Šesto vanredno zasedanje , 30.06.2021.

4. dan rada

OBRAĆANJA

...
Srpska napredna stranka

Vladimir Orlić

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu" | Predsedava
Zahvaljujem.
Na član 20. amandman je podneo narodni poslanik dr Aleksandar Martinović.
Reč ima Srbislav Filipović.
Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Srbislav Filipović

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu"
Hvala predsedavajući.

Uvaženi ministre, sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, tema studenskog organizovanja, tema budućnosti mladih jeste nešto što je posebno važno i nešto o čemu moramo da govorimo možda i češće, zato što Srbija danas ima čime da se pohvali kada je u pitanju podrška mladim ljudima, podrška studentima, podrška onima koji čine budućnost ove zemlje i koji će ovu zemlju, nakon današnje generacije političara, nastaviti ti neki novi mladi ljudi sutra da vode Srbiju, da je vode upravo onim putem kojim ona treba da ide. Taj put je, rekao bih, na jedan dobar, odličan način trasirao upravo predsednik Srbije Aleksandar Vučić od 2012. godine, zatim 2014. godine i posle toga kada je postao predsednik Republike Srbije.

Taj put jeste put borbe za budućnost, put stabilnosti, put mira, put odgovornosti i prema mladima i prema starima u Srbiji. Da jedni i drugi u svojoj zemlji imaju jednako sigurnu, jednako mirnu budućnost i rekao bih izvesnu budućnost, izvesno dobru perspektivu, da znaju da u ovoj zemlji vredi ostati, da znaju da vredi u njoj da stvarate porodice, da znaju da vredi da se u Srbiji rađa, da znaju da se u Srbiji vredi boriti da se stekne svoj stan, da se stekne svoje ognjište, izgradi kuća, da se školuju deca, jer će ta deca imati perspektivu koja će biti dobra i biti izgledna u godinama i decenijama koje su pred svima nama.

Nije lako bilo to postići. Trebalo je znati izboriti se protiv kriminala, protiv korupcije, protiv svih onih koji su uzurpirali položaje u državi samo da bi sebi omogućili bolji status, veći nekakav po njima društveni ugled, a taj ugled za njih podrazumeva milione u njihovim džepovima. To je sve ono što smo morali da se izborimo na početku 2012. i 2014. godine, da sasečemo u startu, da kažemo da je sada kraj korupciji, sada je kraj kriminalu. Sistemski da pobedimo korupciju i kriminal u sistemu, da bismo mogli dalje da raspetljavamo sve ono što su pripadnici bivšeg režima upropastili u Republici Srbiji u periodu od 2000. godine do 2012. godine.

Ova zemlja je u tom periodu bila je potpuno uništena. Cela društvena i državna imovina je srozana načisto, rasprodano je. Sećamo se svi kako su državna preduzeća odlazila za jedan evro, sećamo se kako je prošla „Železara“ u Smederevu, sećamo se mnogih drugih giganata u Srbiji koji su propadali, sistemski uništavani, više od jedne decenije. Uništavani su sistemski samo zato da bi ona klika na vlasti, tajkunsko kriminalna, imala sve više novca, a u međuvremenu da se mladima u Srbiji oduzme što više budućnosti, jer njima nije bilo potrebno da u Srbiji zadržite mlade i pametne ljude. Njima pamet nije bila potrebna, jer pamet je ona koja se ujedinila 2012. godine, na čelu sa predsednikom Srbije, Aleksandrom Vučićem, i rekla - dosta pljačke, dosta otimačine u Srbiji.

Pamet je zato trebalo oterati iz Srbije u što većoj meri kako bi tajkuni i kriminalci mogli da nastave doživotno da vladaju Srbijom, do njenog potpunog uništenja. U to vreme je nastala ona izreka, kada su rekli, ti kad budeš izlazio poslednji, ugasi svetlo. Mi smo imali taj zadatak da u Srbiji se svetlo ne ugasi, već da ponovo upalimo svetlo u Srbiji, da pokrenemo fabrike, da pokrenemo proizvodnju, ekonomiju, da oživimo i ozdravimo naše javne finansije kako bismo počeli da gradimo jednu novu Srbiju, kako bi smo na nove temelje, jedne održive i stabilne pristojne i normalne države počeli da gradimo u budućnosti.

Uspeli smo to, na svu sreću, pogotovo za mlade ljude, da postignemo do danas. O tome svedoče putevi, o tome svedoče parkovi, o tome svedoče naučno-tehnološki parkovi. Preko 200 fabrika, 400 hiljada novih radnih mesta, sve to označava sigurniju budućnost za mlade. Da kada završite fakultet se ne pitate - šta ću sa tom diplomom da radim. Da li će ona da služi da se okači o zid i da kažemo, kada dođu rođaci, evo završio sam fakultet, imam diplomu, stavio sam je na zid, ali ne znam šta sa njom da radim. Onda su dolazili tajkuni i rekli, ma uzmi diplomu i pali, idi iz Srbije, idi traži sreću u nekom drugom mestu, idi u neku drugu državu zapadne Evrope ili ko zna gde, tamo će ti biti mnogo bolje.

