PETA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 25.11.2005.

8. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PETA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

8. dan rada

25.11.2005

Sednicu je otvorio: Vojislav Mihailović

Sednica je trajala od 10:10 do 20:30

OBRAĆANJA

Paja Momčilov

Srpska radikalna stranka
Poštovani narodni poslanici, narodni poslanik Zoran Krasić iz Srpske radikalne stranke podneo je amandman sa sledećom težnjom – da upravo ovim članom vi na jedan najjasniji način vidite da zakon koji je pošao od toga da hoće da sprovede decentralizaciju nekim svojim odredbama dolazi u suprotnost sa svojom proklamacijom.
Kaže se: "Republički zavod donosi opšti akt kojim se uređuju uslovi, kriterijumi i merila za zaključivanje ugovora sa davaocima zdravstvenih usluga i za utvrđivanje naknade za njihov rad za svaku kalendarsku godinu." Da ne čitam sve, kaže, ministar daje saglasnost iz prvog člana. To je jedna centralizacija, koja je u ministrovim rukama, a to će se videti i u drugim zakonima iz ove oblasti da je mnogo nadležnosti, mnogo je toga dato ministru, nepotrebnih nadležnosti, a govorimo o decentralizaciji.
Naime, ako vi govorite o ugovaranju, kakvo je to ugovaranje kada si doneo akt kojim si limitirao ugovaranje? Kada ugovaramo, onda ja ponudim, ovaj prihvati ili ne prihvati i eventualno se pogađamo. To je ugovaranje. Vi donesete i kriterijume i merila i uslove, pa onda donesete i utvrđujete, naknadno utvrdite i onda kažete da ugovaramo. To je - uzmi ili ostavi. To nije ugovaranje. Ugovaranje je kad ti imaš partnera.
I ko sada donosi ta merila? Opet neki republički fond; mi smo videli danas dosta šta se u tom fondu sve radi i kako taj fond funkcioniše.
Često socijalisti ovde kažu, 33 hiljade službenika u državnoj administraciji, pre 2000. godine - 11.000. Nismo uspeli to da skrešemo i onda ćemo posle javnu potrošnju i ono što je određeno za zdravstvo da krešemo.
Neko reče da je u tom fondu pre ove vlade bilo 80 u centrali zaposleno, a sada 120, i što je najcrnje, mimo sistematizacije. Tu su neki primeri izneti, nisam zapamtio, ne mogu da se setim kakvi, to su teške dubioze. Sada takav zavod treba sve da propiše i mi da ugovaramo. Ne, mi ti dajemo ponudu, isključiva ponuda, hoćeš-nećeš, doviđenja, uzmi ili ostavi. To nije ugovaranje.
Ko bi trebalo da učestvuje? Sigurno neko ko je struka. Da li će to biti komore koje zastupaju profesionalne interese, da li će to biti davalac usluga. Morate pitati davaoce usluga da li je to u redu. Kako možete sami da odredite sve, a govorite o demokratiji, o decentralizaciji. Morate u dogovoru sa davaocima donositi ovaj akt iz prvog stava, ko će biti reprezent ja sada ne mogu da kažem i neću da kažem.
Shvatite jedno, mi generalno osporavamo kvalitet ovih rešenja koja ste dali u zakonu. Rekli smo kako vidimo da to treba uraditi. Nismo išli u detalje da obrazlažemo sve članove i da tražimo, jer ima tu gomila stvari koje bi čovek mogao da nađe da iščeprka, ali suštinski smo kazali, to je suština.
Znači, kažem vam, kada govorite o kriterijumima, o svemu ovome, dakle, sve što je vezano za ugovaranje, morate čuti i drugu stranu, a gde je vi čujete, na koji način, to nama nije jasno.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Još neko po ovom amandmanu? (Da.) Oprostite, gospođo Dacin, nisam vas video.

Živodarka Dacin

Socijalistička partija Srbije
Poštovani predsedniče, gospodine ministre, poštovane kolege narodi poslanici, kada su zdravstveni zakoni na dnevnom redu to je jedna opšta tema, gde sigurno, bez obzira koji je član i kog zakona na dnevnom redu, možemo da proširimo priču na sve i to zbilja nije ništa sporno, pa bih prosto predložila ministru, ako prihvati, da nam u narednom našem radu svakih mesec dana ovako omogući da možemo da pravimo komunikaciju, pa da razgovaramo o svemu i svačemu.
Međutim, član 178. kaže ko treba da ima prednost u zaključivanju ugovora sa matičnom filijalom. Možemo mi tu da se sporimo, mi socijalisti zaista zastupamo stav da sa republičkim fondom mogu i treba da potpisuju ugovore i privatni lekari, da može da se vrši nadoknada onima koji ispunjavaju odgovarajuće standarde pod istim uslovima.
