Zahvaljujem, poštovana predsednice.
Poštovane koleginice i kolege, poštovani građani, moje pitanje je upućeno Vladi Srbije. Da li trenutno razmišlja o tome, a ako ne, da li bi uzela u razmatranje inicijativu podrške ili podnošenje inicijative podrške sveobuhvatnog reformisanja osnovnog i srednjeg obrazovanja?
Ovom prilikom bih voleo da apelujem i na sve svoje kolege, i sa jedne i sa druge strane, da ovom pitanju posvetimo maksimalnu pažnju zato što mislim da prevazilazi političke između nas razlike koje postoji i sav sentiment koji je negativan i sav animozitet, zato što se radi o budućnosti celog našeg naroda.
Naime, obrazloženje za ovakvu inicijativu je sledeće – svako će dete ranije ili kasnije da se osamostali i da počne da se bavi nekim putem koje bude izabralo u životu, ali šta je država učinila, pritom, molim vas, ne bih voleo da ovo bilo ko shvati kao neku kritiku ili spočitavanje, ovo je zaista konstruktivan predlog i mislim da bi trebalo što pre da ga rešimo. Ovo se direktno odražava na stanje u društvu i na političku krizu i na društvenu krizu koja se desila i pre 25 godina, koja se dešava i danas, a to je da deca, s jedne strane uče, gomilu stvari koja, slažem se, obogaćuje njihovo opšte znanje i opštu kulturu, ali sa druge strane, i ono što smatram nedopustivim i nezamislivim, mi njih ni na koji način ne spremamo za to šta će biti onog dana kada budu bili samostalni građani.
Koja je cena toga? Šta to ima za posledicu? To ima za posledicu paušalno ocenjivanje političkih događaja, paušalno ocenjivanje tržišnih pojava i onda kod naroda postoji svest o tome da država treba da misli, tj. da ima kapacitete, da država to može, ali da zla vlast to bira da ne učini, da država može svakog da zbrine, da za svakog ima dovoljno, da mi možemo da živimo kao, recimo, na primer, sve razvijenije zemlje u Evropi. Ja često volim da skrenem pažnju na činjenicu – jeste, mi možda možemo da, može da se kaže po nekim parametrima zaostajemo za evropskim zemljama, ali znate šta, sticajem okolnosti smo se rodili gde jesmo, Evropa nije prosek, Evropa nije ni većina sveta. Ako biste uzeli u razmatranje, pritom ovo nije nikakva zamena teza, ako biste uzeli u razmatranje koliki procenat stanovništva živi ispod našeg standarda i iznad našeg standarda, shvatili biste…
Nemojte da mi upadate u reč, molim vas, ja ne upadam nikom u reč. Nemojte, hvala vam.
Voleo bih da dam primer, evo, zaista, videli ste i sami prilike dosad, zaista nisam ni provokativan, niti bilo kome upadam u reč, i uopšte želeo bih da smanjim jaz koji postoji između nas, zato što svi ćemo mi danas ili sutra da nastavimo da živimo u istoj ovoj državi. Znači, šta će da bude na izborima, ovako ili onako, to ne menja činjenicu da svako ostaje građanin ove zemlje, svako ostaje njen državljanin, svačija će deca da idu u školu osnovnu i srednju u ovoj državi, u najvećem broju slučajeva.
Zbog toga, evo, ja znam, pošto sam donedavno išao u školu, pa se toga sećam vrlo živo, šta mi činimo da sprečimo vršnjačko nasilje, šta mi činimo da naučimo decu kako treba da se ophode jedni prema drugima, da ne postoji diskriminacija, da se ne dele deca po tome ko ima više, ko ima manje? Šta mi činimo po pitanju da njih ne
4/3 MZ/CG
diskriminišu nastavnici? Ja znam da je vrlo popularno ovako populistički da pričamo o tome kako su đaci ti koji diskriminišu profesore, ali ja sam bio svedok toga da profesori, odnosno nastavnici zloupotrebljavaju poziciju autoriteta nad učenicima i razaraju njihovo samopouzdanje.
Znači, ja hoću da kažem, mi bismo morali da učinimo sve što je u našoj moći da ambijent u školi bude što više prijateljski i što blaži prema deci. Ne treba da stanje u prosveti bude takvo da deca žele što pre da završe školu i da nikad više ne uzmu udžbenik u ruke. To je greška. Ljudsko biće je po svojoj prirodi znatiželjno. Treba da bude tako da kada već idu u školu, pošto mnogi će da kažu sad – sve potiče iz porodice i iz kuće… Dobro. A šta ćemo da radimo sa decom koja nisu imala tu sreću u životu da potiču iz srećne i funkcionalne porodice? Ko će njih da uči…