ČETVRTA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 22.10.2010.

3. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ČETVRTA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

3. dan rada

22.10.2010

Sednicu je otvorila: Gordana Čomić

Sednica je trajala od 10:05 do 17:35

OBRAĆANJA

...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Četiri minuta i trideset sekundi iskorišćeno od vremena predsednice poslaničke grupe.
Narodni poslanik Zoran Krasić želi da govori o povredi Poslovnika?
(Zoran Krasić, s mesta: Replika.)
Nemate pravo na repliku. Na repliku ima pravo ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe.
Podsećam narodne poslanike da smo pri otvaranju pretresa ponovili obaveštenje o tome ko je ovlašćeni predstavnik i do danas, do ovog trenutka, nije dato nikakvo obaveštenje o promeni. Ovlašćeni predstavnik koji je odlukom poslaničke grupe predviđen da bude ovlašćeni predstavnik za jednu tačku dnevnog reda to svoje pravo zadržava i u načelnom pretresu i u pretresu u pojedinostima, pa vas molim da o tome vodimo računa. Svaka poslanička grupa je, naravno, slobodna da tu odluku menja i da samo saopšti, da ne bih načinila grešku u tome ko vreme troši.
Narodni poslanik Aleksandar Martinović želi da govori o povredi Poslovnika.
(Aleksandar Martinović, s mesta: Da diskutujem.)
U vremenu poslaničke grupe? Izvolite. Narodni poslanik Aleksandar Martinović.
...
Srpska radikalna stranka

