Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Bojan Đurić

Bojan Đurić

Liberalno demokratska partija

Govori

Da li to znači ovo što ste sada izgovorili, da postoji mogućnost da čak i ako izbori budu redovni, da kažemo, 6. maja 2011. godine, izvinjavam se, 2012. godine, da se opet neće, hvala vam potpredsednice što poštujete to pravilo da nema direktne komunikacije,  o Đurđevdanu, možda je tako najlakše da govorimo.
Dakle, da li postoji opasnost da i tada bude primenjen stari zakon, odnosno stari birački spiskovi? Jer to onda podrazumeva da ćemo u međuvremenu još jednom da menjamo zakon? Ne znam koliko je to moguće u situaciji raspuštanja Narodne skupštine. Ne znam da li je moguće i autentično tumačenje o kojem govorite. To su vrlo, na prvi pogled, tehničke stvari, ali mogu toliko da opterete izborni proces, da i budući rezultati izbora budu opterećeni tim sumnjama. Samo zbog toga pitam, nisam hteo da zloupotrebljavam vreme.
Izvinjavam se u grešci u datumu. Znate, to mi je navika, pošto ovde toliko često imamo, a evo i na ovoj sednici sada imamo zakon koji kaže – broj 2011. menja se brojem 2012. pa i ja ponekad pogrešim.
Poštovana potpredsednice, dame i gospodo narodni poslanici, u ime LDP postaviću dva pitanja, a oba se tiču aktuelnih događaja, bez ikakve namere da ovu situaciju, ili ovu poziciju koristimo za bilo kakvu politizaciju.
Mislim da Vlada Srbije, a pre svega MUP i Ministarstvo prosvete i Ministarstvo zdravlja danas u toku dana moraju da nam daju potpuno nedvosmislene odgovore oko okolnosti i svih posledica koje su pratile jučerašnji događaj u Jagodini.
U javnosti su se pojavile potpuno oprečne informacije o svedočenja gradonačelnika Jagodine Dragana Markovića Palme, svedočenja dece, vrlo konfuznih izjava koje su dolazile iz Zdravstvenog centra u Jagodini i konačno, učiteljica, nastavnog osoblja koje je bilo prisutno u javnosti. Postoje vrlo različite informacije o tome da se radi o praktično papirnim reklamama koje su uokvirene letvicama, kako svedoče neke učiteljice, očigledno u strahu od atmosfere koja vlada u Jagodini, do svedočenja dece da je zapravo reč o teškim metalnim reklamama i o situaciji kada su njihovi životi bili ugroženi.
Mi ćemo drugom prilikom i na drugom mestu raspravljati o tome da li se ovde radi o političkoj zloupotrebi, da li su za potrebe političke promocije i političke kampanje korišćeni državni resursi, ali ono što je ključno u ovom trenutku je da se pruže konkretni odgovori na to kakve su sve okolnosti pratile ovaj događaj i kave su njegove medicinske, psihičke i sve druge posledice.
Drugo pitanje tiče se jedne teme koja je ovde otvorena pre nekoliko dana, protekle nedelje u raspravi o budžetu, a onda je, nažalost, kao i mnoge druge važne teme otišla na marginu potisnuta i manje-više estradnim događajima koji u poslednje vreme obeležavaju politiku u Srbiji. Radi se o pitanju – koliki su dugovi poslodavaca Republičkom fondu PIO? Gospodin Čolaković je nešto o tome govorio prošle nedelje. U međuvremenu su se pojavili manje-više zvanični podaci koji govore da je dug svih poslodavaca u ovoj zemlji prema PIO fondu, zbog kog je on praktično u stanju latentne nelikvidnosti, oko 230 milijardi dinara, dakle dve milijarde i 300 miliona evra i paralelno sa tim da je praktično 90% dugova, odnosno 90% dužnika neredovnih platiša doprinosa za svoje radnike vezan za ono što zovemo državni sektor, dakle, javna preduzeća, preduzeća u državnom vlasništvu i ostatak društvenih preduzeća.
Ovo su velike cifre za sve građane da bi pre svega oni mogli da shvate razmere tih dugova. Radi se o iznosu koji je dovoljan za šestomesečnu isplatu svih penzija u ovoj državi ili jednak iznosu koji ćete danas kroz usvajanje rebalansa budžeta praktično iz budžeta dati tom fondu koji se nalazi u teškoj situaciji.
Ono što je moje direktno pitanje i ono što tražim od premijera i od Vlade ove zemlje i od rukovodstva Fonda PIO je da mi se dostavi lista 50 najvećih dužnika koji u ovom trenutku duguju najveće iznose Republičkom fondu PIO, kako bismo imali kompletnu sliku o tome gde je suština dugova, odnosno nelikvidnosti koje postoje u Fondu PIO, zbog čega toliko izdašna mora da bude subvencija državnog budžeta i da konačno razjasnimo tu priču da li je problem Srbije privatizacija i zli kapitalizam ili je centar nelikvidnosti, centar problema vezan za gigantski javni servis, za partijski vođena javna preduzeća.
Onda će nam i mnogi drugi odgovori u našem ekonomskom i političkom životu biti jasniji i ta ideja apsolutno partijskog upravljanja javnim resursima, odnosno javnim sektorom i činjenica da danas ili za nekoliko dana gas u ovoj zemlji poskupljuje za 10 ili 15%, dok se kompaniji koja je monopolista na tom tržištu sve vreme daju izdašne državne subvencije ili makar izdašne garancije za kredite za tekuću likvidnost koju uzima. Dakle, lista najvećih dužnika i struktura dugova koji postoje u ovom trenutku prema PIO fondu i jasan odgovor na pitanje kakve će mere biti preduzete prema onima koji svoje obaveze ne izvršavaju.
Najava premijera da će biti data preporuka, odnosno da će se ići u pravcu izmene zakona svakako nije dovoljna. To ljudima koji nemaju povezan staž ili imaju ogromne probleme prilikom odlaska u penziju ni na koji način neće pomoći, bez obzira da li će neko i u kom trenutku završiti u krivičnom postupku ili eventualno zatvoru. Hvala.
Poštovana potpredsednice, dame i gospodo narodni poslanici, ja takođe na početku moram da iskoristim priliku i da čestitam gospodinu Mariću na svim onim velikim stvarima i velikim akcijama koje je izveo u teškim okolnostima i drago mi je da vas jednom vidimo i preko dana u odelu u Skupštini i da to činimo što više, a što ređe na onim mestima gde su opasnosti od nekih stihija itd.
Nažalost, na ovom mestu moramo da završimo sa pohvalama, pre svega zbog toga što ova dva dokumenta koja su na početku rasprave ove nove sednice, a pre svega ova nacionalna strategija o zaštiti i spasavanju u vanrednim situacijama i mislim da ne ispunjava one ključne elemente ili kriterijume koje bi morao da ima sam tekst nacionalne strategije, nego način na koji se on ovde prezentuje i uopšte teme koje mora da obuhvati da bi odgovorio na zahteve koji se postavljaju pred tako jedan važan dokument.
Ja kao i neke kolege pre mene, teško mogu da shvatim situaciju da mi danas imamo raspravu o nacionalnoj strategiji i zaštiti i spasavanju u vanrednim situacijama, a da se praktično ni jednom rečju ne pomene važan događaj koji se odigrao juče u Nišu. To je praktično ključni ili centralni, ili makar najviše u medijima oglašavan i reklamirani centar, prostor gde su stacionirane trupe, odnosno snage, jedinice, sva ona oprema koja treba da pomogne u vanrednim situacijama kada su u pitanju gašenja i saniranja posledica požara kojih je najviše u ovom predelu ekoloških ili drugih vrsta katastrofa i nepogoda koje ste naveli u ovom dokumentu.
Mislim da to nije dobro, iako su moji motivi za ovakvu intervenciju potpuno različiti od onih koje je imao narodni poslanik Božidar Delić. On jeste ponosan i njemu smeta što Rusija i saradnja sa Ruskom Federacijom nije izričitije pomenuta. Meni to takođe smeta, ne zato što mislim da nešto krijete, već zato što mislim da nije normalno da ulazi u tako važan projekat, jer sve vreme u javnosti postoje vrlo ozbiljne špekulacije i sumnje da se ne radi o onom objektu kako postoji i zvanična tabla na njemu, nego da se sve vreme implicitno podrazumeva da je to neka vrsta šire baze ili nade da će tu jednog dana postojati neka vrsta vojne baze.
Te špekulacije nisu same po sebi štetne i uvek je dobro da se u društvu ili u državne insitucije, da se o tome priča. Naš problem je što se o tome ne razgovara, što ministar Šojgu koji je vrlo često u našoj zemlji poslednjih nekoliko godina, mnogo otvoreniji i jasnije govori o tome, nego što to govore naši zvaničnici.
Kada ministar spoljnih poslova, možda je to pregruba reč, ali mislim da je bio pregrub i neozbiljan, mislim na ministra Jeremića kada je govorio o toj bazi, kada na nivou vica pomene tu svoju opasku da na teritoriji naše države već postoje vojne baze, onda mislim da je dužnost drugih institucija u ovoj zemlji da reaguju.
Onaj deo javnosti koji još uvek vidi mogućnost Srbije kao neke vrste zone uticaja gde će biti stacionirane različite vrste bezbednosnih trupa, vide u tome svoju šansu ili vide neku vrstu odgovora na situaciju da se na teritoriji KiM, pretpostavljam da je na taj deo teritorije mislio gospodin Jeremić, nalaze međunarodne trupe, koje nisu neprijatelji ove zemlje i ovog naroda.
Uostalom, mislim da baš u ovim trenucima ili u ovim danima, da sudbina ljudi na KiM, sudbina naroda umnogome zavisi od ponašanja tih jedinica i tih trupa i mislim da nije ni politički ni nacionalni najodgovornije da na taj način državni zvaničnici govore o njima, bez obzira da li u tome vide kratkoročnu ili dugoročnu priliku za sopstvenu promociju, nekada i vrlo otvoreno, suprotno od onoga što je zvanična politika ove zemlje.