Rekli smo – ne, hoćemo da naša deca, sva naša deca ostanu u Srbiji da u njoj imaju budućnost, da mogu da grade ovu zemlju, da mogu da uživaju u svojoj Srbiji. Zato što ni jedna druga država, koliko god bogata bila, neće vas tretirati, poštovati onako kako to može i mora sopstvena država u kojoj živite, u kojoj ste se rodili, u kojoj stvarate.

Nismo imali pravo ni prema svojim precima, ni prema onima koji su ginuli za ovu zemlju, koji su je stvarali, gradili vekovima unazad da pristanemo na poraz, da pristanemo na to da Srbije više ne bude. Zato smo i započeli korenite reforme 2014. godine rešeni da u Srbiji sve promenimo, da u Srbiji napokon svane, da ljudi ne stoje u redovima za pasoš, za vizu u stranim ambasadama i da jedva čekaju da napuste granicu Srbije da im onda svane.

Ljudima u Srbiji je svanulo dolaskom Aleksandra Vučića na vlast i SNS. Svanulo im je zato što su videli prve fabrike, prve kilometre novih autoputeva. Samo ove godine osam autoputeva se radi u Srbiji, samo ove godine. Uradili smo više puteva nego u vreme Broza. To jeste ona osnova koja nam je dala priliku da u Srbiji imate preko 200 novih fabrika i idemo dalje.

Videli ste kako Aleksandar Vučić drži reč i u Rudnoj Glavi gde se vakcinisao prvi put kada je rekao – dovešćemo ovde jedan pogon da ovde otvorimo fabriku za ljude da ostanu u ovom mestu, da ne moraju da idu odavde. To jeste primer kako regionalno ulažemo, kako razvijamo celu Srbiju. Ne samo krug dvojke gde žuti sede u rashlađenim kafićima i uživaju, već po celoj Srbiji. Idemo tamo gde je najteže iz onih mesta iz kojih su ljudi odlazili, koja se gase, gde je ostalo nekoliko stotina stanovnika. U ta mesta da dovedemo fabrike, tu da zaposlimo ljude, a na da vršimo svakodnevno propagandu protiv onih ljudi, preko tajkunsko mafijaških medija napadajući upravo onog čoveka koji je zaslužan za sav prosperitet koji je Srbija ostvarila u prethodnih deset godina.

Niko za Srbiju u prethodnih sto godina nije toliko uradio koliko je uradio predsednik Srbije, Aleksandar Vučić. To nije samo politička priča, to konkretni podaci o kojima se svakodnevno govori pokazuju.

Kažite mi ko je u Srbiji, ima ovde i starijih, ko je u prethodnih 30 godina zaposlio 400 hiljada ljudi? Ko je to uradio? Ko je otvorio preko 200 novih fabrika? Kada je prosečna plata u Srbiji bila onolika kolika je danas? Kada su ljudi znali da Srbija neće ići u bankrot i da mogu sigurno, stabilno i izvesno da planiraju svoju budućnost, kada? Kada se to u Srbiji moglo osim danas? Kada je na čelu Srbije državnik kakav je Aleksandar Vučić. To u Srbiji nije moglo ni za vreme Jeremića, ni za vreme Tadića, ni za vreme Đilasa i ne znam ni ja koga sve od njih.

Mladi u Srbiji vide budućnost kakvu nudi SNS i predsednik Srbije Aleksandar Vučić. Pokazali smo to 2012. godine do danas nedvosmisleno. Sa druge strane, imate ono što smo mislili da je 2012. godine završeno, imate buđenje tajkunsko mafijaške političke grupacije, doduše male trenutno, ali vrlo agresivne, vrlo opasne sa nekakvim performansima gde pokušavaju da dođu u predsedništvo Srbije da se fizički obračunavaju. Onda kada izađe predsednik Srbije pred njih oni se razbeže, mali miševi odoše.

Kada pomislim na njih četvoricu koji su došli do predsedništva da kao zaprete predsedniku Republike, mnogo su oni opasni, setim se, ali samo po broju, one predstave u Pozorištancetu „Puž“ – Četiri praseta. Kod njih je sve tako osim sadržaja te predstave, došla četiri praseta i razbežala se na sve strane kada je izašao lav pred njih, pobegli mali miševi.

Brže bolje trčimo pred naše medije da kažemo – bili smo mnogo jaki, uplašili smo predsednika. Koga ste vi uplašili? Koga? Zar mislite da bi oni došli samo njih četvorica? Oni bi doveli da su imali još koga da dovedu. Onda oni kažu – došli smo da vidimo, pazite vi koji je to bezobrazluk, koji je to nivo političke nekulture, koja je to bahatost, da kažete – došli smo da vidimo da li je Aleksandar Vučić normalan. Da li ste vi normalni? Vi koji ste upadali u Narodnu skupštinu, palili. Da li ste vi normalni, koji nikada niste osudili pretnje smrću predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću?