Aleksandar Martinović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, javio sam se za reč zato što imam utisak da je ova rasprava krenula u potpuno suprotnom pravcu od onoga koji je predviđen dnevnim redom. Mislim da građani, a čak i većina poslanika koji prate tok ove sednice, teško da mogu da steknu zaključak na kom smo članu zakona, odnosno o kom amandmanu se ovde govori. Još uvek smo na članu 1, odnosno na amandmanu na član  1. zakona o izmenama i dopunama Zakonika o krivičnom postupku.
Ovde se sada postavlja nekoliko pitanja, odnosno nekoliko problema. Prvo, Zakonik se menja jednim aktom koji je po formi drugačiji od njega samog, menja se zakonom. Osnovno je pravilo nomotehnike da se jedan opšti akt menja istim takvim opštim aktom. Sada menjamo zakonik zakonom. To je prvi problem. On možda izgleda formalne prirode, ali je bitan za ovu raspravu.
Dalje, Vlada je prihvatila amandman narodnih poslanika iz Poslaničke grupe LDP, ali je to prihvatanje amandmana, po mom ličnom mišljenju, problematično, a evo zbog čega. Na terenu smo procesnog krivičnog zakonodavstva. Amandman kolega iz LDP-a odnosi se na materijalni pojam krivičnog dela, odnosi se na biće krivičnog dela, zato što je pojam nasilja element bića krivičnog dela. Kojim zakonom se definiše biće svakog krivičnog dela? Ne Zakonikom o krivičnom postupku, nego Krivičnim zakonikom.
Sada se postavlja pitanje – kako amandmanom može da se interveniše u oblasti procesnog krivičnog zakonodavstva, a da se suština amandmana odnosi na Krivični zakonik Republike Srbije, ne na Zakonik o krivičnom postupku?
Javlja se još jedan problem: imamo li u Krivičnom zakoniku Republike Srbije definiciju nasilja? Gospođa Judita Popović je u svom izlaganju koristila sintagmu „nasilničko ponašanje“, ali ako pogledate njihov amandman, po formulaciji je malo drugačiji i ne govori se o nasilničkom ponašanju, nego o nasilju.
Da li to znači da će sudovi od slučaja do slučaja da procenjuju da li postoji element nasilja, kako stoji u njihovom amandmanu i kako će po svemu sudeći stajati u ovom izmenjenom Zakoniku o krivičnom postupku, ili će postojati unapred propisano pravilo kad može da se smatra da postoji nasilje?
Još jedan problem: da li se pod nasiljem podrazumeva samo upotreba fizičke sile ili nasilje može da bude psihičke prirode, verbalne prirode? To sve ostaje nejasno.
Što se tiče onoga što je rekla gospođa Nada Kolundžija, vezano je za gospodina Dragana Todorovića, dakle, gospodin Dragan Todorović je kao građanin Republike Srbije podneo privatnu krivičnu tužbu protiv gospodina Borisa Tadića zbog krivičnog dela klevete, i mislim da u tome ništa nije sporno.
Ovde nije problematična tužba gospodina Dragana Todorovića, pa nije čak problematičan ni predsednik Republike Boris Tadić. Ono što je hteo da kaže gospodin Dragan Todorović, to je da se Administrativni odbor Narodne skupštine Republike Srbije oglušuje, više od deset puta, na intervenciju nadležnog suda da se donese odluka o imunitetu predsednika Republike Borisa Tadića!
Dakle, ovde kao učesnici postupka uopšte nisu sporni ni Dragan Todorović ni Boris Tadić. Ne kažem ni da je Dragan Todorović u pravu, ni da je Boris Tadić pogrešio, to neka sud kaže, ali ovde se radi o tome da nije Dragan Todorović kao poslanik intervenisao kod Administrativnog odbora da se odluči o imunitetu gospodina Tadića, nego je nadležni sud tražio da se o tome Administrativni odbor izjasni. Ali, Administrativni odbor se o tome do dan-danas nije izjasnio, iako je u međuvremenu nadležni sud poslao više od deset intervencija da se odluči o imunitetu gospodina Borisa Tadića.