Kada je u pitanju prostor Kosova, postoji još nekoliko problema, taj problem postoji svuda oko nas i on se vidi, odnosno posledice njegovog ne rešavanja se vide u svakom dokumentu koji ovaj parlament usvaja, pa čak i u ovom predlogu nacionalne strategije, od najbanalnijih stvari, da vi na jednom mestu kažete kolika je teritorija ove države i koliki je broj stanovnika ove države, pozivajući se na popis iz 2002. godine, a da ste sačekali još nekoliko nedelja, mogli ste da iskoristite rezultate ovog upravo završenog popisa. Svako od nas zna da to nije ukupna površina ili teritorija na kojoj MUP Srbije, generalno čitav sistem zaštite i spasavanja u vanrednim situacijama, može da interveniše, na koje može da utiče ili koje može da kontroliše.
Sa druge strane, kada se govori o saradnji u regionu ili saradnji sa drugim sličnim službama, čitavim spektrom organizacija, jedinica koje su zadužene ili organa za postupanje u vanrednim situacijama, nema nikakve odrednice o nekoj vrsti saradnje prema onom delu teritorije, da iskoristim Vladinu formulaciju, koja je pod upravom međunarodnih snaga.
Mislim da je to dosta važno pitanje i da najveći deo, ili da veliki deo vanrednih situacija upravo može da nastane ili na toj teritoriji ili na onom delu teritorije uže Srbije, Republike Srbije koja gravitira na tom području i koje se sa njime graniči.
Generalno, da parafraziram ono što je predsednik Republike sinoć ispravno primetio, mislim da je rekao da vanredno stanje nikada ništa dobro nije donelo. Mislim da je bio neprecizan, jer postoje situacije u našoj nedavnoj prošlosti, 2003. godine kada je pametno sprovođenje vanrednog stanja donelo mnoge dobre stvari i mislim da je predsednik mislio na situaciju, na vanredne situacije i na neku vrstu haosa uznemirenosti drugih pojava u društvu koje dovode do uznemirenja građana. Mislim da je to najveći problem u ovoj zemlji, u ovom trenutku, a to je što sa jedne strane ne osećaju da država i njene institucije dovoljno brinu o njima, a sa druge strane taj osećaj, da praktično 20 godina žive u vanrednom stanju ili vanrednoj situaciji.
Vi ste iz razumljivih razloga, ali i odgovornost na ministrima koji ovde predstavljaju zakon i generalno na Vladi da to isprave, vrlo malo govorili o političkim uslovima i političkim rizicima koji vrlo često određuju i kvalitet i brzinu i uspešnost intervencije države i njenih institucija u mnogim vanrednim situacijama.
Od onog jučerašnjeg incidenta ili događaja u Jagodini koji na svu sreću nije bio tako masovan, pa ne može da uđe u domen vanredne situacije u smislu relevantnosti za ovu strategiju, ali njegove posledice na uznemirenost građana, na pitanje kako se ponašaju državni organi ili u kakve se sve potencijalne opasnosti se dovode deca u ovoj zemlji, mnogo je značajnije od ovog papira koji je napisan na kvalitetan ili na manje kvalitetan način, koji ćemo danas usvojiti. To možete da vidite na kraju ovog dana. videćete i broj komentara u srpskim medijima i videćete u tajmingu televizijskih dnevnika i vesti kakav će biti raspored tema.
Bez obzira da li imamo ili da li imate u vladajućoj koaliciji političke probleme da neke od tih grešaka priznate ili da neke od slabosti sistema priznate. Mislim da to morate da učinite u ovom trenutku.
Mi smo zemlja koja je najpre deset godina bila u stanju praktično konstantnog rata najpre u svom neposrednom okruženju, a konačno 1999. godine i na svojoj teritoriji. Zemlja koja je u periodu od 2003 – 2004. godine do danas prošla kroz užasno traumatične situacije kakve su i ubistvo premijera i vanredno stanje. Nakon toga i situacija koja se dešavala na Kosovu početkom 2004. godine. Konačno, situacija 2007, 2008, 2009. godine kada je svako malo ne samo na ulicama Beograda, nego na ulicama mnogih mesta i gradova u Srbiji praktično vladala neka vrsta vanrednih situacija koje su sa tehničkog, policijskog, državnog aspekta rešavana na manje više uspešan ili relativno bezbolan način, ali koje su ostavile vrlo ozbiljne posledice i vrlo realnu opasnost da se to u nekom sledećem trenutku rizika ponovi.
Konačno, mislim da jedna ovakva strategija mora da obuhvata i onaj set rešenja ili odluka i države i drugih društvenih institucija. Namerno insistiram na tom opisu koja bi recimo definisala šta mora da se dogodi ili da se uradi u situaciji najave parade ponosa ili bilo kog drugog sličnog događaja visokog rizika.
Mi ćemo, ako se ne varam, sutra imati još jedan skup u Beogradu gde jedna društvena grupa ili organizacije koje imaju nameru da predstavljaju tu društvenu grupu pred državnim institucijama prosto žele da ukažu na svoj položaj odnosno na situaciju da se osećaju nesigurno. I ova strategija i način na koji se ona prezentuje u javnosti prosto mora da da odgovor na ta pitanja.
Konačno, jedno od poslednjih pitanja o kojima želim da govorim je pitanje solidarnosti između zajednica društava ili država u teškim kriznim vanrednim situacijama.
Mislim da je i u ovom dokumentu bilo prostora da se govori o tome da li je za Srbiju održiv dalji koncept ovakve neutralnosti kakva je sada na snazi, odnosno kako je sada proglašeno. Imamo generalni problem sa čitavim nizom dokumenata i politika i strategija koje usvajamo u ovoj oblasti. Devedeset – devedeset pet posto ovog dokumenta, gospodine Markoviću, se zasniva na evropskim standardima, na vrlo ozbiljnoj i tesnoj saradnji sa zapadnim partnerima, manje više na onim standardima koji su danas karakteristični ne samo za EU nego i za zemlje NATO prostora.
Pošto kod nas još uvek postoji to iščašeno gledište da je NATO pre svega ili isključivo vojna alijansa a ne i alijansa ili savez država vojno-politički koji treba da interveniše i u vanrednim situacijama i u ovakvim trenucima, trenucima rizika, onda mislim da po nekoj inerciji u svim dokumentima izbegavate raspravu o temi za koju verujete da je u javnosti nepopularna ili za temu koja može da izazove polarizaciju javnosti.
Bez obzira što je to u neku ruku tačno, mislim da nećemo imati dobru strategiju, nećemo moći da postupamo u ovim situacijama na kontinuirano dobar način ako izbegnemo taj važan segment. Da bi država, i našoj državi je potrebna pomoć u kriznim situacijama, na to mogla da računa onda valjda mora da pruži takvu vrstu pomoći i drugim državama koje su ugrožene i tu ne mislim samo na naše susede, nego i na svaki drugi narod ili svako drugo društvo, državu, koji su u nekom trenutku ugroženi.
U okviru onih kapaciteta koje imate pokušavamo to da uradimo u svakoj situaciji, ali mislim da bi za ovu zemlju bila i vrlo jasna politička poruka da smo spremni da učestvujemo na međunarodno solidaran način i u akcijama koje se tiču prevencije, sprečavanja i kažnjavanja terorizma i u svim drugim akcijama koje su vezane za izbegavanje ili saniranje posledica teških vanrednih situacija, elementarnih nepogoda itd. Inače, gubimo efikasnost. U ovoj zemlji gradimo autoput pet ili 10 puta duže nego što rade neke druge zemlje. Isto tako saniramo posledice, recimo, NATO bombardovanja mnogo duže nego što su radile neke zemlje koje su imale i teže posledice posle oružanih sukoba.
Na situacije za koje neću da kažem banalne, to bi bila pregruba reč, ali su po svom intenzitetu manje nego što su recimo bile slične katastrofe u drugim zemljama, naša reakcija je mnogo sporija.
Gospodin Marković ima ogroman angažman i svaka čast na tome, oko posledica zemljotresa u Kraljevu, ali da se ne daj Bože u isto vreme ili u slično vreme desilo nekoliko takvih tragedija u različitim delovima ove zemlje, gospodine Markoviću, sami ili sa nekoliko saradnika na manje više incidentnoj osnovi ne biste mogli da rešavate sve te probleme ili da budete na svim tim mestima, kao što ni ta tekuća budžetska rezerva iz koje je izdvojen novac svakako ne bi bila dovoljna da pokrije sve one sanacije.
Bio sam potpuno šokiran kada sam pre 15-ak dana video da u Valjevu koje je imalo velike probleme sa zemljotresima, ima već 12 ili 13 godina, ako se dobro sećam, i dan danas postoji praktično agencija koja se zove ili preduzeće, ne znam kako to da nazovem, Direkcija za zemljotres grada Valjeva. To znači da nisu sanirane sve posledice tog nesrećnog događaja, iako je sanacija tih posledica bila praktično tema manje više svake kampanje od tada, od onih bizarnih zloupotreba koje su se dešavale kada se sam događaj desio u nekom drugom vremenu ili pod nekim drugim političkim režimom, ali i kasnije praktično u svakom trenutku kada je trebalo prikupiti neku vrstu političkog poena ili poslati poruku ljudima da će konačno sve biti u redu. To zapravo pokazuje da ne postoji uobličen sistem koji brzo i efikasno može da reaguje u svakoj situaciji.
Sjajna je bila ta ideja koja je najavljena u jednom trenutku, uvođenje jedinstvenog broja za ove situacije na koji građani mogu da se obrate itd, ali kada to uvođenje traje suviše dugo i kada suviše često slušamo tu najavu, onda ona nekako prerasta u sopstvenu suprotnost. Mislim da im kod građana pada entuzijazam i neki osećaj sigurnosti zbog činjenice da će država takvu praksu konačno uvesti.