Da li ste vi kao takvi normalni? Da li ste vi normalni koji kažete da je potrebno u svakoj mesnoj zajednici imati jedan snajper? I vi ste pristojni i normalni? Vi ste demokrate? Vi ste ne znam ni ja šta. Neću nikakve teške reči da koristim sada da ne budem opet opomenut, a oni svakodnevno nas nazivaju kako god hoće, kako god požele, šta im padne na pamet, što na um, to na drum, što kaže naš narod.

Sinhronizovana lopuža Aleksić i onaj korumpirani Jeremić zajedno vređaju predsednika Republike. Jedan dan jedan daje izjavu, drugi dan drugi daje izjavu da predsednik Srbije nije normalan. Sram vas bilo! Zbog čega to? Zato što je omogućio deci u Srbiji da se školuju? Jel zbog toga nije normalan? Zbog toga što je podigao tolike autoputeve u Srbiji i puteve? Zbog preko 200 novih fabrika, preko 400 hiljada novih radnih mesta? Zbog toga što je danas Beograd i Srbija jedna od najpoželjnijih turističkih destinacija za strane turiste? Jel zbog toga? Zbog toga što smo se u borbi protiv korona virusa tako pokazali da smo bili najbolji u Evropi? Jel zbog toga nije normalan? Jel to problem njima?

Kada niko nije mogao do respiratora da dođe, mi smo uspeli zahvaljujući predsedniku Srbije da ih nabavimo. Jel to problem? Jesu im problem nove bolnice, klinički centri? Jesu to problemi sa kojima će tajkunsko mafijaška elita da se obračunava kada bi ne daj bože pobedila u Srbiji na nečemu, a na izborima ne mogu da pobede? Zato je ulica taj put koji oni pokušavaju da iskoriste da bi preko ulice došli do vlasti. Neće moći. Imaćete izbore, izvolite na izbore, ako smete. Ako ne smete, sedite u svojim mišijim rupama. Srbija će nastaviti da se razvija putem programa 2025, biće prosečne plate koliko smo rekli, prosečne penzije. Srbija će ići napred, mladi će imati svoju budućnost u Srbiji zahvaljujući SNS i predsedniku Aleksandru Vučiću. Hvala vam.
...
Srpska napredna stranka

Vladimir Orlić

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu" | Predsedava
Zahvaljujem.
Na član 20. amandman je podneo Odbor za obrazovanje, nauku, tehnološki razvoj i informatičko društvo.
Predstavnik predlagača je na sednici Odbora za obrazovanje, nauku, tehnološki razvoj i informatičko društvo prihvatio amandman.
Odbor za ustavna pitanja i zakonodavstvo smatra da je amandman u skladu sa Ustavom i pravnim sistemom Republike Srbije, pa konstatujem da je ovaj amandman postao sastavni deo Predloga zakona.
Reč ima, u ime predlagača, predsednik Odbora dr Zukorlić.
...
Stranka pravde i pomirenja

Muamer Zukorlić

Poštovani potpredsedniče Narodne skupštine, poštovani ministre sa državnim sekretarom i pomoćnikom, dame i gospod narodni poslanici, uvaženi građani, ja bih objedinio vreme i u ime predlagača i kao ovlašćeni, s obzirom da se radi o veoma važnoj temi, a i zbog činjenice da smo juče imali sednicu odbora koja je neuobičajeno dugo trajala, skoro četiri sata. To znači da smo imali jako puno posla. Sednica je bila veoma dinamična.

Na trenutke se vodila i veoma žučna rasprava. Neki su to ocenjivali da je nešto što nije dobro, da je bolje da se nije desilo, a ja to tako ne vidim. S obzirom da nam često spočitavaju neku vrstu jednoumlja ovde u Narodnoj skupštini, mislim da se juče pokazala sasvim jedna drugačija atmosfera, dakle kapacitet različitih mišljenja i mogućnosti da se ta mišljenja iznose, a iznosili su narodni poslanici bilo da se radilo o različitim stavovima unutar jedne stranke, odnosno poslaničke grupe, bilo da su u pitanju narodni poslanici članovi odbora različitih stranaka.

Tako da, kada generalno posmatramo tu sednicu, ona je po meni bila veoma uspešna. To što je bilo naporno, sve što vredi je naporno. Ja tako ocenjujem tu sednicu. Uvek se kvalitet meri po kraju, onako kako se okonča jedan proces, na taj način se meri kvalitet. Zapravo, mi smo posle tako duge rasprave sa sednice izašli usaglašenih stavova i kao jedan od rezultata te jučerašnje sednice je zapravo i odborski amandman koga smo podneli.