Znači, ja sam čak predlagala način kako bi se izvršila refundacija da bi apsolutno bili u jednakim uslovima i privatni i državni lekari, ali sam zaista htela da iskoristim priliku da kažem, znate, sva ova potpisivanja godišnja sa republičkim fondom, bilo državnih ustanova, bilo privatnih ustanova koje bi zadovoljile kriterijume, sa kojima bi fond napravio ugovor, ne vrede ništa ako oni zaista ne budu bili u mogućnosti da plate realnu cenu usluge koja je izvršena.
Dakle, govorim o sledećem, s obzirom da je ovo nešto što bi bilo novo. Imali smo praksu, bar u Kikindi, da su privatni lekari pravili ugovore sa zdravstvenom ustanovom, da je to bio odnos da u roku od tri dana privatni lekar zdravstvenu uslugu koju izvrši državna laboratorija, rendgen ili bilo ko mora da plati, pa od pacijenta koliko uzme, svako ima svoj cenovnik.
Dakle, ništa nama ne vredi da se borimo, ni da privatni lekari naprave ugovor sa Republičkim fondom, ako se ne obezbedi prava realizacija vrednosti usluga. To treba da se odnosi kako na privatnu praksu, tako mislim i na državne institucije koje i te kako zavise, naravno, od realnog priliva sredstava u Republičkom fondu.
Prihvatam činjenicu i mislim da je to dobro, kolega Blažić je govorio o tome da se svi mi kunemo u primarnu zdravstvenu zaštitu lekara opšte prakse, a na kraju sve se završava nekako na tom sekundarnom nivou, što nije dobro i što treba vratiti tamo gde treba. S obzirom da u novom zakonu o zdravstvenoj zaštiti primarna zdravstvena zaštita, odnosno domovi zdravlja prelaze na nivo lokalne samouprave, mislim da zaista tu... A i uvaženi kolega Branislav Blažić je predsednik opštine Kikinda, grada iz koga sam ja poslanik, i zaista očekujem da upravo omogući racionalizaciju, uštedu i povećanje kvaliteta rada.
Verujem da postoji još predsednika opština u Srbiji, kojima će nešto to značiti. Čula sam čak i ljude koji se malo i plaše toga što dolazi. Na kraju, vreme pred nama će pokazati ko je koliko sposoban i kako radi. Hvala.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala, gospođo Dacin.
Na član 186. amandman je podneo narodni poslanik Goran Cvetanović.
Vlada i Odbor za zdravlje i porodicu nisu prihvatili amandman, a Zakonodavni obor smatra da je amandman pravno moguć.
Reč ima narodni poslanik Goran Cvetanović.

Goran Cvetanović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman u ime Srpske radikalne stranke na član 186. U tom članu stoji da je Republički zavod dužan da organizuje i sprovodi kontrolu izvršenja zaključenih ugovora sa davaocima zdravstvenih usluga.
Republički zavod vrši kontrolu sprovođenja zaključenih ugovora između filijala i davalaca zdravstvenih usluga. Poslove kontrole zaključenih ugovora obavljaju filijale, kao i Pokrajinski zavod, u skladu sa ovim zakonom.
U članu 186. zakona predloženo je formiranje službe kontrole zaključenih ugovora u Republičkom zavodu, odnosno filijali, kao i Pokrajinskom zavodu za zdravstveno osiguranje. Službeno lice Republičkog zavoda, odnosno nadzornik osiguranja vrši kontrolu pravilnosti izvršenja zaključenih ugovora, kao i namenskog korišćenja finansijskih sredstava.
Amandmanom Srpske radikalne stranke predlaže se da se u članu 186. posle stava 3. doda stav 4. koji glasi: "Kontrolu izvršenih obaveza Republičkog zavoda vrši Ministarstvo zdravlja", pre svega zato što poslanici Srpske radikalne stranke smatraju da ne može biti jednosmerna kontrola izvršavanja obaveza. Na odboru za zdravstvo pet poslanika glasalo je za taj amandman, pet protiv.
U obrazloženju Vlade kaže se: samo Republički zavod može kontrolisati izvršenje ugovornih obaveza davalaca zdravstvenih usluga, a imajući u vidu i činjenicu da Republički zavod iz svojih sredstava finansira prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja.
On se ne prihvata i zbog toga što Ministarstvo zdravlja, kao državni organ, nema mehanizme za kontrolu zaključenih ugovora. Upravo na to i upozorava SRS, da moramo da imamo mehanizme da vršimo kontrolu zaključenih ugovora, jer i danas je za govornicom više puta potencirano da nemamo poverenje u Republički zavod za zdravstveno osiguranje. Ako on sve nabavke obavlja isključivo metodom direktnog pogađanja, bez javnog oglašavanja i redovne tenderske procedure, kako možemo da mu verujemo ako znamo da je skoro 580 miliona dinara na taj način prošlo na tender.
Samo jedan primer, recimo, tenderi su uglavnom sadržali klauzulu o plaćanju u roku od 15 dana od dana isporuke, umesto uobičajenog roka, a to je od 60 do 120 dana. Tako su se iz firme "Šering" žalili da su ih uslovi tendera za interferon diskvalifikovali, iako je njihova ponuda bila za 5.000 evra manja od druge firme "Roše", koja je izabrana na tom tenderu, što je zaista nedopustivo, kao i na činjenicu da tender nije objavljen blagovremeno u sredstvima javnog informisanja.
