Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Nebojša Ranđelović

Nebojša Ranđelović

Liberalno demokratska partija

Govori

Poštovana gospođo predsednice, poštovani gospodine ministre, predstavnici Vlade, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, pred sobom imamo neću reći zakon, reći ću jednu kompleksnu temu koja je, rekao bih, preširoka za samo jedan zakon.

Pre nego što bih dao objašnjenje zašto je ta tema preširoka i zašto toliko kompleksna da bi mogla da se sažme u jedan zakon, osvrnuću se na ozbiljne atribute tradicije i zadužbinarstva kod Srba. Problem je samo da se fokusiramo na 19. vek i videćemo da su zadužbine stvarane i nicale tako brzo maltene u disproporciji sa razvojem srpske države koja je nastajala i stasavala u 19. veku.

Naravno, nemojte mi zameriti što ću se osvrnuti na etimologiju reči zadužbinarstvo. Asociralo me je nešto što sam čuo hodnicima pre nego što smo počeli ovu današnju sednicu. Zadužbinarstvom su ti ljudi želeli da zaduže svoj rod i buduće generacije. Etimologija je sasvim drugačije prirode, oni su to uradili za dušu pa od toga, od te kovanice je nastala i reč zadužbina odnosno reč zadužbinarstvo.

Hvala tim našim precima što su imali takav odnos prema svom rodu i prema svojoj državi. Shodno tome vratiću se na ovo što sam najpre istakao, a to je kompleksnost teme koja je preširoka da bi se sažela u jedan zakon.

Prvo ću se osvrnuti na ono što je na prvi pogled najmanje značajno, a to je sudbina zadužbinara. Da se osvrnemo na porodice Kolarac, Ilić, porodicu Đoke Jovanovića i da podsetimo, od 1945. do 1948. godine ti ljudi su pravosnažno osuđeni i uglavnom su robijali u Sremskoj Mitrovici.

A sada se vraćamo onome što je bila osnovna namena njihovih namera zadužbinarskih, ti ljudi nisu rehabilitovani. Neke porodice su izumrle, neke su raseljene, jednostavno, nema onih koji će tražiti od zvaničnih sudskih organa i svih onih koji su za to nadležni u našoj državi, da se ti ljudi rehabilituju, jer je više nego očigledno, a o tome postoje ozbiljni dokazi i u delima Dragoljuba Jovanovića i širem spektru memoarske, a i naučne literature, ti nevini osuđeni ljudi, a zadužbinari koji su zadužili svoj rod, jednostavno, nisu rehabilitovani, niti postoji mogućnost da budu rehabilitovani.

Da li ima smisla vraćanje namena zadužbinama ako su zadužbinari, makar i formalno-pravno na taj način okajani, odnosno tretiraju se kao krivci.

Uz to bih se osvrnuo na status samih zadužbina i tu postoji nekoliko pranih problema. Najpre, srpski zadužbinari su ostavljali zadužbine u Srbiji, odnosno na teritoriji današnje Srbiji i van nje.

Dakle, sam status i način funkcionisanja zadužbina ima i ekstremno pravne atribute. Shodno tome i pitanje, pošto ova materija spada i u oblast javnog i privatnog prava, kako će rešavati kolizione norme, jer to je osnova međunarodnog privatnog prava, i kako će prihodi i sve ono što je zadužbina biti regulisano shodno činjenici da ta materija spada i u oblast javnog i u oblast privatnog prava.

Dodaću i to da smo svi svedoci mnogih zloupotreba, ljudi koji vrše prava koja crpe iz pojedinih zadužbina i shodno tome, nogo toga što je bilo do sada regulisano, a što mislim da neće na adekvatan način biti regulisano samo ovim zakonom.

Shodno tome i pitanje kako će ostalo zakonodavstvo tretirati status zadužbina i kako će zakoni iz drugih oblasti prava biti usaglašeni sa onim o čemu danas raspravljamo. Tu se javlja još jedan problem, on je još ozbiljniji od ovoga što sam sada naveo, a to je različit pravni status zadužbina.

Ako se podsetimo kada je ražena nakon 1945. godine i nakon državnog udara Komunističke partije Jugoslavije, rađena je nacionalizacije i eksproprijacija i stvarno pravni status zadužbina upodobljen je opštim karakterom svojine u tadašnjoj Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, pa na kraju i SFRJ. Stvarno pravni status zadužbina upodobljen je jednim mogućim oblicima svojine u to vreme, a sada dolazimo na to da će taj stvarno pravni status biti drugačiji, odnosno najsličniji onome što je osnovan volja i osnovna namena zadužbina, ali se tu i pokreće pitanje oštećenih ljudi sa stečenim pravima.

To opet izlazi iz okvira ovog zakona, jer zalazi u sferu niz zakona koji postoje ili koje treba doneti iz oblasti građanskog prava, pa shodno tome i pitanje kako će država imati pristup tom problemu i kakva je dinamika rešavanja tog problema.

Sa ovim otvorenim pitanjima, zahvalio bih se na pažnji i ostatak vremena bih ostavio za završnu reč kada bude rasprava o ovom zakonu završena.
Poštovana predsedavajuća, uvaženi predstavnici Vlade, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, s obzirom na sadržinu pitanja koje, po meni, ima strateški značaj, pitanje je za premijera Mirka Cvetkovića, a tiče se i Ministarstva za infrastrukturu, tiče se i Ministarstva za Nacionalni investicioni plan.

Kratko i koncizno pitanje glasi – šta se događa sa Aerodromom "Car Konstantin Veliki" u Nišu?