Naime, u pitanju je intervencija u članu 20. Član 20. je, kao što znate, bio povodom i amandmana narodnog poslanika Aleksandra Martinovića, što je zapravo bio osnovni povod tako obimne i dinamične rasprave, jer se radilo zapravo o različitim stavovima po pitanju uređenja člana 20. ovog zakona, kojim se reguliše pitanje učešća u organima visokoškolske ustanove onih nastavnika koji su stariji od 65 godina, a kojima je produžen radni odnos. Zapravo, imali smo dva pristupa, jedan gde se smatralo da treba potpuno onemogućiti učešće takvih nastavnika u telima visokoškolske ustanove, bez obzira koja to tela bila, i drugi stav koji se ogledao u amandmanu narodnog poslanika Martinovića, koji je zapravo tražio da se to ograničenje ukloni. Mišljenja koja su iznošena su zapravo bila između ta dva stava, sa vrlo jasnom, uverljivom argumentacijom.

Naime, sama intencija predlaganja ovog člana kojim se ograničava učešće nastavnika starijih od 65 godina kojima je produžen radni odnos u telima univerziteta je zapravo bio da se na neki način odredi njihovo učešće isključivo u nastavnom procesu, jer argumentacija za ikakvu mogućnost produženja njihovog radnog odnosa jeste bila da su u pitanju veliki stručnjaci, značajni profesori sa velikim znanjem, te da je šteta da oni ne budu još koju godinu zapravo na raspolaganju visokoškolskim ustanovama, što je i imalo smisla ako su u pitanju ljudi koji su vitalni i koji mogu da nastave doprinositi nastavno-naučnom procesu na univerzitetu, odnosno na fakultetima ili drugim visokoškolskim ustanovama.

Međutim, ono što je sa druge strane bila ambicija ovog ograničenja jeste da bi se na neki način stalo u kraj jednoj praksi držanja dominacije na visokoškolskim ustanovama od strane pojedinaca, što nije tema koju prvi put ovde tretiramo i što smo više puta isticali i argumentirali da je jedan od problema daljeg procesa reforme visokog obrazovanja zapravo koncentracija ogromne moći kod određenih pojedinaca koji su na tim pozicijama zaseli još pre mnogo godina i koji i zakonske norme i propuste u zakonskim normama najčešće koriste da prosto menjaju stanja, prelaze iz jednog stanja ili iz jedne forme svoje pozicije u drugu, a zapravo do kraja zadržavaju moć upravljanja i onda na taj način koriste mogućnost produženja radnog odnosa, ne da bi doprinosili nastavno-naučnom procesu, već da bi zapravo produžili trajanje sopstvene moći u upravljanju, odnosno u vladanju na visokoškolskim ustanovama.

Takvih primera je bilo jako puno i najčešće se tu radilo o kadrovima i ljudima iz prošlog sistema, iz raznih prošlih struktura koji su koristili te mogućnosti. Naravno, s druge strane se krili iza pojma i kategorija autonomije univerziteta i vi niste mogli prosto do njih da doprete. Onda oni nakon što potroše dva mandata za poziciju rektora i za poziciju dekana, jedna od zloupotreba koju su imali jeste da su njihovi sekretari i pravnici na univerzitetima i fakultetima tumačili i one propise čak i o ograničenju mandata.

Vi danas imate ljude koji su bili po pet puta dekani ili rektori više puta na nekim univerzitetima, iz razloga što su njihovi sekretari, njihovi pravnici njima tumačili te propise, pa svaki put kad je došlo do primene zakona oni su resetovali propise, pa su kazali – u redu je, ti si bio tri puta dekan, sada ti zakon ovaj dozvoljava da budeš dva puta, to znači još dva puta. Pošto smo mi jako često pribegavali promeni Zakona o visokom obrazovanju, onda su oni svaki put resetovali sasvim neutemeljenim tumačenjem i produžavali svoje trajanje na tim pozicijama. Kada smo im zapravo stali u kraj u februaru mesecu onim autentičnim tumačenjem, onda tu više nije moglo da se to dešava, pogotovo kada je u pitanju ograničenje u godinama. Onda se pribegava drugim mogućnostima nastavka uticaja i moći.

Mi, recimo, u Novom Pazaru na državnom univerzitetu smo imali taj slučaj gde je čovek koji je od samog osnivanja bio rektor, kada to više nije mogao biti, ovim manipulacijama o kojima govorim, on je izmislio poziciju direktora univerziteta, i to još pre nego što su uvedeni menadžeri. To je bio njegov izum – direktor univerziteta, i on je zapravo na ovaj pojam i ovu reč „rektor“ dodao „di“ i postao direktor koji diriguje rektoru i zapravo bio nadrektor i dan-danas je na toj funkciji. On je potrošio već jednog rektora u dva mandata i sada, naravno, pošto smo stali ukraj, uz pomoć Ministarstva i inspekcija koje su tamo poslate, i toj kategoriji.

Onda se traži treća mogućnost, a treća je mogućnost da jedan od njih bude predsednik saveta univerziteta, pa opet da bude na poziciji nadrektora i opet da se vlada doživotno i ne znam dokle više sa visokoškolskim ustanovama čiji je osnivač država, čiji je osnivač Vlada. To stalno zaboravljamo. Kategorija osnivača, oni uglavnom te kategorije se sete samo kada treba da uzmu pare i više nikada. Tu je jedina relacija koju oni priznaju sa državom, priznaju sa Vladom, sve ostalo je na relaciji zloupotreba, sve ostalo je na relaciji manipulativnog vladanja u kome su oni jako vični, nažalost, u ranijim strukturama i u Ministarstvu i u nekim drugim telima oni su imali svoje ortake, oni su ih pomagali, oni su jedni drugima loptu dobacivali i to je zapravo trajalo.