Nisam nameravao da pričam o drugim temama, ali uvažavam gospođu Živodarku Dacin, koja nas je zamolila da prisustvo ministra iskoristimo da pričamo uopšteno o zdravstvu; njegovo prisustvo bih da iskoristim za otvaranje još jednog problema u zdravstvu, koji je možda evidentan ali je potrebno i da se naglasi. To se odnosi na neuropsihijatrijske bolnice, kao i domove za privremeno i trajno zbrinjavanje osoba nesposobnih za društveni i porodični život. To je pre svega bolnica "Dr Laza Lazarević" u Beogradu, Dom u Kovinu, "Male pčelice" u Kragujevcu, kao i bolnica Gornja Toponica kod Niša.
Ti uslovi se u poslednje vreme malo poboljšavaju, ali, ako smo precizni i iskreni, ti ljudi nemaju ni osnovne norme životnih potreba u takvim ustanovama. Mi tražimo da se ono što su njihove potrebe, zakonom i Ustavom propisane, ispuni. Većina bolesnika odlazi sa lečenja kući, čak i u lošijem stanju nego pri prijemu. Neretko se otpuštaju kućama da bi njihovi bližnji vodili brigu o njima, ali je zato potrebno da se vodi računa o stanju tih pacijenata. Pri tom se ne vodi računa ni da li je bliža okolina, odnosno porodica u stanju i da li je sposobna da vodi računa o njima. To je jedno beznađe u kome se nađe ne samo pacijent koji je psihički neorijentisan, nego čak dolazi do toga da se i čitava porodica nađe u beznađu. Mnogo puta se dolazi do situacije da ti pacijenti budu napušteni, odnosno postoji velika opasnost i od agresije. Odnosno, pitanje je da li se pravi zdravstveni nadzor vodi nad njima.
Zato se nadam da će se institucije vlasti u ovoj zemlji pozabaviti ovim problemom, kako bi i taj svet koji živi u nekom svom posebnom vremenu postavili na pravi pijedestal prave vrednosti.
Srpska radikalna stranka smatra da je potrebno da ovim bolesnicima omogućimo život dostojan čoveka, jer svi oni zaslužuju ljubav i pažnju, kao i naša deca i naši roditelji.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala i vama, gospodine Cvetanoviću, posebno na ovom poslednjem delu izlaganja.
Da li još neko želi reč o ovom amandmanu? (Ne.)
Na član 202. amandman je podneo poslanik Branislav Blažić.
Vlada i Odbor za zdravlje i porodicu nisu prihvatili amandman, a Zakonodavni obor smatra da je amandman pravno moguć.
Reč ima narodni poslanik Branislav Blažić.
...
Srpska napredna stranka

Branislav Blažić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, u članu 202. podneo sam amandman da se drugi stav briše. Stav 2. glasi: "Vlada daje saglasnost na akt iz stava 1. ovog člana." Stav 1. glasi: "Odluku o iznosu sredstava koja se prenose filijali donosi Republički zavod za svaku budžetsku godinu."
Znači, imamo situaciju da će Zavod odrediti koliko će kojoj opštini ili filijali da pripadne sredstava. Znači, imamo povraćaj sredstava i Vlada daje saglasnost. Odmah se pojavljuje sumnja, zbog čega se tu Vlada pojavljuje kao neki arbitar koji će dati saglasnost na već određene kriterijume po kojima će Zavod da odredi koliko će sredstava dati određenim filijalama.
Mislim da sada dolazimo u situaciju da ozbiljno počnemo da razmišljamo da li je moguće izvršiti decentralizaciju zdravstva u Republici Srbiji. Sigurno da je u prvom momentu, kao prvi korak, jako teško odmah to 100% uraditi, ali da bi se izbegle te sumnje, a pogotovo da bi se neke filijale više, a neke manje finansirale, u zavisnosti od neke političke volje i političkih simpatija i na neki drugi način, bilo bi zgodno razmišljati da 70% sredstava, ono što se u nekoj opštini ostvari, da to i ostaje na teritoriji te opštine, a da možda 30% za prvi korak ide u zajedničku kasu, iz koje bi se vršio povraćaj prema principu solidarnosti, da se pojedinim opštinama, svuda je to veći problem, izdvoje sredstva da bi se održao nivo zdravstvene zaštite.
Znači, da bar razmišljamo o tome ako ništa drugo, jer ovaj način – slivanje sredstava u centralu, pa iz centrale vraćanje nazad u pojedine opštine – pokazao se kao dosta neadekvatan, sumnjiv, ponekad nekorektan prema pojedinim opštinama.
