OSMO VANREDNO ZASEDANjE, 12.06.2009.

4. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

OSMO VANREDNO ZASEDANjE

4. dan rada

12.06.2009

Sednicu je otvorila: Gordana Čomić

Sednica je trajala od 10:10 do 23:50

OBRAĆANJA

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Zahvaljujem.
Reč ima narodni poslanik Zoran Bortić.

Zoran Bortić

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija
Poštovani predsedavajući, uvaženo predsedništvo, poštovana ministarko, predstavnici Ministarstva, cenjene kolege narodni poslanici, polazeći od Ustava Republike Srbije, koji u članu 97. stav 1. tačka 12. propisuje da Republika Srbija uređuje naučnotehnološki razvoj i prateća naučnotehnološka dostignuća u sferi savremenih komunikacija, Predlogom zakona o elektronskom dokumentu čini se značajan korak u uređivanju elektronskog poslovanja.
Ovaj zakon temeljito uređuje ona pitanja koja su bitna za praksu, za funkcionisanje elektronskog poslovanja u stvarnosti. Ovaj zakon će omogućiti i dosledniju primenu Zakona o elektronskom potpisu, koji je Republika Srbija usvojila 2004. godine i kojim je započeo proces razvoja elektronskog poslovanja u našoj zemlji.
Pošto se informacione tehnologije i način poslovanja menjaju veoma brzo, zakonska rešenja koja regulišu ovu oblast moraju biti fleksibilna i otvorena za nova tehnološka dostignuća.
U tom smislu, dobro je da se ovo zakonsko rešenje zasniva na rešenjima sadržanim u međunarodnim dokumentima, propisima i standardima EU, a posebno na rešenjima tehnološki razvijenih zemalja, koje imaju iskustva u rešavanju sporova iz oblasti elektronskog poslovanja.
Ovaj zakon omogućiće da sva dokumenta u elektronskom obliku budu pravno relevantna u pravnim odnosima. Na ovaj način, daje se mogućnost za potpuno izjednačavanje klasičnih oblika poslovanja pomoću papira s elektronskim oblicima, koji su obezbeđeni primenom informaciono-komunikacionih tehnologija.
Najveća prednost ovog zakona je što elektronski dokument ima dokaznu snagu i što se smatra originalom. Isto tako, kopija elektronskog dokumenta na papiru ima dokaznu snagu originala. Ovakvo rešenje stvara mogućnost da se u našoj zemlji podstakne šira upotreba elektronskih dokumenata. To će doprineti podizanju ukupne efikasnosti rada, materijalnoj uštedi i poboljšanju života građana.
Ovaj zakon je veoma značajan za građane, privredu, državnu upravu i lokalnu samoupravu i sve druge subjekte u različitim oblastima komunikacija. Njegova primena omogućiće napredak u međunarodnom položaju i delovanju kako same Republike Srbije i njenih organa, tako i u delovanju svih subjekata, od privrede do građana.
Poštovane kolege narodni poslanici, uveren sam da će se usvajanjem ovog zakona naša zemlja u znatnoj meri približiti najnaprednijim društvima savremenog sveta, koja su otvorena za nova dostignuća u nauci i tehnologiji.
Zbog svega iznetog, Poslanička grupa SPS-JS, u danu za glasanje, glasaće za ovaj zakon. Hvala veliko.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala vama.
Reč ima narodni poslanik gospođa Donka Banović.