Sada je Vlada to primetila, odnosno resorno ministarstvo i predložili su ovu odredbu kojom se zapravo time staje ukraj. Ono što je bila argumentacija drugoga mišljenja jeste da ipak nije logično da zapravo jedan profesor koji ima svoj ugled, svoju težinu i spada u eminentne profesore, kojem se produžava mogućnost rada u nastavno-naučnom procesu, ali da ne može biti član nastavno-naučnog veća. To i jeste bilo osnovano i mi smo za to na kraju imali sluha.

Nakon sve te rasprave i zapravo na temelju tog razumevanja i te različitosti u stavovima, zapravo se došlo do ovog odborskog amandmana, što znači da smo uvažili argumente koji su nam izloženi, da nije normalno da neko bude predavač, a da ne može biti član nastavno-naučnog veća. Dakle, može biti član, sada prema ovom amandmanu Odbora, može biti član svih naučno-stručnih tela univerziteta. Znači, može biti član nastavničkog veća, može biti član komisija raznih stručnih, za odbrane, bilo kojih naučno-stručnih komisija, što je logično.

Šta ne može biti, po ovom amandmanu koji je prihvaćen i koji će, nadam se, dobiti podršku Narodne skupštine? Ne može biti član organa ili organ upravljanja, odnosno poslovođenja. To je suština. Dakle, time se zapravo stavlja tačka na njihova oligarhijska i personalna vladanja koja traju decenijama i to je ono na kraju oko čega smo posle tolike i takve rasprave zapravo postigli konsenzus. Hoću da znate da smo na kraju sve odluke usvojili jednoglasno.

Tako da, jučerašnje zasedanje Odbora zasigurno jeste jedno od legendarnih i ni na koji način ne vidim da ono ima u sebi negativnost, već zapravo je jedno drugačije iskustvo, da je moguće i u ovakvoj vladajućoj većini, sa ovolikom većinom jedne stranke i sa ovoliko partnera koji su u toj vladajućoj većini, da je moguće imati atmosferu različitog mišljenja, ali naravno na kraju i kapacitet dogovaranja. Dakle, to je, po meni, novi kvalitet. Ja bih preporučio i drugim odborima da nauče od nas da rade više od 10 minuta, više od 20 minuta. Naravno da nije lako. Mi smo preskočili i ručak i sva osveženja koja smo ranije bili isplanirali, tako da smo morali da se derogiramo i da usklađujemo posle sve to što smo planirali, ali ja sam izašao ponosan sa tog odbora i veoma zadovoljan, i mislim i predstavnici Ministarstva, odnosno Vlade, i zapravo smo došli do rešenja koje nam je trebalo.

Mislim da je to ono što nam treba. Dakle, treba nam da imamo punu slobodu iznošenja svog mišljenja, jer mi smo zapravo na ovaj način došli do kvaliteta, jer su i predlagači, Vlada, odnosno Ministarstvo, imali na umu potrebu da ovo ograniče. Nisu u trenutku prosto našli za shodno da nijansiraju taj svoj predlog i stavili su formulaciju restrikcije, odnosno ograničenja učešća u organima univerziteta, odnosno visokoškolske ustanove. To je na prvi pogled bilo u redu. Međutim, kada smo zapravo ušli dublje u raspravu, zaista smo se uverili da to može da se iznijansira i zapravo smo ga iznijansirali.

Mislim da je to ono što donosi pravi kvalitet. Znači, sloboda mišljenja, sloboda izražavanja. Doduše, jeste Odbor za obrazovanje, što možda pojedini članovi Odbora za obrazovanje, nauku i tehnološki razvoj zaborave da je to jedan od najelitnijih odbora, nemoj da se naljute ostali odbori, zato što se bavi naukom i obrazovanjem i logično bi bilo da mi tokom i samih rasprava i učešća ne zaboravimo odgovornost koju nosimo kao nosioci odgovornosti u članstvu u tim odborima, ali i to se desi u žaru rasprave, i povišen ton i upadice bez davanja reči, ali je sve to parlamentarizam. Evo, Englezi, koji su mnogo stariji od nas u tradiciji parlamentarizma, pa se i oni zanesu, pa nek smo se i mi malo zaneli, nije strašno. Sve je, na koncu, ostalo u okvirima ljudskosti. Dakle, ništa lično, ništa personalno, niko nije izašao sa zamerkama na nekog drugog. Tako da je, po meni, ovo jedno novo iskustvo našeg parlamentarizma koje ne da ne smatram dobrim, nego čak mislim da se može iskoristiti kao novi kvalitet u ovom sazivu, odnosno sastavu Narodne skupštine.