Niške gradske vlasti, shodno svim atributima vršenja svoje vlasti, nemaju hrabrosti da kažu punu istinu građanima Niša, a Vlada od gomile obećanja za funkcionisanje niškog aerodroma svela je sve to na zajam koji ne daje Vlada nego koji daje Aerodrom "Nikola Tesla". Zašto je to tako postavljeno i zašto se opšti odnos prema funkcionisanju niškog aerodroma zove nebriga?

Dodao bih i jedan komentar, ne zamerite mi na kolokvijalnom pristupu, iskoristio bih reč laž, ovde se za tu reč često koriste eufemizmi kao što je neistina ili zaobilaženje istine, postaviću prosto pitanje - zbog čega se građani Niša lažu i zbog čega pokušavaju da građanima Niša svi oni koji su odgovorni za to zamažu oči nečim što se zove zajam?

Građanima Niša je rečeno da to nije zajam, da je to pomoć. Odbornici u Skupštini grada Niša smatraju da je to bespovratna pomoć. Istina je sasvim drugačija. O tome svedoči papir koji imam u rukama. Molio bih za objašnjenje i podsetio bih ponovo sve pripadnike Vlade da Srbija postoji van Beograda, i u Nišu živi neko. Zahvaljujem.
Poštovana gospođo predsedavajuća, poštovani predstavnici vlade, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, nastojaću da izbegnem zloupotrebu ustavno-pravnog instituta poslaničkog pitanja.
Svi smo svedoci da se ovde uglavnom neguje praksa da opozicioni poslanici daju dnevno-političke komentare koji ne sadrže pitanja, a da pripadnici vladajuće koalicije postavljaju prazna pitanja koja su šlagvort za samohvalisanje Vlade. Time za prvu kategoriju je malicioznost, a za drugu licemerje.
Mi u LDP negujemo drugačiju praksu. Moje pitanje je vrlo konkretno –šta se događa sa organizacijom evropskog prvenstva u rukometu i participacijom grada Niša u organizaciji tog prvenstva?
Za svaku zemlju u svetu organizacija ovakve sportske manifestacije je od strateškog značaja. Ima i ekonomske, i promotivne i kakve god hoćete atribute.
S obzirom na karakter pitanja i na karakter same teme, pitanje je za premijera Mirka Cvetkovića, ali s obzirom da ova tema ima i finansijske i investicione i još neke atribute, na to pitanje bi mogli da daju odgovor ministarka Kalanović, ministarka Dragutinović i potpredsednik Đelić.
Uz ovo pitanje, daću i neka pojašnjenja. Znamo da je problem neizgradnja sportske hale u Nišu, za koju već postoji projekt. Znamo mnogo toga što se događalo oko tog projekta, pa onda za predstavnike Vlade i potpitanje – hoće li Vlada nešto učiniti po tom pitanju ili će samo konstatovati notornu istinu da je gradsko rukovodstvo u Nišu nesposobno?
Da, i dopunski komentar. Odgovor je kompleksan i nezadovoljan sam njime. Postavili ste pitanje ko je kriv za to. Znam odgovor na to pitanje – gomila nesposobnih ljudi koji vode Niš i neki nesposobni ljudi koji sede u Vladi Srbije. Vlada ima odgovornost, a kad ima odgovornost onda treba da prihvati i rizike. Ili ćemo možda kao 1945. godine poručiti narodu da kada dođe komunizam svi će jednog dana živeti u Beogradu.
Jug Srbije i demografski i privredno nestaje. Posao Vlade je da brine o čitavoj teritoriji svoje zemlje. Očigledno da ova Vlada želi da pobegne od odgovornosti.
Moje pitanje je gde je politička odgovornost za sve to? Kada nešto treba da se desi, kada nešto treba da se dogodi jednom delu Srbije, pa se tog zbog nesposobnosti i neodgovornosti ne desi, onda neko treba snosi i političku odgovornost. Ko će snositi političku odgovornost za to?
Zahvaljujem gospodinu potpredsedniku na ovim obaveštenjima. Dobro je što Vlada to radi u Nišu, ali to je posao Vlade. Nišlije za tako dobre stvari svakako duguju zahvalnost.
Ali, još uvek nisam dobio odgovor na pitanje ko će biti politički odgovoran za skandal oko organizacije evropskog prvenstva i za skandal oko izgradnje nove hale u Nišu? Ili ćemo odgovore na ova pitanja podvesti pod reči koje sam malopre upotrebio, a koje glase – malicioznost i licemerje? Hvala.
Poštovana gospođo predsedavajuća, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, imam pitanje za ministra kulture. Konkretno, kada će se Ministarstvo kulture angažovati na donošenju podzakonskih akata kojima je, između ostalog, rok donošenja bio 11. mart 2010. godine, kao i na donošenju zakona o muzejima, čime bi se stalo na put raznim zloupotrebama, otuđivanju i drugim vrstama unutrašnjih kulturnih dobara?

Ilustracija za ovo moje pitanje je skorašnji događaj u Boru gde su nestali muzejski eksponati iz Muzeja rudarstva, a ovo moje pitanje je samo vrh ledenog brega svih zloupotreba koje se događaju i koje su dnevno na sceni u Boru. Ovaj primer samo ukazuje na bestijalnost lokalnih funkcionera G17 plus. Da podsetim, tamo i gradom i rudarsko-topioničarskim basenom upravljaju ljudi iz iste partije, tako da je čitava okolina sa čitavom privredom pod šapom G17 plus.

Povodom ovog pitanja konkretno, o kome sam govorio, oglasio se i kustos muzeja u Boru, gospodin Dušan Kabić, koji kaže – nemoćni smo da se borimo protiv samovolje neodgovornih pojedinaca kako bi zaštitili muzejski prostor u gradskom parku. Ako je neko iz RTB, kako se danas priča, odneo neke eksponate, trebalo bi da ih vrati na isto mesto. Sumnja se i na gradnju na tuđem zemljištu, bez propisane dozvole, konkretno vezano za binu koja se radi u tom prostoru.