Donka Banović

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Poštovani gospodine predsedavajući, poštovana gospođo ministre i poštovane kolege narodni poslanici, gospođa ministar je verovatno primetila da su svi poslanici koji su govorili podsetili nas, građane i ministra da smo prvi zakon iz ovog seta zakona kojima će se urediti elektronsko poslovanje usvojili još daleke 2004. godine.
Na prošloj sednici je bio Zakon o elektronskoj trgovini, sada nam je na redu Predlog zakona o elektronskom dokumentu. Ima još nekih zakona koje će Narodna skupština morati da usvoji ako želimo da ovu oblast, barem što se zakonske regulative tiče, uredimo kako treba. No, ne mogu gospođi Matić da stavim na dušu da je ona jedina odgovorna zbog kašnjenja svih ovih ostalih zakona.
Dakle, 2004. godine je započeo proces razvoja tog pravnog okvira koji je neophodan za razvoj elektronskog poslovanja, a posebno postojanje u tom zakonu kvalifikovanog elektronskog potpisa, jer on predstavlja značajan segment elektronskog dokumenta. Ovaj zakon je korak dalje u tom pravcu. Što se tiče same oblasti elektronskog poslovanja, ona je u Srbiji, u čemu se svi možemo složiti, prilično nerazvijena, neuređena i do sada smo vrlo malo uradili na njenom razvoju.
Početkom ove godine, Društvo informatičara je organizovalo okrugli sto sa temom – Primena elektronskog potpisa u Srbiji. To je bilo, praktično, četiri godine nakon usvajanja Zakona o elektronskom potpisu. Učesnici te diskusije su se složili da ima još puno problema i nedostataka. Oni su, između ostalog, govorili i o nedostatku adekvatnih zakona, o tome da nisu usvojeni neki podzakonski akti, mada mislim da je od januara, ili marta, ne sećam se tačno kada je bio ovaj okrugli sto, tu napravljen pomak, usvojeno je nekoliko podzakonskih akata. To je bila prva zamerka sa tog okruglog stola.
Druga, s kojom se svi moramo složiti, jeste da sporo ide razvoj tih paketa servisa, kako se to naziva, odnosno paketa usluga u pojedinim sektorima. Dakle, jedno je kada postavite i donesete sve zakone i podzakonska akta koja su neophodna, a drugo je koliko pojedini sektori, odnosno grane razviju taj svoj unutrašnji paket servisa i usluga, odnosno koliko su oni sposobni da građanima i privredi omoguće komunikaciju ili poslovanje uz pomoć elektronskog potpisa.
Jedini svetao primer tu su možda banke, odnosno svima nam je poznat taj koncept E-banking, da su banke, uglavnom, iskoristile šansu i da se veliki broj platnog prometa ili tih transakcija, kada je o bankama reč, odvija i uz upotrebu elektronskog potpisa. Čak postoje podaci da neke banke 50% svog platnog prometa obavljaju koristeći, barem do sada, a sada će i ostale elemente koristiti, elektronski potpis.
Takođe, svakom ko prati ovu oblast ili ga interesuje, poznato je da je prošle godine Javno preduzeće PTT Srbija formiralo prvo javno sertifikaciono telo.
Na taj način se Pošta upisala u evidenciju Ministarstva za telekomunikacije kao prvo akreditovano telo za izdavanje kvalifikovanih digitalnih sertifikata, tako da je i u decembru prošle godine Pošta počela da dodeljuje te elektronske sertifikate i elektronske potpise.
Ovo je pitanje i za gospođu ministar, kada bude odgovarala na sva naša pitanja, a to je – koliko je do sada tih akreditovanih tela upisano, da li je ostalo samo na tome da je to jedino Pošta? Tu se postavlja i pitanje monopola, jer ako u bilo kojoj oblasti samo jedno telo, ili jedno preduzeće obavlja neki posao, onda se tu mogu otvoriti različiti problemi, može da bude u pitanju monopol; s obzirom na to da je taj paket u decembru koštao 6.500 dinara, što uopšte nije malo, ako bi bila veća ponuda, onda bi verovatno i cena mogla da bude malo niža.
Još jedan primer da pojedini sektori nisu razvili unutrašnje pakete servisa i usluga jeste upravo javna uprava. Uglavnom je u toku zamena naših starih ličnih karata novim ličnim kartama. Na tim ličnim kartama postoje oni čipovi, u čipovima postoji elektronski potpis, upravo zbog toga što će to moći da se koristi i građani mogu na taj način sebi da olakšaju život. Međutim, opet imamo slučaj da ti od kojih bi oni tražili te usluge nemaju razvijen svoj unutrašnji sektor.
Opet jedno pitanje za gospođu ministar – da li Ministarstvo za telekomunikacije, za koje smatram da je, ne mogu da kažem odgovorno, ali bi moglo da se nađe na usluzi i raznim sektorima, može da pruži pomoć, da li su planirane obuke, edukacije, kakvu vrstu pomoći Ministarstvo za telekomunikacije može da pruži?
O samom predlogu zakona je, uglavnom, bilo reči. To je da se ovim zakonom uređuje procedura postupanja s elektronskim dokumentima. Tu imamo definisano kako se prima dokument koji je u elektronskom formatu, kako se izdaje potvrda o prijemu elektronskog dokumenta, kako se čuvaju duplikati. Predviđeno je da se elektronski dokumenti čuvaju onoliko dugo koliko je za neku oblast predviđeno da se čuva dokument koji je do sada bio, možda će još uvek biti neko vreme, u papirnom obliku. Tako sam barem ja shvatila.