To vidimo i prema transfernim sredstvima koja se vraćaju prema opštinama, tu ima dosta politizacije; pojedine opštine izdvajaju daleko više sredstava nego što im se vraća. Mislim da treba svako u svojoj opštini da ozbiljno razmisli i o načinu kako će organizovati svoje zdravstvo prema sredstvima koje ostvari na svojoj opštini, pa koliko mu je jorgan dug toliko će se pružiti. Prema tome, ne želim da to ide u 100% i da se ostavi jedan posto da bi zadržali princip solidarnosti.
Zato bih možda dao predlog za razmišljanje – ne mislim da je to sada ovog momenta moguće, ne mislim da to treba odmah pokrenuti – da u narednom periodu dobro razmislimo o decentralizaciji zdravstva i finansiranju zdravstva u Srbiji, da krenemo sa prvim korakom, možda nekih 60 ili 70% ili neka Ministarstvo to, na osnovu svojih parametara koje ima, dobro proračuna, pa da to bude prvi korak; pa onda u sledećem koraku da vidimo da li može dalje ili moramo zadržati na tih 60%, 70%, pa da nam uvek ostane ta rezerva 30%, 40% da bismo mogli da intervenišemo i da pomognemo one opštine ili zdravstvene ustanove koje su u teškom materijalnom stanju.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala vama, gospodine Blažiću. Još neko po ovom amandmanu?
Na član 222. amandman je podneo narodni poslanik Zoran Anđelković.
Vlada i Odbor za zdravlje i porodicu nisu prihvatili ovaj amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Da li neko želi reč? (Ne.)
Na član 225. amandman je podneo narodni poslanik Zoran Anđelković.
Vlada i Odbor za zdravlje i porodicu nisu prihvatili ovaj amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Da li neko želi reč? (Ne.)
Pošto smo završili pretres Predloga zakona u pojedinostima, da li predstavnik predlagača prof. dr Tomica Milosavljević, ministar zdravlja, želi da da završnu reč? (Da.)

Tomica Milosavljević

Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče, pri kraju smo jednog dana u kojem smo, a građani su nam bili svedoci sve vreme, utrošili svoju energiju i vreme razmatrajući Predlog zakona o zdravstvenom osiguranju i ukupno 86 amandmana. Od strane Vlade i Ministarstva zdravlja je prihvaćeno 27 amandmana i time je učinjeno ono što je u prethodnim izlaganjima nekoliko puta isticano: posao zakonodavne vlasti, Skupštine, poslanika, s jedne strane, i izvršne vlasti, Vlade, a u ovom slučaju Ministarstva zdravlja, jeste da na jedan konstruktivan način, sa željom da se donese što bolji propis, učini najbolje što može i ume u datim okolnostima i da zakon ne bude spisak dobrih želja ili lista dobrih namera koja nema utemeljenje u realnosti i u našem realnom životu, nego da bude ozbiljan, razuman i racionalan propis koji će u ovom trenutku činiti korak napred da zdravstveni sistem ove zemlje bude pravedno i racionalno uređen.
Pokušao sam da razumem želju da se podnese niz amandmana i da se o njima diskutuje, povremeno sam se pitao šta je razlog, šta je svrha, koja je to platforma koja nudi dijametralno različit pristup ili potpuno drugačiji pristup. Verujte mi da zapravo nema dijametralno različitog pristupa. Bilo je različitih stavova i pokušaću redom vrlo kratko, ne zloupotrebljavajući kraj ovog dana i vašu pažnju, da odgovorim.
Evo koji su to argumenti zbog kojih je ovaj pristup koji je sadržan u Predlogu zakona, obogaćenom amandmanima koji su prihvaćeni, odabran za ovaj trenutak Srbije da vama bude predložen i da od momenta kada bude zakon usvojen i objavljen u "Službenom glasniku" postane pravilo kojim ćemo se rukovoditi svi. Hvala bogu, mora to da bude obavezno pravilo za sve, jer to je pravilo demokratije. Mnogo ćemo se dogovarati i razmeniti mišljenje, trista puta pričati o jednom problemu, ali kada ga donesemo onda je to stav koga se držimo dok ne dođe vreme da ga promenimo nečim boljim, najboljeg nema.
Ova skupština će sigurno imati prilike u godinama koje su ispred nas više puta da razmatra zakone iz oblasti zdravstva. Analiza uporednih pravnih sistema zemalja u tranziciji, pa i zemalja koje su ušle nedavno u EU, pokazala je da postoji loše iskustvo kada je u pitanju ishitreno i brzo prenošenje obaveznog zdravstvenog osiguranja na različita osiguravajuća društva. Ima više argumenata u prilog stavu da obavezno zdravstveno osiguranje, kao princip međugeneracijske solidarnosti, solidarnosti između zdravih i bolesnih, solidarnosti između građana različitog socijalnog statusa, bude zadržano u instituciji koja se u našoj zemlji zove Republički zavod za zdravstveno osiguranje.