Još jedno dodatno, odnosno dopuna pitanja koje sam postavio – da li je ministar kulture upoznat sa događajima u Boru? Još jedno pitanje, šta će MUP preduzeti u cilju očuvanja kulturnih dobara, kao i rešavanja ovog pojedinačnog slučaja? Zahvaljujem.
Poštovana gospođo predsedavajuća, poštovana gospođo ministarka, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, pred sobom imamo ko zna koju po redu izmenu i dopunu Zakonika o krivičnom postupku. Da li je u pristupu izmenama i dopunama ovog zakonika nešto sporno? Rekao bih da nije. Nije, zbog toga što u društvu imamo takve pojave na koje država mora reagovati. Te pojave su uzele maha. Čitavo društvo je ugroženo i shodno tome nešto se mora preduzeti.
Šta je sporno? Sporno je to što država ponovo reaguje na ovakav način i što je ovakav pristup jedan nedovršen postupak države. Mi u Liberalno-demokratskoj partiji cenimo zalaganje Ministarstva pravde i ovakvu reakciju, ali moramo da kritikujemo nepotpunost i nedoslednost. Država svakako mora da reaguje na ovakve pojave, ali država mora da vodi računa i da se ne zaglibi u sopstvenom pesku nedoslednosti svih promena Zakonika o krivičnom postupku o kojima sam malopre govorio.
Naravno da treba dati mogućnost da se na pojave o kojima čitav dan danas govorimo u parlamentu da adekvatan odgovor. Razumemo zbog čega se daje mogućnost produženja pritvora sa osam na trideset dana i zbog čega se reč „deset“ zamenjuje rečju „pet“ (odnosi se na godine zaprećene kazne), ali smo morali smo da reagujemo amandmanima jer su prošla vremena 19. veka, kada je važilo pravilo „Zlo činiti od zla se braneći, tu zločinstva nema nikakvoga“. Naši amandmani su upravo usmereni ka tome da se, bez obzira na to što je nužna odlučna reakcija države, moraju zaštititi ljudska prava i sprečiti sve eventualne zloupotrebe. Zato me interesuje da li će naši amandmani biti prihvaćeni. Voleo bih da od predstavnika Ministarstva dobijemo odgovor.
Takođe bih apelovao na sve organe koji će se ponašati po odredbama koje će doneti izmene i dopune ovog zakonika da vode računa o izvesnosti izvršenja zaprećene kazne. Nije dovoljno samo propisati nešto i utvrditi da to treba da se primenjuje, već je neophodno to i primenjivati. Do sada smo mnogo puta imali problem, mnogi izgrednici su se ponašali tako kako su se ponašali, jer nije postojala izvesnost izricanja i izvršenja zaprećene kazne. Ako budući izvršioci budu računali sa tom činjenicom, onda će njihovo ponašanje biti sasvim drugačije. Do sada nismo imali taj slučaj. Na državi je da obezbedi da zaprećene kazne budu izrečene a potom da budu izvršene. Na tome insistiramo.
Naravno, dodao bih još par rečenica. Sve ovo o čemu smo sada govorili, a tiče se Zakona o krivičnom postupku, po meni je vrh ledenog brega, jer ono što je srpsko društvo u celini, tu sliku smo danas imali u parlamentu. Slušali smo sramotne govore, uvrede i susreli se sa činjenicom da tražimo izvesnost izricanja i izvršenja zaprećene kazne, ali nemamo izvesnost politike koja će to omogućiti. Zbog toga nam se dešavalo da neko seiri nad time da postoji podeljena Srbija, računajući i gradeći na tome svoju politiku. Imali smo demagoške tirade gde se huligani nazivaju decom, gde su nam moralne pridike držali ljudi koji su oličenje političke nedoslednosti, rekao bih i političkog nemara.
Zato bih zamolio sve koleginice i kolege da pažljivo slušaju ono što su izrekli poslanici Liberalno-demokratske partije, možda i da pročitaju naše tekstove u novinama. Pogledajte današnju „Politiku“, stranicu 14, i imaćete priliku da vidite da postoji i drugačija Srbija, da se može pisati i govoriti na tolerantan način i da jezik primitivizma nije primeren ovom domu. Ovo nije moralna pridika. Ovo je vapaj jednog manjinskog dela društva u krizi i ovo je apel svima nama da ne dozvolimo da naše društvo ode u sunovrat. Zahvaljujem na pažnji.
Poštovana gospođo predsednice, uvaženi gospodine ministre, poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, malopre sam se osećao jako neprijatno kada smo dobili opomenu da ne slušamo ministrovo izlaganje i da ako nam je to dosadno ili ako nam se ne sviđa to što gospodin ministar izlaže možemo da napustimo sednicu.
Upravo se dogodilo da mog uvaženog prethodnika, prethodnog izlagača, gospodina Krpića, ministar nije slušao, razgovarajući sa svojom saradnicom, a i mnogi koji su ovde prisutni su se ponašali na isti način.
S druge strane, od gospodina ministra smo dobili jedno predavanje koje je govorilo o nedostacima i anomalijama zdravstvenog sistema koje treba hitno promeniti kako bi se zdravstveni sistem i zdravstvena zaštita u Srbiji poboljšali.
To je sasvim u redu, ali nije u redu to što nam o tome govori ministar koji je na tom položaju od 2002. godine. Onda se postavlja pitanje čijom krivicom su napravljene te anomalije? Setimo se, nisu ovo prve izmene i dopune ovog zakona, bilo ih je i ranije. Na kome leži odgovornost za te nedostatke i anomalije koje sada, gle čuda, treba da ispravimo?