Međutim, mislim da to neće moći tako da funkcioniše. Ne znam tačno, mi imamo, nisam sigurna da li je zakon ili uredba o kancelarijskom poslovanju, zatim imamo Zakon o arhivama. Mislim da ti zakoni neće moći da uključe tek tako i postojanje elektronskih dokumenata i da će biti neophodno, barem, doneti i zakon o elektronskim arhivama, da bismo pratili i ove elektronske dokumente.
Zatim, u zakonu su i članovi koji govore o vremenskom žigu, i to prema obavezama koje proističu upravo iz te uredbe o kancelarijskom poslovanju i Zakona o upravnom postupku, zato što ima puno transakcija, da tako kažem, ili u tom poslovnom svetu mnogo toga zavisi od datuma.
Da li su predloženi članovi u Predlogu zakona sasvim dovoljni da zaštite da ne može da dođe do falsifikovanja datuma, odnosno da neko promeni vreme na kompjuteru, pa da vi kasnije zakasnite da reagujete itd.? Mislim da je svima jasno koliko je važno da ne dođe do falsifikata.
Ono što mogu da kažem, jeste da je ovaj predlog zakona prilično dobar. Poslanička grupa DSS-a je podnela nekoliko amandmana koji se tiču rokova. O tome će biti više reči kada budemo govorili o amandmanima u raspravi o pojedinostima. Moj kolega Milan Lapčević je izneo još neke zamerke, no o tome će biti reči kada bude rasprava u pojedinostima.
Nemam još mnogo vremena, ali htela bih da iskoristim ovu priliku, kad već govorimo o modernim tehnologijama, da lažem da su i naša deca i naši mladi ljudi u velikoj opasnosti kada je u pitanju način na koji koriste Internet. Prema anketama u nekim evropskim državama, 90% mladih, čak i dece, koriste Internet. Mi nemamo tako precizne podatke kada je reč o Srbiji, mada svi možemo da primetimo da iako je nizak standard, roditelji se veoma trude da nabave i kupe kompjuter, zato što je danas i odrastao čovek, ako nema tu osnovnu informatičku pismenost, nepismen, a kamoli deca koja se tek školuju.
O opasnostima nepravilnog korišćenja Interneta mislim da nikome od vas ne moram nešto posebno da objašnjavam. Dakle, imamo mlade koji tako koriste Internet, a bezbedonosna kultura kada je u pitanju upotreba Interneta je veoma loša, posebno kada su roditelji u pitanju, zato što naša deca mnogo više o tome znaju negoli roditelji. Ja imam dva dečaka u osnovnoj školi i što se tiče zaštite deteta od kompjutera, ona se svela na to da sam napravila šifru koju oni ne znaju, pa im ponekad uključim i ostavim im neko vreme da oni to koriste. To nije dovoljno.
Znam da je Ministarstvo 2009. godinu proglasilo godinom zaštite dece od Interneta, pa je to još jedno pitanje. Kako ta kampanja teče? Dakle, ovo je već šesti mesec, prošlo je pola godine. Cilj znam, dakle, edukacija i upozoravanje i mladih, i roditelja, i nastavnika, i svih koji koriste Internet na sve opasnosti i kako treba Internet koristiti sigurno.
Koje su aktivnosti do sada sprovedene? Koliko je škola, ako je to bilo predviđeno tom kampanjom, uključeno u sve to? Da li možda čekate sledeće polugođe? Koliko će uopšte, u ovom slučaju, školske dece biti obuhvaćeno?
Da li možemo, posle završetka te kampanje, ili projekta, da i mi u Skupštini od vas očekujemo neku vrstu izveštaja ili nalaza, gde biste nam rekli gde su danas naša deca i mladi kada je u pitanju Internet i koliko su u opasnosti?
Potpuno je jasno da tehnološke mere...
(Predsedavajuća (Gordana Čomić): Vreme koje je na raspolaganju poslaničkoj grupi je iskorišćeno.)
... dakle, potpuno je jasno da samo tehnološkim ili tehničkim merama ne možete da to uradite, da je tu potrebno mnogo toga drugoga uraditi. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Milorad Buha. Vreme na raspolaganju Poslaničkoj grupi SRS-a je 58 minuta.

Reč je tražila i ministarka Jasna Matić. Izvolite.

Jasna Matić

Htela sam samo kratko da odgovorim na pitanje vezano za bezbednost dece na Internetu i da kažem da sam zahvalna poslanici DSS-a što je postavila to pitanje danas u Narodnoj skupštini.
Ministarstvo je, kao što ste rekli, proglasilo ovu godinu godinom zaštite dece na Internetu i do sada je objavilo brošuru za decu, brošuru za roditelje i nastavnike, podiglo veb sajt sa detaljnim informacijama o problemima koji se nalaze na Internetu, ali i s osnovnim pojmovima koji su deci poznati, ali roditeljima nisu, upravo sa ciljem da roditelji ovladaju svim onim što danas na Internetu postoji, kako bi sa svojom decom mogli da razgovaraju o tome šta deca rade i da prate njihovo ponašanje.
Na tom sajtu su postavljeni i linkovi ka besplatnim softverima koji pružaju određenu zaštitu pri korišćenju Interneta. Odštampani su i plakati, koji će se od početka iduće godine distribuirati svim školama u Srbiji, kako bi deca imala svest o tome šta treba da rade, a šta ne treba da rade.
Mi očekujemo i od Parlamenta da da svoju podršku ovakvom jednom pristupu, koji će krajem ove godine biti dopunjen uspostavljanjem obrazovne mreže Srbije, prerastanjem akademske mreže, koja trenutno povezuje univerzitete u Srbiji, u obrazovnu mrežu, koja će povezivati sve obrazovne institucije, znači, i osnovne i srednje škole, koja će u svom mrežnom sistemu imati zaštitu od neželjenih sadržaja, kao i od virusa i ostalih upada u sistem. Hvala vam.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Milorad Buha, a posle njega narodni poslanik Zoran Krasić; on je poslednji prijavljeni govornik. Izvolite.