Ako pogledamo ove podatke koje smo naveli, koji pokazuju broj događaja koji imaju ove elemente nesreća ili prirodnih katastrofa, on je značajno uvećan u 2009. godini, nego recimo kada je reč o periodu od 2001. ili 2002. godine. Istovremeno, oni podaci koji prikazuju spremnost državnih organa, popunjenost MUP, nisu dovoljno dobri odnosno svakako nisu optimisti i zbog toga mislim da je ovo jedna manje više sumarna rečenica. na kraju, da će se za sprovođenjem ove strategije obezbeđivati novac u budžetu Republike Srbije, prosto nije dovoljna. Ona ne znači ništa i ona ispunjava onaj minimalni kriterijum da ovo prođe pored Ministarstva finansija i da ne bude procenjeno kao nešto što ugrožava danas svečano usvojeni rebalans budžeta, ali će se već sutra, vi to odlično znate, kada morate da nabavite opremu za svoju jedinicu ili da intervenišete negde na terenu imati problem, uz nadu da neće i ti delovi MUP vrlo brzo najaviti neku vrstu protesta, obustave rada itd. To u mnogome devalvira napore koji postoje i manje više ispravne opise ili tehničke prikaze onih rizika koji stoje pred Srbijom.
Da ne govorim o tome da je možda, ako govorim o samom kvalitetu teksta, premalo pažnje posvećeno onim posledicama, mada nije namena ovog dokumenta da govori o uzrocima, razlozima, razmerama, moguće opasnosti od terorističkog napada, ali i o posledicama čije saniranje svakako spada u ovu oblast. Meni je to malo čudno. Vidim da je direktor BIA na svečanosti značajan deo svog izlaganja ili uspeha BIA posvetio upravo tim pretnjama sa kojima se BIA suočava ili naša država ili naše društvo generalno suočavaju.
Namera LDP u razmatranju pre svega ove strategije nije opoziciona, možda je preterano da se za političku stranku kaže da je njena namera plemenita, ali naš je interes bio da u budućnosti izbegnemo rizične situacije i da izbegnemo svaku vrstu nepotrebne spekulacije oko toga da li građani ove zemlje za novac koji izdvajaju na ime poreza mogu da računaju na mir, bezbednost, sigurnost i brzu intervenciju državnih organa u kriznim situacijama i da li se sve neće završiti za ona neizbežna slikanja za koja verujem da nisu prijatna, ali neposredno nakon događaja ili nakon nesreća, a da nakon toga ljudi ostanu prepušteni sami sebi.
U zemlji koja je na ovaj način siromašna nije lako ni voditi ovakvu vrstu politike ili voditi ove sektore, ali makar ono što možemo da ponudimo građanima je neka vrsta odgovornosti, odnosno spremnosti da često i rizikujući neku vrstu popularnosti donesemo odluke koje su neophodne za ovu zemlju i neophodne za njenu budućnost, pa ako to važi za politiku prema Kosovu ili politiku prema EU, onda to važi za sve one organizacije ili integrativne procese koji mogu da nam pomognu da živimo mirnije, bezbednije, sigurnije i da konačno izađemo iz tog haosa koji nas prati već 20 godina. Zbog toga mislim da u ovom dokumentu mora da se nađe prostor za razmatranje svih onih prednosti koje bi ova zemlja ostvarila ako bi donela odluku o početku integracije u NATO savez. Hvala.
Poštovani potpredsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, za razliku od gospodina Obradovića, meni nije tako čudno da smo prvo juče imali odlaganje sednice za danas, a da gospodin Mrkonjić nije osetio nikakvu potrebu da kaže bilo kakvo obrazloženje o ova četiri zakona. Zapravo, preuzimanja duga u ime različitih korisnika budžeta od oko 200 miliona evra. To nije iznenađenje zbog toga što je nemoguće bilo šta reći ili bilo šta odgovorno reći o garanciji koju dajemo na 80 miliona evra "Kolubari", a ne progovoriti ni jednu reč o skandalu koji trese "Kolubaru" već godinu dana i o skandalu koji trese Srbiju već nekoliko nedelja.
Zbog čega bi poreski obveznici u Srbiji garantovali, a na kraju i platili kredit od 80 miliona evra plus kamata na nekoliko godina, a da u međuvremenu nemaju garancije da se i dalje u "Kolubari" neće iznajmljivati oprema ili mehanizacija po dosadašnjim uslovima, da na taj način neće iz te kompanije izlaziti nekoliko desetina miliona evra godišnje.
Kada se gospodin Čolaković pita zbog čega postoje firme u Srbiji koje duguju 2.300.000.000 evra penzionom fondu, onda jedan od odgovora treba da potraži i u javnim preduzećima i u privrednom društvu "Kolubara" ili u EPS, čija je ona članica. Odgovor može da potraži i kod gospodina Mrkonjića i kod bilo kog ministra koji ovde povremeno dolazi da obrazlaže zakon, a možete već sutra to da pitate i gospodina Cvetkovića ako oseti potrebu da konačno dođe u parlament i nešto konkretno kaže o budžetu posle onih globalnih cifara i najave ostavljanja novca za crne dane o kojima je govorio pre dva dana.
Za prosečnog građanina Srbije jedino logično pitanje nakon svega što je video o "Kolubari", nakon svega šta se dešavalo u "Kolubari", a zbog čega dajemo ovu garanciju za megabager, pa verovatno postoji već ideja da se i ta mehanizacija iznajmljuje od takozvanih privatnika.
Znate šta, postoji još jedna čudna stvar. Poslanik ove skupštine je direktor te kompanije, direktor tog privrednog društva. Gospodin Ćeran, koliko vidim, danas nije ovde. Možda bi bilo korisnije da od njega čujemo nekoliko reči opravdanja za ovu vrstu garancije tehničkih, ekonomskih, finansijskih, nego što to očekujemo od gospodina Mrkonjića.
Ovde vidim spisak prijavljenih govornika. Ne samo da njega nema gospodina Ćerana, nego nema nikog ni iz ovih umerenih evropskih redova, za razliku od nas, koji smo valjda evrofanatici, kako je, čini mi se, misleći na nas malo pre pokušala da nas nazove gospođa Kolundžija.
Moramo da uđemo u neke sitnije detalje ovog ugovora. Znate šta, 80 miliona evra je iznos kredita odnosno garancije. Tu je i dva miliona evra konsultantskih usluga i 800 hiljada evra jednokratne provizije. Pa, samo ti iznosi bi bili dovoljni da se reši nekoliko ozbiljnih problema u ovoj zemlji, pa i da se hiljadu puta nadoknadi taj strašni gubitak od 500 evra, 50 hiljada dinara zbog nepotrebnog zasedanja SO Knjaževac, kako sam malopre shvatio, na šta se bunio gospodin Ranđelović u ovoj poplavi opozicionih govora poslednjih dana iz redova poslanika vladajuće koalicije.
Ova druga garancija od 20 miliona evra za naselje "Četvrti jul", odnosno za pripremu gradilišta i opremanja gradilišta, pripremu građevinskih radova je još skandaloznija. Tu se tek ne zna kolika će zapravo biti kamata. Mi paralelno dajemo garanciju socijalnog stanovanja i za izgradnju ovih stanova koji su, makar prema tvrdnjama ministra Dulića, praktično takođe socijalni stanovi, odnosno oni se, po njegovim najavama, prodaju na tržištu tako da građani sa prosečnim primanjima mogu da kupe stan preko te vrste stambene izgradnje, odnosno preko te vrste kredita.
Drugi je problem što je praktično većina građana, svi oni koji imaju prosečnu platu, u socijalnoj kategoriji, u kategoriji socijalnih potreba. Mislim da treba objediniti ta dva kredita i na taj način ih ovde razmatrati.
Drugo, ne razumem, ministar Dulić neprestano govori o tome kako gradilišta samo niču po Srbiji. Tu pozitivnu praksu je usvojio od vas. Vi uprkos svim manama i svim primedbama koje na vas imamo i završite po neko gradilište. Nisam siguran da gospodin Dulić radi istim tempom. Ne mislim da je ni poseban problem ni poseban kvalitet u vama. Niste vi napravili od ove zemlje u poslednje dve, tri godine onu atmosferu u kojoj ste bili vrlo uspešni, kako sami tvrdite, 1999. ili 2000. godine, za to je, pre svega, odgovorna ona stranka koja vodi ovu vladajuću koaliciju i predsednik Republike, dakle DS, kada je od ove zemlje napravljena nova kampanja navrat nanos obnove zemlje, onda je i logično da ste vi u njoj najuspešniji, prosto imate najviše iskustva, mada vidim da na tim svečanim otvaranjima da je povremeno čak i vama neprijatno od tih ideja, da će se i turistička ponuda u Srbiji procvetati tako što će lađe sa učenicima prolaziti ispod mosta kod Beške, deset puta jeftinijeg od ovog mosta u Beogradu.
Govorimo o energetici danas i o građevinskoj industriji, odnosno stambenoj izgradnji. Znate šta, nije baš normalno da imamo obrazloženje zahteva za garanciju od 80 miliona evra, a da u njemu nema ni jedne reči o tome kakvo je stanje građevinske industrije ili kakvo je stanje građevinske operative, kako se često kaže. Da li je tačno da je u poslednje dve, dve i po godine, umesto 120 hiljada radnika u građevinskoj industriji, koliko smo imali na početku, taj broj spao na cifru između 70 i 80 hiljada. To nije pitanje elementarne nepogode, kako smo govorili pre nekoliko dana, to je pitanje loših zakonskih predloga i zakonskih tekstova koji su ovde, takođe, u manje-više sličnoj tišini sa strane vladajuće koalicije i sa strane ministara usvajani. Pre dve i po godine smo vam rekli da će Zakon o planiranju i izgradnji uništiti građevinsku industriju, da je to prevelika cena za populizam koji je u tom trenutku bio popularan uz pozivanje da tajkuni imaju mnogo pa će sada morati deo da vrate kroz tu konverziju. Ništa se na kraju nije desilo, osim što je urušena građevinska industrija, a svi projekti zaustavljeni. Onda ste pre godinu i po dana došli sa direktno koruptivnim Predlogom zakona o pomoći građevinskoj industriji u uslovima ekonomske krize i, između ostalog, ova garancija, ovaj novac od 20 miliona evra plus kamate koje danas dajemo je posledica tog zakona.