Dakle, ovde je sporno da li bilo koji organ u Narodnoj skupštini Republike Srbije, bilo koje radno telo Narodne skupštine može da ne vodi računa o intervencijama nadležnog suda. Strogo formalno posmatrano, ne može. U praksi može.
Dakle, to je, gospođo Kolundžija, problem sa onim što je hteo da naglasi gospodin Dragan Todorović, pa zbog intervencije gospođe Čomić nije uspeo do kraja.
Dakle, ovde nije problematičan ni sud, nije problematična ni tužba, nije problematičan ni gospodin koji je tužen u tom postupku, problematičan je Administrativni odbor, koji se pravi da nije dobio intervenciju nadležnog suda da se reši o imunitetu predsednika Republike, a dobio je od 2008. pa do 2010. godine više od deset puta. Ono što je hteo da kaže gospodin Todorović jeste u kakvoj mi to državi živimo ako se jedno radno telo Narodne skupštine oglušuje o apel nadležnog suda?
E sad, pošto je ova rasprava, naravno, uslovljena društvenim događajima i ne možemo da se pravimo da se u Republici Srbiji ništa nije desilo – inače, na tome je insistirala, potpuno opravdano po meni, i gospođa Nada Kolundžija, mada ne na način kako ja mislim da treba – moram da kažem nekoliko reči na tu temu.
Dakle, ovde je sad iz jednog društvenog konteksta, koji traje u Srbiji deset godina, izvučen jedan događaj. To je 10. oktobar 2010. godine i nasilje na ulicama Beograda. Svako ko je čitao bilo koji udžbenik koji se bavi politikom suzbijanja kriminaliteta, verujem da je gospođa Malović čitala, zna da se pukom krivičnom represijom ne može rešiti nijedan društveni problem. Nema te države na svetu koja je kriminal suzbila tako što je pooštravala sankcije ili što je proširivala krug slučajeva u kojima može da se odredi pritvor.
Inače, to je intervencija za gospođu Čomić, ali izašla je, gospođa Nada Kolundžija je, u stvari, kada je govorila o produžavanju pritvora govorila o amandmanu na član 2, a mi smo još uvek na terenu člana 1. zakona o izmenama i dopunama Zakonika o krivičnom postupku.
Hajde da se zapitamo svi zajedno koji su pravi društveni činioci koji su doveli do onoga što se desilo na ulicama Beograda 10. oktobra?
(Zoran Krasić: DOS.)
Kolega Krasić je rekao umesto mene. Izvinite, ko je promovisao kao model društvenih vrednosti od 2000. godine da čoveku prvo radno mesto u životu može da bude visok položaj u Vladi Srbije?
Ko je promovisao heroje 5. oktobra, iste one ljude koji će 2002. i 2003. godine biti proglašeni državnim neprijateljima broj jedan, Legiju, Čumeta, Bagzija itd.? Legija je 5. oktobra, gospodo, slavljen kao heroj petooktobarske revolucije, kao čovek koji je otkazao poslušnost Slobodanu Miloševiću i omogućio da uspe petooktobarska revolucija.
Ko je promovisao u Srbiji princip da je dozvoljeno da vam mafija kupuje džipove, da vam poklanja rasne konje, da o trošku mafije letujete na ekskluzivnim destinacijama u svetu?
Ko je promovisao princip da jedno preduzeće može da se proda za tri evra, a tri preduzeća za devet evra?
Ko je ljude iz sveta kriminala promovisao kao borce za demokratiju i ljudska prava? Kada su se oni okrenuli protiv vas, kada su vam otkazali poslušnost, iz ko zna kojih razloga, tek onda su proglašeni državnim neprijateljima broj jedan. Zašto niste 2001. godine krenuli u tu vašu famoznu operaciju „Sablja“, nego ste pustili da organizovani kriminal pusti svoje pipke po celoj državi?
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Morala bih da intervenišem da se vratite sadržaju dnevnog reda. Kriminal nikako nije bio osnov za angažovanje bilo koga, bilo gde. Zamolila bih da o tome vodimo računa. Šaljemo poruke koje nisu dobre za ugled države, za ugled parlamenta i svih nas. Mislim da nije u redu.