Milorad Buha

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi građani Srbije, pred nama je danas Predlog zakona o elektronskom dokumentu, koji zajedno sa dva zakona iz ove oblasti, zakonima o elektronskom potpisu i o elektronskoj trgovini, predstavlja jednu celinu koja je vrlo bitna u oblasti elektronskog poslovanja, gledajući i u užem i u širem smislu kategoriju elektronskog poslovanja.
U svetu postoje danas razni oblici elektronskog poslovanja. Oni se razvijaju 40-ak godina i imamo vrlo izražen i naglašen kvalitetan oblik elektronskog poslovanja, kako u oblasti državne uprave, tako i u oblasti bankarstva, trgovine, rada državnih organa, prevashodno fiskalnih organa, poreskih organa, carinskih organa i drugih organa.
Gde smo mi u ovom sistemu? Mi ovaj oblik poslovanja radimo 15-ak godina, prevashodno su bankarski poslovi počeli pre 15-ak godina, a svi drugi su tek u povoju. Kaskamo za svetom 30-ak godina.
Ovaj zakon je vrlo bitan s aspekta formalno-pravne regulative, koja se ukrupnjava i kojom ćemo dobiti zaokruženu celinu, zajedno sa podzakonskim aktima koje će Ministarstvo doneti, ali ne možemo biti zadovoljni primenom, implementacijom ova dva zakona, Zakona o elektronskom potpisu i Zakona o elektronskoj trgovini, a i implementacija ovog zakona, kada bude usvojen u ovoj skupštini, biće otežana zbog toga što nije formalno-pravno ušao u regulativu koju obuhvataju drugi zakonski propisi.
Koji su to zakonski propisi koji imaju bitnu vezu i korelaciju s ovim zakonskim propisom? To su Zakon o kancelarijskom poslovanju, Zakon o opštem upravnom postupku, Zakon o arhivskoj građi, Zakon o državljanstvu, ličnoj karti itd., koji imaju vrlo bitnu funkciju i koji će morati dobiti određene zakonske inovacije. Mislim da je predlagač morao to rešiti ovim zakonskim propisom, kao i pitanje celokupnog elektronskog poslovanja vezanog za ovaj zakonski projekat, znači, zakon o elektronskom dokumentu, zato što bi donošenje ili inoviranje Zakona o opštem upravnom postupku i Zakona o kancelarijskom poslovanju itd. usložilo inače ogromnu zakonsku regulativu i umnožilo zakonske propise u Republici Srbiji.
Juče smo mogli u sredstvima informisanja dobiti određenu informaciju o radu Vlade, novom obliku rada Vlade, elektronskoj sednici Vlade, kao i informacije o tome kolika je pri tom ušteda.
Dobro je, s aspekta države i društva, da vodimo računa, da napravimo analizu o tome koliko štedimo na ovaj način. Ne samo da štedimo, nego ubrzavamo postupak, kvalitetnije radimo, misli se na Vladu. Ali, postavljam pitanje – zašto to nismo počeli juče, zašto to nismo počeli prošle godine, zašto to nismo počeli pre pet godina, jer iste preduslove koje imamo danas imali smo i pre pet godina? Isto pitanje za stručne službe Skupštine – zašto nismo u elektronskoj formi počeli rad pre pet godina, pre deset godina, ili juče, kad i Vlada? Preduslove imamo, ali nemamo dobru volju i nemamo analizu.
Pre godinu dana, kada su pokrenute određene inicijative u ovoj skupštini o tome da dobijemo laptopove i da krenemo u elektronsku obradu podataka, da svu dokumentaciju koju dobijamo u papiru dobijamo u elektronskoj formi, tog trenutka su novinari zaustavili sve. I sve u ovoj državi zaustavljaju i pokreću novinari. Zašto? Zato što ne rade državni organi. Ministarstvo telekomunikacija i drugi državni organi su dužni da naprave analize; istu analizu mora napraviti i Narodna skupština Republike Srbije.
Juče smo dobili informaciju da će ovo što je uloženo u informacionu tehnologiju za elektronske sednice Vlade koštati nekih 37-38 miliona i da će se otplatiti za godinu dana.
Zašto ova skupština ne napravi istu takvu analizu, izađe pred javnost i pred građane Srbije i kaže – jeste, poslanici će dobiti to i to i Skupština će uštedeti toliko i toliko sredstava? Nisu bitni čak ni materijalni, odnosno finansijski podaci o tome kolika je to ušteda, bitno je da dobijamo daleko kvalitetnije sve ono što dobijamo na papiru.
U Skupštini smo mogli dobiti određene informacije da određeni dokumenti, predlozi zakona, razni amandmani nisu došli do poslaničkih grupa. Zašto? Zbog toga što je to hrpa dokumenata koja korespondira između predlagača, onih koji ih obrađuju, stručnih službi Skupštine, kurira koji to raznose, poslanika koji to kasnije preuzimaju itd. U tom kolanju dokumentacije, normalno je da se dešavaju propusti, da se određeni dokumenti ne donesu.
Kada se radi o elektronskoj pošti, nema tih problema. Zato stručna služba, ako to nije učinila, a nije učinila, mora već danas da krene da pravi analizu i da već za 10, 15, mesec dana dobijemo informaciju, analizu o tome kolike su uštede i šta mi time dobijamo.
Pročitaću vam ovo što vidim ne samo u radu državnih organa, nego u radu i pripremi dokumentacije od strane građana, kada korespondiraju s državnim organima, zatim, moramo tu spomenuti i privredu.
Ogromno vreme se gubi na izradi dokumentacije, predaji dokumentacije, preuzimanju i obradi dokumentacije, arhiviranju itd. Sve će se to izgubiti onog trenutka kada budemo imali dobro osmišljen zakonodavni sistem, podzakonske akte koji nas upućuju na način i oblike rada i, na kraju, sve to budemo imali u elektronskom smislu obrađeno, sortirano, arhivirano i uvek dostupno, daleko brže nego što je danas.
Ovakvim načinom elektronskog poslovanja dobićemo daleko efikasniji rad državnih organa; prevashodno je bitno kod državne uprave, jer oni su nosioci najvećih aktivnosti u obradi podataka, izradi određenih dokumenata, koji se kasnije dostavljaju građanima. Moramo spomenuti tu i materijalnu i finansijsku uštedu, u smislu daleko manje provedenog vremena u izvođenju dokumenata, s druge strane, državni organi će daleko manje trošiti kada sve to rade u elektronskom vidu.
Vrlo je bitno gubljenje vremena pred šalterima, jer građani danas pred šalterima provedu ogromno vreme. Evo, dolazim iz Novog Sada. Mogli ste videti u pisanim i elektronskim medijima da tamo ljudi dolaze u večernjim časovima, da donose stolice, provode celu noć pred MUP-om, da bi dobili ili određeno uverenje, ličnu kartu, ili neku drugu putnu ispravu, jer im je neophodno. Građani gube ogromno vreme pred šalterima.
Sve se to gubi onog trenutka kada imamo jedan osmišljen sistem. Ovo je početak i zato ovo ministarstvo, a i druga ministarstva i drugi državni organi moraju krenuti daleko dublje.
Vidimo u obrazloženju ovog predloga zakona da neće biti neophodna sredstva. I te kako će biti neophodna sredstava da bi zaživeo ovaj sistem, jer bez sredstava, bez nabavke tehnologije, bez nabavke operativnih sistema i edukacije radne snage nema sprovođenja ovog zakona, nema implementacije ovog zakona.
Zato, na posao, državni organi pre svega, to je u interesu građana. Nije u interesu građana da dobijemo jedan suvoparan zakon, koji kasnije niko neće otvoriti, nego je u interesu da imamo operativne zakone, koji će biti primenjivi i implementirani onog trenutka kada se stvore preduslovi. Preduslovi su tu. Mi operativne sisteme imamo, imamo i adekvatnu tehnologiju, samo je moramo znalački iskoristiti.
Moramo edukovati radnu snagu. Mi u državnoj upravi nemamo edukovanu radnu snagu. Imamo sada zadovoljavajući broj operativnih sistema i tehnologije, ali nemamo edukovanu radnu snagu koja to može nositi. Državni službenici su po godinama stari, preko 50 godina. Više od pola njih nije nikada uključilo kompjuter. Više njih nije ni pročitalo ono što je bitno s aspekta ovog vida poslovanja.
