na adekvatan način da služi i onima koji dođu u ovu zemlju i oni koji posete te nove zgrade da vide šta je ova zemlja i ovaj narod preživeo 1999. godine, kako smo bili ubijani bez ikakvog razloga, bez ikakvog povoda i ne mogu da prihvatim, to sam zaboravio da kažem, ali hajde da ne ulazim sad u repliku unazad, da je bilo koja vlast dovela do ne znam ovoga ili onoga. Ne možete vi da dovedete do toga da vas neko bije, uvek je kriv taj koji primenjuje nasilje. Dakle, šta god da je bilo moglo je da se nađe neko drugo rešenje, a ne da budemo u divljački bombardovani 78 dana i noći.
Postojale su različite opcije koje su koristili i ranije, i sankcije i ovo i ono, ali nisu hteli to, hteli su da bombarduju i na kraju krajeva to su oni sami svedočili posle da ceo Rambuje je bio predstava da bi nas bombardovali, da su davali ponude koje ne mogu da se prihvate da bi nas bombardovali.
Dakle, memorijal će biti, a što se tiče svih ostalih stvari kako će ko da gleda na to da li će ovako, da li će onako, o tom potom. Ono što je nama bitno to je da mi otvaramo prostor i otvaramo mogućnost da zemlja ide napred i to je naš osnovni cilj i osnovni zadatak. Da li će to da dovede do popravljanja odnosa sa Trampovom administracijom, SAD? Iskreno, voleo bih, a ako do toga ne dođe, Bože moj, mi smo stvorili mogućnost, a pošto vidim da svi kažu kako je to poklanjanje ovome i onome, ako oni odustanu, evo prilike svima onima koji se nude, pa neka neko od njih uzme, pa neka napravi neku zgradu. Ja verujem da bi bili vrlo srećni i zadovoljni da na takvoj lokaciji nešto naprave. Hvala.