Ako idemo korak po korak, već posle prvog bližeg upoznavanja sa tekstom i sadržinom predloženih akata, vidimo da nam ministar zdravlja, da podsetim i ponovim, u svim vladama od 2002. godine, još jednom nudi dva više nego ubedljiva dokaza svoje nemoći, nesposobnosti i nespremnosti da se suoči sa svim slabostima, manama i problemima našeg odavno urušenog zdravstvenog sistema. Još jednom potvrđuje da nikada nije ni imao nameru, ni volju da u tom nasleđenom sistemu bilo šta suštinski i sistemski promeni.
Evo konkretnih dokaza i konkretnih primedbi za to. Pogledajmo najpre šta sadrži Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Kozmetičke izmene odredaba članova 199. do 202. važećeg Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kojima je bila regulisana mogućnost obavljanja tzv. dopunskog rada zdravstvenih radnika zaposlenih u zdravstvenim ustanovama, kod poslodavca, državnih zdravstvenih ustanova ili u privatnoj praksi.
Druga predložena izmena je brisanje sadašnjeg člana 277. istog zakona, koji je praktično onemogućavao zdravstvenim radnicima zaposlenim u državnim zdravstvenim ustanovama da budu istovremeno zaposleni i u privatnoj praksi, počev od decembra 2008. godine, od kada se primenjuje famozni ministrov Pravilnik o dopunskom radu.
Šta nam pokazuju ovako predložene izmene zakona? Pokazuju nam da se gospodin ministar, koji nam je pre pet godina predložio taj zakon, ni tada ni sada nije na pravi način bavio suštinskim pitanjima i problemima funkcionisanja zdravstvenog sistema i definisanjem, više nego neophodnih, promena tog sistema.
Ako jeste, zašto je 2005. godine predložio da zdravstveni radnici zaposleni u zdravstvenim ustanovama u državnoj svojini posle decembra 2008. godine neće više moći dopunski raditi u privatnoj praksi?
Zašto je kao posledica toga u protekle dve godine problem mogućnosti obavljanja dopunskog rada predstavljen kao glavni problem u zdravstvenom sistemu Republike Srbije, kojim su se do beskonačnosti iscrpljivali Ministarstvo zdravlja i lekarska komora, zdravstvene ustanove i zaposleni zdravstveni radnici?
Zašto su protekle dve godine zdravstveni radnici zaposleni u državnim zdravstvenim ustanovama mogli dopunski raditi samo u državnim zdravstvenim ustanovama?
Na kraju, zašto se danas predlaže drugačije rešenje koje, uz neznatne izmene, predstavlja vraćanje na stanje pre 2005. godine? Upravo zato što je problem mogućnosti ili nemogućnosti obavljanja dopunskog rada zaposlenih zdravstvenih radnika preko punog radnog vremena samo jedna od posledica pogrešno postavljenog zdravstvenog sistema, a posebno njegovog funkcionisanja u praksi.
Zašto se ne bavimo otklanjanjem sistemskih uzroka koji su doveli do ovakvog problema, a ne posledicom koja treba da umiri opravdano nezadovoljne zdravstvene radnike?
Da se osvrnemo na to koja su to nerešena sistemska pitanja. Gospodine ministre, vi kažete da je finansiranje našeg zdravstvenog sistema zasnovano na modelu socijalno-zdravstvenog osiguranja. Kao istoričar prava ću da dodam – tzv. Bizmarkov model.
Ako je to tako, onda to podrazumeva da je većina stanovništva obavezno zdravstveno osigurana i da plaća doprinose za zdravstveno osiguranje organizaciji obaveznog zdravstvenog osiguranja i da s pravom očekuje da joj ta organizacija iz tih plaćenih doprinosa obezbedi određeni obim, vrstu i sadržaj zdravstvenih usluga.
Te usluge mogu da se obezbede, ugovore ili kupe od postojećih zdravstvenih ustanova, bilo da su u državnoj ili privatnoj svojini. Te usluge imaju svoju cenu.
Postavlja se pitanje zašto u proteklih osam i po godina niste definisali taj famozni paket usluga obaveznog zdravstvenog osiguranja koji sredstva uplaćenih doprinosa za zdravstveno osiguranje organizacija obaveznog zdravstvenog osiguranja realno može i mora da obezbedi obavezno osiguranim građanima. Onda bi se znalo koje su to usluge realno pokrivene uplaćenim doprinosima, a koje nisu i moraju biti plaćene iz sopstvenog džepa.
Umesto toga, vi dalje podržavate iluziju da imamo pravo na gotovo sve zdravstvene usluge, a kada dođemo u situaciju da ih koristimo, onda to ne možemo da ostvarimo ili moramo ponovo da platimo te iste usluge.
Kada biste jednom definisali taj famozni paket zdravstvenih usluga koji pokriva obavezno osiguranje, onda biste organizaciji zdravstvenog osiguranja morali ostaviti slobodu da te usluge može ugovoriti sa svim zdravstvenim ustanovama koje mogu da ih pruže, i državnim i privatnim.
Umesto toga, kao što i sami priznajete, u predloženom planu razvoja zdravstvene zaštite vi to zdravstveno osiguranje koristite za finansiranje kapaciteta državnih zdravstvenih ustanova, a ne usluga koje pružaju.
Šta je onda ono što se naziva organizacijom obaveznog zdravstvenog osiguranja? Figurativno da se izrazim, protočni bojler za finansiranje postojećih kapaciteta državnih zdravstvenih ustanova. Pri tome ste privatnoj praksi uskratili pravo da pod istim uslovima može pružati zdravstvene usluge koje pokriva obavezno osiguranje.