Znači, državni organi moraju hitno da krenu u nabavku tehnologije, operativnih sistema, za to su potrebne pare i edukacija radne snage. Znači, ne stoji ova vaša konstatacija da za sprovođenje ovog zakona ne treba novac. Ako ga mislite samo doneti i ne primeniti, onda stvarno i ne treba. Zadovoljili ste formu, a šta se suštinski u stvarnom životu dešava, to nije bitno. Tako vi radite. Ne možete tako raditi i ne smete tako raditi. Nije to u interesu građana.
Ono što hoću da naglasim, to je kako se implementiraju određeni zakonski projekti u praksi. Ovde ću vam navesti jedan primer. On je inspirativan, pomalo i tragičan, ali odslikava pravu sliku današnjeg društva i nebrige vlasti prema narodu.
Pre šest meseci smo usvojili Zakon o matičnim knjigama, kojim smo predvideli da isprave koje se izdaju od strane matičara nisu vremenski limitirane, odnosno trajnog su karaktera; misli se na izvode iz matičnih knjiga rođenih, venčanih, umrlih. Do sada smo imali situaciju da smo za svaki dokument, kada smo tražili uverenje o državljanstvu ili rešenje o državljanstvu, morali dostaviti izvod iz matične knjige rođenih i on nije smeo biti stariji od šest meseci. Sada je ta odredba brisana Zakonom o matičnim knjigama. Međutim, u praktičnoj primeni, ona nije brisana, i dalje je ostala.
Na sajtu Ministarstva unutrašnjih poslova možemo pročitati šta je neophodno za izdavanje biometrijske lične karte: potrebna je lična karata ili druga važeća isprava, ako čovek već ima ličnu kartu, dalje, izvod iz matične knjige rođenih ne stariji od šest meseci, i to na uvid, uverenje o državljanstvu Republike Srbije ne starije od šest meseci, i ponovo na uvid.
Vidite kako državni organi postupaju prema svojim građanima. Sada ću vam ilustrovano prikazati šta to znači za građanina izbeglicu, proterano lice iz Hrvatske, koje mora otići u Hrvatsku baš zbog toga.
Ovo što je na sajtu, to je i u papirima činovnika na šalterima. Kada on dođe na šalter s validnim dokumentom, važećim prema odredbama Zakona o matičnim knjigama, a sada i drugim zakonskim propisima, činovnik kaže – ne, mora biti mlađi od šest meseci. Taj isti građanin, koji je izbeglo lice, koji ima izbegličku legitimaciju, mora otići u Hrvatsku, doneti dokument; tako za uverenje o državljanstvu, tako i za ličnu kartu, pasoš i sve druge dokumente koje izdaju državni organi.
Nije to samo otići, nego se tamo plaća i administrativna taksa, i to je tri ili četiri puta veća nego ovde, treba izgubiti jedan ili dva dana, to je putni trošak; s obzirom na to da je tamo sve popaljeno, uništeno itd., završava u nekom hotelu, pa je to 50-60 evra itd. Tako za jednog, tako za drugog bračnog druga, tako za dete, tako za jedan dokument, tako za drugi itd.
Kako državni organi Republike Srbije rade, to je zločin prema određenoj kategoriji stanovnika, da ne kažem za sve, a za ove je posebno – izbegao bez imovine, bez prava itd., osuđen na milost i nemilost pred vlastitim državnim organima.
Moramo uzeti još jednu kategoriju stanovnika, a to su izbegla lica, zvanično ih, prema podacima Komesarijata za izbeglice, ima preko 90 hiljada.
Ti ljudi, kada pokrenu postupak da dobiju rešenje o državljanstvu i lična dokumenta, ne mogu otići u Hrvatsku. Zašto? Zato što su im dokumenti, odnosno pasoš iz Republike Srpske Krajine ili onaj stari hrvatski, nevažeći. Kako da odu? Nikako. Onda se dovijaju na ovakve i onakve načine, i preko supruga, preko rođaka itd., jer ne mogu otići sami.
Gledajte šta ih tamo dočeka – tamo dođu u policijsku postaju, tako nazivaju policijsku stanicu, i onda im kažu – za toga i toga morate prvo otići u poreski organ da donesete potvrdu da su izmirene poreske obaveze.
Čovek je od 1991, ili 1995, ili 1997. godine u Republici Srbiji i normalno da je u međuvremenu poreski organ raspisivao i razrezivao porez i u poreskim knjigama se vodi određena obaveza. Kako doći do tog papira? Izmiriti obaveze? Po pravilu, izbeglice izmiruju obaveze da bi dobili dokument. Onda, idu dalje. Kada se pribavi taj dokumenat, onda kažu – morate otići u komunalne ustanove, kao što su komunalna preduzeća, razna druga preduzeća, u elektroprivredu, u gasna preduzeća, i doneti potvrdu da su izmirene sve obaveze o komunalnim naknadama i komunalnim uslugama.
Kada se sve to zadovolji, posle toga se odlazi u vojni odsek i tamo se odjavljuju, određenim izjavama, fotokopijama vojne knjižice, pa se sve to dostavi opet tom čoveku koji je tamo, jer ovaj ne može otići, i sve to traje godinu dana ili šest meseci, uz mnogobrojna nerviranja, uz mnogo sredstava naknade državi Hrvatskoj, samo zato što državni organi Republike Srbije ne razmišljaju o tome.
SRS je u više navrata pokretala ovo pitanje i ukazivala na ogromne probleme izbegličke populacije, ali šta vas briga. Šta vas briga za nesrećnike koji su proterani, njihova imovina uništena, oduzeta prava itd.! Posle svega, da sve to zanemarimo, zašto na sajtu državnog organa stoji odredba koja je protivzakonita? Zašto teramo ljude u ovakve situacije? To je zločin prema tim ljudima, to je nastavak onog zločina koji su ti ljudi doživljavali 90-ih godina.
U formalno-pravnom smislu, sam zakon nije potpun u pogledu nadzora. Nadzor nad sprovođenjem ovog zakona, kaže se, vrši Ministarstvo. Kako ćete izvršiti nadzor? Kako ćete ući u dokumentaciju, kako ćete ući u elektronske dokumente? Kako vi tehnički, tehnološki, da uđete u te dokumente? Kako će to učiniti inspektor za elektronski potpis? Nedovoljno, nepotpuno, nejasno i stvoriće konfuziju.
Zato, kažem, implementacija ovog zakona treba da usledi onog trenutka kada bude usvojen. Prošlo je osam dana, već sutra morate imati mogućnost kontrole.
Mi elektronsko poslovanje obavljamo već 15-ak godina. Kako? Vrše ga određeni organi, bez kontrole. Da li ima zloupotreba? Ima, i to ogromnih. Zašto? Zato što nemamo državnu kontrolu. Instrumenti državne kontrole su inspekcijski organi. Ovo što ste napisali, to je mrtvo slovo na papiru, i za Ministarstvo i za inspekciju.
Nije opravdanje to što kažete da trenutno nemate telekomunikacionog inspektora. On mora da bude u funkciji onog trenutka kada se pojava dešava, kada u praktičnoj primeni, u praktičnom životu imamo određene negativne pojave, koje mogu imati negativne društvene implikacije.
Konstatovali smo ovde probleme u mobilnoj telefoniji, probleme kod kablovskih operatera i kod svih drugih operatera, ali sve se to odvija pred nama, mi smo skrstili ruke, nemamo inspektora. Pa, stvorite preduslove da bude inspektora. To je, sve zajedno, nedelju dana, mesec dana posla.
U pravnom smislu, stavite ovde zakonske projekte i normirajte zakonske propise i napravite sve to. Nema tu opozicija razloga da vam bilo šta osporava. Osporavamo pojave koje su evidentne i činjenice koje su jasne, ali, s druge strane, država samo ćuti o tome i uvek se ograđuje određenim problemima, a najbolje opravdanje ja da opozicija u Skupštini odugovlači s mnogobrojnim amandmanima itd.
To su prazne priče. Pređite s tih praznih priča na dela, radite, i opozicija neća imati nikakvih problema. Zašto bi vas ometala u radu, ali u neradu ćemo vas uvek sprečavati, a ne radite. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Zoran Krasić. Vreme na raspolaganju Poslaničkoj grupi SRS-a je 25 minuta. Izvolite.
...
Srpska radikalna stranka