Naravno, i kroz tu raspravu koja je trajala, kako rekoh, skoro četiri sata, mi smo čuli još mnogo ideja. Nisu se sve te ideje mogle ugraditi u ovaj amandman, odnosno čak ni u ovaj zakon. Ali, kao što znate, mislim da je Zakon o visokom obrazovanju jedan od zakona koji je najviše pretrpeo promena i koji se najčešće menja. S jedne strane, to može biti upit zašto to radimo, da li možda ne pripremamo dobar zakon, pa onda moramo za godinu ili godinu i po da ga menjamo, može to pitanje da se postavi. Ja mislim da nije to u pitanju, već da se radi o materiji koja je veoma delikatna. Imamo, istina, mi te povode koji su, da kažem, ne tako veliki, ali još nismo za njih našli rešenje, kao što je pitanje tzv. večitih studenata. I oni su ti koji nam skoro svake godine dođu na sto, pa moramo da se i o tome izjašnjavamo.

Ali ono što je važnije od ove teme jeste da zapravo sama potreba promene Zakona o visokom obrazovanju tako često govori da je to još jako živa i nedefinisana materija za naše uslove, naše okolnosti, ne volim tu reč – tranzicije, pogotovo iz razloga što toliko dugo traje, ali dok ne izmislimo novu moraćemo je koristiti. Ali svakako da to znači naš proces nalaženja nas samih u obrazovanju uopšteno, posebno u visokom obrazovanju, nije završen. Problema je jako puno, ali ono što želim istaći jeste da je i ovim zakonskim rešenjima napravljen još jedan veoma važan iskorak. Nismo sve završili, nismo sve okončali, nešto smo kazali i u raspravi u načelu.

Posebno ovo etabliranje teoloških nauka je novina na našoj visokoškolskoj pozornici. Do sada su teološke nauke bile uključene nekako sramežljivo i na mala vrata, isključivo preko Bogoslovskog fakulteta Srpske pravoslavne crkve, koji je bio članica i jeste i sada članica Beogradskog univerziteta, i to je bila ta jedina veza, dok mi to nismo u Zakonu imali eksplicitno kazano. Sada smo to sa dva člana regulisali. Postoji još potreba da se to reguliše, i o tome sam prošli put govorio, samo ću ponoviti – da moramo pristupiti rešavanju visokoškolskih ustanova drugih tradicionalnih crkava i verskih zajednica u operativnom smislu, jer oni nisu obuhvaćeni operativno kroz implementaciju ovog zakona, kako bi bili u poziciji jednakih prava i jednakih mogućnosti koje su im garantovane i Ustavom i Zakonom o crkvenim i verskim zajednicama, ali isto tako i ovim zakonom. Dakle, to je ono što nas još čeka.

Još nas čeka, dakle, da pronađemo tu meru odnosa državnih i privatnih univerziteta. To još nismo rešili kako treba. To je jedan eksperiment koji traje predugo.

Dozvolili smo kada su u pitanju sva druga prava imamo načelno garantovane stavove jednakih mogućnosti. Međutim, svi znamo da to nisu jednake mogućnosti. Dakle, da državni univerziteti i nedržavni univerziteti nemaju jednake mogućnosti. Ideja o postojanju svih tih univerziteta je ideja o slobodnom tržištu znanja. Međutim, slobodno tržište znanja bi trebalo da bude zaštićeno anti-monopolskim zakonima, jer da biste imali slobodno tržište znanja ne možete imati privilegovane na tom tržištu.

Mi, danas, kada su u pitanju državni univerziteti pored one objektivne prednosti što su ranije nastali, to ne bismo sada tretirali, ali postoji ono što nije objektivna prednost što je neka vrsta nelojalne konkurencije, a to je pitanje finansiranja. Dakle, imate finansiranje državnih univerziteta, imate na tržištu one koji su subvencionirani i one koji to nisu. Kakvo je to tržište? Onda posle toga se optuže privatni univerziteti da oni nisu kvalitetni, da nisu uspeli da izrastu, itd.

Naravno, razdvajam tu privatne univerzitete koji stvarno imaju ambiciju da budu pravi,, profesionalni među kojima su većina tih univerziteta, od onih kojih su zapravo mešetarski, koji su sebe od samog početka definisali kao svojevrsne tezge za razne oblike plasmana diploma. To je jedan problem sa kojim ćemo se morati suočavati pogotovo što imamo i problem, zapravo koji je na neki način i ustavno problematičan, jer vi imate decu koji studiraju na nedržavnim univerzitetima, ona su na neki način diskriminisana zato što su na tim univerzitetima, one nemaju mogućnost da budu budžetski finansirani, da imaju stipendije, a njihovi roditelji jednako plaćaju poreze. Ovo je velika tema, ne možemo je sada tretirati, ali je otvaram, ona nas čeka.

Druga tema je isto tako pitanje sukoba interesa. Vi znate stav većine državnih univerziteta prema privatnim univerzitetima, da ne dozvoljavaju da njihovi radnici osim par izuzetaka, rade na privatnim univerzitetima, i to već tako funkcioniše i zato i to dovodi privatne univerzitete u neprijatan položaj. S druge strane, zakon je omogućio da uglavnom u svim recenzentskim komisijama, u članstvu Komisije za akreditaciju sede profesori državnih univerziteta. Profesori državnih univerziteta daju recenzije i donose sudbinske oduke o nedržavnim univerzitetima. To je problematično sa aspekta Ustava, to je problematično sa aspekta sukoba interesa.