Šta se onda dešava? Kao građanin koji plaća obavezni doprinos za zdravstveno osiguranje najčešće ne mogu da ostvarim to svoje pravo na uslugu u državnoj zdravstvenoj ustanovi, jer ono postoji samo na papiru, pa sam prinuđen da tu uslugu zatražim u privatnoj praksi i da je još jednom platim.
Da li bi se ovo pitanje na ovakav način postavljalo kada bi privatni zdravstveni sektor bio ravnomerno uključen u sistem zdravstvene službe i kada bi taj sektor imao mogućnost da sa obaveznim zdravstvenim osiguranjem zaključuje ugovore o pružanju zdravstvenih usluga osiguranicima pod istim uslovima kao i u državnim ustanovama, odnosno kada zdravstvene ustanove ne bi imale monopol u pružanju zdravstvenih usluga pod istim uslovima u obaveznom zdravstvenom osiguranju.
Zašto smo danas jedina zemlja u Evropi gde je pružanje usluga primarne zdravstvene zaštite isključivi monopol, i to odavno prevaziđenog oblika državnih domova zdravlja, dok u većini evropskih zemalja preko 80% usluga zdravstvene zaštite obezbeđuje privatna praksa? Zar ne bi uključivanje privatne prakse, sa svim raspoloživim resursima, i pružanje usluga primarne zdravstvene zaštite obavezno osiguranim građanima povećalo i dostupnost, i obim i kvalitet ovih usluga?
Zar ne bi veći broj lekara na ovaj način bio stimulisan, pa bi mogao da bude stalno zaposlen u privatnoj praksi, a ne da bude prinuđen da dodatno zarađuje u privatnoj praksi zato što je slabo plaćen u državnoj ustanovi? Zar i osnivači te privatne prakse ne bi bili motivisani da u stalni radni odnos angažuju više lekara, da proširuju svoje prostorne kapacitete i ulažu u opremanje?
Gde je u sadašnjem sistemu mogućnost izbora za obavezne osiguranike i druge građane, a o njoj govorite kao jednoj od razloga za donošenje predloženih mera, odnosno zakona? Kako će se ta mogućnost izbora povećati kada ona praktično i ne postoji?
Da li kao građanin koji je osiguran zdravstveno i plaća doprinose za zdravstveno osiguranje mogu da biram da li ću svoje pravo na usluge primarne zaštite ostvariti u državnom domu zdravlja ili u privatnoj praksi? Zašto nemam mogućnost da za svog izabranog lekara izaberem onog iz privatne prakse? Da li je to slobodan ili prinudan izbor?
Sve dok program ravnopravnog uključivanja privatnog sektora u sistem zdravstvene službe ne bude sistem koji će biti rešen i dok privatna praksa ne bude imala mogućnost da pod istim uslovima kao i državna ustanova pruži usluge obaveznim osiguranicima, ne može se na adekvatan način rešiti problem mogućnosti lekara da mogu ili ne mogu istovremeno da budu angažovani u državnoj i privatnoj praksi. Broj ovakvih primera je sijaset.
Postavio bih pitanje, zbog čega u Srbiji nema zakona o farmaceutskoj delatnosti, a znamo kakve anomalije baš takva delatnost ima i znamo kakve probleme stvara. Ako ne znate da napišete zakon, obratite se onome ko zna. U poslaničkom klubu LDP već postoji nacrt takvog zakona, urađen po najvišim evropskim standardima, sličan onim koje imaju zemlje EU. Pitajte nas ako ne umete sami da uradite posao za koji ste plaćeni.
Ne znam da li će mi vreme dozvoliti, ali pokušaću da se osvrnem i na Predlog odluke o Planu razvoja zdravstvene zaštite na području Republike Srbije. Pokušaću da shodno tome postavim i neka pitanja.
Odredbama člana 17. Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisana je obavezna sadržina plana razvoja zdravstvene zaštite. Prema ovim odredbama, plan razvoja, pored prioriteta u samoj zdravstvenoj zaštiti, ciljeva, mera i aktivnosti zdravstvene zaštite, morao bi da sadrži i pokazatelje za praćenje dostignuća u realizaciji ciljeva, nosioce mera i aktivnosti i rokove za ostvarivanje ciljeva zdravstvene zaštite. Tu su i kriterijumi za utvrđivanje mreža zdravstvenih ustanova u Republici Srbiji, tu su elementi za planiranje, usavršavanje zaposlenih u sistemu zdravstvene zaštite, kao i elementi za planiranje i izgradnju novih i restrukturiranje postojećih kapaciteta u pogledu prostora i opreme.
Šta od navedenog sadrži plan razvoja zdravstvene zaštite koji nam je predložen? On je nemušt, oskudan i iznad svega subjektivan prikaz aktuelnog stanja zdravstvene zaštite u RS, deklarativni i opšti ciljevi i prioriteti, sa nejasno i površno definisanim aktivnostima u realizaciji nekih od do sada usvojenih strategija, njihovih delova ili pojedinačnih programa iz oblasti zdravstvene zaštite, bez precizno definisanih nosilaca, rokova za njihovo sprovođenje i precizno definisanih pokazatelja za praćenje.
Po ovom pitanju, anomalija je sijaset i zbog toga bih na kraju svog uvodnog izlaganja rezimirao pitanja, a to je po meni pitanje svih pitanja. Da li Ministarstvo zdravlja ima odgovore na pitanja koja sam ovde postavio? Kada ćemo dobiti konkretne odgovore i hoće li država jednom učiniti ono što je nužno u zdravstvenoj zaštiti građana?
Očekujem od ministra odgovore na ta pitanja.