Potpuno uvažavam vašu potrebu da pošaljete i po koju političku poruku, ali način na koji to činite prosto nije u skladu sa istinom. Niko nikoga nije angažovao zato što je kriminalac, sigurno. Makar i da imam velikih primedaba, kao i vi, na neke događaje o kojima govorite, ali način na koji to govorite zaista nije u redu.
...
Srpska radikalna stranka

Aleksandar Martinović

Srpska radikalna stranka
Gospođo Đukić-Dejanović, zaista nisam imao nameru da vređam bilo koga, ni gospođu Nadu Kolundžiju, a pogotovo ne gospođu Malović. Prosto, ovo o čemu govorimo su činjenice. Te činjenice su vrlo bolne i neprijatne i kamo lepe sreće da se nikada nisu desile, ali su se, nažalost, desile.
Ti mladi ljudi koji će doći pod udar krivičnog zakonodavstva Republike Srbije morali su negde da vide da se kriminal isplati, da je kriminal društveno opravdan, da kriminal može da vam donese uspeh u životu. Od koga su to mogli da vide?
Najlakše je reći – mogli su da vide od SRS, ali od 2000. godine do danas, to je punih deset godina, mi u Srbiji imamo isti, kako biste vi reklim, sistem vrednosti. Oni koji su 10. oktobra bili akteri nasilja na ulicama Beograda 2000. godine su imali možda 10, 12, 13 godina. Oni se ne sećaju šta je bilo tih famoznih devedesetih godina, ali se i te kako sećaju šta se dešavalo u Srbiji od 2000. godine.
Snosi li vlast u Srbiji odgovornost zbog toga što je tim mladim ljudima ponudila jedan model ponašanja, jedan model uspeha u životu, koji je potpuno nenormalan – da se može postati bogat bez rada, da se može postati visoki državni funkcioner a da nemate ni jednog jedinog dana radnog staža, da se može nekažnjeno družiti sa mafijom?
Gospođo Đukić-Dejanović, ne znam da li ste pratili pre dva dana jednu emisiju na „BN televiziji“, gde je jedan od učesnika bio gospodin Dušan Janjić? Da li znate šta je rekao? Oni koji su izveli petooktobarsku revoluciju, od 1997. godine – pazite, to nisu moje reči, citiram čoveka, Dušan Janjić je bio jedna od sivih eminencija događaja od 5. oktobra – dakle, oni koji su promovisali petooktobarsku revoluciju su uspostavili veze sa kriminalnim strukturama još 1997. i 1998. godine.
Snose li oni bilo kakvu odgovornost za ono što se dešavalo na ulicama Beograda? Najlakše je reći da su krive navijačke grupe, da su krive pojedine nevladine organizacije i da je kriva Srpska radikalna stranka. To možete da kažete i ništa vas ne košta, ali uzroci tih problema su mnogo dublji i sežu u period od pre deset godina.
Da li se iko od vas oseća odgovornim zbog događaja od 10. oktobra 2010. godine? „Parada ponosa“ je bila guranje prsta u oko ogromnom broju građana Srbije zato što pokušavate da na silu ukinete kod građana moralnu svest. Zašto se „Parada ponosa“ ne održi u Skoplju? Zašto se ne održi u Podgorici? Zašto se ne održi u Prištini? Zašto se ne održi u Sarajevu? Zato što ovo podneblje u Evropi ima takvu moralnu svest da je nemoralno javno iskazivati homoseksualno opredeljenje. To nisam ja rekao, pitajte većinu građana u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Bugarskoj, u BiH, svi će vam reći isto. To je jedna istorijska činjenica.
Uprkos tome što ste znali da će javno manifestovanje homoseksualizma izazvati revolt kod građana Srbije, vi ste na silu boga hteli da se to održi i kada se održalo, kada se desilo nasilje, onda su krivi nasilnici. Jesu, ali ne u potpunosti. Krivi ste i vi, razne DOS-ovske garniture od 2000. godine pa do danas. I, krivi su oni koji nisu poštovali Zakon o javnim okupljanjima. Tamo lepo piše – ako se proceni da neki skup ima visok bezbednosni rizik, ne može da se dozvoli njegovo održavanje. Znali ste da „Parada ponosa“ nosi u sebi veliki bezbednosni rizik. Imali ste izveštaje BIA i uprkos tome dozvolili ste da se ta „Parada ponosa“ održi.
Zašto sve ovo govorim, gospođo Đukić-Dejanović? Ne da bih opravdao nasilje, ne da bih pravdao nasilnike, ne da bih vređao bilo koga. Duboko poštujem, kao koleginicu, Nadu Kolundžiju i gospođu ministarku i sve ostale kolege narodne poslanike, ali hoću da vam skrenem pažnju, ako imate volju da saslušate, da su uzroci onoga što se desilo 10. oktobra mnogo dublji nego što se to vama čini iz ove perspektive.
Mislite da ćete produženjem pritvora i povećavanjem broja situacija u kojima može da se odredi pritvor da rešite problem. Nećete. Rekao sam, i ponoviću još jednom, uzmite bilo koji udžbenik, Politika suzbijanja kriminaliteta, koji su glavni faktori u suzbijanju kriminaliteta – prosvetni sistem, mediji, odgovarajući kulturni model koji mora da se ponudi mladoj generaciji.
Da li ste vi to ponudili mladoj generaciji? Ne. Gde je dokaz? Izjava gospodina Božidara Đelića da imamo problem sa velikim brojem članica EU zato što veliki broj građana Srbije beži iz Srbije. Zašto beži? Jer u Srbiji ne vidi svoju ekonomsku i socijalnu perspektivu, a prošlo je deset godina otkako ste došli na vlast, otkako ste obećali da će Srbijom da poteku med i mleko. Gde je med, gde je mleko? Nema ih nigde. Da li je to jedan od razloga za ono što se desilo 10. oktobra?
I, naravno, nešto što ne može da se ne kaže – kako je moguće da je Srbija jedina država u Evropi gde postoji društveno prihvatljivo i društveno neprihvatljivo nasilje? Kada treba da se preuzme vlast, onda je svako nasilje dobrodošlo. Svet su obišle fotografije revolucionara od 5. oktobra koji iz Narodne skupštine iznose umetničke slike, fotelje, koji nose mitraljeze. To su tada bili junaci, heroji, borci za slobodu, demokratiju, protiv omraženog režima Slobodana Miloševića. Posle deset godina, onaj ko razbije izlog, onaj ko ukrade patike je nasilnik. Izvinite, nasilje je i jedno i drugo.
Srpska radikalna stranka je poslednja kojoj možete da prigovarate da smo protiv ljudskih prava i sloboda, ne samo zbog toga što smo podneli amandmane na ovaj, kako vi kažete, zakon o izmeni Zakonika o krivičnom postupku, nego moram da vas podsetim na još jednu činjenicu: kada je 2000. godine, uoči 5. oktobra, Slobodan Milošević hteo da donese zakon o borbi protiv terorizma Srpska radikalna stranka je bila protiv, jer smo smatrali da se tim zakonom drastično narušava pravni poredak u Srbiji i da se krše ljudska prava i slobode. Zato što smo bili protiv kršenja ljudskih prava i sloboda i 2000. godine, zbog toga smo protiv tog koncepta i sada, u 2010. godini. Hvala, gospođo Đukić-Dejanović.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Gospođa Nada Kolundžija ima reč.