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka
Na početku bih da stvarno dam nešto kao uvod, pošto u ovoj šumi propisa, proevropskih propisa, ipak, narod treba da se orijentiše, da shvati da te reči ''proevropski propisi'' možda u ovoj oblasti i nemaju to značenje koje vi obično dajete nekim drugim propisima.
Naše društvo je prilično žilavo, uporno i, moram da vam kažem, neuništivo. Nisu kompjuteri nešto što je nastalo 2001. godine. Ne može da se kaže da je neko progresivan, izuzetno pametan, lep, fin, ima laptop, i završio je posao. Ima tu i starijih ljudi, koji se sećaju onog ''komodora'' pi-si 328, ili kako beše, itd. Po prirodi stvari, mi želimo da idemo napred kao društvo. Dobro je što se ide dalje i što život nameće potrebu da se nešto reguliše, pre svega, garancije koje moraju da se pruže radi neke sigurnosti. Ukoliko ne postoje garancije, ukoliko ne postoji sigurnost, ukoliko ne postoji zaštita, onda je sve to što je navodno novo obična prevara.
Mi smo bili žrtve velikih planetarnih prevara, i onih sitnih, i onih najsitnijih, i ma koliko se to nekome sviđalo ili ne sviđalo, ovu oblast niko ne može da zaustavi. Ali, nema ni potrebe da je zaustavlja. Jednostavno, to je život, on ide svojim tokom. Ima neke svoje principe.
Da vas podsetim, nekada davno, u onoj bivšoj Kraljevini Jugoslaviji, ćate su bile poznate po tome što su pisale te državne dokumente, jer retke su bile pisaće mašine, pa su onda onim krasnopisom pisane tapije, uvodi, ugovori. U to vreme, svaka porodica je u toku godine imala potrebe za jednim, eventualno, dva dokumenta, a onda je i bilo mogućnosti da se to piše.
Kako je društvo krenulo napred, pojavila se potreba za nekim novim dokumentima i danas, bukvalno rečeno, kada odete kući i otvorite poštansko sanduče, morate da nađete neki dokument. Neki put je to račun za vodu, neki put je to račun za struju, račun za telefon i nešto drugo, poput rešenja o plaćanju kazne. Jednostavno, izloženi smo velikoj količini dokumenata koji trenutno život znače i utiču na život pojedinca. Prosto smo zatrpani tim dokumentima.
Elektronika omogućava da se brže radi posao, ali to je samo sredstvo. Ovo treba posmatrati samo kao tehničko sredstvo, a ne kao cilj. Cilj koji treba da se postigne, nalazi se u čoveku, a ne u laptopu. Samo čovek koji ne zna ništa može da se hvali time što ima laptop.
To je obično sredstvo – imam jednu malo bolju hemijsku olovku. I svi oni koji smatraju da izvor njihovog planetarnog saznanja treba da predstavlja laptop, prikačen na Internet, da dobijaju neke informacije, šalju poruku da mogu da budu potencijalni bolesnici, povodom onog virusa koji vlada u SAD i nekim visokotehnološki razvijenim društvima, Japanu, pa i Kini, gde postoje svojevrsne grupe zavisnika koje, hvala Bogu, još nije udarila struja kada uhvate laptop, ali, jednostavno, moraju da bulje, moraju da pilje u taj laptop, moraju na ''Guglu'' da pretražuju i dobijaju neke informacije. Tako pokazuju da im je knjiga strana, ali, levak u vidu laptopa, preko kojeg se sipa u glavu, jeste nešto neophodno.
Nemam nameru ništa da karikiram, nego da nešto pravilno definišem i orijentišem u vremenu i prostoru. Ukoliko se čuje neka primedba od SRS-a povodom ovog i sličnih zakona, gde se govori o nekoj elektronici, nekim novim tehnološkim dostignućima koja treba da se primene u praksi, onda znajte da su naše kritike samo u onom delu gde država treba da ispuni svoju funkciju, a to je garancija, zaštita, kontrola, pouzdanost, jer smatramo da u tom delu postoji obaveza države. Država ne sme svojom pasivnošću da dozvoli da neko bude naivan i da strada. Onda se neminovno postavlja pitanje – gde je tu država?
U ovom zakonu se sada definiše šta je elektronski dokument. Po ovom članu, kako ste to definisali, to su podaci u vidu brojki, slova, znakova, grafičkog i vizuelnog prikaza, a kasnije se nabrajaju još neke karakteristike, neki opisi i osobine, iz kojih može da se zaključi da je to specijalna vrsta dokumenta, koji se može nazvati podneskom, pismena, kako ona koja upućuju stranke, tako i ona koja predstavljaju odluku državnog organa. Međutim, u toj definiciji, zaboravili ste samo jednu stvar, koja je najvažnija za sve te dokumente, a to je slobodno izražena volja pošiljaoca, autora. Nje nigde nema, kao što nema ni nečega što treba da bude dispozitiv, odluka, naredba, nalog, u nečemu što se zove rešenje nadležnog državnog organa ili organa lokalne samouprave.
Ovaj zakon samo treba da reguliše da to što piše na tome što nazivate elektronskim dokumentom ispunjava sve uslove u pogledu pouzdanosti da je to tako, makar u tekstualnom delu.
Tu garanciju mora da obezbedi država. Tu nastupa problem ovog zakona, koji predlagač nije mogao da reši odredbama zakona, pa je omogućio da se ta pitanja, kao eminentno tehnička i tehnološka, reše podzakonskim aktima.
Pogledajte tu vrstu laicizma kojom se pristupa. U članu 24, to su prelazne i završne odredbe, propisano je da podzakonske akte za sprovođenje ovog zakona Ministarstvo donosi u roku od šest meseci.
Onda, okrenete samo jednu stranicu ispred, član 14, stav 3 – ministar nadležan za informaciono društvo propisuje bliže uslove koje mora da ispunjava sistem za formiranje vremenskog žiga.
Član 24. i član 14. poprilično su kolizijski i može da se izvuče zaključak da bi morao da se usvoji neki amandman, ili da vi podnesete neki amandman i da ovo izmenite, jer ovo može biti uzrok velike tuče u Ministarstvu, da ljudi tamo zaposleni smatraju da su oni dužni da to donesu, a da ministar, kao pojedinac, inokosni organ, kaže – ne vi, nego ja sam nadležna, i da krene tuča, krv do kolena u prostoriji, jer ste vi, glasajući za ovaj zakon, njih posvađali. Interesantna stvar.
Već danima pričamo o nekim zakonima koji su na sednici Narodne skupštine. Ja sam juče pohvalio Vladu kako je napokon shvatila da je Ministarstvo nadležni državni organ a ne ministar. Ministar je inokosni organ unutar državnog organa.
Vidim, ovi propisi koji su bajati zadržali su manir koji je ranije postojao, ministar je tu, ako ne Bog, sveti Petar, tu je negde blizu. Još jedna stvar je interesantna. Ovim zakonom, koji ima taj naziv – o elektronskom dokumentu, mnogo više se posvećuje pažnja nekome koji daje sertifikat koji garantuje da je to to, a taj mora da bude pravno lice i mora da obavlja privrednu delatnost, jer komunikacije su privredna delatnost. Zamislite, u kaznenim odredbama postoje samo prekršaji. Zašto ovo kažem?
Juče smo na dnevnom redu imali zakon o udruženjima, a za udruženja ste predvideli čak i odgovornost po osnovu privrednog prestupa.
Prosto, čudim se ko vam piše ove propise. Onaj što vam piše ove propise apsolutno ne zna ustavno-pravni poredak Republike Srbije u prošlosti, a pogotovo ovaj koji se uspostavlja novim ustavom od 2006. godine. Zašto? Ovde je ideja da se sve prepusti ministru, ministarstvu.
Da vas podsetim, imali smo juče Predlog zakona o udruženjima. U zakonu je do tančina propisano šta sadrži registar. Imali smo pre nekoliko meseci Zakon o političkim strankama, ko vodi registar, kako se vodi registar, koji podaci se evidentiraju itd., do detalja.