Načela koja se nalaze na početku ovog zakonskog predloga predstavljaju članove zakona koji ovoj skupštini i ovoj vladi treba da služe na čast. Kada tumačite zakon i kada sutradan govorite o tome zašto ovakav podzakonski akt i zašto ovakvo ili onakvo tumačenje nekog propisa, onda vi jednostavno kažete – ovaj zakon počiva na načelu obaveznosti, javnosti, zaštite prava osiguranih lica i zaštite javnog interesa, na načelu stalnog unapređivanja kvaliteta, na načelu ekonomičnosti i efikasnosti. To su zaista klasična načela na kojima počiva moderan sistem zdravstvenog osiguranja danas.
Ta načela jesu važna i zbog toga povremene kritike koje su govorile o pročišćenju zakona doživljavam, s jedne strane, kao racionalne i razumne. Kada god imate ispred sebe dugačak tekst, veliki zakon, to nikada nije praktično. Naravno da je lakše pročitati 20 članova nego 250. Naravno da je jednostavnije izraziti se kratkim rečenicama, nego dugačkim i komplikovanim tvrdnjama. Postoje oblasti u kojima ima toliko različitih aspekata, koje morate gledati iz više uglova.
U nekima od amandmana govorilo se o tome da ne treba da stoji da je obavezna uplata doprinosa da bi se ostvarivala prava. Namerno sam na početku rekao da ovaj zakon, koji pokušavamo da donesemo na najbolji mogući način, ne sme da bude lista dobrih želja i lista dobrih namera. Mnogo je lakše doneti listu dobrih želja i najboljih namera i obrazložiti je krupnim rečima.
Reći – učinićemo sve da sve što smo zapisali ostvarimo, a da onda posle toga ne budemo u mogućnosti da ostvarimo ni deo toga.
Primera radi, u 2004. godini zaposlenih ljudi je bilo 1.580.140, a 470.714 samostalnih nosilaca delatnosti plus članovi porodica, 359.876 poljoprivrednika, sa oko dva miliona zdravstvenih knjižica članova porodica. To je podatak od 30. 6. 2005. godine. Situacija u kojoj bi se sva prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja izvodila po definiciji kao nešto što se podrazumeva, a da se pri tom ne vodi računa o finansijskoj održivosti onoga na šta se država zarekne da će obezbediti svojim građanima, ne bi bio odgovoran potez.
U zakonu postoji niz mehanizama koji čuva siromašne, ugrožene, one koji ne mogu da zarađuju, mnoge bolesnike koji imaju teške i hronične bolesti. Uostalom, uvedena je matična evidencija ovim propisom.
U jednom momentu bila je tvrdnja da prethodni staž zdravstvenog osiguranja od tri meseca ne treba da predstavlja osnov za zdravstvena prava. Ovaj stav je stavljen upravo zbog toga što je jedan od najbržih načina zloupotrebe prava u dosadašnjoj praksi bio da se zaposlite, ponekad fiktivno, i da onda odmah odete na bolovanje i da ostvarujete niz meseci prihod. Zbog tog prihoda koji vi ostvarujete neko drugi ne može da primi insulin tog meseca, ili ne može da dođe do leka koji mu je neophodan, ili nemate dovoljno para da obezbedite neku drugu potrebu. Dakle, na tom vaganju prioriteta ovo je bio razlog za ovu meru.
Puno puta se govorilo o prevenciji; prevencija je široka i značajna aktivnost i na njoj počiva glavni rezultat koji hoćemo da postignemo. Glavni rezultat koji hoćemo da postignemo svim ovim što radimo u zdravstvenom sistemu je da zdravlje nacije bude bolje. Kada je u pitanju zdravlje nacije, neki parametri iz zvaničnih statističkih podataka su, na primer, sledeći: neću vas mnogo zamarati, ali treba da znate da je 1962. godine u našoj zemlji na hiljadu živorođenih beba 85 umiralo, 1972. godine 45, 1982. godine 35, 1992. godine 21, 2003. godine devet. Mortalitet - smrtnost u prvoj godini života, na hiljadu živorođene dece, bio je 48 60-tih godina, pa 24, pa 17, pa osam, a 2003 – 2,5. U procentima zaraznih bolesti, procenat smrtnosti je bio 8% 60-tih godina, 1992. godine 1,19, 2003. godine 0,53. Da ne nabrajam dalje.
Zdravstveni radnici ove zemlje, bili oni bolničari koji su završili kurseve posle rata, pa počeli da rade, ili sestre, doktori, doživeli su da budu poniženi, da rade za pet maraka mesečno, da nose od kuće na dežurstvo peškir i sapun. To obespravljenje i poniženje i dalje je kao ožiljak.
Pomenuto je da nekoliko hiljada ljudi, sa dobrovoljno izraženom željom da napuste radni odnos, uz stimulativnu otpremninu, da je to potez koji nije bogzna šta i da su to uglavnom nezadovoljni ljudi.
Nisam čuo nijednog nezadovoljnog. Njih 7.140 je 31. oktobra dobilo poštenu, pristojnu otpremninu. Lično sam doživeo da me jedna od mojih glavnih sestara poljubi na hodniku i da kaže – profesore, ovo je stvarno fer. Sećate se šta smo ovih 30 godina prošli, kako smo radili. Mislim da je fer odnos prema zaposlenima u zdravstvu da dožive takvu priliku da racionalizacija ne počne šutiranjem u zadnji deo leđa, nego da počne fer razgovorom i ozbiljnim pristupom.