Čak i one kompanije koje ste naterali da uđu u taj posao rade praktično na kredit, praktično oni danas finansiraju državu i njene dugove. Država se tek danas, po hitnom postupku za zakon koji će stupiti odmah na snagu, zadužuje za 20 miliona evra kod domaće banke da bi mogla da isplati makar one minimalne obaveze, odnosno one obaveze koje su do sada proistekle i koje su faktički pokrile one retke kompanije koje još uvek nisu toliko uništene, pa i mogu da počnu izvođenje nekog posla.
Tako je stvar funkcionisala i 1999. godine i 2000. godine, pa su se dugovi plaćali 2001, 2002, 2003. godine.
A pro po nadahnute diskusije gospodina Radenkovića od pre nekoliko dana, da nijedna Vlada u prethodnih 11 godina nije imala ovakvu krizu i ovakvu situaciju, pa nije ni imala takve izazove, imala je Vlada pre 11 godina, suočila se sa mnogo katastrofalnijom situacijom u zemlji.
Što se tiče kamata, vrlo je jasno da Srbija sa ovakvim performansama ne može da servisira te kamate, ali to i nije ambicija predlagača ovih zakona. Kod svakog zakona je grejs perioda od 12 ili 18 meseci ili dve godine i jasno je da se teret vraćanja ovog kredita prebacuje građanima za godinu ili dve, odnosno sledećoj Vladi koja će morati da nađe novac za vraćanje tih kredita.
Iako izgleda da je ovaj kredit za "Kolubaru" veoma povoljan, šestomesečni euribor plus 1% marže, što bi, recimo, po današnjim ciframa bilo oko 2,8% ukupne kamate, za Srbiju je čak i to mnogo zbog toga što je to mnogo više od projektovanog rasta BDP u ovoj godini, a praktično i u sledećoj godini.
Da ne govorim o tome da Srbija ima vrlo problematične statistike, pa mi nikada zapravo i nemamo realan podatak koliki je naš "dži-di-pi" i koliko on raste, to se manje-više zasniva na procenama, obično sa šest meseci zakašnjenja, odnosno sredinom naredne godine shvatimo da je čak i u odnosu na konzervativnu projekciju rasta "dži-di-pija", kako kaže premijer Cvetković, realan rast mnogo manji i da je uglavnom u onim sektorima privrede koja je ili privatizovana ili gde privatni sektor uspeva nekako da funkcioniše. Pad proizvodnje i ogromni gubici su vezani isključivo za javni sektor, državni sektor, ono što još uvek pokušavate da očuvate, uprkos neminovnom točku istorije, kao društvenu svojinu, odnosno društveni sektor.
Zbog ovakve situacije ili ovakve tišine koja vlada juče i danas, morali smo i ovaj dan, odnosno onaj deo koji je vezan za poslanička pitanja da počnemo na ovaj način. Nije ovo pitanje evrofanatizma i evroskepticizma. I mi smo, kao i gospođa Kolundžija, i juče i jutros pogledali sve medije i u njima ima mnogo fanatizma u tim izjavama, ali antievropskog. I to ne sa strane političkih stranaka ili političkih lidera od kojih se to očekuje. Ta ideja da će se jučerašnji protest SRS predstaviti kao jedino suštinsko suprotstavljanje EU prosto ne funkcioniše. Evropska komisija i evropski zvaničnici su u nekoliko navrata u proteklim nedeljama vrlo oštro kritikovali zapaljivu retoriku koja dolazi iz Srbije u pogledu severa Kosova i u pogledu evropskih integracija. Evropski zvaničnici nisu mislili na opozicione prvake i opozicione poslanike. Mislili su na predsednika vaše stranke, gospodine Mrkonjiću, na prvog potpredsednika Vlade i ministra unutrašnjih poslova Ivicu Dačića, mislili su na potpredsednika Vlade za evropske integracije Božidara Đelića, koji je jutros ponovo uspeo da da izjavu kako postoji deo međunarodne zajednice i neke zemlje koje su svim snagama želele da gurnu Srbiju u evropski ćorsokak, ali u tome nismo uspeli. Koliko je to glupa i kratkovida izjava govori to da će te iste zemlje koje danas optužuje gospodin Đelić za mesec i po dana odlučivati o kandidaturi Srbije.
Super je birokratska preporuka iz Evropske komisije. Super je što su usvojeni svi zakoni u ovom parlamentu. Sebično je ne priznati da praktično nijedan od njih ne bi bio usvojen bez glasova LDP, uprkos unutrašnjim slabostima vladajuće koalicije, ali ako na taj način želite da smirite političku scenu i da pomognete zemlji da u narednih mesec i po dana ipak dobije pozitivan status, onda prvo rešite probleme u svojim redovima.
To, gospođo Kolundžija, više nisu problemi sa SPS, PUPS, JS ili nekom drugom strankom. Fanatičnih govora protiv EU, protiv onoga što je uslov Evropske komisije da dobijemo status kandidata su se čuli juče odavde iz vaših redova. Vaša poslanica sa Kosova je juče ponovo koristila zapaljivu retoriku, upravo onu koja nas sprečava da rešimo probleme, odnosno da pokrenemo, kako ste to interpretirali u medijima, podrazumevani dijalog sa Kosovom i rešenje svih onih drugih problema koji su vezani za to pitanje. Isključivo od toga zavisi da li će Srbija dobiti status kandidata.
Ovaj parlament je učinio manje-više sve. Na nama je da ne upropastimo još nešto do kraja godine. Ali, mislim da je parlament prirodno mesto u koje treba da dođu predsednik Republike, a pre svega predsednik Vlade i da iznesu jasan plan kako ćemo te probleme rešiti, na ovim zakonima ili na bilo kom drugom, pošto i o ovim zakonima, odnosno problemima na koje se ovi zakoni odnose govori izveštaj Evropske komisije.
Kada pominjete fantastične uspehe u borbi protiv korupcije, to su tri rečenice u izveštaju Evropske komisije. Ostali 15-ak govore o svim problemima koji još uvek postoje, o sistemima javnih nabavki, o sistemima neefikasnog upravljanja, o problemima preteranog uticaja države na privredna kretanja i na privredne tokove.
Mimo svih tih zakona ovde nama treba politička poruka ili politički plan kako ćemo rešiti te probleme do novembra. Oni imaju svoje ime, bez obzira na diplomatsku formulaciju u mišljenju Evropske komisije. Oni se zovu obnova dijaloga, puno poštovanje postignutih dogovora sa EU, to znači dogovora o carinskom pečatu, a za zemlje članice EU dogovor o carinskom pečatu podrazumeva i da se kosovski carinici nalaze na svim graničnim prelazima ili administrativnim linijama, kako god hoćete, na Kosovu, znači, i na Jarinju i na Brnjaku.
U sledećoj fazi to podrazumeva potpuno vršenje nadležnosti. To je tačna formulacija iz izveštaja Evropske komisije Euleksa na čitavoj teritoriji Kosova. To znači sud u Kosovskoj Mitrovici, to znači i sve druge institucije. Možda bi bilo korisno ne samo za nas evrofanatike ili evroskeptike ili evrorealiste, već i za poslanike vaše partije, da ovde čujemo kako ćemo taj plan rešiti. Onda možda neće biti onakvih ispada kakvi su juče došli od gospođice iz Kosovske Mitrovice ili od onih kojima Božidar Đelić zasipa javnost poslednjih dana, a vidim da svoju šansu polako u tome vidi i zaboravljeni Vuk Jeremić, koji takođe kaže danas da nećemo ni za jednu jotu promeniti politiku prema Kosovu, iako je uslov Evropske komisije da promenimo politiku prema Kosovu, jer da je sve do sada bilo dobro u našoj kosovskoj politici, onda bi ova preporuka bila bezuslovna i bila bi praćena tačno određenim datumom za početak pregovora. To nije naš problem sa jednom ili dve evropske zemlje, to je naš problem sa čitavom EU.
(Predsedavajući: Izvinjavam se, gospodine Đuriću, obaveza je o temi koja je na dnevnom redu.)
Neće se decembar završiti tako što će se Italija koja je lobista za Srbiju završiti pobedom nad Nemačkom koja nas navodno mrzi. Završavam. Hvala.
Nema nikakve sumnje da je reč o ljudskim sudbinama koje moramo da rešimo.
U vas, gospođo Kolundžija, i u najveći deo DS ne sumnjam u tom smislu da su vam ljudski životi ili ljudske sudbine ili ljudske sudbine najvećeg dela običnih ljudi u prvom planu. Samo vam kažem da mi se u nekim trenucima čini, kada govore neki od vaših zvaničnika, da su im u prvom planu sudbine kriminalaca sa severa Kosova ili sudbine četiri predsednika opštine sa severa Kosova koje smo ovde juče imali pokušaj da budu uključeni u rešenje problema sa kojim nemaju nikakve veze ili bar ne bi smeli da imaju veze. Samo je u tome problem.
Znači, ono što je naš zahtev je da počnete da rešavate probleme većine ljudi na severu Kosova, da počnete malo više da mislite ili da budete malo operativniji kada rešavate probleme Srba južno od Ibra i najvećeg broja Srba severno od Ibra. Zbog toga je naš predlog u nekoliko navrata bio da pozovete ljude da se vrate sa barikada kući i da nastavite pregovore koji su vezani za sever Kosova, uz vrlo konkretan predlog da kao polaznu osnovu prihvatite, odnosno da ova zemlja prihvati Ahtisarijev plan.
Ponudili smo vam vrlo jasno, nekoliko puta, ne samo u proteklih nekoliko nedelja, nego u proteklih nekoliko godina, našu političku pomoć da to uradite, kao što ste imali političku pomoć u glasovima, da se usvoje neke od evropskih zakona. Ništa u tome nije sporno.
Naš problem je da dva meseca pre Odluke Saveta Evropske unije, onaj cilj za koji smo zajedno radili, mislim da jesmo zajedno radili u ove tri i po godine usvajajući ovde zakone, da on nije izvestan i da više nisu dovoljni zakoni, i da više nisu dovoljni dobri, tehnički dobri evropski, nego je potrebna prava, čvršća ili operativnija evropska politika. Naše očekivanje da nam kažete da li ste spremni da tu politiku sprovodite, a za to biste imali našu podršku, ili niste. To je jedina dilema koju danas ovde imamo.