Ovo su dve velike teme koje ćemo otvoriti, nadam se, nekom drugom prilikom, ali znajte, o njima promišljajte ovo sugerišem ministarstvu, sugerišem i vama narodnim poslanicima, ali sam siguran da kako smo rešavali ova druga otvorena pitanja da ćemo naći načina i da se sa ovim pitanjem nosimo. Zahvaljujem.
...
Srpska napredna stranka

Vladimir Orlić

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu" | Predsedava
Zahvaljujem predsedniku Odbora.
Reč ima Đorđe Milićević.
...
Socijalistička partija Srbije

Đorđe Milićević

Poslanička grupa Socijalistička partija Srbije
Uvažen predsedavajući gospodine Orliću, poštovani ministre, poštovani predstavnici Ministarstva, veoma kratko, složio bih se sa kolegom Zukorlićem da je jučerašnja sednica Odbora zapravo da predstavlja jedan novi kvalitet i kapacitet različitih mišljenja, da se kvalitet meri na kraju po završetku same sednice Odbora i konsenzusu i dogovoru i kompromisu koji je postignut kada je reč o argumentacijama mogle čuti na samoj sednici Odbora. Nije ni logično da uvek po svim pitanjima imamo ista mišljenja, jer kada bi uvek mislili isto, ne bi mislili dovoljno, to svakako nije doro.

Naravno, da Zakon o visokom obrazovanju, i tu je gospodin Zukorlić u pravu, jeste jedan od zakona koji se najčešće menja, ali ne zato što zakon koji trenutno recimo, imamo izmene i dopune zakona nisu dobre, već zato što je reč o jednoj dinamičnoj, živoj i još uvek nedefinisanoj, kako bih rekao materiji, i zato je uvek potrebno pratiti tokove i pokušavati prilagođavati se modernim tokovima i harmonizovati naše zakonodavstvo sa zakonodavstvom EU.

Maločas sam permutovao kada sam govorio o zakonu, pa sam mislio da je na dnevnom redu, najpre Zakon o visokom obrazovanju i rekao sam zašto ćemo kao poslanička grupa SPS glasati za ovaj zakonski predlog. Ono što želim, veoma kratko, u nekoliko rečenica da kažem u nastavku, podstakao me je malo čas kolega koji je govorio o svom gradu.

Želim pre svega da zahvalim ministru prosvete i prvom potpredsedniku Vlade Republike Srbije, pre svega, kao lokal patriote i kao Valjevac, što je našao vremena da poseti i Valjevo, što je Ministarstvo prosvete izašlo u susret visoko-strukovnoj školi, a verovali ili ne, to je jedina visokoobrazovana institucija na teritoriji grada Valjeva. Mislim jedna od dve ili tri na teritoriji zapadne Srbije, što je kroz projekat Ministarstva prosvete omogućeno da se nastavi rad ove visoko-strukovne škole koja je, ne znam iz kojih razloga, objedinjena sa visoko-strukovnom školom u Užicu. To je za mene nepojmljivo i nezamislivo. Da sam znao trenutak kada se to desilo, verovatno bih se kao poslanik, svim silama, kao Valjevac, borio da se to ne desi.

Takođe, želim da zahvalim na opremanju IT učionice osnovne škole u Valjevu. Poseti jednoj od najelitnijih, uz dužno poštovanje, ako ne i najelitnije poljoprivredne škole u Valjevu i obećanoj pomoći poljoprivrednoj školi u Valjevu, kao i razgovoru sa predstavnicima lokalne samouprave oko rešavanja onoga što trenutno jeste goruće pitanje u Valjevu, a to je, pitanje vrtića, izgradnje novog vrtića. Mi imamo preko 470 mališana koji u ovom trenutku nisu našli svoje mesto u gradskom obdaništu ili obdaništu u Valjevu.

Što se tiče samo zakona, veoma kratko, dakle, strateški posmatrano, obrazovna politika predstavlja zaista jedan od prioriteta Srbije, jer bez mladih i obrazovnih ljudi, kreativnih, inovativnih ne može biti nikakvog napretka društva u celini. Dalji razvoj obrazovanja Srbije definisan je, kao što smo rekli tokom raspravu u načelu, kroz četiri ključna strateška cilja, a pre svega kvalitet, efikasnost, relevantnost i obuhvat. Novom strategijom naš obrazovni sistem na svim nivoima, naša obrazovna politika usaglašava se sa naučnim, tehnološkim razvojem i savremenim kretanjem u društvu, ali i u ekonomiji. Te tokove treba pratiti i u narednom vremenskom periodu.