Ovde stoji samo jedna odredba, ili, da budem precizniji, nekoliko rečenica u nekoliko odredaba, da ministar to propisuje, a onaj ko treba da se bavi ovim poslom, izdavanjem ovog vremenskog žiga, ne sme da počne da radi dok ne bude upisan u registar. Koja su njegova prava? Koje uslove treba da ispunjava?
To nije stvar podzakonskog akta, samo neki tehnički detalji mogu biti, ali ta procedura, ovi koji se razumeju u kompjutere, ja se ne razumem, koriste termin ''protokoli'', nešto što je propisano kako se radi, postoji neka tehnologija, neki redosled poteza.
U tom smislu, ovaj predlog zakona je nedorečen. Zašto je nedorečen? Svrha svakog zakona i onih odredaba da zakon stupa na snagu nekoliko dana posle usvajanja jeste da onaj ko pročita zakon zna šta su njegova prava, šta su njegove obaveze. Ko bude pročitao ovaj zakon, ako ga usvojite u ovom tekstu, neće znati koja su njegova prava i obaveze.
Još jedna stvar za koju mislim da je važna, ovo je sve mogućnost, nije obaveza. Moram da pohvalim one koji su pisali ovaj zakon u pogledu one odredbe gde su rekli da se ovaj zakon i dokazna snaga elektronskog dokumenta ne priznaje za one pravne poslove gde je potrebno lično prisustvo građanina, stranke, stranaka itd.
Zato treba da shvatimo koji je domet ovog predloga zakona. On ne zabranjuje normalnu komunikaciju na papiru, u zakonom propisanom roku, on samo otvara mogućnost da se ubrza ovo naše društvo.
Sada moram da vam skrenem pažnju na nešto. Od kad smo uveli te kompjutere i rekli da je vreme novac, ubrzalo se sve: ubrzao se obrt kapitala, ali se ubrzala i pljačka, ono što ste mogli da kradete za dva meseca, sada možete za dva minuta da ukradete.
Možda vam deluje smešno, ili interesantno, ali za vreme sankcija, naša deca, kada kažem naša, ne mislim na svoju, ali naša deca u Srbiji su se pokazala vrlo umešnom u tim stvarima da putem kompjutera razbiju tamo neke sisteme u inostranstvu, pa naručuju opremu, televizore. Čuo sam za jednoga da je naručio i kola, pa nije mogao zbog carine.
Zašto ovo koristim kao primer? Ta visokosofisticirana tehnologija neminovno proizvodi i visokosofisticirani kriminal. To vam je u životu plus i minus. Takav je oreol oko nas. Znate i sami, dok jednom ne smrkne, drugome ne može da svane. Kao što novac ima ''pismo'' i ''glavu'', kao što postoji nešto pozitivno, u istoj količini postoji nešto što je negativno. Koliko ima onih koji se trude da se zakon sprovede na najbolji mogući način, verovatno ima i više onih koji žele da ga prekrše i da ne urade onako kako je napisano u zakonu. Ovaj zakon ne pruža te garancije.
Ne želim da koristim primere koje svako može da na Internetu pronađe, i o berzi, i o ovom i onom, gde se radi o kriminalu. Ovaj zakon ne reguliše krivična dela, postoji drugi propis koji je propisao šta predstavlja kazneno delo u oblasti baratanja elektronskim podacima.
Stičem utisak da, možda, najširoj publici ova tema nije dovoljno jasna. Pokušavam da izbegnem ove termine koje elektroničari koriste, ne baratam tim terminima i kada bih površno baratao, možda bih pogrešio, pa bi se svi smejali, a ne želim da pričam gluposti, ali nešto što liči na ovo, nećete da mi zamerite, jesu ove naše e-mail poruke, samo što bi ovde bilo s još nekim, uslovno rečeno, pečatom, kao da je zvanično.
Vidite, bio sam žrtva jedne e-mail poruke, ali ne ovde, nego u Holandiji, i to iz Narodne skupštine. To sekretar Narodne skupštine zna. Sprovedena je istraga ovde, na moj zahtev. Ljudi koji se razumeju u to ustanovili su da je, navodno, neko s mog kompjutera poslao neku poruku od dve reči na neku tamo adresu, ali na mom kompjuteru nema brisano, niti ima da sam ikada slao poruke. Ima nekih poruka od pre tri-četiri godine. Malo je falilo da me uhapse, jer kažu – imate e-mail adresu i vi snosite odgovornost za sve što krene s vaše e-mail adrese.
Zato pričam o zaštiti, o garanciji i o onome što treba da bude sigurnost za svakog građanina.
Pre nekoliko dana sam saznao da je to moglo da se izvrši upadom u server Narodne skupštine i sa nekog laptopa, preko tog ''vajrlesa'', da stvarno izgleda da je s mog kompjutera otišla poruka. Gde je zaštita? Ko je taj koji garantuje zaštitu, koji garantuje pouzdanost?
Napisali ste da je taj imalac vremenskog žiga ta sigurnost. On je garancija pouzdanosti. On je, u krajnjem slučaju, i garancija tačnosti toga što postoji. On ne ulazi u sadržinu, jer nije autor sadržine.
Kako mi njega da kontrolišemo? Mi smo sada, doduše, ne sada, nego ranije, propisali ovog inspektora za elektronski potpis. Pošto se očekuje masovna primena ovog zakona, jer poenta zakona jeste da pruži mogućnost svakome ko ima kompjuter i tu telefonsku liniju da uđe u taj sistem, postavlja se pitanje – kako može sve to da se iskontroliše? Koliko treba inspektora?
Malopre smo slušali primer da je moguće da se i na berzi završi, da se završi i kriminalom. Mi još nismo rešili situaciju da vas čovek pozove u četiri sata ujutru telefonom i kaže – sutra su izbori, glasaj za toga i toga. Ovaj sanjiv čovek psuje i tog što ga je slao i tog za koga treba da glasa. To je uradila konkurencija. Čovek živi u zabludi, kao u vreme partizana i četnika. Znate, partizani puste bradu, tamo nešto naprave i kažu – to su uradili četnici, ili obrnuto.
Koristim ove jednostavne primere – kako da se zaštitimo od prevare. Sve što je visokotehnološki, napravljeno je, pre svega, zbog nečeg lošeg. Da vam dam jedan primer. Prvi videorikorder je napravila NASA, da bi ga stavili na satelit, da bi snimali rusku stranu, šta ima i kako ima. Posle nekoliko godina, mangup je shvatio – ovo može da bude interesantno i za masovnu upotrebu; onda su krenuli u proizvodnju za masovnu upotrebu i sada svako može da kupi videorikorder.
Gotovo da bez kriminala nema razvoja tehnološkog društva, kao što vidite, ili pokvarenih namera, zbog čega se nešto izmišlja. Verovatno je i atomska bomba produkt lošeg mišljenja o radijaciji, koja je na početku verovatno imala neke plemenite namene.
Kako da se zaštitimo? To je nedostatak ovog zakona. To je ono što mi kritikujemo, o tome je gospodin Buha pričao, i Vladan Jeremić.
Podneli smo neke amandmane. Verovatno ni s našim amandmanima ne možemo to da sredimo kako treba, ali to je veliki problem.
Javljaju se neki provajderi tu. Računao sam da mi imamo našu jaku telekomunikacionu mrežu, s obzirom na to da je to bilo u državnom vlasništvu, Telekom itd., međutim, nisam znao da sve što ide prema inostranstvu kao poruka, kao signal, ide preko firme ''Verat''. Možda sam pogrešio, ali ona drži glavni kabl prema Subotici, ka Evropi.
Ne drži? Drži sporedni, ali Telekom plaća njima. Ne plaća Telekom njima? Onda sam ja totalno informatički nepismen. Nije nikakav problem, imam dva i po kilograma materijala ovde.
Onda imamo ovaj SBB, Soroš, on je dao vama da bude predsednik u Americi. Niste upoznati? Ja sam upoznat. Sada se javljaju te takve transmisije. Postavlja se pitanje – ko njih može da kontroliše?
Čuli smo, imamo RATEL, tamo su ljudi pod ostavkom. Doduše, imamo i Komisiju za hartije od vrednosti, i tamo su svi pod ostavkom. Gde god je G17 plus, tu je sve nešto pod ostavkom. U informacionim tehnologijama godišnji promet je pet milijardi evra, neko je rekao. Znao sam da tu mora da bude G17 plus. U osiguravajućim društvima, toliko i toliko milijardi. Mora da bude G17 plus. U bankarskom sistemu, toliko i toliko milijardi, mora da bude G17 plus. Jednom ste, greškom, imali ministra poljoprivrede, gde, navodno, nisu bile velike pare, ali onda je bila interesantna sojina sačma.