Nada Kolundžija

Za evropsku Srbiju
Gospođo predsednice, uvažena gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, jedino sa čim možemo da se saglasimo jeste da je u osnovi svakog nasilja sticaj društvenih okolnosti. To je tačno. Dakle, nasilje i razmere nasilja jesu nešto što obavezuje svako društvo i njegove institucije da se ozbiljno pozabave njihovim uzrocima, i tu se možemo saglasiti.
Ako neko pokušava da tvrdi da bez obzira na to što je neko imao nesrećno detinjstvo i postao masovni ubica treba imati milosti prema njemu i ne osuđivati ga zasluženom kaznom, onda taj ne razume zašto postoje državne institucije koje štite sve građane od svakog zločinca, bez obzira na to kakvi su socijalni, ekonomski, kulturološki ili drugi uslovi bili koji su ga doveli do toga da postane zločinac i kriminalac. Tako svako ko pokušava da izjednači građanina sa počiniocima zločina zapravo brani zločinca, kako god se verbalno izjašnjavao da to ne radi.
Ono što je istina, ako pođemo od toga da su društvene okolnosti te koje utiču na pojavu i porast nasilja, onda takođe moram da se saglasim – ako je Srbija bila zemlja okružena ratom, ako je Srbija bila pogođena ratom u kojem nije učestvovala, ako je Srbija bila izložena međunarodnim sankcijama, izolacijama, stotinama hiljada izbeglica, desetinama hiljada grobova, piramidalnim bankama koje su opljačkale građane Srbije, to sigurno jesu razlozi koji su doveli do posledica o kojima danas govorimo.
Ako govorimo o tome da za deset godina nismo uspeli da se izborimo sa svim tim posledicama, mogu to da prihvatim. Posledice su bile ogromne. Svako ko misli da sve to može da reši za deset godina ili ne razume društvene procese ili ne razume teškoće koje su postojale u tom vremenu i ekonomsku slabost države…
(Narodni poslanik Zoran Krasić dobacuje sa mesta).
(Predsednik: Da li biste mogli da se malko primirite?)
… onda taj zaista hoće da uradi nešto drugo, hoće da amnestira sopstvenu odgovornost, odnosno sebe od sopstvene odgovornosti za ono što je bio doprinos takvom lošem rezultatu.
Naravno da ćemo mi odgovarati pred građanima Srbije na svakim izborima i naravno da će građani Srbije ocenjivati naš rad, kao što ocenjuju i rad nekih drugih. Kao što građani Srbije kažnjavaju time što uskraćuju glasove onima koji pravdaju mržnju kao temelj svoje politike, koji pravdaju nasilje kao sredstvo za ostvarivanje svoje politike, tako ja verujem da će, bez obzira na to što možda nismo ostvarili sve ciljeve i otklonili sve posledice tragičnih devedesetih godina, građani ceniti da smo uradili ogroman iskorak. Ne želim da govorim o rezultatima tih deset godina. To je pred građanima, da oni kažu kakve smo rezultate postigli, polazeći pre svega od toga sa koje smo tačke krenuli.
Ono što nikako ne može da opravda nasilje jeste činjenica da neko tvrdi da većina građana misli ovo ili ono o jednoj manjinskoj grupi građana. Dakle, ako je neko manjina, čak i kada većina misli da ima pravo da mrzi tu manjinu, država ima obavezu da štiti tu manjinu. Zato postoji država. Svako ko pravda nasilje kao izražavanje različitog mišljenja u odnosu na tu manjinu zapravo pravda one koji misle da neko za iskazivanje svog političkog stava, moralne svesti ili nečeg drugog ima pravo da posegne za nasiljem. Zato postoji institucija države da to spreči.
Još nešto želim da kažem. Vi takođe znate i zašto je jedna jadna podvala pokušaj da se maše nekakvim papirom, vezano za privatnu tužbu Dragana Todorovića protiv predsednika Borisa Tadića. Zato što vi jako dobro znate da protiv radikala postoje mnoge privatne tužbe za klevete, a Administrativni odbor za privatne tužbe za klevete nije nikada oduzimao mandat nikome. Zato je to zaista jadno i dokaz da ne postoji nikakva politika, da ne postoji nikakva strategija, nikakva vizija ove zemlje, da postoji samo jadan pokušaj da se diskvalifikacijom drugih postigne neki, za sada skoro nemogući, poen.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Vi ste dobro shvaćeni. Tražite repliku? Prijavite se.
...
Srpska radikalna stranka