Poštovana gospođo predsednice, javio sam se za repliku, jer je u jednom apologetskom pristupu odbrane politike Ministarstva zdravlja moje ime pomenuto u negativnom kontekstu. Nema potrebe za izvinjavajućim govorima kojima će se braniti ministar zdravlja. Samim tim što je napravljeno faktičko vraćanje na neka rešenja od pre 2005. godine, ministar je rekao – ljudi, pogrešio sam. Ako neko kaže – pogrešio sam, nisam dobro radio, nema potrebe da se taj neko na takav način brani.
Poštovana gospođo predsedavajuća, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, neko je u prethodnoj diskusiji govorio da se ovde vladajuća većina proziva za ono za šta nije kriva i šta nije uradila, a ja ću vas kritikovati za ono što radite i za ono što je trebalo da uradite a niste.
Mi raspravljamo o rezoluciji koja sadrži osudu zločina nad pripadnicima srpskog naroda. Generalno, u toj rezoluciji nema mnogo spornog. Ne može da bude sporna osuda bilo kog zločina, tako da ovaj predlog rezolucije zadovoljava sve te kriterijume.
Šta je onda sporno, odnosno šta može da bude sporno? Najspornije su posledice serviranja ovakve rezolucije. Između ostalog, ona je prepuna opštih mesta koja daju odličan prostor za demagoške tirade. Uvažene kolege i koleginice iz vladajuće većine, vi bezličnošću dajete prostor da na srpskim nesrećama, kojima smo uglavnom sami kumovali, lamentira ko hoće i kako hoće. Zato ovde slušamo, između ostalog, i nacionalističke naricaljke.
Naravno, kada smo već kod pomenutog nacionalizma, nadovezaću se na ono što je rekao moj kolega Zoran Ostojić. Najopasniji su nacionalisti koji su ispali iz komunističkog šinjela. Nacionalisti koje je iznedrila građanska Srbija, oni su bili malo drugačiji, bili su najpre demokrate, onda Evropejci, a tek onda nacionalisti.
Postavlja se pitanje šta je još podložno kritici u vezi ove i ovakve rezolucije? Odgovor na pitanje šta radi ozbiljna država i šta treba da radi ozbiljna država. Nije dovoljno samo pisati rezolucije. Ako smo već prihvatili pravila igre koju je nametnula međunarodna zajednica, onda treba da igramo po tim pravilima igre.
Šta je država uradila da se na pravi i adekvatan način međunarodnim institucijama serviraju dokazi o zločinima nad pripadnicima srpskog naroda? Nije uradila ništa. Ako meni ne verujete, pitajte profesora Zdravkovića sa Medicinskog fakulteta u Nišu, inače, jednog od najboljih patologa u ovom delu Evrope. Pitajte kako je on insistirao da se pravi dokazi prezentiraju na adekvatan način i kako za to niko nije imao sluha, država je bila gluva, i Vlada Vojislava Koštunice, i ova sadašnja Vlada.
Kolegama koji su se pozivali i pozivaju se na patriotizam i koji tu patriotsku zastavu dižu jako visoko, pokušaću da dam jedan odgovor, pozvaću se na neke autoritete srpskog patriotizma, na Marka Miljanova i na vladiku Rada.
Marko Miljanov je govorio o čojstvu i junaštvu. Čojstvo je braniti drugoga od sebe. Onim što smo osudili zločine pripadnika našeg naroda nad pripadnicima drugih naroda pokazali smo šta je čojstvo. Sve ostale pitam da li su ovakve rezolucije junaštvo? Ili, kada vladika Rade kaže: "Ne bojim se od vražijeg kota, neka ga je ka na gori lista, već se bojim od zla domaćega", upravo imamo primer da domaće zlo, perući savest, još jednom suštinu zamenjuje demagogijom.
Shodno tome, imamo i šizofrenu situaciju – da nam se oni koji bi po definiciji trebalo da budu ekstremni Evropejci dave u epskom blatu kvazizaštite nacionalnih interesa, a potpredsednici Vlade, koja je izgubila suludi rat i kumanovskom kapitulacijom izgubila KiM, drže moralne pridike, prazne i demagoške. Hvala na pažnji.
Poštovani predsedavajući, uvažene koleginice i kolege, takođe se javljam po povredi Poslovnika. Za razliku od mog kolege Maraša, ne molim da priznate grešku, insistiram da priznate grešku. Želim da napomenem da je neophodno da se i u ovom parlamentu poštuju autoriteti. Inače, meni je posao tumačenje prava.
Nije povređen samo član 107, povređen je i član 96. i sijaset drugih članova, neću ih nabrajati. Poštovani gospodine predsedavajući, jedno je dobra praksa, a drugo je striktna primeni normi koje sadrži ovaj poslovnik, a norma u članu 96. je sasvim jasna.
Ako niste u Poslovniku odredili kada će šefovi poslaničkih grupa govoriti, to je problem onih koji su pisali i donosili takav poslovnik, ali taj poslovnik je donet, on postoji i mi smo dužni da postupamo po njemu.
Shodno tome, svako ko predsedava sednicom Narodne skupštine treba da zna da i predsedavajući može povrediti član 107, odnosno dostojanstvo Narodne skupštine, a treba i da se informiše koji je položaj potpredsednika, odnosno potpredsednice Narodne skupštine, a koji položaj šefa poslaničke grupe.
Flagrantno kršenje Poslovnika je flagrantno kršenje zakona, jer je Poslovnik izvor ustavnog prava. To je i protivustavno ponašanje. Zbog toga insistiram da se norme sadržane u ovom poslovniku poštuju, a da to važi prvenstveno za predsedavajućeg, a onda i za sve nas prisutne u ovoj sali. Zahvaljujem.