Hvala, predsednice. Nema premijera dame i gospodo narodni poslanici. Ponadao sam se kada sam video da ovlašćeni predstavnik Liste za evropsku Srbiju, gospodin Vlahović, da će to doprineti ozbiljnosti ove rasprave. To zaista jeste bilo tako, ali onda smo nakon toga, gospodin Vlahović je naravno vrlo vešto da istakne pozitivne strane ovog rebalansa, na tome mu svaka čast, rekao bih bolje od premijera.
Ali, nakon toga smo ušli u potpuno neverovatnu raspravu, žao mi je što gospodin Cvetković nije tu, da o tome i sa njim porazgovaram, gde se, zapravo, najbolje pokazalo kako ova vlada, odnosno on kao njen premijer, doživljava i budžet i javne finansije i ekonomsku politiku. Sa gospodinom Arsenovićem, kao predstavnikom PUPS, govori na nivou da šalje poruku biračkom telu, odnosno poručuje gospodinu Arsenoviću da može da umiri svoje birače. Gospodinu Halimiju, na pitanje o novcu za Kordinacioni centar kaže – vi ste potrošili. Dakle, ne postoji u ovoj državi budžetske stavke od kojih je za svaku zadužena po jedna partija, ili jedan narod, ili jedna nacionalna manjina, pa da se na taj način namiču glasovi potrebni za usvajanje ovog budžeta.
Moram da se ne složim sa tom kategorizacijom budžeta, odnosno rebalansa budžeta kao tehničkog pitanja. Ne mogu da zamislim ni jedan parlament u Evropi i na svetu, a pogotovo ne u ovom trenutku krize, pred koji dolazi Angela Merkel, ili bilo koji drugi premijer i kaže da je rebalans manje-više tehnički problem.
Postoji još jedan razlog zbog čega nije reč o tehničkom dokumentu. Za razliku od nekih drugih, ja ću, nadam se, ispravo citirati predsednicu ove skupštine, koja je danas izjavila da je moguće raspisivanje izbora do kraja ove godine. Dakle, ne održavanje.
To nas dovodi u situaciju da ovo, zapravo, može da bude model za naš budžet, odnosno za finansiranje naše države i u narednih četiri, pet ili šest prvih meseci naredne godine. Vrlo je izvesna situacija da ćemo možda ući i u privremeno finansiranje i da različite stavke ovog budžeta, pogotovo one koje nisu nominalno raspoređene po ovim silnim i tehnički manje-više ispravno urađenim tabelama. Dakle, da će se one trošiti u tom periodu. Taj period možemo da zovemo predizborni izborni period crnih dana, kako je to jutros na sednici Odbora za finansije istakao predsednik Vlade.
Imam problem, najpre, gospodine Cvetkoviću, sa tim vašim obrazloženjem da 87 milijardi dinara, ili 870 miliona evra, koji su zapravo višak, ili ostatak ovih sredstava do kojih smo došli prodajem ne samo evro obveznica, kako ste vi rekli, nego i praktično 400 milijardi dinara drugih sredstava koje smo dobili po osnovu prodaje državnih hartija kako će se trošiti. Vi ste rekli da ste odgovorna Vlada, da ste ih ostavili za crne dane. Meni je malo čudno da sredinom oktobra već planirate crne dane do kraja ove godine, ili u prvim mesecima naredne godine.
Naravno da ste potpuno u pravu kada ste rekli da se javni dug ne povećava u onom trenutku kada uzmete ta sredstva, nego u onom trenutku kada ih potrošite. U tome i jeste problem. Naš strah je da ćete ih potrošiti do kraja ove, i u prvoj polovini sledeće godine.
Takođe, vaše obrazloženje koje ovde neprestano iznosite, da Vlada, bez obzira da li bude u tehničkom mandatu kada budu raspisani izbori ili Vlada punog kapaciteta, neće trošiti novac van onih stavki koje su propisane u budžetu, nema mnogo smisla. Mi vas nikada nismo optuživali da ćete novac uzimati u kesama i koferima i isplaćivati nekakve obaveze. Naravno da ćete ispunjavati ono što je formalno predviđeno u budžetu, ali budžetska stavka je tako bezovalna kategorija gotovo kao i ustavna preambula. Budžetska stavka i subvencije Železnicama od 160 miliona, to i čitav niz subvencija u privredi, to je isplata zaostalih potraživanja itd.
Pošto živimo u zemlji u kojoj živimo, imamo iskustva kakva imamo, ono što je naš strah je da ćete vi u finišu predizborne borbe ili trke pokušati da pokrenete novi investicioni ciklus koji će odlično izgledati pred TV kamerama, ali će računi biti ispostavljeni sledećoj vladi. Ako ispunite neku obavezu iz ovog budžeta i to ne možete da uradite iz redovnih budžetskih prihoda, nego za to uzmete sredstva koja ste dobili prodajom evro obveznica, onda više nemate novac od evro obveznica za neku drugu vrstu investicija ili troška koji ste inače planirali u narednoj godini ili godinama. Ne bih rekao da se tom vrstom planiranja trošenja vodi socijalno odgovorna politika ili politika koja je odgovorna prema sledećoj vladi.
Za mene je to izraz prilično niskih ambicija, naravno, ne vas lično nego političke stranke koju predstavljate i u čije ime vodite Vladu. Valjda se nadate tome da će sledeća vlada, u nešto drugačijem sastavu, biti i vaša vlada. Nije mi jasno kako planirate da servisirate sve one obaveze koje ćete u međuvremenu preuzeti.
Drugo, taj vaš koncept da je ovaj rebalans istovremeno socijalno i razvojno podsticajni je tačan. Za razliku od nekih kolega, ne mislim da su to dva međusobno isključujuća cilja ili motiva. Problem je u tome šta u vašoj percepciji znači i jedno i drugo. On jeste socijalno odgovoran prema građanima, pre svega, zato što predstavlja neku vrstu, da kažem milostinje prema njima. Ovaj drugi deo, koji se zove razvojno-podsticajni, takođe jeste neka vrsta milostinje, samo prema privredi.
Ako pogledate vaš deo rebalansa koji se zove – subvencije, gde su grupisana ta sredstva koja karakterišete kao razvojno-podsticajna, gotovo polovina tih sredstava odlazi na velika gubitaška preduzeća. Onaj deo koji rezervišete za isplatu garancija, teško da su razvojno-podsticajna.
Citirajući odredbe ovog rebalansa budžeta, podsetiću van na nekoliko stavki. Dakle, Republika Srbija u 2011. godini izdaje garancije, recimo za "Galeniku" i to za refinansiranje kratkoročnih obaveza od 70 miliona evra. Neće biti da je to posledica svetske ekonomske krize ili elementarne nepogode. Vi, manje-više, taj razlog za usvajanje rebalansa, odnosno pad budžetskih prihoda koji se zove niži rast BDP, sve vreme prikazujete kao neku vrstu ničim izazvane ili nezaslužene elementarne nepogode. Neće biti da je tako. Postoje valjda neke greške u ekonomskoj i opštoj politici koju vodite, a koje su dovele do takvih rezultata.
Postoji ono o čemu je govorio gospodin Radenković pre nekoliko minuta, da se smanjenim prihodom od investicija, a to onda znači i slabijim funkcionisanjem budžeta i većim problemima i u funkcionisanju naše privrede i države, plaća ova vrsta, gospodin Radenković kaže dobre kosovske ili patriotske politike, a ja kažem potpuno pogrešne politike koja će nas dovesti do bankrota, ne samo ekonomskog ili budžetskog nego, rekao bih i političkog. Mislim da to vrlo ubedljivo vidimo ovih dana.
Dakle, "Galenika" 70 miliona evra za kratkoročne obaveze nastale direktno zbog lošeg upravljanja tom kompanijom. Radi se o farmaciji, nije nekakva privredna oblast u kojoj je došlo do ne znam kakvih poremećaja i gde je kompanija došla u velike probleme. Pre će biti da je došlo zbog toga što imamo potpuno pogrešno postavljen sistem Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje, o čemu je ovde govoreno.
"Srbijagas", takođe refinansiranje kratkoročnih obaveza – 190 miliona evra. "JAT" 10 miliona. Građevinska direkcija, za taj veliki razvojni projekat, stanova "4. juli", 25 miliona evra samo po ovoj osnovi. Odlično je pokretati te procese izgradnje državnih stanova ili stanova koji su po socijalno prihvatljivoj ceni od 1.300 evra, koja je manje-više na nivou komercijalnih, odnosno tržišnih cena u tom delu, dakle, gde će to država pomagati, ali vi nemate ni osnovnih 25 miliona evra da pokrenete taj posao, a pri tom na tim gradilištima već imate neke kompanije koje izvode neke radove i mislim da su već u ozbiljnim problemima zbog toga što država ne može da servisira onu vrstu obaveza koju ima prema njima. To je druga strana medalje ove velike budžetske uštede od 8,5 milijardi evra na poziciji kapitalnih investicija, a za koju je gospodin Nikezić, vaš državni sekretar, vi ćete reći da li neoprezno ili uz vašu odluku, pre samo nekoliko nedelja, predstavljajući budžet, saopštio da će se finansirati odnosno pokriti odnosno naći time što će se promeniti dinamika plaćanja izvođačima, što će ona biti praktično prebačena u prve mesece naredne godine.
Ja ne mislim da premijer treba da se hvali time što je prostor za uštedu nađen tako što se kapitalni projekti realizuju, odnosno njihova dinamika sa 15, 20 ili 25%, odnosno zbog toga što su ta kašnjenja ogromna. Mi jesmo gradili nekoliko decenija taj auto-put kroz ravnicu, ali, očekuju nas mnogo teži poslovi, nezavisno kako će se završiti te priče oko propalih koncesija itd.