Mogu da vam kažem da će posle usvajanja ovog zakona, u decembru zdravstveni radnici Srbije imati odmah dva nova podzakonska akta, na bazi ovog zakona o zdravstvenoj zaštiti, doduše, ali sad govorim o paketu. Jedan će se zvati - mreža zdravstvenih ustanova Srbije, a drugi - standardi ispunjenosti uslova za rad, i u pogledu prostora i u pogledu broja, ali i u pogledu radnih normi. Dakle, to na neki način zaokružuje petogodišnje napore da se sistem učini što boljim.
Zašto ne porodična medicina? Ima ona stara izreka – zovi me krčag, ali nemoj da me razbijaš. Postoji suštinska razlika između porodičnog lekara i izabranog lekara opšte medicine. Ovih nekoliko godina su vođene velike stručne rasprave u kojima su iznošeni argumenti u prilog jednoj ili drugoj tvrdnji.
Morate znati da porodični lekar danas u Evropi podrazumeva lekare opšte medicine koji je obrazovan za porodičnu medicinu, bilo kroz specijalizaciju, bilo kroz nekih drugi vid usavršavanja, osposobljen da radi zbrinjavanja dece i da radi ginekološke preglede.
Primarna zaštita znači mogućnost da ja u svom zdravstvenom sistemu, za koji plaćam obavezno zdravstveno osiguranje, celog života ga plaćam, hvala bogu, želim da budem zdrav celog života, ali nekad mi zatreba i to je suština solidarnosti, da onda taj moj izabrani lekar, ako je porodični lekar, on je jedini kod koga mogu da odem bez uputa. On je čuvar kapije, čuvar zdravstvenog sistema i on je komandant parade, ako mogu tako da kažem. Onda nema pedijatra kao doktora kome vodim dete na pregled, naravno, bez ikakvog uputa, i nema ginekologa kod koga naše supruge, majke, sestre odu na pregled bez uputa. Ne, onda postoji jedan lekar, on se zove lekar porodične medicine.
To je mnogo jeftinije za sistem i za državu, ali u situaciji u Srbiji u kojoj jesmo bilo bi neodgovorno i loše uvesti instituciju porodičnog lekara i precrtati pedijatriju koja je uspela da ovakvim naporom za 50 godina približi pokazatelje zdravlja naše dece visokim standardima razvijenog sveta, uprkos siromaštvu, jer mi smo, složićemo se svi zajedno, siromašna zemlja, koja mora da čuva svaki svoj dinar i da ga pet puta okrene pre nego što ga potroši i da vodi računa kako će da ga potroši.
Prema tome, iskočiti u porodičnu medicinu, bez obzira što su ovde vođene mnoge rasprave, a pri tom zaboraviti tradiciju, postojeće stanje i realnu situaciju, bilo bi neodgovorno. Na primer, Slovenija ima i jednu i drugu instituciju. Ima instituciju izabranog lekara, koji je u nekim delovima njihove države porodični doktor. Dakle, i u našoj situaciji će se događati da postoje ruralni predeli, udaljena sela, udaljeni zaseoci gde nema lekara, osim doktora opšte medicine. On će negde imati i ulogu pedijatra. Mislim da sam dovoljno razjasnio argumente zašto nije definisano - porodični lekar.
Zatim, bilo je, iz dobre namere, pokušaja preslikavanja procenata i izvođenja pogrešnih zaključaka. Pogrešan je zaključak očekivati da zbog toga što medicinskih usluga treba da bude 70% u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, treba da bude i toliko novca. To su pomešane dve različite stvari. U finansiranju zdravstvenog sistema, najskuplje i najneracionalnije je plaćanje cene usluge. To ne može da plati ni mnogo bogatiji sistem. Kad plaćate uslugu, onda pravite veštačko pravljenje velikog broja usluga. To je poznata stvar.
Plaćanje usluge se može prihvatiti u uređenom sistemu jedino za izuzetno skupe sofisticirane usluge koje imaju visoku cenu. Na primer, ne možete reći - plaćaću operacije srca kapitacijom, ako operacija srca zahteva da kupite stend koji košta 2.000 evra, da obezbedite angio salu koja košta milion ili milion i po evra. Znači, takva usluga neće biti održiva, ako ne plaćate uslugu.
Primarna zaštita, dom zdravlja treba da bude plaćan kapitacijom. To je model koji obezbeđuje solidarnost. To obezbeđuje da i u Bosilegradu, i u Kikindi, i u Leskovcu, i u Zrenjaninu, i u Jagodini, da svuda princip plaćanja doma zdravlja bude podjednak, tako što se kaže – standard je toliko i toliko građana po jednom izabranom lekaru, pa je to od 1.400 do 1.600, a ne sme da bude preko 1.800, jer iskače iz sistema. Vi onda počinjete da plaćate primarnu zaštitu po onome kakav rezultat ona ima.