Poštovana predsedavajuća, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, mi smo danas istrošili skoro čitavo prepodne pokušavajući da ukažemo na flagrantno kršenje Poslovnika, na teror vladajuće većine i na njen flagrantni bezobrazluk. Sve to može da se svede u jednu rečenicu, a to je – izbegavanje predlagača ovog o čemu danas raspravljamo da prizna da je car go.
Nas su ovde ubeđivali da član 23. Poslovnika nije prekršen, da član 28. Zakona o Narodnoj skupštini nije prekršen, da je opozicija svesno opstruirala rad odbora, a sve su to notorne neistine i voleo bih da me neko ubedi da nisam u pravu.
Problem je u proporciji 9:8, odnosno 10:7. Vladajućoj većini proporcija koja zadovoljava član 23. ne odgovara. Njima odgovara odnos 10:7. Zbog toga je ovakva rasprava u Skupštini i ovako gubljenje vremena. Umesto da se usredsredimo na prave teme i prave stvari koje opterećuju ovu državu, bavimo se nečim što je kršenje Poslovnika, nečim što se zove Administrativni odbor, a sve zbog toga što vladajuća koalicija ne može unutar svojih redova da se dogovori i nađe adekvatno rešenje.
Naravno da je kršen član 23. i naravno da proporcija 9:8 zadovoljava i prvi i drugi stav ovog člana. Jer, drugi stav zahteva većinu u odborima koju ima skupštinska većina u samom parlamentu, a prvi član traži adekvatnu proporciju shodno zastupljenosti stranaka u Parlamentu. Proporcija 9:8 te uslove zadovoljava. To ne odgovara vladajućoj većini. Vladajuća većina zbog toga pribegava teroru, svesno kršeći Poslovnik. To je jedna od neistina koje su danas iznete.
Neistina je i da je opozicija svesno opstruirala skupštinske odbore. Naravno da to nije tačno. Samo Zakonodavni odbor je imao niz sednica (ja sam član tog odbora) zato što je LDP, kao partija opozicije, davao kvorum. To što ste vi, kolege iz vladajuće koalicije, nesposobni da u odborima u kojima imate većinu obezbedite kvorum, ne opravdava ovakve postupke s kakvim smo se danas susreli. Možete pogledati stenograme sa Zakonodavnog odbora, koji idu u prilog onome što sam rekao, odnosno opravdavaju činjenicu da sam sa svojim tvrdnjama apsolutno u pravu.
Iz svega ovoga što smo danas čuli mogao bih da dam jedan kraći rezime, koji se tiče mnogih poteza vlasti u našoj državi. Za to je blaga reč ''skrajnuta'', prava reč je ''ponižena''. Dakle, mnogim potezima vlasti u našoj državi ponižena je Narodna skupština. Da li mislite da je smisao parlamentarizma teror većine nad manjinom i prenebregavanje svih odlika parlamentarne tradicije, koju ova država i te kako ima?
Mogu da razumem bezobrazluk vladajuće većine u službi interesa. Nije moralno, ali je korisno. Ali zaista ne mogu da razumem poteze koji prkose logici. Danas smo se susreli sa takvim potezima. Hvala na pažnji.
Želim da iskoristim pravo na repliku, jer ove teze, koje su sada iznete, ne stoje. Jednostavno, pozvaću se ponovo na svoje prethodno izlaganje – prkose logici.
U ovom izlaganju nismo dobili odgovor zašto se šest meseci nije sastajao Administrativni odbor i još na mnoga pitanja. Dodao bih i to da član 23. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije sadrži imperativnu normu. Imperativna norma mora da se poštuje, inače se, u suprotnom, svesno krši Poslovnik. Tu se ne radi o mandatima i o broju mesta LDP-a u odborima, to nije tema. Tema je što zakulisnim radnjama vladajuća koalicija pokušava da nametne svoje interese.
Ponavljam još jednom, član 23. sadrži imperativnu pravnu normu. Ako se ona ne poštuje, to jeste flagrantno kršenje Poslovnika, to jeste flagrantno kršenje Zakona o Narodnoj skupštini. I, molim vas, nemojte se pravničkim neznanjem služiti da biste iskoristili mogućnosti koje vam pruža činjenica da ste vladajuća većina. Nemojte pravničko neznanje koristiti u političke svrhe.
Naravno da imperativne pravne norme treba da važe za sve, pa i za LDP. Mi se za to zalažemo i na tome insistiramo. Normu ovakvog sadržaja prethodni poslovnik nije sadržao. Ponavljam, insistiramo na tome da se imperativne pravne norme primenjuju kako je to predvideo Poslovnik. Sve ostalo je kršenje zakona.
Poštovana predsedavajuća, uvaženi predstavnici Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, podsetiću vas, kao ovlašćeni predstavnik poslaničkog kluba LDP, da smo mi iz LDP podržali reformu pravosuđa i da je ovaj izbor koji nam danas predstoji, u stvari, nekakav završetak reforme pravosuđa.
Zašto smo podržali reformu pravosuđa? Zato što je stanje u srpskom pravosuđu, po opštoj oceni, bilo katastrofalno. Ne radi se tu samo o novoj mreži sudova i o opštem izboru, tu se radi o mnogo čemu što je predstavljalo inertnost, korumpiranost i sve moguće anomalije koje pravosuđe može da ima.
Zato su odluke, koje nije trebalo da padaju, padale na Vrhovnom sudu. Zato smo se susretali sa smenama sudija koje su vodile sudske procese od ogromne važnosti. Zato smo se susretali sa političkim pritiscima. Zato smo u obrazloženju sudije Nate Mesarović prilikom suđenja ubicama premijera Đinđića imali tužnu opasku da se nije doprlo do političkih inspiratora tog ubistva. Zato smo imali krnje sudske procese i sve ono što sudsku vlast u jednoj državi opterećuje i što ne bi trebalo da bude atribut sudske vlasti.