Dakle, samo na ovih nekoliko stavki o kojima sam govorio otišlo je 300 miliona evra, odnosno, otići će 300 miliona evra. U poslednjih nekoliko nedelja različiti poslanici su postavljali pitanje Vladi koliko je bankarskih garancija odnosno državnih garancija u korist primarnih dužnika aktivirano u 2011. godini. Podatak je poslednji, mislim da je to bio odgovor na pitanje gospodina Buhe, da do 20. septembra nije aktivirana formalno nijedna, ali je država u trenutku nastanka obaveze zapravo sama platila, bez poziva i bez nastanka pratećih troškova isplate garancije, nekih šest milijardi dinara, a samo po ovom rebalansu budžeta će se izdati garancije za narednih nekoliko godina, naravno, od oko 300 milijardi, tri milijarde evra, a velika većina poslova ili razloga zbog kojih se izdaju te garancije su vezane za ovu tekuću potrošnju o kojoj sam govorio ili pokazao na primeru samo ovih nekoliko korisnika koji će potrošiti 300 miliona evra, u krajnjoj liniji državnog novca, zbog toga što će država isplaćivati obaveze po tim kreditima.
Nekoliko puta je citiran izveštaj Fiskalnog saveta. Ja se radujem tome, naročito kad takvi komentari dolaze od predstavnika vladajuće koalicije, ali mislim da nema mnogo razloga za optimizam, ako se pažljivo čita taj izveštaj, odnosno ocena Fiskalnog saveta. Fiskalni savet kaže da je lična potrošnja u Srbiji u prvoj polovini 2011. godine realno pala za šest posto. Vi ste rekli da je u prva dva kvartala sve bilo praktično, niste rekli baš sjajno, ali vrlo ohrabrujuće u srpskoj ekonomiji, a onda u trećem kvartalu vidite tendenciju ozbiljnog pada. To je dosta čudno, s obzirom da ovakav rebalans budžeta sa promenom projekcija pripremate i šaljete negde početkom septembra, praktično, kada treći kvartal tek što je počeo.
Jedini rast realnog nivoa prihoda u prvih sedam ili osam meseci ove godine je na poziciji akciznih prihoda, i to samo zbog činjenice da ste prošle godine onim čuvenim amandmanom dva dana pred novu godinu prvo uveli dvojne akcize, a onda ih u maju ili junu ove godine izjednačili na višem nivou i to je jedini prihod koji vam raste u budžetu, gospodine Cvetkoviću, u prvih sedam-osam meseci. Vi imate ogroman pad na poziciji poreza na dodatu vrednost koji je najizdašniji prihod budžeta.
Mene je šokirala rečenica koju ste izgovorili – da će država pristati i na veće poreske prihode, pogotovo po osnovu PDV i da nikada neće reći: hvala, nemojte više uplaćivati, ako imate više. Dakle, to je ključni problem ove zemlje. Ti ljudi kojima nastaje poreska obaveza, odnosno PDV obaveza, ne uplaćuju vam zato što imaju više, nego zato što je to obaveza koja im je nametnuta i koja nema nikakve veze sa time da li su oni naplatili posao koji su izvršili, uslugu koju su pružili ili robu koju su prodali. Dakle, oni će vam plaćati u onom trenutku kada bude izdata faktura, kao i do sada, a ne u onom trenutku kada zaista naplate to svoje potraživanje, a pogotovo ne kada ga naplate od države, za to će čekati šest, osam ili deset meseci. Oni koji već čekaju toliko dugo, čekaće još nekoliko meseci, do sledeće godine, pošto ste tako nešto omogućili sebi, tu vrstu privilegije ovakvim rebalansom budžeta.
Ne bih ulazio u sitnije detalje, biće prilike kod rasprave o amandmanima, da li je Vojvodini nešto uzeto ili nije uzeto. Neke stvari su već na simboličkom nivou prosto pogrešne. Dakle, ne možete danas, pogotovo vi koji ste praktično pisali ovaj ustav i učestvovali u njegovom usvajanju, to ste radili na sednici Odbora za finansije, raspravljati o tome da li je u stvari namera ustavopisca bila da kaže koliko će iznositi vojvođanski budžet, a da nema obaveze republičkog budžeta odnosno Republike Srbije da to obezbedi. Nije bilo tako, gospodine Cvetkoviću. Upisivanje takvog člana, odnosno takve obaveze u Ustav Srbije je bio uslov i vojvođanskih partija, ali pre svega delova vaše stranke iz Vojvodine, da podrže tu vrstu Ustava. Vi znate da čak i uz takvu vrstu podrške on nije dobio većinu na referendumu u Vojvodini. Onda nemojte makar pisati takav rebalans koji govori da se recimo kod onog dela koji se ticao nekadašnjih sredstava NIP-a briše i ta jedna milijarda koja je bila garantovana za Vojvodinu.
Vi ćete reći da će to biti isplaćeno po nekom drugom osnovu. Ali, budžet i rebalans budžeta nisu samo tehnički akti, nego i politički akti i zbog toga je važno kakva se poruka šalje različitim društvenim grupama ili različitim delovima zemlje i time ću završiti. Hvala vam.
Uvažena potpredsednice, predsedniče Vlade, ministri, gospodine Stefanoviću, dame i gospodo narodni poslanici, čestitam kolegama kojima je u ovom trenutku potvrđen mandat. Bojim se da će to biti jedina lepa i svečana vest sa današnje sednice, pogotovo zbog načina na koji je ona počela i atmosfere u kojoj se odvija. Ja bih rekao da je to zapravo pat pozicija, a ne ono o čemu je kao pat poziciji govorio gospodin Stefanović u svojim sinoćnim ili jutrošnjim izjavama, kada je govorio o načinu na koji su prekinuti pregovori u Briselu.
Ono što se desilo u Briselu i ono što se dešava na Kosovu poslednjih 12 ili 13 dana je poraz ili poslednji poraz jedne politike koja je od samog početka bila osuđena na propast. Nema potrebe, gospodine Cvetkoviću, da i na ovaj način ponižavate i Srbiju i ministre u svojoj vladi tako što gospodinu Stankoviću, koji je ministar zdravlja, dajete reč da objašnjava kakva je situacija vezana za stradanje ljudi u sanitetu i sve što se dešavalo u toj oblasti na Kosovu. Gospodin Stanković nema nikakve nadležnosti nad tom teritorijom. Ništa ni ovom parlamentu ni građanima Srbije ne može da kaže više od onoga što je rekao – da je sve u rukama KFOR-a ili u rukama KFOR-a, Euleksa i vlasti u Prištini i da jedino može da dobije izveštaj koji će ovde proslediti. Kad se dođe na taj teren balistike, sudske medicine i patologije, kao što je bilo i 1992, 1993. i 1995. godine, onda se bojim da je sledeći korak isti kao što je bio i 1995. ili 1999, ili kao što se najavljuje ovih dana.
Moje prvo pitanje je upućeno gospodinu Stefanoviću, zapravo da nam objasni šta tačno za njega podrazumeva pat pozicija? Koje su tačno opcije za Srbiju u ovom trenutku kada je ustala od stola, kao jedinog mesta gde je još uvek mogla da razgovara o bilo čemu što bi kosovski Srbiji mogli da dobiju? Kakva je poruka države prema njima? Ja ne verujem da je to vaša lična poruka, gospodine Stefanoviću, mislim da je to poruka državnog vrha, državnog rukovodstva, pa pretpostavljam da ste takve upute dobili i od gospodina Cvetkovića, koji je vaš nominalni šef kao predsednik Vlade. Dakle, kako će se završiti ta vaša poruka gde kažete da građani moraju da ostanu mirni, dostojanstveni i ako dovoljno dugo izdrže, da će se problem rešiti.
Vi nemate problem sa Srbima na severu Kosova ili sa Srbima južno od Ibra. Imate problem sa međunarodnom zajednicom, najvažnijim evropskim državama i SAD, koje nemaju više nikakvo razumevanje za stavove Srbije. To ste sami priznali, nakon razgovora sa Rikerom i Kuperom, da vam se stavovi u diplomatskoj formulaciji nisu približili. Neće se približiti ni u narednih pet, deset ili mesec dana. Završiće se zaokruživanje teritorijalne celovitosti i nezavisnosti Kosova i u Srbiji će postojati ponovo egzodus. Postojaće ponovo snimak onog hotela iz Mataruške Banje, koji je sada emitovao RTS pred sam početak ove sednice, gde na istom spratu živi 28 izbeglica sa jednim toaletom, i ako ostanu mirni i ako ne ostanu mirni.
To je ono što će biti epilog ove politike, bez obzira na patriotske napade kojima ste izloženi i eventualne popuste koje dajete tzv. patriotskoj opoziciji u ovom parlamentu. Ako danas ne odemo korak dalje od onoga o čemu smo razgovarali ovde pre dva meseca, onda je ova sednica besmislena. RTS je mogao da pusti snimak sednice s kraja jula i da svi srbuju ponovo na isti način.
Prvo, uz svo poštovanje, gospodine Stefanoviću, mislim da nije pristojno da koristite odgovor koji dajete na moje pitanje da biste vodili opravdane ili neopravdane verbalne ratove sa drugim poslaničkim grupama ili drugim pitanjima, bez obzira da li to radite u odnosu na pitanja koja su postavljana pre mog, ili anticipirajući neka druga pitanja.
Ako pokušavate da pošaljete poruku da postoje ovde dva ekstremna rešenja, jedno koje je ratno i koje predlažu neke političke stranke i drugo ekstremno, koje već četiri godine predlaže LDP, a to je da sednete za sto, urazumite se, prihvatite Ahtisarijev plan kao osnovno rešenje i onda radite na njegovom unapređenju, onda to vaše srednje rešenje ne vodi nikuda. Vodi u pat poziciju o kojoj ste govorili.
Verovao bih vam da je ovo pat pozicija kada se dve strane ne slažu međusobno, koja će se završiti nekim rešenjem, da istu pat poziciju nismo imali 1991. godine kada Srbija nije prihvatila Karingtonov plan, pa 1992. i 1993. godine kada nismo prihvatali planove u Bosni, pa 1994. ili 1995. godine kada nismo prihvatili "ZE4". I tada su nam govorili da je ovo pat pozicija i da samo ako izdržimo dovoljno dugo na kraju ćemo pobediti, pa se završilo onako kako se završilo. Završilo se stenografskim beleškama sa Vrhovnog saveta odbrane, gde se danas govori o Ratku Mladiću koji neće da potpiše mapu ako nije obuhvaćene i Neretva, a nema municije da brani ni Trebinje. I to morate da kažete.