Tu je bilo nekoliko diskusija na kojima sam vrlo zahvalan, jer su koristili termine "stalno unapređivanje", "kvalitet", "promocija kvaliteta", "neprekidni sistem edukacije pacijenta kao kontrolora". Vrlo sam zahvalan na tim tvrdnjama, jer one upravo stoje u ovom paketu zakona.
Što se kvaliteta tiče, ovaj ministar i ovo ministarstvo godinu i po dana radi na nacionalnom pravilu kvaliteta. Dotaći ću se samo malo ovih famoznih lista čekanja sada, a objasniću ih kasnije duže. Tu se opet brkaju dve stvari. Jedno je zakazivanje specijalističkog pregleda. Danas, imajući u vidu bogatstvo mreže zdravstvenih ustanova i broj lekara specijalista, nijedan građanin Srbije ne bi smeo da čeka na specijalistički pregled, bilo gde u ovoj zemlji, duže od četiri nedelje.
Zakazivanje pregleda postoji svuda u uređenim sistemima.
Vi imate svog lekara opšte medicine i kod njega ćete, kao kod izabranog lekara, kao što Kraljevčani sada mogu, da telefonom kažete - slušajte, večeras su me udavili u Skupštini, ali sutra uveče sam tad i tad u Kraljevu, da li mogu da navratim kod vas oko pola sedam, ne osećam se najbolje, ministar me je toliko iznervirao, mada se na kraju malo izvadio završnom reči. Onda odlazite kod doktora odmah. Ako vas onda on uputi kod neurologa, jer ste počeli malo da žmirkate na jednu stranu i treba vam pregled, onda postoje kriterijumi za pregled kod specijaliste. To se onda zove zakazivanje pregleda. Pa, to je normalna stvar.
Lista čekanja, dozvolite, jedan je od instrumenata za unapređenje kvaliteta. Lista čekanja nije po danu kada sam ja došao; lista čekanja je rezultat šestomesečnih napora struke da se za pojedine procedure, koje se zovu operacija srca, kateterizacija srca, implantacija pejsmejkera, operacija kukova, skener, rezonanca, uvedu pravila.
Evo vam primer: rezonanca, koja je ovde pominjana i pri tom iznošene neistine. Pokušajte danas posle ove sednice da okrenete telefon Instituta za majku i dete i da pitate koliko se čeka npr. skener glave. Ne čeka se uopšte. Pokušajte da pitate Klinički centar kako se radi magnetna rezonanca. Ne čeka se uopšte onda kada je neophodna da bude urađena odmah. Koji je to slučaj? Povreda glave sa neurološkim ispadom, kriterijum za to, kako je struka rekla, u prvih 24 sata mora da bude urađen snimak. Sa druge strane, glavobolja bez ikakvog drugog ispada i razloga sa učinjenim pretragama može da čeka i do 12 meseci.
Tako shvaćena lista čekanja u stvari je lista koja omogućava da onaj kome je zaista potrebno dobije uslugu odmah i da za nju ne plati i da ne čeka. Onaj kome nije potrebno može da ima vezu, da zna nekoga od vas, i da probate kao poslanik da pozovete ne možete da pomerite redosled. Čovek ima samo glavobolju i nema ništa drugo. Neće dobiti termin ranije zbog toga što remeti nekome kome je hitno.
Da li je moguće ovo sprovesti odjednom? Naravno da nije. Zato i radimo godinu i po dana, ali prva konferencija o kvalitetu je pokazala da pomaka ima. Sve vas pozivam, dođite 23. decembra na konferenciju o kvalitetu koja će sumirati šta je to što se zove jedinstveni softver za praćenje ovih lista čekanja. Pokušajte da uđete na sajt Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje i da vidite da postoje liste sa šifrovanim imenima, jer su zaštićeni građani imenom i prezimenom i da vidite koji je način.
Ovde se pozivam na to da postoje dva člana koja kažu - morate pismeno da dobijete dokaz zbog čega ste na nekoj listi čekanja ako čekate tu proceduru. Naravno da činimo sve da prestanu razlozi da to postoji. Navođeni su primeri, pri tom neistinito, da na primer u Sloveniji, koja, usput budi rečeno, ima 12 puta više novca od nas za sve, pa i za zdravstvo i mnogo je bogatija...
Ako treba da operišete žučnu kesicu, boli vas stomak, nećete da smršate, jedete masno, volite čvarke, imate kamenčiće, treba da se operišete, šest meseci čekanja za tu operaciju nije ništa strašno, ali u prve dve nedelje svaki čovek koji ima malignu bolest mora da bude lečen.
Dakle, liste čekanja su jedno, zakazivanje pregleda je drugo, liste su prilika za jačanje kvaliteta i tu ponovo kažem ono što je bilo pominjano – akreditacija. Akreditacija je pogrešno upotrebljena kao termin koji je u nekim diskusijama bio vezan za privatnu praksu. Ako pažljivo pročitate Predlog zakona videćete da se akreditacija odnosi na zdravstvenu ustanovu, bila ona državna ili privatna.