Vizija projektovana novom strategijom je kvalitetno obrazovanje za postizanje punog potencijala stanovništva, a naročito svakog deteta, mlade osobe, ali podrazumeva se i odraslih. Vizija razvoja podrazumeva dalji rad na izgradnji društva i ekonomije zasnovanih pre svega na znanju društva koje neguje vrednosti kao što su solidarnost, poštovanje, uvažavanje, jačanje inkluzivnog pristupa u obrazovanju, koji omogućava kvalitetno obrazovanje uz sve bez obzira na različitost pre svega. Dakle, bez diskriminacije.

Uz sve ono što sam rekao u uvodnom izlaganju tokom prvog javljanja, naravno da će poslanička grupa u danu za glasanje podržati i ovaj amandman Odbora o kojem je maločas bilo reči, ali naravno da će podržati i zakonski predlog u celini. Zahvaljujem.
...
Srpska napredna stranka

Vladimir Orlić

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu" | Predsedava
Zahvaljujem.
Na član 22. amandman je podnela narodni poslanik Sandra Joković.
Da li neko želi reč?
Reč ima gospođa Joković. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Sandra Joković

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu"
Zahvaljujem, potpredsedniče.

Ovim amandmanom se dodatno potencira značaj upisa osoba sa invaliditetom i pripadnika Romske nacionalnosti na visokoškolske ustanove u Republici Srbiji.

Afirmativne mere se primenjuju od školske 2003, 2004. godine na osnovu člana 4. stava 2. Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina. Afirmativnim merama pomažemo pripadnicima nacionalnih manjina i osobama sa invaliditetom da studiraju i steknu visoko obrazovanje. To znači da oni praktično polažu prijemni ispit kao i svi ostali studenti, ali se rangiraju na posebno afirmativnoj listi u skladu sa datim kvotama. To mnogo pomaže onima koji su težeg imovinskog statusa i imaju više potrebe u smislu nege ili finansijske podrške.

Školske 2013/2014. godine uvedene su kovite na upis ovih studenata zbog zloupotrebe afirmativnih mera koje su se dešavale. Uvedene su kvote od jednog procenta od broja odobrenih mesta na visokoškolske ustanove. Iniciran da se kvote povećaju barem na dva posto jer su dale rezultat, a sigurno da potrebni kapaciteti i postoje.

Iz tog razloga, smatram da je kvota 1 zaista mala kvota, od 2% bi rešila problem i sva romska deca, kao i deca sa invaliditetom koja žele da studiraju imala bi šansu da budu na budžetu samim tim ako bi bili upisani po tim afirmativnim merama.

Kako ne bi dolazilo do zloupotrebe kao 2003. i 2004. godine da se 400-500 studenata prijave kao Romi, tj. kao pripadnici ove nacionalne manjine, Nacionalni savet Roma bi vršio proveru i na osnovu te provere izdavao bi potvrde, kao što je radio i protekle dve godine.

Školske 2019/2020 Nacionalni savet Roma je izdao 141 potvrdu, od toga je 87 romskih učenika upisano na budžet, 20 na samofinansiranje, dok 33 nije položilo prijemni ispit.

Za školsku 2020/2021 izdato je 238 potvrda, od toga je 157 studenata upisano u okviru kvote, 30 je na samofinansiranju dok 51 nije položilo prijemni i nije upisano na fakultet.

Ovo sam vam navela kao primer kako bi taj broj od 20-30 učenika koji su na samofinansiranju mogli da ostvare budžet ukoliko bi kvota bila 2%.

Time bismo dobili veći broj visokoobrazovanih Roma, što i jeste potreba, kako bi se smanjila stopa siromaštva ovih marginalizovanih grupa, a to je i politika SNS – jednake šanse za život i rad svih. Zahvaljujem.
...
Srpska napredna stranka

Vladimir Orlić

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu" | Predsedava
Hvala.

Reč ima Sanja Lakić.
...
Srpska napredna stranka

Sanja Lakić

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu"
Poštovane kolege, uvaženi ministre, Republika Srbija ne isključuje primenu afirmativnih mera koje preduzima Vlada Republike Srbije za upis lica sa invaliditetom i pripadnika romske nacionalne manjine.

Činjenica je da primena afirmativnih mera u praksi funkcioniše, ali se slažem sa koleginicom Joković, koja ovim amandmanom dodatno potencira značaj upisa osoba sa invaliditetom i Roma na visokoškolske ustanove.

Primera radi, u poslednjih osam godina od kada se primenjuju afirmativne mere u srednje škole je upisano 12.427 romskih učenika i to je značajan broj, imajući u vidu da smo samo prošle godine upisali 1.894 romska srednjoškolca putem afirmativnih mera.

Uz to, njima se pruža pomoć i podrška na različite načine i o tome najbolje svedoče sami Romi koji su korisnici afirmativnih mera, a jedna od njih je i Martina, koju smo koleginica Sandra Joković i ja imale priliku da obiđemo u toku jučerašnjeg dana i koja je rekla da je težak put od diskriminacije do integracije, ali da zahvaljujući različitim programima ona danas ima mogućnost da uči i da napreduje.

To je današnja Srbija, zemlja u kojoj svako dete ima jednake šanse.