Naravno da ratno rešenje nije rešenje, ali se i u nastupima predstavnika vladajuće koalicije najviših državnih organa stalno provlači ta teza da ako izdržimo dovoljno dugo, ako napravimo paralelne institucije, ako se ponašamo kao Albanci devedesetih, da ćemo se izboriti za naše stvari. To nije tačno. Albanci se 1999. godine nisu izborili za svoju nezavisnost zbog toga što su imali paralelne škole, nego zato što su uzeli pušku, otišli u šumu, sukobili se sa Srbijom, dobili podršku NATO-a. Ako vi mislite da je to rešenje i za Srbiju i njene interese na Severu, onda to tako recite. Ne mislim da to mislite, ali to implicira vaše ponašanje svakog dana, ne samo vaše lično, nego i svih drugih državnih zvaničnika.
Molim vas, nemojte da se pozivate na međunarodnu zajednicu i uspehe. Kada pominjete gospodina Kupera, to je čovek, međunarodni zvaničnik, koji je Beograd i Prištinu pre mesec i po, dva dana poslao na zasluženi letnji odmor, uz poruku da se vrate hladnije glave posle godišnjeg odmora. To što Beograd ili Priština nisu u dovoljnoj meri shvatili kakva je to poruka, to je problem Beograda i Prištine. Mislim da je za nas to pre svega problem Beograda. I o tome koliku podršku imamo u međunarodnoj zajednici može da govori jučerašnji nastup gospodina Vernera Hoera, koji je praktično šef nemačke diplomatije u ovom trenutku u Bundestagu. To je pitanje i za gospodina Đelića. Gospodin Hoer je rekao da su u ovom trenutku zbog sukoba na severu Kosova i činjenice da Srbija nije u stanju da dokaže da je potpuno opredeljena za mir ugroženi ne datum početka pregovora, nego pozitivna odluka o kandidaturi Srbije za EU.
Gospodine Stefanoviću, još jednom vam kažem, ovde ne postoji jedinstvena opozicija oko ovog pitanje. Dakle, u Skupštini Srbije oko kosovskog pitanja već pet, šest ili sedam godina postojite vi, zajedno sa svim drugim partijama koji gurate ovu politiku koja je danas došla do zida i postoji LDP koja ima drugačiju politiku. Dakle, nemojte se objašnjavati sa njima preko nas, tvrdeći da smo mi deo istog opozicionog bloka.
Mislim da vam je trebalo oko 15 minuta da prvi put pomenete Srbe južno od Ibra. Znači, vi kažete da je neprihvatljiv Ahtisarijev plan zbog toga što kaže da vodi ka nezavisnosti Kosova, a sve vreme govorite o tome kao da je sasvim legitimno da severna granica Kosova bude reka Ibar u Kosovskoj Mitrovici. Je li to koncept? Ako je to koncept, onda tako recite, ali nemojte se zaklanjati iza prava, iza Ustava, iza činjenice da Ahtisarijev plan nema legalnost, istovremeno gradeći svoju taktiku na barikadama i blokadi. Tu ničega nema od legalnosti. To je poruka i za gospodina Cvetkovića, da objasni i gospodinu Markoviću da kada kaže da je popis civilizacijska stvar i tekovina, onda je i carina valjda civilizacijska stvar i tekovina. Ako može da funkcioniše na Merdarama i Končulju sa albanskim ili kosovskim carinikom, zašto ne može na ova druga dva prelaza? Osim ako to nije ulog Srbije u natezanju konopca i pokušaju da dobije što više za sebe. To je legitiman politički metod, ali onda to morate da kažete ljudima i morate da im kažete da se zbog toga žrtvuju. Samo se nadam da ćemo i mi iz LDP vama i DS po kosovskom pitanju jednom biti uvažena gospoda i kolege, kao što je to već nekoliko godina gospodin Samardžić.
Mislim da ćete brzo dobiti pravo na repliku gospodine Martinoviću.
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, o tome odlučuje predsedavajuća.)
Gospodin Jovanović je govorio o političkim ili civilizacijskim argumentima protiv ovakvog stava SRS, odnosno gospodina Martinovića. Moram samo da ukažem na situaciju da je ovde bilo izvesnih pravnih falsifikata u smislu odbijanja svake vrste odgovornosti tadašnje kvislinške Vlade za ono što se dešavalo van tadašnjih formalnih granica ostatka Srbije, odnosno pre svega u logoru Staro Sajmište.
I tada i danas, gospodine Martinoviću, postoji jedno pravilo i u našem i u međunarodnom pravu koje se zove "non refluman" koje zabranjuje bilo kojoj državi da na teritoriju druge države, odnosno preko granice isporuči ili na bilo koji drugi način prebaci lice ako mu tamo preti opasnost od smrti, ubistva ili bilo kakve vrste progona zbog rasne, verske, etničke mržnje, razdora ili netrpeljivosti.
Ako hoćete da govorimo i o srpskim žrtvama, mislim da to isto pravilo treba da važi recimo za izbeglice iz Republike Srpske Krajine koji su negde u leto ili početkom jeseni 1995. godine hvatane po Srbiji i prisilno odvođene nazad na teritoriju Republike Srpske Krajine, zapravo u Arkanov kamp u Erdutu, gde su mnogi od njih smrtno stradali, a većina prošla sa teškim fizičkim ili mentalnim posledicama. Republika Srbija nikada nije isplatila naknadu štete tim licima ili njihovim naslednicima, iako ima odgovornost za to zbog toga što ih je ona prebacila na teritoriju druge države, odnosno u Republiku Srpsku Krajinu, Republiku Hrvatsku, kako god hoćete. To isto pravilo mora da važi i za ponašanje Nedićeve Vlade, odnosno kvislinških vlasti tokom Drugog svetskog rata.
Poslanici LDP će glasati za usvajanje ovog amandmana. Mislim da je apsolutno opravdano to rešenje nađe mesto u ovim osnovama, odnosno opisu kruga lica koja imaju pravo na vraćanje imovine ili obeštećenje i to kroz određenu vrstu postupka, pogotovo zato što, i tu se slažem sa ovim obrazloženjem da možda predstavnici Vlade nisu na pravi način analizirali, s obzirom da i u postojećem tekstu zakona postoji da pravo imaju bivši vlasnici koji su svoju nekadašnju imovinu koja je oduzeta, vratili u svojinu na osnovu teretnog pravnog posla. Dakle, oni ljudi koji su imali neku vrstu finansijske štete ili neku drugu vrstu umanjenja imovine imaju pravo na naknadu a ovi koji su žrtve, rekao bih, pravnog cinizma i licemerje koje je usledilo nekoliko godina nakon tih prvim 1945, 1946, to pravo ne bi imali.
Mislim da nemamo pravo da podržavamo takvu vrstu zloupotrebe prava, koja je zapravo postojala ili ponašanje režima koji je pribegavao takvim merama da bi prikrio ili pokrio golu represiju. Dakle, LDP će podržati usvajanje ovog amandmana.
Uvažena potpredsednice, dame i gospodo narodni poslanici, moje pitanje tiče se događana na KiM, odnosno na severu Kosova, danas je upućeno Vladi Republike Srbije i premijeru. Danas je osmi dan te blokade koja je, praktično, potpuno paralisala život i na severu Kosova, a dobrim delom i u južnim delovima Srbije. Gospodin Hamzagić je govorio o putevima koji znače život, o potrebi da se asfaltiraju putevi u tom delu Sandžaka. Sa tim se potpuno slažem, ali to je nemoguće.

Mi imamo istovremeno potpuno neverovatan proces, da se razvija nešto što se zove alternativni putevi i alternativni putni pravci, da sav život u tom delu Srbije, a onda i regiona, zavisi od tih šumskih staza koje su jednim delom jedini način komunikacije za te nesrećne ljude a, sa druge strane, prostor za nesmetani ili tek nešto smanjeni šverc, što je i jedan od ključnih problema zbog koga je čitavo pitanje i čitava blokada i nastala.

Ono što je pitanje za Vladu – dokle misli da drži taj zamrznuti problem? Bez obzira na to da li predsednik na neki način u Njujorku najavljuje, da tako kažem kopiranje modela između Izraela i Palestine, što je verovatno najduži zamrznuti sukob u modernom svetu, ili tako što se danas recikliraju neke ideje koje podrazumevaju Vesminsterski model, model dve Nemačke itd.

To su bila pitanja najpre za početak 90-ih, ako ne tada, za 2006, 2007, 2008. godinu, kada su neka od tih rešenja mogla da budu na stolu. Danas ta rešenja nisu realna, ona ne mogu da budu odgovor ni na probleme koje Srbija ima, ni na probleme koje imaju Srbi na severu Kosova, na probleme koje ima gotovo isti broj Srba koji živi južno od Ibra, ali i na probleme ljudi u Sandžaku, na jugu Srbije, oko Vranja, koji su najviše ugroženi činjenicom da se ponovo, praktično, zatvara mogućnost trgovine sa Kosovom.

Ta vrsta inata između prištinskih vlasti i beogradskih vlasti, to pitanje da li na pečatu, a onda i carinskim papirima piše Kosovo i Metohija, republika Kosovo, da li je prelepljena reč Kosovo, samo dovodi u nemoguću situaciju Srbe sa severa, dovodi ih u situaciju da su oni za jedan i po dan uspeli da naprave barikadu ili zid oko sebe, koji je postao veći od Berlinski zida, koji je građen nekoliko decenija. Tri i po metra je bila prosečna visina Berlinskog zida, a pet metara je nikao zid za jedan dan u severnoj Kosovskoj Mitrovici. Na kraju će ostati samo taj komad neba koji će moći da gledaju ti ljudi i da zavise i dalje od švercera.