Koje mi garancije dobijamo? Ne želimo da se nešto spreči, podržavamo to što ovo nije obavezno, nego pruža mogućnosti onima koji žele, koji su opremljeni i daje im neke garancije, ali koje su garancije za celo društvo da ovo neće biti zloupotrebljeno? Nećemo valjda pored svakog provajdera da stavimo po jednog iz konjičke žandarmerijske jedinice da kontroliše?
Kada bi vam sad pričao koliko njih prisluškuje u ovoj zemlji, u ovoj zemlji svako svakog prisluškuje. Kažu da za oko 500.000 evra možete da obezbedite takav sistem za prisluškivanje da sedite kući na kompjuteru i slušate sve šta se priča u Srbiji. Samo da vas podsetim, malo-pomalo, pa u novinama izađe transkript nekog razgovora, te šta je rekao Žarko Obradović, te šta je rekao Zoran Lilić, te kako ovo, te kako ono, sve se to vraća kao bumerang. Naravno, ne zalažem se za to da bi glavni znak pouzdanosti bilo to što bi neko ušao u crkvu, pa bi se zakleo, a znate i sami, imate i ljude koji su Boga prevarili. Onaj ko je mogao Boga da prevari, zašto ne bi mogao ljude?
Ako ima čovek laptop, može da koristi elektronske dokumente. Shvatite, to je samo sredstvo koje nešto ubrzava, ali i omogućava eventualnu prevaru, ukoliko ne postoje jasne odredbe o zaštiti.
Da vas podsetim, ako se govori o nekom pravu, o nekoj slobodi, način kako se to ostvaruje uređuje se zakonom. To je glavni nedostatak ovog predloga zakona, jer se i ovim propisom ulazi u nešto što se tiče kompleksa sloboda, prava i dužnosti građana. O tome mora da se vodi računa, jer ukoliko o tome ne vodimo računa, možemo doći u situaciju kao što je ona koju smo malopre konstatovali, dok je Buha pričao.
Naime, pre tri godine vođena je neka evidencija da poslanici na revers dobiju laptop, da ne bi bilo brda papira. Svi su sačekali to na nož. Pazite, na revers, dok je poslanik da dobija itd. Svi sasekli to, na nož, a sad imamo situaciju da se tone i tone papira troše.
Na kraju, mala šala. S obzirom na razvoj elektronike, prosto sam iznenađen da poslanici koji imaju laptop ne prilože svoja naučna izlaganja povodom tačaka dnevnog reda u vidu elektronskog dokumenta. Mogli su, recimo, da prilože svoje izlaganje u elektronskoj formi, kao elektronski dokument. Ne znam koliko je Skupština time opremljena.
Tražili smo to, predlagali, postojala je neka formula da to bude stvarno jeftino, da se smanje troškovi, odbijeno je, neki su se smejali itd. Prošlo je godinu i po dana, došli smo opet na to da pričamo o tome. Znači, ideja dobra, ideja uživa podršku, jer nema potrebe da se ovo sputava na bilo koji način, ali je potrebno da se pruži garancija svakome ko veruje u državu, ko veruje ovom zakonu, da ne bude izigran, prevaren, ili na drugi način oštećen.
Jeste da možda malo odudara od teme koja je na dnevnom redu, ali jedan kolega poslanik je otvorio dobro pitanje kada je rekao – na svim televizijama imate 20-30 kvizova, okreni broj, čekaj, dobićeš; čekaš tamo, ono otkucava. Tu vrstu prevare država nije suzbila. Nije dovoljno da kaže država – ti si okrenuo telefon, ti si preuzeo rizik. Ne može tako država da razmišlja. Ljudi su se opekli.
Imali smo Dafiment banku i Jugoskandik, pa je država preuzela, na neki način, sa zakašnjenjem, obaveze da to reši, jer u ono vreme je država podbacila. Sad imate ovu štedionicu Elita koja se reklamirala, oglašavala, pozivala ljude, ljudi uplaćivali; izgubio se čovek, ostao dug. Jave se državi, a država kaže – vi ste se igrali sami. Čekajte, ko je dao dozvolu toj formi da radi? Ko je omogućio da se toliko reklamiraju na televizijama, u novinama, i da navlače klijentelu?
Više pričam o sistemima prevara koje su moguće, koje javnost vidi. Neko kritički sagledava sve što se nudi na tržištu, a neko je lakomislen. Ako je država videla, a morala je da vidi, valjda državni službenici čitaju novine, gledaju televiziju, mora država da preuzme odgovornost. U kom smislu odgovornost? Ako je nešto krivično delo, gonite izvršioca krivičnog dela, a ne da se kaže – vi ste se igrali. Ovo pričam zbog toga da se sutra ne bi desila situacija povodom elektronskog dokumenta.
Još jednu stvar da razjasnimo, dobro je napisano u ovom predlogu zakona da što se tiče pravnog dejstva i punovažnosti elektronskog dokumenta, onaj ko osporava, ne može da se pozove na nedostatak forme.
Neko je kritikovao, ne znam zašto, ali je očigledno da nije shvatio suštinu. Mi nemamo formalne dokaze u našem pravnom sistemu. Sve može da bude dokaz, ukoliko je relevantno i ima neku dokaznu vrednost. Ali, forma, zna se. Kod formalnih poslova, to su ugovori, nasledničke izjave i da ne idem dalje. Ovde nije ta situacija.
Stičem utisak, to na kraju moram da kažem, ovo već postoji kod nas i ima neku dozu nesigurnosti, sad od strane države, praktično, dobija pečat, ali, u zakonu je prenaglašen značaj u pogledu dokumenata kao što su: pismena, rešenja, podnesci, zahtevi, komunikacija.
Prosto, iz ovoga izvire da je primarni značaj za nešto što je poslovni promet – komunikacija sa Berzom, komunikacija između klijenata, komunikacija, jednostavno, u prometu. Prosto, izvire iz toga. Jer, ako bismo pričali o ovim rešenjima, onda država tek treba da se tehnološki opremi da može čoveku, na njegov zahtev, da pošalje u elektronskoj formi rešenje.
Kada je u pitanju sud, da vam ne pričam koliko je tu još potrebno. Oni su, jedva, tek sad sredili te kompjuterske evidencije i predmete.
Samo da vas podsetim da na 20 i nešto godina ova država ima neki svoj program umrežavanja okruga, inspekcijskih organa na nivou okruga, s nadležnim državnim organima, pre svega, ministarstvima i Vladom.
Ja sad ne znam koliko je sve to zaživelo. Verovatno je da nešto jeste, ali 20 godina je ova država razmišljala kako to da učini bržim, efikasnijim i pouzdanijim.
Oni koji sada od ovoga, navodno, prave nešto vrlo značajno, veliko, krupno, "krenuo je 21. vek", te ostale velike priče – nemojte da preterujete i nemojte da zaboravite da je ova država odavno u informatici.
Verovatno ministarka bolje zna od mene, ali 1950. i neke godine prošlog veka mi smo bili treća velesila u oblasti informatike, odnosno elektronike.
Zašto je to kasnije stalo, taj razvoj itd., to su druga pitanja. Ali, nemojte da potcenjujete. Ovaj narod je snalažljiv, ovaj narod voli nova tehnička dostignuća, još ako su ti kompjuteri pristupačni, dostupni, vidite i sami, ljudi se trude da obezbede svom detetu kompjuter, bez obzira na to da li imaju velika ili mala primanja. Jednostavno, žele da im deca idu napred.
Rekli su da je taj kompjuter značajan i svako želi da ga kupi svom detetu, i dobro je što želi da ga kupi. Ali, ne valja da postanemo robovi tih mašina. Tu je ta opasnost. Ako postanemo robovi tih mašina, onda smo "obrali bostan".
Naravno, svako treba da koristi, ako je u mogućnosti, laptop, ali to ne treba da znači da sad treba da ga stavi na glavu, kao gospođa koja je stavila fikus, pa se šeta Knez Mihajlovom, računajući da će sutra to da bude modni detalj, pa će sve da idu sa fikusom. Ne treba preterivati i ne treba potcenjivati ovo društvo i ovaj narod. Ovo je vitalan narod, vispren narod, inteligentan narod.
Toliko, gospođo Čomić.