Logično je bilo da za takvu sudsku vlast mora da se primeni oštra reforma i normalno je bilo takvu reformu podržati. Ali to ne znači da nemamo zamerke u odnosu na ono što su atributi reforme pravosuđa i u odnosu na ono kako je reforma urađena. Lično sam, i struka me upućuje na to jer sam po vokaciji profesor Pravnog fakulteta, postavio najpre sebi neka pitanja, a, naravno, ta pitanja smo i kroz medije i u ovom visokom domu zakonodavne vlasti postavljali i predstavnicima Vlade i kolegama i koleginicama narodnim poslanicama.
Zbog toga sam mislio da će ovde danas biti prisutni predstavnici Ministarstva pravde. Zbog toga što je to ministarstvo bilo jedan od nosilaca reforme u pravosuđu i zbog toga što predstavnici tog ministarstva treba da daju i odgovore na pitanja koja smo postavljali i koja ću ja danas, uglavnom, ponoviti.
Osvrnuću se na neke atribute reforme pravosuđa i neka pitanja na koja nismo dobili odgovor. Najpre bih pitao nosioce reforme pravosuđa – zbog čega su dozvolili da se u čitavom tom procesu jave nejasnoće, zbog čega su dozvolili da se prilikom opšteg izbora nosilaca sudske vlasti pojavljuje i reč ''reizbor''? Zbog čega je taj posao obavljen tako nevešto?
Reizbor postoji kada se nosioci nekih funkcija biraju ponovo na iste funkcije. Srbija je dobila potpuno novu mrežu sudova, potpuno novo ustrojstvo pravosuđa. Dakle, radi se o opštem izboru, a ne o reizboru. U štampi, u saopštenjima Evropske komisije, svugde gde ne bi trebalo, pojavljuje se reč ''reizbor''. Ta reč je opšteusvojena i tom rečju se manipuliše prilikom kritika reforme pravosuđa.
Zbog čega nosioci ove reforme nisu dali adekvatna objašnjenja i dovoljno dobre dokaze i razloge da se svima onima koji su kritikovali reformu pravosuđa da do znanja da se radi o opštem izboru, a ne o reizboru? Čak su sami nosioci reforme pravosuđa koristili reč ''reizbor''. To nije zbunilo samo nas u parlamentu, to je zbunjivalo štampu, ljude u pravosuđu, članove Evropske komisije, članove strukovnih evropskih udruženja sudija i tužilaca. I onda smo dobijali kritike na temu kako je reforma pravosuđa obavljena i na temu zašto je to tako urađeno.
Logično je pitanje da li su primedbe osnovane. Ako su osnovane, neko treba da ponese odgovornost zašto je to tako urađeno u Srbiji. Ako nisu osnovane, neko treba da ponese odgovornost zašto smo dozvolili da tako važna tela EU imaju tako iskrivljen stav. Ni na jedno od ovih pitanja nismo dobili odgovor. Naravno, po meni je to samo vrh ledenog brega onoga što se zove neveštost u sprovođenju reforme pravosuđa.
To je jedan od razloga, odnosno najozbiljniji razlog zbog čega smo želeli da danas ovde vidimo i predstavnike Ministarstva pravde. Njih, nažalost, ovde nema.
Dobra je stvar što će konačno, nadam se sutra, u Danu za glasanje, i Visoki savet sudstva biti kompletiran, te više neće odlučivati u krnjem sastavu. Ali je pravo pitanje zašto je do toga došlo. To je kritika ne kolegama ih Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca, to je kritika kolegama poslanicima vladajuće većine. Ako je imenovanje ovih tela već moralo da ima političke primese, onda je trebalo da se organizujete da to bude onako kako stoji u Ustavu i da, pored krnjeg Ustavnog suda, nemamo i krnji Visoki savet sudstva. Nismo dobili odgovor zbog čega se tako događalo.
Rezimiraću, naravno, još neka pitanja na koja smo želeli, a nismo dobili odgovor. U štampi se pojavljuju naslovi da će se prilikom popunjavanja slobodnih sudijskih mesta i izbora novih sudija voditi računa najpre o neizabranim sudijama. Ako se radi o opštem izboru, onda su svi kandidati jednaki. Zašto voditi računa o onima koji nisu ponovo izabrani? Ako se ne radi o opštem izboru, onda treba reći da se radi o reizboru, a onda dolazimo u stupicu da nešto što je opšti izbor nazivamo pogrešnim imenom. Ili je to možda ustupak i pranje ruku za sve ono loše što je ispod žita urađeno u reformi pravosuđa.
Mi u LDP smo imali ozbiljan problem, jer se nešto što je bilo nužno podržati nije odvijalo onako kako je trebalo da se odvija. Reformu pravosuđa podržali smo iz principijelnih i nužnih, a ne iz pragmatičnih razloga. Dešavalo nam se da iza onog što je nužnost provejava politički pragmatizam. I na ta pitanja nismo dobili odgovore. Voleo bih da u toku današnje rasprave na ta pitanja dobijemo odgovore.
Inače, što se predloženih kandidata za sudijsku funkciju tiče i što se tiče predloženih kandidata za vršenje funkcije zamenika tužioca, o tome ni ja lično, a ni moje kolege iz LDP, ne možemo da kažemo mnogo, jer o tim ljudima ne znamo praktično ništa. Jedino možemo da kažemo da verujemo da su Visoki savet sudstva i Državno veće tužilaca obavili posao na najčasniji mogući način i da će Narodna skupština ovih dana birati najbolje. Ostatak svog vremena ostavio bih za završnu reč. Hvala na pažnji.