Taj problem ne može da se reši tako što se preko naslovnih strana pojedinih beogradskih medija upućuju žalbe kako vlast u Beogradu ne kontroliše tzv. paralelne institucije na severu Kosova. LDP je o tome govorio pre 15 ili 20 dana, da ne mogu da vode te nesrećne građane ili da organizuju proteste ljudi koji drže pod svojom šapom paralelne institucije, za koje je glasao nekoliko puta manji broj ljudi nego što je broj ljudi koji u njima radi, koji dobija naknadu od Republike Srbije. Taj problem ne može da bude rešen ni administrativnom merom Vlade, kojom se navodno vraća sever Kosova u PDV prostor Srbije. Čak i prihod koji će po tom osnovu nastati je 10, 15, 20 puta manji od onih 550-600 miliona evra koji odu svake godine na Kosovo, a zapravo na sever Kosova.

Odgovor nije ni cinizam i gospodina Ivanovića i gospodina Bogdanovića, posebno Olivera Ivanovića, koji je osetio potrebu da Srbe južno od Ibra proglašava izdajnicima. Ne ide to paralelno sa velikim TV prilozima o tome kako je Bogoslovija u Prizrenu konačno otvorena posle 12 godina, što je sjajna stvar, ali je južno od Prizrena prostor gde su ti ljudi uspeli na neki način da se organizuju, a bez tih suludih performansa koji podrazumevaju kupusijadu, pa folklor, pa književne i sportske večeri. To je bio prateći folklor barikada oko Knina, barikada oko Sarajeva, svih onih barikada koje su nas dovele u ove probleme.

Zbog toga, gospodine Hamzagiću, nema prostora za asfaltiranje tog puta. Zbog toga je 10 ili 11 vozača iz Raške i okoline lišeno slobode na Kosovu. To zahteva odgovor države i presecanje tog Gordijevog čvora. Ne možemo da se oslonimo na TV prilog u kome zatamnjeni vozač kamiona svedoči o tome kako mu je život bio ugrožen juče na Kosovu. Naravno da mu je bio ugrožen život, ali izlaz iz toga ne može da bude čekanje. Ta ideja gospodina Ivanovića kako su Evropa, NATO i novi svetski poredak unapred izgubili bitku u kojoj Srbi neće više moći da izdrže na tim barikadama i blokadama, zbog očuvanja potpuno poražene politike koja je udarila u zid ili zbog očuvanja interesa nekoliko kriminalaca koji se iza tih barikada kriju.
Javio sam se kao podnosilac amandmana. Razumeo bih ove primedbe koje se odnose na sam tekst i sadržaj Ustava da dolaze od stranaka koje su bile protiv njega. Mi smo došli u prilično paradoksalnu situaciju, da ovde praktično poslednja brana i onim retkim dobrim ili otvorenim odredbama Ustava dolazi od stranaka ili stranke koja je praktično jedina u Srbiji bila protiv njegovog usvajanja. Na ustavnom referendumu, za koji vas podsećam da na teritoriji Vojvodine, ako već o njoj pričamo, nije dobio potrebnu većinu, tu harangu koja je trajala dva dana, dvodnevno glasanje, izvođenje pokojnog Patrijarha na televiziju i pretnje da će Ramuš Haradinaj i njegovi teroristi napraviti slavlje u Prištini ako referendum ne uspe. U takvoj atmosferi, u Vojvodini nije glasalo dovoljno birača za njegovo usvajanje. To nije pitanje samo pristalica LSV i LDP-a, bilo je mnogo više ljudi koji nisu glasali. Dakle, ljudi koji su nekoliko meseci posle toga glasali za vašu stranku, gospodine Đeliću.
Razumeo bih i ovu vrstu zabrinutosti za državnu svojinu da u međuvremenu nismo deo svojih prirodnih bogatstava praktično predali u svojinu drugoj državi. Dakle, kada raspravljamo o tome šta je javna a šta je državna svojina, svakako ne može biti prirodno bogatstvo u svojini druge države, a ono danas jeste, pre svega na teritoriji Vojvodine kada je reč o nafti, prirodnom gasu i drugim mineralnim sirovinama. Reći ćete da formalno nije tako. Formalno nije, suštinski jeste. Nama je na nalazištima nafte i gasa u Vojvodini ostala samo gola svojina. To je kao kada imate onog zaštićenog stanara ili podstanara u svom stanu, vi ste formalni vlasnik ali ništa sa tim stanom ne možete da uradite i on za vas nema nikakvu praktičnu tržišnu vrednost.
Šta danas može da odluči Republika Srbija kako bi uticala na korišćenje nafte i gasa iz Vojvodine, uz tako zaštićen položaj Ruske Federacije u tom ugovoru, uz dugovanje naknade štete u svakoj situaciji? Ako danas odlučimo da podignemo rudnu rentu, makar na rumunski nivo, od 12,5-13%, da ne ostane na ovih 3%, da Kikinda i druge opštine i cela AP Vojvodina ne bi trpeli takve gubitke kakve danas trpe, šta danas ima Republika Srbija od toga? Šta ima od toga što je formalni vlasnik podzemnog skladišta "Banatski dvor" kao objekta, kao prirodnog bogatstva ili dobra u opštoj upotrebi? Ima pravo da kupuje gas od drugog, manjinskog vlasnika, po ceni koja je za 30 ili 40% veća od tržišne ili od one koju dobijaju druge države i da ponosno drži tablu na tom podzemnom skladištu do jednog dana, kada se ruska strana bude smilovala da ga dovrši.
U takvoj situaciji, ne verujem da bi gazdovanje od strane pokrajinske administracije bilo loše ili da bi bilo manje u interesu i Vojvodine i Republike Srbije od onoga kako to čini Ruska Federacija ili "Gasprom Njeft". Oni štite interes, ali, naravno, svoje zemlje i svoje vlade, koja je njihov većinski vlasnik. Ali, to ne može tako doveka. U Hrvatskoj se vode postupci zbog toga što je predato upravljačko pravo pod sumnjivim okolnostima u jednoj situaciji gde bi "Mol" pre ili kasnije, inače po svom ugovoru to stekao.
U Srbiji je ova skupština ogromnom većinom glasova narodnih poslanika ratifikovala međunarodni ugovor kojim se zaobilazi zakon, između ostalog i ovaj zakon odnosno njegovi članovi koji govore o pravu i uslovima za koncesije ili pravo ili pravo zakupa. Nažalost, gospodine Đeliću, vi ste bili u toj neprijatnoj situaciji da zajedno sa ministrom Škundrićem branite taj zakon, odnosno ratifikaciju tog ugovora predstavljajući ga, između ostalog, kao još jedan korak na evropskom putu. Verujem da ste i tada znali da to nije tako, ali, takve stvari moramo da uzmemo u analizu kada govorimo na ovakav način o položaju Vojvodine.
Ne verujem da će nova "Jogurt revolucija" ovog puta u Skupštini spasiti teritorijalnu celovitost Republike Srbije, niti verujem da to može da učini predsednik Republike, koji preti da neće potpisati zakon o javnoj svojini ako ode samo korak dalje od onih prava koje danas ima AP Vojvodina.
Na minut bih se samo vratio na ovu vašu najavu, ako sam dobro razumeo da će se razgovarati o promeni generalne poreske politike, pa i pitanja rudne rente kod Zakona o rudarstvu. Samo bih molio da budemo ozbiljni i da iskoristimo vaše prisustvo ovde.
Mi imamo ugovor sa Ruskom Federacijom koji prema onome što ja znam predviđa sledeća ograničenja – da mi fiskalna i bilo koja druga pravila ne možemo da menjamo jednostrano, odnosno bez obaveze neke vrste naknade štete ili satisfakcije ruskoj strani, sve do onog trenutka dok dobit kompanije NIS "Gasprom Njeft" ne dostigne onu vrednost koju su oni isplatili za njenu kupovinu, dakle, 400 miliona evra.
Verujem, da to pratite i voleo bih da u ovom trenutku saznam kakva je trenutna situacija, odnosno kakvo nam je prolazno vreme. Koliko još meseci ili godina treba da čekamo da se ostvari ta dobit od 400 miliona. Prošle godine dobit je bila 165 miliona, vidim da je za prvih 6 meseci ove godine već preko 200 milina to je 365 i do kraja godine će biti 400. imamo samo onu nevolju što je u prvoj godini NIS – "Gasprom Njeft" prijavi enormni gubitak koji je mnogo veći od toga, pa me prosto zanima kako je trenutno stanje tog formalnog profita koji je do sada, navodno stekao " Gasprom Njeft" od korišćenja resursa NIS-a i kada ćemo dođi u situaciju da operativno primenimo tu eventualno povećanje stope rudne renete. Da ne dođemo ponovo u onu situaciju koju smo imali u januru, februaru, martu oko dvojnih akciza i svih onih problema koje smo imali da zadovoljimo sa jedne strane i Brisel, sa druge strane Moskvu u kojoj su interesi građana Srbiji ostali na trećem da ne kažem poslednjem mestu.
Ne sumnjam da su takve formalne odredbe ugovora ali mi smo imali sličnu odredbu i od 1. januara 2011. godine kao danu potpune liberalizacije tržišta, pa se onda posrednom merom pribeglo zaštiti interesa ruske strane kroz sistem dvojnih akciza. Sa druge strane moram da vam kažem da izgleda Ruska strana odnosno, Ruska uprava NIS "Gasprom Njeftu" ne planira da na taj način sprovodi svoje investicije. Generalni direktor te kompanije u Beogradu je pre nekoliko nedelja rekao da su odustali od investicija do okončanja izbora, odnosno izbornog procesa u Srbiji.
Dakle, nisam siguran da će 1. januar 2013. godine taj datum, mislim da Ruska stran operiše sa tim ko će eventualno pobediti na sledećim izborima u Srbiji. Neću na ovom mestu govoriti da li je to narušavanje suvereniteta ove zemlje ili mešanje u njene unutrašnje odnose. Mislim da kada imamo ovako moćnog, pod znacima navoda, partnera da ne kažem gazdu sa druge strane, onda treba razmišljati i o tim ograničenjima.