Gospodine ministre, danas sam pažljivo slušao ova izlaganja, pričamo o Predlogu zakona o javnim medijskim servisima, o Predlogu zakona o javnom informisanju i Predlogu zakona o elektronskim medijima.
O tome koje su mane i vrline predloženih zakona, o tome ćemo pričati kada budemo pričali u pojedinostima, kada budemo razgovarali i raspravljali o amandmanima koje je podnela opozicija, a ja bih želeo sada, pošto razgovaramo u načelu o sva tri zakona u paketu da otvorim jednu temu i da sa vama razmenim misli oko jednog vrlo bitnog dela koji prožima sva tri predloga zakona i koji po meni otvara vrlo bitno političko pitanje. To je deo koji se odnosi na javne medijske servise, odnosi se na javni interes i ono šta će se sve desiti po mišljenju našem, ako ovaj zakon u ovom izvornom obliku, bez usvajanja amandmana bude usvojen.
Vi ste predvideli ovim setom zakona da sredinom sledeće godine svi mediji koji su u vlasništvu lokalnih samouprava treba da budu privatizovani i ja to razumem, vi ste skupštinska većina, to je politička odluka i vi imate pravo da mandatom koji ste dobili od građana Srbije, raspolažete kako mislite da je najbolje i da sprovodite i kreirate zakon onako kako mislite da je dobro.
Istim zakonom, ovim setom ste predvideli da u Srbiji postoji nacionalni javni servis koji će imati dva državna kanala i tri kanala na radijskom programu, to je RTS1 i RTS2, i RTB1, 2 i 3.
Ono što ste još napisali u ovom predlogu zakona, to je da u AP Vojvodina zbog nemogućnosti komercijalnih emitera koji će ostati posle privatizacija, da adekvatno zadovolje potrebe Vojvodine i javnog interesa građana Vojvodine, da treba da postoji i radio-televizija Vojvodina, prvi i drugi kanal, i tri radio programa. To je u radu, to je politička odluka.
Ono što je po meni političko pitanje, koje mi ovde treba da raščivijamo, kako kažu ljudi, zbog čega je iz zakona izbačen predlog medijske strategije, da postoje regionalni centri, centri regionalnog informisanja, kako god da ih zovete, pošto je ovde jedno od obrazloženja zašto ne mogu da budu, postoji regionalni servis, zbog toga što ne postoje regioni, a evidentno je da su već deljene regionalne frekvence, pa ne znam kako ne može struka da to upari i da zadovolji potrebe građana, jer osnovno što vi želite da učinite, tako ja mislim, to je zadovoljenje javnog interesa svih građana Srbije na celoj teritoriji pod jednakim uslovima.
Da bi bolje razumeli građani Srbije ovo o čemu ja pričam, izneću jedan podatak koji se odnosi na BDP. Vojvodina koja pokriva 30% teritorije Republike Srbije, ima 30% stanovništva i ima 30% udela u BDP Republike Srbije.
Grad Beograd kao glavni grad pokriva otprilike 5% teritorije Republike Srbije i ima broj stanovnika otprilike 20% življa Republike Srbije živi na teritoriji grada Beograda i imaju zahvatanja otprilike 40% bruto društvenog proizvoda.
Ostatak Srbije je 65%, to je Srbija ispod Save i Dunava, gde živi 50% stanovništva i ima zahvatanje otprilike 30% u bruto društvenom proizvodu.
Ovim zakonom, ako dođe do gašenja javnih servisa, uslovno nazvanih, to su lokalni mediji koji su u vlasništvu lokalnih samouprava koje gazduju njima i bude sve išlo na komercijalne emitere, građani Srbije južno od Save i Dunava, drage kolege poslanici, će biti u nepovoljnijem položaju, uslovno rečeno, biće građani drugog reda u odnosu na građane Beograda i građane Vojvodine. Zašto? Zato što grad Beograd kao glavni grad ima RTS-1, 2 i 3 programa, Vojvodina će imati RTV-1, 2 i 3 radio-programa.
Za primer mogu da vam navedem moj grad, odakle ja dolazim, Niš, gde je posle 60 godina ugašena ispostava Radio-Beograda, znači, niški radio je ugašen i ne postoji. Primenom ovog zakona, bez usvajanja preporuke medijske strategije da postoje regionalni servisi, javni servisi, će informacije koje građani ispod Save i Dunava dobijaju se svesti na „Beogradsku hroniku“ i „Novosadski dnevnik“. Apsolutno sam za to da svi građani Srbije imaju mogućnost da gledaju i „Beogradsku hroniku“ i da gledaju „Novosadski dnevnik“, ali kao mogućnost izbora, a ne kao jedini izbor.
Grad Niš koji je centar tog dela Srbije u kome gravitira preko milion i po stanovnika je u 2012. godini imao 800 priloga preko RTS-a. Da li vi mislite da problemi koji muče grad Niš, informacije koje ima jedan grad od 200 hiljada stanovnika i svo okruženje od milion i po stanovnika, treba da bude zadovoljeno kroz priloge u „Hronici iz regiona“? Ja mislim drugačije.
Jer, ako svi građani Srbije imaju obavezu a plaćaju TV pretplatu, ma kako se ona zvala, i to je u redu, ako je odluka skupštinske većine i ako je Vlada tako uredila, u redu, to će biti zakon i to će se realizovati, onda ja tražim od ove Skupštine i od vas, gospodine ministre, jer vi ste i moj ministar, iako sam iz Niša, da ja imam ista prava i istu mogućnost javnog servisa kroz regionalne centre, kroz regionalne servise, kako god da ih zovete, pa ne zvala se to niška televizija, neka se zove Beograd četiri, pet, sedam, 12, nije bitno. Suština je bitna, da problemi lokalnih zajednica, bili dobri ili loši, se tu publikuju i da ljudi gledaju ono što ih interesuje. Jer, mene stvarno ne interesuje da li ide „dvojka“, mene interesuje da li ide autobus od Ledene stene do Niške banje. Mene stvarno ne interesuje da li radi vodovod, jeste da je to problem i to Beograđane muči, da li Makiš radi kako treba, mene interesuje da li je zamućena Studena.
Znači, mi imamo sijaset svojih problema koje želimo da kroz taj javni servis adekvatno sagledamo i da budu propraćeni.
Očekujem da svi poslanici, naročito iz mog grada, jer grad Niš je pokrenuo inicijativu i 35 hiljada građana Niša je potpisalo peticiju da niška televizija bude regionalni….