Aleksandar Martinović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, vi mene, gospođo Kolundžija, zaista niste razumeli. Niti mrzim bilo koga, pogotovo ne vas, niti sam pozivao na nasilje, niti sam odgovoran za piramidalne banke, niti sam odgovoran za rat u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini itd.
Ali, da bih vam dokazao koliko niste u pravu, pozvaću u pomoć nikog drugog do Ivu Andrića. Ivo Andrić je napisao jednu pesmu u prozi, koja se zove, ima malo tužan naziv, „Pogrebna pesma“. U toj pesmi u prozi navodi se slučaj jednog siromaha koji je ušao nekom bogatašu na tavan i odneo neko meso i, naravno, digla se kuka i motika da se taj siromah najstrože kazni, a Ivo Andrić onda sjajno završava jednom rečenicom: „Vi kažete da tog čoveka treba kazniti, i ja kažem da treba, ali kad biste svi vi koji ste samo jednom dirnuli u tuđe dočekali tane, plašim se da carski arsenal ne bi imao toliko metaka za svu tu hrpu poštenih hajduka.“
Dakle, gospođo Kolundžija, kaznite vi nasilnike od 10. oktobra, ali onda država svom snagom neka kazni one koji su odgovorni za pljačkašku privatizaciju, koji su stotine hiljada ljudi ostavili bez posla, koji su krivi za to što u 2010. godini mladi ljudi beže iz Srbije kao da je 1991. i 1992. Izvolite, kaznite sve to. Nemojte samo da kažnjavate neke, a druge da ne kažnjavate, jer onda to nije vladavina prava, onda je to selektivna primena prava. Selektivna primena prava je pravno nasilje.
Sada hoćete da suzbijete nasilje, a sami ga promovišete. Važe li u ovoj državi zakoni jednako za sve? Po Ustavu važe, a u praksi ne važe. To je naš problem.
Najlakše je obračunati se sa grupom huligana. To može svaka država na svetu da uradi. Uopšte ne znam čemu tolika fama oko toga šta se desilo 10. oktobra. Huliganstvo je nešto što može da se reši, ali uzroci huliganstva, gospođo Kolundžija, ne mogu da se reše ni produžavanjem pritvora, ni povećavanjem broja slučajeva u kojima može da se odredi pritvor. To je ono što vi ili ne razumete ili nećete da razumete. Uporno pokušavate sebe da amnestirate…
(Predsednik: Vreme. Država ima svoje instrumente za razračun sa huliganstvom, znate.)
Završavam. Sebe pokušavate da amnestirate time što se vraćate na devedesete godine. To jednostavno nije tačno, jer ste na vlasti punih deset godina, isto onoliko koliko je bio i Slobodan Milošević.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Dobro, gospođa Nada Kolundžija ima reč, replika.

Nada Kolundžija

Za evropsku Srbiju
Poštovana predsednice, uvažene kolege narodni poslanici, nikada ne govorim nikome lično. Govorim o politici koja u sebi sadrži mržnju, netrpeljivost, ksenofobiju i time je poziv na nasilje. Svako ko se prepozna u takvoj politici verovatno se sa razlogom prepoznaje. Nisam odgovorna za to što onaj ko skoči na to kada govorimo da postoji politika koja je dovela do nesreća, ratova, stradanja, ubistava, da je ta politika odgovorna, naravno, ponekad i pojedinci... Ako se neko prepozna u tome, zaista ne snosim odgovornost za to. Nikome lično ništa nisam rekla. Samo smatram da i dan-danas svaka politika koja u sebi nosi netrpeljivost, svaka politika koja u sebi nosi mržnju, svaka politika koja pravda nasilje jeste politika koja poziva na nasilje i snosi odgovornost za posledice.
Na svakom od nas je da izmeri svaku reč, da vodi računa o svakoj poruci koju šalje, zbog toga što smo mi neko u koga oni gledaju i ako ovde postoji jezik mržnje, onda se on prenosi i među građane. Ako ovde postoji netrpeljivost umesto argumentacije, onda se netrpeljivost prenosi među građane. Ako ovde izgleda kao da se političari mrze, a nemaju argument za politiku koju hoće da zastupaju, onda se ta mržnja prenosi na građane. Svako je odgovoran za svaku reč koju izgovori. Hvala.