Privatna praksa, morate to jedanput razumeti, jeste nešto drugo od zdravstvene ustanove. To je ordinacija, ambulanta, poliklinika koju ja otvorim i radim svojim ličnim radom, opredelim se da budem samo to, to je onda privatna praksa. Zdravstvena ustanova radi po onim drugim propisima, podrazumeva upravni i nadzorni odbor, drugačije uslove i potpuno je izjednačena u statusu i odnosu i u zakonu, bez obzira da li je osnivač pravno lice državno ili privatno.
Akreditacija se odnosi na ustanove. Predloženo je u zakonu da ona bude dobrovoljna. Zašto? To ćemo pričati još povodom zakona o zdravstvenoj zaštiti, zato što će i dobrovoljna akreditacija napraviti red što se kvaliteta tiče. Naravno, ne sutra, ne za godinu dana, ali u naredne tri godine planiramo formiranje nezavisne agencije za akreditaciju. Dotle moramo naučiti šta je uopšte akreditacija, kako ona izgleda, ko u njoj mora da ima glavne uloge. Tu ima mesta i za komore, i za komoru zdravstvenih ustanova, i za fakultete i škole. Uglavnom, to je uporednom analizom savremeno dostignuće uređenih zdravstvenih sistema danas.
Idemo redom. Rekli smo, novac. Dakle, novac ne može da bude po toj mehanicističkoj računici: ako je 70% posla, treba da je 70% novca. Prvo, razumem dobronamernost finansijskih analiza fonda, ali ste tu izostavili mnogo stvari. Prvo, zaboravili ste da su lekovi sada tamo gde treba lekovi da budu. Lekovi koji se koriste za lečenje kada čovek leži u bolnici, znate gde se sada nalaze? U bolničkim apotekama. Ljudi u bolnicama, verovali ili ne, sada dobijaju lekove više nego ranije, redovnije nego ranije, i naravno da su potrebe za refundacijama sve manje.
Vi ste navodili primere iz prakse, kao kritiku, ali pri tom sve što ste naveli imalo je nekakvu godinu koja je tamo negde, pre dve, tri godine, četiri, govorili ste o kukovima, a mi smo posle toga napravili red. U međuvremenu je u Boru u centru koji ste vi pomenuli bila uvedena stručnim nadzorom zabranjene operacije i došao nadzornik iz Beograda i bio načelnik odeljenja mesecima i on pravio operativni program i vizite, dok se nije stručni nivo rada vratio tamo gde mora da bude.
U Kruševcu, gde je bio problem sa protezama, postoji čitav proces koji je sada tamo gde treba da bude, u policiji, u sudskim organima.
Dakle, naravno da u praksi možemo navoditi primera i primera. Jedan od poslanika je naveo primer trošenja novca od samodoprinosa i pri tom ispričao priču koju moramo da proverimo iz papira. Samodoprinos je lokalni samodoprinos, opština skupi novac, kupuje, postoje procedure, mora da se poštuje Zakon o javnim nabavkama, a da li je poštovan ili nije morali bismo da vidimo dokumenta ako bismo nešto hteli da tvrdimo. Novac doma zdravlja nije novac koji fond dodeli domu zdravlja da sad on radi nekakve usluge. Prvo, tu nema lekova. Lekova ima za 10 do 11 milijardi lekova na recept.
Pomenute su priče oko poslovanja fonda i oko novih formulara za recept. Zašto novi recept i zašto štampa u državnoj ustanovi saglasno Zakonu o javnim nabavkama? Zato što je sa prošlim receptom bilo nekoliko veoma ozbiljnih falsifikata koji su doveli do ogromne materijalne štete. Neki od ljudi koji su to radili su danas u zatvoru. Da ne ulazim dalje u detalje, ali to je način uređivanja.
Ako ćemo jednog dana imati smart karticu i informacioni sistem, zašto novi formular knjižice? Zato što je to prelazna faza u dobijanju smart kartice kada se pravi informacioni sistem. To onako usput, pošto ste vi dozvolili sebi da pitate i šire od zakona, ja dozvoljavam sebi da vam oduzmem malo više vremena, bez obzira što rizikujem da vas već malo davim, ali građani će razumeti.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Gospodine ministre, pošto poslanici nisu sebi dozvolili, nego su iskoristili svoje pravo da postave pitanja, a na pitanja je moguće, i predsednik Skupštine ih je o tome više puta obavestio tokom današnje rasprave, kao i do sada na proceduralan način, jer će nadležnom ministru (u ovom slučaju vama) ta pitanja biti prosleđena, ako su poslanička pitanja, na osnovu stenograma, koji će biti konsultovan ako nešto nije jasno sa stanovišta poslanika koji je postavio pitanje, te se onda kao poslanička pitanja šalju odgovori, a ja vas molim da danas govorimo samo o pojedinostima.